.Jučer sam pokušao ukazati na dvije legende, Legendu o Raju i Legendu o Gralu, pokušao sam skrenuti pozornost na to kako te dvije legende zapravo predstavljaju okultne imaginacije koje se zaista mogu doživjeti kada za to dođe pravi trenutak. Kada čovjek svjesno vidovito opaža, neovisno o svom fizičkom i eterskom tijelu - kao što je nesvjesno kod spavanja - i potakne se da opaža svoje fizičko tijelo, tada doživljava legendu o Raju; kada njegove percepcije pobudi etersko tijelo, tada nastaje legenda o Gralu. Sada se mora istaknuti da su takve legende dane na određeni način, poput poezije ili religijskih legendi, i da su čovječanstvu dostupne na određeni način u određenoj epohi. Izvorno podrijetlo takvih legendi, koje susrećemo u obliku poezije ili religioznih spisa, u fizičkoj povijesti ljudskog razvoja, potječe iz misterija, u kojima je vidovitim promatranjima određen njihov sadržaj. A kod oblikovanja takvih legendi potrebno je obratiti najveću pažnju na pronalaženje upravo onog sadržaja i tona koji najviše odgovaraju dobu i ljudima kojima se takve legende daju.
Na održanim predavanjima objasnili smo kako ljudska bića prolaze kroz određene promjene u svom fizičkom i eterskom tijelu kroz antropozofski okultni razvoj. Morat ćemo pažljivije promotriti astralno tijelo i jastvo, a zatim se s nekoliko riječi vratiti na fizičko i etersko tijelo. Dakle, vidimo da kada ljudsko biće sebi dopusti razvoj na ovaj način, kako bi napredovalo kroz apsorpciju duhovne mudrosti i istina, ono tada donosi promjene u članovima svoje duhovne i tjelesne organizacije. Sada, znamo iz opisa najrazličitijih oblasti razvoja danog u Akaša zapisu, da tijekom normalnog povijesnog razvoja čovječanstva ti različiti dijelovi ljudske prirode prolaze kroz, takoreći, prirodne promjene.
Znamo da su u drevnom indijskom razdoblju, prvom kulturnom razdoblju koje je uslijedilo nakon velike atlantske katastrofe, procesi čovjekovog eterskog tijela bili uočljivi; znamo da su promjene u čovjekovom astralnom tijelu došle do izražaja tijekom drevnog perzijskog razdoblja, promjene u čovjekovoj duši osjećaja tijekom egipatsko-kaldejskog razdoblja i promjene u duši intelekta ili uma tijekom grčko-latinskog razdoblja. U naše vrijeme od posebne važnosti su promjene u duši svijesti. I sada je važno da ako bilo koje doba - recimo, ono doba u kojem razumijevanje ili um prolazi kroz određenu promjenu, gdje su činjenice u toj duši uma ili intelekta posebno važne - ako takvo doba iznjedri legendu, takvu da se posvećuje posebna pažnja; da čovjek sebi kaže unutar mjesta misterija iz kojih teku te legende: legenda mora biti takve prirode da promjene koje se događaju u duši intelekta ili uma, moraju biti zaštićene protiv bilo kakvih štetnih utjecaja ove legende i da je posebno prilagođena da povoljno utječe.
Stoga ne može biti govora o samom slijeđenju vlastitog unutarnjeg impulsa, kada osoba koja pripada školi misterija ima dužnost prenijeti takvu legendu svijetu, jer mora slijediti diktat doba u kojem živi. Ako napravimo relevantna promatranja u ovom smjeru, bolje ćemo razumjeti promjene koje se događaju u ljudskom astralnom tijelu kada ljudsko biće prolazi kroz ezoterni okultni razvoj.
U slučaju ezoterika ili nekoga tko prolazi kroz ozbiljan antropozofski razvoj, kome je antropozofija glavni fokus njegova života, njegovo astralno tijelo živi zasebnim životom. Ali kod običnih ljudi nije toliko slobodno i neovisno kao što živi u opisanom ljudskom biću u razvoju. Ovo astralno tijelo se na neki način osamostaljuje, odvaja od osobe koja prolazi kroz razvoj. Ne ulazi nesvjesno u nekakvo stanje spavanja, nego se osamostaljuje, izdvaja, na neki drugi način prolazi, takoreći, ono što čovjek obično prolazi u stanju spavanja; kroz ovo astralno tijelo dolazi u svoje odgovarajuće stanje. Kod običnog čovjeka koji živi vani u egzoteričnom svijetu, ovo astralno tijelo povezano je s drugim tijelima; druga tijela na njega vrše odgovarajući utjecaj. Individualne osobine ovog ljudskog člana tada ne dolaze o obzir. Ali ako se astralno tijelo istrgne, onda dolaze do izražaja njegove osobitosti. A koje su osobitosti astralnog tijela?
Pa, dragi prijatelji, često sam ukazivao na ovu neobičnost, možda na zgražanje mnogih koji ovdje sjede. Ova posebnost čovjekova astralnog tijela na Zemlji je naime, egoizam. A kada astralno tijelo, osim ostalih utjecaja koji dolaze od drugih članova ljudske prirode, istakne svoju vlastiti kvalitetu, onda je to upravo egoizam, težnja da se bude isključivo u sebi i sa sobom. To pripada astralnom tijelu. A za astralno tijelo bilo bi strašno i loše, u njemu bi predstavljalo nesavršenost, kada ne bi moglo biti prožeto snagom egoizma, kada ne bi moglo samo sebi reći: U osnovi, sve želim postići kroz sebe, sve ću postići za sebe, želim sebi posvetiti svu brigu koliko mogu. To je pravo raspoloženje astralnog tijela. Ako ovo imamo na umu, shvatit ćemo kako ezoterični razvoj upravo u ovom smjeru krije mnoge opasnosti. Naprimjer, ezoteričnim razvojem, jer to nužno mora donekle osloboditi astralno tijelo, ljudi koji - da tako kažemo - ne obraćaju pažnju na sve što istinska teozofija želi dati, ove osobe stoje na tlu ne baš ozbiljne teozofije, upravo takvi ljudi mogu razviti tu kvalitetu astralnog tijela, egoizam, u tijeku svog ezoternog razvoja. To se može primijetiti u mnogim teozofskim i drugim okultnim društvima, da dok se propovijedaju nesebičnost i filantropija kao moralni princip, kroz nevezanost astralnog tijela cvijeta egoizam. Za promatrača duše je u svakom slučaju sasvim opravdano s jedne strane, a upitno s druge strane, ako opća ljudska ljubav bude često izgovarani princip - napominjem, ne kažem princip, nego često izgovarani princip; jer pod određenim uvjetima duševnog života čovjek najčešće voli govoriti o onome čega najmanje ima, ono što primjećuje da mu najviše nedostaje, i često možemo primijetiti da su principi najviše isticani tamo gdje najviše nedostaju.
U svakom slučaju, opća filantropija trebala bi u razvoju čovječanstva postati nešto što potpuno ovlada dušom, živi u duši kao nešto što se podrazumijeva i prema čemu čovjek ima osjećaj: ne bi se to trebalo tako često spominjati uzalud, ne treba to često imati na usnama bez potrebe. Kao što o tome govori posvuda poznata zapovijed: ne izgovaraj imena Božjega uzalud - tako bi mogla postati zapovijed istinske, plemenite ljudskosti: ne treba prečesto izražavati zahtjev za općom ljudskom ljubavlju, koja bi trebala biti osnovna osobina duše. Jer, ako je šutnja o nekim stvarima puno bolje odgojno sredstvo od govora, posebno vrijedi za ovakve stvari da je šutnja i kultiviranje mirnog srca puno, puno bolje sredstvo za razvoj univerzalne bratske ljubavi od čestog izgovaranja.
Prije svega, prikaz ovog egzoterijskog principa nema nikakve veze s onim što je upravo spomenuto kao izvorno svojstvo astralnog tijela: egoizam, težnja biti u sebi, biti sa sobom, biti kroz sebe. Sada se postavlja pitanje: kako je moguće sagledati u pravom svijetlu ovo - upotrijebimo izraz - svojstvo astralnog tijela, koje nam se na prvi pogled čini gnusnim, da želi biti apsolutni egoist? Krenimo od jednostavnih životnih činjenica. Postoje slučajevi gdje je egoizam raširen u običnom životu, i gdje moramo smatrati nužnim dijelom prilagodbe životu da je egoizam raširen. Naprimjer, osnovne značajke velike majčinske ljubavi i pokušajte shvatiti kako se egoizam širi s majke na dijete. Moglo bi se reći: što se više prodire u manje obrazovane narodne mase i - moglo bi se reći - promatra lavlji način na koji majke brane svoju djecu, to se više primjećuje kako majka svaki napad na svoje dijete gleda kao napad na nju samu. Njeno jastvo prošireno je na dijete, i takvo je da majka ne bi više osjetila napad na neki dio nje nego napad na svoje dijete. Jer ono što osjeća u sebi prenosi na dijete, i ne bismo mogli naći ništa bolje za uređenje svijeta nego da se na ovaj način egoizam prenosi s jednog bića na drugo, i da jedno biće treba sebe smatrati dijelom drugog, takoreći, i zbog toga bi trebalo proširiti svoje egoizam na ovo drugo biće. Dakle, vidimo da egoizam prestaje razvijati svoju mračnu stranu kada se biće proširi, kada ono svoje osjećaje i mišljenje prenese na drugo bića i to smatra pripadanjem sebi. Proširujući svoj egoizam na dijete s jedne strane, majke zauzvrat polažu pravo na dijete kao na svoje vlasništvo; smatra ga dijelom sebe, čini to onako kako to čini astralno tijelo: sve što je vezano za mene, živi sa mnom, preko mene i tako dalje.
Nešto slično možemo vidjeti čak i u trivijalnim slučajevima majčinske ljubavi. Pretpostavimo da čovjek ima kuću i dvorište i polje i na tome radi. Pretpostavimo da je ovaj čovjek imao - pa, nazovite to hirom, što se toga tiče - imao je hir da voli kuću i dvorište i polje i svoje radnike kao što bi volio dio svojeg tijela; gledao je na stvari kao da su nastavak njegova tijela i da voli kuću i dvorište i polje i svoje ljude zajedno, kao što mnoge dame, pod određenim uvjetima. vole svoju haljinu kao ono što pripada vlastitom tijelu. Time se vlastito biće u određenoj mjeri širi na svoju okolinu. Ako se briga proteže i na ovo okruženje na način da on čuva sve o čemu je ovdje bilo riječi i odbija svaki napad kao da se radi o vlastitom tijelu, onda je - valja reći - činjenica da je cijela ova sfera prekrivena njegovim egoizmom. izvanredno korisna stvar.
Ponekad ono što se zove ljubav može biti vrlo sebično. Samo pogledajte život; pokušajte ispitati koliko je često ono što nazivamo ljubav sebično. Ali egoizam koji nadilazi osobu može biti i vrlo nesebičan, odnosno može silno štititi i njegovati i brinuti se za ono što mu pripada. Upravo iz takvih stvari trebamo naučiti da se život ne može nabiti u pojmove. Govorimo o egoizmu i altruizmu, i možemo napraviti vrlo lijepe sustave s takvim idejama kao što su egoizam i altruizam. Ali činjenice potrgaju takve sustave; jer kada egoizam toliko proširi svoj interes na okolinu da je smatra svojom i tako je njeguje, tada egoizam postaje nesebičan. I kada altruizam postane takav da samo želi usrećiti cijeli svijet onim što voli, kada svim silama želi svijetu nametnuti svoje misli i osjećaje i želi prijeći na princip: 'A ako mi ne želiš biti brat, razbit ću ti glavu' - tada čak i altruizam može postati vrlo sebičan. Stvarnost koja živi u silama i činjenicama, ne može se nabiti u koncept, a veliki dio onoga što se opire ljudskom napretku leži u činjenici da se uvijek iznova, u nezrelim glavama i nezrelim duhovima, javlja vjera da se stvarnost nekako može nakalemiti u pojmove.
Astralno tijelo se može okarakterizirati kao egoist. Posljedica toga je da svaki razvoj koji oslobađa astralno tijelo mora računati s činjenicom da se interesi ljudskog bića šire, postaje sve širi. Da, ako se naše astralno tijelo želi odvojiti od ostalih članova ljudske prirode na pravi način, onda se interes našeg astralnog tijela mora proširiti na cijelu Zemlju i zemaljsko čovječanstvo. Doista, interesi čovječanstva na Zemlji moraju postati naši interesi; moraju prestati nekako se povezivati s onim osobnim; sve što se tiče ljudi, ne samo u naše vrijeme, nego što je ikada utjecalo na čovjeka u cijeloj evoluciji, mora pobuditi naše najdublje zanimanje; moramo biti u stanju smatrati ne samo one koji su s nama u krvnom srodstvu, ne samo ono što je povezano s nama kao što su kuća, farma i zemlja, već našom stvari moramo učiniti sve što je povezano s razvojem Zemlje.
Ako nas u našem astralnom tijelu zanimaju sve zemaljske stvari, ako su sve zemaljske stvari naše vlastite stvari, tada se možemo prepustiti egoizmu našeg astralnog tijela. No potrebno je da interesi čovječanstva na Zemlji postanu naši interesi. S ove točke gledišta, pogledajte dvije legende o kojima sam jučer govorio! Ako su dane čovječanstvu, onda su dane sa stajališta da je čovjek od pojedinačnog interesa uzdignut do općeg zemaljskog interesa.
Legenda o Raju vodi čovjeka izravno na onu početnu točku zemaljskog razvoja gdje čovjek još nije ušao u svoju prvu inkarnaciju, ili gdje tek ulazi u nju, gdje mu se približava Lucifer, gdje još stoji pred razvojem, gdje sve ljudske interese ima u vlastitim grudima. Najveća poučna legenda koja se može zamisliti, najveća poduka koja se može zamisliti, leži u priči o Raju, u toj priči koja uzdiže čovjeka do točke gledišta čovječanstva kao cjeline, koja utiskuje interes o kojem govori u svake ljudske grudi. Kada slike Legende o Raju, kako smo ih pokušali razumjeti, prodru u ljudsku dušu, astralno tijelo se prožima njima, i pod tim utjecajem širi svoje vidno polje na čitavu Zemlju, astralno tijelo također i sve što sada ulazi u njegovu sferu može pretvoriti u svoj interes. Sada je došlo do toga da interese Zemlje smatra svojima. Pokušajte, dragi prijatelji, sa svom ozbiljnošću i punim dostojanstvom razmotriti kakva se univerzalna pedagoška snaga krije u takvoj legendi, kakav duhovni poticaj leži u takvoj legendi.
Slično je i s Legendom o Gralu. Dok je Legenda o Raju dana, da tako kažemo, za čovječanstvo na Zemlji, utoliko što se to čovječanstvo osvrće na porijeklo, na početnu točku razvoja Zemlje, dok je Legendi o Raju dano da se uzdigne do horizonta čitavog ljudskog razvoja, Legenda o Gralu je tu da se uroni u najveću dubinu astralnog tijela, u njegove vitalne interese; jer ako je ono prepušteno samo sebi, postaje egoist koji gleda samo svoje interese.
Kad su u pitanju interesi astralnog tijela, zapravo se može zastraniti samo u dva smjera. Jedan je smjer prema Amfortasu, a drugi, prije nego se Amfortas potpuno otkupi, vodi prema Parsifalu. Između ovo dvoje leži ispravan razvoj čovjeka, što se tiče njegovog astralnog tijela. Ovo astralno tijelo stoga nastoji u sebi razviti moći egoizma. Ali ako u taj egoizam unese osobne interese, onda će biti nagrizeno; on je, takoreći, smanjen na osobnost, dok se trebao proširiti na cijelu Zemlju. To ne smije biti! Jer ako se dogodi, onda je kroz aktivnost ličnosti ranjena cijela osobnost, koja svoj 'Ja' izražaj nalazi u krvi: čovjek zaluta na stranu Amfortasa. Temeljna pogreška Amfortasa je što on u sferu u kojoj je astralno tijelo trebalo steći pravo biti egoist nosi, što u nju nosi sve osobne želje i prohtjeve kojih još ima u čovjeku. Onog trenutka kada se u sferu u kojoj bi se astralno tijelo trebalo odvojiti od osobnih interesa, ponesu osobni interesi, postaje beznadno; postaje se poput ranjenog Amfortasa.
Ali druga aberacija također može dovesti do katastrofe, a ne vodi katastrofi samo ako je biće izloženo toj katastrofi okupano takvom nevinošću kao Parsifal. Parsifal vidi kako se sveti Gral stalno nosi. Na neki način, on radi nešto pogrešno. Svaki put kad se pronese sveti Gral, on ima pitanje na usnama, 'za koga je zapravo ova hrana'; ali on to ne pita; i na kraju je obrok gotov a da nije pitao. I tako, nakon ovog obroka mora se povući, bez da ima mogućnost, nešto što je ostalo. Zaista kao da je još nezrelo ljudsko biće na trenutak noću imalo vidovitost, kao da je ponorom odvojen od onoga što je sadržano u dvorcu njegove tjelesne prirode i mogao je zaviriti unutra, ali tada bi mu se, bez odgovarajućeg znanja, odnosno bez postavljanja pitanja, sve opet zatvorilo. Čak i da se tada probudi, ne bi se mogao vratiti u ovaj dvorac. – Što Parsifal zapravo propušta?
Čuli smo što sveti Gral sadrži. Sadrži ono čime se fizički instrument čovjeka mora hraniti kao ekstrakt, čisti mineralni ekstrakt koji se dobiva iz svih namirnica i koji se u najplemenitijem dijelu ljudskog mozga spaja s najplemenitijim osjetilnim dojmovima, dojmovima koji se kroz osjetila prenose u nas. Da, kome će se ova hrana dati? Zapravo je treba dati - to nam postaje jasno kada zakoračimo iz egzoteričnog prikaza pjesnika u ezoterični prikaz misterija - zapravo je treba dati osobi koja je stekla razumijevanje onoga što osobu čini dovoljno zrelom da se postupno i svjesno uzdigne do onoga što ovaj Sveti Gral jest. Kako se postiže sposobnost uzdizanja do onoga što je Sveti Gral?
U poeziji se takoreći upire prstom u onoga za koga je zapravo Sveti Gral. Ako uđete u misterijsku prezentaciju Legende o Gralu, onda pogotovo. U izvornoj Legendi o Gralu, vladar dvorca je kralj ribara, kralj ribarskog naroda. Još netko je također bio s narodom ribara, samo nije htio biti kralj ovih ribara, nego nešto drugo; prezirao je vladati njima poput kralja, ali im je donio nešto više od kralja koji je vladao njima: Krist Isus. Time se ističe da je pogreška kralja ribara - jer to je zapravo Amfortas u izvornoj legendi - da je ta pogreška kralja ribara skretanje. On, da tako kažemo, nije sasvim vrijedan stvarnog primanja spasenja kroz Gral. Nije, jer želi upotrijebiti svoju moć da dominira ribarima; ne dopušta samom duhu da vlada ribarskim narodom.
Isprva Parsifal nije dovoljno iznutra otvoren da bi samouvjereno upitao: Čemu Gral? - Zašto to sada? - U slučaju kralja ribara, bilo je potrebno da ubije svoj osobni interes i učini da se on proširi na interes za cijelo čovječanstvo kao kod Krista Isusa. Kod Parsifala je potrebno da podigne svoj interes izvan nevine puke kontemplacije do unutarnjeg razumijevanja onoga što je u svakom čovjeku isto, što pripada cijelom čovječanstvu, dar Svetog Grala. Tako ideal otajstva Golgote lebdi na čudesan način između Parsifala i Amfortasa ili izvornog kralja ribara. I delikatno je nagoviještena odlučujuća točka u legendi, da je s jedne strane kralj ribara ponio previše osobnog sa sobom u sferu astralnog tijela, a s druge strane je tu Parsifal, koji je još uvijek nosio premalo općeg interesa, koji je još uvijek previše naivan, premalo osjetljiv na opći svjetski interes.To je upravo ono što je tako nevjerojatno obrazovno u vezi s Legendom o Gralu, da je mogla djelovati na duše učenika na takav način da su pred sobom imali nešto poput vage: s jedne strane ono što je bilo s Amfortasom, a s druge ono što je bilo s Parsifalom; tada se znalo da se mora uspostaviti ravnoteža. Ako astralno tijelo slijedi vlastiti interes, ono će se uzdići do tog horizonta univerzalnog čovječanstva koji se postiže kada izjava postane istina: Gdje su dvoje okupljeni u Moje ime, tu sam Ja usred njih, bez obzira gdje se u razvoju Zemlje to dvoje nalazi.
Zamolio bih vas da ne uzimate jedan dio za cjelinu, nego da zajedno uzmete današnja i sutrašnja razmatranja, jer pojedini dijelovi mogu izazvati nesporazume; ali apsolutno je neophodno da se u ovoj točki razvoj ljudskog astralnog tijela podigne do horizonta čovječanstva na vrlo poseban način, tako da opći interesi čovječanstva postanu njegovi interesi, tako da se osjeća uvrijeđeno, povrijeđeno, tuguje u sebi, ako je igdje povrijeđeno čovječanstvo. Za to je potrebno da se čovjek, kada ezoteričnim razvojem postupno postigne da njegovo astralno tijelo postane slobodno i neovisno o ostalim članovima ljudske prirode, da se tada prije svega naoruža i zaštiti, posebno od bilo kakvih utjecaja drugih astralnih tijela; jer kada astralno tijelo postane slobodno, ono više nije zaštićeno fizičkim i eterskim tijelom, koji su za astralno tijelo poput čvrstog dvorca. Ono je slobodno, postaje propusno i sile u drugim astralnim tijelima mogu vrlo lako djelovati na njega. Jača astralna tijela od njegova vlastitog mogu steći utjecaj na njega, ako se nije u stanju naoružati vlastitom snagom. Bilo bi pogubno ako bi se netko uzdigao do točke u kojoj bi mogao slobodno koristiti svoje astralno tijelo i ostao nevin kao što je Parsifal bio u početku, s obzirom na odnos astralnog tijela. To neće valjati; jer tada bi svi mogući utjecaji koji proizlaze iz astralnih tijela mogli imati odgovarajući učinak na njegovo astralno tijelo.
Vidite, dragi prijatelji, u određenom pogledu ono na što se upravo ukazuje može imati značenje i u vanjskom, egzoteričnom svijetu. Diljem svijeta ljudi žive u određenim individualnim religijskim sustavima. Ti vjerski sustavi imaju svoje kultove, svoje rituale. Ovi rituali okružuju ljudsko biće nečim što su definitivno imaginacije koje su uz pomoć astralnog tijela preuzete iz viših svjetova. U trenutku kada takva vjerska zajednica primi osobu, ona je usred imaginacija koje oslobađaju njeno astralno tijelo dok na nju djeluje obred; unutar bilo kojeg religijskog obreda, barem na kratke trenutke astralno tijelo postaje slobodno do određene mjere. I što je obred jači, što više potiskuje utjecaje eterskog i fizičkog tijela, što više djeluje takvim sredstvima da se astralno tijelo oslobađa, to se tijekom odgovarajuće ceremonije ono više izvlači iz eterskog tijela i fizičkog tijela. Iz tog razloga - oprostite na izrazu, moglo bi izgledati kao da izraz koristim s određenom porugom, ali nije poruga - nigdje nije tako opasno spavati kao u crkvi, jer kad spavate ionako je astralno tijelo već odvojeno od fizičkog i eterskog tijela, i zato jer se ono što se odvija u obredu gnijezdi u astralnom tijelu; jer je uz pomoć astralnog tijela spušteno iz viših svjetova. Dakle, takozvano crkveno spavanje, koje je vrlo popularno kod mnogih ljudi u nekim područjima, zapravo treba izbjegavati. Ovo se više odnosi na crkve koje imaju ritual nego na one vjerske zajednice koje su, kao rezultat nazora suvremenog doba, već napustile određeni obred ili se ograničile na minimum obreda. Ovdje se o ovim stvarima ne govori s bilo kakvom sklonošću ili nesklonošću ovoj ili onoj vjeri, već čisto u skladu s objektivnim činjenicama. Kada je čovjek oslobodio svoje astralno tijelo od ostalih članova ljudske prirode, na njega lako mogu utjecati sile i impulsi dobiveni iz astralnih tijela. I tu također postoji mogućnost da osobnost koja je bila u mogućnosti slobodno koristiti svoje astralno tijelo, ako je jača od druge čije je astralno tijelo donekle emancipirano, da prva osobnost može steći ogroman utjecaj na drugu. Formalno to je kao prijenos snaga jednog astralnog tijela jače osobnosti na ono slabije osobnosti. I ako se zatim vidovito promatra slabija osobnost, ona zapravo u svom astralnom tijelu nosi slike i imaginacije jače astralne osobnosti.
Vidite kako nužno mora rasti moral na tlu na kojem se njeguje okultizam; jer, naravno, ne može se njegovati okultizam bez stvarnog nastojanja da se astralna tijela emancipiraju od ostalih članova ljudske prirode. No, najpogubnije je kada na području okultizma jače ličnosti nekako ipak teže vlasti za svoje osobne interese i osobne namjere. Na okultnom polju imaju pravo raditi samo one osobnosti koje se potpuno odriču bilo kakvog osobnog utjecaja, a najveći ideal okultista koji bi trebao postići nešto legitimno je da ne želi ništa postići kroz svoju osobnost; ono prema čemu gaji osobne simpatije ili antipatije, što više isključiti iz svega što želi postići. Svatko tko ima simpatije ili antipatije prema ovome ili onome i želi raditi okultno, mora pažljivo potiskivati u svoju privatnu sferu, i dopustiti ima da izađu samo u najprivatnijem području; u svakom slučaju, na tlu na kojem bi trebao cvjetati okultni pokret, ne smije se njegovati niti gajiti ni jednu od osobnih antipatija i simpatija. I koliko god paradoksalno zvučalo, može se reći: okultnom učitelju je najmanje važno njegovo učenje, najmanje je važno učenje koje on može dati samo prema svojim talentima i temperamentu. Učenje će imati smisla samo ako mu učenje kao takvo nije ni na koji način osobno važno, nego je važno samo u onoj mjeri u kojoj to učenje može pomoći dušama. Stoga niti jedan okultni učitelj nikada neće nametnuti bilo koje svoje znanje nekom dobu ako je svjestan da taj dio znanja nije dobar za to doba, da bi mogao biti dobar samo za drugo doba. Sve ovo dolazi do izražaja kada se govori o osebujnoj prirodi astralnog tijela pod utjecajem okultnog razvoja.
U naše doba, dok se pripremalo i kako se ono razvijalo, postoji još jedna komplikacija. Što je dakle bit našeg doba? Naše doba je doba razvoja duše svijesti. Ništa nije tako usko povezano s egoizmom, koji seže do najužih, osobnih interesa, kao duša svijesti. Stoga ni u jednom dobu nema takvog iskušenja brkati najosobnije interese s općim interesima čovječanstva kao u naše doba. Ovo doba moralo je postupno sakupiti ljudske interese u 'Ja', naime u onaj dio ljudskog 'Ja' koji je duša svijesti. Vidimo kako se, u osvitu našeg doba, ljudski interesi približavaju točki 'Ja', točki egoizma. U tom je smislu krajnje poučno ozbiljno se upitati je li nešto poput onoga što je, primjerice, napisao sveti Augustin u svojim Ispovijestima, uopće bilo moguće u antičkoj Grčkoj.
To bi bilo apsolutno nemoguće. Cijela priroda Grka bila je takva da je njegov unutarnji život bio u izvjesnom skladu s vanjskim svijetom, tako da su vanjski interesi bili ujedno i unutarnji interesi, i unutarnji interesi su zadirali u vanjski. Uzmite grčku kulturu kao cjelinu: ona je takva da se uvijek mora pretpostaviti određena veza između čovjekovog unutarnjeg i vanjskog života. Čovjek razumije grčku umjetnost, grčku tragediju, grčke povjesničare i filozofe, tek kad zna kako je duša Grka još uvijek bila izlivena u vanjski svijet, i kako je vanjski svijet prirodno spojen s unutarnjim svijetom. S ovime usporedite nešto poput Augustinovih Ispovijesti. Sve živi za njega; iznutra traži, kopa, istražuje. Pokuša li se svugdje pratiti osobna, individualna nota u Augustinovim spisima, naći će se. Valja reći: Augustin je živio davno prije našeg doba; ali on ga priprema; on je duh u čijim spisima nalazimo, mnogo prije osvita, prvi osvit doba skrojen u potpunosti prema duši svijesti. U svakom Augustinovu retku to možete vidjeti, a svaki se Augustinov redak po finijem dojmu razlikuje od svega što je bilo moguće u staroj Grčkoj.
I sada, kada znate: Augustin živi ususret dobu u kojem egoizam, čovjekova zaokupljenost vlastitim unutarnjim bićem, već postaje neka vrsta karaktera ovog doba čak i unutar fizičkog tijela, onda se može razumjeti da netko tko, poput Augustina, ima druge interese i gleda na cjelokupni tok ljudskog razvoja, da ga uhvati prava jeza kada mu priđe ljudsko biće koje mu da ideju da s određenim ulaznim razvojem, astralno tijelo prirodno mora razviti neku vrstu egoizma. Augustin je čist i plemenit i velik u egoizmu. Može se reći da nesebično napada egoizam. Ali on ulazi u doba kada se čovječanstvo odvojilo od velikog interesa za vanjski svijet. Razmislite kako je čak i u trećem post-atlantskom dobu svaki Egipćanin gledao u zvjezdane svjetove i u zvijezdama čitao ljudske sudbine - kako je tada duša bila povezana s općim interesima. Naravno, to se moglo postići samo kada je čovjek još uvijek, u drevnoj elementarnoj vidovitosti, bio u stanju držati svoje astralno tijelo odvojenim od fizičkog. Zato je Augustin morao zadrhtati kad se suočio s osobom koja ga je, takoreći, podsjetila da egoizam najprije dolazi s višim razvojem! On to može razumjeti, on to osjeća, njegov instinkt mu govori da živi u dobu egoizma. Zatim, kada se suoči s osobom koja predstavlja viši razvoj, od onog u fizičkom tijelu, on osjeća: ide prema egoizmu. A u isto vrijeme ne može shvatiti da ta osoba prenosi općeljudski interes.
Pokušajte steći taj dojam kako Augustin, prema vlastitom priznanju, stoji u odnosu na manihejskog biskupa Faustina - jer njega sam opisao. Kad se suočio s njim, Augustin je osjetio što može osjetiti osoba koja, takoreći, plemenito pristupa dobu egoizma, i jedino unutarnjom snagom želi ovo doba zaštititi od egoizma, i mora se okrenuti od takve osobe kakva je bila manihejski biskup Faustinus. Okrenuo se od njega jer je za njega Faustinus predstavljao nešto u čemu ne bi trebalo sudjelovati; jer on skriva nešto u sebi što se u dobu egoizma nikada ne može razumjeti u egzoteričnom životu. Manihejski biskup Faustin stoji nasuprot crkvenog oca Augustina. Onaj tko se približava dobu duše svijesti, suočava se s ljudskim bićem koje, na način na koji se tako nešto može očuvati u struji okultnog svijeta, čuva vezu s duhovnim svijetom, a time i osnovnu kvalitetu astralnog tijela, pred kojim Augustin drhti, s pravom drhti sa svoje točke gledišta.
Idemo nekoliko stoljeća dalje. Na Sveučilištu u Parizu susrećemo čovjeka koji je malo poznat u literaturi, jer ono to je napisao ne daje nikakvu predodžbu o njegovoj osobnosti. Ono što je napisao čini se pedantno, ali on osobno je morao raditi veličanstveno; osobno, čini se da je prije svega djelovao tako da je u svoju okolinu unio nešto poput obnove grčkog pogleda na svijet. Bio je pravi renesansni čovjek. Umro je 1518. i do tada je radio na Sveučilištu u Parizu. Ta se osobnost odnosila, da tako kažemo, prema biti grčke kulture - iako mnogo više egzoterično - kao što se manihejski biskup Faustus odnosio prema manihejstvu, koje je prije svega uključivalo u svoje tradicije, uz mnogo toga, sve dobre i velike strane trećeg post-atlantskog, egipatsko-kaldejskog kulturnog razdoblja.
Tako postoji taj manihejski biskup Faustinus, kojeg susrećemo u vezi s Augustinom i koji je, budući da je manihejac, sačuvao okultne temelje trećeg post-atlantskog kulturnog razdoblja. Godine 1518. u Parizu je umro čovjek koji je prenio, iako egzoterično, određene aspekte temelja četvrtog post-atlantskog doba. To ga je učinilo čudnim za one koji su radili oko njega u tradicionalnom kršćanstvu u to vrijeme. Redovnici su ga smatrali svojim smrtnim neprijateljem; ali je ostavio veliki dojam na Erazma Roterdamskog dok je ovaj boravio u Parizu. Ali Erazmu se činilo kao da vanjsko okruženje nije prikladno za ono što je živjelo u toj izvanrednoj duši. A kad je Erazmo otputovao i otišao u Englesku, napisao je tom čovjeku, koji mu je u međuvremenu postao prijatelj, da bi želio da se oslobodi njegova gihtavog tijela i zrakom doleti u Englesku, jer će se tamo naći u vanjskom okruženju mnogo boljem za ono što je osjećao u duši. Činjenicu da je osobnost koja je djelovala u to vrijeme moga oživjeti grčki osjećaj na tako živ način, vidimo s posebnom jasnoćom ako uzmemo u obzir odnos između profinjenog i osjetljivog Erazma Roterdamskog i ove osobnosti. Moglo bi se reći da je ova osobnost, koja je umrla u Parizu 1518., živjela odmah na početku doba egoizma, kao neprijatelj onih koji su željeli život ljudskih duša prilagoditi dobu egoizma i koji su osjećali neku vrstu straha prema takvoj duši, koja je mogla tako djelovati jer je željela dočarati drugu epohu, grčku epohu, u kojoj je čovjek bio, takoreći, bliži egoizmu astralnog tijela. Erazmu Roterdamskom ova je osobnost bila prilično simpatična. Ta se osoba zvana Faustuts Andrelinos.
U 16. stoljeću, u Srednjoj Europi, susrećemo se s još jednom osobom koja je prikazivana kao neka vrsta trubadura, za kojeg nam je rečeno da se okrenuo od tradicionalne teologije. Ova osobnost više nije htjela sebe zvati teologom, nazivala se svjetovnim čovjekom i liječnikom, Bibliju je neko vrijeme stavio na policu i bavio se proučavanjem prirode. Proučavanje prirode, u doba kada se dogodio prijelaz sa svega što je bilo drevno na sve što je moderno, također je bilo takvo da čovjeku približava astralni egoizam, baš kao manihejstvo i antička Grčka. Na taj se način astralni egoizam približio onome što je tada stajalo na granici između stare alkemije i nove kemije, stare astrologije i nove astronomije, i tako dalje. To neobično titranje i svjetlucanje prirodne znanosti između starog i novog gledišta, kada bi Bibliju nakratko ostavili na polici, dovelo je ljude blizu takve astralne aktivnosti da se zahtijevalo razumijevanje s pitanjem egoizma. Nije ni čudo što su oni koji su se željeli pomiriti sa svojim tradicijama drhtali u dobu egoizma, kada se duša svijesti već u potpunosti pojavila. A legenda o trećem Faustu, Johannes Faustu, zvanom i Georg Faust, nastala je u Srednjoj Europi, i on je bio stvarna povijena ličnost. A 16. stoljeće spojilo je sve drhtaje pred egoizmom astralnog tijela spajajući tri Fausta, Augustinova, Erazmova i Fausta Srednje Europe, u jedan lik, u onaj lik prikazan u popularnim knjigama srednjoeuropske literature, koji je također predstavljen kao Doktor Faustus od Marlowa. Goethe je od ovog Fausta napravio svog Fausta s potpunim obratom, u kojem nam želi pojasniti: moguće je ne zgražati se nad nositeljem onoga što nam donosi bit astrala, nego ga bolje razumjeti, tako da može pokazati razvoj, tako da možemo izgovoriti riječi: 'Možemo ga iskupiti'. Čitave epohe hvatale su se u koštac s pitanjem egoizma astralnog tijela, a u čitavim legendama, pa čak i u povijesti, odjekuje užas čovjeka nad njegovom prirodom i ljudska čežnja da se problem ovog astralnog tijela riješi na ispravan način, na način koji odgovara mudrom vodstvu svijeta i ezoternom razvoju individualne ljudske duše.