.- Mihael impuls i otajstvo Golgote / 2
Prirodoznanstveno razumijevanje u prošlom dobu Gabriela. Buđenje razumijevanja duhovnog u novom dobu Mihaela. Silazak Kista na Zemlju da prođe kroz smrt. Uzdizanje Mihaela od Jahve glasnika do glasnika Krista, od duha naroda do duha vremena.
Drugo predavanje, Stuttgart, 20. svibnja 1913.
Nastojali smo rasvijetliti što čini karakter našeg sadašnjeg doba, koji proizlazi iz zakona kozmosa, i ne bismo smjeli previdjeti takvu karakterizaciju našeg doba. Jer kada govorimo o duhovnim silama, duhovnim impulsima nekog doba, to su sile, ti impulsi, koji djeluju unutar svake duše. I ne možemo razumjeti svoje duše ako se nismo u stanju suočiti s tim silama, tim impulsima našeg doba, koji su, uostalom, u isto vrijeme duhovne sile i impulsi naših vlastitih duša.
Sasvim je istina da - kako god bilo tko od nas opravdavao svoju vjeru u znanost duha - u dušama onih koji iskreno i pošteno pristupaju znanosti duha, možda nesvjesno, živi osjećaj, poriv, koji proizlazi iz istinskih, istinitih duhovnih impulsa našeg vremena.
Prekjučer sam pokušao okarakterizirati da trenutno živimo u onome što se može nazvati doba Mihaela. Razumijevanje duhovnih stvari postat će moguće za sve više duša. Dok je posljednjih nekoliko stoljeća karakteriziralo razumijevanje prvenstveno stvari vanjske prirodne znanosti, fizikalnih, kemijskih i fizioloških zakona, svega što se odnosi na vanjski prostor i vrijeme, dok se u dobu Gabriela u dušama probudilo razumijevanje onoga što je trijumfiralo u prirodnim znanostima i duša je težila znanstvenom razumijevanju svijeta, sada se približavamo dobu u kojem će jednako biti moguće razumjeti duhovno.
Nikada prije u povijesti čovječanstva dva uzastopna doba nisu bila tako radikalno različita kao ono koje je upravo završilo i ono u koje ulazimo. I duše sklone duhovnom bit će više strane nego ikad onima koji se još uvijek drže onoga što su donijela prošla stoljeća. I neće proći dugo prije nego što oni koji vjeruju da stoje na temeljima materijalističkog monizma, budu potpuno u raskoraku s onim dušama koje žude za razumijevanjem nadosjetilnih svjetova. Jer od posljednje trećine prošlog stoljeća, duhovni plimni val iz viših svjetova probio se u naš svijet, i stoga je postalo moguće steći razumijevanje onoga što duhovno vodi evoluciju čovječanstva i svijeta.
Prije gotovo dva tisućljeća, dogodio se događaj poznat svima vama kao misterij na Golgoti, o kojem se ovdje često raspravljalo i propitivalo ga se iz različitih perspektiva - ovaj misterij na Golgoti kao veliko žarište ljudskog razvoja. I postalo je jasno da je, bez obzira na bilo koje denominacijsko stajalište, već isključivo iz perspektive znanosti duha, razumijevanje ovog događaja moguće, tako da se razumijevanje može očekivati od svake suvremene denominacijske struje. Razlozi zašto neki odbijaju prihvatiti Krist događaj kao veliko žarište ljudske evolucije, također su opširno raspravljani. Ali u svojim dušama trebali bismo razmotriti i stvari, o kakvima se raspravljalo na jučerašnjem javnom predavanju. Moguće je da netko, iz predrasuda, nije htio ništa znati o tome što se dogodilo u maloj zemlji na početku našeg doba; moguće je da se netko nije htio baviti onim što nazivamo misterijem na Golgoti. Pa, pretpostavimo čak da bi bilo potpuno prirodno da duša zamisli tijek povijesti na takav način da izbriše ono što se dogodilo na Golgoti. Pretpostavimo to hipotetski. Kad bi ta duša razmatrala razvoj čovječanstva, sigurno bi pronašla nešto što posebno karakterizira ovo doba. O tome se raspravljalo jučer. U tom dobu prije misterija Golgote, dolazi do prijelaza, od odnosa ljudske duše prema okolini na vanjski način, u njen kasniji odnos prema vlastitoj nutrini, sasvim odvojeno od samog misterija na Golgoti. U trenutku u koji se smješta misterij Golgote, dogodio se ovaj veliki prijelaz čovječanstva, od života u vanjskom okruženju, do vlastite nutrine. I svatko to može osjetiti, čak i ako zanemari misterij Golgote.
Čovječanstvo se u ovom trenutku nalazi na prekretnici. Ne treba ni govoriti o misteriju na Golgoti; mogu se razmotriti i drugi događaji, i oni će pokazati da je čovječanstvo prije živjelo na način prema vani, ali da nakon toga ljudi počinju živjeti na način prema unutra, prožeti impulsom doba, njegovim genijem.
Ali kada se nešto takvo dogodi, događa se na način da je unaprijed pripremljeno. Ne želim upotrijebiti trivijalnu izreku: priroda ili povijest ne čine skok. - Izraz je opravdan samo unutar određenih granica, jer je čak i cvjetanje unutar zelenog lišća pripremljeno - nije li to ipak skok u razvoju? Tako je bilo pripremljeno i ono što se čini kao prekretnica u razvoju čovječanstva u vrijeme misterija na Golgoti. I možemo pronaći, ako proniknemo u ono s čime smo suočeni kao učenjem i vizijom u posljednjim stoljećima hebrejske davnine, ne samo duh pripreme za misterij na Golgoti - naravno hebrejski duh - već takav duh pripreme možemo pronaći i u drugim dijelovima Zemlje.
Duh hebrejske kulture pokazao je potpuno drugačiji karakter od onoga koji je bio prisutan prije. Potpuno drugačiji način gledanja na svijet započeo je u 6. stoljeću prije Krista, prije misterija na Golgoti - potpuno nova epoha u usporedbi s onim što je prije postojalo u hebrejskom duhovnom životu. To se vrlo jasno otkriva pogledu promatrača. I čak ako se ovdje očituje drugačije, jer su drevni hebrejski ljudi odista bili drugačije prirode, to je ipak isti duh, samo što pronalazi drugačiji izraz; to je duh koji je prevladavao u grčkoj filozofiji, pa čak i u grčkoj poeziji, u stoljećima koja su prethodila misteriju na Golgoti. To vidimo posvuda. Treba samo ozbiljno razmotriti duhove poput Platona i Aristotela, čak i Sokrata, da bi se vidjelo da se ova prekretnica pripremala posvuda.
Sada, takvi događaji koji se odvijaju ovdje na Zemlji usmjereni su i vođeni iz nadosjetilnog svijeta. Prije nego što se dogodio ovaj utjecaj na fizički život na Zemlji, koji nazivamo događajem Golgote, ranije vodstvo evolucije poslalo je glasnika - u to vrijeme glasnika Jahvea - da pripremi ovaj utjecaj. Bio je to isti duh koji je pripremio kulturnu epohu koja je dovela do misterija Golgote, isti duh koji je vođa osvita naše sadašnje kulturne epohe, duh kojeg smo nazvali Mihael. Kao što Mihael daje karakter našem vremenu, tako je dao karakter cijeloj kulturi koja je pripremila misterij Golgote. Samo što je sila koja je poslala ovog Mihaela iz viših svjetova bila, u to vrijeme, Jahve ili Jehova.
U to vrijeme stvari nisu bile onakve kakve su danas, gdje je tako lako čuti prigovor kada govorite o duhovnim stvarima: mnogo govorite o duhu naroda, ili duhu vremena, ili drugim duhovnim stvarima, ali tako malo govorite o Bogu. - Ljudi ne shvaćaju zašto ne govorimo o Bogu: jer nijedan ljudski koncept ne može istinski obuhvatiti ono u čemu živimo, tkamo, i jesmo. Postoje stavovi i o tome, od kojih su neki vrlo zanimljivi. Kad sam nedavno održao javno predavanje u jednom gradu, i kako je postalo običaj, postavljana su pitanja, jedna je osoba postavila vrlo pronicljivo pitanje. Naime, pitao je: ako netko na logičan način spoznaje objekt gledajući ga kao objekt, sposobnošću da se s njim suoči - kada ne možemo imati objektivnu sliku objekta koji imamo u sebi, poput zjenice oka, iz razloga što je ne možemo gledati - kako se to odnosi prema tvrdnji nekih mistika da se čovjek mora distancirati od Boga da bi ga mogao razmatrati kao objekt?
Svakako, neki su mistici tvrdili da se čovjek mora distancirati od Boga kako bi se s njim suočio. Pitanje je bilo pronicljivo, ali na njega se može odgovoriti samo rekavši: možeš se distancirati od Boga koliko god želiš, ali ostaješ u Bogu; ne možeš pobjeći od Boga. - Nešto je vrlo logično ali i vrlo pojednostavljeno.
U vremenima kada su ljudi bili bliži duhovnom, još uvijek je postojao osjećaj poštovanja prema božanskom u kojem živimo, krećemo se i postojimo, a što se ne bi uvijek trebalo imenovati, i stoga su stari Hebreji, kako bi izbjegli izgovaranje imena, koristili izraz: 'Lice Jahve'. Za čovjeka, lice je ono što okreće prema van, kroz što se otkriva. To nije cijeli čovjek. Čovjek prepoznaje njegovu nutrinu po crtama lica, ali ne pretpostavlja da govori o cijelom čovjeku kada se govori o njegovom licu.
Zato je Mihael tada nazvan 'Lice Jahve', bilo je mnogo uobičajenije nazivati ga predstavnikom kroz kojeg se, kao kroz lice okrenuto čovječanstvu, Jahve ili Jehova otkrivao čovječanstvu. Čak i u intimnim krugovima, ljudi su mnogo radije govorili o predstavniku nego o samom Jahvi. Mihael se u to vrijeme smatrao duhovnim vladarom doba, Jahvinim glasnikom, iz hijerarhije iz koje je proizašlo ono što je trebalo doći kao poticaj za pripremu događaja Golgote.
Pa, u međuvremenu, druga bića iz reda arhanđela bila su na čelu duhovne evolucije čovječanstva. A biće koje je vodilo pripreme za misterij na Golgoti isto je biće koje sada šalje valove nadosjetilnog života u osjetilni svijet. Tada je bilo doba Mihaela, i doba Mihaela upravo počinje. Ali postoji ogromna razlika između onog doba Mihaela i doba koje sada započinje.
Danas bi otišli predaleko karakterizirati kakvo je razumijevanje misterija na Golgoti moglo biti u dobu koje prelazi iz doba Mihaela u naše. Bilo je duboko pobožnih duša koje su, iz manje ili više pojačane potrebe za vjerom, stekle svoj odnos prema misteriju na Golgoti i njegovom nositelju; bilo je duboko religioznih naravi od misterija na Golgoti do našeg vremena. Ali misterij na Golgoti je onaj kojeg, iako stoji kao stvarna činjenica na početku modernog doba, ljudska duša ne smije olako pretpostaviti da ga u potpunosti shvaća ili razumije. Dolazit će uvijek nove epohe koje će sve više produbljivati razumijevanje ljudskih duša i koje će sve bolje razumjeti što se dogodilo u misteriju na Golgoti. Sam događaj stoji kao prekretnica u ljudskom razvoju; razumijevanje ovog događaja nastavit će rasti i sazrijevati u duhovnom razvoju Zemlje.
Ne možemo dovoljno duboko shvatiti ovu stvar. Razmotrimo, u pomalo metafizičkoj apstrakciji, što se zapravo tada dogodilo. Karakterizirali smo to iz različitih perspektiva. Odaberimo sada apstraktnije gledište, ono koje će, ako mu dopustimo da utječe na naše duše, moći izazvati dubok osjećaj u našim dušama.
Kada obični pogledi na svijet ili obična znanost proučavaju stvari oko nas - već sam skrenuo pozornost na ovu točku na jučerašnjem predavanju, ali vratimo se na to - kada se proučavaju stvari oko nas, tada kroz obično mišljenje i običnu znanost ljudi uče prepoznati zakone egzistencije u mineralnom, biljnom, životinjskom i ljudskom carstvu. Svi ti zakoni kulminiraju u jednom idealu: razumjeti život. Ali sam život ovdje na Zemlji se ne razumije. Samo okultizam može pružiti znanje o životu. Vanjska znanost nikada ne može shvatiti život. I bio bi vrhunac fantazije vjerovati da bi se ikada mogli shvatiti zakoni života na isti način na koji se mogu shvatiti fizikalni ili kemijski zakoni. To ostaje ideal, ali se ne može postići. Za fizičku razinu, nemoguće je pružiti znanje o životu. To znanje o životu mora ostati rezervirano za nadosjetilnu spoznaju.
Kao što je nemoguća osjetilna spoznaja života, tako je nemoguća i nadosjetilna spoznaja smrti. U duhovnom svijetu postoje stanja strašne izolacije svijesti, postoji privremeno uranjanje kao u snu, ali u višim svjetovima nema smrti. U višim svjetovima smrt nije moguća.
Sva bića koja smo upoznali kao bića viših hijerarhija karakterizira činjenica da ne poznaju smrt, da ne prolaze kroz smrt. Kao što Biblija s pravom navodi da su anđeli prekrili velom svoja lica za misterij rođenja, čovjekova nastanka, tako i oni i sva druga bića moraju velom prekriti svoja lica od smrti. Jer smrt je događaj koji je moguć samo za osjetilni svijet, ali ne i za nadosjetilni.
Među svim bićima viših svjetova, samo je jedno moralo proći kroz smrt - ili, mogli bismo reći, koje je htjelo - a to je Krist. Da bi se to dogodilo, morao je sići na Zemlju.
Da bi biće viših svjetova postiglo ono što je bilo potrebno za zemljinu evoluciju, Krist je morao sići iz svijeta u kojem nema smrti u svijet u kojem smrt postoji.
Takve ideje, iako za početak apstraktne, moraju se transformirati u osjećaj, senzaciju. Potpuno razumijevanje onoga što sam upravo apstraktno opisao, postat će predmetom evolucije čovječanstva. S određenim poštovanjem, poniznošću i delikatnošću danas pristupamo tajni misterija Golgote.
Što se zapravo dogodilo? Često je opisivano. Krist je sišao iz nadosjetilnih svjetova u svijet, u kojem živi od tada, doduše kao tajna sila koja će se otkriti od našeg stoljeća nadalje. Sišao je iz svijeta u kojem nema smrti, u svijet smrti. I on - ta sila - sjedinio se sa Zemljom. Od jedne kozmičke sile postao je sila Zemlje. Prošao je kroz smrt kako bi se ponovno rodio unutar zemaljske egzistencije, kako bi bio unutar zemaljskog svijeta. I čovječanstvo se trudilo, u ovim ili onim dušama ispunjenim tim impulsom, razumjeti ga kroz stoljeća. Ali što se razvoj više približavao prošlom dobu Gabriela, to se više smanjivalo razumijevanje. I danas, upravo među onima koji bi trebali imati razumijevanje, to je razumijevanje u vrlo lošem stanju, a materijalizam se nameće, ne samo u suvremenoj materijalističkoj znanosti, već često i u teologiji. Ono što se umanjilo jest istinsko razumijevanje Krist impulsa. Materijalizam je zauzeo duše, duboko se ukorijenio u njima. U mnogim aspektima, materijalizam je postao temeljni impuls posljednjeg, prošlog doba. Bezbrojne su duše umrle, prošavši kroz vrata smrti s materijalističkim načinom razmišljanja kao što su to činile duše u prošloj epohi - to se nije moglo dogoditi u ranijim dobima.
Tada su te duše živjele u duhovnom svijetu tijekom vremena između smrti i ponovnog rođenja, tako nesvjesne svijeta u kojem su živjele. Tada su susrele bića. Ugledale su to biće u ovom svijetu. Morale su ga vidjeti jer se to biće sjedinilo sa zemaljskom egzistencijom, čak iako je za sada nevidljivo vladalo u osjetilnoj egzistenciji Zemlje. I napori tih duša, koje su prošle kroz vrata smrti, uspjeli su istjerati Krista iz duhovnog svijeta - ne možemo ništa drugo reći. I Krist je morao doživjeti obnovu misterija na Golgoti, iako ne u istim razmjerima kao prije. Tada je prošao kroz smrt; a sada je to biće izbačeno iz svoje egzistencije u duhovnom svijetu. I kroz to se u Njemu ispunio vječni zakon duhovnog svijeta: ono što nestaje u višem, duhovnom svijetu, ponovno se pojavljuje u nižem svijetu.
Ako je u 20. stoljeću moguće da duše razviju razumijevanje misterija Golgote, to proizlazi iz ovog događaja: da je Krist, protjeran iz duhovnih oblasti zavjerom materijalističkih duša, smješten u osjetilni svijet, u svijet ljudi, kako bi i u ovom osjetilnom svijetu moglo započeti novo razumijevanje Krista. Stoga je Krist također na još intimniji način ujedinjen sa svime što čini sudbinu ljudi na Zemlji. I baš kao što se nekada moglo gledati prema Jahvi ili Jehovi i znati da je on biće koje je poslalo Mihaela naprijed da pripremi ono što će voditi od doba Jahvea do doba Krista - dok je prije Jahve bio taj koji je poslao Mihaela, sada je Krist taj koji nam šalje Mihaela.
To je nova, velika stvar koju u sebi trebamo preobraziti u osjećaj. Kao što smo nekada govorili o Jahvi-Mihaelu, vođi doba, sada možemo govoriti o Krist-Mihaelu. Mihael je doživio uzdizanje na višu razinu, od duha naroda do duha vremena, postavši ne samo glasnik Jahve, već glasnik Krista.
I stoga, kada govorimo o ispravnom razumijevanju Krist impulsa u našem vremenu, govorimo o ispravnom razumijevanju Mihael impulsa.
Apstraktno razumijevanje se uvijek iznova vrti oko imena i vjeruje da ima nešto kada se pita: kakvo je biće Mihael? - i želi znati: izašao je iz ove ili one hijerarhije, on je arhanđel, arhanđeli imaju ove ili one karakteristike. Zatim netko to definira i sada vjeruje da zna što je takvo biće. I mene su često pitali za definicije. To me uvijek podsjeća na raspravu koja se vodila u grčkoj filozofskoj školi o vrijednosti definicije. Raspravljali su o tome kako definirati čovjeka. Na kraju su se složili: čovjek je stvorenje koje hoda na dvije noge i nema perje. - Ne može se poreći da te karakteristike odgovaraju ljudima, baš kao što neke definicije odgovaraju konceptima koji se ležerno slažu zajedno. Ali osoba koja je zatim donijela očerupanog pijetla i pitala je li to čovjek, jer hoda na dvije noge i nema perje, bila je u pravu. Nije dovoljno samo tako govoriti o Mihaelu, jer ako netko želi razumjeti evoluciju čovječanstva, mora razumjeti Mihaela u njegovoj evoluciji, da je on isto biće koje je postavilo ton za pripremu misterija na Golgoti, a sada, u naše vrijeme, postavlja ton za razumijevanje misterija na Golgoti. Tada je, međutim, bio duh naroda, a sada je duh vremena. Tada je bio glasnik Jahve, sada je glasnik Krista. I mi istinski govorimo o Kristu kada govorimo o Mihaelu i njegovoj misiji, znajući da ono što je Mihael tada bio, nositelj misije Jahve, da je sada nositelj misije Krista.
Mogli smo slijediti put Mihaela, duha koji se, takoreći, uzdigao, kako bi čovječanstvu dao novi impuls, uzdigao ili se uzdiže iz reda arhanđela u rang Arhaja.
Mjesto popunjava drugo biće koje će slijediti. Ovdje sam nekoliko puta govorio o evoluciji koju je Buda prošao. Ti dječački prigovori koji se sada iznose protiv nas, u svojoj smjelosti, također dovode u pitanje naše razumijevanje Krist impulsa u svijetu, kao da smo ikada bili jednostrani u svom objašnjavanju Krist impulsa. Usredotočujemo se na cjelokupnu evoluciju i karakteriziramo ono čemu je evolucija podložna iz različitih impulsa, dajući svakome ono što mu pripada. Koliko je puta naglašavamo da je za nas istina da je Bodhisattva, koji je rođen kao Gautama Buda, doista uzašao do Bude. Pratili smo njegovu evoluciju do točke kada je primio svoju misiju na Marsu. O tome je ovdje već raspravljano.
Dokle god čovječanstvo prebiva na Zemlji, koliko god visok bio njegov status, uvijek se može govoriti o individualnosti koja svaku osobu vodi od inkarnacije do inkarnacije. Individualnim vodstvom ljudskih bića, upravljaju Angeloi, bića anđela. Kada osoba prijeđe iz Bodhisattve u Budu, njen anđeo, takoreći, oslobađa se. Upravo takva bića anđela, nakon što ispune svoju misiju, uzdižu se u oblast arhanđela.
Dakle, u određenom trenutku, istinski shvaćamo uzašašće arhanđela do Arhaja i uzašašće bića anđela do bića arhanđela, kada istinski razumijemo kako sve dublje i dublje gledati u ono što leži iza naše osjetilne evolucije kao nadosjetilna evolucija.
Ono što sam rekao o duhovnoj pozadini svijeta u kojem živimo i u koji se mi želimo smjestiti kao antropozofi, nisam rekao da bi duše mogle samo teoretizirati o tim stvarima, već da bi duše, ono što je izraženo riječima i konceptima, mogle pretvoriti u osjećaje i senzacije. Da, biti antropozof u naše vrijeme znači poznavati prirodu nadosjetilnog svijeta, koji je temelj osjetilnog svijeta evolucije čovječanstva, osjećati se u duhovnom svijetu kao što se fizički čovjek osjeća fizički u atmosferi. Tako se osjećati u duhovnom svijetu! Ali čovjek ne osjeća sebe u duhovnom svijetu ako samo ponavlja: duh i duh i duh je u nama! Ali kao što konkretno moramo procijeniti atmosferu Zemlje prema formiranju oblaka, vlažnosti i drugim pojavama, tako moramo i konkretno karakterizirati, osjetiti i ćutiti duhovni svijet u koji uranjamo svake noći dok spavamo - ono što živi i tka unutar ovog duhovnog svijeta. Ono što se u sadašnjosti događa kroz misiju koju je Krist dao Mihaelu, što je istom duhu predano iz hijerarhije arhanđela, kojeg je impuls Jahve nekoć koristio za pripremu misterija na Golgoti - to se odigrava iza naše fizičke osjetilne evolucije. I upoznati sebe iznutra, osjetiti se u takvim zbivanjima u duhovnom svijetu, baš kao što se fizički osjećamo u atmosferi koju udišemo i izdišemo, to znači, u sadašnjem trenutku imati ispravnu svijest u odnosu na duhovni svijet u konkretnom smislu.
Pokušajte, takve rezultate okultizma pretvoriti u opći osjećaj vaše duše. Ono što sada pokušavam usaditi u vaše duše jest sljedeće: pokušajte steći osjećajno razumijevanje toga, promatrati što to znači, posebno danas u ovom dobu, živjeti svjesno unutar onoga što se duhovno događa oko nas, unutar onoga u što naša duša ide svake večeri kada zaspimo, i iz čega dolazimo svako jutro kada se probudimo. Pokušajte svoju dušu usmjeriti prema gore u ovu konkretnu stvar, koja se često prilično apstraktno naziva 'božanska providnost'. U karakteru našeg vremena inherentno je da ono što je čovječanstvo u prošlim vremenima moglo samo nejasno osjetiti kao providnost koja teče kroz svijet, sada smo u stanju prepoznati i osjetiti kao pojedinačna bića. Neka to stoji pred vašom dušom kao slika, da je prošlo doba moralo otkriti zakone prirode. Tada su zakoni prirode bili dobri kada su se ispravno koristili u ljudskoj duši za izgradnju vanjskih pogleda na svijet. Ali u ovom vanjskom svijetu maye nema ništa apsolutno dobro ili zlo. Zakoni prirode u našem dobu bi bili loši kada bi se još uvijek koristili za izgradnju pogleda na svijet u vremenu kada duhovni život teče u osjetilni svijet. Ove riječi ne odnose se na ono što su prošla doba učinila, već na ono što želi ostati kakvo je bilo u ranijim vremenima, što se ne želi staviti u službu novog otkrivenja.
Mihael se nije borio sa zmajem u prošlom dobu, jer taj zmaj tada još nije bio zmaj. Postat će zmaj kada se koncepti i ideje, koji su samo znanstveni zakoni, nadograde kako bi oblikovali svjetonazor sljedećeg doba. A ono što se nastoji uzdići, ispravno shvaćeno, na toj slici je zmaj kojeg mora pobijediti Mihael, čije doba počinje u našem vremenu.
To je važna slika: Mihael pobjeđuje zmaja. Primiti duhovni, život koji dotječe, u svijet osjetila: od sada nadalje to je služba Mihaelu. Služimo mu u pobjedi nad zmajem, koji nastoji urasti u ideje koje su donijele materijalizam tijekom prošlog doba, ideje koje se žele proširiti u budućnost. Prevladati to, znači biti u službi Mihaela. To je Mihaelova pobjeda nad zmajem.
To je opet drevna slika koja je imala drugačije značenje u ranijim vremenima, ali za koju sada treba steći značenje za naše doba. Svoj zadatak u slici 'Mihael pobjeđuje zmaja' možemo prepoznati i osjetiti kada osjetimo u čemu bismo trebali sudjelovati kao ljudi novog doba.
Pa, pokušajmo ovu sliku učiniti svojom imaginacijom, pokušajmo razumjeti naše vrijeme spoznajući sebe konkretno usklađenog s duhovnim vodstvom koje je duhovno vodstvo našeg doba, koje može duhovno voditi svaku ljudsku dušu, svaku takvu dušu koja iskreno i pošteno traži razvoj, uspon na sve više razine duhovnog života.