.Kada je duša stekla sposobnost promatranja nečega izvan svijeta osjetila, u emocionalnom životu se mogu pojaviti određene poteškoće. Možda će se osjećati prisiljena usvojiti potpuno drugačiji stav prema samoj sebi, od onog na koji je prije navikla. Sa vanjskim svijetom osjetila suočena je na način da ga je smatrala vanjskim svijetom, a unutarnja iskustva svojima. Prema nadosjetilnom vanjskom svijetu ne može se odnositi na ovaj način. Čim opazi ovaj vanjski svijet, ona se s njim, takoreći, stapa; ne može sebe zamisliti toliko odvojenu od toga, kao kod vanjskog osjetilnog svijeta. Kao rezultat toga, sve što ona može opisati kao vlastiti unutarnji svijet u odnosu na ovaj nadosjetilni vanjski svijet, ima određenu posebnost, koju je u početku teško uskladiti s predodžbama s predodžbama unutarnjeg života. Ne može se više reći: mislim, osjećam ili imam svoje misli i oblikujem ih. Mora se reći: nešto misli u meni, nešto u meni izaziva osjećaje, nešto oblikuje misli tako da se pojavljuju na vrlo specifičan način i pokazuju da su prisutne u svijesti.
Ovaj osjećaj može biti izuzetno depresivan, ako se pokaže da je vrsta nadosjetilnog iskustva takva da pruža sigurnost da osoba stvarno doživljava stvarnost i ne prepušta se fantazijama ili iluzijama. Način na koji se pojavljuje, može pokazati da nadosjetilni vanjski svijet želi osjećati i misliti; ali da je spriječen u toj namjeri. U isto vrijeme čovjek ima osjećaj da je ono što želi ući u dušu prava stvarnost i da jedino ona može razjasniti ono što je do sada doživljavala kao stvarnost. Također i oblik tog osjećaja daje utisak da se nadosjetilna stvarnost pokazuje kao nešto što svojom vrijednošću nadmašuje stvarnost, dosad poznatu duši. U tom osjećaju ima nešto što ugnjetava, jer dobijete ideju da morate željeti poduzeti sljedeći korak. Poduzimanje toga koraka leži u samoj prirodi onoga što smo postali kroz svoje unutarnje iskustvo. Ako ne bi poduzeli taj korak, to bi morali osjećati kao poricanje onoga što jesmo, čak i kao samouništenje. Pa ipak, također može postojati osjećaj da se to ne može učiniti, ili da će, ako se to poduzme onako kako je moguće, ostati nesavršeno.
Sve se to pretvara u ovu predodžbu: ovakva kakva je duša sada, pred njom je zadatak s kojim se ne može nositi, jer je nadosjetilni vanjski svijet neće prihvatiti takvu kakva jest, jer je ne želi imati u sebi. Dakle, duša počinje osjećati da je u proturječju s nadosjetilnim svijetom, i mora sebi reći: nisi takva da bi mogla strujati nadosjetilnim svijetom. Ali samo taj svijet ti može pokazati pravu stvarnost, i u kakvom si odnosu prema toj stvarnosti; odvojena si od promatranja stvarnosti. Ovaj osjećaj označava iskustvo koje postaje sve presudnije za cjelokupnu vrijednost nečije duše. Svojim punim životom osjećamo da smo u zabludi. Ali ta pogreška je različita od drugih pogrešaka. Ostale pogreške su misli, ali ova je iskustvo. Pogreška u mislima uklanja se kada se netočna misao zamijeni ispravnom. Pogreška koja se doživi postaje dio samog života duše; čovjek je zabluda; ne možete je samo ispraviti, jer mislite što želite, ali to je tu, dio stvarnosti, vaše vlastite stvarnosti. Takvo iskustvo ima nešto pogubno za samog sebe. Čovjek osjeća svoju nutrinu bolno odgurnutu od svega za čime žudi. Ova bol, koju se osjeća na određenom stupnju putovanja duše, u smislu boli nadilazi sve što se može osjetiti u osjetilnom svijetu. I zato može nadmašiti sve ono s čime se čovjek kroz dosadašnji život uspio nositi. Može imati nešto umrtvljujuće. Duša se suočava s tjeskobnim pitanjem, odakle da dobijem snagu da izdržim ono što mi se nameće? I te snage mora pronaći unutar vlastitog života. Sastoje se od onoga što se može nazvati hrabrošću, unutarnjom neustrašivošću.
Kako bismo dalje napredovali u putovanju duše, moramo razviti takvu snagu podnošenja vlastitih iskustava koja rezultiraju unutarnjom hrabrošću i unutarnjom neustrašivošću, kakva nam nije potrebna za život unutar osjetilnog tijela. Takve snage dolaze samo istinskom samospoznajom. U osnovi, tek na ovom stupnju razvoja čovjek shvaća koliko je do sada malo znao o sebi. Čovjek se prepuštao unutarnjem iskustvu, ne gledajući ga na isti način kao što gleda na dio vanjskog svijeta. Ali kroz korake koji su doveli do sposobnosti za iskustvo izvan tijela, dobivaju se posebna sredstva za samospoznaju. Čovjek uči promatrati sebe s točke gledišta koja se javlja samo kada je izvan fizičkog tijela. A opisani osjećaj depresije, sam je početak samospoznaje. Doživljavanje sebe u zabludi u odnosu na vanjski svijet, pokazuje vlastitu dušu onakvom kakva ona uistinu jest.
Sada, u prirodi je ljudske duše da takvo prosvjetljenje o sebi doživljava kao bolno. Tek kada osjetiš tu bol, shvatiš koliko je jaka sasvim prirodna čežnja da se smatraš vrijednim i značajnim kao ljudsko biće baš takav kakvi jesi. Može se činiti ružnim da je to tako; čovjek se mora slobodno suočiti s ovom vlastitom ružnoćom. Čovjek tu ružnoću prije nije osjetio upravo iz razloga što nikada svojom sviješću nije stvarno prodro u vlastito biće. Tek u takvom trenutku čovjek primijeti kako u sebi voli ono što bi trebao osjećati kao ružno. Nasilje samoljublja pokazuje se u svojoj punoj veličini. A u isto vrijeme se pokazuje koliko je malo sklonosti da se odbaci ovo samoljublje. Kada je riječ o osobinama duše koje dolaze do izražaja u običnom životu, u odnosima s drugim ljudima, poteškoća se pokazuje kao dovoljno velika. Pravom samospoznajom saznaje se, naprimjer, da je netko ranije vjerovao da je dobronamjeran prema nekoj osobi, a da u dubini svoje duše nosi skrivenu zavist ili mržnju ili slično. Čovjek prepoznaje da će ti osjećaji, koji još nisu izašli na vidjelo, jednog dana sigurno htjeti doći do izražaja. I čovjek postaje svjestan da bi bilo sasvim površno reći samom sebi: sad si prepoznao da je kod tebe to tako, pa zavist i mržnju sada poništi. Čovjek pak otkriva da će se s takvom mišlju sigurno pokazati prilično slabim, kad iz duše kao silom prirode izbije poriv za zadovoljenjem mržnje, za iživljavanjem zavisti. Takva posebna samospoznaja događa se kod ove ili one osobe ovisno o prirodi njezine duše. Javlja se kada se dogode iskustva izvan osjetilnog tijela, jer tada samospoznaja postaje istinita i više ne može biti zamagljena željom da se na ovaj ili onaj način pronađe, ono što se voli biti.
Ove posebne samospoznaje su bolne, ugnjetavaju dušu. Onaj tko želi steći sposobnost izvantjelesnog iskustva, ne može to izbjeći. Jer one se nužno pojavljuju kroz vrlo poseban odnos u koji se mora postaviti prema vlastitoj duši. Ali potrebne su najjače duševne snage, čak i kada je riječ o vrlo općenitoj ljudskoj samospoznaji. Čovjek sebe promatra sa stajališta koje leži izvan njegovog prethodnog duševnog života. Čovjek sebi kaže: promatrao si stvari i procese u svijetu i prosuđivao ih prema svojoj ljudskoj naravi. Pokušajte zamisliti da ih ne možete tako gledati, da ih ne možete tako suditi. Tada uopće ne biste bili ono što jeste. Ne biste imali unutarnja iskustva. Ti sam, ne bi bio ništa. Nije samo osoba koja si to mora reći uključena u svakodnevicu, i tek rijetko ima pojma o svijetu i životu. Svaki znanstvenik, svaki filozof to mora reći. Jer i filozofija je samo promatranje i prosuđivanje svijeta prema svojstvima ljudskog duševnog života. Ali takav sud ne može ići zajedno s nadosjetilnim vanjskim svijetom. Odbijen je od njega. Time se, međutim, odbacuje sve ono što je čovjek bio do sada. Osvrće se na cijelu svoju dušu, na svoje 'Ja', kao na nešto što se mora odbaciti ako se želi ući u nadosjetilni svijet. – Ali sada duše ne može učiniti drugačije nego uzeti ovo 'Ja' kao svoje stvarno biće prije nego što uđe u nadosjetilni svijet. Ona u njemu mora vidjeti pravu ljudsku bit. Ona mora reći sebi: kroz ovo svoje 'Ja' moram oblikovati ideje o svijetu; ovo svoje 'Ja' ne smijem izgubiti ako ne želim izgubiti sebe kao biće. Njezin najjači nagon je zadržati svoje 'Ja' posvuda, kako ne bi izgubila tlo pod nogama. Ono što duša ima pravo osjećati u običnom životu, više ne smije osjećati, čim uđe u nadosjetilni vanjski svijet. Ona mora prijeći prag na kojem ne mora samo ostaviti ovo ili ono što je vrijedno posjedovala, na kojem mora ostaviti ono što je do sada sama sebi bila. Morate biti u stanju reći sebi da ono što je prije bila vaša najjača istina, sada s onu stranu praga nadosjetilnog svijeta, mora vam se pokazati kao najveća greška.
Pred takvim zahtjevom duša može zadrhtati. Ono što mora učiniti može tako snažno osjetiti kao predaju, kao deklaraciju ništavnosti vlastitog bića, da na naznačenom pragu više-manje priznaje vlastitu nemoć da udovolji zahtjevu. To priznavanje može imati razne oblike. Može se dogoditi sasvim instinktivno, a osobi koja misli i djeluje u skladu sa svojim željama, može izgledati drugačije od onoga što stvarno jest. Naprimjer, može osjećati duboku odbojnost prema svim nadosjetilnim istinama. Može ih uzeti za snove, fantazije. To čini samo zato što u dubini duše, ima potajni strah od tih istina, koji joj nije poznat. Osjeća da može živjeti samo s onim što otkrivaju osjetila i intelektualna prosudba. Stoga izbjegava približavanje pragu nadosjetilnog svijeta. On ovo izbjegavanje odijeva na takav način da kaže da se ono što se nalazi iza praga ne može održati u svijetlu razuma i znanosti. Ali poanta je da on voli razum i znanost onakve kakve poznaje, jer su vezani za njegovo 'Ja'. To je vrlo općeniti oblik samoljublja. Ali to se ne može nositi u nadosjetilni svijet.
Ali može se dogoditi da sve ne ostane na tome instinktivnom zaustavljanju na pragu. Čovjek može svjesno prići, a onda se okreće jer se boji onoga što leži pred njim. Tada neće biti lako izbrisati učinke toga, koji se pojavljuju u običnom životu duše, a kao rezultat njegova približavanja pragu. Posljedica će biti da će se nemoć koju je osjetio, proširiti na cijelo njegovo biće.
Ono što bi se trebalo dogoditi je da kada čovjek uđe u nadosjetilni svijet, da postane sposoban odbaciti ono što u običnom životu osjeća kao najveću istinu i prilagoditi se na drugačiji način osjećanja i prosuđivanja stvari. Samo mora biti načisto s činjenicom da, kada se ponovno suoči sa svijetom osjetila, da mora koristiti onu vrstu percepcije i prosudbe koja je važeća za njega. Ne samo da mora naučiti živjeti u dva svijeta, već i živjeti u oba na vrlo različite načine. Ne smije narušiti svoju zdravu prosudbu za uobičajena stajališta u svijetu osjetila i razuma, jer je za drugi svijet prisiljen koristiti drugačiju vrstu prosudbe.
Za čovjeka je takav stav težak. Sposobnost za to dolazi samo kontinuiranim energičnim jačanjem duševnog života. Svatko tko ima iskustva na pragu, osjeća da je za život obične ljudske duše blagoslov da nije dovedena do ovoga praga. Osjećaji koji se u njemu javljaju su takvi da čovjek ne može a da ne pomisli da ta dobrobit proizlazi od moćnog bića koje čovjeka štiti od opasnosti da doživi strahote samouništenja na pragu. – Iza vanjskog svijeta, koji je dan običnom životu, leži jedan drugi. Pred njegovim pragom stoji strogi čuvar koji pazi da čovjek ništa ne sazna o zakonima nadosjetilnog svijeta. Jer sve sumnje, sve neizvjesnosti u ovome svijetu, ipak je lakše podnijeti, nego pogled na ono što čovjek mora ostaviti iza sebe ako u njega želi ući.
Od opisanih iskustava čovjek ostaje zaštićen sve dok se sam ne približi tom pragu. Činjenica da prima opise o tim iskustvima od onih koji su ušli ili prešli ovaj prag, ne mijenja činjenicu da je on zaštićen. S druge strane, prihvaćanje toga može poslužiti u dobrom smislu kad se približi pragu. Također je u tom slučaju, kao i u mnogim drugim, bolje ako se unaprijed može stvoriti predodžba nego u suprotnom slučaju. Ali ono što bi putnik u nadosjetilnom svijetu trebao dobiti u smislu samospoznaje ne mijenja se s takvim predznanjem. Stoga nije u skladu s činjenicama kada neke vidovite osobe ili osobe koje su upoznate s prirodom vidovitosti, tvrde da se o takvim stvarima uopće ne bi smjelo raspravljati u krugu ljudi koji nemaju namjeru donijetu takvu odluku o ulasku u nadosjetilni svijet. Trenutno živimo u vremenu kada se ljudi moraju sve više i više upoznavati s prirodom nadosjetilnog svijeta ako žele biti duševno sposobni nositi se sa zahtjevima života. Širenje znanja o nadosjetilnom, a time i onoga o Čuvaru praga, jedan je od zadataka u sadašnjosti i bliskoj budućnosti.