.Čovjek doživljava svijet koji ostaje nepoznat za osjetilnu percepciju i obično intelektualno razmišljanje, ako on ne opaža kroz fizičko tijelo, već izvan njega kroz elementarno tijelo. Ako se ovaj svijet želi usporediti s nečim što pripada običnom iskustvu, tada se pojavljuje svijet sjećanja, predodžba o sjećanju. Kako ona proizlazi iz duše, tako i nadosjetilna iskustva elementarnog svijeta. Jedino što duša o sjećanju zna, to je da se odnosi na ranije iskustvo u svijetu osjetila. Nadosjetilna predodžba također u sebi nosi isti odnos. Kao što se predodžba o sjećanju pojavljuje kao nešto što ne možemo pripisati pukom plodu fantazije, tako se pojavljuje i nadosjetilna predodžba. Izbija iz iskustva duše, ali se odmah otkriva kao unutarnje iskustvo koje se odnosi na nešto izvanjsko. Nešto što je doživljeno u duši postaje prisutno kroz sjećanje-predodžbu. Kroz nadosjetilnu predodžbu nastaje unutarnje duševno iskustvo onoga što je prisutno u nekoj točki ili negdje u nadosjetilnom svijetu. Tako se kroz prirodu samih nadosjetilnih predodžbi otkriva da ih se može promatrati, otkrivaju se, kao unutarnja komunikacija iz nadosjetilnog svijeta.
Dokle se na taj način može stići s iskustvima u nadosjetilnom svijetu, ovisi o tome koliko se energično teži jačanju života duše. Bilo da steknete ideju da biljka nije samo ono što opažate u svijetu osjetila, ili sličnu predodžbu steknete o cijeloj Zemlji, oboje pripada istom području nadosjetilnog iskustva. Ako netko tko je stekao sposobnost opažanja izvan svog fizičkog tijela, gleda biljku, može uočiti, osim onoga što o njoj pokazuju osjetila, suptilni oblik koji prodire kroz cijelu biljku. Ovaj oblik mu se pojavljuje kao moćan entitet; i on taj moćan entitet smatra onim što oblikuje biljku od tvari i sila osjetilnog svijeta, što uzrokuje kruženje njezinih sokova. Može reći, ako želi upotrijebiti koristan, iako ne i sasvim točan izraz: postoji nešto u biljci što sokove stavlja u optok, kao što je ono kad moja vlastita duša podiže moju ruku. Gleda u unutrašnjost biljke. I tom unutarnjem dijelu bića biljke mora pripisati neovisnost, od onoga što osjetila vide u biljci. Također tomu mora pripisati postojanje prije osjetilne biljke. Vidi kako biljka raste, vene, niče i kako iz nje nastaje nova biljka. Naći će da je nadosjetilna moć posebno velika kada promatra sjeme. Tu je osjetilno biće na neki način neupadljivo; nadosjetilno je, s druge strane, višestruko diferencirano. Sadrži sve što pridonosi građi i rastu biljke, iz nadosjetilnog svijeta. – U nadosjetilnom promatranju cijele Zemlje pojavljuje se moćno biće za koje se sa sigurnošću može znati da je postojalo prije nego je nastalo sve što se može vidjeti, na, i unutar, Zemlje. Na taj način dolazimo do iskustva nadosjetilnih sila koje su djelovale na Zemlji u prapovijesti. Ono što se na ovaj način doživljava može se nazvati eterskim ili elementarnim temeljnim bićima ili tijelima biljke i Zemlje, kao što se tijelo koje percipiramo izvan fizičkog tijela, naziva elementarnim ili eterskim tijelom.
Već na početku nadosjetilne sposobnosti opažanja, čovjek će moći određenim stvarima i procesima osjetilnog svijeta, pripisati takva elementarna osnovna bića, uz njihova osjetilna svojstva. Govorit će se o eterskom tijelu biljke ili Zemlje. Međutim, ovako promatrana elementarna bića nipošto nisu jedina koja se predstavljaju nadosjetilnom iskustvu. Za elementarno tijelo biljke reći će se da tvori supstance i sile osjetilnog svijeta i tako se izražava u osjetilnom tijelu. Ali također se mogu promatrati bića koja vode elementarnu egzistenciju, a da je ne žive u osjetilnom tijelu. Za nadosjetilno promatranje postoje i čisto elementarna bića. Čovjek ne doživljava nešto što je samo dodano svijetu osjetila; doživljava svijet unutar kojeg se osjetilni svijet predstavlja poput komada leda koji pluta u vodi. Kada bi se moglo vidjeti samo led, a ne i vodu, bilo bi moguće priznati stvarnost samo ledu, a ne i vodi. Onaj tko se samo želi držati onoga što se otkriva kroz osjetila, negira nadosjetilni svijet, kojeg je osjetilni svijet dio, kao što su komadići leda u vodi dio cijele vodene mase.
Sada, ustanoviti će se da oni ljudi koji su sposobni vršiti nadosjetilna opažanja, ono što vide opisuju na takav način da koriste izraze posuđene iz osjetilnih percepcija. Tako se može vidjeti da se elementarno tijelo nekog bića osjetilnog svijeta, ili čisto elementarno biće, opisuje na takav način da se za njega kaže da se otkriva kao samostalno, raznoliko obojeno svjetlosno tijelo. Bljeska u bojama, svjetluca ili svijetli, i omogućuje vam da primijetite da je ova boja ili svjetlosna pojava njegov izraz života. Ono o čemu promatrač zapravo govori, potpuno je nevidljivo, a on je svjestan da svjetlosna slika ili slika u boji, nema ništa s onim što on opaža, kao što ni pisanje u kojem je priopćena činjenica nema ništa sa samom činjenicom. Ipak, kroz osjetilne prikaze nije proizvoljno izraženo nešto o nadosjetilnom; tijekom promatranja se zapravo stvara iskustvo koje je slično osjetilnom dojmu. To je zbog činjenice da u nadosjetilnom iskustvu oslobođenje od fizičkog tijela nije potpuno. Ovo još uvijek živi s elementarnim tijelom i nadosjetilno iskustvo dovodi u osjetilni oblik. Opis koji je tako dan o elementarnom biću, stvarno izgleda kao vizionarska ili maštovita kompilacija osjetilnih dojmova. Ako je opis dan na taj način, on je ipak pravi prikaz iskustva. Greška koja se može napraviti nije u opisivanju slike kao takve. Greška je samo kada se slika uzima za stvarnost, a ne kao da ono što slika prikazuje odgovara stvarnosti.
Osoba koja nikada nije percipirala boje – osoba koja je rođena slijepa – neće, ako stekne odgovarajuću sposobnost, elementarna bića opisivati na način da kaže da bljesnu kao pojave boja. Za izražavanje će koristiti one osjetilne predodžbe na koje je navikao. Ali za ljude koji mogu vidjeti svojim osjetilima, opis koji koristi izraz, bljesak boje, sasvim je prikladan. Na taj način formira se osjećaj onoga što je promatrač elementarnog svijeta vidio. I to se ne odnosi samo na priopćenja koja vidovnjak – kao osoba koja može promatrati kroz svoje etersko tijelo – daje osobi koja to ne može, nego i na međusobno razumijevanje vidovnjaka. U svijetu osjetila čovjek živi u svom fizičkom tijelu, a to njegova nadosjetilna opažanja odijeva u osjetilne oblike; stoga je, unutar ljudskog života na Zemlji, izražavanje nadosjetilnih opažanja kroz osjetilne slike koje stvaraju, koristan način komunikacije.
Važno je da osoba koja prima tako priopćenje ima u duši iskustvo koje je u pravom odnosu s činjenicom o kojoj je riječ. Osjetilne slike se priopćuju samo zato da se kroz njih nešto može doživjeti. Onako kako se predstavljaju, takve slike se ne mogu pojaviti u fizičkom svijetu. To je njihova posebnost. I zato mogu evocirati i iskustva koja se ne odnose ni na što osjetilno.
U početku svoje vidovitosti čovjek će se teško osloboditi osjetilnih slika. Međutim, ako sposobnost i dalje bude napredovala, pojavit će se potreba za osmišljavanjem još načina priopćavanja onoga što se vidi. Uvijek je prvo potrebno objasniti određene znakove koji se koriste. Što više suvremena kultura bude zahtijevala da nadosjetilno znanje bude općepoznato, to će se više javljati potreba da se to znanje daje kroz sredstva izražavanja svakodnevnog života u svijetu osjetila.
Nadosjetilna iskustva mogu se dogoditi u određeno vrijeme. Ona tada čovjeka preplave. I tada ima priliku saznati nešto o nadosjetilnom svijetu kroz vlastito iskustvo, do te mjere da je manje ili više blagoslovljen onime što obasjava njegov običan duševni život. Ali više sposobnosti sastoje se, od svojevoljnog prizivanja vidovitog promatranja, izvan uobičajenog života duše. Put do postizanja ove sposobnosti uglavnom se sastoji od energičnog daljnjeg jačanja duševnog života. Ali puno ovisi o postizanju određenog raspoloženja duše. Neophodan je miran, opušten odnos prema nadosjetilnom svijetu. Odnos koji je daleko od goruće želje da se sazna što više i jasnije, kao i s druge strane, osobne nezainteresiranosti za ovaj svijet. Goruća želja djeluje tako da se širi nešto poput nevidljive magle pred vidovitim pogledom. Nezainteresiranost je takva da se nadosjetilne stvari doista otkrivaju, ali jednostavno prolaze nezapaženo. Ovaj nedostatak interesa ponekad se izražava na vrlo poseban način. Postoje ljudi koji bi željeli imati takva vidovita iskustva na najiskreniji način. Ali od samog početka stvaraju vrlo jasnu sliku o tome kako to mora biti, ako će ih prepoznati kao izvorna. A onda dolaze pravi doživljaji; međutim, oni projure bez da imaju ikakvoga interesa za njih, jer nisu onakvi kakve zamišljaju da bi trebali biti.
U slučaju svojom voljom izazvane vidovitosti, dolazi trenutak u tijeku unutarnje duševne aktivnosti kada se zna: sada duše doživljava nešto što prije nije iskusila. Iskustvo nije specifično, već opći osjećaj da se čovjek ne suočava s vanjskom fizičkim svijetom, da nije u njemu, ali nije ni u sebi, kao što je u običnom životu duše. Vanjsko i unutarnje iskustvo stapaju se u jedno, u osjećaj života koji je duši dosad bio nepoznat, i za koji ona zna da ga ne bi mogla imati kad bi s vanjskim svijetom živjela samo kroz osjetila ili kad bi živjela u svojim uobičajenim osjetilima i sjećanjima. Čovjek tada nastavlja osjećati da se nešto iz dotad nepoznatog svijeta gura u to stanje duše. Ali ne može se stvoriti ideja o tom nepoznatom. Čovjek ima iskustvo, ali nema predodžbu. S druge strane, nekoga tko to doživi obuzima osjećaj da u njegovom fizičkom tijelu postoji prepreka da bi imao predodžbu o onome što mu pritišće dušu. Ako uvijek iznova, nastavljate s unutarnjim naporom duše, nakon nekog vremena, osjećat ćete se kao da ste svladali fizički otpor. Do sada je fizički intelektualni aparat bio prikladan samo za oblikovanje ideja koje su bile povezane s iskustvima u svijetu osjetila. U početku nema se predodžbu o onome što se želi otkriti iz nadosjetilnog svijeta. Prvo se treba pripremiti da to može imati. Kao što dijete ima vanjski svijet oko sebe, ali se njegov intelektualni aparat prvo mora pripremiti za doživljavanje vanjskog svijeta, kako bi stvorilo ideje o okolini; tako je općenito, čovjek nesposoban imati predodžbu o nadosjetilnom svijetu. Potencijalni vidovnjak radi istu stvar koja se događa kod djece na višoj razini, sa svojim aparatom za predodžbe. Pušta svoje ojačane misli da rade na ovom aparatu. To će ga postupno transformirati. On postaje sposoban nadosjetilni svijet apsorbirati u svoj život ideja. Čovjek osjeća kako aktivnost njegove duše ima formativni učinak na vlastito tijelo. U početku se ono nameće kao velika protuteža životu duše; čovjek ga osjeća kao strano tijelo u sebi. Tada se primjećuje kako se ono sve više prilagođava iskustvu duše; na kraju se tijelo više ne osjeća, već je pred njim nadosjetilni svijet, kao što se ne opaža oko kojim se vidi svijet boja. Tijelo mora postati neopazivo prije nego što duša može vidjeti nadosjetilni svijet. Ako ste svoju dušu uspjeli svojevoljno učiniti vidovitom na ovaj način, obično ćete moći stalno iznova dovoditi do tog stanja, ako se koncentrirate na misao koju možete posebno snažno iskusiti u sebi. Kao rezultat predanosti ovoj misli, inducirati ćemo vidovitost. U početku nećete moći vidjeti ništa konkretno što želite vidjeti. Nadosjetilne stvari ili procesi odigrat će svoju ulogu u životu duše za koju čovjek nikako nije spreman i koje kao takve, nije želio ostvariti. Međutim, kako se unutarnji napor nastavlja, dolazimo do toga da usmjeravamo svoj duhovni pogled na one stvari koje namjeravamo upoznati. Kao što se pokušava prisjetiti zaboravljenog iskustva prizivajući u svoju dušu srodno, tako se može, kao vidovnjak, krenuti od iskustva za koje se s pravom može vjerovati da ima veze s onim za kojim traga. Ako se intenzivno posvetite onome što znate, nakon duljeg ili kraćeg vremena često dođe ono što namjeravate doživjeti. Općenito, međutim, treba napomenuti da je za vidovnjaka najveća vrijednost tiho čekati pravi trenutak. Ne treba ništa silom povlačiti. Ako do željenog iskustva ne dođe, dobro je privremeno odustati od njega i čekati priliku drugi put. Ljudski spoznajni aparat zahtijeva mirno sazrijevanje određenih iskustava. Tko nema strpljenja čekati takvo sazrijevanje, iznijet će neispravna ili netočna zapažanja.