.Što se više etersko tijelo mijenja pod utjecajem ezoternog razvoja, to više čovjek dobiva ono što bi se moglo nazvati, osjećajem vremena. Ovaj osjećaj vremena treba shvatiti kao osjećaj svjedočenja slijeda činjenica i događaja u vremenu. U vanjskom životu čovjek je obično bez tog izraženog osjećaja za vrijeme. Već sam pomalo naznačio kako se taj osjećaj za vrijeme pojavljuje čak i kroz promjene u fizičkom tijelu, tako da se ezoternim razvojem postaje osjetljiviji na, recimo, ljeto i zimu. Ali kroz promjenu u eterskom tijelu, doživljaj promjena kod događaja, postaje još življi, mnogo se više osjeća. I onaj tko je neko vrijeme pokušavao duševno napredovati sa svom ozbiljnošću, prije svega će uočiti jasnu razliku između godišnjih doba, da, čak i između godišnjih doba, postupno će uočiti veliku razliku između ljeta i zima, između, proljeća, ljeta i jeseni, ali će osjetiti i znatno kraća razdoblja u tijeku godine. Nekako će vrijeme postati kao nešto živo, kako napreduje. Postupno osjećamo da tijekom vremena percipiramo diferencirani život. Baš kao što se pojedinačni organi u fizičkom tijelu pokazuju kao diferencirani, postaju sve življi i neovisniji jedni o drugima, tako i dijelovi kontinuiranog tijeka vremena postaju neovisniji jedni o drugima, da tako kažemo. A to je povezano s činjenicom da razvijajući vlastito etersko tijelo, u vanjskom eteru doživljavamo život koji nas posvuda okružuje. Nije samo zrak ono što nas okružuje, posvuda nas okružuje eter; ali ovaj eter živi stvarni život u vremenu.
Eter koji nas okružuje je, da tako kažemo, neka vrsta živog bića, i živi različito u slijedu vremena, kao što i čovjek različito živi u svojim različitim godinama. Tako čovjek uči svjedočiti napredovanju života vanjskog etera. Na taj način se sve više naslućuje kakav je život vanjskog etera vani, kada dolazi proljeće, kada se bliži ljeto, kada je ljeto doseglo svoj vrhunac, kada je ljeto na izmaku, kada dolazi jesen i kada je tu. Čovjek uči doživjeti ovaj vanjski tijek; spoznaje se jasna razlika između ovog ljetno-proljetnog, ljetno-jesenskog života i stvarnog zimskog života.
Ta se razlika sve jasnije uočava, tako da si čovjek napokon doista može reći: Zemlja sa svojim eterom živi samostalnim životom, a živeći u skladu s vremenom doslovno pliva u ovom promjenjivom životu etera. Kad nastupi ivanjsko ljeto, čovjek najjasnije osjeća kako je, da tako kažemo, sa svojim eterskim tijelom ovisan sam o sebi, kako sa Zemljom dijeli poseban život tako da ga Zemlja tada malo dodiruje iznutra; kao što sam rekao, čovjek je, takoreći, ovisan o sebi i postupno razumije ono što kaže okultist: ljeto je stvarno vrijeme spavanja Zemlje. Ovdje dolazimo do činjenice koja se pogrešno procjenjuje zbog vanjske maye kojom je čovjek neprestano okružen. U vanjskom životu, koji dirigira maya, čovjek rado uspoređuje proljeće s jutrom, ljeto s podnevom, jesen s večeri. U ovoj usporedbi griješi, jer u stvarnosti nije tako. U stvarnosti, kada uspoređujemo vanjski tok Zemlje s nečim u nama, moramo usporediti proljeće, ljeto, jesen – tim redoslijedom – s vremenom spavanja Zemlje; i jesen, zimu, proljeće – u ovom nizu – sa sezonom buđenja Zemlje. A kada govorimo o duhu Zemlje, moramo zamisliti onu hemisferu gdje je ljeto, duh Zemlje je u istom stanju tijekom ljeta u kakvom smo mi ljudi dok spavamo. Naravno da je na Zemlji drugačije. Čovjek apsolutno izmjenjuje budnost i spavanje, kod Zemlje je tako da se budnost i spavanje sele s jedne hemisfere na drugu; da u osnovi duh Zemlje zapravo nikada ne spava, već kada dopusti da se njegova budna aktivnost za jednu hemisferu zamijeni snom, on tada prenosi svoju budnu aktivnost na drugu stranu. Ali tome ne trebamo pridavati veliku pozornost.
Pogledajmo čovjekov suživot sa Zemljom: zapravo dolazi u obzir samo jedna polutka. Moramo zamisliti da se tijekom ljetnog vremena duh Zemlje na određeni način odvaja od svog fizičkog tijela, što bi sada bila sama Zemlja, i da taj duh Zemlje, ljeti živi isti život u odnosu na svoje zemaljsko tijelo, koji čovjek živi u odnosu na svoje fizičko tijelo tijekom vremena spavanja.
Tijekom sna, fizičko i etersko tijelo leže u krevetu; vode čisto vegetativni život. Za okultnu viziju ispada da se u uspavanom ljudskom tijelu odvija nešto kao fino vegetiranje, kao sjeme i izdanak čisto vegetativnog života, a snage trošene tijekom budnih sati, zamijenjene su ovim vegetativnim životom, tako da čovjek tijekom sna, zapravo ima svoje ljetno vrijeme. I ako bi pogledao život uspavanog fizičkog tijela dok je sa svojim astralnim tijelom i svojim 'Ja' izvan fizičkog tijela, ovaj usnuli život fizičkog tijela bi vidio kao što se vidi pupanje i klijanje biljnog života u proljeće i ljeto na Zemlji. Tako bi čovjek za vrijeme spavanja u svom fizičkom tijelu primijetio vegetativni, klijajući i bujajući ljetni život.
Ali budući da Zemlja ima svoje vrijeme spavanja u dijelovima koje nastanjujemo tijekom ljeta, ljudsko biće u određenoj mjeri ovisi o sebi i svom eterskom tijelu, a posljedica toga je da u ezoternom razvoju ljudsko biće tijekom ovog ljetnog vremena, kada je već steklo sposobnost opažanja tako nečega, percipira vlastito etersko tijelo više, bolje, jasnije nego tijekom zimske sezone. Uočava, da tako kažemo, neovisnost svog eterskog tijela, konkretno u našem vremenskom ciklusu, neovisnost eterskog dijela glave, eterskog dijela koji je temelj mozga. Vrlo je osebujan osjećaj, sudjelujući u zemljinom eterskom životu tijekom ljeta, netko postupno počne stjecati neku vrstu posebnog osjećaja za ovaj dio ljudskog eterskog tijela, koji se nalazi ispod glave; i onda se to unutarnje iskustvo osjeća drugačije u proljeće, drugačije ljeti, drugačije prema jeseni. U ovom unutarnjem iskustvo čovjek osjeća razlike tako jasno da sada stvarno može govoriti, baš kao u slučaju fizičkog tijela o diferencijaciji udova, o različitim životima kroz koje prolazi tijekom ljeta, o životima koji se jasno razlikuju jedan od drugog. Drugačiji je život koji se iznutra odvija u proljeće, drugačiji je život koji se odvija iznutra ljeti, a drugačiji je u jesen. Kada se govori o eterskom tijelu, zapravo se mora napraviti separacija, koju ćemo mi danas napraviti: da tako kažem, odvojiti poseban eterski dio koji leži ispod glave.
To je ono što želim skicirati, s nekoliko poteza, dragi prijatelji. Ako zamislimo ljudsko biće kao skicu, tada možemo zamisliti da se ovo etersko tijelo, o kojem sam upravo govorio, osjeća na takav način – sve se manje osjeća prema vrhu, ali ide unedogled – da se kreće ukorak s vremenom. I postupno se uči vrlo jasno osjećati da su u ovom dijelu našeg eterskog tijela bila kreativno aktivna bića, bića koja se izmjenjuju u različitim vremenima koja živimo od proljeća do jeseni; primjećuje se da su vremena djelovala na moždani dio našeg eterskog tijela, tako da to naš mozak, u izvjesnom pogledu čini složen organ.
Njega su, takoreći, izgradila različita duhovna bića koja su izmjenjujući se razvijala svoje sposobnosti. Čovjek sada dobiva predodžbu o vrlo značajnom učenju – i postupno uči osjećati istinu ovog učenja – o učenju koje se posebno njegovalo u Zaratustrinim školama. Ovo učenje kaže da je etersko tijelo ljudskog mozga postupno stvoreno iz duhovnog kozmosa od strane duhovnih bića nazvanih Amshaspandi. O ovi Amshaspandi, oni rade tako da vladaju tijekom ljetne sezone, a i danas vladaju tako da smjenjuju jedan drugoga, prvi u rano proljeće, da tako kažem, drugi u proljeće, i tako do šestog i sedmog. Sedam ili šest takvih duhovnih bića, izmjenjuju se tijekom vremena; i oni su kreativni duhovi koji – izmjenjujući se, tako da kada jedan završi svoju aktivnost, drugi intervenira – stvaraju tako komplicirano biće kao što je etersko tijelo, posebno ono ljudskog mozga. Šest do sedam duhovnih bića izmjenjuje se u aktivnosti u našem mozgu, a fizički ljudski mozak shvatit ćemo tek kad si kažemo: tu djeluje duh koji se posebno osjeti u rano proljeće – on zrači svojim moćima koje su prvenstveno eterske; zatim kasnije u proljeće, dolazi drugi duh, koji zrači svojim moćima.
Dakle, eterske snage ovog drugog duha zrače u isti prostor. Treći duh opet u njega zrači svoje eterske sile, i tako je ovaj eterski dio ljudskog mozga formiran na takav način da duhovi, koji se izmjenjuju, šalju svoje eterske sile u isti prostor u različito vrijeme.
Sada, mora nam biti jasno da možemo osjetiti samo određene veze između onoga što je u našem mozgu i ovih duhova, koji danas rasprostiru svoje eterske snage izvan nas. Jer okultizam nas uči da se ono što sam upravo opisao dogodilo tijekom razdoblja starog Mjeseca; tako da ne smijemo vjerovati da ti duhovi koji, kako se može reći, vladaju ljetom, da i danas djeluju i da su formativne snage. Rudimente koje su stvarno zračili ovi duhovi tijekom razdoblja starog Mjeseca, čovjek je donio u zemaljsku egzistenciju; ali budući da ih nosi u svom vlastitom eterskom tijelu, on i danas osjeća – danas kada ta bića više nemaju nikakav izravan utjecaj na naše etersko tijelo u mozgu – on i danas osjeća odnos s njima, i to je ono što možete osjetiti ljeti. U rano proljeće čovjek osjeti prve od ovih duhova, koji danas u eteru imaju drugačiji zadatak; ali čovjek osjeća da ono što nosi u sebi, što je upio na starom Mjesecu, dolazi od njih; čovjek se u to vrijeme osjeća srodnim s njima. To je silno otkriće do kojeg čovjek može doći u tijeku svog ezoternog ra6zvoja: da u prolasku vremena doživljava nešto poput slike duhovno djelatnih bića, koja danas imaju sasvim drugu zadaću nego prije, koja su u prošlosti bila kreativni duhovi u našem vlastitom biću. Tijekom formiranja Zemlje, fizički mozak je nastao poput otiska, otiska onoga što se kroz te duhovno- kozmičke utjecaje razvilo kao neka vrsta eterskog arhetipa tijekom razdoblja starog Mjeseca. Nacrtao sam ovaj dio našeg eterskog tijela otvoren prema gore, jer se stvarno tako osjeća (vidi crtež dalje u tekstu). To se osjeća na takav način da čim ga čovjek sagleda u sebi, zapravo dobije osjećaj: tu se otvaraš duhovnim svjetovima, tu stojiš u vezi s duhovnim svjetovima koji su uvijek iznad tebe. Postoji još jedan osjećaj koji se postupno razvija u ezoternom životu, prema ovom dijelu eterskog tijela. Općenito, nije nimalo lako doći do razumijevanja o tim stvarima; ali nadam se da ćemo se razumjeti ako pokušam jasno reći ove stvari.
Kao da se osjeća, kada se počne osjećati fizičko tijelo, kao da se pliva u struji vremena, Ali za ovaj eterski dio glave kao da se osjeća da uzima vrijeme sa sobom. ne samo da 'pliva' u vremenu, nego vrijeme koje teče uzima sa sobom. Zapravo, nosimo puno toga iz ranijih vremena u ovom eterskom dijelu glave: tamo sa sobom nosimo staro Mjesečevo vrijeme; jer je suština onoga što je tamo nastalo, nastala tijekom razdoblja starog Mjeseca, i struju razdoblja starog Mjeseca nosi se u eterskom dijelu mozga. A kad se sada tako počnete osjećati, to je kao sjećanje na vrijeme starog Mjeseca. Svatko tko stekne predodžbu o unutarnjim iskustvima koja su jučer navedena kao iskustva temperamenta, također može razumjeti kada se kaže da okultist, koji na ovaj način nauči osjećati unutrašnjost eterskog tijela svoje glave, ako se posebno koncentrira na ovaj eterski dio glave, tada mu je uvijek ta koncentracija na eterski dio glave povezana s melankoličnim raspoloženjem koje ga obuzima; osjeća se da tako kažemo, melankolično raspoloženje pretočeno u glavu u ezoternom razvoju. I iz ovog melankoličnog raspoloženja postupno se razvija razumijevanje unutarnjeg iskustva za stvari koje su bile navedene našim prijateljima u okultnom opisu starog Mjeseca.
Ezoterni razvoj mora naravno, ići mnogo dalje ako se doista želi opisati individualne uvjete na Mjesecu; ali ovdje vidite kako počinju stvari koje dovode do takvog opisa. Vidite da se u ljudskom biću javlja nešto što bi se moglo nazvati 'melankolijom glave', i unutar takvog raspoloženja se postupno izdvaja pogled kao sjećanje na daleku prošlost, u razdoblju starog Mjeseca. I bilo bi poželjno, dragi prijatelji, kada biste mogli upotrijebiti opise kao što su ovi koje sam upravo dao, kako zapravo napreduje ezoterni razvoj, kako se počinje s određenim iskustvom, kako se uči prepoznati to iskustvo – u ovom slučaju, naprimjer, sjećanje na daleku prošlost, iz koje se struja vremena uvlači u sadašnjost – i kako se takoreći uči ponovno 'razmotati' ono što je nekada proživljeno. Iz ovoga možete zaključiti da okultist doista ne fantazira kada daje onu konstrukciju kozmosa koja seže u daleka vremena Mjeseca, Sunca i Saturna, već ako se samo strpljivo ustraje, razmatrajući kako se došlo do tih stvari, može se dobiti ideja o postupnom poniranju u te silne velike svjetske slike, koje svakako pripadaju dalekoj prošlosti, ali se ponovno dozivaju iz sadašnjeg života. Samo se moramo potruditi da u sebi doživimo, naprimjer, pojave u prošlosti, koje leže uključene, zamotane u nama, a zatim ih razmotati.
Drugačije se doživljava etersko tijelo, onaj dio eterskog tijela koji pripada središnjem dijelu ljudskog bića. Izvana se senzacija gubi; iznutra se opaža na takav način da se može reći: ono što je ovdje nacrtano u sredini poput neke vrste oblika jajeta osjeća se odvojeno od ostalog. Ako netko izdvoji ovaj srednji dio eterskog tijela kao posebno iskustvo, onda mora reći: svatko tko ezoternim razvojem dođe do iskustva diferenciranog života ovog središnjeg dijela ljudskog bića, tada ima osjećaj da u ovom dijelu eterskog tijela u biti pliva sa strujom vremena. I u ovom dijelu eterskog tijela, još uvijek se jasno osjeća iskustvo eterskog života Zemlje, koje se diferenciralo tijekom vremena.
Tko god ezoterno napreduje, u ovom dijelu posebno osjeća kako u rano proljeće na njega utječu različiti duhovi, nego u ljeto ili jesen. To je svojevrsno zajedničko iskustvo, točnije zajedničko plivanje. Kao rezultat toga, i ovaj se dio odvaja od drugoga, a ako sada možemo ulaziti u takve stvari, imamo osjećaj da ovaj srednji dio eterskog tijela oscilira između flegmatičnog i sangviničkog raspoloženja. Poprima različite nijanse između flegmatičnih i sangviničkih raspoloženja. U proljeće, naprimjer, to je više neka vrsta hodanja u eterskom tijelu – u fizičkom tijelu to se izražava sasvim drugačije – s protokom vremena, prema jeseni ima više otpora, odgurivanja struje vremena.
Treći dio eterskog tijela tada se osjeti na takav način da ga osjećamo kako teče prema dolje u beskraj, kako nestaje u Zemlji, ali se širi. To su tri dijela eterskog tijela koja se mogu osjetiti odvojeno jedno od drugog. Sada, međutim, sve ovo bi predstavljalo unutarnji osjećaj, unutarnje iskustvo eterskog tijela; za vidovnjaka ne bi bilo tako, naprimjer, dok gleda etersko tijelo drugog čovjeka, već je to unutarnji osjećaj vlastitog eterskog tijela. Ovo iskustvo je bitno promijenjeno činjenicom da postoji četvrti član eterskog tijela, jasno omeđen poput oblika jajeta, koji zapravo apsorbira ljudsko biće. Od raznih osjećaja doživljenih u odnosu prema tim dijelovima eterskog tijela, postupno stvaramo osjećaj da imamo unutarnji dojam eterskog tijela kao vanjskog oblika.
I dalje se etersko tijelo zatamni, promijeni boju, i stječe se dojam da se nalazite u nekoj vrsti plavkaste ili plavkasto- ljubičaste aure, tu u tom dijelu eterskog tijela. Ovaj dio, koji odgovara glavi, također je plavkast ili, ovisno o tipu osobe, plavkasto- zelenkast, ali postupno ispod postaje zelen. Srednji dio ima izrazito žućkasto- crvenkastu nijansu – kada se osjeti boja – a donji dio ima izrazito crvenkastu, do duboko crvenu boju, ali zrači i često pokriva veliko područje.
Sada su, međutim, sile koje djeluju u ova četiri dijela diferencirane, tako da ono što imamo kao unutarnje osjećaje nije toliko izrazito; ali ako to vidovito promatrate izvana, sile koje su na djelu u ovoj auri rade na sažimanju gornjeg dijela, i onda ako to gledate izvana, imate dojam da je eterski dio glave primjeren obliku glave, samo malo veći od same glave. Središnji dio također. Što je niže, to je manje slučaj. No, kada to promatrate izvana, jer sile djeluju jedna na drugu, stječe se dojam da je etersko tijelo neka vrsta osnovnog oblika fizičkog tijela, ali u određenoj mjeri strši iz fizičkog tijela. Prema dnu postupno nestaje osjećaj sklada između fizičkog i eterskog tijela.
Stoga se morate čvrsto držati činjenice da se unutarnje iskustvo eterskog tijela razlikuje od samog bića, koje se vidovnjaku pokazuje u percepciji izvana. To se mora jasno zapaziti.
Ako kroz ezoterni razvoj naučimo prepoznati one osnovne predispozicije u eterskom tijelu u smislu osnovnih temperamenata, kao što je jučer opisano, onda ispada da se za najniži dio eterskog tijela osjeća kolerički temperament. Zapravo, pojedini temperamenti razlikuju se za različite članove našeg eterskog tijela. Gornji dio eterskog tijela ima melankolični temperament, srednji dio ima flegmatično- sangvinički temperament u izmjeničnim stanjima, a donji dio ima kolerički temperament. I molim vas da obratite pozornost na činjenicu da se ovaj opis odnosi na etersko tijelo. Naprimjer, ako to nemate na umu, vrlo lako možete pogriješiti ako stvari uzmete izvana. Ali tko god ovo uzme u obzir bit će zapanjen konzistencijom između ovoga ovdje i određenih pojava u životu. Pokušajte samo proučavati kolerike, naprimjer – to je jako zanimljivo.
Prema onome što je rečeno, u kolerika bi bio dobro razvijen donji dio eterskog tijela; isticao bi se iznad ostalih dijelova, time bi čovjek bio kolerik. Ostali dijelovi su naravno također razvijeni, ali donji dio bi se najviše isticao. Kada je donji dio eterskog tijela posebno razvijen, gdje su njegove najjače sile, tada se uvijek događa nešto drugo: odnosno, da je fizičko tijelo zanemareno, da fizičko tijelo može pokazati određeni nedostatak razvoja u smjeru koji je u pozadini ovog dijela tijela. Iz toga bi proizlazilo da kod izrazitih kolerika, koji se kao takvi pojavljuju u životu, anatomski nalazi pojedinih organa koji odgovaraju ovom dijelu eterskog tijela pokazuju svojevrsni nedostatak. Molim pročitajte anatomske nalaze na Napoleonu i bit ćete iznenađeni što ćete tamo pronaći kao dokaz. Tek kada se počne proučavati te skrivene strane ljudske prirode, naučit će ih se stvarno razumjeti.
Sada se možete pitati: kako se ono što je jučer rečeno slaže s današnjim? Slaže se. Jučer se govorilo o četiri temperamenta. Oni su pred- uvjetovani silama eterskog tijela. I doista: život eterskog tijela odnosi se na vremensko, isto onoliko koliko se struktura i diferencijacija odnose na prostorno. Fizičko tijelo postaje više živo u prostornom, diferencirajući se, takoreći, na svoje pojedinačne članove; etersko tijelo postaje više živo kako se njegovi članovi diferenciraju u vremenu, to jest, kada se život unutar vremena doživljava u slijedu nezavisnih dijelova i članova.
Melankolik se zapravo temelji na tome da on u sebi uvijek nosi nešto što je ranije doživio, nešto iz prošlosti. Svatko tko može ući u etersko tijelo melankolika otkrit će da to etersko tijelo još uvijek ima rezonancu s onim što je doživio u prošlosti. Ne mislim na ono što je ovdje spomenuto o ljudskom mozgu, što se odnosi na praiskon, nego na ono što se obično naziva melankolijom. Iznad svega, eterski život glave stimulira se u određeno vrijeme – recimo u mladosti; i tada ono što je stimulirano biva tako snažno pod utjecajem da u kasnijoj životnoj dobi kao melankolik osoba još uvijek nosi vibracije u eterskom tijelu koje su bile utisnute u mladosti, dok su kod ne- melankolika te vibracije jednostavno nestale. Kod flegmatika i sangvinika imamo neku vrstu plivanja ukorak s vremenom; samo kod flegmatika postoji, da tako kažemo, potpuno, ravnomjerno plivanje sa strujom vremena, dok se kod sangvinika izmjenjuju, možemo reći, unutarnje brže iskustvo i sporije iskustvo, u usporedbi s vanjskim protokom vremena. Kolerik se, s druge strane, bori – i to je ono što je neobično – protiv vremena koje se približava, koje nam teče iz budućnosti, da tako kažem. Kolerik, dakle, u određenom smislu odbacuje vrijeme od sebe i brzo se oslobađa vibracija koje vrijeme proizvodi u njegovom eterskom tijelu. Stoga melankolik nosi većinu naknadnih vibracija prošlih iskustava; kolerik nosi najmanje odjeka onoga što je doživio u prošlosti. Uzmimo pomalo grotesknu usporedbu lopte iz koje je isisan zrak koja je usporediva s eterskim tijelom kolerika, i ta se usporedba može primijeniti i ovdje. Na loptu je teško ostaviti utisak uzastopnim događajima; gura događaje od sebe, pa ne dopušta da događaji dok rade u struji vremena, snažno odjeknu u njemu. Zato ih ne nosi dugo. Melankolik koji dopušta događajima da se probiju duboko, duboko u njegovo etersko tijelo, mora dugo nositi sa sobom vibracije koje nosi iz prošlosti u budućnost.
Dobro je ako se za razumijevanje eterskog i fizičkog tijela stekne ideja da je fizičko tijelo prvenstveno prostorno tijelo, a etersko tijelo prvenstveno entitet vremena. Čovjek uopće ne razumije etersko tijelo ako ga promatra samo kao entitet prostora. A ovakav crtež, kakav je ovdje napravljen, zapravo je samo svojevrsna vizualizacija u prostoru, života eterskog tijela koji teče i prilagođava se vremenu. Budući da sam život eterskog tijela teče svojim tijekom u vremenu, to je život vremena, mi također doživljavamo vrijeme s našim eterskim tijelom, odnosno vanjski tijek događaja u vremenu.
Čovjek kada prolazi kroz okultni razvoj, doživljava i drugi tijek događaja u vremenu. U običnom životu ovaj se tijek događaja malo opaža, ali se s višim razvojem duše opaža: to je tijek dana. Jer na određeni način na tijek dana, duhovi tijeka godine utječu manjom snagom. To je isto Sunce koje određuje i tijek godine i tijek dana! Svatko tko je prošao kroz ezoterni razvoj uskoro će otkriti da postoji takav odnos između njegovog eterskog tijela i onoga što se događa u vanjskom eteru, da će, da tako kažemo, imati drugačiji stav prema duhovima jutra od podnevnih i od onih večernjih. Jutarnji duhovi nas stimuliraju na takav način da se u našem eterskom tijelu osjećamo stimulirani da se uključimo u aktivnost koja više naginje prema intelektu, prema razumu, prema razmišljanju o onom što smo doživjeli, prema prosudbi onoga čega se sjećamo. Kako se približava podne, te se moći prosuđivanja postupno smanjuju; čovjek osjeća kako iznutra djeluju impulsi volje. Čak i ako oko podneva počne biti manje učinkovito, da tako kažemo, u odnosu na 'radne snage' nego ujutro: unutarnje snage volje postaju aktivnije. A onda, kako se približava večer, dolaze produktivne snage, ono što više ima veze s maštom. Duhovna bića koja šalju svoje snage u uvjete životnog etera na Zemlji, također se razlikuju s obzirom na njihove dužnosti.
Možemo biti sigurni, da što više nadvladavamo cijeli materijalistički stav našeg vremena, to ćemo više razumjeti nužnost uzimanja u obzir prilagodbe ljudskog eterskog tijela tijeku vremena. Doći će vrijeme kada će nekome biti čudno u jutarnjim satima učiti školski predmet koji ima posebne zahtjeve za maštu. U budućnosti će čovjeku to biti jednako čudno, kao što je danas čudno ako netko obuče bundu u kolovozu i tanki ogrtač usred zime. Svakako, mi smo danas još malo daleko od tih stvari; ali doći će prije nego što ljudi zapravo misle. Doći će vrijeme kada će, općenito – kao što postoji razlika između ljetnog i zimskog vremena – ali doći će vrijeme kada će ljudi uvidjeti da je apsurdno organizirati školske sate drugačije od odvajanja nekoliko sati ujutro, zatim podne ostaviti slobodnim u velikom vremenskom rasponu, i onda se vratiti na nekoliko sati navečer. Možda ćete smatrati da je to nepraktično u današnjem vremenskom rasporedu; ali je praktično u odnosu na zahtjeve ljudske prirode. I ujutro će se učiti matematika, a navečer čitati pjesnici. Danas smo upravo u vremenu kada je razumijevanje ovih stvari pokopano pod lavinom materijalističkog mentaliteta; tako da će se dogoditi da ono što se mora činiti najrazumljivijom stvari, s obzirom na cjelokupnu prirodu čovjeka, da se to čini najluđim.
Još jedan učinak bit će da ćete tijekom zime, kroz ezoterni razvoj, sve više i više osjećati da niste toliko zatvoreni u svom unutarnjem eterskom tijelu kao tijekom ljeta, već da ste više u dodiru s onim što je neposredni duh Zemlje. Razlika će se osjetiti na način da će se tijekom ljeta reći samom sebi: tamo živiš s duhovima koji su na tebi radili u davna vremena, čiji rad nosiš, dok je izravni duh Zemlje ljeti dalje od tebe. – Zimi utihnu unutarnje vibracije koje čovjek nosi u sebi, naime u glavi, od davnina; osjećat ćete se povezanim s duhom Zemlje, naučiti razumjeti da je duh Zemlje budan zimi. Kako ljeti spava, tako se i zimi budi. Tijekom ljeta duh Zemlje vidi kako izbijanje i klijanje biljnog svijeta dolazi, baš kao što usnuli čovjek vidi kako vegetativne snage izbijaju u njegovom vlastitom tijelu. Tijekom zime one se povlače, kao što se te vegetativne snage povlače u ljudskom tijelu kad smo budni. Zimi se budi duh Zemlje; Zemlja kao da je sjedinjena s probuđenim duhom, kao što je čovjek sjedinjen sa svojim budnim duhom tijekom budnih sati. Slučaj je kada netko stvori za to osjećaj kroz ezoterni život, da nauči osjećati, da ljeti treba misliti, raditi svoje misli. Ne inspiracije; one dolaze iz onoga što je unutra, u neovisnom eterskom tijelu. Ali zimi se lakše nadahnjuje mišlju nego ljeti, tako da ljudska misao više djeluje kao inspiracija zimi nego ljeti. Tako se upravo ljudsko mišljenje u posebnom smislu, zimi događa tako lako da se čini da je u određenom pogledu prirodno. Naravno, ti se odnosi kombiniraju. Ova stanja se također pojavljuju individualno, u pojedinom ljudskom biću. Dakle, ako je osoba sklonija njegovanju misli, koje teže prema nadosjetilnom, to se može obrnuti. Budući da je tijekom ljeta lakše proizvesti te misli za taj nadosjetilni element, može se dogoditi suprotno. Ali ovo što sam upravo rekao odnosi se na iskustvo eterskog tijela.
Upravo na to zajedničko iskustvo s vanjskim eterskim bićem postaje se sve osjetljiviji, što više čovjek napreduje u svom ezoternom razvoju. A ako čovjek želi razviti svoje etersko tijelo na odgovarajući način, ono mora – baš kao što najprije mora potisnuti osjetilnu percepciju – mora također postupno isključiti mišljenje; posebno mora eliminirati apstraktno mišljenje i postupno prijeći na konkretno, slikovito mišljenje; s mišljenja mora prijeći na misao i zatim također odbaciti misao. Ali onda, kada čovjek uspostavi svoju praznu svijest, kada dopusti mislima da otpadnu, kao što ćete naći opisano u drugom dijelu moje Tajne znanosti, tada čovjek osjeća kako mišljenje koje živi u njemu nestaje, kako se ono što je do sada proizveo kao svoje misli vlastitim naporima, topi; s druge strane, tada se osjeća neobično okrijepljen mislima koje naviru u njega kao iz nepoznatih svjetova, koje su tu za njega.
To je prijelaz u životu ljudske duše koji se može okarakterizirati – molim vas da ne shvatite izraz krivo – tako da se kaže: čovjek prestaje biti pametan i počinje postajati mudar. To je nešto što je povezano s vrlo specifičnim konceptom. Razboritost, koju čovjek u sebi razvija snagom prosuđivanja, pamet, koja je zemaljsko dobro, nestaje. Konkretno, čovjek dolazi u unutarnje stanje, da to ne cijeni osobito visoko; jer postupno, čovjek osjeća kako u njemu sjaji mudrost koju su mu darovali bogovi! Molim vas da ne shvatite krivo ove izraze; jer takvo iskustvo dovodi nas do toga da se izraz može upotrijebiti bez imalo neskromnosti, da se može upotrijebiti sasvim ponizno i skromno. Pred mudrošću koju su darovali bogovi, čovjek je uvijek postajao ponizniji; čovjek je zapravo ponosan i bahat samo u odnosu na vlastitu mudrost i takozvanu pamet.
I onda, kada netko prolazi kroz to iskustvo, postupno osjeća kako se ta mudrost, ta Bogom dana mudrost, ulijeva u njega, ulijeva u etersko tijelo, ispunjava etersko tijelo. To je vrlo značajno iskustvo; jer se doživljava na osebujan način. Takvo je da se osjeća kako život odlazi ili pliva s protokom vremena. A struja mudrosti je nešto što dolazi prema čovjeku, što se, dok pliva zajedno s vremenom, ulijeva u njega poput nadolazeće struje; i čovjek to izlijevanje zapravo osjeća na takav način da – ovo je slikoviti opis – da ga osjeća kao struje, ali struje koje teku u vremenu, koje ulaze kroz glavu i ulijevaju se u tijelo i tijelo ih hvata.
Malo po malo, ovo što sam upravo rekao, postaje vrlo specifično iskustvo. Čovjek se više ne osjeća u prostoru; jer se uči osjećati etersko tijelo, koje je entitet vremena, uči se kretati u elementu vremena, ali neprestano uči susretati, da tako kažemo, duhovna bića koja dolaze prema nama s druge strane kozmosa, dolazeći iz budućnosti i darujući mudrost. Takav se osjećaj da netko prima tu mudrost može postići samo ako je netko uredio ezoterni ili okultni razvoj na takav način, da je u sebi razvio osjećaj koji na osobit način priprema dušu u odnosu na buduće događaje: kada se razvije prisebnost u odnosu na ono što će nam donijeti budućnost, odnosno na tekuće iskustvo. Ako još uvijek svom iskustvu pristupamo s jakom simpatijom ili antipatijom, ako još nismo naučili ozbiljno shvaćati karmu, to jest, spokojno prihvatiti ono što god nas pogodilo, tada još ne možemo imati onaj osobiti osjećaj mudrosti koja struji prema nama; jer struje mudrosti koje pune svijetla teku u naše biće, možemo razabrati samo na staložen način. Upravo opisani osjećaj karakterizira vrlo specifičnu točku u ezoternom iskustvu, točku do koje dolazimo i koju možemo doživjeti, samo ako s predanom zahvalnošću i spokojem, svakom iskustvu dopustimo da se približi. To nam omogućuje promjena u našem eterskom tijelu, koja se događa tijekom pravilnog ezoternog razvoja i koja, uz druge razvojne zahtjeve, postavlja i ove: da steknemo vedrinu, da steknemo pravo razumijevanje naše karme, tako da ono što dođe ne primamo sa simpatijama i antipatijama, ili da se bunimo protiv onoga što nas pogađa, već naučimo izdržati svoju karmu u stalnoj struji iskustva. Ovo učenje o podnošenju karme dio je ezoternog razvoja, i to je ono što nam omogućuje transformaciju našeg eterskog tijela na takav način, da ono postupno uči sve više i više osjećati vanjski eterski život koji ga okružuje.