.Kada se pristupi procesima u astralnom tijelu i u ljudskom biću, u mjeri u kojoj se oni doživljavaju kroz okultni razvoj, njihov opis postaje sve teži. Jer kada doživite ove dijelove ljudske prirode, jako se udaljite od onoga što ste navikli doživljavati u svakodnevnom životu. U normalnom životu duše, osoba osjeća život u astralnom tijelu u rastućim i opadajućim strastima, afektima, impulsima, željama i tako dalje, kao svoj unutarnji život; da, čovjek također osjeća kao svoj unutarnji život ono što nalazi izraz kao sažeto u 'Ja'. Međutim, ono što se doživljava na ovaj način nije ništa drugo nego refleksija, refleksija sebstva i astralnog tijela na etersko i fizičko tijelo, to nije svjesno iskustvo astralnog tijela i sebstva. A kroz ono što se ima u običnom životu duše, ne može se dobiti nikakva ideja o stvarnom iskustvu unutar viših svjetova u astralnom tijelu i u sebstvu. Stoga, u opisivanju ovih stvari, treba se pribjeći takvom načinu predstavljanja koji je prirodan za ove više svjetove, mora se pribjeći imaginacijama; a te se imaginacije također doživljavaju u stvarnosti. Ali ne smijete zamišljati, dragi prijatelji, da je gledanje, takoreći, buljenje u vidovitoj imaginaciji, jedina stvar koju čovjek doživljava; na neki način nije ni glavna stvar; glavno je kroz što netko prolazi iznutra, kroz koje procese i unutarnje kušnje prolazi duša kad se suoči s tim imaginacijama.
I tako je to u odnosu na tako značajne, moćne imaginacije, kao ona što je opisana kao imaginacija Raja. Tko god stvarno iskusi ovu imaginaciju Raja, tko god je može imati pred sobom kao postignuće višeg iskustva, osjeća da stoji usred unutarnjeg vala duše, osjeća da je zahvaćen unutarnjim valom duše, i osjeća kako može zalutati u dva smjera opisana jučer. Osjeća se privučen, živo ga privlače sve strasti, afekti koji su posljedice osobnog života kojeg upravo vodi na fizičkom planu - jer kao stotine magnetskih sila privlačenja, osobni interesi djeluju sve snažnije, koje ste stekli na fizičkom planu - ali s druge strane osjećate nešto drugo. Što se više približavate, što jasnije možete vidjeti ovu imaginaciju Raja, te sile postaju moćnije, povlačeći vas prema osobnim interesima, i ono što vam rade je: sve više brišu tu imaginaciju Raja, bolje rečeno, ne daju joj zapravo da se uopće razvije, čovjek se zaprepasti. Osobni interesi, afekti, osjećaji i senzacije koje nosite sa sobom, jednake su stotinama i stotinama magnetskih sila, koje su s druge strane kao anestetici. I onda kada netko pokušava svoju samo-obuku dovesti do točke u kojoj sve više i više istinito promatra astralno tijelo, da tako kažemo - kada netko ima tu imaginaciju Raja, on je izvan svog fizičkog i eterskog tijela, to jest, nalazi se u astralnom tijelu i 'Ja' - kada čovjek shvati prirodu i karakter astralnog tijela, tada zna: ono je egoist. I jedino je opravdano u ovoj točci, do koje je došao samo-obukom, ako ne pretvara svoje osobne interese u svoje egoistične interese, koji onda dolaze sa stotinama sila, nego sve više interese čovječanstva i svijeta čini svojim vlastitim interesima. Na ovom stupnju razvoja osjeća se protuteža egoizmu astralnog tijela, nešto drugo, što sve više dolazi do izražaja kako se više, da tako kažemo, egoističnih sila komeša u oslobođenom astralnom tijelu. Sve se više osjeća samoća, ledena samoća. To je također dio onoga što se doživljava u unutarnjim valovima, ledena samoća. I ta ledena samoća te liječi od toga da dopustiš egoizmu da prevlada, i odgojio si se kako treba ako u ovoj točki svog okultnog razvoja možeš osjetiti poriv da budeš sam i za sebe, ali ako osjećaš i kako ti se približava ledena samoća.
Imati taj osjećaj, jednako je važno kao i postupno se približavati imaginaciji Raja. A kad te dvije sile, egoizam koji se širi na interese svijeta i ledena samoća, rade zajedno, učenik se tada sve više približava imaginaciji Raja. A kada se to pojavilo s odgovarajućom vitalnošću, kada je stvarno tu, tada je došlo vrijeme kada se na pravi način suočava s Čuvarom praga. Teško je tek tako opisati ovog Čuvara praga - činio sam to u raznim prigodama u našim razmatranjima. Danas je za naš zadatak manje važno okarakterizirati tog Čuvara praga, a više unutarnje doživljaje ljudskih ovoja i jastva. Dakle, ako se čovjek približi imaginaciji Raja, odnosno ona postaje sve životnija i tada se susretne s Čuvarom praga, tada se sve jače osjeća opisane magnetske sile, a kad se nađe licem u lice s Čuvarom praga, čovjek se osjeća - a to je užasno potresan osjećaj - kao vezan, kao začaran. Jer sve te magnetske sile koje vuku čovjeka prema dolje u osobno sada vrše najjači utjecaj; i tek kad se stigne toliko daleko, kad ledena samoća postane toliko poučna da je on u stanju interese stvarnog svijeta pretvoriti u svoje interese, tada se prolazi kraj Čuvara praga. I tada možete osjetiti ono što se može nazvati: sjedinjenje s imaginacijom Raja, postajete jedno s njom. Tada se osjećate u njoj. Ovo iskustvo unutarnjeg osjećaja je poput osjećaja da ste stupili u pravi odnos s interesima svijeta, tako da si možete priznati: da, možete braniti svoje vlastite interese, jer oni su sada interesi svijeta. – Ali ako se ne prođe, ako se ne izbori dovoljno za opće interese, onda vas osobni interesi vuku natrag, i onda se događa ono što se u okultizmu zove: nemogućnost prolaska Čuvara praga. Tada osobni interesi zamagljuju imaginaciju Raja; tada se stječu, da tako kažemo, pojedini dijelovi toga, stječu se nejasni dojmovi, ali ne potpuni, i kao da smo povučeni natrag, u osobni život. Ali može se dogoditi da je netko dobio priliku imati vidovita iskustva do određenog stupnja. Ova vidovita iskustva su zapravo maya, mogu biti potpuno pogrešna; jer su posvuda prožeta i zamagljena osobnim interesima.
Takvo iskustvo čini potpuno shvatljivim, čovjek shvaća ozbiljno, da tako kažem, kako su osobni interesi morali prijeći u interese svijeta ako se doista u duhovnom svijetu želi vidjeti prave stvari. Zapravo je slučaj da se prije ne može potpuno vjerovati u to, budući da su osobni interesi protiv toga, ali na ovoj točci, to se vidi.
Ovdje smo, da tako kažem, na prilično riskantnoj točci u opisivanju okultnih odnosa. Unatoč tome, treba pokušati naznačiti sljedeće korake koji proizlaze iz iskustva okultista i to onako kako se moraju dati, ako se od slušatelja očekuje da na određeni način isprobaju te stvari, kako bi ih učinili posjedom vlastite duše i na njima dalje radili. Jer te se stvari ne mogu izraziti suhoparnim apstraktnim terminima; moramo pokušati dati ono što proizlazi iz vidovite vizije. Sada, ovo vidovito gledanje ne treba shvatiti na takav način da se može ocrtati s krutom, shematskom nužnošću, da tako kažemo; ali ono što ću opisati opet je tipično iskustvo, poput iskustva Raja, i to iskustvo čovjek zaista mora imati da bi mogao prepoznati što je zapravo spoznaja i okultna vizija. Prije toga ne može se imati prava predodžba, mislim doživljena predodžba okultne vizije. Ali kad se takve stvari nekome opisuju, još uvijek se može razumjeti ako se koristi zdravim razumom. Ali treba se opisati, baš kako se može iz same vizije.
Pretpostavit ću da je ljudsko biće prošlo kraj Čuvara praga, ostvarilo sjedinjenje s imaginacijom Raja, da se unutar nje osjećalo kao da je ova imaginacija Raja sada postala njegov veći astralni omotač. Dakle, na takav način da još uvijek osjeća astralno tijelo u sebi, da zna: ono je povezano s njegovim jastvom; ali da u isto vrijeme proširuje svoj interes na sve što se tiče stvari i bića imaginacije Raja. Kada čovjek zna da je postignuto jedinstvo s imaginacijom Raja, može imati slijedeći dojam: percipirati će svoje vlastito astralno tijelo kao da mu pripada, i kada dovoljno osjeti ono što je upravo opisano kao ledena samoća, taj osjećaj će biti snaga u njemu, i ovaj osjećaj ledene samoće će ga priječiti da gleda samo u sebe kada se sjedini s imaginacijom Raja. Na taj način on će, takoreći, stvoriti organ za gledanje drugih bića. Njegov će okultni pogled prvo pasti na drugo biće, na biće koje će na njega ostaviti poseban dojam time što će mu se pokazati kao da je on sam. On sebe osjeća u jastvu i u svom astralnom tijelu; drugo biće mu se također isprva pojavljuje s jastvom i astralnim tijelom. To je zato što kvalitete i moći koje čovjek donosi sa sobom u takvom trenutku, uzrokuju da bude u stanju vidjeti biće koje se predstavlja kao da je u sebstvu i astralnom tijelu. – Sada će čovjek osjetiti sljedeće, a taj osjećaj izaziva ledena samoća koju je naučio podnositi.
Vidjet će se kako sile njegovog astralnog tijela žele teći prema gore. Kad bih ga želio prikazati shematski, morao bih ga nacrtati ovako - ali kao što sam rekao, ovo je samo shematski - crtam nešto poput jezgre kometa, a astralno tijelo kao rep kometa koji se pruža prema gore. Ali ovo je shematski; jer čovjek gleda biće, gleda sebe kao biće - a gledanje je puno složenije od gledanja vlastitog bića kao fizičkog čovjeka. Čovjek također vidi u sebi drugo biće koje gleda poprijeko - kao što rekoh, ovo je tipično iskustvo, zamišljeno je na takav način da njegov pogled prvo padne na takvo biće - ali osjeća: ovo biće ne stoji u sferi ledene samoće kao on sam, i stoga se njegovo astralno tijelo vidi okrenuto prema dolje. – Iznimno je značajno iskusiti ovo: osjećati sebe kao u astralnom tijelu koje se otvara prema gore, razvija svoje učinke moći prema gore, želi teći prema gore i vidi drugoga, drugog koji je poput sebe, čije astralno tijelo razvija sile prema dolje.
Sada, nasuprot ovom tipičnom iskustvu, u samosvijesti se pojavljuje nešto poput: ti si u nepovoljnom položaju, vrijediš manje od ovog bića. Ono što je vrijedno kod drugog bića je to da što ono može otvoriti svoje astralno tijelo prema dolje, da tako kažemo, može sipati svoje moći prema dolje; to je ono vrijedno kod drugog bića. I stječe se dojam da je čovjek napustio fizički svijet, sile koje silaze s astralnog tijela onog drugog odlaze u fizički svijet i tamo djeluju kao sile blagoslova. Ukratko, imamo dojam da smo suočeni s bićem kojemu je dopušteno slati na Zemlju ono što je postiglo u duhovnom svijetu kao kišu blagoslova duha; dok on sam ne može svoje astralno tijelo usmjeriti prema dolje, ono želi ići prema gore. Čovjek ima osjećaj da manje vrijedi jer ne može usmjeriti astralno tijelo prema dolje. I nastavljate imati osjećaj: ova svijest koja se uzdigla u vama mora vas dovesti do duhovnog čina. Duhovna odluka sazrijeva. Duhovna odluka koja sazrijeva je da svoju samoću odnesemo ovom drugom biću i pustimo da nam hladnoću grije toplina ovog drugog bića, da se sjedinimo s tim bićem. Na trenutak čovjek ima dojam da je svijest sada ugašena, kao da je izazvao neku vrstu smrti vlastitog bića, kao neku vrstu proždiranja vlastitog bića vatrom. Zatim dolazi ono što možemo nazvati: nešto probija u samosvijest, koja je već bila kao ugašena, što tek sada upoznajemo: inspiracija. Osjećate se inspirirani. To je kao razgovor, kao tipičan razgovor, koji se vodi s bićem kojeg upoznaje samo zbog inspiracije. Ako je netko doista u stanju razumjeti što ovo biće šalje kao svoj inspirativni glas, ono što inspirativno biće govori moglo bi se otprilike prevesti u riječi: budući da si pronašao put do drugog i ujedinio se s njegovom žrtvenom kišom, možeš se vratiti na Zemlju s njim, u njemu, i učinit ću te njegovim čuvarom na Zemlji. I čovjek ima osjećaj da je nešto beskrajno značajno upio u svoju dušu, da mu je dopušteno čuti te riječi, riječi kroz inspiraciju. U duhovnom postoji biće koje je vrijednije od nas samih, kojemu je dopušteno izliti svoju astralnost prema dolje u blagoslovu. Da se s njim smije sjediniti, i da mu je, kada stigne dolje, dopušteno biti njegov čuvar, kroz taj dojam se uči razumjeti kako se, kao fizička osoba koja hoda Zemljom, svojim fizičkim i eterskim ovojem stvarno povezuje s onim što je impregnirano kao više sile u sebstvo i u astralno tijelo. S onim što imate kao fizički i eterski ovoj, vi ste čuvar onoga što će se razvijati sve dalje i dalje u više sfere. Tek u tom unutarnjem iskustvu, kada svoje vanjsko biće osjeća kao čuvara unutarnjeg bića, čovjek stvarno ima istinsko razumijevanje odnosa vanjskog bića prema unutarnjem biću čovjeka.
Sada, međutim, kada se prijeđe Čuvar praga, ono iskustvo koje sam opisao ne ostaje samo za sebe, već slijedi drugo. Prvo sam opisao čisto vidovito i inspiracijsko iskustvo koje netko može doživjeti kada se, izvan fizičkog i eterskog tijela, ujedini s imaginacijom Raja i zatim primi tu inspiraciju koja daje predodžbu o međusobnom odnosu između ovoja. Ali kada je prošao Čuvara praga. ovom prvom dojmu pridružuje se drugi; pogled se otvara, da tako kažemo, pokraj Čuvara praga dolje u fizički svijet. Povlačim crtu koja predstavlja granicu između viših duhovnih svjetova i fizičkog svijeta, tako da je područje duhovnih svjetova gore, a područje fizičkog svijeta dolje.
On sada gleda dolje u fizički svijet, takoreći, i pojavljuje se drugačija slika, slika njega samog kako stoji dolje kao čovjek. Čovjek u sebi primjećuje svoje astralno tijelo; ali ovo astralno tijelo, koje se sada pokazuje u zrcalnoj slici, usmjereno je prema dolje, ono ne želi razviti moć strujanja prema duhovnom svijetu; ono ostaje kao zaglavljeno i zalijepljeno za fizičku razinu, ne uzdiže se u visine. Također vidi odraz drugog bića; njegovo astralno tijelo struji prema gore. Ima osjećaj da ovo astralno tijelo struji u duhovni svijet. Čovjek vidi sebe, vidi drugoga, ima osjećaj: 'Opet stojiš dolje; na mjestu drugog bića dolje stoji sasvim drugačiji čovjek; on je bolji čovjek od tebe; njegovo astralno tijelo stremi uvis, diže se poput dima. Tvoje astralno tijelo stremi Zemlji, poput dima ide dolje'. Dobivate osjećaj jastva koje živi u vama gledajući tamo dolje, i dobivate užasan dojam: u vama sine odluka, užasna odluka - odluka da ubijete drugog, za koga osjećate da je bolji. Zna se: ova odluka ne dolazi u potpunosti od jastva; jer je njegovo jastvo gore. To je drugo biće koje govori iz vas tamo dolje; ali ovo drugo biće daje odluku da se drugi ubije. I sada se opet čuje glas, koji je prije inspirirao kako ima inspiraciju, ali sada kao strašni osvetnički glas: 'Gdje je tvoj brat?' Glas suprotan onom ranijem otima se od ovog jastva. Prije je inspiracija bila sljedeća: budući da si se ujedinio s moćima blagoslova drugog bića, izliti ćeš se s tim moćima blagoslova i ja ću te učiniti čuvarom drugog bića. Sada, iz ovog bića koje se prepoznaje kao sebe, izbija riječ: 'Neću biti čuvar brata svoga'. Prvo odluka da se ubije onaj drugi, zatim protest protiv glasa, koji je bio tako inspirativan: 'činim te čuvarom ovog drugog jer si htio ujediniti svoju hladnoću s tom toplinom' – protest: 'ne želim biti čuvar'.
Ako ste doživjeli ovo imaginativno iskustvo, dragi prijatelji, onda znate za što ljudska duša može biti sposobna, a iznad svega znate jednu stvar: kada se pretvore u svoju suprotnost, najplemenitije stvari duhovnog svijeta mogu postati najstrašnije stvari fizičkog svijeta. Poznato je da se želja za ubijanjem bližnjih može u dnu ljudske duše javiti preokretom najplemenitije spremnosti na žrtvu. Od tog trenutka se zna što se misli pod pričom o Kainu i Abelu u Bibliji; ali tek od ovog trenutka nadalje, jer priča o Kainu i Abelu nije ništa drugo nego prikaz okultnog iskustva, i to onoga koje je upravo kazano. Da je pisac priče o Kainu i Abelu bio u stanju opisati što se dogodilo s čovjekom prije vremena Raja, opisao bi prvo iskustvo, gornje (na dijagramu). Stoga počinje s pričom o Raju i opisuje njegov odraz; jer ovo je ono što je Kain osjećao prema Abelu, prije vremenske točke u zemaljskoj evoluciji naznačenom pričom o Raju, osjećao je ono što je prikazano ovdje gore. A nakon iskušenja i gubitka te vizije, koja se ponovno stječe u okultnoj viziji kroz imaginaciju Raja, Kainova spremnost da se žrtvuje prešla je u ono što se pojavljuje ovdje dolje. I želja duše da ubije drugog pretvorila se u stvarnost. A poziv koji nam je priopćen u Bibliji: 'Trebam li ja biti čuvar svoga brata?' to je zrcalna slika drugog nadahnuća: 'Učinit ću te da budeš čuvar drugoga ovdje na Zemlji'.
Upravo iz ovog opisa ćete shvatiti da su takva tipična iskustva svakako značajna; jer uspostavljaju određenu vezu između onoga što danas možemo biti i najširih interesa čovječanstva. Ali u isto vrijeme vrlo nam jasno pokazuju prema onome što doživljavamo u pulsirajućem životu duše, da je glavna stvar osjetiti kolosalan skok koji je razvoj čovječanstva napravio od onoga što sam vam opisao kao prvu, predzemaljsku imaginaciju, takoreći, na ono što je prikazano u priči o Kainu i Abelu, kao događaj nakon izgona iz Raja, nakon izgona kroz koji je Čuvar praga za čovjeka postao nevidljiv. Poznavanje ovog skoka u razvoju čovječanstva pokazuje nam kakav je ovozemaljski čovjek; jer ako stvarno osjećate ono što je sada rečeno, postupno ćete doživjeti kako je ovo zemaljsku ljudsko biće, takoreći, preokret onoga što je nekad bilo. I tada sa sigurnošću znamo što bi postao da se ništa drugo nije dogodilo. Da smo se jednostavno razvili u ovom zemaljskom razvoju bez ičega drugog, tada bi znali što je odraz na Zemlji. Isprva to nismo trebali znati.
Uglavnom, tek u naše vrijeme ljudima je dopušteno znati čega je priča o Kainu i Abelu odraz: da je to odraz velike žrtve. Sve što je bilo gore, što je bilo prije Raja, prekrio je sam Čuvar, drugim riječima, kada su ljudi istjerani iz Raja. A to se moglo dogoditi samo zato što su fizička i eterska tijela ljudskog bića sada bila prožeta silama na takav način da ljudsko biće nije izvršilo ono što se pojavilo kao zrcalna slika; jer ljudsko biće bi to sigurno učinilo kada bi osjećalo sve što je u astralnom tijelu. Fizičko tijelo i etersko tijelo umrtvljuju ljudsko biće do te mjere da njegova želja da ubije drugoga ne postaje činjenica. Razmotrite što je rečeno u ovoj jednostavnoj rečenici: budući da su dobre, napredne božansko-duhovne snage dale čovjeku fizičko i etersko tijelo na takav način da se ne može unatrag, nešto kao neka vrsta obamrlosti izlijeva se preko želje za ratom svih protiv svih. Ova želja ne postaje aktivna u duši, jer su fizičko i etersko tijelo ljudskog bića pripremljeni na takav način da je ta želja umrtvljena. Čovjek ne može vidjeti svoje astralno tijelo; stoga mu i ova želja ostaje nepoznata, on je ne provodi.
Vidite, ako netko stvarno želi opisati astralno tijelo u interakciji sa sebstvom, onda mora opisati stvari koje ne samo da ostaju skrivene od ljudske prirode, već koje moraju ostati skrivene. Ali što se dogodilo kada se ta želja i slične želje koje ciljaju na uništenje, na uništenje ljudskog i drugog zajedništva na fizičkom planu, uguše? One su oslabljene; ljudska duša ih osjeća samo slabašno, takoreći samo tiho. I taj slabašni osjećaj tih želja, što bi bilo nešto tako strašno kad bi im čovjek dopustio da se slobodno izraze, kakve one zapravo jesu, to je doista naše pravo ovozemaljsko znanje.
Sada vam po prvi put iznosim definiciju onoga što je ljudsko zemaljsko znanje. Ovo ljudsko znanje su otupjeli instinkti uništenja: Shiva je u svom najstrašnijem obliku toliko otupio da ne proživljava svoj život, već je postao otrcan, istisnut u ljudski svijet predodžbi, to je maya ljudskog bića, to je spoznaja ljudskog bića. Na taj način je znanje moralo biti oslabljeno, odnosno morali su biti oslabljeni impulsi i unutarnje sile - da izvorni strašni impuls - kojim je vladao Ahriman, ta Ahrimanova moć (jer izvorno je Ahriman taj koji izaziva ovu želju) je trebala biti toliko oslabljena da se ne bi mogla izraziti kod čovjeka, koji bi time sebe trajno učinio slugom Shive. Ono što je zbroj tih sila moralo je biti oslabljeno do te mjere, da u ljudskom biću prevladavaju samo na takav način da svojim konceptima i idejama može suosjećati s drugim bićima. Ako se pokušava proniknuti u drugo biće, ako pokušavamo ideju uroniti u bit drugoga, onda je ta ideja uronjena u bit drugoga ono zatupljeno Kainovo oružje koje je zabodeno u Abela. I to što je to oružje tako oslabljeno, omogućilo je da ono što je šokom pretvoreno u svoju suprotnost prijeđe u evoluciju. I tako, u sporoj evoluciji, kroz sve veće jačanje znanja, čovjek dolazi do toga da postupno razvija ono što u fizičkom svijetu nije smio izraziti jer je to postalo destruktivni nagon - stupanj po stupanj on prvo razvija obično znanje, zatim imaginativno znanje, koje više ulazi u prirodu drugoga, zatim inspiracijsko znanje, koje još više prodire u biće drugoga, sve dok u intuitivnom znanju u cijelosti ne uđe u njega i duhovno živi s drugim u biću drugog. Tako se postupno borimo da shvatimo što to jastvo zapravo jest. U smislu svoje najdublje prirode, astralno tijelo je veliki egoist; jastvo je više od velikog egoista, ono ne živi samo za sebe, želi prijeći i u drugoga. A znanje stečeno na Zemlji je ova umrtvljena žudnja da se transcendira u drugoga, da se proširi sve što netko jest, ne samo u sebe, nego izvan sebe u drugoga. To je uzdizanje egoizma iznad sebe.
Ako prvo razmotrite ovo podrijetlo znanja, tada ćete shvatiti kako posvuda postoji mogućnost zlouporabe ovog znanja; jer u trenutku kada to znanje zaluta, ako je to stvarno znanje o sebstvu, ono odmah postaje zlouporaba. Samo napredovanjem, postajanjem sve duhovnijim i duhovnijim u ovom prodiranju u drugoga i, iz astralnog tijela proširenog na interese svijeta, uspjevši odreći se bilo kakvog prodiranja u drugoga, ostavljajući ovog drugog potpuno nedirnutim u vlastitoj egzistenciji, i stavljajući njegove interese iznad vlastitih, samo na taj način postaje se dovoljno zreo za uzdizanje u znanju. Štoviše, ne možemo prepoznati ni biće iz hijerarhije anđela, ako nismo dosegli točku kada nas unutarnje biće anđela zanima više nego naše vlastito. Sve dok je netko više zainteresiran za vlastitu prirodu nego za prirodu anđela, ne može prepoznati anđela. Čovjek se, dakle, prvo mora podići do interesa svijeta, a onda do interesa koji idu još dalje, kako bi drugi bili značajniji, važniji od sebe. Onog trenutka kada se pokušava napredovati u okultnim iskustvima, a vlastito jastvo ostaje vrijednije od ostalih bića koje želi prepoznati, u tom trenutku postoji otklon. I ovdje, ako slijedite ovaj tijek misli, zapravo dobivate pravu ideju o tome što je crna magija; jer crna magija počinje tamo gdje se u svijet donosi okultna aktivnost, a da čovjek prije svega ne može proširiti svoje interese na interese svijeta, bez da može cijeniti druge interese više od svojih vlastitih interesa.
Ovakve stvari se zapravo mogu dati samo davanjem sugestija o predodžbama, jer su previše značajne da bi se moglo dati nešto više od sugestije. Želio sam pokazati kako se postupno može prepoznati ono što živi u nama kao astralno tijelo i jastvo u svom pravom obliku, a ne u mayi; jer način na koji čovjek doživljava astralno tijelo iznutra nije pravo astralno tijelo, to je astralno tijelo reflektirano u eterskom tijelu. A ono što čovjek naziva svojim jastvom, nije pravo 'Ja', to je 'Ja' kakvo se odražava u fizičkom tijelu. Čovjek samo doživljava odraze svoje nutrine. A kad bi bio nezreo da doživi oblike vlastitog unutarnjeg astralnog tijela i 'Ja', razvio bi destruktivne instinkte, postao bi agresivno biće, osjećao bi želju da čini zlo. A te stvari leže u osnovi svake crne magije. Čak i ako su putovi kojima ide crna magija vrlo različiti, učinak koji postižu uvijek ima nešto poput savezništva s Ahrimanom ili Shivom. I kroz ovo se uči prepoznati astralno tijelo i 'Ja' u njihovom stvarnom obliku, ako se zna: mogu se prepoznati, a istovremeno im se i priznati potreba da se razvijaju i učine vrijednima, da budu ono što bi trebali biti. Najdublja priroda astralnog tijela je egoizam; ali ideal je da dopustimo da bude egoist, jer interesi svijeta postaju naši vlastiti interesi. Ideal mora biti, biti u stanju uroniti u drugo biće, jer ne namjeravamo tražiti vlastite interese, već smatramo da je drugo biće važnije od nas. Samoobrazovanje mora ići toliko daleko da ovu gornju sliku osjetimo u svom njenom okultno-moralnom značenju; da tako preobrazimo ovu sliku što je naše jastvo na takav način, da nas više ne mogu grijati vlastite emocije, impulsi, želje, strasti, već da živeći svoj život u astralnom tijelu ulazimo u ledenu samoću; tada se time otvaramo toplini, toplom interesu koji struji iz drugih svjetova, i želimo se ujediniti s blagotvornim silama koje proizlaze iz ovog drugog bića. U isto vrijeme, ovo nam daje polazište za postupno uspinjanje višim hijerarhijama u njihovom stvarnom obliku. Inače se nećemo uzdići do bića viših hijerarhija ako ne budemo u stanju dostojno se suočiti s imaginacijom i inspiracijom kako je opisano, i podnijeti vidjeti njihovu suprotnu sliku; to jest: mogućnosti u dubinama ljudske prirode koja je bačena iz duhovnih svjetova u fizički svijet. Ako netko ne želi vidjeti dvostruku sliku Kaina i Abela, nižeg sebe, i sliku svog višeg jastva, koje je posrednik između nas i viših hijerarhija, ne može se uzdići. Ali onda, kada je netko u stanju njegovati ovaj osjećaj koji je ovdje naznačen, tada doživljava sebe i odatle pristupa hijerarhijama viših redova.