.Razmotrili smo promjene u fizičkom i eterskom tijelu čovjeka, u mjeri u kojoj ih čovjek doživljava tijekom ezoternog razvoja koji pokušava slijediti. Ako želimo izraziti osnovni karakter ovih promjena, možemo reći: tijekom razvoja, čovjek sve više u sebi osjeća svoje fizičko tijelo i svoje etersko tijelo. U odnosu na fizičko tijelo, naglasili smo da, što se dalje napreduje, osjeća se da su pojedinačni organi sve neovisniji jedni o drugima. Moglo bi se reći da se fizičko tijelo samo po sebi osjeća više živo. Naglasili smo da se etersko tijelo ne samo osjeća življim, nego da općenito postaje osjetljivije, da kroz njega prolazi neka vrsta svijesti; jer ono na suptilan način počinje suosjećati s vanjskim tijekom događaja. Naglasili smo, kako čovjek u tijeku svog ezoternog razvoja postaje sve osjetljiviji na napredovanje proljeća, ljeta, jeseni i zime, kako to napredovanje za njega postaje nešto sasvim eksplicitno, tako da su sukcesivne činjenice vremena sve više izražene, više odvojene jedna od druge nego je to slučaj u običnom tijeku života; odvajaju se, diferenciraju.
Dakle, možemo reći da čovjek počinje takoreći, doživljavati procese vanjskog etera. To je prvi početak pravog oslobađanja od njegove tjelesne prirode. Čovjek postaje sve neovisniji o vlastitom tijelu kako stvarno počinje doživljavati svoju okolinu. Proljeće, ljeto, jesen, zimu, doživjet će takoreći u sebi; ali živeći u vanjskom, prestaje živjeti u onome što je vlastita tjelesna priroda. Jučer smo naglasili da je sve to povezano s osjetljivošću na vlastitu tjelesnu prirodu. Postupno, kako postajemo neovisniji o vlastitom tijelu, osjećamo to vlastito tijelo kao neku vrstu nesreće, da tako kažemo; primjećujemo da sve što se odnosi samo na vlastitu tjelesnu prirodu postaje neka vrsta prijekora. I time je već postignuto iznimno puno za viši razvoj, kada se u takvim predodžbama i osjećajima kakvi su opisani jučer, više ne može potpuno složiti s vlastitom ljudskom osobnošću; i ako to doživljavate u sve većoj mjeri, tada je već mnogo dobiveno za ono više, za duhovno iskustvo.
Danas ću pokušati, takoreći, iskorakom, podržati naša razmatranja, koja smo vodili više od iznutra prema van, pokušavajući najprije opisati točku gledišta kao da je ljudsko biće sa svojim astralnim tijelom i svojim 'Ja' već postalo neovisno o fizičkom i eterskom tijelu. O međustanjima ćemo razgovarati u sljedećih nekoliko dana. Radi lakšeg razumijevanja, iznijet ću hipotezu da usred sna čovjek doživi trenutak kada postaje vidovit izvan svog tijela i da se može osvrnuti na svoje fizičko i etersko tijelo.
Do sada smo poduzeli samo nekoliko koraka do ovoga stanja, došli smo tako daleko da smo, takoreći, napustili sebe i naučili iskusiti nešto poput godišnjih doba i doba dana; sada se želimo osvrnuti na situaciju koja bi nastala da imamo fizičko i etersko tijelo s jedne strane, te naglasili kako su tijekom sna izdvojeni 'Ja' i astralno tijelo; i pretpostavljamo da bismo se mogli osvrnuti na fizičko i etersko tijelo koji su ostali iza nas. Tada bi nam se ono na što se osvrćemo ukazalo u potpuno drugačijem svijetlu od onog kojeg smo svjesni u običnom životu. U običnom životu gledamo naše materijalno tijelo kroz svakodnevno promatranje ili kroz vanjsku fizikalnu znanost i u njemu s određenom opravdanošću vidimo fizičku krunu zemaljske kreacije. Mi ovu zemaljsku kreaciju strukturiramo na takav način da govorimo o mineralnom carstvu, biljnom carstvu, životinjskom carstvu i carstvu ljudi; i vidimo sve različite kvalitete izlivene na različite životinjske skupine, takoreći ujedinjene u ovoj fizičkoj kruni kreacije, ljudskom tijelu. Uskoro ćemo vidjeti da to ima određenu opravdanost za vanjsko fizičko promatranje. Današnjim predavanjem ne bi se trebalo pobuditi uvjerenje, s onim što se u početku može predstaviti kod osvrtanja na fizičko i etersko tijelo, ako netko iznenada postane u snu vidovit - ne bi se trebalo pomisliti kao da se došlo do konačnog zaključka o fizičkom tijelu; samo treba zadržati trenutak vidovite retrospektive. U takvom trenutku može se dogoditi sljedeće: osvrnemo se unatrag i prije svega vidimo, da tako kažemo, naše etersko tijelo, koje izgleda nekako poput artikulirane maglice, maglice s raznim strujanjima, koju kasnije želimo detaljnije opisati - čudesna struktura, ali koja je u stalnom kretanju, nikada nije mirna, bez odmora; a zatim gledamo ono što je ugrađeno u ovo etersko tijelo, naše fizičko tijelo.
Sjetite se da smo rekli da vlastito mišljenje mora biti isključeno. Dakle, ne stvaramo vlastite misli o onome što vidimo. Osnovni uvjet za ovaj vidoviti pogled je prije svega da dopustimo da nas nadahnu kozmičke misli koje, da tako kažem, struje u nas. Dakle, ono što tamo vidimo, gledamo, ali to prije svega utječe na naše osjećaje; djeluje na osjećaj i volju. Naše mišljenje, kada stvarno postignemo ono o čemu je riječ, čini nam se kao da smo to izgubili; mislim na vlastito mišljenje. I tako, s osjećajem koji je ostao u nama, osvrćemo se na ono što je ugrađeno u maglovitu formaciju, u vječno pokretnu maglovitu formaciju našeg eterskog tijela, kao na naš fizički organ.
Prvo stječemo opći dojam. Taj ukupni dojam je takav da nas ono što tamo vidimo čini beskrajno tužnim, užasno tužnim. I treća reći, dragi prijatelji, ovo raspoloženje duše, ova strašna tuga, ne ovisi o ovoj ili onoj ljudskoj individualnosti, nego je prilično opća. Ne može postojati ljudsko biće koje, kao što je opisano, gleda izvana na svoje fizičko tijelo, kako je ugrađeno u etersko tijelo, i koje nije sasvim, potpuno prožeto neizmjernom tugom. Svi dojmovi koje sada opisujem izraženi su najprije u osjećajima, a ne u mislima. Neizmjerna tuga, vrlo melankolično raspoloženje obuzima nas kada dignemo pogled prema mislima svijeta koje struje u nas. Ove misli, koje nisu naše vlastite misli, već kreativno tkaju i djeluju kroz svijet, osvjetljavaju ovu strukturu našeg fizičkog tijela, da tako kažemo, i kroz način na koji je osvjetljavaju, govore nam što je zapravo ono što mi tamo vidimo.
Kažu nam: sve što tamo vidimo posljednji je dekadentni proizvod nekadašnje slave. I iz onoga što nam ove misli govore stječemo dojam: ono što imamo pred sobom kao naše fizičko tijelo je poput nečega što je nekoć bilo moćno i slavno, i što je uvelo i smežuralo se, u malu strukturu koja nam pokazuje nekadašnju slavu. Ono što je ugrađeno u naše etersko tijelo čini nam se kao posljednje, otvrdnulo sjećanje na iskonsku slavu. Tu vidimo naše pojedinačne fizičke organe, koji danas pripadaju, da tako kažemo, našem sustavu ishrane, našem sustavu krvotoka, i našem dišnom sustavu; gledamo ih izvana, gledajući ih duhovno, i gle, pojavljuju nam se tako da si kažemo: sve što imamo pred sobom u fizičkom tijelu je smežurani, osušeni proizvod živih bića koja su nekada postojala; bića koja su živjela u veličanstvenom okruženju, a sada su smežurana i uvenula. A život koji danas imaju u sebi, ta pluća, to srce, ta jetra i drugi organi, postoji samo kao posljednji dekadentni život izvorno snažnog unutarnjeg života.
I u ovom vidovitom promatranju ovi organi za nas postupno se oblikuju u ono što su nekad bili. Kao što misao koje se samo izdaleka sjećamo prerasta u ono što je nekada bila ako se potrudimo da je izvučemo iz sjećanja, tako izrasta i ono što, naprimjer, nazivamo plućima i što se u početku predstavlja kao posljednje sjećanje drevnog sjaja i raskoši.
Ali osjećamo: poput sadašnje misli, vraća se u daleku uspomenu, koja se zatim razvija u ono što je nekad bila. U našoj viziji, pluća prerastaju u imaginaciju onoga što je okultist nekoć poznavao kao postojani simbol, a što još i danas poznaje kao simbol ljudskog oblika: imaginaciju orla. I imamo osjećaj: ta pluća su nekad bića biće - ne kao usporedba sa suvremenim životinjskim bićem orla, jer s druge strane, i ono predstavlja dekadentni proizvod nekoć moćnog bića, koje se u okultizmu naziva orao; okultist je vođen, kao u kozmičkom sjećanju, do orla koji je nekoć bio tamo. – Okrenemo li se svome srcu, na sličan način osjećamo da se i ono pojavljuje kao smežurani proizvod, usahli, zgrčeni proizvod, kao sjećanje na davnu slavu: i osjećamo kao da nas to vodi natrag u iskonska vremena, u daleku prošlost, do bića kojeg okultist naziva lavom. – Zatim se organi donjeg dijela tijela pojavljuju kao sjećanje na ono što se u okultizmu naziva bik, drevno iskonsko biće koje je nekoć živjelo u veličanstvenom okruženju, usahlo i smežurano tijekom evolucije, a danas se pojavljuje kao organi donjeg dijela tijela.
Zato bih želio shematski nacrtati ono što je nekada bilo i do čega dolazimo kada izvana vidovito gledamo svoje tjelesne organe: bika, lava i orla jednog na drugim, treba shematski nacrtati. Tako vidimo nešto što je živjelo kao tri slavna bića u davnoj prošlosti. Želim to smanjiti i nacrtati shematski. Oko ovih osnovnih organa također možemo vidjeti druge organe u onome što su bili u dalekoj prošlosti; i na taj način pred naš vidoviti pogled dobivamo nešto što se može usporediti s gotovo svim oblicima zemaljskog životinjskog carstva.
Ako sada okrenemo naš pogled natrag na ovo fizičko tijelo ugrađeno u naše etersko tijelo i pogledamo ono što se u anatomiji naziva živčani sustav, da, tada se ovaj živčani sustav također čini kao smežurani proizvod, poput uvelog proizvoda. Ali ono što je danas ugrađeno u naše fizičko tijelo kao živčani sustav, retrospektivnom vidovitom pogledu izgleda ugrađeno u naše etersko tijelo kao zbroj divnih biljnih bića, bića isprepletenih na razne načine, u i kroz bića koja se mogu nazvati životinjskim, tako da vidimo entitete nalik biljkama kako prolaze kroz njih u svim smjerovima. Čitav se živčani sustav razlaže u zbroj prvobitnih biljnih entiteta, tako da zapravo vidimo nešto poput moćne, rasprostranjene biljke, unutar koje žive životinjska bića o kojima smo upravo govorili.
Kada sve ovo imate pred sobom, onda sebi kažete - to jest, kažete sebi jer vam kozmičke misli daju informacije o tome i tumače ono što je pred vama - onda sebi kažete: sve što nosiš u sebi kao ljudsko biće je usahlo, smežurano ono što ti sada vidovito sviće kao u kozmičkom sjećanju. – I sada je pitanje razvoja do ove točke, da se prakticira stalna samokontrola, kontinuirana samospoznaja. Samo spoznaja vas dovodi do točke u kojoj sada možete emocionalno razmišljati: vi ste izvan svog fizičkog tijela. Ono što vam se činilo kao fizičko tijelo, preobrazilo se pred vašim očima u ono o čemu je upravo bilo riječi. A ovo što sada vidite ne postoji u sadašnjosti, to je moralo postojati u iskonskoj prošlosti da bi moglo nastati ono što je vaše fizičko tijelo tamo dolje. Da bi nastao ovaj smežurani proizvod, ono što sada svojim vidovitim vidom vidite pred sobom, jednom je moralo postojati. Zato fizičko tijelo u početku ostavlja tužan dojam, jer ga čovjek prepoznaje kao nešto što je nastalo kao posljednji uvenuli proizvod nekadašnje slave koja je sada osvanula u vidovitoj viziji.
Molim vas, nemojte me krivo shvatiti što ću reći; ja opisujem činjenice, i uskoro ćete vidjeti kako te činjenice, razotkrivene, neprestano idu u čast mudrim vodičima svijeta; moramo samo saznati činjenice, a na sljedećim predavanjima ću razjasniti o čemu se radi. Ako ste samosvijest doveli dovoljno daleko, do ove razine razvoja, tada ćete shvatiti da u ovom astralnom tijelu, u kojem se sada nalazite, izvan fizičkog i eterskog tijela, ne možete učiniti drugačije nego prepoznati sebe kao apsolutnog egoistu, kao biće koje ne zna ništa osim sebe, i naučite razumjeti da imate dovoljno razloga za tugu. Jer sada se javlja poriv da saznamo zašto je do ovoga došlo, zašto je sve smežurano.
I sada se postavlja pitanje: da, tko je kriv za ovu smežuranost? Ovaj oblik koji vi vidovito imate pred sobom, ovo divno biljno biće sa životinjom, savršene tvorevine, tko je od njega napravio današnji smežurani proizvod fizičkog tijela? – Sada iz vas izlazi kao unutarnje nadahnuće: 'Sam si to napravio. A to da ste postali ono što ste sada, dugujete činjenici da ste posjedovali moć oploditi svu tu slavu svojim vlastitim bićem. Tvoje je biće ušlo poput otrova u ovu drevnu slavu, i uzrokovalo da se ova stara slava smanji do mjere u kojoj je sada!'
Pa, mi smo sami doveli do toga, a mogućnost da budemo takvi kakvi jesmo, dugujemo činjenici da smo sami posijali sjeme smrti u svoj toj slavi, i tako ga oplodili da se smežuralo. Baš kao što možete imati moćno stablo koje raste u svojoj slavi i hrani razne životinje koje žive na njemu, a vi ga probušite tako da se s određenog mjesta suši, uvene i smežura do beznačajnosti, i s njim umiru sva bića koja se s njime hrane, to se dogodilo s onim što se vidovito raširilo i što se skupilo u ljudskom fizičkom tijelu. Strašan je dojam koji izaziva ovaj trenutak vidovitog promatranja. – I sve više i više ljudsko biće u svom astralnom tijelu pokušava saznati kako se to dogodilo. U tom mu se trenutku među životinjskim prabićima koje ovdje opaža, tako reći na stražnjem zidu vrta, pojavljuje Lucifer, kao da se grči, u prekrasnom obliku!
Ovdje se prvi put upoznaje Lucifer kroz vidovito promatranje i sada se zna: o da, tako je bilo sa silama koje su se smanjile u fizičkom ljudskom tijelu, kada se unutar ovog cijelog bića koje vam se vidovito predstavlja pojavio Lucifer.
I sada čovjek zna da se u toj dalekoj prošlosti, kada je sve ono što se predstavlja njegovom vidovitom pogledu bila stvarnost, osjećao da pripada svemu tome: bio je tu, to je bila njegova oblast. I u ovoj oblasti Lucifer ga je privukao k sebi, čovjek se povezao s Luciferom, a rezultat toga je bio da se u strujama moći, koje bi se mogle skicirati u ovim redovima, bića viših hijerarhija pritisnula straga, i istisnula ljudsko biće koje se povezalo s Luciferom u ovim dijelovima prema naprijed, kao što je vidljivo vidovitom promatranju. Područje ovdje (gore desno) ima otvore; kako su se ti otvori smežurali, postali su naši današnji osjetilni organi. Kroz ove otvore, ljudsko biće koje je nekada živjelo u ovoj oblasti je istisnuto jer se povezalo s Luciferom. I nakon što je istisnut, čovjek sada živi u svijetu izvan ove strukture, a ova struktura se smežurala u njegovo fizičko tijelo.
Zamislite, kako biste imali shematski prikaz, da današnje fizičko tijelo postaje sve veće i veće, svi organi se povećavaju, svi probavni, krvožilni i dišni organi se povećavaju poput moćnih životinjskih bića, živčani organi postaju poput biljnih bića, zamislite ljudsko biće koje vlada ovom moćnom strukturom. Sada se s jedne strane pojavljuje Lucifer; budući da je ljudsko biće privučeno Luciferom, bića koja pripadaju višim hijerarhijama pritiskaju ga sa stražnje strane i istiskuju ljudsko biće. Budući da je ljudsko biće istisnuto, cijela se struktura postupno skuplja na mali prostor koji danas zauzima ljudsko tijelo, a čovjek je svojom sviješću, cijelom svojom dnevnom sviješću, izvan svog tijela. To je dovelo do toga da čovjek više ne zna što je unutra, što je prije znao, ali zna što je vani. Istjeran je kroz otvore koji su danas osjetila i danas je u svijetu osjetila, a ono u čemu je bio u davnoj prošlosti danas se smanjilo, to predstavlja njegovu nutrinu.
Sada sam vam dao ideju kako kroz vidovito promatranje čovjek stiže u ono što se zove Raj. Zapravo, u školama misterija, ljudska predodžba bila je vođena prema Raju. 'Gdje je bio Raj?', pitaju ljudi. Raj je bio u svijetu koji, međutim, danas više ne postoji u osjetilnom svijetu. Raj se smanjio, duplicirao se; Raj je za sobom ostavio fizičku unutrašnjost ljudskog tijela kao posljednji ostatak, samo je čovjek istjeran, ne živi u sebi. Tu nutrinu može samo vidovito upoznati na način na koji smo je mi vidjeli. Čovjek zna što je izvana, zna što mu je pred očima, što mu je oko ušiju; nekad je znao što je unutra, ali to unutra je bilo grandiozno, bio je Raj.
Sada pokušajte steći predodžbu o činjenici da je čovjek, budući da je biće čija se svijest širi preko vanjskog svijeta osjetila, on sabio svijet u kojem je živio prije nego što je ušao u svijet osjetila u uveli ili smežurani proizvod svog unutarnjeg tijela. Tada su bića koja su prvo istjerala čovjeka, a potom nastavila raditi, iskoristila Ahrimana i druge duhove, poslužila se njima, čiju su aktivnost preokrenuli na dobro, oblikujući udove, ruke, stopala i lice; dajući mogućnost da čovjek iskoristi ovaj smežurani Raj kroz svoje ruke i noge i kroz ono što ide unutra kroz njegove osjetilne organe.
Na taj smo način pred našim duhovnim pogledom ugledali gigantski uvećano fizičko ljudsko tijelo, koje u svom sadašnjem stanju predstavlja smežurani proizvod nekadašnjeg Raja. Ako to uzmemo u obzir, onda možemo dobiti malu predodžbu o tome kako vidovito gledanje zapravo napreduje. Vidjeli smo kako čovjek u početku postaje sve osjetljiviji na svoje fizičko i etersko tijelo. Sada, s izvjesnim skokom preko ponora, vidjeli smo kakvi se dojmovi javljaju kada ljudsko biće potpuno izvana gleda unatrag na svoje fizičko tijelo ugrađeno u etersko tijelo. Rekao sam da je etersko tijelo u neprekidnom kretanju. Ništa u tom eterskom tijelu, kada ga pogledate izvana, zapravo ne stoji, ništa ne miruje, sve je u stalnom kretanju. Stalno se nešto događa; i što više putem duhovnog treninga učimo promatrati što se događa, to je širi prikaz tih događanja, da tako kažemo, i sve postaje smisleno. Baš kao što fizičko tijelo postaje, da tako kažemo, smisleni Rajski vrt, tako i ono što se odvija u eterskom tijelu također postaje smisleni proces. Mogli bismo pokušati na općenit način opisati kakve činjenice i procese vidimo kada gledamo etersko tijelo i zanemarimo fizičko tijelo. Pa, fizičko tijelo bi se moglo vidovito vidjeti samo na način koji sam opisao, ako bi se iznenada probudili vidovito iz najdubljeg sna; tada bi se fizičko tijelo proširilo u ovu strukturu, kao što je pokazano. Ali etersko tijelo je do određene mjere lakše vidjeti; može se vidjeti već pokušavajući uhvatiti trenutak uspavljivanja, uhvatiti ga na način da ne prijeđemo odmah u nesvijest, nego ostanemo svjesni neko vrijeme nakon što smo, s astralnim tijelom i 'Ja', napustili fizičko i etersko tijelo. Tada uglavnom gledamo u etersko tijelo, te pokretne stvarnosti eterskog tijela vidimo kao žive snove. Tada vidimo sebe odvojenog kao ponorom od onoga što se događa u eterskom tijelu; ali sada se sve vidi ne u prostornim, nego u vremenskim događajima. Nakon što ste napustili svoje etersko tijelo, morate osjetiti ta iskustva, ta kretanja u vašem eterskom tijelu, kao da svjesno klizite natrag u njega.
Čovjek stoga mora imati ovaj osjećaj, kao da je odvojen od svog eterskog tijela ponorom, koji kao da je ispunjen eterom, univerzalnim kozmičkim eterom; kao da se nalazi s druge strane obale eterskog tijela i tamo se odvijaju različiti procesi. Budući da se bavite procesima koji se odvijaju u vremenu, osjećate se poput lutalice koja ide u vlastito etersko tijelo. U stvarnosti ga sve više napuštamo, ali u vidovitoj svijesti ulazimo u ovo etersko tijelo. Čovjek se osjeća kao da, dok se približava vlastitom eterskom tijelu, nailazi na nešto što ga gura natrag. Dolazimo, takoreći, do duhovne stijene. Onda kao da smo pušteni u nešto. Prvo smo vani, onda kao da smo pušteni u nešto, kao da smo prvo bili vani a sada smo unutra, ali ne na način na koji smo bili unutra tijekom dana. Sve ovisi o tome da smo vani s astralnim tijelom i 'Ja', i samo gledamo unutra; to jest, unutra smo samo sa svojom sviješću. I sada vidimo što se unutra događa.
Na određeni način, sve se preobražava, kao što je fizičko tijelo preobraženo u Raj; ali ono što se tamo događa ipak je mnogo tješnje povezano s trenutnim procesima u čovjeku. Razmotrimo što zapravo znači san, što znači biti 'izvan fizičkog i eterskog tijela'. Jer pretpostavili smo da je sposobnost vidovitosti nastala u određenom trenutku s činjenicom da je osoba iznenada postala vidovita tijekom spavanja ili je kad je zaspala ostala vidovito svjesna. Razmotrimo što je spavanje: ono što prožima fizičko i etersko tijelo sviješću sada je vani; u tijelu se odvijaju samo vegetativni procesi, da tako kažemo, događa se sve što nadomješta energiju potrošenu tijekom dana. Da, mi to opažamo, vidimo kako se snage potrošene u mozgu obnavljaju iz fizičkog. Ali ne na takav način da vidimo mozak kao anatom, nego vidimo kao da ljudsko biće fizičkog svijeta, koje koristimo za svoju svijest tijekom budnih sati, kako ovo ljudsko biće - koje smo doista napustili, ali koje jasno pokazuje da je naš instrument - leži začarano u dvorcu, takoreći.
Baš kao što naš mozak leži poput simbola unutar lubanje, tako nam se naše ljudsko biće na Zemlji čini kao začarano biće koje leži u dvorcu. Suočavamo se s našim ljudskim bićem kao s bićem zarobljenim, okruženim kamenim zidovima. Simbol ovoga, sklupčani simbol, takoreći, je naša lubanja. Izvana je vidimo kao malu lubanju. Ali kada pogledamo eterske sile koje se nalaze u temeljima, ono što je zemaljski čovjek čini nam se kao da je unutra u lubanji i zatočen u tom dvorcu. A onda poteku sile iz drugih dijelova organizma, koje podupiru ovo ljudsko biće, koje je zapravo unutar lubanje kao u moćnom dvorcu. Sile se tu slijevaju. Prije svega, prema gore struji snaga koja dolazi iz instrumenta čovjekovog astralnog tijela i širi se po cijelom organizmu; sve što sjaji i čini ljudsko biće moćnim teče gore kroz živčana vlakna; sve to struji zajedno u zemaljskom čovjeku-mozgu: izgleda kao 'moćni mač' koji je čovjek iskovao na Zemlji. – Zatim pritišću snage krvi; čini se da su te sile krvi - postupno učimo osjećati i prepoznavati - ono što zapravo ranjava čovjeka-mozga koji leži u čarobnom dvorcu lubanje: poput 'krvavog koplja' su sile koje struje u eterskom tijelu prema zemaljskom ljudskom biću, koje leži u začaranom dvorcu mozga. – I onda spoznate. Taj uvid je da se može promatrati sve što može strujati do najplemenitijih dijelova mozga. Prije nismo imali pojma o tome.
Da, vidite, vraćam se na ono čega sam se ranije dotakao s drugog gledišta. Čovjek može jesti koliko hoće životinjske hrane: za određeni dio njegova mozga sve je to beskorisno, sve je samo balast. Drugi se organi mogu time hraniti, ali postoji nešto u mozgu od čega etersko tijelo odmah odbija sve što dolazi iz životinjskog svijeta. Da, etersko tijelo čak iz jednog dijela mozga, iz jednog malog, vitalnog dijela mozga, odbija i sve što dolazi od biljnog carstva, i prihvaća samo mineralni ekstrakt; i tamo ovaj mineralni ekstrakt dolazi u dodir s najčišćim od svega što dolazi kroz osjetilne organe. Najplemenitije svijetlo, najplemenitiji ton, najplemenitija toplina dodiruju se s najčišćim proizvodima mineralnog carstva; jer se najplemenitiji dio ljudskog mozga hrani kombinacijom najplemenitijim osjetilnih dojmova i najplemenitijih mineralnih proizvoda. Od ovog najplemenitijeg dijela ljudskog mozga, etersko tijelo odvaja sve što dolazi iz biljnog i životinjskog carstva. Ali pojavljuje se i sve ono što čovjek uzima kao svoju hranu. Mozak ima i manje plemenite dijelove koji se hrane svime što struji prema gore i čime se organizam hrani. Samo najplemenitiji dio mozga mora biti hranjen najfinijim sjedinjenjem osjetilnih percepcija i najfinijim pročišćenim mineralnim ekstraktom. Tu se uči prepoznati prekrasnu kozmičku vezi između čovjeka i ostatka kozmosa. Gleda se, da tako kažemo, u dio ljudskog bića gdje se opaža kako ljudska misao, pomoću instrumenta živčanog sustava koji služi astralnom tijelu, priprema mač za ljudsku moć na Zemlji; tu se upoznajemo sa svime što je povezano s krvlju i što na određeni način pridonosi ubijanju najplemenitijih dijelova mozga. A ova najplemenitija stvar u mozgu stalno se održava spajanjem najfinijih osjetilnih percepcija s najplemenitijim proizvodima mineralne oblasti. A onda, kada mozak spava, kada misao ne koristi mozak, onda proizvodi koji su nastali niže unutra od biljnog i životinjskog carstva, struje u mozak.
Kada netko prodre u svoje vlastito etersko tijelo, to je kao da dolazi u ponor i preko ponora vidi što se događa u svom eterskom tijelu; i sve se to pojavljuje u snažnim slikama, predstavljajući procese duhovnog čovjeka tijekom spavanja. Ovo 'Ja' i astralno tijelo, ovo duhovno ljudsko biće, koje zaranja u dvorac, koji je formiran od onoga što je samo simbolično predstavljeno u lubanji, ovdje leži ljudsko biće koje spava, ranjeno krvlju, može se vidjeti kako su misli njegova snaga - ono što se hrani svime što izvire iz carstava prirode, ono što se u svojim najplemenitijim dijelovima mora hraniti onim najfinijim - sve to simbolično prikazano dalo je legendu o Gralu. A legenda o Svetom Gralu govori nam o toj čudesnoj hrani koja je pripremljena od najfinijih učinaka osjetilnih dojmova i od najfinijih učinaka mineralnih ekstrakata, koji su pozvani hraniti najplemenitiji dio čovjeka tijekom cijelog njegovog života koji fizičko provodi na Zemlji, jer sve drugo bi ga ubilo. Ona nebeska hrana je ono što je sadržano u Svetom Gralu.
A što se još događa, što dolazi iz drugih oblasti, nalazimo jasno prikazano ako se vratimo na izvorno opisanu sagu o Gralu, gdje smo dovedeni do obroka gdje je najprije poslužena košuta. Prodiranje gore u mozak, gdje zauvijek lebdi Gral - to jest posuda za najplemenitiju prehranu ljudskog heroja koji leži u dvorcu mozga, a kojeg ubija sve drugo - sve je to prikazano. Najbolja prezentacija toga nije od Wolframa, nego je najbolje predstavljena na vanjski egzoterni način, jer gotovo svatko može prepoznati, nakon što mu se privuče pozornost, kako je legenda o Gralu okultno iskustvo koje svako ljudsko biće ima svake večeri iznova - najbolje je predstavljeno od Chrétien de Troyes, unatoč profanaciji koja se tamo već uvukla. I on je kroz razne natuknice dovoljno istaknuo da je ono što misli dao egzoterično; jer on se poziva na svog učitelja koji je živio u Alsace i koji mu je stvarno dao ono ezoterično a što je on predstavio u egzoteričnom obliku. To se dogodilo u vrijeme kada je bilo potrebno zbog toga prijelaza koji je naznačen u mom spisu 'Die geistige Führung des Menschen und der Menschheit'. Malo prije toga legenda o Gralu je postala egzoterična, 1180.
Takve se stvari i danas vanjskom svijetu čine kao fantazija, jer je tako često jedina stvarnost koju današnji čovjek prepoznaje, ona izvan njega. Da se čovjek dokazuje kao kruna kreacije u mnogo višem smislu, on prepoznaje upravo kada vidi svoje fizičko tijelo u njegovoj izvornoj veličanstvenoj veličini i vidi svoje etersko tijelo kako djeluje iznutra: na fizičko tijelo, da oživi ono što je bilo ubijeno i paralizirano ubodom o kojem sam govorio da dolazi od krvi. Etersko tijelo radi na njemu, da ga odmah vrati u život, što bolje može; održava ga tijekom čitavog ljudskog vijeka, iako je već kad se rodi osuđeno na smrt. Ovo etersko tijelo ga čuva tako što iz malog dijela ljudske organizacije izbacuje sve što dolazi iz životinjskog i biljnog carstva, uzimajući samo najplemenitiji mineralni ekstrakt i spajajući ga s najplemenitijim utiscima vanjskog osjetilnog svijeta. Ako to dovoljno duboko osjetimo, ovaj najplemenitiji dio ljudskog organizma izgleda kao duplicirani sveti Gral. I želio sam upotrijebiti ove dvije indikacije danas, da pokažem kako se tipično pojavljuju imaginacije, kako se postupno za stvarnu vidovitost promatranje fizičkog svijeta pretvara u imaginacije. A jedna od najvećih imaginacija koju čovjek može doživjeti, barem za ovo vrijeme na Zemlji, imaginacija je Raja i Grala.