.Kada kroz elementarno tijelo doživimo nadosjetilni vanjski svijet, od njega smo manje odsječeni nego što smo od svog fizičkog okruženja kada ga doživljavamo u osjetilnom tijelu. Ipak, odnos prema ovom nadosjetilnom vanjskom svijetu može se izraziti govoreći, da smo sa sobom ponijeli određene supstance elementarnog svijeta kao posebno elementarno tijelo, baš kao što nosimo supstance i sile fizičkog vanjskog svijeta unutar svog fizičkog tijela. Da je to tako, čovjek primjećuje kada se želi orijentirati u nadosjetilnom svijetu izvan svog osjetilnog tijela. Može se dogoditi da pred sobom imamo neku činjenicu ili entitet nadosjetilnog svijeta. To može biti tamo; možete to vidjeti; ali ne znate što je to. Ako ste dovoljno jaki; možete to otjerati; ali samo povratkom u fizički svijet kroz energično promišljanje vlastitog iskustva u svijetu osjetila. Ali ne može se ostati unutar nadosjetilnog svijeta i viđenu činjenicu ili entitet usporediti s drugima. A ipak jedino tako se može saznati što ono što se vidi znači. Gledanje nadosjetilnog svijeta stoga može biti ograničeno na opažanje detalja, ali ne i mogućnost slobodnog kretanja od jedne stvari do druge. Tada se osjećate zaglavljeni u detaljima.
Sada možemo tražiti razlog za to ograničenje. Naći ćete ga tek kada daljnjim unutarnjim razvojem, koji još više jača život duše, dođete do toga da u tom posebnom slučaju to ograničenje više ne postoji. Ali tada čovjek postaje svjestan da razlog zašto nije mogao prijeći s jedne stvari na drugu leži u vlastitoj duši. Čovjek uči prepoznati da se viđenje nadosjetilnog svijeta razlikuje od opažanja u fizičkom svijetu po tome što, naprimjer, sve što je u potonjem vidljivo, može vidjeti ako ima ispravne oči. Ako netko vidi jednu stvar, može i drugu istim okom. U nadosjetilnom svijetu nije tako. Kod elementarnog tijela može se razviti nadosjetilni organ promatranja na takav način da se može doživjeti ova ili ona činjenica; ako se želi promatrati još neka, onda se najprije organ mora i za to posebno osposobiti. – U odnosu na takav razvoj čovjek ima osjećaj koji je poput buđenja organa za određeni dio nadosjetilnog svijeta. Čovjek ima osjećaj kao da je elementarno tijelo u nekoj vrsti uspavanog stanja u odnosu na nadosjetilni svijet, i kao da ga za svaki detalj treba probuditi. Zaista se može govoriti o spavanju i budnosti u elementarnom svijetu. Ali za ovaj svijet spavanje i budnost nisu izmjenična stanja, kao što su to u životu osjetila. Kao stanja, kod ljudi su prisutni istovremeno. Sve dok čovjek nije stekao sposobnost da nešto doživi kroz svoje elementarno tijelo, ovo tijelo spava. Čovjek to tijelo uvijek nosi sa sobom, ali kao usnulo. Buđenje počinje jačanjem duševnog života, ali u početku samo za dio ovog tijela. Proživljavate sve više i više u elementarnom svijetu, buđenjem sve više i više vlastitog elementarnog bića.
Ništa u samom elementarnom svijetu ne može pomoći duši u tom buđenju. Koliko se god moglo vidjeti: ono što se vidi ne pridonosi ni na koji način da se može vidjeti i nešto drugo. Ništa što se nalazi u elementarnom okruženju, duši ne može dati slobodno kretanje u nadosjetilnom svijetu. Ako se nastavi s vježbama koje jačaju dušu, sve više se postiže pokretljivost u određenim područjima. Kroz sve to čovjek postaje svjestan nečega u sebi što ne pripada elementarnom svijetu, ali što u sebi otkriva doživljavajući ovaj svijet. Čovjek se u nadosjetilnom svijetu osjeća kao posebno biće, koje se pojavljuje kao vodič svog elementarnog tijela, kao njegov vladar, koji postupno budi to tijelo do nadosjetilne svijesti.
Jednom kada se dođe do ove točke, dušu obuzima nevjerojatan osjećaj usamljenosti. Čovjek sebe vidi u svijetu koji je elementaran u svim smjerovima; vidi se unutar beskrajnih elementarnih prostranstava kao biće koje nigdje ne može vidjeti sebi ravnog. – Ne može se tvrditi da svaki razvoj prema vidovitosti dovodi do ove strašne usamljenosti; ali onaj koji svjesno jača dušu svojom vlastitom snagom, to će postići. A ako slijedite učitelja koji vam korak po korak daje upute za napredak u razvoju, morat ćete naučiti - možda kasno, ali ipak jednog dana - da vas je vaš učitelj prepustio samima sebi. Naći ćete se napušteni od učitelja i prepušteni usamljenosti u elementarnom svijetu. Tek ćete kasnije shvatiti da je učitelj s time mudro postupio i da vas je morao uputiti na samog sebe, nakon što se ukazala potreba za takvom samostalnošću.
U ovoj fazi putovanja duše, ljudsko biće izgleda kao da je protjerano u elementarni svijet. Ali sada može stići dalje, ako su njegove unutarnje vježbe pobudile u njemu dovoljno snage. Može početi – ne u elementarnom svijetu, može vidjeti novi svijet koji se pojavljuje u njemu samom, koji nije isti, ni kao svijet osjetila ni kao svijet elementala. Za takvu osobu, prvom nadosjetilnom svijetu dodaje se drugi. Ovaj drugi nadosjetilni svijet isprva je potpuno unutarnji svijet. Čovjek osjeća da to nosi u sebi i da je s tim. Ako se ovo stanje želi usporediti s nečim iz svijeta osjetila, onda se nameće sljedeće. Netko je vidio kako svi njegovi najmiliji umiru i u duši nosi uspomenu na njih. Oni za njega žive samo kao njegove misli. – Tako ste u drugom nadosjetilnom svijetu. Nosite ga u sebi; ali čovjek zna da je odsječen od svoje stvarnosti. Međutim, ono što živi u duši od ove stvarnosti sasvim je drugačije od pukih predodžbi sjećanja u svijetu osjetila. Ovaj nadosjetilni svijet ima samostalno postojanje u vlastitoj duši. Sve što je tamo želi iz duše, želi otići u nešto drugo. Tako čovjek osjeća svijet u sebi, ali tako da taj svijet ne želi ostati u duši. To izaziva osjećaj kao da ga svaki detalj ovog svijeta razdire. Može se doći do toga da se ti detalji sami oslobode, pa proderu nešto poput ljuske duše i pobjegnu iz duše. Tako se čovjek može osjećati osiromašen za sve što je duši oteto.
Čovjek sada uči prepoznati da se taj dio nadosjetilnog sadržaja duše ponaša na određeni način, da ga voli zbog njega samog, ne zato jer je u vlastitoj duši. Ono što se može voljeti na tako posvećen način, ne odvaja se od duše; ono doduše izlazi iz duše, ali u određenoj mjeri odnosi tu dušu sa sobom. Vodi je tamo gdje živi u svojoj stvarnosti. Dolazi do neke vrste sjedinjenja sa stvarnim bićem, dok je prije, čovjek u sebi nosio samo nešto kao ostatak tog bića. Ali ljubav na koju se ovdje misli, mora biti ona koja se doživljava u nadosjetilnom svijetu. U osjetilnom svijetu, čovjek se može samo pripremiti za takvu ljubav. I čovjek se priprema kada ojača sposobnost ljubavi u osjetilnom svijetu. Što je za jaču ljubav sposobna u svijetu osjetila, to duša više zadržava tu sposobnost ljubavi prema nadosjetilnom svijetu. Ovo se odnosi na detalje nadosjetilnog svijeta na takav način da, naprimjer, ako netko ne voli biljke u fizičkom svijetu, ne može doći do onih stvarnih, nadosjetilnih bića koja su povezana s biljkama fizičkog svijeta. Ali u odnosu na takve stvari lako može doći do zablude. Može se dogoditi da je čovjek u svijetu osjetila potpuno bez ljubavi, da zanemari svijet biljaka; ipak, u njegovoj duši može biti prisutna nesvjesna sklonost za taj svijet. Tada se ta ljubav može probuditi kada on uđe u nadosjetilni svijet.
Ali jedinstvo s bićima nadosjetilnog svijeta, osim o ljubavi, može ovisiti također i o drugim svojstvima duše, kao što je pažnja ili poštovanje koje duša može osjećati prema biću u nadosjetilnom svijetu, kada prvi put osjeti naknadnu sliku ovog bića, koja se pojavljuje u njoj samoj. Međutim, ta će svojstva uvijek biti ona koja se moraju ubrojiti među unutarnja svojstva duše. – Na taj način će se upoznati ona bića nadosjetilnog svijeta kojima duša otvara pristup kroz ta svojstva. Siguran put i orijentacija u nadosjetilnom svijetu, otvara se kada se dobije pristup naknadnim slikama bića kroz odnose s njima. U svijetu osjetila čovjek voli biće nakon što ga je upoznao; u drugom, nadosjetilnom svijetu, može se voljeti slika prije susreta sa stvarnošću, jer se ova slika pojavljuje prije tog susreta.
Ono što duša uči spoznati na ovaj način nije elementarno tijelo. Jer ono stoji nasuprot ovome kao njegov buditelj. To je entitet prisutan u duši, kojeg čovjek doživljava kao što bi doživljavao sebe da se ne onesvijesti u snu, već da se svjesno osjeća izvan svog fizičkog tijela i osjeća se kao onaj tko se probudio nakon buđenja. Na taj način duša upoznaje u sebi entitet, koji je treći entitet, osim fizičkog i elementarnog tijela. Neka se ovaj entitet nazove astralnim tijelom, a ovom riječju ovdje nije naznačeno ništa drugo osim onoga što se doživljava unutar duše na opisani način.