.- Put Krista kroz stoljeća
Post atlantska epoha. Aktivnost eterskog tijela kod drevnog Indijca, tijela osjećaja kod drevnog Perzijanca, duše osjećaja kod Egipćanina-Kaldejca, duše intelekta ili uma kod grčko-latinskih ljudi, duše svijesti u sadašnjem dobu. Potraga za Kristom. Buduća vizija Krista u Njegovom eterskom biću. Krist kao savjetnik i prijatelj čovječanstva.
Kopenhagen, 14. listopada 1913.
Želio bih večerašnje predavanje održati u aforističkom stilu. Želio bih predstaviti nešto što mi se čini važnim za raspravu s našim prijateljima upravo sada.
Često smo povezivali naša duhovno znanstvena razmatranja s Krist impulsom, impulsom koji prožima evoluciju ljudi od misterija na Golgoti. I upravo večeras želimo povezati naša razmišljanja s Krist impulsom i njegovim značajem za razvoj čovječanstva. Istovremeno, želim naglasiti jednu stvar, da postoji poteškoća, čak i danas, u ispravnom razmatranju ovog Krist impulsa, a to je zato što se Krist impuls može istinski razumjeti samo ako se zanemare različite kršćanske denominacije koje su se razvile do našeg vremena i njihove doktrine o Kristu, te im se posveti što je moguće manje pažnje. Možda ćete reći: da, kako je uopće moguće razmatrati Krist impuls ako se žele potpuno zanemariti doktrine o Kristu? Učimo li o učincima Krist impulsa kroz išta drugo osim vjeroispovijesti kroz stoljeća? - Na to se mora odgovoriti: svi će se složiti da bi bilo problematično čekati da učinci Sunca na pojedinačne ljude na Zemlji postanu očiti prije nego što se proširi univerzalno prihvaćena doktrina o Suncu. Također znanost stalno naglašava da još ne zna što je zapravo elektricitet; ipak, ljudi koriste elektricitet. Dakle, sigurno se može govoriti o učinku Krist impulsa bez vjerovanja da bilo što u razmatranju Krist impulsa ovisi o tome što su ljudi u različitim stoljećima mislili o Kristu. To je, pak, povezano s nečim drugim.
Misterij Golgote, ulazak Krist impulsa u našu zemaljsku sferu, dogodio se u određeno vrijeme, a to vrijeme je barem približno poznato, budući da mi na zapadu prema njemu računamo svoje vrijeme. Kroz misterij Golgote, kao što znamo, Krist impuls je ušao u evoluciju čovječanstva na Zemlji. Kakvo je to bilo vrijeme? Pa, znamo da su u razvoju čovječanstva protekla različita doba. Ako uzmemo u obzir samo post atlantsku epohu, znamo da su prošla drevna indijska, drevna perzijska, egipatsko-kaldejska i grčko-latinska razdoblja - a imamo i naše vlastito, u kojem mi sami još uvijek stojimo. Ova različita doba karakterizira, između ostalog, činjenica da su imala različite vrste ljudskog razumijevanja i mudrosti, i u određenom smislu, u drevnom indijskom razdoblju postojalo je visoko, intenzivno razumijevanje i duboki uvid u određene kozmičke misterije. U ljudskoj prirodi, ono što nazivamo eterskim tijelom, prvenstveno je bilo aktivno. Zatim se, tijekom evolucije, etersko tijelo povuklo, te je u drevnom perzijskom razdoblju prevladavalo tijelo osjećaja, astralno tijelo; u egipatsko-kaldejskom razdoblju duša osjećaja; u grčko-rimskom razdoblju duša um ili duša razuma; u naše vrijeme, duša svijesti; a u budućnosti će doći doba duha samog. Budući da su takvi različiti aspekti ljudske prirode bili aktivni kod ljudi u različitim epohama, ljudi također donose stalno promjenjiva shvaćanja svijeta. Odnos je bio drugačiji u grčko-rimskom razdoblju, drugačiji u egipatsko-kaldejskom razdoblju, drugačiji u perzijskom razdoblju i tako dalje.
Sada, možemo prepoznati jednu neobičnu činjenicu, ta činjenica, koliko god zapanjujuća bila, iznimno je prosvjetljujuća. Grčko-latinsko razdoblje, razdoblje duše uma ili razuma, možemo računati, od otprilike 8. stoljeća prije Krista, otprilike od vremena osnivanja Rima, pa sve do 14. i 15. stoljeća. Tijekom tog vremena razvija se duša uma ili razuma; tijekom tog vremena do izražaja dolaze one sile u ljudskoj prirodi koje su vezane za glavne duševne sile ljudske prirode. Dakle, imamo nešto više od dva tisućljeća koja posebno razvijaju ovo područje ljudske duše. Od 15. stoljeća nalazimo se u razvoju duše svijesti. U tome još nismo daleko odmakli, jer tek kad prođe naše stoljeće i još jedno stoljeće, proteći će trećina vremena predviđenog za razvoj duše svijesti. Zatim će uslijediti druga doba koja će probuditi potpuno drugačije sposobnosti u duši. Postoji sedam takvih doba za post atlantsko razdoblje.
Zapitajmo se sada: koja je od ovih epoha bila najmanje prikladna za shvaćanje bića Krista? Znatno se razlikovalo razumijevanje ljudske prirode u tim različitim dobima. Koja je, dakle, bila najmanje prikladna za postizanje pravilnog razumijevanja prirode Krista? - To je bilo doba duše uma ili razuma, od 8. stoljeća prije Krista do 15. stoljeća poslije Krista. I upravo se u to doba dogodio misterij na Golgoti! Tako je bio izvanredan način na koji se ovaj aspekt evolucije čovječanstva odvijao.
Da se - hipotetski govoreći - Krist doista pojavio na Zemlji, naprimjer, među svetim Rišima drevne Indije, postojalo bi dalekosežno razumijevanje prirode bića Krista, kao i u drevnoj Perziji, gdje su prevladavala učenja o sunčevu duhu. Tamo bi se, da se Krist u to vrijeme spustio u ljudsko tijelo, prepoznalo da je taj duh koji hoda Zemljom u ljudskom tijelu duh Sunca, koji se spustio na Zemlju. Nešto slično moglo se dogoditi i u vrijeme egipatske hramske mudrosti. Međutim, upravo u razdoblju u kojem je čovječanstvo bilo najudaljenije od razumijevanja prirode Krista, Krist se pojavio među njima.
Zapravo nije lako bilo što dodati ovoj neobičnoj činjenici kako bi se ilustrirala, jer se iz nje može izvući važan zaključak da se, naravno, u doktrinama koje su o Kristu nastale u to vrijeme gotovo ništa ne može pronaći o prirodi i biću Krista, te će se shvatiti da će tek buduća stoljeća imati bolje razumijevanje onoga što Krist jest.
Ljudi našeg vremena, ljudi od 15. stoljeća, mogli bi sada početi biti ponosni na svoju duhovnu moć i vjerovati da su možda bolja vremena za razumijevanje Krista sada stigla. Takva vremena su doista na određeni način stigla s našom petom post atlantskom erom, a ipak na određeni način nisu.
Kakvo je, dakle, stanje duhovnih moći danas, odnosno od 15. stoljeća? Općenito govoreći, duhovne moći nipošto se nisu povećale u usporedbi s prethodnim razdobljima. U određenom smislu, čovječanstvo je još dublje uronjeno u materiju s njezinom duhovnom dimenzijom, a to je bilo nužno kako bi se postigla duša svijesti. Dakle, vidimo kako je znanost duha, koja je bila sačuvana u sjećanju prije 15. i 16. stoljeća, nestala, a materijalizam stalno rastao. Znanost duha, koju nalazimo kako na određeni način cvjeta među pojedinim duhovima Srednjeg vijeka, dosežući određenu visinu, kao da izlazi iz elementarnog, kroz pojedine mistike, vidimo kako opada. Nasuprot tome, od 11. i 12. stoljeća nadalje, vidimo da se nešto drugo oblikuje. Jedan simptom toga je početak pokušaja dokazivanja postojanja Boga. Sada bi čovjek morao imati uistinu neobične koncepcije svijeta ako odmah nije shvatio što to znači. Što je to točno što pokušavamo dokazati? Obično je to ono što ne znamo, ono što ne razumijemo! Da je netko nešto ukrao, dokazuje se kada se nije vidjelo da je počinio krađu. Unutarnje iskustvo Boga bilo je izgubljeno, više se nije znalo kojim duhovnim putem tražiti Boga, pa se počelo dokazivati Božje postojanje. To je nepobitan dokaz da se znanje o Bogu počelo gubiti. Peto doba mora biti materijalističko doba, jer samo kroz činjenicu da je čovjek od tada bio prisiljen gledati prirodu onakvu kakva se predstavlja osjetilima i razumu, i samo kako bi osjetila to prevladala, i da 'Ja' u svoj svojoj moći, može doći do svijesti.
Ako želimo razumjeti što zapravo mislim, vratimo se još jednom u staro perzijsko razdoblje. To je bilo još očitije u starom indijskom razdoblju, a na određeni način je još uvijek bilo prisutno i u egipatskom razdoblju. Osobi perzijske kulture činilo bi se vrlo čudnim promatrati planetarna kretanja i iz njih izvoditi sustav svijeta, kao što je to učinio Kopernik. A sada moram reći nešto vrlo paradoksalno. Osoba staroperzijske kulture vjerojatno bi se zapanjila da je netko pokušao podučavati astronomiju na moderan način. Rekla bi: zar bi trebao biti toliko glup da mi netko treba pokazati kako ići? Kad Sunce putuje kroz svemir, i moja duša tamo putuje. Sigurno moram biti svjestan toga. - Znali su to baš kao što osoba danas zna kojim se putem kreće kada se njezino tijelo kreće. Iz ovog drevnog shvaćanja, stari Perzijanci crtali su spiralu koja doista odgovara putu Sunca kroz nebesa. Ovaj put otkriven je unutarnjom percepcijom. Ljudska duša osjećala se povezana s dušom Zemlje, i, koristeći kaducej - Merkurov, štap ucrtavala je Zemljin put. To da je čovjek izbačen iz svog duhovnog okruženja na takav način da je morao nagađati i izračunavati put Zemlje kao put planeta, pojavilo se tek kasnije.
S druge strane, da su ljudi ostali u svom stanju u odnosu na vanjski svijet, nikada se ne bi moglo postići punu samosvijest. To bi se nastavilo i kroz grčko-rimsko kulturno razdoblje, s razumom i umom ovisnima o sebi, takoreći, koji bi se kovitlali u sebi, gdje bi nastalo stanje u kojem duša više ne poznaje svoj neposredni odnos sa svijetom, već napreduje samo u sebi. Ljudska duša morala je to nadići i ući u doba duše svijesti. Tu ljudi moraju naučiti, u svojem 'Ja', i samo u svojem 'Ja' živjeti. Treba sve vanjsko predstavljati kao odvojeno od svojeg 'Ja', i sve treba razumjeti isključivo logikom. Tako su ljudi izbačeni iz duhovnog sadržaja svijeta.
U grčko-rimskom dobu, duša je još uvijek u sebi posjedovala neposredni, aktivni princip razuma, i iako taj princip više nije izravno doživljavao događaje u vanjskom svijetu, ipak je u sebi imao Boga. U novom dobu, ljudi su izgubili Boga čak i u sebi. Aristotel nikad ne bi razmatrao dokazivanje Božjeg postojanja, jer je duša razuma ili uma još uvijek doživljavala Boga u sebi. Nije mogla dokazati Krista, ali je i dalje u sebi držala Boga. Zatim, od 15. i 16. stoljeća nadalje, čak je i to izgubljeno. Kada i to završi, ljudi će do ideje o Bogu moći doći izravno vlastitim naporima.
Dakle, od 15. stoljeća nadalje, već četiri stotine godina imamo ljudski razum prepušten samom sebi, kojem je nemoguće prodrijeti u ideju o Bogu. Nešto vrlo neobično dogodilo se tijekom tog vremena i bilo nam je jako zamjerano što smo to primijetili. U zoru ovog razdoblja, u 18. stoljeću, živio je filozof Immanuel Kant. Kantu se nije dogodilo ništa manje nego to da je pomiješao neobičnu prirodu ljudske duše od 15. stoljeća s prirodom ljudske duše općenito. I iz toga je došao do čudnog zaključka da ljudi ne mogu sami doći do spoznaje o Bogu - dok je sve što je trebalo reći bilo da je to nemoguće tek od početka 15. stoljeća. Ali budući da ga je Lucifer posebno držao u svom stisku i učinio ga arogantnim, vjerovao je da to vrijedi za cijelu ljudsku rasu.
Sada bi se moglo tvrditi da izgledi za prepoznavanje bića Krista tada moraju biti još gori nego u prethodnim stoljećima. Međutim, to nije slučaj. Čovječanstvo posjeduje i druge spoznajne sposobnosti osim onih iz četvrte post atlantske kulturne epohe, i izvan onih koje su sada isključivo potrebne za potpuno razumijevanje 'Ja'. Te druge spoznajne moći leže više u dubini ljudske duše, prvo ih treba iznijeti na površinu. Ali moderni ljudi to čine samo kada su na to prisiljeni. Sve dok je ljudska priroda još imala površinsku mogućnost postizanja znanja o Bogu, ljudi još nisu težili prodrijeti do njihovih dubljih snaga. Međutim, sada, u našem dobu, budući da ljudi ne mogu pristupiti Bogu, prisiljeni su reakcijom kopati dublje u sebi i izvlačiti dublje moći od onih koje leže na površini ljudske prirode. To je povezano s činjenicom da se približavamo vremenu u kojem će se početi učvršćivati razumijevanje bića Krista, izgrađeno na dubljim silama ljudske prirode.
Prije nekoliko dana u Kristianiji imao sam privilegiju govoriti o Petom evanđelju. Ovo evanđelje sadrži otkrivenja o biću Krista koja se ne nalaze u drugim evanđeljima. Kroz Peto evanđelje, čovjek saznaje nešto drugačije o biću Krista od onoga što je napisano u ostala četiri evanđelja. Ono nas vodi još dublje u prirodu bića Krista. Govoreći o takvim novim stvarima o prirodi bića Krista, ne može biti govora o neskromnosti, jer se takve stvari daju samo kada vrijeme to zahtijeva. Ali čak i ono što je rečeno o biću Krista ovdje u Kopenhagenu, naprimjer, što je dostupno u tiskanom obliku u djelu 'Duhovno vodstvo svijeta i čovječanstva' i u raznim ciklusima, već u određenom smislu pripada ovom Petom evanđelju. Takve se stvari govore upravo kada vrijeme prisiljava čovječanstvo da ih nauči. Ako uzmete samo ovu jednu stvar, o kojoj se raspravlja u 'Duhovnom vodstvu svijeta i čovječanstva', o dvoje Isus djece, sigurno ćete priznati da sve ono što je razumijevanje u našem sadašnjem vremenu - odnosno sile ljudske duše koje leže na površini - ne samo da ne razumije te stvari, već bijesni protiv njih kada se izgovore.
Stoga se suočavamo s novom vrstom razumijevanja Krista, onom koja neće biti intelektualna. Bit će shvatljiva, ali će se otkriti kroz dublje sile duše. Ako netko traži uvid u budućnost čovječanstva u nadolazećim stoljećima, uključujući sljedeće inkarnacije sada živućih ljudi, kroz prizmu duhovnog istraživanja, mora se reći da duševne sile koje leže na površini doista nestaju. Čovječanstvo će se osjećati sve ovisnijim o otkrivenjima tih dubljih sila duše.
Grčko-rimsko doba s pravom se hvali zbog činjenice da su oni koji su živjeli tijekom njega posjedovali određenu unutarnju koherentnost njihova bića. To u biti više nije slučaj za zdrave duše danas, a u budućnosti će biti još manje. Kad bi se čovječanstvo podučavalo samo onome što se može istražiti površnim znanjem, tada bi ljudi sve više imali pustoš u dušama, pustoš na neobičan način.
Danas još nismo dosegli točku u kojoj se vjerske tradicije više ne podučavaju u školama, ali koliko ih već zahtijeva da se uči samo ono što pruža prirodna znanost? Zahtjevi tih ljudi postat će toliko snažni da će se čovječanstvo u vrlo kratkom vremenu izrazito otuđiti. Danas ljudi još uvijek uče pisati. U ne tako dalekoj budućnosti ljudi će se samo sjećati da su ljudi pisali u ranijim stoljećima. Postojat će neka vrsta mehaničke stenografije, koja će se čak i tipkati. Mehanizacija života! Nagovijestit ću je samo ovim jednim simptomom: zamislite vrhunac kulture u kojoj se otkriva povijesna istina da su nekoć postojali ljudi koji su imali rukopis, baš kao što iskapamo ono što se nalazi u egipatskim hramovima. Rukopisi će se iskopavati kao što iskopavamo spomenike Egipćana. Ali će se dogoditi i reakcija duhovnog života protiv mehanizacije. I baš kao što je istina da će naš rukopis za budućnost biti ono što su za nas egipatski hijeroglifi - nešto čemu se treba diviti - jednako je istina da će uz to ljudske duše ponovno žudjeti za izravnim objavama duha. Vanjski život će se eksternalizirati, ali unutarnji život će tražiti svoje.
Ljudi sada možda ismijavaju ono što mi danas imamo kao znanost duha, ali materijalisti će se morati povući pred ljudskom čežnjom za duhovnim svijetom. I tako će u onim epohama, koje imaju otvoren smisao za duhovnost, ljudi početi prepoznavati Krista, iako tada kroz reakciju protiv vanjskog života.
Da bismo ovo dublje razumjeli, razmotrimo stvar iz druge perspektive. Možda će vaše duše rezonirati kada pokušam predstaviti sljedeće. Možemo pogledati sliku žena koje su - prema Evanđelju - otišle tražiti Kristovo tijelo, pronašle otvoreni grob, nisu pronašle tijelo, ali su pronašle anđela koji je rekao: onaj kojeg tražite više nije ovdje, uskrsnuo je! - On živi u duhu. Jer onaj kojeg su tražili u fizičkom svijetu kasnije se ukazao apostolima i neko ih vrijeme poučavao, kao iznimne pojedince koji su postigli prijemčivost i razumijevanje za njega. Tako se Krist pojavio u duhovnom obliku. I putovao je u duhu kroz Grčku, Rim, pa sve do germanskih plemena, od istoka do zapada i odatle na sjever. Nećemo tražiti razumijevanje - idejno, konceptualno ili znanstveno razumijevanje - Kristova bića među velikim rimskim filozofima, koji su o Kristu istinski govorili kao o nečemu što nisu razumjeli. Niti ćemo pronaći razumijevanje Krista među nekako nemuštim germanskim narodima, koje, iako osvaja duše, istinski nisu razumjeli, jer Krist prebiva samo u srcima.
A kada prijeđemo u 11., 12. i 13. stoljeće, više nisu samo žene te koje idu na grob tražeći tijelo Kristovo i ne nalaze ga - tijelo koje se fizički može dohvatiti - već čitave gomile europskih naroda putuju na grob Krista. Ulazimo u vrijeme križarskih ratova, koji putuju od zapada prema istoku do groba, kamo su nekoć išle žene. I što čuju te gomile dok hrle na grob: ono što tražite nije ovdje! - Uistinu, ono što su tražili izviralo je iz njihovih osjećaja, iz onoga što je živjelo u njihovim dušama, ali to su tako malo razumjeli da su putovali na istok u potrazi za fizičkim grobom i tek nakon mnogo razočaranja, nakon mnogo patnje, naučili su: onaj kojeg tražite nije ovdje! - Što su onda tražili?
S jedne strane vidimo privlačenje prema istoku, a s druge strane vidimo kako se europski misticizam priprema u Tauleru, Meister Eckhartu, a kasnije dostiže svoj vrhunac u Jakobu Böhme. Tu je bio onaj kojeg su tražili na istoku, a nisu ga pronašli! Tu je otišao. Ali je živio na jedinstven način. Ako uzmemo u obzir ovaj srednjovjekovni misticizam, koja je bila njegova najznačajnija karakteristika?
Te figure - Eckhart, Tauler i ostali - ne tvrde da razumiju Boga, Krista, ali žele, kako kažu, voditi vrlo 'tih' život kako bi u svojim dušama doživjeli Krista. I što su više doživljavali Krista u sebi, to su više znali da žele biti prožeti božanskim, Kristom u smislu svog vremena. Križari su dobili samo odgovor: onaj kojeg tražite nije ovdje! - Ono što su tražili ponovno se rodilo u obliku europskog misticizma.
Ponovno živimo u karakterističnom dobu. Ne samo europski narodi, već i narodi Amerike uključeni su u ono što doživljavamo. Čudan spektakl kojem svjedočimo može se uistinu manifestirati u tisućama i tisućama simptoma. Dopustite mi da okarakteriziran samo jedan od njih - iz Berlina. Poznati teolog tog vremena izrekao je sljedeću 'briljantnu' rečenicu 1. veljače 1910: Dame i gospodo, molim vas, donesite mi jednu rečenicu koja se pripisuje Kristu Isusu, a za koju ne mogu dokazati da nije već živjela u predkršćanskom duhovnom životu. - Upravo tako stoje stvari i danas. Ljudi dokazuju da je ono što je sadržano u našem kršćanstvu već bilo tamo prije, čak i cijeli Očenaš. Ovaj teolog tako izražava nešto što je u potpunosti u skladu s našim vremenom, a slične stvari ćemo čuti sve više i više. Kakav dojam čovjek može imati kad čuje takvog gospodina kako tvrdi da su sve Kristove izreke već prije bile tamo? Jednom sam čuo vrlo načitanu osobu kako drži govor, a u blizini je stajalo dijete. Dijete je upitano: što si čuo? Reklo je: ne daje mi ništa novo, već sam znao sve riječi! - Slično tome, teolog čuje sve rečenice i ne čuje apsolutno ništa novo što odjekuje kroz njih.
Ovakve stvari bi trebale biti same po sebi razumljive, no danas se susreću s otporom. Jer u naše vrijeme malo se misli da učena osoba još uvijek može naučiti nešto novo, radije, prevladava stav da svatko može sam prosuditi sve. S takvim stavom upravo smo svjedočili neobičnom spektaklu. Kada se materijalizam pojavio u posljednjim stoljećima, ljudi nisu voljeli govoriti o Isusu kao o Kristu, te je tako nastala teologija koja je postupno izbacila sve božansko iz Isusa i govorila samo o čovjeku, iako vrlo uzvišenom čovjeku. To je posebno daleko otišlo u 19. stoljeću, a zatim je pronašlo groteskni izraz u poznatom djelu Ernesta Renana 'Isusov život', objavljenom 1863. Rekao je divne stvari o Isusu prekrasnim jezikom. Ali čak se i Lazarovo čudo opisuje kao da Isus zapravo nije uskrisio umrlog, već kao da je pustio svojim sljedbenicima da izvještavaju i šire priču kao takvu. Stoga je to podvaljeno njegovim sljedbenicima, svojevrsni hokus-pokus ili obmana, tako da se nešto poput novele uvlači u ono što je uistinu lijepo djelo. Teško je pronaći razlog zašto Renan koristi jezik takvog poštovanja, jer osoba koju opisuje, nije se mogla štovati na neki poseban način. Ali pola stoljeća to se prihvaćalo nepromišljeno. Ovo je samo jedan primjer iz književnosti koji Krista Isusa želi vidjeti kao pukog čovjeka.
No sada je shvaćeno nešto neobično, da bi mnogo toga što se izvještava o ovom Kristu Isusu bilo nemoguće da je Krist Isus bio samo ljudsko biće, posebno tvrdnja da se Isus smatrao Kristom, odnosno nečim više od samo ljudskog bića. Otkriveno je mnogo toga što jednostavno nije istina. Zatim su u novije vrijeme došli do toga da ljudsko biće zamijene Bogom, ali samo zamišljenim Bogom. Krist Isus se pojavljuje samo kao sjena, utvara, fetiš, ali duhovni fetiš. Čudan prizor! Stoljećima su ljudi zasjenjivali Boga u Kristu Isusu i pretvarali ga u ljudsko biće, a sada svjedočimo kako je ponovno nemoguće da Boga učinimo čovjekom. To će se nastaviti unedogled i to jasno pokazuje da je razumijevanje izvan dosega onih sila koje djeluju na površini. Drugim riječima, ljudi u 20. stoljeću su pokušali svojevrsni križarski rat za povijesnog Krista Isusa. I još jednom, odgovor će biti: ovdje nećete naći onog kojeg tražite. - Jer oni koji na ovaj način traže povijesnog čovjeka Isusa, neće ga pronaći ništa više od žena na grobu ili križara koji su putovali do groba. Ali kao što križari nisu mogli pronaći Krista jer ga nisu tražili u sebi, tako ni današnji križari ne mogu pronaći Krista Isusa jer ga ne traže silama koje prebivaju u ljudskoj duši, jer se ne okreću onim duhovnim silama koje jedine mogu pronaći Krista.
Unutar duhovne struje događa se produbljivanje duhovno-duševnih moći. I dok će sve više površinskih duhovnih sila nijekati Krista, izranjat će dublje duhovne sile koje će sve više tražiti Krista. Broj ljudi koji traže Krista, koji će oživjeti etersku sferu, povećat će se, oni koji su prijemčivi pronaći će ga. Zato govorimo o Kristovoj eterskoj egzistenciji u 20. stoljeću. Tada ćemo iz vlastitog iskustva znati da je misterijem na Golgoti biće zvano Krist doista ušlo u zemaljsku sferu i sve više ljudi znat će tko je Krist, dok ga promatraju.
Poznavanje znanosti duha probudit će duše do te mjere da će probuditi ljudsku viziju Krista. Otvara se divna perspektiva za vidoviti i proročki pogled! Vanjske, površinske sile duše postat će sve neadekvatnije, a ljudi će se postupno rađati na takav način da će s tim površinskim silama relativno brzo završiti u svom duševnom životu. Ali uskoro dolazi doba koje će na izvanredan način podsjetiti na događaj Krista.
U njegovoj tridesetoj godini u Isusa iz Nazareta ušao je Krist. Novi duhovni život započeo je u tijelu Isusa iz Nazareta, jer je Krist ušao u njega zauzimajući mjesto 'Ja' Zaratustre koji ga je napustio. To je bilo na početku naše ere. Sada se približava vrijeme u kojem će sve više ljudi, od tridesete godine nadalje, doživjeti Krista, ne u njegovoj punini, već spoznaju Krista, kao kroz prosvjetljenje. U njihovoj tridesetoj godini, za te će ljude započeti novi sveobuhvatni duhovni život kroz njihovu viziju Krista u njegovom eterskom biću.
U duhovno znanstvenom smislu, čovjek razumije naše vrijeme kada stekne razumijevanje ove perspektive. Kada se duše koje sada žive, reinkarniraju - mnoge od njih će se ponovno roditi ranije od normalnog, prosječnog pravila - za neke će se to dogoditi još ranije, to da će od određene dobi nadalje, ljudi osjetiti da ulaze u stanje iskustva koje su prije mogli spoznati samo kroz poduku. Moći će reći: u moj život sada ulazi vizija i znam tko je Krist, stekao sam razumijevanje kroz viziju. - Tada se više neće tražiti dokaz Kristovog postojanja, jer će broj onih koji mogu izvijestiti da su pronašli Krista kao duhovno biće koje hoda Zemljom, stalno rasti. Više se neće tražiti samo povijesnog Krista.
To su dvije strane buduće vizije: s jedne strane, bit će sve veća pustoš zbog površnih duhovnih sila, s druge strane, bit će reakcija protiv te pustoši, pobuđivanje sila duše koje leže duboko. Da bi to bilo poznato, širimo antropozofiju.
Ljudi ne smiju dopustiti da im dojmovi koje primaju, koji su uglavnom suptilni, prolaze bezbrižno, jer žestoki dojmovi su rijetki. Širenjem istinske antropozofije, ljudske duše će postati takve da neće dopustiti da prosvjetljenje kada dođe prođe bezbrižno, jer inače bi to morali postići tijekom nekoliko inkarnacija. Ali oni koji djeluju kroz površinske sile duše, osudit će upravo one koji su primili prosvjetljenje, kao budale, kao luđake. Strašan početak prema tome je već napravljen. Psihijatri su se već bacili na proučavanje Krista Isusa. Evanđelja se proučavaju zbog simptoma ludila. Ne treba ignorirati takve pojave, već treba shvatiti da je s druge strane prijeko potrebna kultivacija; ta druga strana, koja predstavlja razumijevanje Krista koji je ušao u čovječanstvo u vrijeme kada se najmanje mogao razumjeti i koja nastavlja raditi na pripremi razumijevanja koje će doći u budućim vremenima.
Ljudska bića koja gledaju u budućnost ne bi smjela generalizirati ono što budućnost nosi, apstraktnim, općenitim frazama. Budućnost se otkriva s dvije strane: strane pustoši, apsorbiranja u materijalizam, ali i strane rođenja novog duhovnog svijeta, ne samo u mislima, ili, recimo, u pogledima, već u samom postojanju. Jer Krist će stajati na strani ljudi i postati njihov savjetnik. To se ne misli kao puka slika, već u stvarnosti, ljudi će dobiti savjet koji im je potreban od živog Krista, koji če biti njihov savjetnik i prijatelj, koji će se obraćati ljudskim dušama kao da je osoba koja hoda uz nas. Ako je čovječanstvo tada trebalo proročko naviještanje, kada se Krist trebao fizički pojaviti u ljudskom tijelu, sada mu je potrebno još više, budući da će se ljudima očitovati eterski. Stoga, ono što je rečeno smatrajte pripremom za ono što će doći i mora doći.
Nemojte imali iluzija o budućnosti. Ali iluzija o budućnosti nemamo kada uzmemo u obzir kako ona izgleda u vanjskom, materijalnom životu, kada uzmemo u obzir da će se u budućnosti o rukopisu govoriti na isti način na koji govorimo o egipatskim hijeroglifima. Posljednji tragovi duhovne kulture još uvijek postoje, fiziognomija duše još uvijek se pojavljuje u pismu, ali uskoro će trag duše nestati iz vanjske kulture kao što je za nas nestala egipatska kultura. O mnogim stvarima, koje su za nas još uvijek duševne, govorit će se kao o nečemu davno prošlom. Ali isti glas koji će proglasiti da je nekoć postojalo nešto poput ljudskog rukopisa, proglasit će iz duhovnog, da Krist, živ u duhu, ponovno hoda među ljudima. Ljudi će morati zamijeniti duh pukog mišljenja, za duh neposredne vizije, neposrednog osjećaja i zajedničkog iskustva Krista, koji duhovno živ hoda uz sve ljudske duše.