.- PRVO PREDAVANJE, Beč, 9. travnja 1914.
Četiri unutarnje sfere ljudskog duševnog života: opažanje, mišljenje, osjećanje, volja. Duhovna iskustva kroz njihovo jačanje u prostoru izvan tijela.
Ovaj ciklus predavanja imat će za cilj opisati čovjekov unutarnji život u vezi sa životom između smrti i ponovnog rođenja, pokazati koliko su ta dva područja egzistencije usko isprepletena. Također će imati za cilj razviti smjernice, temeljene na već pruženim uvidima, koje istinski mogu orijentirati ljude u teškim životnim situacijama, smjernice koje su u mnogim aspektima sposobne ponuditi siguran temelj za dušu, kroz razumijevanje ovog unutarnjeg života. U tu svrhu, dragi moji antropozofski prijatelji, morat ćete se probiti kroz prva predavanja, koja su namijenjena uspostavljanju temelja; ona će voditi u ezoterijska znanstvena područja koja se nekim mogu činiti udaljenima, daleko od onoga što ljudski um lako shvaća. Ali kada dođemo do onoga što ova predavanja zapravo žele postići, vidjet ćete da se taj cilj može pouzdano postići samo ako se prvo prođe kroz naizgled daleke ezoterične uvide koji će biti predstavljani.
Ako čovjekov unutarnji život promatramo apstraktno, on se predstavlja u tri oblika, na koje smo često skretali pozornost: u obliku mišljenja, osjećanja i volje; no da bismo taj unutarnji život potpuno razmotrili, moramo dodati i četvrti. Zapravo, ne pripadaju samo ova tri spomenuta područja unutarnjem životu čovjeka, već i ono što on čini od pukog osjetilnog promatranja. Ne puštamo da boje i zvukovi, dojmovi topline i slično, samo prolete pored naše svijesti; mi hvatamo te dojmove, činimo ih svojim percepcijama. I činjenica da se tih dojmova možemo sjetiti, da ih možemo zadržati, da ne znamo da je ruža crvena samo kada neposredno stojimo ispred nje, već da možemo, takoreći, crvenilo ruže nositi sa sobom, sačuvati boje kao predodžbu sjećanja, to svjedoči o činjenici da život osjeta, život percepcije, kroz koji dolazimo u kontakt s vanjskim svijetom, već pripada našem unutarnjem životu. Dakle, možemo reći: percepciju vanjskog svijeta moramo uključiti u naš unutarnji život, utoliko što je internaliziramo upravo kroz čin percepcije. Nadalje, moramo uključiti svijet misli, kroz koji u prvom redu stječemo znanje o onome što je blizu nas, a u znanosti i o onome što je udaljenije; kroz koji, u mnogo širem smislu nego kroz percepciju, vanjski svijet činimo svojim unutarnjim svijetom. Jer unutar svojih percepcija samo ne živimo; mi o njima razmišljamo i svjesni smo da kroz svoje razmišljanje možemo nešto naučiti o tajnama onoga što se opaža.
Onda u svoj unutarnji život moramo uključiti svoje osjećaje, a s osjećajima odmah ulazimo u ono područje čovjekova unutarnjeg života koje, takoreći, obuhvaća sve što nas, kao ljudska bića, dovodi u kontakt sa svijetom na način koji odgovara ljudskom dostojanstvu. To što možemo osjećati stvari, što možemo uživati u svojoj okolini, to je sam temelj naše istinske ljudske egzistencije, a u određenom smislu, to je i sve što čini našu sreću i našu patnju. Sve se to odvija u plimi i oseci osjećaja: osjećaji, koji uzdižu naše živote, u kojima se osjećamo sretno i zadovoljno, koji nas pritišću i jačaju. Drugi osjećaji prodiru kroz životne događaje, kroz našu sudbinu, a također i kroz naš unutarnji život, koji znače našu patnju i našu bol. A izgovaranjem riječi 'osjećaj', ukazuje se na područje koje istinski obuhvaća i sreću i patnju ljudskog života.
Kada govorimo o onom četvrtom, volji, bavimo se nečim što nas, pak, čini vrijednima za svijet, što nas u svijet postavlja na takav način da ne živimo samo za sebe kroz spoznaju i osjećaje, već da na svijet možemo i utjecati. Ono što čovjek hoće, što je sposoban htjeti, i što iz volje teče u djela, predstavlja njegovu vrijednost za svijet. Stoga možemo reći: govoreći o oblasti volje, bavimo se onim elementom koji nam čovjeka pokazuje kao člana svijeta, a naš unutarnji život, dotječe u svijet kao član. Bilo da se radi o egoističnim, socijalno neprijateljskim afektima i strastima kriminalne prirode koji se ulijevaju u volju i odatle postaju članovi svijeta, prinoseći njegovoj pokvarenosti, ili o uzvišenim, čistim idealima koje idealist izvlači iz svoje veze s duhovnim poretkom svijeta i pušta da se ulijevaju u njegova djela, možda samo u riječi koje, nadahnjujući ili pokazujući ljudsko dostojanstvo, utječu na ljude - u oblasti volje uvijek se bavimo onim što ljudima daje njihovu vrijednost. Dakle, cijelo bogatstvo koje čovjek kao duševno biće istinski može posjedovati, izražava se kada imenujemo ove četiri oblasti: percepciju, misao, osjećaj i volju.
Za one koji dublje prouče ove četiri, moglo bi se reći unutarnje, sfere ljudske duševne prirode, postaje očita značajna razlika između dva i dva člana ovog četverostrukog ljudskog bića. Ali u običnom životu, ta razlika obično ne dolazi do svijesti ljudi; najviše dolazi do svijesti, kada o ove četiri sfere ljudske prirode razmišljamo na sljedeći način.
Kada govorimo o percepciji i razmišljamo o njoj, možemo imati osjećaj da se kroz percepciju nalazimo u određenom odnosu prema vanjskom svijetu. Kroz percepciju internaliziramo vanjski svijet; on nam pruža nešto što potom pripada našem unutarnjem biću kada obrađujemo osjet. Ali imamo osjećaj da smo morali strukturirati ovaj osjet na takav način da nam on, u određenom smislu, daje vjerne slike vanjskog svijeta. I svaki poremećaj percepcije, života osjeta, svaki poremećaj osjetila, ukazuje na činjenicu da kroz takav poremećaj naš unutarnji život postaje osiromašen, osiromašen upravo u onome što možemo primiti iz vanjskog svijeta.
Ako s percepcije prijeđemo na mišljenje, možemo postati svjesni da i u vezi mišljenja imamo ovaj osjećaj: ne može nam biti dovoljno ako to mišljenje pretura samo po sebi i prepušta se samozadovoljstvu. U konačnici, misli imaju vrijednost samo ako nam predstavljaju nešto objektivno, nešto izvanjsko, ako su sposobne otkriti nešto što je izvan nas. Naše promišljanje ne bi nas moglo zadovoljiti ako kroz to promišljanje ne bismo mogli nešto naučiti o vanjskom svijetu.
Ali ako prijeđemo na svoje osjećaje i malo promislimo o njima, otkrit ćemo da su ti osjećaji, ili bolje rečeno naš emocionalni život, mnogo intimnije povezani s našim neposrednim unutarnjim bićem nego mišljenje i percepcija. Imamo predodžbu da ih mi sami, u prvom redu čisto izvana, moramo razvijati na fizičkoj razini ako želimo ispravno percipirati i osjećati neke suptilnosti vanjskog svijeta. Ako imamo misao i nazovemo je istinom, onda o takvoj istinitoj misli kažemo: ona se zapravo mora odnositi na sve naše bližnje, i ako samo pronađemo prave riječi da izrazimo misao, ona mora ponuditi mogućnost da i druge uvjerimo u tu misao. Kada stojimo pred prirodnim fenomenom, ili recimo, ljudskim umjetničkim djelom i razvijamo svoje osjećaje o njemu, znamo da nam, u osnovi, naša ljudska priroda, takva kakva jest, ne pomaže da u potpunosti shvatimo s čime smo suočeni. Možemo ostati potpuno ravnodušni prema glazbenoj ili slikovnoj kreaciji, jednostavno zato što nismo uvježbali svoje osjećaje da percipiraju suptilnosti. A ako slijedimo ovaj tok misli, otkrivamo da je ovaj emocionalni život nešto vrlo unutarnje, da ga ne možemo jednostavno prenijeti, onako kako ga doživljavamo u sebi, na druge ljude mislima. U svom emocionalnom životu mi smo, pod svim okolnostima, u određenom smislu, sami, ali istovremeno znamo da je ovaj emocionalni život izvor sasvim posebnog unutarnjeg bogatstva, činjenice unutarnjeg razvoja, upravo zato što je toliko subjektivan da ne može izravno teći u objekt, onako kako živi u nutrini.
Isto moramo reći i o volji. Koliko u ljudi različiti u smislu onoga što možemo htjeti, u smislu onoga što se može prenijeti u naše postupke kroz volju! Upravo kroz tu sposobnost htijenja jedne stvari, a netko drugi druge, proizlazi istinska raznolikost ljudskog djelovanja. Kada se možemo radovati pronalasku životnog suputnika koji je, čisto iznutra i subjektivno, došao do iste perspektive osjećanja kao i mi, koji određene suptilnosti vanjskog svijeta može internalizirati na takav način da postoji razumijevanje neovisno o nama, a opet povezano s nama, tada osjećamo da su u takvom druženju naši životi obogaćeni. Svatko od nas u sebi mora razviti svoje osjećaje, ali možemo pronaći ljude s kojima takav osjećaj može rezonirati. Jer iako je osjećaj unutarnje iskustvo, moguće je da ljudi u svojim osjećajima rezoniraju zajedno. Dvije volje usmjerene prema jednom te istom objektu, dvije osobe koje žele učiniti jednu te istu stvar u istom trenutku, ne mogu postojati. Volje ne mogu zajedno teći u jedan objekt. Samu ručku, koju hvatamo, kojom okrećemo stroj, možemo uhvatiti samo mi sami. Čak i ako nam druga osoba pomaže, dio rada koji obavljamo svojom voljom je upravo polovica cijelog rada; mi radimo svoju polovicu, druga osoba drugu polovicu. Dva impulsa volje ne mogu koegzistirati u jednom objektu. Iako se svojom voljom smještamo u zajednički svijet, upravo smo tom voljom smješteni u svijet na takav način da je svaki od nas jedinstvena individualnost. Tako nam se upravo pokazuje kako volja predstavlja cjelokupnu individualnu vrijednost ljudskog bića, kako je volja, takoreći, najdublja jezgra iz ove perspektive. Iz toga možemo zaključiti da su percepcija i mišljenje više vanjski u unutarnjem životu čovjeka, dok osjećaj i volja čine najdublju, istinski unutarnju stvar. Ali još jedna razlika proizlazi iz potpuno vanjskog, egzoteričnog pogleda na ove četiri sfere čovjekova duševnog života.
Kad se suočimo s našom percepcijom svijeta, sasvim sigurno si kažemo: ova percepcija nam doista prenosi svijet, ali uvijek samo iz jedne perspektive. Kako je malen segment svijeta koji možemo učiniti svojim unutarnjim životom kroz našu percepciju! U toj percepciji smo ovisni o mjestu i vremenu; moramo reći da zapravo vrlo malo od onoga što je u svijetu ulazi u naš unutarnji život kroz našu percepciju. - A što se tiče naših misli, imamo osjećaj da bez obzira koliko se trudimo, uvijek mogu postojati daljnji koraci, uvijek svojim mislima možemo prodrijeti dalje. Ukratko, imamo osjećaj da svijet leži tamo vani, i da mi zahvaćamo samo mali dio tog svijeta svojom percepcijom, svojim mišljenjem.
Sasvim je drugačije s osjećajem. S osjećajem čovjek kaže sebi: oh, kakve mogućnosti osjećaja, sreće i patnje leže u meni! Što sve ne mogu izvući iz dubine svoje duše! I kad bih sve to izvukao, koliko bi profinjenija, koliko viša bila moja percepcija stvari svijeta! Dok, u pogledu percepcije i mišljenja, čovjek ima osjećaj da u svijetu ima mnogo toga, a da se kroz percepciju i mišljenje može doživjeti samo mali dio toga, u pogledu osjećaja, čovjek osjeća: dolje su beskonačne dubine; kad bi ih izvukao, moji bi osjećaji postajali sve bogatiji i bogatiji. Mogu izvući samo najmanji dio i transformirati ga u svoj stvarni osjećaj. Dakle, dok kroz percepciju i mišljenje samo mali dio svijeta mogu učiniti svojim unutarnjim svijetom, kroz osjećaje, u sferi stvarnog iskustva, u stvarnost mogu oživjeti samo mali dio onoga što u meni drijema kao potencijal.
I to je u još većoj mjeri istinito za volju. Ovu jednu točku želim samo nagovijestiti. Koliko duboko moramo osjećati da smo manjkavi u onome što postižemo, u usporedbi s onim što bismo mogli učiniti, što je inherentno u nama.
Dakle, slutimo da kroz svoju percepciju i mišljenje unosimo samo dio vanjskog svijeta u svoj unutarnji život, a slutimo, da kroz svoj osjećaj i svoju volju, možemo izvući samo dio onoga što leži u dubokim zakucima duše. Na taj način, četiri sfere našeg duševnog života podijeljene su, takoreći, na dva dijela: percepciju i mišljenje s jedne strane, te osjećaj i volju s druge strane.
Sasvim drugačije svijetlo baca se na ova četiri kruga našeg unutarnjeg života, kada ezoterično pokušamo osvijetliti, ono što čovjek egzoterično može razjasniti kroz promišljanje.
Znate, dragi moji prijatelji, da je noću, kada čovjek spava, veza između njegovoj 'Ja', njegovog astralnog tijela s jedne strane, i njegovog fizičkog tijela, njegovog eterskog tijela s druge strane, na određeni način drugačija nego kada je danju budan. Kada je danju budan, moglo bi se reći, fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo i 'Ja', povezani su na normalan način. Ta se veza tijekom spavanja olabavi, toliko olabavi da se astralno tijelo i 'Ja' uklone iz sfere osjetila i sfere mišljenja - to jest, iz sfere instrumenata svijesti - i stoga se preko normalne svijesti širi tama noći: nesvijest. Sada, ako čovjek ojača svoju dušu ezoteričnim praksama do te mjere da postane percipirajuća i spoznavajuća - to jest, duhovno spoznavajuća i percipirajuća - u duhovno-duševnom, biće koje je noću nesvjesno izvan tijela, ako istinski doživi svoje duhovno-duševno kao bića izvan tijela, tada mu se otvara novi svijet, duhovno okruženje, baš kao što za čovjeka koji koristi svoja osjetila i svoj mozak, kojem služi mišljenje, postoji fizičko okruženje. To duhovno okruženje, koje se tada može promatrati, nipošto nije uvijek isto. Čovjek se, takoreći, može staviti u položaj duhovnog istraživača u različito vrijeme i na različite načine. I ono što čovjek duhovno percipira uvijek je pod utjecajem njegove namjere - ne intelektualne namjere, već namjere koja leži više nesvjesno i instinktivno unutar cijelog njegovog duševnog života - naime, onoga što zapravo želi spoznati. Naprimjer, ako čovjek napusti svoje tijelo kako bi uspostavio vezu s preminulom osobom, ta namjera utječe na cijelo njegovo polje duhovne svijesti. On, takoreći, previdi sve što ne pripada toj namjeri. Ako uspije, usmjerava svoju pažnju na preminulog i njegovu sudbinu, kako bi točno spoznao ono što želi vidjeti u preminuloj osobi. Ostatak duhovnog svijeta ostaje, takoreći - pa, izraz je nespretan - nezapažen, neosvijetljen, a čovjek doživljava samo vezu s pokojnikom. Dakle, ono što čovjek vidi u duhovnom svijetu, ovisi o njegovim namjerama. Stoga je razumljivo, da se ono što opisuje vidovita svijest, može beskonačno razlikovati među različitim vidovitim pojedincima. Svaka osoba je možda vidjela upravo ono što je trebala vidjeti, prema svojoj inherentnoj sklonosti, kada je odvojila svoje duševno-duhovno od fizičko-tjelesnog.
Danas, i općenito na ovim predavanjima, želim opisati što vidovita svijest vidi kada uđe u duhovni svijet s namjerom da shvati unutarnji život čovjeka, ova četiri duševna kruga percepcije, mišljenja, osjećaja i volje, kako bih otkrio što zapravo navire i opada u ovoj čovjekovoj duši i uzrokuje sreću i patnju.
Pretpostavimo, dakle, da je vidovita svijest dovela do točke istinskog izlaska duhovno-duševnog iz fizički-tjelesnog, što ljudi inače čine samo u nesvjesnom stanju tijekom spavanja, i da to provodi s odlučnom tendencijom, s impulsom, da spozna unutarnji život čovjeka, da osjeti suočavanje s unutarnjim životom čovjeka, tada će mu se dogoditi ono što ću pokušati opisati.
Sljedeća stvar s kojom se suočava vidovita svijest je zapravo potpuni preokret cjelokupnog pogleda na svijet. Sve dok smo u fizičkom tijelu, svijet oko sebe gledamo svojim osjetilima i promišljamo ga svojim razumom. Vidimo svijet planina, rijeka, oblaka, zvijezda i tako dalje, i u jednom trenutku u ovom svijetu sebe doživljavamo, moglo bi se reći, kao nešto sićušno u usporedbi s ovim golemim svijetom. Kada vidovita svijest izvan tijela počne djelovati, taj je odnos praktički obrnut. Svijet koji inače prolazi pred našim osjetilima, svijet koji promatramo razumom vezanim za mozak, taj svijet nestaje iz vida, iz percepcije. Ne daje nam nikakve misli, da tako kažem. Ali čovjek se osjeća kao da je izliven u ovaj svijet, čovjek se istinski osjeća, izašavši iz svog tijela, na takav način da se taj osjećaj izražava na ispravan način kada se kaže: svijet koji si prije promatrao, u koji si sada izliven, u njemu si. Ispunjavaš sav prostor do određene granice, i sam tkaš u vremenu.
To je osjećaj na koji se čovjek mora naviknuti. To je osjećaj koji se može izraziti i rekavši: ono što je nekoć bio vanjski svijet, sada je postao unutarnji svijet. Ne kao da sada taj bivši vanjski svijet nosimo u sebi, ali osjećaj, osjet je tu: postao je unutarnji svijet. Živiš u prostoru, gdje su se nekoć širili tvoji osjetilni opažaji, o čijim si stvarima i procesima razmišljao, živiš unutar njega. - I malo biće koje je stajalo, takoreći, u središtu osjetilnog horizonta, čovjek, postaje, ako se na određeni način razvije vidovita svijest, zapravo sada svijet. Gledamo ga na isti način na koji smo prije gledali cijeli vanjski svijet raširen u prostoru i odvijajući se u vremenu. U određenom smislu postali smo svijet za sebe.
Zamislite samo, dragi moji prijatelji, kakav je to preokret čovjekova pogleda na svijet, kada ono što prije uopće nije bilo svijet, ono što smo nazivali 'Ja', kada to postaje svijet vani, prema kojem je sve usmjereno. Kao da iz svake točke u prostoru gledate prema jednoj središnjoj točki - i tamo vidite sebe. Kao da plivate naprijed-natrag u vremenu - i u točki vala ovog vremenskog toka, nađete se. Postali ste svoj vlastiti svijet.
To je prvi dojam kada, i to izričito ponavljam, netko razvije vidovitu svijest s tom tendencijom da razumije čovjekov unutarnji život. Tada je ovo prvi dojam. Izvanredno je: netko napušta tijelo s tendencijom da razumije čovjekov unutarnji život, a prva stvar s kojom se suočava je sam ljudski oblik. Ali kako je taj ljudski oblik transformiran! Ne može se dovoljno često naglasiti: čovjek mora napustiti tijelo s namjerom da razumije čovjekov unutarnji život. Tada će se sve što ću reći ostvariti. Naravno, ne mora se to uvijek dogoditi kada se razvije vidovitost.
Ovaj ljudski oblik, kako se drugačije predstavlja! Znaš da ono što gledaš, ono što vidiš, jesi ti. Da, to si ti, ti koji si se nekoć osjećao iznutra u svojoj koži, u svojoj krvi, stojiš vani. - Od onoga što zapravo vidiš od onoga što stoji tamo je, isprva, samo vanjski oblik, moglo bi se reći, ali transformiran. Oči, ono što su nekad bile oči, sjaje kao dva Sunca, ali unutarnja, vibriraju blistavom svjetlošću, svjetlucaju, sjaje i blijede, u svojoj sjajnoj, blistavoj širećoj svjetlosti. Tako se oči pojavljuju na transformiranom ljudskom obliku. Uši počinju zvučati na određeni način, ono što se vidi od ušiju u fizičkom svijetu, zapravo se ne vidi, ali se osjeća određeni zvuk. Cijela koža zrači nekom vrstom zračenja koju se više osjeća nego što se vidi. Ukratko, ljudski oblik čovjeku se čini kao nešto svijetleće, rezonantno, magnetsko-električno, što emitira zračenje. Ali ovi izrazi su, naravno, nezgrapni jer su preuzeti iz fizičkog svijeta.
Ovako se svijet pojavljuje pred nama. I ovo je naš svijet na početku gore opisanog vidovitog iskustva: blistavo ljudsko biće, oči vidljive, uši čujne! I sada, kada imate ovaj dojam, znate: vidjeli ste svoje tijelo, svoje fizičko tijelo, od izvan svog tijela. Znate: iz perspektive duha, fizičko tijelo je takvo.
Ako se zatim pokuša uključiti u unutarnju aktivnost vani, ali izvan tijela, što se može usporediti s promišljanjem - ali to je nešto drugačije od običnog promišljanja; to je razvijanje unutarnje, kreativne sile duše - kada se to razvije, vidi se više, unutar ovoga svijetlećeg bića: unutra se vidi pokretne sile, koje, moglo bi se reći, prožimaju ovaj svijetleći oblik poput svojevrsne cirkulacije sila. I sada se zna: ono što percipirate unutra, poput svojevrsnog zatvorenog prostora u vašem svijetlećem tijelu, vaš je misaoni život viđen izvana. Sada ga možete prepoznati kao dio eterskog tijela koje vidite. Etersko tijelo vidite kao tkajući misaoni život. To je poput cirkulacije tamnih valova, duhovne cirkulacije krvi, moglo bi se reći, tamnih valova u svijetlećem tijelu koji cjelini daju neobičan izgled, i koji vas prisiljavaju na spoznaju: tamo, unutar vašeg fizičkog tijela, etersko tijelo, koje sada promatrate izvana, koje vam sada postaje vidljivo, mreška se i uzburkava.
Vidite, ovako, stojeći izvan svog tijela, shvaćate da fizičko tijelo i etersko tijelo zaista postoje, i kako izgledaju kada se gledaju izvana.
Ali ovo unutarnje jačanje može ići i dalje. Kad bi netko percipirao samo ono što sam upravo opisao, osjećao bi se neobično u duhovnom svijetu. Osjećao bi se kao biće koje na fizičkoj razini može primati dojmove iz vanjskog svijeta, ali je iznutra potpuno lišeno osjećaja, nesposobno osjetiti bilo što. Ali ono što odgovara tome osjećaju na fizičkoj razini, sada se može probuditi iznutra tamo vani, izvan tijela. To nije sam osjećaj, jer taj osjećaj ima opravdanje samo unutar fizičkog tijela; već je to ono što odgovara osjećaju unutar duhovnog svijeta. Prije se samo percipiralo: ti si u prostoru i lebdiš kroz vrijeme. Nalaziš se u prostoru u kojem si prije vidio procese, bića, i u vremenu u kojem si percipirao, tu si. Ali kada se unutarnje duševno koje odgovara ovom osjećaju probudi tamo vani, izvan tijela, tada to duševno počinje otkrivati znanje, kroz koje se svakakve stvari osvjetljavaju tamo vani, kroz koje se ne samo osjeća kao da je rašireno po prostoru, već kroz koje se opaža nešto što je u tom prostoru, što se kao biće uzdiže u toj struji vremena. I više ne nalazi ono što je prije vidio u vanjskom svijetu kroz tijelo i njegove organe, već sebe nalazi kako doživljava sebe unutar ovog vanjskog svijeta, u duhovnom koje buja i uzdiže se kroz njega. Kao da je prostor u kojem je prije osjećao sebe, sada ispunjen bezbrojnim zvijezdama, sve u pokretu, kojima pripada. I sada zna: doživljavaš sebe u svom astralnom tijelu. Doživljavaš sebe u svom astralnom tijelu izvan fizičkog tijela, na takav način da ono što si prije osjećao, sada istinski oživljava.
Ako sada pogledate unatrag na ono što ste prije vidjeli o sebi, ono što je ranije opisano kao vanjski svijet, na ovo svijetleće tijelo s tamnom cirkulacijom misli eterskog tijela unutar njega, tada u trenutku kada se koncentrirate ne samo na tijelo već i na astralno, na zvjezdani život astralnog tijela, tada ono što ste ostavili iza sebe, napušteno tijelo, izgleda drugačije. I sada možete točno uočiti razliku, koja se može izraziti na sljedeći način: možete ponovno usmjeriti svoju pažnju na sebe, a zatim vidite svoje svijetleće tijelo i svoje etersko tijelo misli. Ali ako se sada možete koncentrirati na sebe na takav način da se unutarnji zvjezdani svijet, za koji znate da ga nastanjujete, manifestira u vama, i sada se osvrnete na svoje fizičko tijelo, koje ste ostavili iza sebe, tada sjaj može prestati, tada se zaustavlja cirkulacija misli. U određenom smislu, moguće je to učiniti proizvoljno, ali na tom mjestu nastaje slika našeg vlastitog bića, koja nam se čini - zapravo, ne može se drugačije reći - kao naša personificirana karma. Ono u nama, što nosimo kao ljudi, zbog čega uzrokujemo ovu ili onu sudbinu, je poput spiralne kugle. Naša karma, naša sudbina, personificirana, stoji pred nama. I znamo, kada je sada pogledamo: ovo si ti, ali onakav kakav zaista jesi u svom unutarnjem moralnom biću. Ovo si ti, onakav kakav stojiš u svijetu kao pojedinac; ovo si ti potpuno sam.
Javlja se još jedna svijest. Ta dodatna svijest ima nešto vrlo opresivno u sebi. Čovjek ovu potpuno personificiranu sudbinu promatra u najdubljoj povezanosti s vlastitom tjelesnošću, sa svojom zemaljskom egzistencijom. I doista na takav način da ima neposrednu spoznaju: kako su tvoji mišići strukturirani u tvom zemaljskom tijelu, cijeli tvoj mišićni sustav, to je kreacija ove tvoje sudbine, tvoje karme. Sada dolazi vrijeme kada čovjek sebi kaže: koliko je maya ponekad drugačija od istine. Sve dok postojimo na fizičkoj razini, vjerujemo da se ova mišićava osoba jednostavno sastoji od mesnatih mišića; u istini, ti mesnati mišići su kristalizirana karma. I oni su tako oblikovani unutar čovjeka, tako kristalizirani, da čovjek u svom mišićnom sustavu nosi svoju kristaliziranu karmu, sve do najfinijeg kemijskog sastava. Nosi je tako potpuno da duhovni promatrač sada to savršeno razumije: ako je naprimjer, čovjek pomaknuo svoje mišiće na takav način da je otišao na mjesto gdje ga je zadesila nesreća, to se dogodilo zato što je duhovna sila boravila unutar tih mišića, tjerajući ih iznutra na mjesto gdje ga je zadesila nesreća. Poredak svijeta je kristalizirao našu sudbinu u našem mišićnom sustavu. A u našem mišićnom sustavu živi duh, za vanjsku fizičku razinu kristaliziran, koji nas, bez našeg očiglednog znanja, vodi svugdje kamo moramo ići, kamo moramo stići, prema našoj karmi.
Ako ovo unutarnje jačanje ide još dalje, ako čovjek iskusi svoju nutrinu, takoreći, izvan svog tijela, tada se pokazuje ono što odgovara impulsu volje u fizičkom životu, na fizičkoj razini. Čim se ovaj život volje pojavi iznutra - ali izvan tijela - čovjek se ne osjeća samo kao unutar zvjezdanog sustava, već se osjeća kao unutar Sunca tog zvjezdanog sustava; zna da je jedno sa Suncem svog planetarnog sustava. Moglo bi se reći da kada netko doživi svoje astralno tijelo iznutra, zna da je jedno s planetima svog planetarnog sustava; kada netko doživi svoje 'Ja' izvan tijela, zna da je jedno sa Suncem svog zvjezdanog sustava, prema kojem je sve usmjereno.
Kad se sada osvrnemo na ono što nije unutra, nego vani - jer ono što je vani dok je netko u fizičkom tijelu, unutra je kad je izvan tijela, a ono što je unutra kad je netko u fizičkom tijelu, vani je kad je izvan tijela - kada se sada osvrnemo na sebe, suočeni smo s nečim drugim, suočeni smo s nužnošću u odnosu na nas same, da je ono što je vani u fizičkom svijetu kao vlastita tjelesnost moralo nastati i mora proći: suočeni smo s nastankom i nestankom fizičkog tijela. Čovjek postaje svjestan, takoreći, kako postoje duhovne moći i entiteti koji usmjeravaju i vode nastanak ovog fizičkog tijela, i kako su tu drugi koji ga razgrađuju, ovo fizičko tijelo. I postaje svjestan onoga što to stvarno nastajanje i nestajanje kristalizira u fizičkom svijetu. Jer zna se da je to fundamentalno vezano uz čovjekov koštani sustav. Ugradnjom koštanog sustava u čovjekovo fizičko tijelo, izriče se, takoreći, sud, o obliku u kojem čovjek doživljava rođenje i smrt u fizičkom svijetu. Kako se koštani sustav kristalizira unutar čovjeka, tako je tim formiranjem određeno i kako čovjek kao biće nastaje i nestaje. Čovjek zna: ne bi mogao biti biće kakvo jesi u fizičkoj egzistenciji, da cijeli svijet nije surađivao na otvrdnjavanju tvoje fizičke prirode, tako da se pojavljuje unutar koštanog sustava. I čovjek uči obožavati, u koštanom sustavu - koliko god to čudno zvučalo - univerzalne vladajuće sile svijeta koje pronalaze svoj duhovni izraz u svim tim bićima koncentriranim u životu Sunca. Uči prepoznati, kako je osnovni plan čovjeka, ovaj koštani sustav, upisan u svjetski poredak, a kako je ono drugo, a to su njegovi fizički organi, samo spušteno na njega.
Dakle, vidovito promatranje onoga što sada postaje vanjski svijet završava promatranjem simbola smrti - moglo bi se reći, promatranjem ljudskog kostura izvana. Jer kroz te vidovite procese, čovjek konačno dolazi do spoznaje kako su duhovni svjetovi, takoreći, oblikovali fizički, vanjski simbol - te duhovne svjetove kojima čovjek istinski pripada svojim unutarnjim bićem i u koje se smjestio izašavši izvan svog tijela. Čovjek upoznaje sebe svojim bićem izvan svog tijela. I sada, upravo u ovoj četvrtoj fazi, čovjek također prepoznaje da kada vršimo svoja djela u svijetu, kada razvijamo svoju volju, to je sila u nama koja nesvjesno djeluje na fizičkoj razini, što tek sada istinski znamo: kada se jednostavno krećemo naprijed i koristimo mehaniku svog koštanog sustava za ovo kretanje naprijed, u ovom procesu hodanja djeluju univerzalne, kozmičke sile - sile u koje smo istinski uronjeni tek kada sebe doživimo izvan našeg tijela u ovoj četvrtoj fazi.
Razmislite o ovome, dragi prijatelji: čovjek hoda, pomičući svoje udove naprijed uz pomoć svoje skeletne mehanike; misli da to radi iz zadovoljstva. Da bi to bilo moguće, da bi postojale sile kojima se možemo kretati naprijed uz pomoć naše skeletne mehanike, cijeli svijet morao je postojati, i cijeli svijet morao je biti prožet božanskim duhovnim silama, božanskim duhovnim silama o kojima stječemo znanje tek kada postignemo ovu četvrtu fazu. Božanski duhovni kozmos živi u svakom koraku kojeg napravimo, i dok vjerujemo da smo mi ti koji pomiču svoja stopala naprijed, to ne bismo mogli učiniti da ne živimo u duhovnom kozmosu, u božanskom svijetu.
Sve dok smo u svojim fizičkim tijelima, usmjeravamo pogled posvuda oko sebe. Tu vidimo bića mineralnog, biljnog i životinjskog carstva; vidimo planine, rijeke, mora, jezera, oblake; vidimo zvijezde, Sunce i Mjesec; ono što vidimo izvana ima nutrinu, a mi sami ulazimo u tu nutrinu, kada na opisani način živimo izvan naših tijela. Kada živimo unutra, znamo: ono što je duhovno, ono što je skriveno iza blistavog Sunca, iza sjajnih zvijezda, iza planina, rijeka, mora, jezera i oblaka, živi u našoj skeletnoj mehanici, kada se krećemo, i sve to mora biti prisutno. Tada također stječemo dublje razumijevanje onoga što je rečeno prije. Kao što je naša volja usko povezana s našom skeletnom mehanikom, tako su i naši osjećaji usko povezani s našim mišićnim sustavom; ovaj mišićni sustav simbolični je izraz našeg sustava osjećaja. Kao što su naši mišići strukturirani, omogućujući nam kontrakciju i izduživanje, čime zauzvrat pokrećemo skeletnu mehaniku, tako je nužan i planetarni sustav, što učimo kada se nađemo u našem astralnom tijelu. Cijeli planetarni sustav nalazi se unutar našeg mišićnog sustava, baš kao što se cijeli kozmos nalazi unutar skeletnog mehanizma. Ono što se na odgovarajući način može reći o mislima i osjetima osjetila, bit će raspravljano na sljedećim predavanjima.
Takve stvari pruža duhovno znanje. Iz ovoga vidimo da to duhovno znanje uistinu nije nešto što nam daje samo misli i ideje, već nešto što može prodrijeti u cijelu našu dušu, tako da istinski naučimo upoznati sebe, da postanemo drugačija osoba u svim svojim osjećajima i mislima. Jer ako pustimo da ono što je sada objašnjeno kao iskustvo vidovite svijesti djeluje na naš um i sažme to u temeljni životni osjećaj duše, kako se taj temeljni životni osjećaj duše može izraziti? Što treba reći, ako se u nekoliko riječi želi opisati što se u nama budi kao unutarnji osjećaj života takvim znanjem vidovitog istraživanja?
Čovjek gleda ono što se čini najobičnijim, što je izraz našeg najobičnijeg raspoloženja, i stječe nešto poput dojma onoga što je opisano u uvodnim rečenicama 'Iskušenja duše' kroz usta Capesiusa i Benedikta: kako se, takoreći, ciljevi koje su postavili božansko duhovna bića spajaju unutar ljudi, kako se ono što su božansko duhovna bića zamislila kroz svjetove ulijeva u ono što čini ljudsku prirodu. I sada se to nastoji sažeti u jedno, duboko iskustvo: čovjek na ljudsku prirodu gleda drugačije nego prije, sada shvaća da je ta ljudska priroda prožeta božanskim kozmosom na potpuno drugačiji način nego prije. I ta se svijest rasplamsava, jača i potvrđuje unutarnjim razumijevanjem uma i osjećaja: ako netko želi razumjeti ljude, to može učiniti samo ako nauči da cijelo ovo ljudsko biće potječe iz božanskog duhovnog!
Kad ga pogledamo, kako se njegovi osjećaji ulijevaju u njegovu mišićnu aktivnost, kako se božansko duhovno, kozmičko, ulijeva u njegove kosti, kako cijeli svijet živi u kretanju njegovih kostiju, kako cijeli planetarni sustav živi u kontrakciji, širenju i opuštanju mišića, kad se o tome razmisli i to osjeti, onda se s punim razumijevanjem kaže: da, ovaj čovjek je rođen iz božanskog.
Ex deo nascimur.