.- Mihael impuls i otajstvo Golgote / 1
Prošlo doba Gabriela. Doba Mihaela od zadnje trećine 19. stoljeća. Uspon Mihaela u hijerarhiju arhaja. Integracija duhovnog svijeta u osjetilni svijet. Mahaelov impuls i antropozofski svjetonazor.
Prvo predavanje, Stuttgart, 18. svibnja 1913.
Tijekom mog posljednjeg posjeta ovdje među vama, uspio sam objasniti neke aspekte života između smrti i ponovnog rođenja, u dva izlaganja. U to vrijeme, odabrana perspektiva bila je razmotriti punu važnost i značaj razumijevanja života između smrti i ponovnog rođenja, jer se sile i bića s kojima se čovjek susreće u tim iskustvima protežu i na naš život između rođenja i smrti.
Danas ću prvo raspravljati o različitim aspektima koji mogu osvijetliti veliku misiju antropozofskog pogleda na svijet unutar cjelokupnog karaktera naše sadašnje kulturne epohe. Doista, kao što sam često naglašavao i detaljno raspravljao, nalazimo se u ključnoj fazi ljudske evolucije na Zemlji i često sam naglašavao da iako površno ispitivanje evolucije čovječanstva na Zemlji svako doba označava kao prijelazno, iz određene perspektive, naše doba se možda ne smatra prijelaznim, ali je svakako značajno za cjelokupni razvoj čovječanstva.
Prva točka koju danas želim predstaviti je ona koju sam često spominjao: da antropozofiju, za koju znamo da se sada mora integrirati u kulturni život zbog potreba razvoja Zemlje, dok njezine nalaze može u potpunosti istražiti samo obučena duša duhovnog istraživača, da to ipak može razumjeti i shvatiti svaka ljudska duša koja je voljna i stvarima pristupa s dovoljnom otvorenošću.
Naravno, netko bi odmah mogao prigovoriti: da, ali samo nekolicina ljudi ima svijest, da im se ono o čemu govori antropozofija čini istinitim. A većina ljudi ono što dolazi iz znanosti duha, iz duhovnog istraživanja, smatra fantazijom, sanjarenjem, ako ne čak - pa, kao što smo čuli jučer - jednom od sedam prokletih sekti.
Koji je temeljni razlog tome? Za razliku od činjenice da danas vrlo velik broj ljudi kaže: da, ne možemo razumjeti antropozofiju; ona nam se jednostavno čini kao fantazija - može li se tvrditi da je ta istina, koju malo tko razumije, ipak prepoznatljiva nepristranom ljudskom umu?
Na jučerašnjem javnom predavanju objasnio sam kako se može postići nadosjetilno znanje, kako se mogu osloboditi određene moći duše od njihovog uplitanja u fizičko tijelo. Spomenuo sam kako se moći mišljenja, govora i volje mogu osloboditi, mogu se emancipirati od fizičkog, tako da mogu djelovati isključivo u području duše, u duhovno-duševnom, i da su upravo to moći koje se razvijaju meditacijom, koncentracijom i kontemplacijom, a koje zatim prodiru u nadosjetilne svjetove. Sve moći koje omogućuju prodiranje u nadosjetilne svjetove proizlaze iz činjenice da se duša može odvojiti od svega s čime je vezana u fizičkom tijelu. Dakle, u spoznajnim moćima kojima se mogu istraživati nadosjetilni svjetovi, imamo posla s moćima duše oslobođenim tijela.
Sada, u svakodnevnom životu, postoji moć duše koja, na određeni način, već posjeduje ono što se traži u duhovnom istraživanju s drugim moćima duše, a ta moć duše je moć mišljenja kako se ona manifestira u običnom, nepristranom, zdravom razumu. Ta obična moć mišljenja, zapravo, može se, pod određenim uvjetima, predstaviti kao nešto oslobođeno tijela bez daljnjeg razvoja.
Stvar s ovim mišljenjem je sljedeća: ovo mišljenje, koje svaka duša može posjedovati kao silu, ima, u određenom smislu, dva lica; ono je glava Janusa. Ovo mišljenje može biti ovisno o mozgu, donoseći u svijest samo ono što se odražava u mozgu, u živčanom sustavu. U tom slučaju, ovo mišljenje je pasivnije, mišljenje koje se nastoji osloniti na instrument mozga. Ili se ovo mišljenje može jednostavno - bez ikakve meditacije - osloboditi unutarnjim naporom, osvještavanjem svoj istinskog bića, oslobađanjem od ovisnosti o mozgu; tada je to aktivnije mišljenje.
Oba su aspekti zdravog ljudskog mišljenja, kakvo danas može posjedovati svaka duša. Mišljenje je u svakoj duši, ali se može koristiti na dva načina. Prvo, čovjek može ojačati sebe, može oblikovati misli u sebi. Tada je ovo mišljenje, u svojoj aktivnosti, takvo da u potpunosti prihvaća sve, čak i naizgled najsmjelije tvrdnje duhovnog istraživanja, ali ako se ovo mišljenje ne želi ojačati, ne želi dohvatiti sebe u svojoj aktivnosti, tada se mora osloniti na instrument mišljenja, mozak; tada proizvodi samo misli koje su shvaćene instrumentom mozga; tada čovjek ne misli aktivno, tada misli pasivno.
Važnija od gotovo bilo koje druge razlike - ne za neposrednu sadašnjost, već za budućnost - jest podjela na aktivne mislioce i pasivne mislioce. Oni koji u sebi njeguju nešto neovisnog, iznutra slobodnog mišljenja, oni koji su sposobni za aktivno mišljenje, samim impulsom tog mišljenja će biti privučeni prema duhovno znanstvenom istraživanju. Oni koji ne žele aktivno razmišljati, već samo ovisno o mozgu, reći će da je antropozofsko istraživanje puka fantazija jer nemaju pojma što se može shvatiti slobodnim mišljenjem, jer žele biti predani instrumentu mozga. Dakle, može se reći da ne žele misliti u sebi samima, samo u sebi za sebe pustiti mišljenje.
Iz ove perspektive, držanje i stav prema antropozofskom pogledu na svijet danas je u osnovi stvar unutarnje marljivosti, unutarnjeg jačanja ili unutarnjeg samozadovoljstva, unutarnje lijenosti. Mišljenje koje teži biti marljivo, koje traži unutarnju snagu, hvata se za nalaze znanosti duha; mišljenje koje želi koristiti štaku, instrument koji nastoj dovesti misli do svijesti samo kroz refleksiju mozga, samozadovoljno je; pušta da u njemu samo nastaju misli, morat će odbaciti antropozofsko istraživanje iz čiste lijenosti. I sve filozofije i svi spisi koji izlaze u svijet, naizgled pretpostavljajući znanstveni i intelektualni karakter i tvrdeći da se ne može shvatiti ono što postiže antropozofsko istraživanje, u prvom redu se temelje na nesvjesnom, ali duboko unutarnjem samozadovoljstvu ljudskog mišljenja, koje ne želi postati aktivno već ostati pasivno. Naginjanje antropozofskom svjetonazoru nije samozadovoljstvo.
To je u suštini istina. A kada prisustvujete sastancima koji se ne nazivaju materijalističkima, koji se možda nazivaju monističkima i koji objašnjavaju 'fantazije' znanosti duha, u igri je nešto sasvim drugačije od onoga što se zapravo govori na tim sastancima. U korijenu toga je nemogućnost napredovanja prema aktivnom mišljenju, i nadalje, arogancija - jer sami nisu voljni skupiti snagu za aktivno mišljenje - da udobnost pasivnog mišljenja učine vrhovnim principom ljudskog istraživanja.
U svakodnevnom životu, lijenost u korištenju duševnih sposobnosti često dovodi do nečega što se može prilično često primijetiti. Ako netko želi slušati ovaj ili onaj govor i previše je lijen da prati, postupno zaspi i propušta ono što je zapravo namjeravao naučiti, ili možda uopće nije namjeravao učiti. S neuspjehom u shvaćanju nužnog razvojnog impulsa čovječanstva, suočit ćemo se kod svih onih koji se ne mogu sabrati za aktivno mišljenje u sadašnjosti i neposrednoj budućnosti. Propustit će nešto od najveće važnosti. Jer, čak i ako neki ljudi ne žele ništa znati o tome, iza onoga što se događa u našem osjetilnom svijetu leže nadosjetilne sile, nadosjetilni procesi. Stoga, dok dio čovječanstva želi prespavati ono što se zapravo događa, nadosjetilni procesi će se ipak odvijati. U našem sadašnjem dobu suočeni smo s važnim nadosjetilnim procesima! I svi osjetilni procesi su vanjske manifestacije nadosjetilnih procesa. Ako vidimo kroz veo, da tako kažem, kroz koji se predstavljaju osjetilni procesi razvoja našeg doba, tada dolazimo, iza tog vela, do nadosjetilnih procesa. A da bismo okarakterizirali ove nadosjetilne procese, koji su upravo sada od posebne važnosti, sjetimo se da se sav život u kozmosu temelji na stalnom intenziviranju razvoja.
Ako pratimo put čovjekova razvoja, prvo ga nalazimo, njegovu početnu predispoziciju, u drevnom razdoblju Saturna. Zatim ga nalazimo prožetog novim elementom u drevnom razdoblju Sunca, dalje u drevnom razdoblju Mjeseca, i s četvrtim elementom, 'Ja', u razdoblju Zemlje. I znamo da će u razdoblju Jupitera njegove duševne snage poprimiti takav oblik da se može usporediti s bićima hijerarhije anđela.
Kao što čovječanstvo napreduje i uzdiže se u svom razvoju, tako i druga bića pojedinačnih hijerarhija napreduju od nižih prema višim razinama. Ne samo da hijerarhija ljudi podliježe takvom sve višem razvoju, već i hijerarhije iznad ljudi.
Među tim hijerarhijama, razmotrimo jednu, dvije razine više od ljudi: hijerarhiju arhanđela. Kao što sam rekao jučer, mnogi razumni ljudi danas se ne uvrijede kada se o duhu govori općenito. Međutim, kada se udubljuje u klase, redove i individualno, kao što se to radi s biljkama, životinjama, i u drugim oblastima prirodne znanosti, tada to moderni ljudi prihvaćaju vrlo loše. Ipak, to se mora učiniti ako se želi konkretno baviti duhovnim svijetom.
Ako uzmete ciklus predavanja koji sam održao u Kristianiji o razvoju skupina naroda, vidjet ćete da je razvoj skupina naroda povezan s hijerarhijom arhanđela. Uzastopne epohe podložne su prvobitnim moćima, Arhajima, Duhovima osobnosti.
Sada, ako uzmemo najvažnija bića iz linije arhanđela, imamo imena koja susrećemo i drugdje, imena koja možemo koristiti baš kao i bilo koja druga: Rafael, Gabriel, Mihael i tako dalje.
Možemo takvim bićima davati imena, jer samo ime nije bitno. Imenujemo ih baš kao što imenujemo i druge stvari. Ona igraju određenu ulogu u onome što smatramo činjenicama nadosjetilnog razvoja. Naš osjetilni razvoj, međutim, ovisi o tom nadosjetilnom razvoju.
Doista možemo prilično dobro razlikovati, iz duhovno znanstvene perspektive, pojedinačne entitete unutar hijerarhije arhanđela. Ne apstraktno, jednostavnim dodjeljivanjem imena, već možemo razlikovati na takav način da vidimo glavne kulturne impulse koji su se izvana u osjetilnom svijetu manifestirali na određenom mjestu na Zemlji, naprimjer, u prvim kršćanskim stoljećima, kao da njima upravlja drugačiji entitet od onog koji je upravljao glavnim kulturnim impulsima među vodećim narodima, recimo u 12. i 13. stoljeću, i onog koji upravlja našim kulturnim razvojem danas.
Prvo razmotrimo što je relevantno za naš kulturni razvoj. Ovdje moramo jasno razlikovati karakter doba koje je započelo oko 15. i 16. stoljeća, a koje je prvenstveno karakterizirala pojava novih prirodnih znanosti, koje su prirodne znanosti dovele do razine postignuća koje vidimo u 19. stoljeću, postignuća kojima se ne može dovoljno diviti.
Kada uzmemo u obzir ova stoljeća znanstvenog rada koje je poduzelo cijelo čovječanstvo, moramo reći da su ga vodili određeni narodi koje je iz nadosjetilnog svijeta vodilo vrlo specifično biće iz hijerarhije arhanđela, a to biće je sasvim različito od bića koje sada vodi našu kulturnu epohu u nastajanju iz nadosjetilnog svijeta. Ako želimo dati imena koja su na zapadu postala uobičajena za ta vodeća bića iz hijerarhije arhanđela, možemo reći: od vremena Krista, razna bića vodila su napredak naše kulture. Ne želeći inzistirati na tim imenima, jednostavno želimo navesti imena niza bića iz hijerarhije arhanđela, kao što se navode imena ljudi koji sudjeluju u nečemu na fizičkoj razini, niza bića iz hijerarhije arhanđela koji su dominirali napredovanjem kulture: Orifiel, Anael, Zachariel, Rafael, Samael, Gabriel, Mihael.
Gabriel je bio vodeći duh u kulturnom razdoblju koje je upravo završilo za duhovni svijet, s posljednjom trećinom 19. stoljeća. Doista, s ovom posljednjom trećinom 19. stoljeća - i to će postajati sve očitije - počinje era u kojoj potpuno drugačiji utjecaji i impulsi iz nadosjetilnog svijeta teku u osjetilni svijet. Dok su u prošlom dobu ljudske duše bile prvenstveno usklađene s onim što osjetila mogu percipirati, a intelekt shvatiti, ljudi budućeg doba, koji ne žele propustiti tekući razvoj, morat će obratiti posebnu pozornost na to kako će sve više nadosjetilne mudrosti i znanja iz nadosjetilnih područja prodirati u zemaljski, osjetilni razvoj.
Da bi se to izvana okarakteriziralo, moglo bi se reći: u prošlom dobu, nadosjetilna bića bila su dovoljno zauzeta pokušavajući spriječiti da inspiracije i intuicije koje su mogle pritjecati iz nadosjetilnih svjetova utječu na fizički život. Hijerarhije su bile zaokupljene osiguravanjem da one ne mogu pritjecati u duše.
Od sada će nadosjetilne sile biti vođene i usmjeravane iz nadosjetilnog svijeta na takav način, da što više inspiracija i intuicija može teći u ljudsku dušu, tako da znanje imaginacije, inspiracije i intuicije može obuzeti ljudsku dušu. Kao što je prošlo doba bilo lišeno svake inspiracije, svake spoznaje duhovnog, tako će istinski živi kulturni impulsi budućeg doba biti ispunjeni bićem inspiracije, intuicije.
Prije pedeset godina bilo bi nemoguće govoriti ljudima ono što se vama, kroz nužni tijek razvoja svijeta, sada može govoriti, jer bi tada bilo nemoguće te stvari primiti izravno iz duhovnih svjetova. Ulaz je tek sada otvoren. I kao što su prošla doba bila najpogodnija za razvoj intelekta, tako će i nadolazeće doba biti najpogodnije za razvoj inspiracija i intuicija.
Dva se doba oštro sukobljavaju: jedno koje je bilo odbojno prema svakoj inspiraciji i jedno u kojem će, iako će se moćne sile boriti protiv svake inspiracije svim raspoloživim sredstvima, postojati mogućnost primanja inspiracije i njenog pretvaranja u dominantnu silu u ljudskim dušama.
A ako dublje zaronimo u stvar, otkrivamo da nadosjetilne sile, koje u prošlom dobu nisu mogle izravno teći u ljudske duše, nisu bile neaktivne. Ono što vanjska fiziologija ne može potvrditi ipak je istina: u doba Gabriela, također se iz nadosjetilnog svijeta djelovalo u osjetilni svijet. Taj se rad provodio na fizičkom tijelu ljudi. Unutar prednjeg mozga tijekom tog vremena razvile su se suptilne strukture, koje je režim Gabriela postupno usađivao u ljudsku rasu, i kao rezultat toga, veliki dio ljudi rađa se s mozgovima koji posjeduju drugačije, profinjenije strukture u prednjem mozgu, nego što je to bio slučaj s ljudima iz 12. i 13. stoljeća.
To je bio zadatak doba u kojem su ljudi svoje misli usmjeravali na fizičko i osjetilno, ostajući zatvoreni za svijet inspiracija; to je bilo doba u kojem su impulsi nadosjetilnog svijeta tekli u fizičko tijelo i razvijali ovu suptilnu strukturu u mozgu.
I sve više i više, ova će struktura biti prisutna kod onih koji se sada osjećaju sposobnima napredovati prema aktivnom mišljenju i razumijevanju znanosti duha. A onda, u našem dobu, koje je tek započelo, nadosjetilne moći neće se koristiti za stvaranje struktura u mozgu, već će izravno teći u duše, djelujući kroz imaginaciju i inspiraciju, ulijevajući se u ljudske duše. To je vladavina Mihaela.
Dakle, dva bića iz reda arhanđela razlikuju se po tome što je jedno, Gabriel, koje je vodilo čovječanstvo neposredno prije našeg doba, radilo na profinjenom razvoju mozga, i što onaj koji sada počinje raditi, nema zadatak transformirati ljudski organ, već u ljudske duše usaditi razumijevanje znanosti duha. Tako razlikujemo dva bića koja pripadaju hijerarhiji arhanđela.
U ova dva primjera pokušao sam vam, takoreći, predstaviti konkretne kvalitete, karakterne osobine ova dva entiteta. Nećemo se zadovoljiti pukim imenima; jer kao što o osobi ne znamo ništa ako znamo samo da se zove Müller, tako malo znamo i o Gabrielu ako znamo samo njegovo ime. Ali o osobi znamo nešto ako možemo reći da je suosjećajna osoba, da je učinila ovo ili ono. Slično tome, o nadosjetilnom entitetu znamo nešto ako možemo reći da je uzrokovao da sile teku u ljudsko fizičko tijelo, sile koje su dovele do određenih struktura u prednjem mozgu kroz ljudske sile reprodukcije. I ispravno karakteriziramo duh, entitet koji ga slijedi, ako pokažemo njegovu aktivnost u postizanju razumijevanja inspiracijskih, intuitivnih istina. Mihaelov utjecaj nije toliko za duhovnog istraživača, samog posvećenika, već za one koji žele razumjeti duhovno istraživanje, koji žele krenuti putem prema aktivnom mišljenju, kako se sile aktivnog mišljenja sve više akumuliraju u čovječanstvu u sljedećim stoljećima.
Ovaj prijelaz je važan i u drugom pogledu. Kroz ono što se dogodilo, sve se više razvija čovječanstvo koje će biti, kroz svoju organizaciju, sposobno istinski se osvrnuti na prošle inkarnacije, u budućim. Ali čovječanstvo mora prvo doći u tu poziciju.
Ne može se sjećati nečega o čemu se nikada nije razmišljalo. Ako navečer odsutno skinete manžete i odsutno spustite gumbe, sljedeće jutro ih nećete moći pronaći jer niste o tome razmišljali. Ako imate namjeru zapamtiti sliku okoline gdje ste stavili gumbe, sljedeće jutro ćete otići ravno na mjesto gdje ste ih ostavili.
Kao što se ovo odnosi na običan život s obzirom na pamćenje, tako bi se to trebalo shvatiti i u odnosu na širi horizont prošlih života. Prvo se moramo sjetiti najdubljeg bića duše, onoga što istinski prelazi u biće duše. Ali da bismo to učinili, prvo moramo shvatiti to najdublje biće. To možemo učiniti samo okultnim treningom. Ako se netko nije trudio imati misli o prirodi duše u prethodnoj inkarnaciji, onda se ne može sjetiti, koliko god dobro bio organiziran. Ljudi će biti organizirani za sjećanje, ali će u početku tu organiziranost doživjeti kao bolest, kao nervozu, kao strašno stanje, ako ga ne mogu iskoristiti. Jer će biti organizirani za sjećanje, ali se neće imati čega sjećati. Ako čovjek ima dojmove koje ne može obraditi, ako ima organe u sebi koje ne može koristiti, onda postaje bolestan.
Predviđamo da će u budućim dobima ljudi biti organizirani da se sjećaju prošlih zemaljskih života, ali da će to moći učiniti samo oni koji se imaju čega sjećati - to jest, oni koji su prepoznali ljudsku dušu u njenoj jedinstvenoj prirodi kao člana duhovnog svijeta kroz okultni trening. U svakom životu koji slijedi onaj u kojem je duša prepoznana kao duhovno biće, događa se sjećanje na prošli život.
Dakle, stojimo na ključnoj prekretnici. Razumijevanje znanosti duha u biti ne znači ništa drugo nego imati osjećaj za ovu prekretnicu u našem vremenu.
Sada, nisu sva bića koja pripadaju hijerarhiji arhanđela iste vrste, istog ranga. Kada govorimo o hijerarhiji arhanđela, može se reći da oni nasljeđuju jedan drugoga, kao što sam opisao. Ali najviši po rangu, vrhovno biće, je onaj koji počinje vladati u našem dobu: Mihael. On je jedan od arhanđela, ali je u određenom smislu, najnapredniji. Sada je u tijeku razvoj, a taj razvoj obuhvaća sva bića. Sva bića su u stanju sve većeg razvoja, a mi živimo u dobu kada Mihael, vrhovni arhanđel, prelazi u prirodu Arhaja. On će postupno prijeći u vodeću poziciju, postati vodeće biće, postati duh doba, vodeće biće za cijelo čovječanstvo.
Ovo je značajan, izuzetno važan aspekt našeg doba: da razumijemo, da ono što nije bilo prisutno u svim prethodnim epohama, ono što za cijelo čovječanstvo nije bilo prisutno, sada može biti, treba postati dobro za cijelo čovječanstvo. Ono što se prije događalo samo u pojedinačnim narodima - duhovno produbljivanje - sada može biti nešto za cijelo čovječanstvo.
I kada na ovaj način ukažemo na ono što se događa iza svijeta osjetila, možemo također ukazati na ono što se događa u svijetu osjetila kao vanjski izraz onoga što je upravo opisano: da se, takoreći, iza svijeta osjetila događa uzvišenje arhanđela Mihaela.
Do sada su ljudska bića mogla posjedovati osobnost; u budućnosti će i dalje moći posjedovati osobnost, ali na drugačiji način nego što je to bilo moguće do našeg vremena. Ljudi su, u određenom smislu, oduvijek sudjelovali u nadosjetilnim svjetovima, ili su barem to bili sposobni činiti svojim duševnim životom. Ali nota osobnosti, osobni karakter, koji su ljudi izražavali u ovom osjetilnom svijetu, nije sišao odozgo, već odozdo; došao je od Lucifera. Lucifer je stvorio osobnost. Stoga se prije moglo reći: ljudska bića ne mogu prodrijeti u nadosjetilni svijet svojom osobnošću, u duhovni svijet ne mogu unijeti svoju osobnost; svoju osobnost moraju ugasiti, inače će uprljati duhovni svijet.
U budućnosti će čovjek biti dužan dopustiti da mu se osobnost nadahne odozgo, kako bi mogao primiti ono što bi trebalo teći iz duhovnog svijeta. Osobnost će dobiti svoj karakter kroz ono što je u stanju apsorbirati u smislu duhovnih uvida; osobnost će u budućim vremenima postati nešto sasvim drugačije. U određenom smislu, upravo kroz to što je odstupila od duhovnog, kroz ono što joj je nametnuto fizičkim tijelom, osoba je prije bila osobnost; u budućnosti će morati biti osobnost kroz ono što je u stanju obraditi i apsorbirati iz duhovnog svijeta.
Kroz svoju krv, temperament, i razne stvari koje su dolazile odozdo, ljudi u prošlosti su doista bili osobnosti, a neosobni elementi iz nadosjetilnog zračili su u te osobnosti. Kroz temperament, krv i tako dalje, čovjek će u budućnosti sve manje i manje moći biti osobnost. Ali čovjek će to moći biti sudjelovanjem u nadosjetilnom svijetu. Ono što sadrže nadosjetilni impulsi, utjecat će ravno u nečiji karakter. To će donijeti impuls Mihaela, koji u ljudsku dušu vodi razumijevanje duhovnog života. Ljudi s izraženom osobnošću, imat će tu osobnost u budućnosti jer će ovo ili ono izražavati kroz razumijevanje nadosjetilnih svjetova. Aleksandri, Cezari i Napoleoni pripadaju prošlosti. Svakako, nadosjetilni element se ulijevao u njih, ali oni su imali svoj visoko osobni karakter kroz ono što su primili odozdo. Oni koji su istinske osobnosti, oni koji unose duhovni svijet u fizičku oblast, oni koji u čovječanstvo unose osobnost kroz dušu, bit će osobnosti koje će naslijediti Aleksandre, Cezare i Napoleone. Snaga ljudskih djela u budućnosti, proizaći će iz snage duhovnog utjecaja koji se u njih ulijeva.
Sve to doprinosi značaju prijelaza iz jednog doba u drugo. Ali ono što uistinu karakterizira najznačajniji prijelaz jest prijelaz iz doba Gabriela u doba Mihaela u našoj trenutnoj epohi razvoja.
Svakako možemo steći razumijevanje onoga što se danas govori koristeći zdrav razum, ako smo samo dovoljno nepristrani da pogledamo u svoje vrijeme i vidimo kako su se te dvije mogućnosti sukobljavale do posljednje trećine 19. stoljeća.
Prva mogućnost je izgraditi svjetonazor temeljen na prirodnim znanostima. Danas je to zastarjelo, nešto antikno, više nije u skladu s duhom vremena. Ljudi to još uvijek rade jer održavaju ono što dolazi od starog načina. Pravi karakter vremena leži u stvaranju svjetonazora iz inspiracija duhovnog svijeta i iz njegovog razumijevanja. Moramo to upiti kao osjećaj, kao senzaciju u svoje duše; tada ćemo znati što antropozofski svjetonazor znači za pojedine duše, naučiti osjetiti što evolucija znači za čovječanstvo. Imamo privilegiju biti sudionici nečeg značajnog.
A sada vas podsjećam na nešto što sam utkao u predavanja koja sam ovdje održao prošli put, predavanja o promjeni uloge Bude. Ovo je ujedno i točka gdje će se sljedeća rasprava povezati s današnjom.
U određenom smislu, današnja razmišljanja bih želio zaključiti pitanjem, pitanjem koje se može pojaviti u svakoj duši i koje će nas voditi, od nečeg važnog što smo danas raspravljali, do nečeg još važnijeg.
Ako je Mihael uzvišen, ako je postao vodeći duh zapadne kulture, tko zauzima njegovo mjesto? Položaj mora biti popunjen. Svaka duša to se mora zapitati; stoga je i anđeo morao doživjeti uzvišenje, promaknuće, mora ući u redove arhanđela. Tko je to?
Ovim pitanjem zaključit ću, kako bih prešao na još važnija razmatranja koja će nas zaokupiti prekosutra.
Danas sam vašoj duši želio predstaviti najvažniju karakteristiku ovog prijelaza: činjenicu da one duše koje mogu skupiti snagu mogu pronaći razumijevanje za nadosjetilne istine. Jer to je volja sila svijeta koje stoje iza čovječanstva, onih koji vode njegovu evoluciju. A odraz toga u osjetilnom svijetu je da osobnost poprima potpuno drugačiju nijansu. Dok su u prošlom dobu temperament i krv davali osobnosti boju iznutra, u budućnosti će element duhovnog razumijevanja postati dominantan za osobnost novog doba. To će biti dominantan element.
Važno je to razumjeti; još je važnije to osjetiti. Od ove točke, prekosutra, prijeći ćemo na značajno razmatranje koje može prodrijeti u svaku pojedinu dušu.