.Radi se o tome da ovaj ciklus predavanja shvatimo u pravom smislu, odnosno da ga promatramo kao raspravu o iskustvima kroz koja čovjek prolazi kao promjenama u sebi tijekom svog ezoternog razvoja, ili recimo kroz antropozofiju izazvanih u njemu, tako da se ono što je opisano definitivno može vidjeti kao nešto što se stvarno može doživjeti tijekom razvoja.
Naravno, samo istaknuta iskustva, takoreći tipična, mogu se objasniti; ali iz ovih najvažnijih iskustava može se steći ideja o mnogim drugim stvarima koje se mogu uočiti tijekom razvoja. Jučer smo uglavnom govorili o tome da čovjek stječe finiju osjetljivost na ono što se događa u vanjskom životnom eteru ili u eteru općenito. Ta su iskustva povezana s mnogim drugima, a jedno iskustvo zaslužuje posebnu pozornost, i to je ono što činimo u vezi s našim prosuđivanjem.
Nije li tako, kao ljudska bića stojimo u svijetu na takav način da stvari koje nam dolaze na put prosuđujemo na određeni način, da o stvarima stvaramo predodžbe, da jednu stvar smatramo ispravnom, a drugu neispravnom. Kako je osoba sposobna prosuđivati stvari ovisi o onome što se obično naziva razboritošću, pameću, prosuđivanjem. Ta razboritost, ta pamet, ta sposobnost prosuđivanja, postupno, tijekom razvoja, postaje nešto što sebe stavlja u drugačije svijetlo. To se već jučer dalo naslutiti. Čovjek sve više otkriva da za stvarne stvari duhovnog svijeta ova razboritost nije ni od najmanje vrijednosti, iako je mora donijeti sa sobom jer mu treba na njegovoj početnoj točki, ako želi započeti put u više svjetove. I tako dolazimo u situaciju koja se lako može činiti nepodnošljivom utilitaristu: da je u početku nešto apsolutno potrebno za viši razvoj, i da unatoč tome kada ste u tom višem razvoju, to gubi vrijednost. Morate učiniti sve što možete kako biste razvili zdravu moć prosuđivanja koja opravdava činjenice ovdje na fizičkoj razini, ali onda morate shvatiti da kada se netko zadržava u višim svjetovima, da ta moć rasuđivanja nema istu vrijednost kao dolje, na fizičkom planu. Ako želite imati zdrava viša osjetila, tada motate krenuti od zdravog rasuđivanja; ali ova zdrava moć prosuđivanja za višu se percepciju mora preobraziti u zdravu percepciju.
No, koliko god se razvijali, mi smo ljudska bića na fizičkoj razini, sve dok moramo ostati na fizičkoj razini, a na ovoj fizičkoj razini imamo zadatak razvijati svoju moć prosuđivanja na zdrav način. Stoga moramo paziti da s vremenom naučimo ne miješati život u višim svjetovima i život na fizičkoj razini. Svatko tko izravno na fizičku razinu želi primijeniti ono što doživljava u višim svjetovima, postaje fanatik, beskorisno ljudsko biće. Moramo se naviknuti da možemo živjeti u višem svijetu, a onda opet, kada izađemo iz tog stanja života u višem svijetu, držati se onoga što je ispravno za fizičku razinu koliko god je to moguće. I taj dvostruki stav, koji je potreban zbog samog položaja duhovnog i tjelesnog života, moramo pažljivo i savjesno ispunjavati. Navikavamo se na ispravan položaj u svijetu na ovom području, tako da se ne navikavamo miješati u svakodnevne poslove, ono što je nekad pripadalo višem svijetu; da u svakodnevne interakcije miješamo što je manje moguće onoga kada netko može lako doći u iskušenje da kaže: naprimjer, ako postoji nešto što vam se ne sviđa kod neke osobe, da ne možete tolerirati njenu auru. Bolje je držati se uobičajenog načina govora za obični život, ako kaže: čovjek nije simpatičan prema ovome ili onome. U tom pogledu bolje je ostati ljudsko biće na fizičkoj razini među drugim ljudskim bićima na fizičkoj razini, i u običnom životu biti što je moguće štedljiviji s izrazima koji su savršeno ispravni u odnosu na viši život. Treba paziti da se u svakodnevnim poslovima ne miješaju riječi, pojmovi, ideje koje pripadaju višem životu. Ovo bi se možda moglo činiti kao neka vrsta pedantnosti za onoga koji, recimo, iz izvjesnog entuzijazma za duhovni život smatra da je potrebno cijelo svoje biće prožeti tim duhovnim životom; a ipak, ono što bi moglo izgledati pedantnost u slučaju običnog života, važno je odgojno načelo za više svjetove.
Stoga, ako nam se čini prirodnijim opisivati običan život riječima višeg života, prevedimo to na jezik koji je što prikladniji za fizičku razinu! Uvijek iznova treba naglasiti da te stvari nisu proizvoljne, već smislene i učinkovite. Ako se to pretpostavi, onda se može nepristrano govoriti o tome kako, u odnosu na život u višim svjetovima, obična moć rasuđivanja gubi vrijednost, kako se uči osjećati, da tako kažemo, da način koji je prije bio pametan, sada mora prestati. I onda ponovno primijetite – to iskustvo doživljavate sve više – svoju ovisnost o eterskom životu svijeta, naime o vremenu. Kako je lako, osobito u naše doba, ljudima, recimo, mlađim, pristupiti svemu, sve na svijetu mogu prosuditi i sada vjeruju: da, ako imate određenu sposobnost prosuđivanja, onda o svemu možete reći i da i ne, možete o svemu filozofirati. – Ovo uvjerenje, da se može filozofirati o bilo čemu, iščupano je iz duše; jer tada se primjećuje da naše prosudbe zapravo imaju nešto bitno što najprije treba sazreti. Čovjek nauči prepoznati kako jednostavno mora živjeti s određenim idejama koje je apsorbirao, neko vrijeme, kako bi se naše vlastito etersko tijelo moglo pomiriti s njima, ako se želi doći do suda s kojim se i sam može složiti. Primjećuje se da treba pričekati da se dođe do određenog suda. Tek tada se uočava cijelo, puno značenje riječi: pustiti da ono što je u duši sazri. I zapravo postajete sve skromniji.
Ali biti skroman je tako čudna stvar, naravno, jer ne možete uvijek pronaći ravnotežu između neposredne potrebe da prosuđujete i mogućnosti čekanja zrelosti da biste o nečemu imali mišljenje, jer se također jako i griješi u vezi tih stvari, i jer stvarno ne postoji ništa ispravno osim samog života, koji vas može prosvijetliti o tim stvarima. Recimo, u pitanju o nekoj tajni svijeta, nekom zakonu svijeta, filozof se može suočiti s filozofom koji je do određenog stupnja ezoterijski razvijen. Ako filozof može donijeti samo svoju filozofsku prosudbu, on će u sebi imati uvjerenje da u vezi nečega mora biti u pravu, i možemo shvatiti zašto on mora imati to uvjerenje. Drugi će vrlo dobro znati da se o tom pitanju uopće ne može odlučiti prosudbom koju filozof može spomenuti. Jer on zna da je on u prošlosti upio ideje koje za sud smišlja filozof, da ih je pustio da sazriju u njemu i da je to ono što mu je prije svega dalo priliku da stvar razumije; on zna da je živio s tom materijom, i da je time sazrio za ovu prosudbu, koju sada iznosi na višem stupnju zrelosti. Ali razumijevanje između njih svoje zapravo ne dolazi u obzir, u mnogim slučajevima ne može se postići odmah; može se ostvariti samo kada se u filozofu pojavi osjećaj potrebe da određeni sadržaji duše sazriju prije nego netko može sebi dopustiti mišljenje o njima. Za mišljenja, stavove – to se sve više prepoznaje – treba se boriti, osvojiti ih. Stječete dubok, intenzivan osjećaj za to, a to je zato jer dobijete taj unutarnji osjećaj vremena, koji je bitno povezan s razvojem eterskog tijela.
Da, postupno se primjećuje određeni kontrast koji se javlja u duši između načina na koji se prosuđivalo prije, i onoga kako se sudi sada, nakon što se stekne određena zrelost u stvari o kojoj se radi; i primjećuje se ono što se moglo prosuđivati u prošlosti, i ono što se prosuđuje sada, da se suprotstavljaju jedno drugom kao dvije moći, a zatim se primjećuje određena pokretljivost vremenskog, primjećuje se kako se kroz ono kasnije mora prevladati ono ranije. To je rađanje određenog osjećaja vremena u svijesti, koje se događa uz prisutnost unutarnjih borbi, ali događaju se samo zato jer ono kasnije dolazi u određenu suprotnost s ranijim. To je apsolutno potrebno steći kao unutarnji osjećaj za vrijeme; jer moramo se čvrsto držati činjenice da etersko učimo doživljavati tek kada steknemo unutarnji koncept vremena.
Nadalje, postaje nam izvjesno iskustvo da uvijek imamo osjećaj da je ono ranije došlo iz nas samih po našem sudu, po našoj spoznaji; ono kasnije je teklo u nas, teklo prema nama, darovano nam je. Sve se jasnije javlja osjećaj onoga što je već jučer spomenuto: da se pamet koja dolazi iz sebe mora zamijeniti mudrošću koja se stječe nekom vrstom predanosti struji koja teče prema nama iz budućnosti. Osjećaj ispunjenosti mislima, suprotno onome što ste činili dok ste živjeli znajući da stvarate misli, to pokazuje napredak. Kako čovjek sve više uči to osjećati, da više nema svoje misli, da misli dolaze k njemu, dok ima taj osjećaj, ima pokazatelj da etersko tijelo postupno razvija potreban unutarnji osjećaj za vrijeme. Sve što je bilo prije imati će miris sebično napravljenih stvari; sve što se stekne tijekom sazrijevanja, ostavit će okus da je sagorjelo ono što je čovjek sam napravio, da je potrošeno ono što je čovjek sam napravio. I tako čovjek postupno preobražava svoje unutarnje biće kroz vrlo čudno iskustvo: postaje sve više i više svjestan da vlastito mišljenje, vlastito stvaranje misli, treba potisnuti jer je to nešto inferiorno, i da je prepuštanje mislima koje mu dotječu iz kozmosa zapravo vrijedno.
Življenje vlastitog života gubi, da tako kažemo, jedan svoj dio – to je izuzetno važno – gubi onaj dio koji radije nazivamo samo-mišljenjem, a ostaje jedino samo-osjećaj i samo-volja. Ali čak i oni doživljavaju promjenu u isto vrijeme kad i mišljenje. Čovjek više ne stvara svoje misli, već ih misli u svojoj duši. S osjećajem da misli imaju vlastite moći pomoću kojih misle same sebe, dolazi do određenog spoja osjećaja i volje. Osjećaj, moglo bi se reći, postaje sve aktivniji, a volja sve emotivnija. Osjećaj i volja postaju sličniji jedno drugome nego što su to bili na fizičkoj razini. Čovjek više ne može shvatiti impuls volje bez razvijanja osjećaja za njega. Nešto on onoga što radite čini da to osjećate kao gorčinu, nešto vas uzdiže. Istodobno sa svojom voljom, osoba u sebi osjeća emocionalno prosuđivanje nad vlastitim impulsima volje. Osjećaji koji su tu samo radi uživanja postupno dovode do neke vrste odbojnosti; ali osjećaji koji se osjećaju na takav način da čovjek sebi kaže, da kao ljudska duša, mora osigurati scenu za takve osjećaje, da ih mora iskusiti u sebi, inače ih ne bi bilo u kozmosu, takve osjećaje postupno smatra opravdanijim od ostalih.
Dopustite da vam navedem poseban primjer, i to radikalan, kako bi se moglo sasvim razjasniti što se misli. Bilo tko – ovim ništa ne želim profanirati, već samo radikalno izraziti stvar – svatko bi zaista mogao uživati u dobrom obroku. Kada iskusi tu radost, nešto mu se dogodi – to je bez sumnje – ali nema baš promjena u sadržaju svijeta, u kozmosu, uživa li pojedinac u dobrom obroku ili ne; nema velike važnosti općenito za život svijeta. Ali ako uzme Evanđelje po Ivanu i pročita samo tri retka iz njega, to čini ogromnu razliku za cijeli kozmos; jer kad, na primjer, nitko ne bi čitao Evanđelje po Ivanu, cjelokupno poslanje Zemlje ne bi moglo biti ispunjeno: iz našeg sudjelovanja u takvim stvarima zrače duhovne sile koje uvijek donose novi život na Zemlju u suprotstavljanju onome što na njoj umire.
Treba praviti razliku između iskustva, onoga što je samo egoistički osjećaj i onoga što pruža scenu za doživljavanje osjećaja koji mora postojati u kozmičkoj egzistenciji. Pod određenim okolnostima čovjek izvana može učiniti vrlo malo, ali s razvijenom dušom, ne za osobni užitak, ako je njegovim osjećajima dana prilika da osjećaj, koji je važan za svijet, uopće postoji, on s time čini izvanredno puno. Koliko god čudno izgledalo, treba reći i sljedeći slučaj: bio jednom jedan grčki filozof po imenu Platon. Od njega postoje spisi. Sve dok čovjek svojom dušom živi samo na fizičkom planu, čita ove spise kako bi iz njih učio. Takva vanjska pouka ima svoju važnost na fizičkom planu, i sasvim je dobro ako netko koristi sve što može da se obrazuje na fizičkom planu, inače ostaje glup. Stvari koje se postižu na fizičkoj razini su tu da se iz njih uči. Ali ako se duša razvila ezoterijski, onda uzima, recimo, Platona, i ponovno ga čita iz drugog razloga: naime, zato što Platon i njegove tvorevine imaju smisao u zemaljskoj egzistenciji samo ako se ono što je on stvorio, također doživljava u dušama; i tada se ne čita samo da bi se učilo, nego se čita jer se time nešto čini.
Dakle, moramo steći nešto u osjećajima, što nam omogućuje da prepoznamo razliku između egoističnih osjećaja, koji idu više prema strani zadovoljstva, i ne-egoističnih osjećaja, koji se čine kao duhovna obveza. To se čak može proširiti na vanjski život i vanjski pogled na život. I tu dolazimo do točke koja, moglo bi se reći, rasvjetljuje socijalno iskustvo iz individualnog iskustva. Ako netko tko je upoznat s misterijima ezoterije gleda na zbivanja u svijetu: baš kao što mnogi ljudi trate slobodno vrijeme koje imaju, umjesto da oplemene svoje osjećaje u vezi s onim što dolazi od duhovnih kreacija na Zemlji, tako bi netko tko je prošao kroz ezoterijski razvoj želio plakati nad tupošću ljudske egzistencije koja prolazi pored onoga što je tu i može oplemeniti ljudski osjećaj. I u ovom području mora se istaknuti da tamo gdje počnu ta iskustva, pojavit će se određeni finiji egoizam u ljudskoj prirodi. Na sljedećim predavanjima čuti ćemo kako se taj finiji egoizam može nadvladati; ali svakako se pojavljuje kao finiji egoizam, a tijekom duhovnog razvoja čovjek će moći iskusiti da se javlja neka viša potreba za uživanjem, potreba za uživanjem u duhovnim stvarima i duhovnim poslovima. I koliko god groteskno zvučalo, ipak je istina da netko tko prolazi kroz ezoterijski razvoj kaže sebi s određenog aspekta, čak i ako ne smije dopustiti da ta svijest dosegne točku arogancije i taštine, kaže sebi: ja moram uživati u duhovnim kreacijama na Zemlji; tu su da uživam. Tako i treba biti. – I čovjek postupno razvija određeni poriv za takvim duhovnim užicima. Samo u tom pogledu, ezoterija neće izazvati pustoš u svijetu; jer možemo biti sigurni da kada se pojavi takvo samougađanje u odnosu na duhovne kreacije čovječanstva, to neće biti štetno.
Ali kao rezultat javlja se i nešto drugo. Čovjek osjeća kako se vlastito etersko tijelo postupno budi, da tako kažem, osjećajući vlastito mišljenje kao nešto inferiorno, osjećajući kako misli naviru u njega kao iz kozmosa, iz bogovima prožetog kozmosa. Čovjek sve više osjeća kako volja i osjećaj proizlaze iz njega samog; stvarno tek počinjete osjećati ego u volji i osjećaju, dok darove mudrosti koji prolaze kroz vas osjećate kao nešto što vas povezuje s cijelim svijetom. A onda se to iskustvo povezuje s drugim: čovjek tu unutarnju djelotvornost osjećaja i volje počinje doživljavati s unutarnjom simpatijom i antipatijom. Osjećaj postaje sve finiji i finiji: ako učiniš ovo ili ono, šteta je jer imaš određenu dozu mudrosti u sebi. – Od drugih stvari čovjek može osjetiti: to je dostojno učiniti jer osjećaš tu količinu mudrosti u sebi. – Iskustvo samokontrole javlja se prirodno. Čovjeka obuzima gorak osjećaj kad osjeti volju koja proizlazi iz njega samog, koja ga potiče da učini ovo ili ono, što se čini neopravdanim u usporedbi s mudrošću koju je primio. Ovaj gorak osjećaj se najjasnije osjeća nasuprot onome što je netko rekao; i dobro je za one koji se antropozofski razvijaju da ne ignoriraju kako se cijeli unutarnji emocionalni život može oplemeniti u tom pogledu. Dok je čovjek u vanjskom životu, kada je izgovorio riječi, kada je rekao ovo ili ono, također to i odbacio, kod onoga koji je prošao ezoterijski razvoj javlja se jasan osjećaj za ono što je rečeno: nešto poput unutarnjeg stida ako je rekao nešto moralno ili intelektualno loše, a nešto poput zahvalnosti - nije zadovoljan samim sobom - kad je uspio reći nešto čemu stečena mudrost može reći 'da'. A ako osjećate - imate i za ovo dobar osjećaj - da se nešto poput unutarnjeg samozadovoljstva, samodopadnosti, javlja kada ste rekli nešto dobro, onda je to dokaz da još uvijek imate previše taštine u sebi, od koje nema koristi u ljudskom razvoju. Čovjek nauči razlikovati zadovoljstvo što je rekao nešto s čime se može složiti i samozadovoljstvo koje nije dobro. Pokušajte ne dopustiti da se taj osjećaj pojavi, već samo razviti osjećaj srama za ono što ste rekli pogrešno i nemoralno, i zahvalnosti za mudrost koja vam je došla na put, a za koju ne tvrdite da je vaša, već dar kozmosa, kada ste uspjeli reći nešto primjereno tome.
Postupno čovjek počinje osjećati isto i u vezi vlastitog mišljenja. Prije je rečeno: čovjek na fizičkom planu mora ostati ljudsko biće; dakle, osim što ne pridajemo preveliku vrijednost vlastitim mislima, ipak moramo imati te misli, ali to samo-mišljenje se sada također mijenja, na takav način da ga stavljamo pod upravo opisanu samokontrolu. Na pomisao za koju si čovjek može reći: ti si je napravio i primjerena je mudrosti - na tu pomisao razvija se osjećaj zahvalnosti prema mudrosti. Misao koja se javlja kao pogrešna, ružna, nemoralna, dovodi do određenog unutarnjeg osjećaja srama i stječe se osjećaj: još uvijek možeš biti takav; ipak je moguće da imaš toliko egoizma da razmišljaš protivno onome što je već ušlo u tebe kao mudrost! – Izuzetno je važno osjećati tu vrstu samokontrole iznutra. Ova samokontrola također ima osobitost da je nikada ne daje kritički intelekt, već se uvijek javlja u osjećaju. Pazite, dragi prijatelji: tko je samo pametan, tko ima samo moć prosuđivanja u odnosu na vanjski život, tko je kritičan, taj nikada ne može doći do onoga o čemu se radi; jer to se mora pojaviti u osjećaju. Ako nastaje u osjećaju, ako se uspije imati taj osjećaj, to je osjećaj koji nastaje kao iz nutrine; tada se poistovjećujemo s tim osjećajem srama ili zahvalnosti, i osjećamo da smo povezani s tim osjećajem. I ako bih želio skicirati što se tamo doživljava, morao bih reći da je to kao da ste osjetili kako mudrost struji odozgo, to jest, dolazi prema nekome odozgo, struji u glavu sprijeda i zatim je ispunjava odozgo do dna. S druge strane, osjećamo sram kako se izlijeva iz vlastitog tijela, tako da se poistovjećujemo s tim osjećajima, a ono što je prisutno kao mudrost obraća nam se kao nešto što je dano izvana; i u sebi osjećamo područje, gdje se susreće ono što je sada 'Ja' i mudrost koja nam je dana.
Ovo područje, gdje se to dvoje spaja, može se doživjeti iznutra. Ako netko osjeti da se ovo spaja, onda je to ispravno unutarnje iskustvo unutarnjeg svijeta. Čovjek osjeća kako se misli guraju unutra iz vanjskog, eterskog svijeta – jer to je mudrost koja struji prema njemu iz vanjskog, eterskog svijeta, ono što gura unutra, i osjeća se kroz ova dva osjećaja. To je eterski svijet koji se ispravno osjeća – i kada ga osjećamo na taj način, uzdižemo se do viših bića, koja silaze samo u etersko tijelo, a ne u fizičko ljudsko tijelo. – S druge strane, ovaj eterski svijet se može doživjeti i pogrešno na određeni način. Eterski svijet se ispravno doživljava između mišljenja i osjećanja, kao što je upravo pokazano: iskustvo je stoga čisto unutarnji duševni proces. Elementarni ili eterski svijet može se pogrešno doživjeti ako se doživi na granici između disanja i vlastitog eterskog tijela. Ako netko prerano ili općenito nepravilno radi vježbe disanja, postupno postaje svjedokom vlastitog procesa disanja. Procesom disanja, koji tada percipiramo - dok inače dišemo ne primjećujući to - možemo steći osjećaj svjesnog disanja. I taj osjećaj može biti popraćen određenom percepcijom eterskog svijeta. Kroz svakakve moguće procese disanja može se steći iskustvo, opažanje eterskih procesa koji su stvarni u vanjskom svijetu, ali koji pripadaju najnižim vanjskim psihičkim procesima i koji, ako ih prerano doživite, nikada neće dati ispravnu predodžbu pravog duhovnog svijeta.
Naravno, od određene vremenske točke tijekom ezoterijske prakse, također se može postaviti regularni proces disanja; ali njime se mora upravljati na pravi način. Tada dolazi do toga da eterski svijet opažamo, kako je opisano, na granici između mišljenja i osjećaja, a da ono što tamo upoznajemo samo potkrepljuje činjenica da upoznajemo i grube eterske procese, to jest, koji se odvijaju na granici eterskog svijeta i našeg procesa disanja. Jer stvar je u tome da postoji svijet stvarne više duhovnosti; do njega dolazimo kroz onaj proces koji je opisan, između mudrosti i osjećaja; tamo prodiremo do djela koja bića viših hijerarhija obavljaju u eterskom svijetu. Ali postoji veliki broj svih vrsta dobrih i loših i nepovoljnih i užasnih i štetnih elementala, koji, ako ih dobro ne upoznamo, upadaju u nas kao da su stvarno vrijedan duhovni svijet, dok nisu ništa drugo nego zadnji otpad bića duhovnog svijeta. Svatko tko želi prodrijeti u duhovni svijet, također se mora upoznati i s tim bićima; ali nije se dobro prvo s njima upoznati. Zato jer ima neobična stvar, dragi prijatelji, da ako se netko prvo upozna s tim bićima bez da ide težim putem vlastitog unutarnjeg iskustva, tada razvija naklonost prema tim bićima, ogromnu naklonost prema tim bićima. I onda može ispasti da netko tko se na pogrešan način, naime kroz takav fizički trening, koji se može nazvati promjena u procesu disanja, uzdigne gore u duhovni svijet, da opisuje neke stvari iz tih duhovnih svjetova, onako kako njemu izgledaju. I opisuje ih tako da ih neki ljudi prihvaćaju kao nešto neobično lijepo, a onima koji ih u sebi percipiraju, mogu biti jezivi i odvratni. Ove stvari su sasvim moguće u iskustvu duhovnog svijeta.
Ovdje nema potrebe govoriti o drugim procesima koje čovjek može provoditi kao obuku i kroz koje može ulaziti u zle svjetove, budući da je u okultizmu uobičajeno da se ne govori o onome što čovjek upoznaje u duhovnom svijetu kao ološ ovog duhovnog svijeta. Nije potrebno duhovno ući u taj svijet; stoga nije uobičajeno govoriti o metodama kojima je podloga proces disanja. Proces disanja, ako se ne odvija na pravi način, dovodi do bića otpada, koja svakako treba upoznati, ali ne prve, jer će se zaljubiti u njih, što ne bi trebalo. Čovjek će dobiti ispravno, objektivno, gledište o njihovoj vrijednosti tek kada prodre u duhovne svjetove s druge strane.
Kad čovjek počne osjećati, takoreći, uzvrati osjećaje prema mudrosti, kada osjećaj stida, osjećaj zahvalnosti, struji iz njega, kada to izađe iz vlastitog organizma, tada se prvo, najelementarnije upozna s nečim što u okultnom razvoju upoznaje dalje. Jučer smo istaknuli da se postupnim iskustvom eterskog, upoznajemo s onim što je aktivno u našem eterskom tijelu mozga, kao Amshaspande iz učenja Zaratustre. Što se tiče naših predodžbi, također možemo navesti: prije svega upoznajemo se s idejom o bićima arhanđela, za ono što ovi arhanđeli moraju učiniti u nama. Kroz ono što se tamo gradi, što se javlja u nama u osjećaju zahvalnosti i srama, što ima karakter osobnosti jer izlazi iz nas, kroz to dobivamo prvi, elementarni, pravi koncept onoga što su arhaji, ili prvobitne sile; jer ono kako iskonske sile djeluju u nama, doživljavamo na upravo opisan način, na najelementarniji način. Dok u svojoj glavi, kada prvo počinete doživljavati etersko, doživljavate arhanđele - moglo bi se reći - sjenovite u svojim aktivnostima, u svojim eterskim učincima; čovjek doživljava ono s čime u njemu mudrost dolazi u dodir, i što na nju reagira, prvobitne sile prožete s nečim poput volje, ne potpuno prirode volje, već iskonske sile koje su u ušle unutra i djeluju u ljudskoj osobnosti. Postupno, kada se nauči osjećati, dobiva se ideja na što okultist misli kada kaže: na drevnoj inkarnaciji naše Zemlje, na drevnom Saturnu, iskonske sile ili Duhovi osobnosti živjeli su, da tako kažemo, na svojoj ljudskoj razini. U to su vrijeme te iskonske sile ili Duhovi osobnosti bili ljudska bića. Evoluirali su. Kako su evoluirali, stekli su sposobnost rada iz nadosjetilnog. I kako oni razvijaju tu moć u našem sadašnjem vremenu, u našem zemaljskom vremenu, koju se stekli kad je njihov razvoj napredovao do Zemlje?
Oni su stekli sposobnost nadosjetilnog djelovanja na naše tijelo, na naš ovoj, na takav način da u našem tijelu izazivaju sile koje se pojavljuju kao što je opisano. Oni su kanalizirali te moći u nas, i ako danas osjećamo da smo organizirani da možemo razviti osjećaje zahvalnosti i srama koje smo opisali, poput unutarnjeg prirodnog procesa - to u nama može postati iskustvo - onda moramo reći: da bi ovo postalo unutarnje iskustvo, da bi naše etersko tijelo tako pulsiralo, da bi tako reagiralo na mudrost, u njega su se ulile iskonske sile, kao što će to postići i sam čovjek, jednom u dalekoj inkarnaciji naše Zemlje, u drugim bićima koja će stajati ispod njega, kada će oblikovati takve sposobnosti za odgovarajuću ljusku u unutarnje biće. Ono što treba znati o višim svjetovima stječe se malo po malo kroz unutarnje iskustvo, kako se uspinjemo, kako prelazimo iz fizičkog u etersko iskustvo. Kao što znate, na drevnom Saturnu - dopustite mi da ovo dodam da pojasnim ove stvari - toplina je bila, da tako kažem, najgušće fizičko stanje, jedino fizičko stanje, koje se prvi put pojavilo u srednjem razdoblju Saturna. A ono što je postojalo u to vrijeme - o tome možete čitati u mojoj Tajnoj znanosti - kao učinci Saturna u fizičkom svijetu, bile su struje topline i hladnoće. Također možemo govoriti o tim strujama topline i hladnoće s psihičkog i duševnog aspekta govoreći: toplina je tekla, ali to je tekla zahvalnost Duhova osobnosti, ili hladnoća je tekla, ali ta hladnoća koja je tekla, koja je tekla u drugom smjeru, bila je strujanje stida Duhova osobnosti. To je ono što moramo postupno steći, da nas tjelesna aktivnost sjedinjuje s moralnom djelatnošću; jer što dalje idemo u više svjetove, to se više spajaju ove dvije stvari, fizički događaj, koji tada više nije fizički događaj, i moralni događaj, koji tada struji svijetom snagom prirodnih zakona.
Sve što je sada okarakterizirano kao nešto što se pojavljuje u unutarnjem iskustvu kroz promijenjeno etersko tijelo, ima utjecaj na nešto drugo u ljudskoj duši. To uzrokuje da ova ljudska duša postupno počne osjećati nelagodu, općenito zbog toga što je to ljudsko biće, što je individualno osobno ljudsko biće. Važno je da čovjek također nauči obraćati pozornost na to; i dobro je to postaviti kao načelo da se na to obraća pažnja. Što je netko manje stekao zanimanje za ono što se tiče ljudi općenito, zanimanje za ono što je opće ljudsko, prije ovog stupnja ezoternog razvoja, to ga više uznemirava kada napreduje. Duša koja je ostala nezainteresirana za ono što je opće ljudsko, a ipak bi prošla kroz ezoterni razvoj, to bi sve više osjećala kao teret. Duša, naprimjer, koja je sposobna ići svijetom bez sažaljenja i bez dijeljenja radosti u onome u čemu druga duša može uživati, duša koja ne može dobro uroniti u duše drugih, koja ne može stvarno suosjećati s dušama drugih ljudi, takva duša, kako napreduje u ezoternom razvoju, osjeća sebe kao neku vrstu tereta. Čovjek nosi sebe poput teškog tereta kada, iako ravnodušan prema ljudskoj patnji i ljudskoj radosti, ipak prolazi kroz ezoterni razvoj; i možemo biti sigurni da ezoterni razvoj ostaje vanjski, intelektualni, da se duhovno upija poput učenja kuhanja ili vanjske znanosti, dok god se ne osjeća teret, ako usprkos svom razvoju ne možemo razviti suosjećajno srce za svu ljudsku patnju i za svu ljudsku radost.
Zato je tako dobro proširiti svoje interese tijekom okultnog razvoja, a zapravo ništa u tijeku ezoternog razvoja nije gore nego ne pokušati steći razumijevanje za svaku vrstu ljudskog osjećaja i ljudskog života. Naravno, to ne implicira načelo - to se uvijek iznova mora naglašavati - da se sva nepravda koja se događa u svijetu mora zanemariti bez kritike; jer to bi bila nepravda prema svijetu. Ali zahtijeva se nešto drugo: dok prije ezoternog razvoja čovjek može osjetiti određeni užitak u okrivljavanju nekoga za neku ljudsku grešku, to zadovoljstvo u okrivljavanju nekoga zapravo potpuno prestaje. Tko ne poznaje rugače u vanjskom životu, koji tako rado daju točnu kritiku grešaka drugih. Nije da s onim što je bilo ispravno u ljudskoj prosudbi treba prestati, nije kao da se netko mršti u svim okolnostima - da tako kažemo - da moramo osuditi takav čin, kakav je učinio Erazmo Rotterdamski u svojoj knjizi 'Das Lob der Narrheit'. Ne, može se sasvim opravdano biti oštar prema greškama koje se događaju u svijetu; ali tko god prolazi kroz ezoterni razvoj, slučaj je da ga svaki prijekor koji mora izgovoriti ili provesti u djelo, boli i uzrokuje sve veću bol. A patnja zbog potrebe za okrivljavanjem nešto je što se također može pojaviti kao barometar ezoternog razvoja. Što više možete osjećati radost kada morate kriviti ili kada smatrate svijet smiješnim, to ste zapravo manje zreli za napredak. I postupno morate steći neku vrstu osjećaja da se u vama razvija život koji vam omogućuje da gledate na ludosti i pogreške svijeta podrugljivim okom i suznim okom, vlažnim okom i suhim okom. Ova unutarnja artikulacija, ovo osamostaljivanje, da tako kažemo, od onoga što je prethodno bilo pomiješano, sada je također dio promjene koju doživljava etersko tijelo.