.- DRUGO PREDAVANJE, Beč, 10. travnja 1914.
Izlazak iz tijela jačanjem moći pamćenja. Doživljaj čisto vremenskog prije utjelovljenja. Religioznost, iskušenje, obrazovanje u prenatalnoj vremenskoj struji.
Jučer mi je zadatak bio podijeliti neka ezoterična iskustva vezana za mišljenje, osjećanje, volju i percepciju, koja se javljaju u ljudskoj duši kada živi izvan tijela, s namjerom da duhovnim istraživanjem upozna svoju duševnu nutrinu i svoje biće. Danas će mi zadatak biti takva iskustva predstaviti iz drugačije perspektive, jer samo razmatranjem života sa različitih gledišta možemo uistinu steći uvid u njega.
Sjetite se na trenutak kako smo jučer pokušali pokazati što ljudska duša vidi, kada u prvom redu pogleda na svoju tjelesnost, i ono što je fizički s njom povezano, od izvan tijela, te što tada doživljava; to jest, što čovjekovo astralno tijelo i 'Ja' doživljavaju, kada sve više jačaju u prostoru, u koji su sada izvan tijela, takoreći, ušli. Sada, u biti, moguć je još jedan način razmatranja, iste stvari. Upravo je to značaj istinske duhovne kontemplacije: da se do misterija može doći samo duhovno razmatrajući stvar iz različitih perspektiva. Zapravo, postoji i drugi način napuštanja tijela. Rekao bih da je metoda opisana jučer pokazala da duša napušta tijelo na takav način da se jednostavno seli iz tijela u prostor, i počinje živjeti izvan tijela. Taj proces napuštanja tijela može se dogoditi i na sljedeći način. Da bi se pronašao izlaz iz sebe, prvo se može pokušati dublje zaroniti u sebe. Može se pokušati povezati s iskustvima koja su u duši, moglo bi se reći, najsličnija duhovnom iskustvu. Može se pokušati povezati s tim iskustvima putem našeg pamćenja. Često je rečeno: budući da smo mi kao ljudske duše, sposobni ne samo percipirati, misliti, osjećati i htjeti, već i sačuvati te misli i percepcije kao riznicu pamćenja, mi time u biti transformiramo svoj unutarnji život u nešto duhovno. I na javnom predavanju sam istaknuo da je već francuski filozof Bergson shvatio da ono što postoji kao riznica pamćenja u duši, da se ne može smatrati izravno povezanim s tjelesnim; radije se mora gledati kao duševna nutrina, kao nešto što duša razvija, što postoji čisto duhovno-duševno.
I doista, kada u vidovitoj svijesti započne imaginacija, kada iz tame duhovne egzistencije izrone prvi dojmovi, ti su dojmovi, po svojoj kvaliteti i svojoj suštini, vrlo slični onom sadržaju duše koji je u nama kao riznica sjećanja. Poput slika sjećanja, ali sada opet kao nešto beskonačno duhovnije, pojavljuju nam se kada počnemo percipirati vidovitom sviješću. Tada shvaćamo, takoreći, da je naša zaliha sjećanja prva istinski duhovna stvar, prva stvar s kojom se, u određenom smislu, već uzdižemo iz naših tijela, ali da onda moramo ići dalje, izvući takve slike koje lebde u duhovnom, kao što nam to sjećanje nudi - iako s daleko većom živopisnošću - iz dubina duha koje ne pripadaju našem iskustvu poput predodžbi sjećanja, da se nešto uzdiže, takoreći, od iza sjećanja. To se mora naglasiti: nešto se uzdiže iz stranih duhovnih oblasti, dok se riznica sjećanja uzdiže iz onoga što smo doživjeli u fizičkom svijetu.
Ako sada pokušamo usmjeriti svoj duhovni pogled natrag na iskustva nas samih tijekom godina od djetinjstva, do kojih se proteže naše sjećanje, ako pokušamo zanemariti sve vanjsko i živjeti u potpunosti u sebi, tako da se sve više pronalazimo u svojim sjećanjima, izvlačeći iz svoje riznice sjećanja čak i ono što obično nije prisutno, tako se sve više približavamo vremenskoj točki do koje se možemo sjećati. I ako to često činimo, ako čak steknemo određenu praksu u tome - a to možemo - izvlačenja davno zaboravljenih sjećanja, tako da razvijemo jaču moć sjećanja, ako izvlačimo sve više i više onoga što je zaboravljeno, i kroz svoju moć donosimo sjećanja, tada ćemo vidjeti da, poput cvijeća koje se pojavljuje među pojedinačnim zelenim vlatima i biljkama na livadi, tada će se među slikama sjećanjima, pojaviti imaginacije o nečemu što prije nismo poznavali. To je doista nešto što se pojavljuje poput cvijeća na livadi među travom, ali što proizlazi iz sasvim drugih duhovnih dubina od sjećanja, koja izranjaju iz naše vlastite duše. I tada učimo razlikovati ono što bi moglo biti povezano s našim sjećanjima, od onoga što izranja iz duhovnih slojeva i duhovnih dubina. I tako postupno, razvijamo moć da izvučemo duhovno iz njegovih slojeva.
Ovo nam omogućuje da napustimo naša tijela na drugačiji način od onog opisanog jučer. U načinu opisanom jučer, tijelo napuštamo na izravan način. U načinu opisanom danas, prvo se vraćamo svom životu, prolazeći kroz cijeli svoj život. Uranjamo u svoj unutarnji život, navikavamo se, jačanjem moći sjećanja u našem unutarnjem životu, i između svojih sjećanja crpimo iz duhovnog svijeta, i tako konačno dolazimo dalje od našeg rođenja, dalje od vremenskog slijeda od našeg začeća, u duhovni svijet u kojem smo živjeli prije nego što smo se ujedinili s fizičkom supstancom nasljeđivanja u našoj sadašnjoj inkarnaciji. Jureći kroz svoj život, prelazimo u duhovni svijet, natrag u vrijeme prije nego što smo ušli u ovu inkarnaciju. Ovo je drugi način napuštanja tijela, ulaska u duhovno. I ovaj se način uvelike razlikuje od onog opisanog jučer. Obratite posebnu pozornost na ove razlike, jer u ovom nizu predavanja ima mnogo suptilnosti i intimnosti koje želim podijeliti s vama. Ali te suptilnosti i intimnosti je teško izraziti prikladnim terminima. Samo pokušajem preciznog shvaćanja takvih razlika, može se istinski razumjeti ta pitanja, i doći do sigurnog mišljenja o njima.
Kada netko napusti tijelo na način koji sam upravo opisao, iz njega izlazi na potpuno drugačiji način. Kada netko izađe iz tijela na način opisan jučer, osjeća se kao da je izvan njega, u vanjskom prostoru. Mogao sam opisati kako se čovjek širi po vanjskom prostoru, kako se osvrće na svoje fizičko tijelo. Čovjek izađe izvan sebe i, takoreći, ispunjava prostor; izađe u prostor. Ali kada se prođe kroz ono što se ovdje misli, iskoračuje se iz samog prostora; prostor prestaje imati bilo kakvo značenje za njega; napušta se prostor i tada je samo u vremenu. Dakle, s takvim napuštanjem tijela, izraz 'ja sam izvan svog tijela' prestaje imati bilo kakvo značenje - jer 'izvan' podrazumijeva prostorni odnos. Čovjek više ne osjeća da postoji istovremeno sa svojim tijelom; sebe doživljava u vremenu. U vremenu u kojem je bio prije inkarnacije, u prije. I tijelo doživljava kao postojeće poslije. Čovjek je uistinu samo unutar strujećeg, neprekidnog vremena. I umjesto, izvana i iznutra, dolazi, prije i poslije.
Kroz ovaj način izlaženja iz vlastite tjelesnosti, čovjek je u stanju istinski prodrijeti u oblasti koje doživljavamo između smrti i ponovnog rođenja. Jer putuje se u prošlost, uranja se u život koji je doživljen prije ove zemaljske egzistencije. I ovaj zemaljski život pojavljuje se na takav način da se pitamo: što leži tamo u budućnosti, što nam se čini kao ono kasnije? Ovdje vidite precizniji opis nekih stvari koje nisam mogao detaljno objasniti na svom javnom predavanju: naime, kako se zapravo ulazi u oblasti koje se doživljavaju između smrti i novog rođenja.
Sada, ako se ovim putem izlazi iz tijela, time se vraćajući životu koji je prethodno proživljen u duhu, time se također napušta i prostor. Stoga ovo napuštanje tijela - od sada u ono ranije - posjeduje daleko veći stupanj nutrine nego drugo napuštanje, a za istraživača duha ovo napuštanje tijela opisano sada, doista ima beskonačno veći značaj od onog opisanog jučer, koje uključuje napuštanje prostora. Jer ono što se tiče istinski duboke nutrine duše, može se istinski shvatiti samo na način opisan danas. I ovdje bih želio početi navođenjem jednog primjera, iz kojeg ćete vidjeti kako se mora pokušati prodrijeti u intimnosti i suptilnosti ljudskog života.
Ovdje u našim fizičkim tijelima, živimo naše fizičke živote. Koristimo svoja osjetila, opažamo svijet, upoznajemo svijet, u njemu osjećamo, i kroz naše djelovanje u ovom svijetu pokušavamo sebi dati vrijednost; djelujemo svjesno kroz naša tijela. Tako se odvija život, tako se odvija utoliko što pripadamo fizičkom planu. Ali za svakog čovjeka koji istinski želi iskusiti svoje ljudsko dostojanstvo, mora postojati viši život; i oduvijek je postojao viši duševni život. Religije, koje su ljude ispunjavale višim životom, oduvijek su postojale. U budućnosti, ljude će ispuniti takvim višim životom znanost duha. Što želi taj viši život? Što želi ovaj viši život, koji u mislima, osjećajima i senzacijama nadilazi ono što fizička razina može ponuditi, što za neke postoji samo u nejasnim slutnjama u sferi religije, za druge u jasno definiranim obrisima znanosti duha - što nadilazi ono što osjetila mogu percipirati, što čovjek može misliti svojim razumom vezanim za mozak, što čovjek može postići svojim tijelom u svijetu?
Ljudska duša žudi za duhovnim životom. Osjetiti duhovni život u sebi, znati nešto o takvom duhovnom životu koji nadilazi fizički život, ono je što istinski ljudima daje dostojanstvo. Moglo bi se reći: sve dok čovjek prebiva u fizičkom tijelu, nastoji uzdići svoje dostojanstvo, osjetiti svoju pravu svrhu kroz život koji zamišlja kao da se proteže izvan fizičkog svijeta, kroz osjećanje, spoznavanje duhovnog svijeta. Uperite pogled u duh, osjetite da duhovne sile prožimaju fizički svijet: to je u biti raspoloženje koje bi religijski život i srodne stvari trebali dati čovjeku. A briga odgojitelja koji ozbiljno shvaća dijete u razvoju, bit će osigurati da to dijete ne odrasta živeći isključivo u vanjskim, materijalnim konceptima, već da ga približi konceptima nadosjetilnog svijeta.
Nazovimo sada, bez namjere da naglasimo uskost ili dogmatska ograničenja religijskih sustava, ono što izvlači ljude iz ovog fizičkog svijeta, religijom, i za razliku od onoga što smo upravo opisali kao putovanje ljudske duše izvan rođenja i začeća, u duhovni svijet koji prethodi zemaljskom životu, gdje je duša također izvan prostora, zapitajmo se: postoji li, između smrti i novog rođenja u svijetu, u koji ulazimo kako smo opisali, nešto što bi se moglo nazvati religijom tog duhovnog carstva? Postoji li tamo nešto što bi se moglo usporediti s religijskim životom na Zemlji? Već smo detaljno opisali, i nastavit ćemo opisivati, procese koje čovjek doživljava između smrti i novog rođenja. Ali sada se pitamo: postoji li nešto poput religije u ovom duhovnom životu? Nešto, za što se može reći: što se može usporediti s iskustvima koja opisujemo za duhovni svijet, na isti način na koji stoje reference za nadosjetilni svijet u svakodnevnom životu na fizičkom planu?
Svatko tko izađe iz svog tijela na opisani način, dolazi do spoznaje da nešto poput religioznog života postoji i tamo u zemlji duha. I dovoljno čudno, dok čovjek sve doživljava u zemlji duha što ima oko sebe, duhovna bića i duhovne procese, na isti način na koji doživljava fizička bića i fizičke procese ovdje, ondje, kroz ovaj život, ili barem u velikom dijelu između smrti i novog rođenja, stalno ima pred sobom, poput snažne duhovne strukture, sliku ljudskog ideala. Ovdje na Zemlji sve što nadilazi čovjeka imamo kao religiju. Međutim, ljudski ideal, ono je što imamo u duhovnom svijetu kao religiju. Čovjek uči razumjeti, da su razna bića različitih duhovnih hijerarhija udružila svoje namjere i snage, da bi kozmički tok pokrenuli u tom smjeru, na način opisan u mojoj 'Skici tajne znanosti'. Bogovi su zamislili ljudski ideal kao cilj svog stvaranja, točnije, ne onaj ideal koji se manifestira kao fizički čovjek sada, već kao najviši ljudski duševno-duhovni život koji bi se mogao manifestirati u potpuno razvijenom potencijalu ovog fizičkog čovjeka.
Dakle, kao cilj, kao najviši ideal, kao religija bogova, slika čovječanstva lebdi pred bogovima. I kao na dalekoj obali božanstva, za bogove lebdi hram, predstavljajući sliku božanskog bića u ljudskom obliku kao najviše umjetničko postignuće bogova. I neobično je to, da dok je čovjek u zemlji duha između smrti i ponovnog rođenja, on tamo postupno postaje sve zreliji, spreman gledati ovaj hram čovječanstva, ovaj uzvišeni ideal čovječanstva. I dok ovdje na Zemlji, religiozni život doživljavamo kao nešto što mora biti naš vlastiti slobodni čin, nešto što moramo crpiti iz sebe, da je čak moguće da materijalistička sklonost poriče religiozno, suprotno je istinito u zemlji duha između smrti i novog rođenja. Što više živimo u drugoj polovici vremena između smrti i novog rođenja, to jasnije najviši ljudski ideal, božanski cilj svijeta, stoji pred nama, toliko jasno da ga ne možemo previdjeti, tako da je uvijek pred našim duhovnim pogledom. Ovdje na Zemlji, čovjek može ne biti religiozan, jer njegova duša može previdjeti duh u odnosu na fizičko. Tamo preko je nemoguće, da čovjek ne vidi božanski cilj; on mu je nedvosmisleno jasan. Dakle, posebno u drugoj polovici života, između smrti i novog rođenja, kao na obali egzistencije, to jest, na obali struje vremena - shvatite sve ove izraze sada na način da se bavimo vremenom izvan prostora - tamo stoji ideal čovječanstva. Religija spoznaje ne može tamo postojati; jer čovjek mora znati što predstavlja religijski sadržaj. Ono što sam upravo opisao, tamo je religijski sadržaj. U tom smislu, nitko ne može ne biti religiozan, nemati pred sobom religiozni ideal zemlje duha. Jer on stoji sam za sebe, cilj je bogova i predstavljen je kao najmoćnija, najveličanstvenija imaginacija, kada uđemo u drugu polovicu našeg života između smrti i novog rođenja. Ali čak i ako tamo ne možemo razviti religiju znanja, ipak pod vodstvom duhovnih bića koji djeluju u ime ljudi, razvijamo vrstu religije.
Iako se prepoznavanje, promatranje, ne mogu naučiti, jer su samorazumljivi, naša volja, naš voljni osjećaj, naša osjećajna volja, u drugoj polovici života između smrti i novog rođenja, moraju se potaknuti kako bismo istinski težili prema onome što promatramo. Božanska volja i božanski osjećaj ulijevaju se u naš voljni osjećaj, i osjećajnu volju, tako da u drugoj polovici naših života između smrti i novog rođenja, biramo put u tom smjeru. Svi izrazi su doista neadekvatni za ovu potpuno drugačiju vrstu života, ali izraz se može koristiti: ovdje nas uče u odnosu na naš intelekt; tek kada učenje prođe kroz predodžbu, ovdje na Zemlji nastavlja utjecati na naše osjećaje. Tamo je tako da, nakon što se prođe vremenska točka - koju ću kasnije opisati - koja se nalazi na pola puta između smrti i novog rođenja, nakon što se prođe ono što sam u svojoj posljednjoj misterijskoj drami 'Buđenje duše' nazvao ponoćnim satom, u početku postoji određena tupost, čak i u pogledu volje i osjećaja, prema onome što stoji poput veličanstvenog hrama u daljini vremena. Tu božanske sile osvjetljavaju i griju naše duševne sposobnosti: to je lekcija koja se izravno obraća našoj nutrini, i manifestira se na takav način da sve više stječemo sposobnost da istinski želimo ići putem prema onome što doživljavamo kao ideal. Dok u fizičkom životu možemo stajati pred učiteljem ili odgajateljem, a oni mogu stajati pred nama, ipak u osnovi osjećamo kao da nam izvana govore u srca, osjećamo da naši duhovni odgajatelji viših hijerarhija, obrazujući nas kako sam upravo opisao, svojim vlastitim moćima puštaju da teku izravno u našu nutrinu. Zemaljski odgajatelji nam govore; duhovni odgajatelji u životu između smrti i novog rođenja daju svoj život našim dušama obrazujući nas duhovno i religiozno. I tako ih sve više osjećamo u sebi, te odgajatelje iz viših hijerarhija; osjećamo se sve intimnije povezani s njima. Kroz to naš unutarnji život jača i učvršćuje se. Bogovi te sve više prihvaćaju; bogovi sve više žive u tebi i pomažu da iznutra postaneš jači! To je temeljni osjećaj koji prožima ovaj život između smrti i ponovnog rođenja, posebno njegovu drugu polovicu.
Dakle, vidimo kako je sve u ovom životu osmišljeno tako da se naša iskustva odvijaju izravno u dubinama naših vlastitih duša. Sada, dok nas uče bogovi, dolazimo do određene točke u našem iskustvu između smrti i novog rođenja. Dolazimo do ključne točke. Rekao bih da u dalekoj budućnosti naziremo ideal čovječanstva; ali moći koje nam mogu usaditi ovi božanski duhovni učitelji, ovise o tome što smo od sebe stvorili tijekom naših inkarnacija, tijekom naših prethodnih života. I tako, dok živimo svoj put od ponoći svijeta, točno na sredini između smrti i novog rođenja, i dok nastavljamo živjeti sve dalje u vremenu, videći ideal čovječanstva u najdaljoj budućnosti, konačno dolazimo do točke, krajnje perspektive za ideal čovječanstva. Ali stojimo na ovoj točci, gdje sada moramo reći sebi - zapravo to ne kažemo sebi, mi to doživljavamo potpuno iznutra, ali to moramo izraziti riječima običnog života: božanske duhovne sile djelovale su na tebe, postaju sve više unutarnje u tvojoj duši, sada žive u tebi; ali sada si na točci gdje se više ne možeš prožimati tim silama, jer, morao bi biti daleko savršeniji ako bi želio ići dalje od ove točke.
I sada dolazi ključna prekretnica. U ovom trenutku, približava nam se teško iskušenje! Bogovi su dobro mislili s nama; u međuvremenu su nam dali sve što su nam mogli dati, učinili su nas što jačima, s obzirom na snagu koju smo do sada stekli u životu. Ta snaga, koju su nam bogovi dali, je u nama, a iskušenje se približava govoreći nam: da, sada možeš slijediti ove bogove, sada možeš pustiti da sve što jesi teče u moći koje su ti bogovi dali; možeš ući u duhovne svjetove. Jer bogovi su ti dali toliko toga.
Čovjek se može potpuno produhoviti: ta je perspektiva pred njim. Ali to se može učiniti samo skretanjem s puta prema velikom idealu čovječanstva, silaskom s puta. Drugim riječima, čovjek kreće na put u duhovno svjetove, noseći u duhovne svjetove sve svoje nesavršenosti. Tamo bi se one preobrazile u savršenstva. I doista bi. Moglo bi se ući s nesavršenostima; bio bi s njima, dok bi bio biće koje prožimaju božanske sile. Ali to biće bi se moralo odreći potencijala koji posjeduje, potencijala koji nije razvilo trenutno na svom putu, potencijala koji ukazuje na smjer velikog ideala čovječanstva; moralo bi se toga odreći. Svaki put prije nego krenemo u zemaljsku inkarnaciju, suočavamo se s iskušenjem da ostanemo u duhovnom svijetu, da uđemo u duhovnu oblast i dalje se razvijamo s onim što već jesmo, što je sada potpuno božansko, i da se odreknemo onoga što mi, kao ljudska bića, možemo postati na putu prema dalekom religioznom idealu božanskog duhovnog svijeta. Javlja se iskušenje da prestanemo biti religiozni u odnosu na zemlju duha.
Iskušenje je tim veće, jer ni u jednom trenutku razvoja čovječanstva Lucifer nema veću moć nad ljudima nego u ovom trenutku kada im šapuće: iskoristite priliku sada, možete ostati u duhu, sve što ste razvili možete prenijeti u svijetlo duha! Da bi duša zaboravila, koliko je to moguće, ono što postoji kao potencijal, što stoji tamo u dalekom hramu na dalekoj obali vremena.
U sadašnjem stanju, čovječanstvo ne bi moglo odoljeti iskušenju Lucifera, da duhovi, čiji je Lucifer protivnik, sada ne preuzimaju stvari ljudi. I tako počinje bitka između bogova koji čovječanstvo vode prema njegovom idealu, koji ispovijedaju religiju bogova, i Lucifera, za ljudsku dušu. Rezultat ove bitke je da je arhetip koji je čovječanstvo formiralo za svoju zemaljsku egzistenciju, izbačen iz vremena u prostor, magnetski privučen egzistencijom u prostoru. To je ujedno i trenutak kada se događa ta magnetska privlačnost kroz roditeljski par, kada se čovjek smješta u prostorne sfere, stječući s njima srodstvo. Ali kroz to, sve oko čovjeka što bi ga moglo navesti da ostane isključivo u duhovnom svijetu, je prikriveno. I to prikrivanje se izražava upravo u njegovom obavijanju fizikalnošću. Ljudi su smješteni unutar fizikalnosti, tako da ne vide ono što im Lucifer namjerava predstaviti. A kada su obavijeni tjelesnim ovojem, i svijet percipiraju kroz svoja tjelesna osjetila i tjelesni razum, ne vide ono čemu bi inače težili u duhovnom svijetu, zavedeni od strane zavodnika. Oni to ne vide; ovaj svijet duhovnih bića i procesa percipiraju izvana, onako kako se otkrivaju osjetilima i razumu vezanom za mozak. I dok je u osjetilnom tijelu, njihov razvoj preuzimaju duhovi koji ga pokreću naprijed.
A sada se zapitajmo: koliko se toga, između rođenja i smrti, događa u nama u podsvjesnim dubinama naših duša, koliko se toga događa u nama bez našeg znanja? - Kad bismo sve morali postizati svjesno, ne bismo mogli ići kroz cijelu zemaljsku egzistenciju. To sam već istaknuo u svojoj knjizi 'Duhovno vodstvo svijeta i čovječanstva': kada čovjek uđe u fizičku inkarnaciju, prvo mora oblikovno raditi na svom mozgu i živčanom sustavu. Radi, ali to čini nesvjesno. Sve je to izraz mudrosti daleko veće od one koju ljudi mogu shvatiti svojim osjetilnim razumom. U nama, između rođenja i smrti, prebiva mudrost koja postoji iza svijeta koji percipiramo svojim osjetilima i o kojem razmišljamo svojim intelektom vezanim za mozak. Ta mudrost postoji iza njega; od nas je skrivena između rođenja i smrti. Ali ona vlada, tka i djeluje u nama u podsvjesnim dubinama duše i mora, takoreći, preuzeti odgovornost za poslove ljudi iz tih podsvjesnih dubina, jer ljudi moraju privremeno biti uklonjeni od vizije koja bi bila primamljiva. U inače normalnim okolnostima, bez pažljive upute iz duhovnog svijeta, ako nas Čuvar praga ne bi spriječio da nazremo duhovne sfere, bili bismo u iskušenju, korak po korak, tijekom cijelog života da napustimo svoje još nesavršene, svoje još ne u potpunosti razvijene ljudske sposobnosti, i da slijedimo uspon u duhovne svjetove, ali s našim nesavršenostima. Vrijeme našeg zemaljskog života nam je potrebno, da bismo se oslobodili iskušenja Lucifera tijekom ovog razdoblja.
Do izvjesnog vremena kada budemo izvedeni izvan prostora, Lucifer nema moć, još uvijek postoji mogućnost napretka, ali on stiže upravo u trenutku kada smo došli do točke odluke. Kroz naš prethodni život ne možemo napredovati, stoga želimo skrenuti sa svojim nesavršenostima i ostati u duhovnom svijetu. Bogovi napretka, čiji je Lucifer protivnik, štite nas od toga odvodeći nas iz ovog duhovnog svijeta, zaklanjajući nam ga, i provodeći, iza naše svijesti, ono što nam se mora dogoditi od unutar ovog duhovnog svijeta.
Dakle, tu smo kao ljudska bića u svijetu, sa svojom sviješću u našim fizičkim tijelima, i kažemo si: hvala vam, bogovi! Ostavili ste nam mogućnost da o svijetu znamo onoliko, koliko je dobro za nas. - Jer ako bismo gledali dalje od praga onoga što čini naš horizont svijesti, u svakom bi trenutku bili suočeni s opasnošću da ne postignemo cilj čovječanstva. Iz tog svjetlijeg, višeg stanja svijesti u kojem postojimo između smrti i novog rođenja, gdje smo okruženi duhovnim svjetovima i duhovnim bićima, gdje smo u duhu, morali smo biti preneseni u svijet prostora, kako bi nam, u svijetu prostora, svijet koji ne bismo mogli podnijeti bio zastrt dok ne prođemo kroz vrijeme između rođenja i smrti - vrijeme u kojem smo, uklanjanjem iz duhovnog svijeta, činjenicom da tijekom tog vremena ovaj duhovni svijet nije utjecao na nas, da su nas okruživale samo materijalne stvari, dobili novi poticaj prema dalekim ciljevima ideala čovječanstva. Jer kroz cijelo vrijeme koje živimo na Zemlji, tijekom kojeg naša svijest ne opaža duhovni svijet, božanski duhovi koji nas pokreću naprijed, sada djeluju u nama, neometani našom sviješću, neometani našim iskušenjem da slijedimo Lucifera. I oni nam ulijevaju toliko snage da, kada prođemo kroz vrata smrti, možemo malo dalje napredovati prema idealu čovječanstva.
Ono na što sam aludirao ovim riječima, još je jedna misterija koja leži iza egzistencije ljudi. I mislim da je dobar uskrsni osjećaj pogledati one aspekte života koji se postižu kroz unutarnje transcendiranje fizičkog tijela, gledati na odnos, života između smrti i novog rođenja, i života koji potom dobivamo u fizičkom tijelu. Tu promatramo ovaj život između smrti i novog rođenja, i postajemo svjesni vodstva dobrih božanskih duhovnih bića koja nam pomažu ići naprijed. Kao što u duhu gledamo u svoju prošlost, gledamo u ta božanska duhovna bića i sada razumijemo da nam je ovo naše jastvo u tijelu između rođenja i smrti, darovano od strane bogova kako bi nam bogovi neko vrijeme mogli osigurati daljnji razvoj, bez potrebe da sami nešto učinimo. Dok percipiramo svijet, dok mislimo u svijetu, osjećamo u njemu, imamo volju u njemu, dok pohranjujemo svoja sjećanja kako bismo imali koherentno biće u fizičkoj egzistenciji, iza svega toga, iza ovog našeg svjesnog života, djeluju božanska duhovna bića. Ona vode naprijed struju vremena. Pustila su nas u prostor kako bismo u ovom prostoru, imali upravo onoliko svijesti koliko nam ovi bogovi smatraju dobrim dopustiti, ako žele nastaviti voditi naše sudbine, iza ove svijesti, prema velikim idealima čovječanstva, prema idealima religije bogova.
Gledajući u svoju nutrinu na ovaj način - prema tom unutarnjem koje, u normalnim životnim okolnostima, ne možemo ni percipirati ni istražiti svojom sviješću - pokušajmo prodrijeti u sebe s osjećajem: u tebi živi nešto što ne možeš shvatiti normalnim moćima ljudskog života, ali što je tvoja najdublja duševna nutrina; pokušajmo postati svjesni toga u sebi, te dublje, skrivene duševnosti, a zatim pokušajmo postati svjesni kako, u tom duševnom kojeg sami ne vodimo, vladaju bogovi, Bog u nama vlada: tada ćemo steći ispravan osjećaj za Boga koji u nama vlada. I upravo zbog pojavljivanja takvog osjećaja, takvog ispravnog uskrsnog osjećaja, želio sam danas izgovoriti ove riječi, ne toliko zbog njihovog teorijskog sadržaja.
Ako se - klanjajući se onome što se duši predstavlja, kada ona, takoreći, iskorači iz sebe u prostor, ispunjavajući taj prostor - ova duša zna, može naučiti: rođen sam od božanskog - tada, kroz ono što je danas rečeno, može produbiti to znanje: sa svime što znam, sa svime što je u mojoj duši dostupno u percepciji, mišljenju, osjećanju i volji, rođen sam iz dubljeg duševnog, iz tog duševnog u meni, koje je još uvijek kod božanskog, koje teče u struji vremena, ali teče s božanskim. Možemo otkriti znanje koje se može izraziti u mnogo dubljem smislu od onog na koji se mislilo jučer na kraju naših razmatranja. Kao rezultat naših razmatranja, možemo predstaviti riječ u daleko dubljem smislu: od Boga smo rođeni. Jer otkrivamo da se ova duša, sa svime što može znati o sebi, u svakom trenutku rađa iz božanskog, tako da u svakom trenutku, svoje najdublje biće možemo ispuniti ovime: od Boga smo rođeni.
Ex deo nascimur.