.- ČETVRTO PREDAVANJE, Beč, 12.travnja 1914.
Razlika između iskustava u duhovnom svijetu i na fizičkom planu. Preobrazba mudrosti u životne snage; stvaralačka snage volje koja osjeća; propitivanje stvari. Priprema u zemaljskom za poticanje života u duhovnom.
Na drugom javnom predavanju koje sam ovdje održao, pokušao sam u najširim crtama, koliko je to moguće na javnom predavanju, opisati život kakav se za ljude odvija između smrti i novog rođenja. Ono s čim smo se tamo susreli, na sljedeća dva predavanja zaokupit će nas dublje, a posebno će biti produbljeno činjenicom da će nam se činiti kao da to sve više objašnjava život ovdje u fizičkom svijetu. Međutim, da bismo došli do takvog dubljeg razumijevanja, potreba priprema je dana na prethodna tri predavanja, a biti će proširena u današnjem. Posebno ova predavanja, trebala bi nam pružiti sredstva za daljnje istraživanje onoga što je javno predstavljeno.
Tu i tamo sam često govorio našim prijateljima, da ako ljudi žele upoznati i razumjeti duhovne svjetove - a u duhovnim svjetovima živimo između smrti i novog rođenja - moraju steći koncepte i predodžbe koje se ne mogu izvesti iz iskustva fizičke razine, međutim, kako ih čovječanstvo sve više stječe, one će biti od beskrajne važnosti, od sve veče važnosti, posebno za život na fizičkoj razini. Prvo, razjasnimo razliku između iskustva u duhovnom svijetu i iskustva na fizičkoj razini, razliku, koju kad prvi put predstavimo duši, mora biti potpuno upečatljiva i neobična, toliko da nam je lako vjerovati da takve stvari možemo razumjeti samo s poteškoćama. Ali što više uranjamo u znanost duha, vidjeti ćemo da takve stvari postaju sve razumljivije.
Kada smo na fizičkoj razini, kada pustimo da na nas utječu iskustva s fizičke razine, kada o tome razmišljamo jedna stvar nas mora posebno pogoditi. To je da na ovom fizičkom planu pred sobom imamo ono što nazivamo stvarnošću, ono što nazivamo egzistencijom, bitkom, aktualnošću. Moglo bi se reći: što je čovjek manje duhovan, to više gradi na onome što na fizičkom planu ima ispred sebe kao stvarnost koja se nameće. Drugačije je s onim što na fizičkoj razini želimo steći kao naše znanje, našu spoznaju. Kao djeca, prvo moramo biti obrazovani da razvijemo sposobnost stjecanja znanja, spoznaje fizičkog plana, a zatim moramo nastaviti raditi na tome. Stjecanje znanja pretpostavlja duhovni napor. Priroda, odnosno vanjska stvarnost, ne pruža spontano ono što sadrži kao mudrost, ono što sadrži kao svoje inherentne zakone. O toj mudrosti, o tim zakonima, znanje moramo steći. I u tome leži sva ljudska težnja za znanjem: aktivno stjecanje, iz pasivno primljenih iskustava, onoga što je u stvarima sadržano kao mudrost, kao inherentni zakon. Međutim, stvari su potpuno drugačije kada se uđe u duhovni svijet, bilo kroz vježbe koje vode do duhovnog istraživanja, ili kroz prolazak kroz vrata smrti. Istina, čovjekov odnos prema duhovnom okruženju nije uvijek onakav kao što ću opisati; ali jest u ključnim trenucima, tijekom značajnih iskustava. Baš kao i u našim životima na fizičkoj razini, ne težimo uvijek znanju, već i zastajemo u toj potrazi. Slično tome, ono što ću opisati, nije stalno nužno u duhovnom svijetu, već je ponekad u duhovnom svijetu nužno.
Iznenađujuće je to da ljudima ne nedostaje mudrosti u duhovnom svijetu. U fizičkom svijetu može biti budala, a ipak u duhovnom svijetu mudrost teče k njemu u istinskoj stvarnosti, jednostavno time što je prenesen u njega. Mudrost, ona koju s mukom stječemo u fizičkom svijetu, ona za koju moramo raditi dan za danom ako je želimo, u duhovnom svijetu je prisutna baš kao što nas u fizičkom svijetu okružuje priroda. Uvijek je tu i tu je u izobilju. U određenom smislu, možemo reći: što manje mudrosti steknemo na fizičkoj razini, to nam ta mudrost obilnije dotječe na duhovnoj razini. Ali u odnosu na tu mudrost na duhovnoj razini, imamo specifičan zadatak.
Posljednjih dana govorio sam o tome kako na duhovnoj razini pred sobom imamo ideal čovječanstva, sadržaj religije bogova, i kako se prema tome moramo probiti. To ne možemo, osim ako na duhovnom planu ne dođemo u položaj, da našu volju - dakle volju, osjećajnu volju, voljni osjećaj - volju i osjećaj možemo primijeniti tako da neprestano umanjujemo mudrost koja nam neprestano teče, koja je poput prirodnih pojava u fizičkom svijetu, ako od toga neprestano nešto oduzimamo. Čovjek mora posjedovati tu sposobnost da sve više oduzima od mudrosti s kojom se tamo suočava. Ovdje na fizičkoj razini moramo postajati sve mudriji; tamo moramo težiti primjeni svoje volje i svojih osjećaja na takav način, da uklanjamo sve više i više te mudrosti, zamagljujemo je. Jet što tamo manje mudrosti možemo ukloniti, to ćemo manje pronaći snage da se ispunimo silama da se, kao stvarna bića, približimo idealu čovječanstva. To pristupanje mora se sastojati od stalnog uklanjanja sve više i više mudrosti. Ono što oduzmemo, možemo u sebi transformirati, tako da transformirana mudrost postane životna sila koja nas pokreće prema idealu čovječanstva. Te životne sile moramo steći tijekom vremena između smrti i novog rođenja. Samo na taj način možemo istinski pristupiti novoj inkarnaciji, transformirajući mudrost, koja nam u izobilju dotječe u životne sile. A kada se vratimo na Zemlju, moramo toliko mudrosti transformirati u životne sile, moramo toliko smanjiti svoju mudrost, da posjedujemo dovoljno životnih snaga, da nasljednu supstancu koju primamo od oca i majke, prožmemo s dovoljno organizirajućih duhovnih snaga. Stoga od mudrosti moramo neprestano oduzimati sve više i više.
Ako opet nakon smrti pronađemo pravog materijalistu - osobu koja na fizičkoj razini duhu poriče bilo kakvu stvarnost, koji za života govori: sve što govoriš o duhu je ludost; tvoja mudrost je čista fantazija, koju u potpunosti odbacujem; ne prihvaćam ništa osim onoga što je vanjska priroda - tada, kada se takva osoba pronađe nakon smrti, vidite mudrost koja se u nju ulijeva toliko obilno da to ne može izbjeći. Duh joj teče odasvud. U istoj mjeri u kojoj ovdje nije vjerovao u duh, u istoj mjeri tamo je preplavljen duhom. Sada je suočen sa zadatkom transformacije ove mudrosti u životne sile, kako bi u svojoj sljedećoj inkarnaciji mogao oblikovati fizičku stvarnost. Ono što naziva stvarnošću trebao bi stvoriti iz ove mudrosti; ovu mudrost bi trebao umanjiti. Ali on je neće umanjiti; ona ostaje kakva jest. Ne može uspjeti u tome da iz nje oblikuje stvarnost. Suočen je s ogromnom kaznom duha: dok je u svom prošlom životu gradio samo na stvarnosti fizičke ravni, dok je potpuno nijekao duh, ne može, takoreći, pobjeći od duha i ostvariti bilo što od duha. Stalno se suočava s opasnošću da se uopće neće moći vratiti u fizički svijet silama koje sam stvara. Neprestano živi u strahu: duh će me prisiliti u fizički svijet, a ja ću tada imati fizičku egzistenciju koja niječe sve što sam u prošlom životu prepoznao kao ispravno. Morat ću pustiti da me duh gurne u fizičku stvarnost; neću moći sam dovesti do nje.
Ovo je prilično frapantno, ali istinito. Gušiti se, takoreći, u duhu nakon smrti i ne pronaći u njemu stvarnost kakvu smo štovali prije smrti, put do toga je prije smrti biti pravi materijalist i poricati duh. Tada se čovjek guši ili utapa u duhu.
Međutim, to su koncepti koje sve više moramo usvajati tijekom naših duhovno znanstvenih nastojanja. Jer kada steknemo takve koncepte, oni nas skladno vode i u našim fizičkim životima, pokazujući nam, u određenom smislu, kako se dvije strane života moraju nadopunjavati i uravnotežiti. U sebi njegujemo instinkt, da tu ravnotežu istinski postignemo u svojim životima.
Želio bih navesti još jedan primjer povezanosti između fizičkog života i duhovnog života. Razmotrimo vrlo konkretan, individualni slučaj. Pretpostavimo da smo na fizičkom planu nekome lagali. Govorim o individualnim slučajevima, zar ne. Ako smo nekome lagali, to se događa u određenom trenutku. Ono što ću sada opisati kao odgovarajući događaj u duhovnom svijetu, također se događa u određenom trenutku između smrti i novog rođenja. Dakle, pretpostavimo da smo nekome lagali u određenom trenutku na fizičkom planu. Tada će, tijekom našeg vremena u duhovnom svijetu, bilo da ulazimo kroz inicijaciju ili kroz smrt, doći točka kada će naše duše biti potpuno ispunjene istinom koju smo trebali izgovoriti. Ali ta nas istina muči; ta istina stoji pred nama, mučeći nas u istoj mjeri u kojoj smo od nje odstupili u svojoj laži. Potrebno je samo lagati na fizičkoj razini, da bi se u duhovnom svijetu izazvao trenutak kada nas muči odgovarajuća istina, suprotna laži, jer ta istina živi u nama, gori u nama i ne možemo je podnijeti. Naša patnja sastoji se u prepoznavanju: ovo je istina. Ali mi smo u takvom stanju da nam ta istina ne donosi užitak, zadovoljstvo, oduševljenje, već nas muči. Biti mučen dobrim stvarima, onim za što znamo da bi nas trebalo uzdići, jedna je od osobitosti iskustava u duhovnom svijetu.
Naprimjer, ako smo samo jednom u životu bili lijeni u nečemu gdje je marljivost bila dužnost, tada će u duhovnom svijetu doći vrijeme kada će marljivost koja nam je tada nedostajala živjeti u nama. Ta je marljivost tu; sigurno će doći, živi u nama, ako smo ikada istinski bili lijeni na fizičkoj razini. Tada će doći vrijeme, kada će nas unutarnja nužda prisiliti da tu marljivost primijenimo u sebi. Potpuno se posvećujemo toj marljivosti i znamo da je to nešto izuzetno vrijedno, ali nas muči; patimo pod njom.
Ili, razmotrimo slučaj koji možda manje leži u čovjekovoj volji, a više u drugim životnim procesima, koji se, rekao bih, više događaju u podlozi egzistencije i povezani su s odvijanjem naše karme; razmotrimo slučaj bolesti u fizičkom životu. Ako smo u fizičkom životu prošli kroz bolest koja nam je uzrokovala bol ili slično, tada u nekom trenutku u duhovnom svijetu doživljavamo suprotno raspoloženje, suprotno stanje bića: stanje zdravlja, dobrobiti. U istoj mjeri u kojoj nas je bolest oslabila, ovo stanje dobrobiti nas jača tijekom našeg boravka u duhovnom svijetu. Ovo je slučaj koji možda ne samo da šokira naš razum, kao i druge stvari koje su predstavljene, već prodire mnogo dublje u emocionalni aspekt duše, to dušu uznemiruje. Naravno, znamo da se stvari znanosti duha uvijek moraju dohvaćati osjećajima. Ali u ovom slučaju moramo uzeti u obzir sljedeće: mora nam biti jasno da postoji, takoreći, sjena bačena na vezu između fizičke bolesti i jačanja zdravlja u duhovnom svijetu. Veza je istinita, ali postoji nešto u čovjekovim grudima, s čime se osjećaj ne može pomiriti u toj vezi. To se mora u potpunosti priznati. Međutim, ta veza ima još jedan učinak kada je istinski shvatimo. A taj učinak možemo okarakterizirati na sljedeći način.
Pretpostavimo da se čovjek bavi znanošću duha, ulaže istinski napor da je istinski upije, ne na isti način kako se upijaju druge znanosti. Njih se može proučavati teoretski, ono što se nudi može se steći pukim mislima i konceptima. Međutim, znanost duha nikada ne bi trebala biti apsorbirana na ovaj način. Ona bi trebala biti poput duhovne krvi života u nama. Znanost duha trebala bi živjeti i tkati u nama; ona bi, zapravo, u svim konceptima koje nam daje, u nama trebala probuditi osjete i osjećaje. Za nekoga tko istinski sluša znanost duha s pravim uhom, nema u tome ničeg što nas s jedne strane ne uzdiže, ili s druge strane, što nam ne dopušta da zavirimo u ponore egzistencije, kako bismo svoj put pronašli upravo unutar tih ponora. Moglo bi se reći: tko istinski razumije znanost duha, njenu poruku slijedi posvuda, praćeno raznim osjećajima. Tko god upije znanost duha, jednostavno će pustiti da koncepti znanosti duha žive u njemu, stjecanjem navika onih predodžbi koje su naznačene kao potrebne za bavljenje znanošću duha, zapravo će u fizičkom svijetu preobraziti svoju dušu. Često sam isticao da je proučavanje, ozbiljno proučavanje znanosti duha, među najboljim i najdubljim vježbama.
Postupno se nešto neobično pojavljuje u osobi koja se bavi znanošću duha. Takva osoba, koja možda prakticira vježbe, ili možda čak ni ne prakticira vježbe da bi i sama postala duhovni istraživač, već samo iskreno teži razumijevanju znanosti duha, možda jako dugo neće moći imati vidovite vizije. Jednom će moći, ali to za nju još uvijek može biti daleki ideal. Ali tko god istinski pusti znanosti duha da djeluje na njegovu dušu u naznačenom smislu, vidjet će da se instinkti života, nesvjesni izvori poriva života, mijenjaju unutar njegove duše. Njegova duša istinski postaje drugačijom. Čovjek ne ulazi u oblast znanosti duha, a da ova znanost duha ne utječe na instinkte duše, čineći je drugačijom, dajući još drugačije simpatije i antipatije, takoreći, osvjetljavajući je svjetlošću tako da se osjeća sigurnijom nego ranije. To se može primijetiti u svakom području života; u svakom području života znanost duha se manifestira na opisani način. Može se biti nevješta osoba u životu i postati duhovni znanstvenik, i vidjet će da, bez da je učinio išta drugo osim uronio u znanost duha, postaje vještiji, čak i u običnim radnjama. Nemojte reći: poznajem vrlo nespretne znanstvenike duha koji nisu nimalo spretni! - Pokušajte razmotriti u kojoj mjeri se još nisu istinski, kako to zahtijeva njihova karma, uronili u znanost duha. Može se biti slikar, do određene mjere savladati umijeće slikanja. Ako netko postane znanstvenik duha, vidjet će da ono što je upravo naznačeno utječe na instinktivno rukovanje slikanjem. Lakše miješa boje, a ono što želi dolazi lakše. Ili pretpostavimo da je netko znanstvenik zadužen za neku vrstu znanstvenog rada. Mnogi u ovoj situaciji znaju koliko je truda često potrebno da se prikupi potrebna literatura za odgovor na bilo koje zadano pitanje. Kada postanete znanstvenik duha, više ne idete u knjižnice kao nekada, i ne dobivate pedeset beskorisnih knjiga; umjesto toga, idete izravno na pravu stvar. Znanost duha istinski intervenira u životu, mijenjajući naše instinkte i usađujući u naše duše pokretačke sile koje nam omogućuju da učinkovitije upravljamo životom.
Naravno, ono što ću sada reći, uvijek se mora promatrati u kontekstu ljudske karme. Ljudska bića su podložna karmi u svim okolnostima; to se uvijek mora uzeti u obzir. Ali sada, razmatrajući karmu, istina je sljedeće: pretpostavimo da određena vrsta bolesti pogađa nekoga tko je prodro u znanost duha na opisani način, i u njegovoj karmi leži da se može izliječiti. Naravno u karmi može biti da se ne može izliječiti. Ali karma nikada ne govori, kada se suočimo s bolešću, na način da pod svim okolnostima, u fatalističkom smislu, bolest mora imati neki lijek, da se može izliječiti ili se ne može izliječiti. Oni koji su uronili u znanost duha, u svoju dušu imaju ugrađen instinkt koji im pomaže da se suprotstave bolesti i njenom slabljenju, odgovarajućim jačanjem ili ispravnim lijekom iznutra. Ono što se doživljava kao posljedica bolesti u duhovnom svijetu, dalje djeluje natrag u dušu, utoliko što je još uvijek u fizičkom tijelu, djelujući kao instinkt. Ili se sprječava bolest ili se u sebi pronalazi put do moći iscjeljenja. Kada vidovita svijest pronađe prave iscjeliteljske faktore za određenu bolest, to se događa na sljedeći način: takav vidovnjak ima mogućnost, da pred sobom ima sliku bolesti. Pretpostavimo da ovu sliku ima pred sobom: ovo je bolest; tako i tako ona slabi čovjeka. Budući da čovjek posjeduje vidovitu svijest, pojavljuje mu se suprotna slika: odgovarajuće raspoloženje iscjeljenja i jačanje koje proizlazi iz tog raspoloženja. Vidovnjak se suočava s onim, što nad osobom, koja je bila bolesna u fizičkom svijetu, dolazi kao uravnoteženje u duhovnom svijetu. Iz toga može dati svoj savjet. Ne treba čak ni biti potpuno razvijen vidovnjak; to može instinktivno proizaći iz promatranja simptoma bolesti. Međutim, ono što u svijesti vidovnjaka donosi ono što se uistinu pojavljuje kao protuteža u duhovnom svijetu, nešto je što pripada simptomima bolesti, poput uzlaznog njihanja njihala s jedne strane, do uzlaznog njihanja s druge strane. Iz ovog primjera možete vidjeti odnos između fizičke i duhovne razine, te koliko znanje i razumijevanje duhovnog svijeta mogu biti plodonosni za život na fizičkoj razini.
Vratimo se još jednom na ono što je danas navedeno kao konkretan slučaj: kao što nas priroda okružuje na fizičkoj razini, tako nas i duhovno, mudrošću ispunjen duh, okružuje u duhovnom svijetu, i uvijek je prisutan. Sada, upravo kada to shvatite na određeni način, izvanredno važno svijetlo bit će bačeno na djelovanje duhovnog svijeta. U fizičkom svijetu, možemo jednostavno proći pored stvari, promatrajući je i pitajući se: što je sa suštinom ove stvari? Kako se ponaša? Koji je zakon koji upravlja ovom biti, ovim procesom? Ili možemo proći ništa se ne pitajući, ništa ne pitati. Na fizičkoj razini nikada nećemo naučiti ništa smisleno, osim ako nas same stvari ne potaknu na spoznajna pitanja, osim ako nam stvari ne postavljaju zagonetke, tako da se te zagonetke pojavljuju u nama. Samo promatranjem stvari i procesa, na fizičkoj razini nikada nećemo moći doći do duše koja vodi sebe. Na duhovnoj razini je drugačije. Na fizičkoj razini postavljamo pitanja stvarima i procesima, i moramo se truditi ispitati ih, otkriti kako možemo formirati odgovor na pitanje koje postavljamo. Stvari moramo ispitati. Međutim, na duhovnoj razini, stvari i bića oko nas su duhovni; i stvari nam postavljaju pitanja, a ne da mi pitamo o stvarima. Stvari nam postavljaju pitanja; one su tu, procesi i bića, a mi stojimo pred njima i oni nas neprekidno propituju. Sada iz beskrajnog oceana mudrosti moramo imati sposobnost odabrati ono što može odgovoriti na postavljena pitanja. Odgovore ne smijemo tražiti unutar stvari i procesa, već u sebi, jer stvari su te koje nam postavljaju pitanja; sve oko nas su stvari koje postavljaju pitanja.
U obzir dolazi i sljedeće: pretpostavimo da smo suočeni s nekim procesom ili bićem duhovnog svijeta; u biti nismo suočeni ni na koji drugi način, nego time što nam postavlja pitanje. Pretpostavimo da postavlja pitanje. Stojimo tamo sa svojom mudrošću. Ali ne možemo pronaći mogućnost da razvijemo takvu volju, takvu osjećajnu volju, takav voljni osjećaj, da iz te mudrosti možemo dati odgovor, iako znamo: odgovori su u nama. Naše unutarnje biće je beskonačne dubine; svi odgovori su u nama, ali ne možemo pronaći mogućnost da istinski damo odgovor. Posljedica toga je da jurimo u struji vremena, propuštajući priliku - to jest, pravi trenutak - da damo odgovor, jer nismo stekli mogućnost, možda kroz naš prethodni razvoj, zrelost, da na to pitanje odgovorimo u tom trenutku. Previše smo se sporo razvijali u odnosu na ono što bismo trebali odgovoriti: mogli bismo odgovoriti tek kasnije. Ali prilika se ne vraća; propustili smo je. Nismo iskoristili sve prilike. Stoga prolazimo pored stvari i događaja bez odgovora. U duhovnom svijetu stalno imamo takva iskustva. Stoga se događa da u životu između smrti i novog rođenja stojimo pred bićem koje nam postavlja pitanje. Nismo uspjeli, kroz naše zemaljske živote i duhovne živote koji su u međuvremenu, dati mu odgovor sada kada nas ono pita. Moramo proći, moramo ući u sljedeću inkarnaciju. Posljedica toga je da, moramo ponovno primiti potrebne impulse od dobrih bogova, bez naše svjesnosti, u sljedećoj zemaljskoj inkarnaciji, kako sljedeći put pored istog pitanja ne bismo prošli. Tako stvari funkcioniraju.
Često sam spominjao, da što dalje idemo unatrag u razvoju ljudi, to više shvaćamo, da ljudi nisu posjedovali trenutno stanje uma, već neku vrstu vidovitosti na fizičkom planu. Naš sadašnji pogled na stvari razvio se iz tupe, sanjive vidovitosti. I što više ljudi pronalazimo koji su još uvijek u primitivnom, elementarnim fazama duševnog razvoja, to više u njihovom mišljenju i osjećanju nalazimo sličnosti s tom izvornom vidovitosti. Iako istinska vidovitost - mislim na primitivno, atavističku vidovitost - postaje sve rjeđa, ipak se, ako se krene u ruralne, elementarne uvjete, nalaze ljudi koji su sačuvali nešto iz ranijih vremena, tako da se pronalaze odjeci vremena ranije vidovitosti. Ta vidovitost nam pokazuje, iako u tupom, snolikom obliku, jer je to uvid u duhovne svjetove, karakteristike koje ponovno susrećemo u razvijenoj vidovitosti, samo što tu nije tupa i snolika, već jasna i izražajna. Znanost duha nam pokazuje da ljudi, u trenutnom ciklusu vremena, dok prolaze kroz život između smrti i novog rođenja, moraju stalno i sve češće davati odgovore bićima koja postavljaju pitanja u odgovarajuće vrijeme. Jer čovjekov pravilni razvoj, njegov pristup idealu bogova o savršenom ljudskom biću, ovisi o tome može li dati odgovor. Kao što sam rekao, ljudi su to prevodili u snove, a ostatak toga ostao je u mnogim motivima bajki i legendi. Oni postaju sve rjeđi u narodu. Ali ovi motivi bajki i legendi, govore nam nešto poput ovoga: taj i taj susreće duhovno biće koje mu stalno iznova postavlja pitanja, a on stoji pred njim, mora odgovoriti. Ali svjestan je da mora odgovoriti do određenog zvona ili nečeg drugog. Ovo, što bi se moglo nazvati motivom pitanja, iz bajki i legendi, vrlo je rašireno. To je bila stvar iz ranije snolike vidovitosti koja se sada ponovno pojavljuje u duhovnom svijetu u obliku koji sam opisao. Općenito, ono što karakterizira duhovni svijet može, u svim slučajevima, poslužiti kao divan vodič za ispravno razumijevanje mitova, legendi, bajki i tako dalje, i njihovo postavljanje u odgovarajući kontekst. Upravo se tu vidi kako svugdje, čak i u suvremenoj duhovnoj kulturi, razvoj, u određenom smislu, stoji pred vratima znanosti duha. Prilično je zanimljivo da je knjiga poput 'Zagonetke sfinge' mog pokojnog prijatelja Ludwig Laistnera, koja je u mnogim aspektima lijepa u svojim namjerama, stoga neadekvatna jer, da bi bila adekvatna, morala bi se pozabaviti motivima tog pitanja, koje Ludwig Laistner posebno detaljno obrađuje, iz perspektive znanosti duha; to jest, autor bi morao nešto znati o tome kako istina utemeljena na znanosti duha igra ulogu u toj stvari.
Dakle, kada razmotrimo spomenute karakteristične slučajeve, vidimo da je nešto vrlo specifično ključno u našim uvjetima u duhovnom svijetu. Ne radi se o skupljanja znanja u duhovnom svijetu, onako kako to činimo ovdje na fizičkoj razini. Čak se radi o umanjivanju tog znanja, naime, pretvaranju moći znanja u životnu energiju. Ne može se biti istraživač u duhovnom svijetu na isti način kako se može biti u fizičkom svijetu; to bi tamo bilo vrlo neprimjereno. Jer tamo se može znati sve, znanje je svuda oko nas. Važno je da se može razviti volja i osjećaj u odnosu na znanje, na spoznaju, tako da se u svakom pojedinačnom slučaju iz cijele riznice naše volje, može izvući upravo ono što nam omogućuje primjenu mudrosti; inače se čovjek guši ili utapa u mudrosti. Dakle, dok je u fizičkom svijetu važno mišljenje, u duhovnom svijetu to je odgovarajući razvoj volje - osjećajne volje, volje, koja iz mudrosti priprema i oblikuje stvarnost, volje koja postaje kreativna sila, vrsta stvaralačke moći. Tamo imamo duh, baš kao što ovdje imamo prirodu; ali voditi duh prirodi, to je naš zadatak. Iz teozofske literature prve polovice 19. stoljeća sačuvana je prekrasna rečenica Ötingera, koji je živio u Murrhardtu u Württembergu, i koji je u svom duhovnom razvoju toliko napredovao da je u određenim trenucima bio sposoban sasvim svjesno pomagati duhovnim bićima, odnosno dušama koje nisu na fizičkoj razini. Skovao je izvanrednu rečenicu, koja je vrlo lijepa i sasvim istinita: priroda i prirodni oblik, rezultat su duhovne stvaralačke moći. - Ono što sam sada razvio iz samog duhovnog svijeta leži u toj frazi. U duhovnom svijetu, stvaralačka moć nastoji ono što se u početku nadima i talasa u mudrosti, dovesti do stvarnosti. Kao što se ovdje iz fizičke stvarnosti donosi mudrost, tamo se radi obrnuto. Iz mudrosti se ima zadatak stvarati stvarnosti, proživjeti u stvarnosti ono što je tamo u mudrosti. Kraj božanskog puta je oblikovana stvarnost.
Dakle, vidimo, to ovisi o osjećaju prožetom voljom, o volji prožetoj osjećajem, koja se pretvara u kreativnu moć, generativnu moć, koju tamo u duhovnom svijetu moramo primijeniti na isti način na koji se moramo naprezati ovdje u fizičkom svijetu u našem istraživačkom mišljenju, kako bismo u fizičkom svijetu došli do mudrosti.
Sada je stvar u tome, da moramo pravilno razviti svoje osjećaje i misli za ovu mogućnost u duhovnom svijetu, da se za nju moramo pripremiti ovdje na fizičkom planu na način koji je primjeren trenutnom vremenskom ciklusu. Jer sve što se događa u duhovnom svijetu između smrti i novog rođenja, posljedica je onoga što se događa u fizičkom svijetu između rođenja i smrti. Istina, ono što postoji u duhovnom svijetu, kao što smo vidjeli, toliko je drugačije da moramo steći potpuno nove predodžbe i koncepte ako to želimo razumjeti. Ali ipak: to dvoje je međusobno povezano poput uzroka i posljedice. Tek kada istinski spoznamo veze između duhovnog i fizičkog, razumijemo ih. Moramo se pripremiti u fizičkom svijetu. Stoga bih sada želio razmotriti pitanje: kako se u trenutnom vremenskom ciklusu vremena ispravno pripremiti na fizičkoj razini, tako da u duhovnom svijetu imamo dovoljno unutarnjih impulsa - bilo kroz inicijaciju ili kroz vrata smrti - da bismo istinski posjedovali duhovnu moć da iz dane mudrosti crpimo ono što nam je potrebno da iz strujeće, uzburkane mudrosti iznesemo stvarnost? Odakle dolazi takva moć? Ključno je da na takva pitanja odgovorimo za naš trenutni vremenski ciklus. U vremenima kada su ljudi mislili na način da su se formirali prvi, iskonski izvori spomenutih mitskih motiva, bilo je drugačije. Ali odakle dolazi takva moć u trenutnom vremenskom ciklusu?
Kako bih pristupio odgovoru, želio bih razmotriti sljedeće. Moguće je ispitati različite filozofije i pogledati kako filozofi dolaze do koncepta Boga. To, naravno, moraju biti filozofi koji posjeduju dovoljnu duhovnu dubinu da puste da ih svijet uvjeri da se može govoriti o božanskom biću koje ga prožima. U 19. stoljeću dovoljno je uzeti u obzir Lotzea, koji je u svojoj filozofiji religije nastojao stvoriti nešto što je u skladu s njegovim drugim filozofijama. Ali mogli bi se uzeti u obzir i drugi filozofi, oni koji su bili uistinu dovoljno duboki da također posjeduju filozofiju religije, da tako kažem. Kod svih tih filozofa pronaći će se prepoznatljiva značajke, vrlo specifična karakteristika. Doista, ovi filozofi, kroz svoja promišljanja, pristupaju božanskom s fizičke razine; oni misle, istražuju na način filozofa, i dolaze do zaključka - kao što je slučaj s Lotzeom - da pojave i suštinu svijeta na okupu drži božanska osnova koja tka u svemu i sve dovodi u određeni sklad. Ali kada se takve filozofije religije pomnije ispitaju, one uvijek posjeduju prepoznatljivu značajku. Dolazi se do božanskog bića koje sve prožima i obuzima, i kada se pomnije pogleda to božansko biće, ovog Boga filozofa, otkriva se da je to otprilike Bog kojeg hebrejska, ili posebno kršćanska religija, naziva ocem Bogom, Bogom Ocem. Filozofija može doći do tog zaključka. Može promišljati o prirodi i biti dovoljno duboka da ne poriče sve božansko na prazan, materijalistički način; može doći do božanskog, ali onda dolazi do Boga Oca. Može se prilično precizno pokazati, slijedeći filozofe, da sama filozofija, kao misleća filozofija, ne može voditi ni do čega drugog osim monoteističkog Boga Oca. Kada se u djelima pojedinih filozofa pojavljuje Krist, naprimjer Hegela i drugih, on ne potječe iz filozofije - to se može dokazati - već je preuzet iz pozitivne religije. Ljudi su znali da pozitivna religija ima Krista, pa su o njemu mogli raspravljati. Razlika je u tome što se Boga Oca može pronaći u filozofiji; Krista se ne može pronaći ni kroz kakvo filozofsko promišljanje. To je sasvim nemoguće.
Ovo je rečenica koju bih vam savjetovao da pažljivo razmotrite i duboko razmislite o njoj. Ako se pravilno shvati, vodi do dubokih ljudskih propitivanja i duševnih nastojanja. Međutim, povezana je s nečim što je čak lijepo simbolički i figurativno izraženo u kršćanskoj religiji: naime, da se odnos ovog drugog Boga, Krista, prema Bogu Ocu, shvaća kao odnos Sina prema Ocu. To je vrlo značajno, iako je to samo simbol. Zanimljivo je, naprimjer, da Lotze, ne može tome pripisati nikakvo značenje. Da se ovaj simbol ne može shvatiti doslovno, samo je po sebi očito, kaže Lotze, jer jedan Bog ne može biti sin drugog Boga, tvrdi on. Pa, postoji nešto vrlo značajno u ovom simbolu. Između Oca i Sina postoji nešto poput odnosa između uzroka i posljedice. Jer u određenom smislu, u Ocu se može tražiti uzrok Sina. Sin ne bi postojao da nema Oca. Ali treba uočiti nešto neobično: naime, čovjek koji potencijalno može imati sina također ima mogućnost da ga nema; može biti bez sina. Tako bi bio isti čovjek. Uzrok je osoba A, posljedica je osoba B, sin. Ali posljedica se ne mora dogoditi; posljedica je slobodan čin, posljedica slijedi iz uzroka kao slobodan čin. Stoga, kada se proučava uzrok i razmatra ga se u odnosu na njegovu posljedicu, ne smije se pitati samo o prirodi uzroka, jer se time ne postiže apsolutno ništa, već se mora pitati da li uzrok zaista uzrokuje, a to je ono što je važno. Svaka filozofija ima karakteristiku da se kreće po niti misli, razvijajući jednu kariku iz sljedeće, dakle tražeći sljedeće u prethodnom. Na taj način je ispravna kao filozofija. Ali tako se nikada ne dolazi do odnosa koji nastaje kada se uzme u obzir da uzrok ne mora uopće ništa uzrokovati. Uzrok u svojoj biti, može biti isti bez obzira uzrokuje li nešto ili ne. To ništa ne mijenja u prirodi uzroka. I značaj toga nam je predstavljen u simbolu Boga Oca i Boga Sina: da Krist dolazi Bogu Ocu kao slobodno stvorenje, kao stvorenje koje ne slijedi izravno iz njega, već se, kao slobodan čin, postavlja uz prethodno stvorenje; koje također ima mogućnost da ne bude; koje stoga nije dano svijetu jer je Otac morao dati Sina svijetu, već je Sin dat svijetu kroz slobodan čin, kroz milost, kroz slobodu, kroz ljubav, koja se slobodno daje kroz stvaranje. Stoga se nikada ne može doći do Boga Sina, do Krista, kroz istu vrstu istine kojom se dolazi do Boga Oca, kao što to čine filozofi. Da bi se doseglo Krista, potrebno je filozofskoj istini dodati istinu vjere, ili - jer vrijeme vjere stalno opada - prihvatiti drugu istinu koja dolazi kroz vidovito istraživanje, koje se, kao slobodan čin, također prvo mora razviti unutar ljudske duše.
Stoga se mora reći: kao što poredak prirodnih procesa dokazuje da Bog postoji, tako se nikada ne može izvana dokazati, kroz niz uzroka i posljedica, da Krist postoji. Krist je bio tu, i može proći pored ljudskih duša ako one u sebi ne osjete snagu reći: da, to je Krist. Potrebno je aktivno poticati impuls za istinom, kako bismo prepoznali Krista u onome koji je bio prisutan kao Krist. Možemo biti prisiljeni priznati i druge istine koje leže unutar oblasti Boga Oca, ako jednostavno promišljamo i dosljedno to primjenjujemo, jer biti materijalist i istovremeno nijekati Boga je nelogično. Filozofija religije u smislu Lotzea, a zapravo i svaka filozofija religije, proizlazi iz činjenice da kroz mišljenje možemo doći do ovog božanskog aspekta filozofije religije. Ali pukom filozofijom nikada nećemo moći doći do toga da priznamo Krista. To mora biti naš vlastiti slobodni čin. Moguće su samo dvije stvari: ili se slijedi vjera do konačne posljedice, ili se kroz znanost duha počinje istraživati duhovni svijet. Krajnja posljedica vjere izvlači se kada se kaže, kao što je to učinio ruski filozof Solovjev: da, s obzirom na sve filozofske istine koje čovjek stječe o svijetu, na način da dopušta da ga sili logika, čovjek ne stoji ni u jednoj slobodnoj istini. Upravo viša istina je ona koja nas ne sili, to je naš slobodni čin: najviša istina vjere. Za Solovjeva, najviše dostojanstvo ispunjeno je u ovome, on kaže: viša istina koja priznaje Krista, istina je koja je stvorena kao slobodan čin, koja se ne može prisiliti. - a za istraživača duha i za one koji razumiju znanost duha, tu je znanje. Ali to je aktivno znanje koje se od mišljenja uzdiže do imaginacije, inspiracije i intuicije; koje iznutra postaje stvaralačko, koje kada je stvaralačko uranja u duhovne svjetove, i time postaje slično onome što moramo razviti, bilo da u duhovni svijet ulazimo kroz inicijaciju ili kroz smrt.
Mudrost do koje se na Zemlji probijamo, u duhovnom svijetu posjedujemo u izobilju, baš kao što ovdje na fizičkom planu imamo prirodne pojave. Ono što je važno u duhovnom svijetu, jest da imamo impuls, moć, da iz te mudrosti nešto stvorimo, da kroz nju oblikujemo stvarnost. Slobodno stvaranje koje proizlazi iz mudrosti, duhovno djelovanje kao čin - to je ono što u nama mora živjeti kao impuls. To možemo imati samo ako pronađemo pravi odnos prema Kristu. Krist je to biće koje se ne može dokazati logikom vanjskog intelekta, koja je vezana za mozak, već koje se otkriva, koje se dokazuje u nama, dok stječemo duhovno znanje. Kao što se znanost duha, kao slobodan čin, pridružuje drugim znanostima, tako i znanje o Kristu dolazi čim se približimo tom svijetu u koji ulazimo kroz duhovno istraživanje ili u koji ulazimo prolaskom kroz vrata smrti. U trenutku kada u sadašnjem vremenskom ciklusu u duhovni svijet želimo ući na ispravan način - to jest, kada želimo umrijeti za fizički svijet - potreban nam je takav odnos prema svijetu kakav dobivamo kada se na pravi način odnosimo prema Kristu. Boga koji je, da tako kažemo, poput Boga Oca kršćanske religije, možemo steći kroz kontemplaciju prirode; možemo ga steći kroz kontemplaciju koju imamo dok živimo u fizičkom tijelu. Istinski razumjeti Krista bez tradicije, bez prenošenja, isključivo iz same spoznaje, moguće je samo kroz znanost duha. Ona nas vodi u oblasti u koje ljudi ulaze kroz smrt, bilo da se radi o simboličnoj smrti, odlasku iz fizičkog tijela kako bi se spoznalo sebe u duši izvan tijela, ili o drugoj smrti, prolaskom kroz vrata smrti. Impulsima koji su nam potrebni pri prolasku kroz vrata smrti, opremamo se kada pronađemo pravi odnos s Kristom. U trenutku kada počnemo napuštati fizičko tijelo, bilo kroz duhovno znanstveni razvoj, ili stvarnim prolaskom kroz vrata smrti, u trenutku kada počnemo umirati, napuštati fizičko tijelo, ključno je da mi, u sadašnjem vremenskom ciklusu, stojimo na pravi način pred tim Bićem koje je došlo na svijet, kako bismo pronašli svoj odnos s Njim. Boga Oca možemo pronaći tijekom života. Krista pronalazimo kada shvatimo ulazak u duh, kada shvatimo umiranje na pravi način. U Kristu umiremo.
In Christo morimur.