.- Duh Krista i Njegov odnos prema razvoju svijesti
Tri pripremne faze događaja na Golgoti. Trostruko produhovljenje anđeoskog bića, koje se kasnije utjelovilo kao Natanski Isus, s Krist impulsom. Djelo Krista u ljudskoj povijesti. Konstantin i Maksencije. Ivana Orleanska. 'Ahasver retrospektiva' u 16. i 17. stoljeću. Antropozofski pokret i vodeće sile našeg vremena.
München, 30. ožujka 1914.
Sve što ulazi u naš rad u konačnici se kristalizira oko jedne točke: pronalaska sjedinjenja s duhovnim silama koje čovječanstvo pokreću naprijed. Iz te perspektive ovdje je više puta raspravljano o značaju bića Krista u svijetu. Danas bih želio reći nekoliko riječi, koje bi trebale naše razumijevanje ovog Krist impulsa i njegovog odnosa s nama učiniti još važnijim. Ako ovaj Krist impuls želimo shvatiti u njegovoj istini, moramo biti spremni razmišljati o mnogim stvarima. Ovih dana možda se ništa češće ne čuje od sugestije da bismo trebali odbaciti sve školsko, pedantno i didaktičko, te prihvatiti život u umjetnosti i pogledu na svijet. Toliko suvremenih umova izražava svoj umor od svega didaktičkog. Međutim, izvanredno je da se, kad god se raspravlja o pitanjima svjetonazora, uvijek vraćamo čežnji za didaktičkim.
Morali smo slušati ljude kako govore o Kristu kao da je svjetski učitelj; jednom sam upotrijebio izraz 'nadljudski svjetski učitelj'. Mnogi se osjećaju ugodno, misleći da je Krist, netko tko je poučavao, došao u svijet. Nasuprot tome, mi smo više puta naglašavali živototvorni, snažan karakter Krist impulsa. Kroz ono što se dogodilo prilikom krštenja na Jordanu, to biće je pronašlo svoj put u zemaljski život dijeleći sudbinu čovječanstva tri godine. Zatim se izlilo u zemljinu auru i od tada tamo nastavlja djelovati.
Gledajući ovaj Krist događaj, mora se reći da je ovaj događaj na Golgoti jedinstven događaj u evoluciji Zemlje. U odnosu na razvoj Zemlje, to se dogodilo samo jednom, ali Krist događaj je bio pripremljen u duhovnom svijetu.
Iako je potpuno pogrešno misliti da je biće Krista prisutno u drugom tijelu, ipak se mora ukazati na pripremni događaj u razvoju svijeta, naime tri pripremna događaja, preteče događaja na Golgoti. Oni su se dogodili u izvanzemaljskim, čisto duhovnim oblastima.
Govorio sam o dvoje Isus djece, Salomonskom i Natanskom Isusu. Salomonski Isus nosio je u sebi 'Ja' Zaratustre. Ono je prešlo u drugo dijete i tamo živjelo od dvanaeste do tridesete godine. Tada je ovoje ispunilo Krist biće. I ovaj Natanski Isus - i to se mora izričito spomenuti - bio je, time što je rođen na početku naše ere, prvi put u svijetu istinski utjelovljen u ljudskom tijelu. Preliminarne faze svoje egzistencije iskusio je u duhovnim svjetovima. Nikada prije nije bio istinski utjelovljen u ljudskom tijelu. Odnos s Krišnom nije bio prava inkarnacija, već posredna inkarnacija. Kada razmatramo biće ovog kasnijeg Natanskog Isusa, moramo pogledati anđeoska bića i možemo reći: prije nego što se Krist pojavio na Zemlji, nije bio utjelovljen, već je tri puta postojao kao duša u duhovnom svijetu, i u svakom od ova tri stupnja, za Njega se dogodilo nešto slično događaju na Golgoti. Stoga pripremne faze Golgote moramo tražiti u duhovnim svjetovima. Svaki od ovih događaja ima duboko značenje za cjelokupan razvoj ljudi na Zemlji. Na ono što ovdje doživljavamo, ne utječe samo ono što se događa unutar fizičke Zemlje, već i u duhovnim svjetovima. Ono što je razrađeno kroz tri preliminarna stupnja, djelovalo je izvana.
Kad je čovječanstvo živjelo u lemurskoj epohi, luciferski utjecaj već se bio spustio na njega. Poslao je svoje zrake moći, takoreći, u ljudsku prirodu. Učinak je bio tu. Ljudi su se morali razvijati drugačije nego da nije došlo do luciferskog utjecaja. Ljudi su, takoreći, bili zaraženi luciferskim impulsom. Iz perspektive znanosti duha možemo reći što je taj luciferski utjecaj donio. Da je ostao tako jak kao u Lemuriji, nešto bi se dogodilo našoj ljudskoj prirodi što bi je dovelo u veliku opasnost. Dogodilo bi se nešto što bi se moglo okarakterizirati na sljedeći način: dvanaest osjetila ljudi - jer ima ih dvanaest - razvilo bi se na takav način da bi ljudi postali preosjetljivi. Dok sada promatramo crvenu boju ruže na takav način da ona ima objektivan učinak na nas, tada bi nam crvena probijala oči kao trnjem, plava bi crpila naš vid. Bili bismo preosjetljivi. Isto bi vrijedilo za sluh i sva ljudska osjetila. Ne bismo mogli ništa percipirati bez da iskusimo bol ili užitak. Čovječanstvo je zavedeno kroz Lucifera. To su vidjela bića viših hijerarhija. Baš kao što je Natanski Isus živio kasnije, on je u duhovnom svijetu postojao tijekom lemurskog razdoblja kao anđeosko biće i bilo mu je suđeno da se prožme bićem Krista. Dok su fizička tijela kasnije bila prožeta Kristovim bićem, u to vrijeme duhovni element ovog anđeoskog bića bio je produhovljen Krist impulsom. U to vrijeme, Kristov impuls sišao je u dušu kasnijeg Natanskog Isusa. To se dogodilo u svijetu duha, ali zrake koje su iz njega izlazile širile su se Zemljom i smirivale preosjetljiva ljudska osjetljiva, čime se uklonila opasnost da će osjetilni svijet ljudi moći percipirati samo kroz bol i ponižavajuću požudu. Stoga, gledamo na prvog vjesnika događaja na Golgoti i kažemo si: postali smo takvi kakvi jesmo s obzirom na naših dvanaest osjetila jer je Krist sišao u dušu kasnijeg Natanskog Isusa i umirio ljudsku osjetilnu prirodu.
Zatim, u atlantskoj epohi, ahrimanski utjecaj, postupno se spajajući s luciferskim utjecajem, ponovno je donio opasnost ljudskom životu. Dok su u Lemuriji osjetila bila u opasnosti, sada, u ranom atlantskom razdoblju, vitalni organi i etersko tijelo ljudi bili su u opasnosti. Ti organi eterskog tijela prožetog utjecajem Lucifera i Ahrimana razvili bi se na takav način da bi ljudi poprimili oblik nedostojan njihove ljudske prirode. Sve bi bilo uređeno tako da bi čovjek s pohlepom težio onome što je korisno, a ono što nije korisno mogao bi gledati samo s gađanjem. Ljudski život bi se odvijao između pohlepe i gađenja. Svi organi bi bili oblikovani na takav način da bi ljudi, poput divlje životinje, nasrnuli na ono što bi morali konzumirati i osjećali bi se duboko poniženi onim što nije korisno. To što se to nije dogodilo, posljedica je druge preliminarne faze događaja na Golgoti. Opasnost je bila takva da bi čak i disanje uzrokovalo da čovjek pohlepno udiše zrak, te da bi se svaki pogled na nešto što mu nije prikladno manifestirao na strašan način, s užasnim izljevima gađenja. Tada je to anđeosko biće po drugi put prožeto Krist impulsom, te su kao rezultat toga zrake moći ušle u zemljinu auru i umirile ljudski život.
Pred kraj atlantske epohe razvio je treći preliminarni stupanj. Čovječanstvo je opet stajalo pred velikom opasnošću. Sada su se mišljenje, osjećanje i volja morali dovesti u sklad. Izrazi duše trebali su biti neharmonični, tako da ljudi ne bi mogli razviti mišljenje, osjećanje i volju na pravilan način, već bi se jedno drugome suprotstavljalo na frenetičan način. To je spriječeno trećim preliminarnim stupnjem. Još jednom se biće koje je kasnije postalo Natanski Isus proželo Krist impulsom, a red i sklad uneseni su u međuigru mišljenja, osjećanja i volje. To se dugo osjećalo u post atlantskoj eri. U vremenima koja su prethodila našem misaonom razvoju, već su se oblikovali vjesnici slike, slike koja dopire do našeg vremena, ali još nije u potpunosti shvaćena. Kada je, na kraju atlantskog doba, Krist prožeo ovu dušu, koja je kasnije postala Isus iz Nazareta, to je dovelo do bića koje je uvijek ovladavalo divljim i burnim emocijama, koje je trijumfiralo nad gustim formacijama misli, osjećaja i volje. Čovječanstvo je to izrazilo u slici svetog Jurja ili svetog Mihaela, ubojice zmaja. To je izravni imaginativni izraz trećeg vjesnika događaja na Golgoti.
Grci, koji su svoje predodžbe proželi onim što je isijavalo iz misterija Atlantide, stvorili su božansku sliku bića aktivnog u Atlantidi. Duh kojeg su zamišljali štovali su u Apolonu: to je onaj koji je prožet duhom Sunca. Nisu ga zvali Krist, ali ime nije važno. U svom štovanju Sunca, štovali su treću pred fazu događaja Golgote, i to su izražavali izvana tražeći u najvažnijim stvarima savjet od svećenika Apolona. Ti su Grci znali da je ono što je utkano u zemljinu auru, utkano u misterije egzistencije i kako je to uredilo misao, osjećaj i volju. Osjećali su to tako povezanim sa Zemljom da su rekli: iz Zemlje se u gustom obliku uzdiglo ono što bi, da Apolon nije pobijedio, bacilo u nered misao, osjećaj i volju. Ali Apolon donosi red, tako da umjesto nesklada, umjesto ludila, iz zemljine aure u misao, osjećaj i volju teče mudrost.
Gledali su u područje gdje se para dizala iz zemlje, koju su uhvatili i sakrili u svom svetištu, kako bi iznad otvora stala Apolonova svećenica, kroz koju je on sam govorio na takav način da se njegova mudrost pretvorila u proricanje, u savjete za poslove onih koji su tražili tu mudrost. Kao što se Juraj i Mihael pojavljuju na slici, tako se i Apolon pojavljuje u svom svetištu, ulijevajući proročanstva u duše onih koji su govorili kroz njega.
Oh, kršćanstvo je drevno! Nije važno ime Krista. Štovanje Apolona štovalo je Krista, duha Sunca, tako da u tom štovanju leži svijest o trećoj fazi koja prethodi događaju na Golgoti.
Tada je došlo vrijeme kada se čovječanstvo suočilo s četvrtom velikom opasnošću. U Lemuriji se fizičko tijelo suočilo s prijetnjom, zatim u Atlantidi eterski i astralni organi. Sada je 'Ja' trebalo ići u poremećaj. To je bilo pripremljeno na takav način, da se u trenutku kada je 'Ja' trebalo zahvatiti ljude u grčkom misaonom životu, otkrila prilično neobična pojava, to jest da su svi uvjeti bili prisutni za unošenje poremećaja u 'Ja'. Tek će se postupno shvatiti kako se ono što je trebalo iznijeti to 'Ja' razvilo u grčkoj filozofiji i tako dalje. Već sam pokušao opisati kako se 'Ja' probudilo. Proučavanjem filozofije, koja je kulminirala misaonim životom Platona i Aristotela, postaje jasno kako postupno nastaje 'Ja'. Kada su Tales, Ferekides sa Sirosa i Anaksagora prvi put oživjeli velike misli, paralelni fenomen proširio se iz Grčke po cijelom grčkom svijetu: paralelno s pojavom 'Ja' razvila su se proročišta Sybila. Sybile su se osjećale posvuda. Ponekad su izricale veliku mudrost za budućnost, ali ponekad i ludost. Sve što može baciti 'Ja' u poremećaj, to kako 'Ja' mora pasti u poremećaj bez Krist impulsa, izraženo je u njihovim proročanstvima. Dvije su se stvari pripremale: proroci, preteče Krist impulsa, koji u čistoj duhovnoj kontemplaciji nastoje primiti Krist silu koja se rađa, koji u uređenom životu mišljenja doživljavaju ono što je utkano u evoluciju čovječanstva; i Sybile, s druge strane, koje su prepuštene vanjskim utjecajima zemljine aure. S ovim kontrastom između Sybila i proroka, suočeni smo u prikazu Michelangela u Sikstinskoj kapeli u Rimu. Michelangelo prikazuje kako vjetar i drugi elementi povezani sa Zemljom djeluju na Sybile, pokazujući da su Sybile predstavljale opasnost za poremećaj 'Ja', i kako proroci rade na smirivanju tog 'Ja'. Proučavanje proroka uz Sybile na slikama Michelangela, može nam ponuditi duboke uvide u mnoge misterije. U silama koje su djelovale kroz Sybile postaje jasno kako ljudsko 'Ja', u četvrtoj fazi, teži poremećaju. Red koji učenja proroka najavljuju, uspostavljen je kroz misterij na Golgoti, red 'Ja' moći u obliku u kojem ljudsko 'Ja' sve dublje osjeća: ne ja, već Krist u meni. - Ono što bi u slučaju Sybila doprinijelo poremećaju 'Ja', kroz Krist impuls pojavljuje se na uređen način. Budući da se ljudsko 'Ja' mora razviti na Zemlji, događaj na Golgoti morao se dogoditi na Zemlji, Krist je morao prodrijeti u Isusovo tijelo, stvarno fizičko tijelo, dok je u preliminarnim fazama anđeo bio prožet dušom.
Tako je Golgota ušla u zemljin razvoj. Ono što Augustin kaže duboko je istinito: kršćanstvo je oduvijek postojalo, samo se sada zove kršćanstvom. U vrijeme Augustina postojao je osjećaj da su sluge Apolona kršćani, čak i ako ne po imenu. To je bilo štovanje trećeg, čisto duhovnog događaja. Tako se Krist postupno približavao Zemlji. U svijetu Devahana bili su prvi i drugi preliminarni stadij, u astralnom svijetu treći, a u fizičkom svijetu događaj Golgote.
Ali Krist je prodro u auru Zemlje ne kao učitelj, već svojom moći. To se mora stalno iznova naglašavati. Da je Krist htio djelovati samo kroz ono što ljudi mogu razumjeti od njega, mogao bi postići vrlo malo.
Ušao je u razvoj kao živo biće. Ljudsko razumijevanje mora se boriti da ga dosegne. Tako vidimo kako se odvijaju dogmatski sporovi. Ljudska moć prosudbe još je uvijek daleko od prodiranja Krist impulsa. Krist impuls djeluje u dubinama kroz duše kao živa sila. Možemo pratiti tu silu. Pogledajmo događaj od 28. listopada 312. godine. Tog dana, Konstantin se borio s Maksencijem u bitci blizu Rima. Vojska Maksencija bila je četiri puta jača od Konstantinove. Konstantin je pobijedio. Svatko tko ispravno promatra povijest kaže: Život u cijeloj Europi bio bi drugačiji da Konstantin nije pobijedio. - Bila je to izvanredna bitka. Nije trijumfirala vanjska snaga, niti prosudba. Bitka se nije vodila onim što je proizašlo iz prosudbe. Vodila se s obje strane prema podsvjesnim impulsima, u kojima je ulogu igrao Krist impuls. Maksencije se konzultirao sa Sybilskim knjigama. One su mu rekle: ako ne ostaneš gdje jesi, ako iziđeš iz Rima, porobit ćeš velikog rimskog neprijatelja. - San mu je također rekao da napusti Rim i bori se izvan njegovih vrata. Bio je sigurno ukotvljen u Rimu. Ljudski razum nije određivao što se odvijalo u ovoj bitci. Podsvijest je djelovala u dušama Maksencija i Konstantina. San je otkrio Konstantinu da treba nositi simbol kršćanstva pred svojom vojskom. Ovu bitku odlučili su snovi, koja je odlučila o sudbini Europe. Ljudski sud pokazao se neadekvatnim da ostvari ono što je trebalo ostvariti; naprotiv, na djelu je bio Krist impuls, postavljajući Konstantinovu vojsku, četiri puta slabiju od Maksencijeve, izvan Rima. Kroz ono o čemu ljudi ne mogu suditi, određen je tijek ljudskih poslova. To je značajno za cijeli tijek ljudske povijesti.
Krist impuls djelovao je u podsvijesti duša kao duhovni impuls. Djelovao je na isti način i kasnije, kada je ponovno karta Europe poprimila potpuno drugačiji oblik. Da Ivana Orleanska nije stajala uz svog kralja u odlučujućem trenutku, sve europske sudbine bile bi drugačije. Opet, nije to bila prosudba, već Krist impuls koji je koristio ljudski instrument. Naša prosudba, smatrali je dobrom ili lošom, nije bitna.
Ima i druga stvar, koja može pokazati kako Krist impuls djeluje ispod praga svijesti. Koristi neobične načine otkrivenja, neobične za materijalista. Kako je moderni duhovni život napredovao, nešto u njegovom životu uzrokovalo bi da materijalizam proširi svoj doseg još dalje u europski život. Da se nisu dogodili određeni procesi, bilo bi moguće da se ukorijene potpuno materijalističke ideje, čak i u onim dušama koje su se još uvijek osjećale duhovno. Razumijevanje Krist impulsa toliko bi se drastično pogoršalo u daleko ranijim stoljećima, da bi se sumnjalo u njegovu fizičku egzistenciju. Tada bi Arthur Drewsu i drugima bilo puno lakše. U 16. i 17. stoljeću, kada je opasnost od gubitka svake veze s Krist impulsom bila stvarna, po najudaljenijim oblastima Europe proširio se osjećaj: zašto bi itko vjerovao da je Krist živio? - A onda se, na najrazličitijim mjestima, dogodilo nešto u isto vrijeme. U gotovo svakom dijelu Europe, postalo je znakovito, da se u različitim naseljima ljudi, u selima i gradovima, ne vidi uvijek ista, već uvijek drugačija fizička, ljudska osobnost. Proširilo se mišljenje da je ta ljudska osobnost, koja se pojavila u izvanrednom obliku, Ahasver, Lutajući Židov, koji je lutao svijetom otkako je odbacio Krista. Proširila se vijest da živi osoba koja iz vlastitog iskustva može reći: vidio sam Krista, stvarno je živio. - Na raznim mjestima ta je figura hodala selima, sudjelovala u crkvenim službama u strašnom stanju, noseći potpuno zastarjelu odjeću, i prepričavala događaj kojem je mogla svjedočiti. Biskupi i opati pozivali su takve figure na bankete i priređivali svečanosti. Te su osobe uvijek govorile: mogu učvrstiti vaše uvjerenje da je Krist hodao Zemljom, jer je prošao pored mene, i budući da sam se prema njemu tako ponašao, sada moram ovako lutati svijetom.
Iz onoga što učimo iz povijesti, nemamo pojma koliko su duboko izvještaji o Ahasveru odjekivali u umovima ljudi. Uvijek su govorile druge ličnosti, ali su vidjeli, kao u Ahasver retrospektivi, Krista kako prolazi pred njima, tako da su im vjerovali. Iz njih je dolazila svijest: da! Živio je, jer on može pričati o njemu. - Površni ljudi danas bi se mogli pitati: je li to moglo imati tako velik utjecaj da je spriječilo opasnost da Krist bude potpuno zaboravljen kao povijesni Krist? - Ne znaju da su se takvi događaji događali u svijetu, događaji koje povijest nije zabilježila. To što danas nismo u potpunosti zaglibljeni u materijalizmu posljedica je onoga što je proizašlo iz tih likova. To se danas ne bi moglo dogoditi. Na nekim mjestima Ahasver je imao debele žuljeve, neobičnu odjeću, dugu kosu, požutjelu kožu, bio je visok i mršav; na drugim mjestima bio je nizak, imao je grbava leđa, ali je uvijek bio prožet sviješću, vizijom onoga što je duša vjerovala da je doživjela u trenutku kada je Krist prošao pred njom.
Sposobnost osvrtanja na Akaša kroniku i tako se snažno identificirati da su istinski vjerovali, bila je usađena u brojne pojedince. Danas bi svi ovi Ahasveri bili smješteni u azil; tada su bili instrumenti za jačanje duhovnog života. Biskupi i opati dopuštali su da ih oni ojačaju snagom svoje vjere u Krista. Iz duhovnih sfera, sjeme sposobnosti osvrtanja na događaj Golgote, posijano je u psihički pogodne prirode. Kroz osobitost njihove svijesti, pripovjedači su tada sebe vidjeli unutar slike. To je bila istina, to je bio živ pogled na događaj Golgote. Mnogo više nego u gornjoj svijesti, gdje se vrši prosudba, ono što je proizašlo iz Krist impulsa odvijalo se u podsvjesnim sferama duše. Moderni, materijalno orijentirani ljudi, olako se rugaju takvim stvarima. Onaj tko će to smatrati psihičkom epidemijom, kazati će: kakav se kredibilitet može dati onome što dolazi od bolesnih duša? - Moglo bi se pitati ovog materijalista što bi rekao da netko postane toliko psihički bolestan da ga psihijatri zatvore u azil, ali tamo, iz svog prosvjetljenja, počne zamišljati zračni motor koji doista lebdi pred ljudima kao ideju? Prihvatili bi ga od takve duše bez propitivanja potječe li od bolesne duše. To nije kriterij, nije valjan prigovor, to je li duša bolesna. Poanta je ispitati sadržaj onoga što dolazi iz duše. Najgore s našim duhom materijalizma je to što se pozivamo na sporedne razloge, a ne na moć istine.
Kada na ovaj način promatramo razvoj čovječanstva, postaje jasno da Krist impuls moramo shvatiti kao živu silu koja daleko više djeluje u dubini duše i koristi fizička sredstva, više nego što ljudi razumiju. Da je ostao na tome, njegov utjecaj ne bi daleko napredovao. Ali u naše vrijeme stvari se počinju mijenjati, mijenjati na takav način da ono što je za Grke bila misao s kojom je zapravo rođena svijest ljudskog 'Ja' mora postupno djelovati u nama. Kako se ta misao danas manifestira? To ne treba podržati znanošću duha, već filozofijom. U stoljećima prije osnivanja kršćanstva, počevši od Ferekida pa sve do Aristotela, misao je započela s razvojem svijeta. Mišljenje u slikama počinje tek u grčkom životu. To priprema put do istinske 'Ja' svijesti. Zatim dolazi Krist impuls. On stupa u interakciju s onim što se pojavilo kao 'Ja' moć. U našem vremenu vidimo kod Hegela, kojem se posvećuje malo pažnje, ali je značajna pojava u čovječanstvu, kako se Hegel bori s mišlju koja nastoji obuhvatiti cijeli svijet. Čovjek se razvija u svijetu, on je kruna razvoja, dopuštajući misli da ispuni svijet. Kroz to spoznaje svoju okolinu. Ali misao može učiniti dvije stvari: pravilno se razvijati, što se može usporediti s razvojem sjemena u cvijet, ili sjeme može poslužiti kao ljudska hrana. U tom slučaju, sjeme je istrgnuto iz svoje kontinuirane struje. Ako ostane unutar svoje prirodne struje, razvija se nova biljka, iz nje će vjerojatno proizaći život za budućnost. Isto vrijedi i za ljudsku misao. Kaže se da je koristimo za stvaranje slika okoline. Ali koristiti je za takvu spoznaju je kao koristiti sjeme za hranu. Tjeramo misao iz njene struje. Ako međutim, ona ustraje u svojoj struji, ako je ne koristimo, takoreći, kao hranu, onda joj dopuštamo da živi svoj vlastiti embrionalni život, da procvjeta u meditaciji i inspiraciji, da se razvije u novu plodonosnu egzistenciju. Upravo to je struja za misli. U budućnosti će se prepoznati da se ono što se smatra znanjem o svijetu ponaša poput zrna koje ne napreduje do novog zrna, već je potisnuto u potpuno drugačiju struju. Ali ono što učimo prepoznati kroz spoznaju višeg svijeta, jest misao filozofski shvaćena u slobodi, koja vodi izravno u duhovni život kroz meditaciju i koncentraciju.
Došli smo do točke gdje će se prepoznati da se obično znanje odnosi prema nadosjetilnom znanju, kao što se zrno koje se koristi za hranu odnosi prema onome što se razvija u novo zrno. Unutarnja spoznaja misli je ono što budućnost mora donijeti. Filozofija u starom smislu je prevaziđena, njeno vrijeme je isteklo. Shvatit će se da takvo znanje mora uvijek postojati, ali mora voditi do bočne struje razvoja. Shvatit će da živa misao, koja se pretvara u meditaciju i koncentraciju, vodi do duhovnog znanja o ljudskoj prirodi i do znanja o duhovnom svijetu.
Kada razmatramo različite pojave u našem duhovnom životu, neke stvari mogu biti upečatljive. Ovdje se sigurno mogu reći i raspravljati stvari koje bi se u vanjskom svijetu krivo shvatile. Danas se velikim filozofskim umom smatra čovjek koji u biti ograničava svoju mudrost stalno se izjašnjavajući: čovjek ne smije ostati kod vanjske spoznaje, mora shvatiti duh. - Moglo bi se reći da on stalno govori, u drugačijoj verziji: čovjek ne može ostati na razini pukog vanjskog znanja, mora shvatiti duhovno u sebi, mora ga zahvatiti, ne smije ga zahvatiti samo konceptima, mora oživjeti. On ne kaže što je duh, ništa nije shvaćeno. To je obilježje Euckenove filozofije. Ona ne vodi do istinskog duhovnog znanja. Kada mišljenje poprima oblik unutar sebe, ono ne postaje neodređeno duhovno iskustvo, već postaje zaokruženo u sebi, i rezonira s onim što smo upoznali kao etersko tijelo. Kada se mišljenje transformira u meditaciju, tako da ova misao poprimi oblik, iz ljudskog eterskog tijela imamo - duhovnog čovjeka. Čovječanstvo je u svom razvoju na putu od filozofije do žive spoznaje duha.
Na pravom smo putu. Oni koji to razumiju, prepoznaju svoje vrijeme, ali pravi uvid u ove stvari ne može se postići bez razvijanja svetog poštovanja prema znanju, koje čovjeka sprječava da svugdje primjenjuje standard kojeg posjeduje sa svojom sposobnošću razumijevanja. Čovjek mora biti spreman pripremiti se za novu spoznaju, jer kakva god duša bila, prikladna je samo za bočnu struju znanja. Tek kada se dalje razvija, sposobna je istinski ući u duhovni svijet. Tek tada istinski razumijemo svoj zadatak unutar naše zajednice, kada sa svom poniznošću osjetimo kako smo pozvani znati nešto o ovom velikom prevrednovanju svih koncepata znanja koji nastoje voditi u duhovni život. Želimo ostati prilično ponizni, ali neke koji se danas smatraju velikim umovima možemo nazvati plitkim brbljavcima, jer to nije pogrdna kritika. Ono u čemu se moramo pronaći jest ovo: spojiti jasan, snažan i energičan sud o onome za čime težimo, s poniznošću; prepoznati da smo, mjereno u velikoj mjeri, tek na početku, ali da naša srca mogu nabujati, mogu sjati radošću pri pomisli na to što će postati od onoga prema čemu težimo, čemu želimo posvetiti svoje najintimnije snage duše. Želim se obratiti, ne samo vašim predodžbama, već i najdubljim moćima vaših srca, onome u vašim dušama gdje je najdublji osjećaj za puls vremena. Tada ćete shvatiti što se misli time da je ovaj govor namijenjen samo nagovještavanju onoga što nas vodeće snage našeg vremena, duhovne individualnosti za koje znamo da se kreću našom strujom, pozivaju da kažemo. Ne napredujemo samo stjecanjem sve više koncepata o tome što je duhovni svijet - iako ih moramo steći - već istinski napredujemo kada sa svakom novom idejom povežemo nešto što izvire iz dubine naše duše, tako da se to sve dublje razumijevanje može manifestirati u odnosu na vodeće sile vremena. Možemo osjetiti kako govore najintimnijim kutcima naše duše. Mnogo prije nego što ovo govorenje shvatimo kao upozorenje, možemo osjetiti kako naš pokret nose ovi duhovni vođe, čiji smo glasnici, u pravom smislu. Ova svijest trebala bi se izlijevati poput istinske struje duše preko onoga što radimo.