.- U obrazovanju se moraju uzeti u obzir dvije struje unutar kontinuiranog razvoja čovjeka
O korištenju antropozofske terminologije. Razvoj djeteta. Luciferski utjecaj u prvih sedam godina. Samosvijest, pamćenje, egoizam. Ahrimanski utjecaj u drugom sedmogodišnjem razdoblju. Intenziviranje 'Ja' osjećaja u devetoj godini. Strah od vlastitog oblika. Međudjelovanje progresivnih sila s lucifersko-ahrimanskim učincima prema unutarnjoj neovisnosti. Zdrav okoliš, autoritet i entuzijazam za ideale kao temeljna načela pedagogije. Pamćenje. O zubima. Starenje. Ljeto i zima duše. Luciferski i ahrimanski elementi u ljudskom životu. Razlikovanje između osjetilnog i nadosjetilnog svijeta kao zadatak. Nekoliko riječi o pokretanju ogranka.
Augsburg, 14. ožujka 1913.
Kada se danas drži javno antropozofsko predavanje - a ono što se ovdje kaže o javnim predavanjima mora se uzeti u obzir u svemu što iz antropozofije donosimo vanjskom svijetu, ljudima koji ne pripadaju antropozofskom udruženju - uvijek se mora uzeti u obzir da, iako duše u svojoj dubini danas imaju veliku čežnju za antropozofijom, u samim temeljima, u onim dijelovima unutarnjeg života kojih su i sami svjesni, zapravo ima vrlo malo povezanosti s duhovnim istinama. Stoga, na javnom predavanju, naravno, nije važno razmatrati što je kod takvih ljudi popularno ili nepopularno. Nikada ne treba pitati što vole ili ne vole čuti, već treba imati na umu da u naše doba postoje načini razmišljanja, koji su u mnogim aspektima izravno sasvim suprotni onome prema čemu se probijamo kroz antropozofsko znanje. Upravo to se mora uzeti u obzir i to je ono što uvijek pažljivo nastojim uzeti u obzir kada pokušavam odrediti razliku između tona u kojem se mora održati javno predavanje i tona u kojem se može razgovarati s našim antropozofskim prijateljima. I trebali bismo si stvoriti naviku da se istinski pridržavamo ove razlike. Čak i ako oni koju su još uvijek daleko od antropozofije možda budu neugodno pogođeni onim što im se govori, to nas ne mora pogoditi na negativan način, pod uvjetom da smo svjesni da smo im prenijeli ono što je korisno za njihove duše. Ali onda, kada smo, takoreći, među sobom, apsolutno moramo pokušati sve dublje i dublje prodirati u stvari. Ne možemo, takoreći, vanjskom svijetu još uvijek potpuno jasno artikuliranim terminima predstaviti određene istine koje su izvanredno važne i značajne za naše vrijeme, i o kojima moramo raspravljati kako bi, proizlazeći od nas, sve dublje i dublje prodirali u duhovni život našeg doba.
Moramo pravilno razumjeti ovu stvar. Pretpostavimo da govorimo o onome što stalno utječe na ljudski život, sveprisutnost ahrimanskih i luciferskih sila u ljudskom životu na Zemlji, ili da govorimo o određenim stvarima koje se odnose na život između smrti i ponovnog rođenja. Ono što bi nas trebalo spriječiti da tako lako govorimo o tim stvarima onima nepripremljenima, nije ono što je često javlja u društvu poput našeg - određena tajnost, gdje većina ljudi nema ni jasno razumijevanje zašto se to prakticira. Ono što bi nas trebalo spriječiti da tako lako govorimo o tim stvarima onima nepripremljenima, jest to što oni koji nisu pripremljeni ne mogu shvatiti te stvari dovoljno ozbiljno, ne mogu ih shvatiti dovoljno duboko. Za antropozofa, riječi 'ahrimanske' i 'luciferske' moći, trebale bi postupno postati toliko značajne u životu, nešto što duboko pokreće njegove osjećaje i emocije kada se o tim stvarima govori, da čovjek ima osjećaj: ako se te riječi bace na nepripremljene, lišene su unutarnje snage koju bi čovjek trebao osjećati kada se te riječi izgovore, a i mi samo pravimo sebi štetu ako lako koristimo te riječi u običnom životu u svakoj prilici koja nam se namjesti. Naprimjer, kada posegnemo u novčanik i baratamo novcem, doista imamo posla s ahrimanskim moćima. Ali jednostavno nije dobro primjenjivati riječ 'ahrimanske' na svakodnevne situacije stalno iznova. Primjenom takve riječi na svakodnevne situacije, ona postaje otupljena za našu percepciju, za naše osjećaje, i time gubimo mogućnost da imamo riječi koje, kada ih promišljamo ili izgovaramo, za nas imaju taj elementarni, značajni smisao koji bi trebale imati. Iznimno je važno da se tim stvarima ne razbacujemo previše u svakodnevnom životu, jer time postupno sebe lišavamo onog najboljeg, najučinkovitijeg što nam antropozofija može ponuditi. Što više koristimo riječi u odnosu na svakodnevne situacije, to se više lišavamo mogućnosti da će antropozofija doista postati nešto što podržava našu dušu, nešto što duboko prodire u našu dušu. Trebamo samo u vidu imati moć navike, i vidjet ćemo da postoji razlika kada riječi poput, recimo, 'aure', 'ahrimanskih sila' ili 'luciferskih sila', koristimo s određenim svetim poštovanjem, s određenom sviješću da govorimo o drugim svjetovima. Ako uvijek osjećamo da moramo zastati, da tako kažem, prije upotrebe takvih riječi i primijeniti ih samo kada nam je zaista važno razmotriti naš odnos prema nadosjetilnom svijetu, onda je to nešto sasvim drugačije od govorenja o tim stvarima višeg svijeta u svakoj prilici u svakodnevnom životu i stalnog korištenja riječi izvedenih iz tih svjetova.
Morao sam uključiti ovaj uvod jer, upravo u ovom trenutku, želimo istaknuti nešto u ljudskoj duši što, iako je uvijek prisutno u našoj svijesti, možemo istinski cijeniti samo kada se tome pristupi s određenim svetim poštovanjem. Pogledajte malu knjižicu 'Odgoj djeteta iz perspektive znanosti duha'. Ona ilustrira, da tako kažem, procese koji se odvijaju u ljudskom biću u razvoju od sedam do sedam godina. Pokazuje da se do sedme godine, do promjene zuba, prvenstveno bavimo razvojem fizičkog tijela; da se u sljedećem razdoblju, od sedme do četrnaeste godine, do puberteta, bavimo razvojem eterskog tijela i tako dalje. Ako uzmete u obzir ovaj razvoj čovjeka od sedam do sedam godina, onda se prvenstveno bavite onim što takozvana normalna bića viših hijerarhija donose u razvoj ljudi. To je uistinu progresivna evolucija koja se odvija od sedam do sedam godina, tako da možemo reći: uistinu progresivne božanske duhovne sile vode i usmjeravaju ovu evoluciju od sedam do sedam godina. Kad bi samo te progresivne božanske duhovne sile bile aktivne u čovjeku, tada bi se cijeli ljudski život odvijao drugačije, potpuno drugačije nego što se zapravo odvija. Tada bi, prije svega, čovjek s malim djetetom komunicirao na potpuno drugačiji način. Uvijek bi imao osjećaj da kroz dijete govori duhovna individualnost. Čovjek bi čak uvijek imao i osjećaj da malo dijete, u svemu što radi, svemu što poduzima, prima svoje impulse i motivacije iz viših sfera. I ljudi sigurno ne bi imali drugi osjećaj osim da dijete djeluje iz impulsa daleko viših od onih koje sami mogu shvatiti svojim intelektom. A za to bi trebalo relativno dugo vremena.
Ono što se ljudima danas čini tako poželjnim - da djeca budu prilično pametna u ljudskom, zemaljskom smislu, što je ranije moguće - tada bi se činilo krajnje nepoželjnim. Jer ako dijete koje danas izaziva oduševljenje onih oko sebe jer već govori ili čini tako pametne stvari, ako bi ljudi imali djecu vođenu samo progresivnim božanskim duhovnim moćima prema sedmogodišnjim ciklusima, ljudi bi rekli, ako dijete govori pametno u modernom smislu što je ranije moguće i ako se naviklo na različite okolnosti: Kako rano je dijete napušteno od Boga! - Ono što danas oduševljava tada bi se doživljavalo kao kazna. A mlada osoba od petnaest godina koja je pametna koliko se danas traži, smatrala bi se potpuno napuštenim bićem. Jer samo kroz progresivne božanske duhovne moći čovjek je istinski pozvan da postupno potpuno otkrije svoje 'Ja' između dvadeset jedne i dvadeset osam godina, a prije toga, njegovi postupci bi se činili mnogo više kao da ga prožimaju viši duhovni, nadosjetilni impulsi. Istina, određeni sanjivi život za djecu bi bio karakterističan; ali ovaj sanjivi život bi se doživljavao kao blagoslov od Boga ili duha, i ne bi bilo pokušaja da se djeca obrazuju za preuranjeno sazrijevanje u modernom smislu.
Sada, kao što znamo, nešto drugo također spada u ova razvojna razdoblja ljudskih bića. To je ono što smo često naglašavali: oblikovanje 'Ja' svijesti u trećoj, četvrtoj i petoj godini, u točki koju općenito možemo okarakterizirati kao točku do koje se osoba kasnije sjeća. To je taj trenutak od kojeg čovjek počinje sebi govoriti 'Ja'. - Zapravo cijeli razvoj čovjeka treba shvatiti kao dvije struje: ona evolucije, u kojoj su aktivna progresivna božanska duhovna bića, i druga struja kroz koju, unutar prvog sedmogodišnjeg razdoblja, čovjek počinje razvijati samosvijest, razvijati sjećanje koje mu omogućuje da se svjesno prisjeti te vremenske točke. To uopće ne potječe od progresivnih božanskih duhovnih bića. Ona bi nas držala u prilično sanjivom stanju mnogo duže, djelujući kroz nas u svijet. To što tako rano dolazimo do samosvijesti, što tako rano sebi kažemo 'Ja', isključivo je rezultat luciferskih sila koje djeluju u čovjeku. Dakle, imamo posla s dvije struje: redovitom, progresivnom božanskom duhovnom strujom, koja bi nas zapravo dovela do izrazite, jasne 'Ja' svijesti tek između dvadeset prve i dvadeset osme godine života, i luciferskom strujom u nama. Ova luciferska struja u nama djeluje na takav način da se njezini impulsi potpuno sijeku s drugom strujom, tako da u nama stvara nešto potpuno drugačije od onoga što progresivna božanska duhovna bića zapravo namjeravaju. Ona djeluje na takav način da, čak i usred ovog prvog razdoblja, učimo sebi reći 'Ja', učimo razvijati egoizam u nutrini duševno, i prisjetiti se stvari u svom sjećanju.
Ako ovo pažljivo razmotrimo, možemo stvoriti sliku našeg kontinuiranog razvoja. Zamislite uklanjanje upravo opisanog luciferskog utjecaja i razmatranje samo onoga što bi napredna bića učinila od čovjeka, odnosno struja koja mirno teče. Zamišljamo ovu mirnu struju kao sliku progresivne struje čovjeka pod utjecajem istinski dobrih božanskih bića. Sada, idemo malo duž ove mirne struje, zatim uzmimo plavu ili crvenu tvar, ulijmo je u mirnu struju, i kemijskim odabirom tekućine koja se može držati odvojeno od bistre vode, dopustimo drugoj struji da teče uz prvu do određene točke. Dakle, u našoj istinskoj, mirnoj, progresivnoj - mogli bismo reći Jahve-Kristovoj - struji, u nama teče luciferska struja otprilike do sredine našeg prvog sedmogodišnjeg razdoblja. I tako, Lucifer živi u nama. Da ovaj Lucifer nije živio u nama, ne bismo imali ovu drugu struju. Ali da smo živjeli samo u prvoj struji, tada bismo imali svijest, duboko u dvadesetima, da smo zaista članovi božanskih duhovnih moći. - Svijest o neovisnosti, unutarnjoj individualnosti i osobnosti postižemo kroz drugu struju. Dakle, također vidimo da je mudro da u nas utječe ova luciferska struja.
Ali nešto se također događa u drugom sedmogodišnjem razdoblju što možemo, na određeni način, shvatiti kao struju koja nije povezana s progresivnim božanskim bićima. To je, zapravo, više puta uočeno iz određene perspektive. To se događa oko devete ili desete godine, odnosno u drugom sedmogodišnjem razdoblju. Za neke, za one s pronicljivom prirodom, tada dolaze do izražaja iskustva poput onih koja sam naveo od Jean Paula. Kod njega se to moglo dogoditi nešto ranije; kod drugih se obično događa oko devete ili desete godine. Može se dogoditi značajno jačanje, moglo bi se čak reći i intenziviranje, 'Ja' osjećaja. Ali činjenica da se događa nešto posebno može se promatrati i na drugi način. Međutim, ne želim sugerirati da bi taj drugi način trebao postati posebno pravilo obrazovanja. Može se samo reći da ako se dogodi spontano, da se može promatrati, ali se s tim ne treba igrati, ne treba to pretvarati u princip obrazovanja. Jer ako pustite djetetu, posebno oko devete ili desete godine, da se golo gleda u ogledalo, a dijete nije otupilo od naših danas često neobičnih principa, tada je prirodno uvijek osjećati strah, određenu tjeskobu, pri pogledu na vlastiti odraz, osim ako prethodno nije koketiralo s mnogo gledanja u ogledalo. To se posebno može primijetiti kod prirodno osjetljive djece koja se prije nisu puno gledala u ogledalo, jer se tijekom tog vremena u osobi razvija nešto što djeluje kao svojevrsna protuteža luciferskoj struji prisutnoj u prvom razdoblju. U ovom drugom razdoblju, oko devete ili desete godine, Ahriman preuzima osobu, i svojom strujom formira svojevrsnu ravnotežu s luciferskom strujom. Sada, možemo postići ono što Ahrimanu ide najviše u prilog ako u ovom vremenu njegujemo intelekt usmjeren prema vanjskom osjetilnom svijetu kod djeteta u razvoju, ako si kažemo: dijete se tijekom ovog razdoblja mora posebno odgajati kako bi došlo do vlastitog, samostalnog rasuđivanja u svim situacijama. - Znate da upućujem na obrazovni princip koji je danas općenito zastupljen u pedagogiji. Poticanje neovisnosti, posebno u ovim godinama, danas se gotovo univerzalno traži. Čak se osiguravaju računski strojevi tako da se djeca ne potiču ni na pravilno učenje tablice množenja pamćenjem. To se u potpunosti temelji na određenoj blagonaklonosti našeg doba prema Ahrimanu. Naše doba, naravno nesvjesno, želi djecu obrazovati na takav način da se u ljudskoj duši što više kultivira Ahriman. A kada ispitujemo danas prevladavajuće obrazovne metode, mi, kao okultisti, kažemo si: ovi ljudi koji zagovaraju ove metode, jednostavno su nesposobni. Kad bi sam Ahriman pisao ove principe, učinio bi to bolje! - Ali ono što se tamo kaže, posebno u vezi s neovisnošću, i neovisnim prosuđivanjem djece, prava je sljedba Ahrimana. Ono što se ovdje nagovještava, u bliskoj budućnosti postat će prevladavajuće. Jer Ahriman će postati dobar vodič za vanjske moći i duhovno vodstvo našeg doba.
Sada uzmimo nešto poput onoga o čemu smo upravo razgovarali. Moramo to shvatiti kao nešto sasvim prirodno i samo po sebi razumljivo da to utječe na ljudska bića; da ljudska bića osjećaju kako im se Lucifer i Ahriman približavaju. Bilo bi pogrešno vjerovati da bi bilo bolje da potpuno eliminiramo Lucifera i Ahrimana. To bi bilo sasvim nemoguće. Sljedeće razmatranje može ilustrirati koliko bi to bilo nemoguće. Kad naši životi ne bi bili regulirani, takoreći, interakcijom između progresivnih božanskih duhovnih bića, i ahrimanskih i luciferskih sila - drugim riječima, kad bi na nas djelovale samo progresivne sile - tada bismo tek mnogo kasnije postigli određeni stupanj neovisnosti, i tu neovisnost bismo posjedovali na takav način, da, baš kao što sada percipiramo boje i svjetlost, ne bismo uopće sumnjali da iza boja i svjetlosti, iza onoga što izvana percipiramo, doista prebivaju božanska duhovna bića. Istovremeno s našim osjetilnim percepcijama bismo percipirali misli svijeta. Doista bismo postigli svoju neovisnost, ali tek u dvadesetima, i tada bismo također izvana percipirali misli svijeta. Tada bismo svoju mladost provodili sanjareći jer bi u nama djelovale božanske duhovne sile, a kad bi te sile prestale djelovati iznutra, s njima bi se suočili izvana. Njihove misli bismo izvana percipirali na isti način na koji sada primamo samo osjetilne percepcije. Dakle, osim nekoliko godina oko dvadesetih godina, koje bi postale primjetne, mi inače nikada ne bismo istinski postigli neovisnost. Kao djeca, bili bismo sanjiva bića; u srednjoj dobi ne bismo zapravo mogli odrediti vlastiti put na temelju svojih impulsa i odluka, već bismo, gdje god bismo se susreli s vanjskim svijetom, jednostavno vidjeli što moramo učiniti, slično kao što su to mogli činiti ljudi drevne Atlantide. Kroz utjecaj Lucifera i Ahrimana u nama, u nas ulazi neovisnost.
Sada je, naravno, od najveće važnosti da ne govorimo o ljudima na način na koji današnja glupa pedagogija govori o ljudskim bićima, koja uvijek govori o razvoju, i izvlačenju, takoreći, onog unutarnjeg. Mudro se u pedagoškim terminima govori o ljudima samo kada se shvati da je u njihovoj duši uključen trostruki element: progresivna, dobra, božanska duhovna bića te Lucifer i Ahriman, i kada se među njima može napraviti razlika. Stoga je od posebne važnosti prvo zauzeti perspektivu iz progresivnih, božanskih duhovnih bića, i, prije svega, razmotriti: koji su zahtjevi kada razmatramo sedmerostruke periode ljudskog razvoja? Jer u pogledu toga, zaista možemo pomoći svakoj osobi jednostavnim smislenim odnosom prema ovom djetetu. Ako u prvih sedam godina djetetova života stvorimo uvjete koji mu omogućuju život u okruženju koje ima iscjeljujući učinak na njegovo fizičko tijelo, tada pod svim okolnostima činimo nešto dobro za dijete. Ako se u drugom razdoblju ponašamo na način da stvorimo dobre autoritete oko čovjeka - autoritete koji se takvima mogu nazvati u najplemenitijem smislu - tako da pojedinac u tim vremenima ne postane pametan govornik, već biće koje se oslanja na ljude oko sebe kao autoritete koje dijete poštuje i prema kojima osjeća odanost, tada mu pod svim okolnostima činimo uslugu, činimo uslugu kada odgajamo djecu koja ne žele sve sama znati do devete ili desete godine, već koja, kada ih se pita: zašto je ovo ili ono ispravno ili dobro? - kažu: zato što su mi otac ili majka rekli da je dobro, ili zato što je moj učitelj tako rekao. - Ako djecu odgajamo na način da odrasli u njihovoj okolini djeluju kao samorazumljivi autoriteti, tada djeci pod svim okolnostima činimo uslugu. A ako narušimo ova sedmogodišnja razdoblja, ako dovedemo do situacije u kojoj djeca počnu kritizirati one koji su samorazumljivi autoriteti upravo u tom vremenu, ako ne spriječimo pojavu te kritike, tada činimo nešto strašno za čovjeka pod svim okolnostima. A ako s osobom ne nađemo priliku razgovarati između četrnaeste, petnaeste i dvadeset jedne godine, na način da se s njom prirodno uzdignemo do ideala, ideala koji srce ispunjavaju radošću, onda opet toj mladoj osobi ne činimo uslugu. S ljudima ove dobi mora se razgovarati o idealima, o tome što kasniji život mora donijeti pod svim okolnostima. Moglo bi se reći: danas bi ponekad zaista moglo slomiti srce kada se pojave osamnaestogodišnji dječaci - oprostite, ličnosti - i već im se objavljuju eseji u novinama. Kad bismo, umjesto da nešto od njih prihvatimo, s njima razgovarali o onome što još ne utječe na njihov vanjski život, već što bi tek kasnije trebali shvatiti, kad bismo s njima razgovarali o velikim idealima ljudskog života i dijelili njihov entuzijazam, onda bismo se prema njima odnosili na pravi način. Zapravo, svatko tko kao urednik prihvati esej od nekoga tko još nije navršio dvadeset godina, radi nešto puno gore od nekoga tko, kada mu mlada osoba dođe s esejem, kaže: pa, vidi, to je jako lijepo što si napravio. Ali kad budeš deset godina stariji, imat ćeš potpuno drugačije ideje o tome. Spremi to sada u ladicu i ponovno uzmi za deset ili dvanaest godina. - Tko god to učini, zatim pogleda rukopis i s osobom razgovara o životnim idealima koji se s njom mogu povezati, čini za nju nešto dobro.
Namjera mi je jednostavno naglasiti da se točke iznesene u mom djelu 'Obrazovanje djeteta' uvijek trebaju uzimati u obzir u obrazovanju. Sve ostalo, gdje su uključeni Lucifer i Ahriman, ne dopušta opća pravila; to je zaista drugačije za svakog pojedinca, jer se odnosi na osobno. Često se svodi na osobni takt odgajatelja, i ne može se miješati u te stvari koristeći pedantna pravila. Htio sam vam opisati što je prisutno u ljudskoj duši i kako moramo uzeti u obzir Lucifera i Ahrimana ako želimo u potpunosti razumjeti ljudsku prirodu, ako zaista želimo razmotriti sve, umjesto da jednostavno kažemo: moramo se boriti protiv Lucifera i Ahrimana. - Kad bismo se pod svim okolnostima htjeli boriti protiv Lucifera, mogli bismo to učiniti na vrlo siguran način: trebali bismo samo spriječiti ljude da razviju pamćenje. Jer kao što je istina da su neka lunarna bića uvedena u naš zemaljski razvoj, tako je istina da je svo pamćenje luciferska sila. Jednostavno ne bismo morali razvijati svoje pamćenje! Međutim, mora nam biti jasno da to sjećanje moramo razviti na pravi način. I zato je u onom spisu rečeno da je pravo razdoblje za njegovanje pamćenja između sedme i četrnaeste godine. U prethodnom razdoblju ne moramo sustavno njegovati pamćenje, jer se ono razvija samo od sebe, budući da je tada Lucifer najsnažnije prisutan u čovjeku. Ljude prepuštamo samima sebi. Ali onda, nakon promjene zuba, kada se Ahriman najjasnije približi osobi, tada počinjemo njegovati pamćenje. Jer do tada je Ahriman već uspostavio svoju protutežu Luciferu; više nećemo ići na ruku Luciferu kada njegujemo pamćenje.
Ne smijemo čak ni razmišljati o borbi protiv Ahrimana. Postojao bi vrlo jednostavan način borbe protiv najmoćnijih ahrimanskih utjecaja, ali to ne bi bilo dobro za čovjeka. Morali bi ih izbiti kada osoba dobije trajne zube, jer tu imamo najintenzivnije ahrimanske utjecaje. Od progresivnih moći, ljudi imaju samo takozvane mliječne zube. Ono što čovjek dobije kao svoju neovisnu liniju zuba, koja funkcionira tijekom cijelog života, čisto je ahrimanski utjecaj.
Dakle, moramo shvatiti da mnogo toga što posjedujemo ne može postojati ni na koji drugi način osim zato što su u nama ahrimanske i luciferske sile. Ponekad čak uspijemo biti prilično nezadovoljni našim nesvjesnim otporom prema Ahrimanu. Tijekom života pripremamo se za to da imamo određene moći kada prolazimo kroz smrt, tako da nas Ahriman ne može previše uznemiravati između smrti i novog rođenja. Ali ponekad jasno dajemo do znanja da borba protiv Ahrimana i nije dobrodošla, naprimjer, kada jadikujemo za svakim gubitkom zuba. Ali sa svakim zubom koji ispadne, dobivamo snagu koju možemo vrlo dobro iskoristiti. Naravno, ne govorim protiv plombi ili zubnih implantata, jer ništa ahrimansko u nama ne raste kroz njih, osim možda samog zlata, ali to nije bitno. Dakle, nema govora o tome da je to loša stvar. Činjenica da postupno gubimo svoje ahrimanske zube proizlazi iz činjenice da u evoluciji također primamo određene impulse koji nadvladavaju Ahrimana. I bez obzira na to jesmo li nadomjestili zub ili ne, nakon što ga izgubimo, dobivamo impuls koji nam pomaže u moćima koje moramo razviti između smrti i novog rođenja na najosnovnijoj razini. To je u prvom redu prilično mala stvar, ali nam može pokazati kako se, u osnovi, moramo uvježbati, kada pristupamo stvarnosti i gledamo dalje od privida i velike obmane koja nas obično okružuje, da stvari u životu vidimo sasvim drugačije nego što se obično vide. Čak je i slabost starosti, naprimjer, snaga koja, time što se doživljava, izravno raste u nama, tako da ponovno možemo imati nešto za suprotstaviti Ahrimanu nakon što prođemo kroz vrata smrti. Iako doista možemo biti nesretni ovdje između rođenja i smrti ako prerano ostarimo, s obzirom na ono što želimo nakon smrti, kako bismo se nosili s Ahrimanom, moramo biti sretni što starimo.
I sada vidite kako se lijepo divno uklapa to što zadržavamo unutarnju duhovno-duševnu jezgru, koja se, razvijajući se između rođenja i smrti, sigurno povezuje s progresivnim silama. Jer ova klica, koja prolazi kroz vrata smrti, tamo gdje razvija svoje najjače unutarnje sile, isključivo je vođena progresivnim silama. Ono što je izvan nje, ono što vene prema van, to je ono u čemu prebivaju ahrimanske sile. I sada moramo razmotriti što ovaj Ahriman zapravo znači vidovnjaku.
Kad naše biljke izrastu iz zemlje, u jesen počnu venuti i njihovo lišće opada, elementarni duhovi koje Ahriman šalje na površinu Zemlje pojavljuju se posvuda. Tu on skuplja sve što umire; skuplja to putem svojih elementarnih duhova. Kad netko u jesen hoda poljima, i vidovito vidi prirodu kako umire, Ahriman svugdje širi svoje moći i svugdje ima elementarne glasnike koji mu donose ono što propada, fizičku i eterski bit. Ali mi kao ljudska bića zapravo smo cijeli dan u nekoj vrsti jesenskog i zimskog raspoloženja. Uistinu, ljetno raspoloženje duše je stvarno prisutno samo kada duša spava. Doista je slučaj da usnulo ljudsko tijelo, fizičko tijelo i etersko tijelo, ima vrijednost biljke; a ono što je vani, 'Ja' i astralno tijelo, reflektira svoje zrake natrag na fizičko i etersko tijelo, djelujući poput Sunca i zvijezda i uzrokujući da niknu sile koje smo uništili tijekom dana. Tamo raste vegetativni život, a mišljenje danju je tu zapravo samo da ukloni ono što je noć uzrokovala da nikne. Kad se probudimo, lepršamo nad našim vegetativnim životom, baš kao što jesen leprša nad biljkama Zemlje. I što zima čini vegetaciji Zemlje, tijekom budnih sati mi na isti način činimo našim fizičkim i eterskim tijelima, onome što oni donose u klijanju, pupajućem životu duše ljeti, naime tijekom vremena noćnog spavanja. Kad smo budni, to je zima, istinska zima duše, i ako želimo iskusiti proljeće duše, moramo zaspati. To je tako. I s ove točke gledišta, zapravo je lako razumjeti zašto ljudi koji ne miješaju barem nešto iz ljeta duše u svoj budni život, tako lako venu. Suhoparni učenjaci, mršavi mali profesori - to su oni koji ne upijaju lako bilo što iz ljeta duše. Tada venu, tada postaju izrazito zimski ljudi. I vidovnjaku se cijeli razvoj čovjekovog dnevnog života čini prilično sličnim onome što sam upravo opisao u vezi s prirodom. Naime, kada čovjek formira svoje obične misli, usmjerene na vanjski svijet, kada razmišlja samo na istinski materijalistički način o onome što se događa izvana, tada njihove misli ometaju mozak na takav način da mozak luči tvari koje Ahriman može lako iskoristiti, tako da Ahriman, zapravo, stalno prati budni svakodnevni život. I što smo više materijalistički, to smo više opsjednuti Ahrimanom. Nije ni čudo što je istina da je materijalizam povezan sa strahom. Jer ako se prisjetite 'Čuvara praga', shvatit ćete kako je strah, pak, povezan s Ahrimanom.
Trebali bismo steći osjećaj da smo u životu doista suočeni sa složenim duhovnim svjetovima. I ono što bismo trebali dobiti od antropozofije nije samo to da znamo ovo ili ono, da znamo da postoji Ahriman, Lucifer, fizičko tijelo, etersko tijelo. To je najmanje. Ono što bismo od antropozofije trebali dobiti jest određeno raspoloženje duše, temeljni osjećaj za ljudski život, za ono što se zapravo nalazi u dubinama duše. Stoga je potrebno da s određenim svetim poštovanjem čuvamo riječi koje su povezane s tim višim stvarima. Ako ih stalno koristimo, prelako se dogodi da njihova ozbiljnost i dostojanstvo postanu otupljeni.
Dakle, vidimo ljude, između rođenja i smrti, u svom odnosu prema progresivnim duhovnim bićima, kako na određeni način stoje između Lucifera i Ahrimana. I da bi se cijeli razvoj ljudi ispravno odvijao, taj odnos mora ostati isti između smrti i novog rođenja, osim što ono što je između rođenja i smrti unutarnje, između smrti i novog rođenja postaje vanjsko. Iznutra, od trenutka kada se možemo sjećati, Lucifer je zario svoje kandže u ljudsku dušu. Iznutra - čovjek o tome ne zna ništa, osim ako o tome ne sazna iz znanosti duha i nauči to osjetiti. Nakon smrti, stvar je drugačija. Tamo, u određenom trenutku, Lucifer se pojavljuje u životu između smrti i novog rođenja, jednako sigurno kao što se pojavljuje iznutra, između rođenja i smrti. Tako stoji pred nama u svom punom obliku, tako stoji uz nas, tako hodamo s njim! Jer kao što ljudi malo poznaju Lucifera prije prolaska kroz vrata smrti, tako ga poznaju s apsolutnom sigurnošću i jasnoćom kada uz njih hoda između smrti i novog rođenja. Međutim, u trenutnom vremenskom ciklusu, ta svijest može postati prilično neugodna. Tako oblast između smrti i novog rođenja možemo prijeći na takav način da imamo Lucifera - koji, uostalom, ne posjeduje samo nešto strašno, već i nešto lijepo i divno u svom vanjskom obliku - u određenom smislu, uz sebe imamo Lucifera i razumijemo njegovu nužnost za svijet. Sve više se približava vrijeme kada život nakon smrti ljudi mogu prijeći samo na ovaj način, ako su već pravilno osjetili i upoznali luciferske impulse unutar duše ovdje u životu. Oni ljudi - a u budućnosti će ih biti sve više i više - koji o Luciferu ne žele znati ništa, nakon smrti o Luciferu će znati sve više. Jer ne samo da će on stajati uz njih, već će neprestano crpiti snagu njihove duše; ljude će vampirizirati. To je ono za što se čovjek priprema kroz neznanje: biti vampiriziran od strane Lucifera. Time se lišava snage za sljedeći život, jer je na određeni način predaje Luciferu.
S Ahrimanom je vrlo slična situacija. Što se njega tiče, situacija je sljedeća. Između smrti i novog rođenja, oba duha su uvijek prisutna, ali ponekad je jedan dominantniji od drugog, a ponekad je obrnuto. Idemo tamo, a zatim se ponovno vraćamo u životu između smrti i ponovnog rođenja. Tijekom vanjskog putovanja, posebno je Lucifer uz nas; tijekom povratnog putovanja prema novom rođenju, posebno je prisutan Ahriman. Jer nas vodi natrag na Zemlju; on je važna figura u drugoj polovici ovog povratnog putovanja. I on također može nanijeti štetu, u određenom smislu, onima koji odbijaju vjerovati u njega tijekom svog života između rođenja i smrti. Daje im previše svoje moći. Daje im ono čega uvijek ima, moći povezane sa zemaljskim teretom, koje ljudima nanose bolesti i preranu smrt, koje donose sve vrste nesreća, naizgled slučajno, u zemaljsku egzistenciju i tako dalje. Sve je to povezano s tim ahrimanskim silama.
U Münchenu sam stvar predstavio iz nešto drugačije perspektive. Tamo sam istaknuo da nakon smrti, ljudska duša može biti duh koji služi silama koje šalju bolest i smrt iz nadosjetilnog svijeta u osjetilni. Ono što slabi život, upravo je ono što Ahriman smatra tako dobrodošlim i što mu omogućuje da dodatno oslabi naše živote. Ali opet, ne smijemo jednostrano suditi. Bilo bi potpuno pogrešno reći: dakle, vrlo je loše što nas je Ahriman vodio u život i što moramo patiti od posljedica toga u životu. - Ne, to je dobro, jer pod određenim okolnostima, učinak bolesti može biti ono što najviše doprinosi našem uzlaznom razvoju.
Uvijek je slučaj da kada se približimo pragu koji odvaja nadosjetilni od osjetilnog svijeta, moramo biti spremni donekle modificirati svoju prosudbu i ne suditi kao što smo navikli činiti u običnom fizičkom svijetu. Jer nije li istina da je u fizičkom svijetu maya prisutna u izobilju? Odakle onda dolazi materijalizam u fizičkom svijetu, onaj materijalizam koji kaže: nema Ahrimana, nema vraga! Tko najglasnije viče: nema vraga? - Onaj koji je njime najviše opsjednut. Jer duh kojeg nazivamo Ahrimanom ima najveći interes da njegovo postojanje najviše poriče onaj koji je njime najviše opsjednut. "Običan puk nikad ne osjeti vraga, čak ni kad ga ščepa za ovratnik". Dakle, strašna je zabluda ne vjerovati u Ahrimana, jer vas tu najčvršće drži u svom stisku; ako u njega ne vjerujete, dajete mu najveću moć nad vama. Tako da netko krivo sudi kada se pojave monisti i bune se protiv vraga, i kaže: oni se bune protiv vraga. - Ne, materijalističko monistički zbor koji se buni protiv vraga postavljen je da prizove vraga. I puno više nego što se kaže da su to činile stare vještice, moderni materijalisti prizivaju vraga, puno, puno više! To je istina, a ostalo je zabluda. Dakle, moramo naučiti drugačije suditi. I svatko tko uđe na zbor monista, onaj s materijalističkim prizvukom, laže kada kaže: ovi ljudi oslobađaju čovječanstvo od vraga. - Trebali bi reći: sada dolazimo na skup gdje se priziva vrag u ljudsku kulturu sa svom moći koju ljudi posjeduju. - To je ono čega bismo istinski trebali postati svjesni, da, kako rastemo u duhovni život, ne samo da učimo upijati koncepte i ideje, već i preispitati, drugačije osjećati, a ipak, kada se suočimo s vanjskim svijetom, ostati dovoljno racionalni da ovaj vanjski svijet stalno ne poistovjećujemo fantazirajući ono što je istina za nadosjetilne svjetove. Kada se o vanjskom fizičkom svijetu ljudi stalno razbacuju riječima, koje svoju pravu vrijednost zapravo imaju samo u nadosjetilnim svjetovima, tada se lišavaju onoga što je najvažnije: da naučimo razlikovati, a ne miješati, osjetilni i nadosjetilni svijet, da naučimo riječi koristiti u ispravnom smislu.
Ovo su samo neke od točaka koje danas treba istaknuti, dok se ovdje prvi put okupljamo u tako velikom broju, uključujući prijatelje iz drugih krajeva, u našoj nedavno osnovanoj podružnici u Augsburgu. I danas dok u našim dušama skupljamo misli koje će pomoći radu na ovome mjestu, treba izgovoriti i ozbiljne riječi, istinski ozbiljne riječi, poput svojevrsnog uvodnog govora za ovu našu podružnicu u Augsburgu. Jer tada će, pod vodstvom Učitelja mudrosti i Harmonije osjećaja, koji služe progresivnim božanskim duhovnim bićima, rad podružnice sigurno procvjetati, kada se ovaj duhovni rad skladno integrira u veću duhovnu struju. I naši prijatelji iz drugih krajeva došli su ovdje k vama, dragi moji prijatelji iz Augsburga, da u svojim dušama uz vas razviju misli ljubavi i odanosti za opću antropozofsku stvar i za sva pojedinačna antropozofska nastojanja. I u tim će dušama ostati ono što je poteklo iz ovih sati, ono što se u tim dušama razvilo poput izvora zajedništva. Vi, dragi moji prijatelji iz Augsburga, ponovno ćete ovdje iz tjedna u tjedan raditi sami, s vremena na vrijeme, ali samo prividno, samo izvana sami. Zajedništvo mnogih prijatelja s vama bit će polazna točka onih snaga koje jačaju, koje zapravo mogu teći u svaki pojedinačni rad unutar našeg duhovnog pokreta, od svih onih koji pripadaju ovom duhovnom pokretu, čak i kada nismo fizički povezani s prijateljima bilo koje skupine. Zato je tako divno kada se ukaže prilika da se veći broj naših prijatelja okupi u mladom ogranku. Jer trenutak kada su se okupili je također i vanjski znak, kakav mi kao ljudi ponekad trebamo, da odatle može istinski proizaći volja da uvijek iznova razmišljamo o pojedinačnom radu koji obavljaju naši prijatelji na ovom ili onom mjestu. A ako vi, dragi moji augsburški prijatelji, koji već neko vrijeme vjerno radite na antropozofiji, nastavite to vjerno činiti i u budućnosti, sjetite se da će u svijetu biti prijatelja koji će misliti na vas ovdje, s namjerom da vaš rad bude vrijedna, istinska i dobra veza u cijelom našem duhovnom pokretu. Na taj način prakticiramo svoje jedinstvo i nikada ga ne gubimo iz vida u duhu. Neka to uvijek bude jasno i snažno prisutno u našim mislima, jer samo na taj način nam istinski mogu pomoći one sile koje upravljaju našim radom - sile Učitelja mudrosti i Harmonije osjećaja. Te će sile nevidljivo proklizati kroz vaše misli ako ovaj naš antropozofski rad ovdje na ovom mjestu provodite u pravom smislu. Dragi članovi ovdje su svojim antropozofskim ponašanjem i djelovanjem toliko toga pokazali, koliko vjerno i istinski žele surađivati s nama. I stoga svi činimo nešto važno kada sada, kao što imamo priliku kroz ovo okupljanje, ujedinjujemo svoje misli u cilju koji nas je ovdje okupio: Neka rad naše augsburške braće i sestara bude blagoslovljen i ojačan snagama kojima se uvijek obraćamo! Iz ove perspektive, zazivam za ovaj ogranak blagoslov Učitelja mudrosti i Harmonije osjećaja, onaj blagoslov za koji znam da je s našim radom kada se učinimo dostojnim toga.