.- TREĆE PREDAVANJE, Beč, 11. travnja 1914.
Stvaranje fantoma u osjetima osjetila. Slike u sjeni misli; blago sjećanja. Nerođeni u osjećaju i volji. Živa percepcija i unutarnji pogled u pretkršćansko doba. Djelo Krista.
Prvo, danas moramo skrenuti pozornost na neke pozitivne rezultate okultnih istraživanja, koji su s jedne strane vrlo prikladni da nas uvedu u biće čovjeka, ali s druge strane nam pokazuju koliko je čovjek u svijetu uistinu složeno biće. Ali možemo li misliti drugačije, nego da čovjek u svijetu postoji kao uistinu složeno biće kada uzmemo u obzir da je prava slika idealnog čovjeka, ono što čovjek može postati kada istinski razvije sav svoj inherentni potencijal, u biti sadržaj religije bogova i da, u osnovi, sva duhovna bića različitih hijerarhija koja susrećemo povezane s ljudskom prirodom, rade od unutar kozmosa zajedno na izgradnji čovjeka, kao i smisla ovog kozmosa!
Prvo što treba reći, jest da percepcijama koje primamo iz vanjskog svijeta, onakve kakve se pojavljuju u našoj svijesti, zapravo primamo samo mali dio onoga što u nas struji. Dok stojimo u fizičkom svijetu, naši osjetilni organi su otvoreni, naš intelekt je vezan za naš mozak i živčani sustav, promatrajući svijet i pokušavajući objasniti što nam na taj način dolazi, samo mali dio onoga što juri prema nama dopire do naših predodžbi, samo mali dio istinski ulazi u našu svijest. U svijetlu i boji, u zvuku i tako dalje, sadržano je mnogo više nego što smo svjesni. Vanjska, materijalistička fizika, u svom dječjem svjetonazoru, govori o materijalnim procesima iza boja, iza svjetlosti i tako dalje, vibracijama atoma i slično. To je doista, moglo bi se reći, dječji svjetonazor. Jer u istini, događa se sljedeće.
Ljudsku percepciju moramo promatrati vidovitim uvidom, jer samo iz takvog promatranja stvarnog procesa percepcije, može proizaći razumijevanje odnosa između ljudi i njihove okoline, čak i ako ostanemo isključivo na fizičkom planu. Nešto vrlo neobično se otkriva kada se proces percepcije promatra vidovito. Recimo da nešto djeluje na naše oko; percipiramo svjetlost ili boju i stoga imamo osjet svjetlosti ili boje u našoj svijesti: izvanredna stvar koja se otkriva duhovnim istraživanjem, jest da se u biću čovjeka ne pojavljuju samo ta svjetlost i boja, već da se, kao u tragu svjetlosti i boje, istovremeno s našim osjetom svjetlosti i boje, susrećemo s nekom vrstom leša svjetlosti i boje. Naše oko uzrokuje da imamo osjet svjetlosti i boje. Stoga bi se moglo reći: svjetlost ulazi i priprema nas za osjet svjetlosti, ali gledajući dublje u svoje biće, otkrivamo da dok svjetlost prebiva u našoj svijesti, naše ljudsko biće je prožeto nečim što mora umrijeti unutar tog bića kako bismo mogli imati osjet svjetlosti. Ne možemo imati nikakvu percepciju, nikakav osjet izvana, bez neke vrste formacije leša, koja se probija kroz taj osjet, pojavljujući se kao u njegovom tragu. Duhovno istraživanje mora reći: gledam čovjeka, znam da sada doživljava crveno. Ali vidim da to crveno, koje živi u njegovoj svijesti, izlijeva nešto iz sebe, prožima cijelo njegovo biće, utoliko što je ušlo u kožu i na granicu eterskog tijela, ubija nešto unutra, nešto što postaje poput leša boje. Samo promislite da, zapravo, kad god se suočimo s fizičkim svijetom i otvorimo svoja osjetila, primamo leševe svih naših percepcija poput utvara, ali djelatnih utvara. Dok percipiramo vanjski svijet, nešto u nama uvijek umire. To je vrlo neobičan fenomen. I istraživač duha mora se zapitati: da, što se ovdje događa? Što je uzrok ovog vrlo neobičnog fenomena?
Moramo razmotriti pravu prirodu onoga što juri prema nama poput svjetlosti. To svjetlo ima mnogo toga iza sebe. Ono što, takoreći, svjetlost otkriva, to je samo predstraža onoga što juri prema nama. Iza svjetla, međutim, ne leži valno kretanje o kojem vanjska fizika fantazira, već iza svijetla, iza svih percepcija, iza svih dojmova, leži prije svega ono što možemo shvatiti kada svijet promatramo duhovno, kroz imaginaciju, kroz kreativne slike. U trenutku kada bismo sve vidjeli, percipirali sve što živi u svjetlu, ili u zvuku, ili u toplini, percipirali bismo, iza onoga što dolazi u našu svijest, kreativnu imaginaciju, a unutar nje, inspiraciju koja se otkriva, a unutar toga, intuiciju. Ono što dolazi u našu svijest kao osjet svjetla i zvuka, je najgornji sloj, takoreći, samo pjena, onoga što vibrira prema nama, ali unutar toga živi ono što bi, ako bi došlo u našu svijest, u nama moglo postati imaginacija, inspiracija i intuicija.
Dakle, u stvarnosti, percipiramo samo četvrtinu onoga što juri prema nama; preostale tri četvrtine prodiru u nas bez da dopiru do naše svijesti. Dakle, dok stojimo tamo i percipiramo boju, kreativna imaginacija, inspiracija i intuicija prodiru u nas, takoreći, kroz osjet boje, prodiru u nas. Ako pomnije proučimo ova tri potonja uljeza, otkrivamo da, ako bi ta imaginacija, inspiracija i intuicija, zaista ušle u naš organizam na način kako pokušavaju prodrijeti kroz osjetilnu percepciju, imale bi takav učinak da bi, čak i tijekom naše zemaljske egzistencije između rođenja i smrti, u nama probudile onu vrstu duhovnosti koju sam jučer naznačio kao moguću posljedicu iskušenja Lucifera. Te imaginacije, inspiracije i intuicije, utjecale bi na nas na takav način da bismo se osjećali prisiljenima napustiti sve, apsolutno sve, što još uvijek postoji u nama kao predispozicije za našu težnju za dalekom budućnošću, za ljudskim idealom, i htjeli bismo se duhovno razviti sa svime onime što već jesmo. Htjeli bismo postati duhovna bića na razini savršenstva koju smo postigli kroz naše prethodne živote. U određenom smislu bismo si rekli: postati čovjekom je prevelik napor za nas; još bismo u budućnosti morali proći težak put. Napustit ćemo svaki potencijal za čovjeka koji još leži u nama. Radije bismo postali anđeli sa svim nesavršenostima koje nosimo, jer se na taj način izravno uzdižemo u duhovni svijet, na taj način produhovljujemo svoje biće. Tada ćemo, biti nesavršeniji nego što bismo ikada mogli biti u kozmosu prema našoj inherentnoj prirodi, ali ipak ćemo postati duhovna, anđeoska bića.
Ovdje možete vidjeti, opet iz primjera, koliko je važno ono što se naziva pragom duhovnog svijeta, i koliko je važno biće koje se naziva Čuvarom praga. Jer on stoji na točki o kojoj sam upravo govorio. On u našu svijest pušta samo osjet, i ne pušta ono što bi, kao imaginacija, kao inspiracija, kao intuicija, ako bi ušlo u našu svijest, u nama izazvalo neposredan poriv za produhovljenjem, onakvi kakvi jesmo, s odricanjem od svakog sljedećeg ljudskog života. To nam se mora sakriti; vrata naše svijesti su zatvorena za impuls koji prodire u naše biće. I dok prodire u naše biće bez da ga možemo osvijetliti svijetlom naše svijesti, dok mu moramo dopustiti da siđe u mračne dubine naše podsvijesti, duhovna bića čiji je Lucifer protivnik ulaze u naše biće s druge strane, i sada se u nama javlja borba između Lucifera, koji šalje sve imaginacije, inspiracije, intuicije, i onih duhovnih bića čiji je Lucifer protivnik. Uvijek bismo svjedočili ovoj borbi sa svakim osjetom, sa svakom percepcijom, da za vanjsku percepciju nije postavljen prag duhovnog svijeta, prag koji nije zatvoren samo za vidoviti pogled.
Iz ovoga možete vidjeti, što se zapravo događa u nutrini ljudske prirode. Rezultat ove borbe je ono što sam okarakterizirao kao svojevrsni leš, djelomični leš u nama. Ovaj leš je izraz onoga što u nama mora postati potpuno materijalno, poput mineralnog depozita, tako da ga ne možemo produhoviti. Da se ovaj leš nije razvio kroz borbu Lucifera i njegovih protivnika, umjesto toga u sebi bismo imali rezultat imaginacije, inspiracije i intuicije, i uzdigli bismo se izravno u duhovni svijet. Ovaj leš tvori težinu kojom nas dobra duhovna bića, čiji je protivnik Lucifer, održavaju u fizičkom svijetu, čuvajući nas na takav način da smo, takoreći, sakrili ono što se moralo u nama pojaviti kao poriv za produhovljenjem, tako da bismo, nakon ovog prikrivanja, mogli težiti istinskom idealu ljudske prirode, razvijanju sveg potencijala koji je u nama. Dakle, budući da se ovaj depozit, ovaj fantom leša formira u nama, budući da smo, percipirajući, uvijek prožeti nečim što je istovremeno leš, mi time, u činu percipiranja, u sebi ubijamo taj stalno rastući poriv za produhovljenjem. I dok se ovaj depozit formira, nastaje ono na što sam često aludirao, a što je važno razumjeti u njegovom punom značenju.
Vidite, kada gledate u ogledalo, ispred sebe imate staklenu ploču, ali biste vidjeli ravno kroz nju da nije presvučena reflektirajućim slojem. Budući da staklo ima taj reflektirajući sloj, ono reflektira ono što je ispred ogledala. Ako biste stali pred svoje fizičko tijelo, na takav način da biste doživjeli ne samo percepcije već i imaginacije, inspiracije i intuicije, koje ulaze u njega, tada biste gledali kroz fizičko tijelo i doživjeli bi osjećaj koji bi vas naveo na kažete sebi: ne želim imati ništa s ovim fizičkim tijelom; čak ga ni ne primjećujem, već se uzdižem, takav kakav jesam, u duhovni svijet. Uistinu, fizičko tijelo bi pred vama stajalo poput staklenog ogledala bez ikakvog premaza. Ali sada je fizičko tijelo prožeto ovim lešom. To je poput premaza ogledala. I sada se sve što padne na njega odražava, ali samo onako kako to percipiramo kroz naša osjetila. Tako nastaju osjetilna opažanja. Naš konstantni leš, koji nosimo u sebi, zrcalni je premaz cijelog našeg tijela i kroz njega vidimo sebe u fizičkom svijetu. Tako postojimo kao pojedinačno fizičko biće u fizičkom svijetu. Tako ljudsko biće kompleksno percipira sebe.
Razmotrimo drugi slučaj, da ne samo da percipiramo, već i mislimo. Kada mislimo, to nisu osjetilne percepcije. Osjetilne percepcije mogu biti poticaj za mišljenje, ali stvarno mišljenje se ne događa kroz osjetilnu percepciju; događa se više unutarnje. Kada mislimo, ne ostavljamo nikakve dojmove na svom fizičkom tijelu svojim mišljenjem, ali dojmove ostavljamo na svom eterskom tijelu. Međutim, pri mišljenju u nas ne ulazi sve što leži u mislima. Kad bi u nas ušlo sve što leži u mislima, onda bismo svaki put kad mislimo, prvo osjetili mnoštvo živih elementarnih bića kako pulsiraju u nama; osjećali bismo se potpuno živima iznutra. Jednom sam u Münchenu rekao: kad bi netko doživio misli kakve uistinu jesu, u takvom spletu misli bi se osjećao kao u mravinjaku; sve bi bilo život. U ljudskoj misli ne opažamo taj život jer, opet, samo njihova pjena, takoreći, dolazi do naše svijesti i tvori sjenovite slike misli koje se u nama pojavljuju kao naše mišljenje. Nasuprot tome, ono što prožima misli kao žive sile, spušta se u naše etersko tijelo. Ne opažamo živa elementarna bića koja vrtlože u nama; radije, u mislima opažamo samo ekstrakt, nešto poput sjene. Ali drugo, sam život, ulazi u nas i time nas prožima na takav način da se u našem eterskom tijelu javlja nova borba, sada borba između duhova napretka i Ahrimana, ahrimanskih bića. A izraz te borbe je da se misli ne odvijaju u nama kao što bi se odvijale u nama da su živi entiteti. Kad bi se odvijale onakve kakve uistinu jesu, osjećali bismo se u životu bića misli: kretali bi se naprijed i natrag - ali to ne opažamo. Umjesto toga, naše etersko tijelo, koje bi inače bilo potpuno prozirno, postaje, takoreći, neprozirno; rekao bih da postaje poput dimljenog topaza, koji je prožet tamnim slojevima, dok je kvarc potpuno proziran i čist. Dakle, naše etersko tijelo prožima duhovna tama. Ono što prožima naše etersko tijelo je naša riznica sjećanja.
Riznica memorije nastaje jer se u našem eterskom tijelu, kroz spomenute procese, misli zrcale, takoreći, ali sada reflektirane u vremenu, do točke do koje se sjećamo u fizičkom životu. To su reflektirane misli, koje imamo u sjećanju, misli reflektirane iz vremena. Ali duboko u našem eterskom tijelu, iza sjećanja, dobra božanska duhovna bića, čiji je protivnik Ahriman, djeluju, stvarajući, izgrađujući one sile koje mogu oživjeti ono što je umrlo u fizičkom tijelu kroz gore opisane procese. Dakle, dok se u našem fizičkom tijelu stvara leš - stvaranje koje se mora dogoditi jer bismo inače imali poriv da se produhovimo sa svim nedostacima koje nosimo - u eterskom tijelu se budi nešto poput životne sile. Tako da se ono što je ubijeno, može istinski ponovno roditi u budućnosti.
Ali sada istinski razumijemo značaj, 'prije', i 'poslije'. Kad bismo u našoj neposrednoj sadašnjosti djelovali na temelju imaginacija, inspiracija i intuicija, koje ulaze u nas, slijedili bismo Lucifera i produhovili se. Ali bacajući ih u budućnost, ne manifestirajući ih sada, već ih čuvajući kao sjeme za budućnost, one ponovno dobivaju svoju pravu suštinu. Ono što bismo zlouporabili u sadašnjosti, koristit ćemo u budućnosti, nakon što prođemo kroz vrata smrti, da iz duhovnog svijeta, za sebe izgradimo novi život. Ono što bi nas, ako se koristi u fizičkom svijetu, vodilo da se sa svim našim nedostacima produhovimo, nakon smrti nas kao sila vodi povratku u fizički zemaljski život. Dakle, stvari u različitim svjetovima funkcioniraju u različitim smjerovima.
Tako je s našim mišljenjem. A sada razmotrimo naš osjećaj, ono što nosimo u sebi kao unutarnji osjećaj, kao unutarnji osjet, nije ono što bi zapravo moglo biti, prema cijelom svom unutarnjem biću. Ono što nosimo u sebi kao osjećaj, ono što dolazi u našu svijest kao osjećaj, zapravo je samo sjena onoga što istinski živi u nama, jer u našem osjećaju također živi duhovno biće. Ako se sjetite onoga što sam rekao na prvom predavanju, osjetit ćete da duhovna bića, koja su u osnovi cijelog planetarnog sustava, žive u njemu, jedino što ne dolaze u našu svijest. Osjećaj, kakvog znamo, dolazi u našu svijest, drugi ostaje izvan naše svijesti. Što zapravo znači: drugi ostaje izvan naše svijesti? Uistinu je vrlo teško u običnom jeziku pronaći riječi koje precizno karakteriziraju te stvari. Kao što moramo reći: percepcija i misao u nama stvaraju nešto što je u biti kao ubijeno - iako je u mišljenju, kroz protudjelovanje, istovremeno vrsta procesa poticaja prema nečemu što će živjeti u budućnosti - tako moramo reći i: svaki osjećaj koji prebiva u nama, svaki osjećaj koji se u nama javlja, zapravo se ne rađa u nama u potpunosti, ne nastaje u potpunosti. Kad bi sve u nama, što prebiva kroz naš osjećaj, izronilo, onda bi nas ono što živi u osjećaju zaokupilo na potpuno drugačiji način, osnažilo na potpuno drugačiji način. Ono što leži iza osjećaja, ono što osjećaj čini živim bićem, bićem čiji se život hrani cijelim planetarnim sustavom, ne izlazi izravno. Osjećaj, pak, izranja iz nas samo poput sjene onoga što on uistinu jest. To znači da kada čovjek jednom uđe u svoj svijet osjećaja s dubljim univerzalnim iskustvom, sa svakim osjećajem osjeća nešto nezadovoljavajuće. Sa svakim osjećajem osjeća da bi se mogao pojačati, da bi se mogao jače pojaviti. Naime, mora se imati nešto poput iskustva tajnosti osjećaja: mogao bi nam otkriti mnogo više što se u njemu krije; skriva nešto od onoga što živi u nama, što prebiva u dubini duše i što se samo napola pojavljuje.
Kada se okrenemo svojoj volji, svemu u nama što može biti htijenje i volja, to je tu, samo u većoj mjeri, baš kako je i s osjećajem. Osim što iza volje stoji duhovno biće, temeljno biće, koje zapravo živi u Suncu. Ne samo ono što živi u planetima, već ono što živi u cijelom Suncu, također živi i unutar volje. Ali ostaje skriveno. Volja je još manje potpuno rođena od osjećaja. Volja bi nas prožimala na potpuno drugačiji način kada bi sve što leži u njoj istinski izašlo na vidjelo u našoj svijesti. Samo, najudaljenija površina volje istinski dolazi do izražaja, samo najpovršniji, pjenasti oblici volje. Ostatak nam ostaje skriven. I zašto nam cijeli svijet, u osnovi, ostaje skriven u osjećajima i volji? Jer ono što nam ostaje skriveno, ako se gleda s fizičkom plana, bilo bi nepodnošljivo. S fizičke ravnine, činilo bi se kao nešto što bismo htjeli odbiti, nešto od čega bismo se htjeli okrenuti.
Ono što živi i nije rođeno u osjećajima i volji, to je karma u nastajanju. Recimo, da odaberemo konkretan primjer, osjećamo neprijateljsku emociju prema nekome. Da, ono što nam dolazi u svijest u toj neprijateljskoj emociji samo je vanjska igra valova. Unutar nje leže sile koje se šire cijelim planetarnim sustavom. Ali ono što nam ostaje skriveno upravo je ono što nam govori: kroz svoj neprijateljski osjećaj, u sebe usađuješ nešto nesavršeno, nešto što moraš uravnotežiti. - U trenutku kada bi ono što živi ispod izbilo na površinu, pred nama bi se pojavila slika onoga što, u karmi, mora uravnotežiti neprijateljske osjećaje. I ujedinili bismo se s Luciferom i Ahrimanom kako bismo spriječili to uravnoteženje, jer bismo sudili s gledišta fizičkog plana. Ali na ovom fizičkom planu to je skriveno od nas; Čuvar praga to skriva od nas iz jednostavnog razloga što o tim stvarima, koje nisu rođene u našim osjećajima ili našoj volji, možemo suditi samo kada živimo u duhovnom svijetu između smrti i novog rođenja. Tamo želimo ono što inače nikada ne bismo željeli; tamo želimo da ono što odgovara neprijateljskom raspoloženju bude istinski uravnoteženo, jer tamo imamo istinski interes za sadržaj religije bogova, za savršeni ideal čovječanstva, koji nas nastoji učiniti savršenim ljudskim bićima. Znamo da ono što je uzrokovano neprijateljskim osjećajem mora biti uravnoteženo suprotnom silom. Mora se sačuvati za budućnost nakon smrti, i tek tada se može roditi ono što je nerođeno u našim osjećajima i našoj volji.
Sada, vidite, predstavio sam, rekao bih, četverostruki aspekt jezgre ljudske duše. Ono što ostaje nerođeno od našeg osjećaja živi u astralnom tijelu; ono što ostaje nerođeno od volje, živi u 'Ja'. Dakle, percipirajući vanjski svijet imamo nešto poput fantomskog fizičkog leša u sebi, što je zapravo zrcalni premaz za naše fizičko tijelo. U sebi imamo depozit, neku vrstu zamračenja fizičkog tijela. U astralnom tijelu imamo što se ne rađa u vremenu između rođenja i smrti, i imamo nešto u našoj volji što se ne rađa u ovom vremenu. - Ova četverostrukost, koju čovjek u sebi nosi, mora se sačuvati za vrijeme između smrti i novog rođenja. Ali ona živi u nama kao jezgra naše duše, s istom sigurnošću kao što sjeme za sljedeću godinu leži u biljci. Vidite, dakle, da ne samo da možemo općenito govoriti o jezgri duše, već tu jezgru duše čak možemo shvatiti u njezinoj četverostrukosti. Ako recimo, u sebi nosimo osjećaj koji nam uzrokuje nelagodu, posebno iznutra, ako nismo sasvim u miru sa svojim životima, to se događa zato što se pritisak vrši iz nerođenog dijela naših osjećaja na svjesni dio. Kako se taj pritisak može održati? Doista, vidite, taj pritisak je nešto čijoj je opasnosti u osnovi čovjek stalno izložen. Jer ono što sam upravo opisao, utoliko što se odnosi na osjećaj i volju - to jest na ono što istinski predstavlja naš unutarnji život duše u smislu prvog predavanja - upravo je ono što nas dovodi u unutarnji nesklad. Kad bi postojao pravi sklad između urođenog dijela osjećaja i volje, i onoga što ostaje izvan praga svijesti, kad bi postojala ravnoteža, pravi sklad, kretali bismo se kroz ovaj osjetilni svijet kao zadovoljne i sposobne osobe. Tu leži korijen svakog unutarnjeg nezadovoljstva. Kad netko doživi unutarnje nezadovoljstvo, ono proizlazi iz pritiska podsvjesnog dijela osjećaja i volje.
Sada moram dodati nešto onome što sam raspravljao, da se, s obzirom na uvjete koje sam upravo opisao, biće čovjeka doista promijenilo tijekom njegova razvoja. Stvari su upravo onakve kakve sam ih sada opisao, zapravo, u naše vrijeme. Nisu uvijek bile takve. U ranijim razdobljima ljudskog razvoja, recimo tijekom drevne perzijske, egipatske i indijske epohe, bilo je drugačije. Percepcije su pritjecale na potpuno isti način, a te su percepcije sadržavale imaginacije, inspiracije i intuicije, ali u ranijim vremenima te imaginacije, inspiracije i intuicije, nisu bile toliko neučinkovite na ljude kao danas. Nisu potpuno umrtvljivale unutarnje fizičko ljudi, nisu ostavljale tako gust mineralni otisak, to je proizlazilo iz činjenice da je u tim ranijim vremenima nešto nastalo s druge strane - iz osjećaja i volje - kada su pod određenim uvjetima percepcije dolazile izvana. Ako se vratimo, naprimjer, u ranija vremena egipatske i babilonske kulture i razmotrimo ljude tamo, ti su ljudi percipirali sasvim drugačije. Svakako su, baš kao i mi, stajali u odnosu na vanjski svijet, ali njihova su tijela bila organizirana na takav način, da imaginacije skrivene u osjetilnim percepcijama, nisu imale potpuno uništavajući učinak, već su pritiskale prema njima s određenom vitalnošću. Budući da su tako živo pritiskale, u nutrini ljudi su izazivale protusliku onoga što nam sada ostaje potpuno skriveno u 'Ja' i astralnom tijelu. Duhovna bića Sunca i planetarnog sustava gurala su od iznutra, odražavajući, takoreći, ono što je bilo oživljeno imaginacijom. Dakle, za pripadnika starije egipatske i babilonske kulture postojala su u određena vremena, percepcije kada je, gledajući prema van u fizički svijet, ne samo primao fizičke percepcije kakve mi imamo, već kada bi one oživjele. Znali su da nešto leži iza njih, nešto što je oživljeno u imaginaciji. Stoga još nisu bili toliko glupi da posumnjaju, poput naših današnjih fizičara, da se iza tih percepcija kriju materijalne vibracije atoma, već su znali da je iza njih život, i iz njih su se, zračeći natrag, pojavljivale slike živog zvjezdanog neba, čak i Sunca. To je bilo posebno snažno tijekom perzijske kulture, gdje je, u vanjskoj percepciji, zaista sjalo nešto poput unutarnje duhovne moći Sunca - Ahura Mazdao!
Ako se vratimo u još ranija vremena, nalazimo da je ova međuigra, ova konvergencija unutarnjeg i vanjskog svijeta, mnogo izraženija. To danas više nije moguće, ali zamjena može postojati, i ovdje dolazimo do točke gdje ćemo, rekao bih, istinski razumjeti naš zadatak unutar antropozofskog svjetonazora iz same prirode stvari. Zamjena se mora stvoriti. Stojimo pred vanjskim svijetom sa svojim percepcijama. O njemu razmišljamo, dok nam dio ovog vanjskog svijeta ostaje zatvoren, dio koji na nas ima otupljujući i zamagljujući učinak. Ali ono što je zatupljeno i zamagljeno možemo oživjeti kroz znanost duha. I upravo kroz oživljavanje onoga što je inače zatupljeno i zamagljeno, nastaje znanost o evoluciji Saturna, Sunca i Mjeseca, kakva je predstavljena u mojoj 'Skici tajne znanosti'. Svaki čovjek posjeduje ovo znanje o evoluciji Saturna, Sunca i Mjeseca; ono jednostavno prebiva u dubinama svijesti. Ne bi htjeli biti Zemljani kad bi to mogli tako lako percipirati, bez dovoljne pripreme. Radije bi da nisu povezani sa Zemljom, mogli bi evoluciju završiti s Mjesecom. Sve znanje, koje možemo steći kroz znanost duha, osvjetljava ono što nam ostaje skriveno u vezi s razvojem u prošlosti, prodirući u nas. Jer ono što živi vani u području imaginacije, inspiracije i intuicije, u našim osjetilnim percepcijama, i ne ulazi, kada se gleda kroz veo osjetilne percepcije, zapravo je ono što smo doživjeli u prošlosti.
Druga je stvar s onim što živi u našim osjećajima i volji. Netko bi mogao reći - a danas mnogi ljudi imaju poriv za tim: oh, što me briga za sve te stvari koje ovi zamršene glave smišljaju ili su smislili o nadosjetilnom svijetu. Ja takve ideje ne prihvaćam. - Svatko tko to kaže nije nikada shvatio zašto su religije nastale tijekom razvoja svijeta. To je ono što je zajedničko svim religijskim predodžbama: odnose se na stvari koje ljudi ne mogu percipirati svojim osjetilima; da se religijskim konceptima ljudi moraju ispuniti nečim što ne mogu percipirati. Koncepti koji proizlaze iz onoga što se može percipirati osjetilima, nikada ne mogu dati impuls za naše osjećaje i volju koji će biti pokretačka snaga nakon smrti. Da bi ono što je nerođeno u nama bilo učinkovito u našim osjećajima i našoj volji - jer je namijenjeno da bude učinkovito nakon smrti - ne trebaju nam predodžbe koje možemo steći putem naših osjetila ili putem razuma, koji je vezan za mozak; one nam ne pomažu. Samo one predodžbe koje odgovaraju onome što nije stvarno izvana, one koje nas, kada ih prihvatimo, čine pobožnima, kroz koje gledamo duhovni svijet, one nam daju impuls, poticaj, koji nam je potreban nakon smrti. Religiozna predodžba, znači zamišljati ono što još ne može djelovati u nama, ali što je nakon smrti aktivna sila. S religijskim konceptima prihvaćamo ne samo spoznajne koncepte, već nešto što može postati učinkovito nakon naše smrti i što, upravo zbog toga, sada mora biti takvo u fizičkom tijelu, tako da im se onaj tko ne želi razmišljati o takvim djelatnim silama može samo smijati i odbaciti u svom materijalizmu. Ali on ima paraliziranu moć da unaprijedi ono što je nerođeno u njegovom osjećaju i volji, ako se ne probije do predodžbi o nadosjetilnom.
Stoga se mora tako često naglašavati: ono što je prošlost obasjava vidovita svijest. Ponovno se spoznaje u sadašnjosti, također utoliko što postoji iza vela osjetilnog svijeta kao imaginacija, inspiracija i intuicija, te djeluje unutar osjetilnog svijeta. Prije je to ljudima davano kao religijsko uvjerenje, kako ne bi izgubili svu vitalnost u vrijeme nakon smrti, kako bi u jezgri svoje duše imali nešto što bi ih moglo održati na životu čak i nakon što su odbacili svoje fizičko tijelo. Sada je došlo vrijeme da predodžbe o nadosjetilnim svjetovima ljudi steknu kroz razumijevanje, kroz razumijevanje znanosti duha. Stoga se ne može dovoljno često naglašavati: samo duhovni znanstvenici mogu istraživati te stvari u nadosjetilnom svijetu. Ali jednom istraženo i priopćeno, postoji nešto u najvećoj dubini naše duše, tajni jezik te duše, koji nam omogućuje da razumijemo i shvatimo ono što istražuje duhovni znanstvenik. Tek kada se pojave predrasude razuma i osjetila, ono što duhovno istraživanje predstavlja kao nadosjetilne predodžbe, smatra se besmislicom, ludošću i fantazijom, no to je ono što, ako se prihvati, daje poticaj jezgri duše, tako da ona za svu budućnost može pronaći svoj put unutar kozmosa. Uvijek će samo oni koji prođu ezoterični razvoj istraživati sadržaj duhovnog svijeta. Poznavati taj sadržaj, proraditi ga iznutra u svijesti, imati ga u idejama i konceptima, posjedovati ga kao sigurnost suštine duše u duhovnom svijetu - to je ono što će čovječanstvu sve više trebati kao nužna duhovna hrana.
To nam od samog početka pokazuje kako razumjeti misiju našeg antropozofskog pokreta. U davna vremena, znanje je oživljavalo odozgo, a sadržaj koji odgovara tom znanju dolazio je odozdo. Stoga su drevni ljudi još uvijek imali neposrednu svijest o duhovnim svjetovima, koja je, međutim, postajala sve više zamagljena i otupljena. Da nije zamagljena i otupljivana, ljudi ne bi došli do pune svijesti o svojem 'Ja'. Do pune svijesti o svojem 'Ja' ljudi mogu doći, samo ako unutar svog fizičkog tijela razviju, u najvišem stupnju, onu utvaru leša o kojoj sam govorio. Naše fizičko tijelo, kao prozirni entitet mora, takoreći, biti potpuno prekriveno zrcalnim premazom, i tek kada je potpuno prekriveno, možemo istinski osjetiti sebe na takav način da kažemo: ja sam 'Ja'. Međutim, ovaj potpuni premaz razvijao se polako i postupno. Formirao se tijekom evolucije čovječanstva, a to je formiranje dovršeno u vrijeme kada se kada se dogodilo otajstvo Golgote. Zrcalni premaz tada je bio dovršen. Prije toga, ono donje i gornje još su uvijek međusobno djelovali, konvergirali su unutar čovjeka. Ali, moglo bi se reći, donje i gornje bilo je potpuno istisnuto činjenicom da je reflektirajuća površina postala savršena, a ljudi su percipirali samo odraz fizičkog tijela. To se dogodilo tek kada je u tijek evolucije čovječanstva ušao događaj Golgote.
Što se zapravo tu dogodilo? Pogledajmo pažljivo što se dogodilo! Zamislite te drevne ljude u vremenima prije otajstva Golgote, zamislite njihovu svijest! Izvana je dolazila vitalizacija imaginacijama; iznutra su se podizale slike izvanljudskog duhovnog svijeta. Što su bile slike koje su se pojavljivale unutar ljudi? Kao što znamo, to je bilo moguće u davna vremena i s prigušenim stanjem ljudske svijesti. Oni koji su znali te stvari, oni koji su, kao inicirani u davna vremena, mogli zaviriti u ljudsku dušu, mogli vidjeti kako ta konvergencija vitaliziranih imaginacija izvana, i unutarnje vizije još uvijek žive u njoj, nisu rekli: to sam čovjek vidi - nego su ti drevni inicirani rekli: on vidi svoj svijet u čovjeku, naprimjer, Jahve ili Jehova, kao što je bio slučaj sa starim Židovima. Bog misli u čovjeku. Kao što danas u našem razvojnom ciklusu kažemo, kada imamo misli: ja mislim; tako su i oni koji su te stvari znali u davna vremena, kada su se pojavljivale vizije iz duhovnog svijeta, rekli: bogovi misle u nama. - Ili kada se spoznalo jedinstvo božanskog u monoteizmu: Jahve misli u čovjeku. Čovjek je pozornica božanskih misli. - Ljudi su znali da su ispunjeni, pa su rekli: u meni misle bogovi.
Ali u ljudskom razvoju ležala je nužnost da to sve više bude nemoguće. Moglo bi se reći da se unutar čovjekove prirode, sve više tame suočavalo s vizijama, mislima bogova. Unutarnji fantom leša postajao je sve jači, sve značajniji. Bližilo se vrijeme kada iz ljudske prirode neće izlaziti misli bogova. Tada je to božansko biće, za koje se može reći da je mislilo kroz biće čovjeka, osjetilo da njegova svijest - jer se ta svijest sastojala od njegovih misli - postaje sve tuplja, sve prigušenija. I u tom božanskom biću probudila se čežnja da probudi novi oblik svijesti. Ljudi postižu drugačiji oblik svijesti. Bogovi, stvarajući novu svijest, stvaraju nešto bitno s njom; za njih nastaje nešto bitno. I ta bitna stvar koja se pojavila, bila je, za božansko biće na koje se sada misli, koje je osjetilo kako se svijest zatamnjuje: Krist. Krist je dijete božanstva, koje u ljudskom biću obnavlja svijest božanstva. Dakle, Krist biće, moralo se integrirati u ljudsko biće.
I u sebe moramo primiti svijest: percipirajući osjetilni svijet, neprestano u nas struji - umiranje. I tama i zamračenje teku u nas - misleći u ovom svijetu. I onom nerođenom puštamo da struji u nas, osjećajući ili imajući htijenje. Sve to prebiva u dubinama naše svijesti; tu puštamo da dotječe naše umiranje i naše nerođeno, koje možemo koristiti tek nakon što umremo. Ali to bi bilo osakaćeno, ako to ne bismo mogli uroniti u biće, koje je božanstvo rodilo kao biće nove svijesti, ako ne bismo pustili da to teče u biće Krista.
Ovu svijest možemo imati, istinskim razumijevanjem cijele evolucije kroz znanost duha: da, šaljemo dolje u podsvjesne dubine ono što umire u nama. Ali to umiranje, koje sve više i više uranjamo u vlastito biće, prima živi Krist, koji se u nama suprotstavlja. U onome što u nama umire, što se u nama zatamnjuje, što ostaje nerođeno, živi Krist. Puštamo da u nama umre, ono što mora umrijeti, kako bismo se mogli približiti istinskom idealu čovječanstva sa svim svojim potencijalom. Ali ono što u sebe ulijemo kao umiranje, ulijemo u biće Krista, koje prožima evoluciju ljudi od osnutka kršćanstva. A ono što ostaje nerođeno u nama, naši osjećaji i volja, znamo da je prožeto supstancom Krista, u koju je uronjeno nakon smrti.
Tamo, u nama, živi Krist, otkad je iskusio otajstvo Golgote. U Krista uranjamo umiranje, koje je prisutno sa svakom percepcijom. I u biće Krista uranjamo zatamnjenje u mišljenju. U svjetlo, duhovnu sunčevu svjetlost Krista, šaljemo svoje zamračene misli. I kada prođemo kroz vrata smrti, naši nerođeni osjećaji i naša nerođena volja, uronjeni su u supstancu Krista. Ako ispravno shvatimo ovaj razvoj, onda za ovaj razvoj kažemo: u Kristu umiremo.
In Christo morimur.