.- Krist impuls u vremenu i njegova vladavina kod ljudi
Duhovna pretpovijest otajstva Golgote. Tri pripremne faze. Lemurijska epoha. Početak atlantske epohe. Kraj atlantske epohe. Otajstvo Golgote. Budući upliv Krist impulsa u čovjekovu moć pamćenja. Sprječavanje opasnosti da pamćenje postane kaotično zbog Krist impulsa.
Pforzheim, 7. ožujka 1914.
U našem vremenu, sve je važnije da duše koje su kroz svoju karmu dovedene do znanosti duha, steknu duboko razumijevanje onoga što bismo mogli nazvati misterijem na Golgoti. Prijatelji koji su prisustvovali našim nedavnim sastancima ogranaka već su mnogo čuli o činjenici da ovaj misterij na Golgoti ima duhovnu pretpovijest, da mu je nešto prethodilo, da je, takoreći, vrhunac niza događaja. Naši dragi prijatelji također su čuli da se tijekom naše zemaljske evolucije dogodilo sjedinjenje bića Krista s tijelom Isusa iz Nazareta i da je kroz to sjedinjenje biće prešlo preko oblasti naše Zemlje, o kojem možemo reći: kroz ovo biće, prisutnost kozmičkog bića Krista unutar naše zemaljske egzistencije manifestirala se na fizičkom planu.
Za cjelokupnu budućnost ljudskog razvoja, značajno je da čovječanstvo stekne sve dublje razumijevanje misterija na Golgoti i da iz tog razumijevanja proizlazi sve veće poštovanje i puna ljubav, duboko iskrena odanost onome što se dogodilo u misteriju na Golgoti za razvoj čovječanstva. Znamo - to je više puta rečeno i dobro je poznato - da su se u pripremi za misterij na Golgoti rodila dva Isus djeteta. Jedno je bilo Isus sa 'Ja' Zaratustre, drugo - Natanske loze kuće Davidove - bilo je vrlo posebno biće. Znamo da je u dvanaestoj godini Natanskog Isus djeteta, 'Ja' Zaratustre prešlo sa drugog, Salomonskog Isus dijeteta, i da se između dvanaeste i tridesete godine ovaj Natanski Isus pripremao s 'Ja' Zaratustre kako bi, kroz događaj naznačen krštenjem u Jordanu, primio biće Krista, kojim je ovaj Isus iz Nazareta sada prožet, i koje se, smrću, izlilo u duhovnu sferu Zemlje, tako da čovječanstvo može sve više sudjelovati u onome što, proizlazeći iz misterija Golgote, može prožeti sve duše i sva srca duhovnim snagama.
Već sam rekao da je ovaj misterij na Golgoti, u određenom smislu, već tri puta prethodio prije iscjeljenja čovječanstva: jednom u drevnoj Lemurskoj epohi, zatim u atlantskoj epohi, pa opet pred kraj atlantske epohe - to je bilo tri puta - i onda četvrti put, kako znamo, na početku našeg doba u post atlantskoj epohi. Međutim, ono što nazivamo misterijem na Golgoti, dogodilo se isključivo na fizičkom planu; ostali događaji, koji su bili pripremni, u potpunosti su se dogodili u duhovnom svijetu. Ali sile koje su se razvile u tim događajima, ono što se dogodilo, slijevalo se u zemaljske duše i tijela za dobrobit čovječanstva. I u svim tim pripremnim događajima za misterij na Golgoti, opet je isto biće koje se tada rodilo kao Natan dijete Isus, bilo prožeto Krist bićem. To je bitna točka misterija na Golgoti: da je ovo Isus biće, koje je odraslo kao Natansko dijete, bilo prožeto Krist bićem. Ali ovo kasnije Natan biće Isusa, bilo je prisutno i u tri ranija događaja, jednostavno se nije utjelovilo kao fizičko ljudsko biće. Živjelo je kao duhovno, arhanđeosko biće u duhovnim svjetovima. I u duhovnim svjetovima, u preliminarnim fazama misterija na Golgoti, bilo je prožeto Krist bićem tijekom lemurske epohe i dva puta tijekom atlantske epohe.
Dakle, može se reći: u duhovnom svijetu postojala su, takoreći, tri anđeoska života. Biće koje je vodilo taj anđeoski i arhanđeoski život bilo je u biti isto ono koje se kasnije rodilo kao ljudsko biće i opisano je kao dijete Isus u Evanđelju po Luki. Tri puta se ovo anđeosko biće. koje se kasnije žrtvovalo kao ljudsko biće, prinijelo kao žrtva za prodiranje Krist impulsa. Kao što u Kristu Isusu imamo ljudsko biće prožeto Krist impulsom, tako možemo reći da smo tri puta prije imali anđela prožetog Krist impulsom. I kao što se ono što se dogodilo kroz misterij na Golgoti izlilo u duhovnu atmosferu Zemlje, tako se izlilo i ono što se dogodilo kroz prva tri događaja, iako iz kozmosa. Kada pogledamo tijek razvoja čovječanstva, i kako u njegovom samom središtu leži misterij na Golgoti, zaista si možemo reći: ovaj misterij na Golgoti predstavlja upravo takvu središnju točku u zemaljskom razvoju. Sve, što mu prethodi, upućuje kao da se priprema za, ovaj misterij na Golgoti. I sve što se od tada dogodilo je postupni priljev sila misterija na Golgoti u ljudske duše i srca.
Ako pobliže ispitamo, kojem je aspektu ljudskog bića dano ono što proizlazi iz moći misterija na Golgoti, možemo reći: moć misterija na Golgoti teče prema aspektu čovjeka, kada se otvori, prema aspektu čovjeka koji može razviti svoju svijest u svijetu fizičkog plana. Nije li tako? Djetetu koje se tek rodilo još ne možemo govoriti o Kristu Isusu. Ne postoji način da dijete shvati što je Krist Isus. I ako bismo dopustili da se djetetov pogled zadrži na bilo kojoj slici, bila to slika poput Sikstinske Madone s djetetom Kristom ili Raspeća, primijetili bismo, ako bismo mogli zaviriti u djetetovu dušu, da u najranijim fazama djetinjstva još ne možemo doprijeti do nje našim vanjskim obrazovnim načinima fizičkog plana, svakako ga možemo, od trenutka kada dijete počne brbljati, naviknuti na izgovaranje Kristovog imena, možemo ga naučiti predodžbama koje upućuju na Krista. Ali još nećemo osjetiti da se priprema dublje razumijevanje srca u prvim fazama djetetova života. I jedno je jasno svakome tko, putem znanosti duha, uspije osvijetliti djetetov um: najslabiji način na koji možemo probuditi osjećaj za Krista vanjskim obrazovnim sredstvima, zaista počinje tek kada se dijete približi točci u svom životu koje će se kasnije sjetiti: točci u kojoj se budi njegova 'Ja' svijest. Svakako, čak ni u prvim godinama nakon što se probudila 'Ja' svijest, neće biti velikog razumijevanja. Ali sve što prenosimo u smislu predodžbi o Kristu, bez uvođenja u dogmu, sve što prenosimo na takav način da riječi i predodžbe sadrže nešto od života Krist impulsa, koristi osobi koja se razvija iz ovog djeteta tijekom cijelog njegovog kasnije života. Nakon buđenja 'Ja' svijesti, već možemo poduzeti određenu aktivnost, čak i ako je prisutna samo rudimentarna svijest. Naprimjer, nakon buđenja 'Ja' svijesti, dijete, čak i ako još ne možemo početi utjecati na njega fizičkim sredstvima, gleda Sikstinsku Madonu i križ s Kristom na njemu sasvim drugačije nego prije. Jer, kao što je misterij na Golgoti ušao u razvoj čovječanstva, tako je predodređen da djeluje u napredovanju duhovnog života na fizičkoj razini. I zapravo, čovjek svjesno ulazi na fizički plan, tek kada se njegovo 'Ja' probudi. Što je bilo prije?
Tri stvari prethode buđenju 'Ja' u djetetu, tri stvari koje sam već istaknuo na prethodnim predavanjima, tri stvari od goleme važnosti. Dijete uči hodati, odnosno uči se dizati iz položaja u kojem još uvijek ne može usmjeriti orijentaciju svog tijela od Zemlje prema nebeskim visinama kozmosa. Uči se kretati iz jednog položaja u drugi, po čemu se čovjek prvenstveno razlikuje od životinja. Uči, svojom unutarnjom snagom, zauzeti uspravan stav, odvratiti pogled od zemaljskog carstva, prema kojem životinja, zbog cijele svoje prirode i oblika, ipak mora usmjeriti pogled, jer su iznimke samo prividne. Upravo uspravan stav dijete uči prije nego što se probudi 'Ja' svijest. U našem sadašnjem post atlantskom životu, mi doista ponavljamo upravo one stvari koje smo mi, kao ljudska bića, stekli tek s vremenom. Ono što smo postupno stekli tijekom drevne Lemurske epohe, hodati uspravno, stajati uspravno, ponavljamo prije nego što se naša 'Ja' svijest sada probudi u djetinjstvu. To je ugurano u vrijeme kada još nije bilo ovisno o našoj svijesti, kada je još uvijek djelovala kao nesvjesna sila za uspravljanje. One životinje koje imaju približno okomit, približno prema gore usmjeren hod, uredile su cijeli svoj organizam na takav način da prirodno zauzimaju ovaj, ali u osnovi ne sasvim uspravan, položaj. Ali kao i mnogo toga, i ova usporedba bi bila pogrešna. Ljudska bića su pozvana, u ranim fazama svog života, prije nego što se probudi njihova 'Ja' svijest, da se iz sposobnosti ovog 'Ja' uzdignu u uspravan, okomit stav, da izađu iz položaja koji su zauzimali u drevnoj epohi Mjeseca. Tada je smjer njihove kralježnice bio paralelan s površinom Mjeseca, horizontalan po glavnoj liniji. U drevna lemurska vremena ljudi su naučili transformirati smjer Mjeseca u smjer Zemlje. To se dogodilo zato što su, tijekom razvoja Zemlje, prvo Duhovi oblika u ljude iz svoje vlastite supstance usadili 'Ja'. A prva manifestacija ove infuzije 'Ja', je ta unutarnja sila kojom se ljudi uspravljaju. Dakle, ljudi se oslobađaju Zemlje kroz svoj položaj. Sama Zemlja posjeduje duhovne sile, koje mogu prožeti kralježnicu ako, u svom prirodnom rastu, ostane horizontalna, kao u tijelu životinje. Ali Zemlja nema sile koje bi izravno služile ljudskom biću, koje, kroz njegovo 'Ja', čija se svijest kasnije budi, može biti vertikalno orijentirano. Da bi se čovjek skladno razvijao s uspravnim, vertikalnim hodom, sile moraju pritjecati iz kozmosa, od izvanzemaljskog. Lucifer i Ahriman mogli su sav ljudski razvoj baciti u nered otkinuvši ljude, kroz njihovo uspravno držanje, od duhovnih sila zemaljske oblasti, da se prvi Krist događaj nije dogodio u drevnim Lemurskim vremenima.
U ovoj drevnoj lemurskoj epohi, u području najbližem našem zemaljskom području kao duhovnom području, dogodilo se prožimanje tog bića - vrste anđeoskog bića koje je kasnije postalo Natanov Isus - s bićem Krista. To je bila preliminarna faza misterija na Golgoti. Posljedica toga bila je da je u ovoj drevnoj lemurskoj epohi - ali u eterskim, duhovnim visinama - kasniji Natan Isus, koji bi inače imao oblik anđela, prirodno preuzeo ne fizički, već eterski ljudski oblik. U izvanzemaljskoj oblasti - ali u sljedećoj izvanzemaljskoj oblasti - Isus iz Nazareta nalazi se kao eterski anđeoski oblik. Kroz prožimanje s Kristom, preuzeo je eterski ljudski oblik. Time je nešto novo ušlo u kozmos, zračeći prema Zemlji i omogućujući ljudima, fizičkom obliku ljudi na Zemlji, u koji je utjecala snaga izvanzemaljskog bića Krista, da se zaštiti od uništenja koje bi ga moralo snaći da snaga stvaranja, formativna snaga koja omogućuje ljudima da budu uspravni, ispravljena bića, nije zračila iz kozmosa i prožela ih, tako da živi u njima. Morao bi nastati poremećaj da fizička snaga Sunca nije sa sobom donijela snagu tog oblikovanja, te formativne snage, koje su mogle zračiti jer se dogodio prvi Krist događaj. Ono što su ljudi kroz to primili u sebe, u razvoju čovječanstva je živjelo od drevnih lemurskih vremena. I pravilno promatramo ljudsko dijete kada, u trenutku kada se dijete digne iz svog puzećeg, klizećeg, bespomoćnog stanja, i prvi put stane ili prohoda, u tom trenutku kažemo: to se može dogoditi ispravno i za spas čovječanstva samo jer se prvi Krist događaj zbio u drevnim lemurskim vremenima, jer je onaj koji se kao Natanski Isus prožeo Kristom, i zatim je u Lemurskim vremenima, kao duhovno-etersko biće, preuzeo ljudski eterski oblik kroz prožimanje s Kristom.
Da, znanost duha je namijenjena obogaćivanju naših osjećaja. Takav osjećaj, koji može prebivati u našim dušama kada vidimo dijete kako uči stajati uspravno i hodati, svakako ima duboke religijske korijene. Kasnije bismo se trebali češće prisjećati zašto dijete hoda, a zatim razmišljati o tome kako je to zbog Krist impulsa. Kroz znanost duha obogatili smo svoj svjetonazor, stekli osjećaje za našu okolinu koje inače ne bismo mogli posjedovati. Kroz znanost duha percipiramo, takoreći, zaštitnike, čuvare rasta i razvoja djetinjstva. Shvaćamo kako moć Krista zrači oko ovog djetinjeg bića i njegovog nastanka.
Iz mog prikaza Akaša kronike za Lemursko razdoblje, gdje se raspravlja o Lemurskim precima, vidjet ćete da su ti preci bili nijemi. Tek kasnije je atlantsko čovječanstvo naučilo govoriti. U tim esejima o Akaša kronici objašnjeno je kako je do toga došlo. To je druga sposobnost koju dijete stječe prije nego što se istinski probudi 'Ja' svijest: uči govoriti. Buđenje 'Ja' svijesti slijedi tek nakon učenja govora. Učenje govora u potpunosti se temelji na vrsti imitacije, za koju, međutim, potencijal leži duboko u ljudskoj prirodi. To govorenje je, pak, ljudska sposobnost koja je ušla u zemaljske ljude kroz njihov progresivni razvoj. Budući da su nas Duhovi oblika prožimali i ispunjavali, sposobni smo govoriti jezikom i živjeti svoj zemaljski život na fizičkom planu. Na taj način se oslobađa, kroz dva elementa, od onih duhovnih sila koje su aktivne na Zemlji. Životinje zapravo ne uče govoriti; prožimaju ih duhovne sile Zemlje. Čak ni govor gestama kod životinja nije ljudski govor. A ako bi se životinju naučilo govoriti na sličan način putem treninga ili na drugi način, nastali bi uvjeti izvan njezina fizičkog tijela o kojima bi prvo morala raspravljati znanost duha, ali danas to ostaje izvan naše trenutne teme. Želimo se zaustaviti na normalnom razvoju ljudi, i reći da je ta ljudska sposobnost već bila inherentna ljudima, sišla s božanskih visina kroz ono što su Duhovi oblika u njih ulili. Želimo se zaustaviti na ovoj točci i promatrati kako se čovjek transformirao iz nijemosti u govoreće biće. Time se učinio neovisnim o silama koje duhovno prožimaju Zemlju, baš kao što se uspravljanjem učinio neovisnim o prvoj struji. Kroz luciferski i ahrimanski utjecaj, sav govor bi postao neplemenit, da su ljudi jednostavno bili prepušteni Zemlji, da se kozmičko duhovni utjecaji, silazeći na Zemlju, nisu izlili u ljude. Ljudi bi razvili cijelu svoju kulturu, sve svoje tjelesne organe - grkljan, jezik, ždrijelo i tako dalje, čak i dublje organe poput srca ukoliko su s time povezani - u atlantskoj epohi, i da se ništa nije dogodilo kroz Krista, bili bi sposobni izraziti samo, u osiromašenom brbljanju - otprilike na način Sybila ili medija - ono što im sebično donosi bol, radost, zadovoljstvo i požudu. Ljudi bi sigurno mogli proizvesti daleko više umjetnih zvukova od životinja, ali u tim zvukovima bi imali izraze samo za ono što živi u njima. Za ono što se u organizmu događa kao tjelesni procesi, našli bi žive riječi senzacije. Sav jezik bi postao zbroj uzvika. Dok mi sada sažimamo riječi senzacija u maloj mjeri, ljudski jezik, sa svom svojom složenošću, razvio bi se samo u uzvike. To je spriječeno u ljudskom razvoju. Poremećaj u ovoj moći jezika - utoliko što taj poremećaj izražava unutarnje biće čovjeka - spriječen je drugim Krist događajem, činjenicom da se to biće u eterskim visinama, koje je kasnije postalo Natan dijete Isus, po drugi put proželo bićem Krista i da je preuzelo na sebe takvo biće da je sada toliko proželo fizičke organe čovjeka da je čovjek postao sposoban izreći nešto drugo osim riječi pukih senzacija. To što je postao sposoban shvaćati objektivno, to je omogućio drugi Krist događaj.
A ipak, jezik, moć jezika, ljudska sposobnost oblikovanja kretanja u umu, u riječi, suočila se s opasnošću. Kroz drugi Krist događaj, moglo se dogoditi da ljudi ne samo da pronađu tonove, uzvike i riječi osjećaja za svoju nutrinu, već da se u određenom smislu mogu odvojiti od onoga što je pobudilo unutarnje jezične pokrete. Ali označavanje vanjskih stvari riječima, tako da riječi mogu biti pravi znakovi za vanjske stvari, još uvijek je bilo ugroženo luciferskim i ahrimanskim utjecajima sve do atlantskog doba. Tada se zbio treći Krist događaj. Po treći put, biće u duhovnim visinama, koje se kasnije rodilo kao Natanski Isus, ujedinilo se s bićem Krista, i ponovno se, s moćima koje je sad preuzelo, izlilo u ljudsku sposobnost za jezik. Moć ovog Kristova Isus bića sada je po drugi put prožela organe ljudskog tijela, utoliko što ti organi pronalaze izraz u moći govora. To je moći govora dalo sposobnost stvaranja stvarnih znakova riječima za ono što je vanjski okoliš, i time uspostavljanja jezika kao sredstva komunikacije čovječanstva u različitim područjima. Dijete nikada ne bi moglo naučiti govoriti da se ova dva Krist događaja nisu dogodila u atlantskom dobu. A mi, zauzvrat, kroz znanost duha obogaćujemo svoje osjećaje, kada dijete počne govoriti i sve više usavršava svoj govor, razmatramo kako impulsi Krista prevladavaju u nesvjesnom, kako moć Krista živi zaštitnički i podržava moć jezika.
Zatim je došlo post atlantsko razdoblje, nakon što su se dogodila tri Krist događaja, koje sam ponovno opisao s određene točke gledišta u smislu njihovog utjecaja na ljudski razvoj.
U post atlantskom razdoblju, prvi zadatak za one narode koji su prvenstveno pripadali toj fazi ljudskog razvoja koju nazivamo egipatsko-kaldejskom kulturom, jest ponoviti ono što se dogodilo čovječanstvu u drevnoj lemurskoj epohi, ali prodrijeti u to svjesno. Sasvim nesvjesno, ljudi uče biti uspravno biće u lemurskoj epohi, u atlantskoj epohi uče biti govoreće biće. Sasvim nesvjesno, jer se njihova sposobnost mišljenja u to vrijeme još nije probudila, primaju Krist impuls. Polako, u post atlantskoj epohi, trebalo bi dovesti do razumijevanja, ono što su nesvjesno upili u prapovijesti. Ono što im je omogućilo da gledaju uspravno u kozmičke visine, bio je Krist impuls. To su doživjeli nesvjesno, kao što su to morali doživjeti u lemurskoj epohi. Tada, još ne potpuno svjesni, ali kao u pripremi za punu svijest, narodi Egipta trebali su biti dovedeni do toga da obožavaju ono što živi u snazi uspravljanja ljudi. Posvećenici, koji su trebali utjecati na egipatsku kulturu, osigurali su da nauče to obožavati tako što su podigli piramide koje se od Zemlje uzdižu u kozmos. Čak i sada možemo se diviti kako se ta moć uspravljanja izražavala kroz utjecaj kozmičkih sila na oblik i položaj piramida. Trebali su biti podignuti obelisci kako bi ljudi mogli početi prodirati u ono što je moć uspravljanja. Čudesni hijeroglifi u piramidama i na obeliscima, namijenjeni da ukažu na Krista, probudili su izvanzemaljske sile iz lemurske epohe. Ali tako duboko razumijevanje koje su Egipćani mogli postići u vezi s moći uspravljanja, nisu mogli postići u vezi s moći jezika. Njihovi umovi prvo su morali primiti odgovarajuću obuku za percepciju kako bi se u kasnijim vremenima mogla shvatiti zagonetka kao Krist živi u ljudskoj sposobnosti za riječi. To je trebalo biti primljeno s najsvetijim poštovanjem u ljudskoj duši koja sazrijeva. Hijerofanti, posvećeni egipatske kulture, čudesno su to osigurali podizanjem zagonetne sfinge s njezinim tihim, brončanim oblikom, koji je najviše rezonirao pod utjecajem kozmosa, odražavajući ljudsku uzvišenost tog vremena. U kontemplaciji tihe sfinge, čiji zvuk iz kozmosa izvire samo pod određenim uvjetima i odnosima kroz izlazeće Sunce, formiralo se to sveto strahopoštovanje duše, kroz koje je duša bila pripremljena da razumije jezik koji se morao govoriti u vremenu kada je trebala biti dovedena viša svijest kako bi shvatila kako Krist impuls postupno ulazi u zemaljsku evoluciju čovječanstva. Ono što sfinge još nisu mogle reći, ali za što su se pripremale, trebalo je biti rečeno čovječanstvu. Krist impuls leži u formiranju pokreta riječi. To je čovječanstvu rečeno riječima:
U početku bijaše Riječ,
I riječ bijaše u Boga,
I Riječ bijaše Bog.
U početku bijaše u Boga.
Ondje bijaše, gdje je sve postalo,
I ništa nije postalo
Osim po Riječi.
U Riječi bijaše život,
I život bijaše
Svijetlo ljudima.
'U Riječi bijaše život, i život bijaše svijetlo ljudima' - ova izreka stoji na mjestu gdje se Evanđelje rodilo iz četvrtog post atlantskog razdoblja, gdje se, pripremljeno grčko-latinskom kulturom, ljudima u četvrtom post atlantskom periodu ponovilo ono što se dogodilo u atlantsko doba. Kao što se štovanje uspravnog stajanja ponavljalo u egipatsko doba, tako se sada ponavlja štovanje Riječi. Dakle, nadljudske duhovne sile djeluju unutar razvoja čovječanstva.
Treća stvar koju dijete mora naučiti prije nego što se istinski probudi do 'Ja' svijesti je predodžba, mišljenje. Ova vrsta mišljenja bila je rezervirana za čovječanstvo u post atlantsko vrijeme, zapravo, u osnovi samo za čovječanstvo u četvrtom post atlantskom periodu. Prije toga ljudi su mislili u slikama. Prvo ću o tome raspravljati u svojoj nadolazećoj knjizi 'Zagonetke filozofije'. Djeca također misle u slikama. Prvo je čovječanstvu dano mišljenje u mislima, mišljenje mislima se probudilo tek u 6. i 7. stoljeću prije Krista. Zatim se mišljenje u mislima nastavilo razvijati. Sada smo usred toga. Razvoj mišljenja u mislima je takav da je njime obuhvaćeno naše 'Ja'. Četvrti Krist događaj, misterij na Golgoti, osigurao je da se i mišljenje može povezati s Krist impulsom, da mišljenje kao takvo ne postane poremećeno u svom učinku na 'Ja'. I ako naše mišljenje treba postati sve više uređeno, ako se treba razvijati na takav način da naše misli nisu kaotično pomiješane, već prožete i zasićene unutarnjim osjećajem i senzacijom, ako se sve više razvija zdravo mišljenje temeljeno na istini, to se događa zato što je kroz misterij na Golgoti, četvrti Krist događaj, mišljenje dobilo poticaj za to, a moglo ga je primiti, jer se Krist impuls izlio u duhovnu atmosferu Zemlje.
To se prvi put dogodilo u Lemurskoj epohi, kada je Lucifer zaprijetio ispravnosti bića čovjeka.
Drugi put se dogodilo u atlantskoj epohi, kada su ljudi spašeni od opasnosti koje je prijetila njihovom govoru, utoliko što je taj govor izraz nutrine. Opasnost je bila da govor padne u poremećaj.
Po treći put, to se dogodilo pred kraj atlantske epohe. Kao rezultat, Kristova prožimanja duhovnog bića kasnijeg Isusa iz Nazareta, sposobnost govora, u mjeri u kojoj postaje znak za vanjske stvari, Krist je spasio od opasnosti.
Četvrta opasnost odnosila se na mišljenje, unutarnju predodžbu mišljenja. Ljudi se od ove opasnosti spašavaju prodiranjem svojim mislima u oblike, koji žive u njihovoj nutrini - što sada mogu, ako imaju volju i pripreme se za to kroz znanost duha - u takve oblike kao što je onaj koji se kroz misterij na Golgoti izlijevao u duhovnu atmosferu Zemlje.
Sada smo toliko napredovali u razvoju čovječanstva, da se prve riječi Evanđelja po Ivanu mogu izgovoriti i u drugom obliku; da se mogu izgovoriti u obliku:
U početku je misao,
I misao je u Boga,
I misao je božanska.
U njoj je život,
I život treba postati svjetlo mojeg 'Ja'.
I božanska misao neka zasja u mojem 'Ja',
Da zahvati tamu mojeg 'Ja'
Božanska misao.
Nije izričito navedeno, ali tome se stremilo u razvoju čovječanstva.
U 8. stoljeću prije Krista započela je četvrta post atlantska kultura. Otprilike tri i pol stoljeća kasnije misao je sazrela do te mjere da su je grčki filozofi mogli izraziti s jasnoćom koja je tada dovela do platonske filozofije. Tada su životi ljudi bili prožeti Krist impulsom. Kada je počelo 15. stoljeće poslije Krista, započelo je peto post atlantsko razdoblje. Koliko je trebalo od početka četvrtog post atlantskog razdoblja do razumijevanja misli, toliko je trebalo i od početka petog post atlantskog razdoblja do svjesnog artikuliranja misli - to jest, do Hegela. Ljudska misao dosegla je vrhunac u Hegelu s tvrdnjom: Život i tkanje misli u istini jest djelatni duh. - Ono što Hegel kaže na tako naizgled nerazumljiv način, može se istinski izraziti riječima:
U početku je misao,
I bez kraja je misao,
I život misli je svijetlo 'Ja'.
Neka blistava misao ispuni
Tamu moga 'Ja',
Da nju zahvati tama moga 'Ja',
Živuću misao,
I živi i tka u njegovom božanskom prapočetku.
To je pravilan razvoj čovječanstva. Čovječanstvo još nije daleko napredovalo, samog Hegelela se jako klevetalo. Moglo bi se reći: i blistava misao je sjala u tami, ali tama o tome ništa nije znala. - Kad se nauči shvaćati život, život mišljenja, tada će se shvatiti što čovječanstvo čeka u njegovoj daljnjoj egzistenciji.
Ali istovremeno, stojeći na temeljim znanosti duha, imamo nešto drugo za razmotriti. Kasnije epohe se uvijek već pripremaju u ranijim epohama. A stojeći usred petog post atlantskog razdoblja, njegujući znanost duha i sve više doprinoseći razumijevanju živog mišljenja, mišljenja koje postaje vidovito, istovremeno se pripremamo za šesto post atlantsko razdoblje.
Kao što život teče u misli kroz Krist impuls, tako će teći i u nešto što pripada sposobnosti ljudske duše i što se ne smije miješati s pukim mišljenjem. Dijete svoje sposobnosti razvija iz nesvjesnog. Postižući 'Ja' svijest, ono ulazi u sferu gdje može steći, gdje mora razviti ono što može doći izvana kroz Krist impuls. Možemo, kada dijete nauči hodati, kada nauči govoriti i kada počne prolaziti kroz proces učenja mišljenja probijajući se do 'Ja', postupno vidjeti kako svjesni Krist impuls, koji je ušao kroz misterij Golgote, djeluje na dijete. Čovječanstvo još ne može uključiti Krist impuls u nešto drugo što leži unutar sposobnosti duše. Uvođenje ovog Krist impulsa u uspravan hod, govor i mišljenje, moguće je kroz ono što je ljudima dostupno tisućljećima: kulturu ljudi. Uvoditi Krist impuls u četvrti element, pripremiti se za ovo uvođenje u četvrtu ljudsku sposobnost, to je nešto što također moramo uzeti u obzir kada se istinski postavimo na tlo znanosti duha. To je nešto što također moramo uzeti u obzir! Tamo gdje Kristov impuls još ne može biti vođen, ali gdje se priprema da bude vođen, jest ljudsko sjećanje, čin sjećanja. Jer osim hodanja i stajanja uspravno, govora ili pričanja i mišljenja, snaga Krista sada ulazi u sjećanje. Možemo razumjeti Krista, kad nam govori kroz Evanđelja. Ali mi kao ljudska bića tek se počinjemo pripremati da Krist uđe u misli koje tada žive i postoje u nama kao zapamćene misli i predodžbe, te tako nastavljaju živjeti u nama. I doći će vrijeme za čovječanstvo, koje će se u potpunosti ostvariti tek u šestom velikom periodu, ali se sada priprema, kada će ljudi pogledati što su iskusili i prošli, i što u njima živi kao sjećanje, i moći će vidjeti da Krist živi u moći sjećanja. Krist će moći govoriti kroz svaku predodžbu. I čak i kada oživimo svoje predodžbe u sjećanjima, Krist će biti povezan s tim sjećanjima, s onim što je tako intimno, tako blisko povezano s nama. Osvrćući se na svoje živote, ljudi će moći sebi reći: kao što se mene sjećam, kao što snaga sjećanja živi u meni, tako i Krist impuls živi izliven u to sjećanje. Put koji se ljudima nudi, da riječi 'Ne ja, nego Krist u meni' učine sve istinitijima, popločan je postupnim ulaskom Krist impulsa u moć sjećanja. Još nisu tamo. Kada budu tamo, kada Krist impuls ne živi samo u ljudskom razumijevanju, već kada se Krist impuls izlije preko cijelog ruba, preko cijele trake sjećanja, tada se ljudi, naprimjer, više neće oslanjati isključivo na učenje povijesti iz vanjskih dokumenata, jer će se tada njihova moć sjećanja proširiti. U tim sjećanjima živjet će Krist. I budući da je Krist ušao u njihovu moć sjećanja, budući da Krist živi u moći sjećanja, ljudi će znati kako je Krist djelovao u izvanzemaljskoj oblasti do misterija na Golgoti, kako se za to pripremio i prošao kroz ovaj misterij na Golgoti, i kako nastavlja djelovati kao impuls u povijesti. Ljudi će to shvatiti jednako istinito i iskreno kao što je sjećanje sada prisutno u običnom životu. Zemaljski razvoj čovječanstva moći će se shvatiti iznutra samo percipirajući Krist impuls u njegovom središtu. Svo sjećanje bit će prožeto i istovremeno ojačano prodiranjem Krist impulsa u sjećanje. U budućnosti će i ovo možda još uvijek vrijediti za nas, koji ćemo kršćanstvo shvaćati na živ način:
U početku je sjećanje,
I sjećanje živi dalje,
I božansko je sjećanje.
I sjećanje je život,
I taj život je 'Ja' čovjeka,
Koje struji u samom čovjeku.
Ne on sam, već Krist u njemu.
Kada se sam sjeća božanskog života,
U njegovom sjećanju je Krist,
I kao blistavi život sjećanja
Krist će sjati u svaku neposredno prisutnu tamu.
Moći ćemo reći: Krist je u našem unutarnjem duševnom životu. Neki od nas će to iskusiti učeći se povezati s Krist impulsom kroz sjećanje na to kako smo kao djeca učili stajati uspravno i govoriti povezujući se s Krist impulsom. Neki od nas će također iskusiti, promatrajući svoje sjećanje u njegovom trenutnom stanju kao pripremu, nešto što bi u budućnosti postalo poremećeno ako bi mu nedostajala volja da bude prožeto Krist impulsom. Kad bi na Zemlji postojao materijalizam koji niječe Krista, tada bi pamćenje postalo poremećeno. Tada bi se pojavljivalo sve više ljudi čija bi sjećanja postala kaotična, koji bi postajali sve tuplji i tuplji u svojoj mračnoj 'Ja' svijesti, osim ako sjećanje ne obasja svjetlom tu mračnu 'Ja' svijest. Naše sjećanje može se pravilno razviti samo kada se Krist impuls istinski percipira. Tada će povijest živjeti poput živog sjećanja, na takav način da razumijevanje istinitih događaja prodire u sjećanje. Tada će ljudsko sjećanje razumjeti središte svjetskih događaja. Tada će ljudi imati valjanu viziju. Obično sjećanje, koje se usredotočuje samo na jedan život, proširit će se i obuhvatiti prethodne inkarnacije. Sjećanje se sada priprema, ali se oblikuje kroz Krista. Bilo da gledamo prema van, na to kako smo se nesvjesno razvijali kao djeca, ili da gledamo prema unutra, bilo da kroz produbljivanje naše nutrine gledamo u ono što ostaje u sjećanju kao naša nutrina, svugdje vidimo živu moć i djelovanje Krist impulsa.
U novom Krist događaju, koji se sada približava ne fizički već eterski, i koji je povezan s prvim buđenjem sposobnosti sjećanja, prvim prožimanjem sjećanja Kristom, ovaj Krist događaj bit će takav da će Krist ljudima pristupiti kao anđeosko biće. Za to se moramo pripremiti.
Dakle, znanost duha ne bi nas trebala obogatiti samo teorijama, već bi nas trebala prožeti nečim što nam omogućuje da percipiramo ono s čime se susrećemo u svijetu i ono što sami jesmo, s različitim senzacijama i osjećajima. Naš život senzacija i osjećaja može se obogatiti kada, u pravom smislu, kroz znanost duha prodremo u bit Krist impulsa i njegovog djelovanja u ljudima i duhovnom biću ljudi. Dobro je da se često sjetimo:
U prapočetku bijaše moć sjećanja.
Moć sjećanja treba postati božanska,
I božanska će biti moć sjećanja.
Sve, što u 'Ja' nastaje,
Postat će takvo,
Da je to nešto što je nastalo
Iz sjećanja prožetog Kristom, od božanskog.
U tome će biti život,
I u tome će biti blistavo svijetlo,
Iz kojeg misli sjećanja
Sjaje u tamu sadašnjosti.
I takva tama, kakva je sadašnja,
Može shvatiti svjetlo sjećanja koje je postalo božansko.
Kada upijamo značenje takvih riječi, upijamo nešto što je prikladno za nas kao ljudska bića. Kao što biljka formira sjeme za svoj sljedeći život, tako učimo ne samo percipirati plodove koji nam dolaze iz prethodnih inkarnacija, već percipirati na takav način da razumijemo kako prijeći u sljedeće inkarnacije. U sljedećim inkarnacijama, naše sjećanje bi bilo loše da nas ne prožima Krist impuls. Misao je još uvijek samo minimalno prožeta Krist impulsom, a ipak se već približava sjećanju. Iz znanosti duha naučimo živjeti ne samo za privremeno ljudsko biće koje živi između rođenja i smrti, već naučimo živjeti za ljudsko biće koje prolazi kroz stalno ponavljajuće inkarnacije. I kroz znanost duha naučimo što za nas može biti, za potpuno ostvarenje naše vlastite ljudske duše, ispravno razumijevanje i shvaćanje, ispravna percepcija, ispravan osjećaj najjačeg impulsa u cijelom ljudskom razvoju: Krist impulsa.