.Čovjek ima jači osjećaj da je izvan svog osjetilnog tijela, kada to doživljava unutar astralnog tijela nego kada to doživljava u elementarnom tijelu. S elementarnim se osjećamo izvan područja u kojem se nalazi osjetilno tijelo; ali osjeća se i to tijelo. Ali u astralnom tijelu samo osjetilno tijelo osjećamo kao nešto vanjsko. Pri prelasku u elementarno tijelo osjeća se nešto poput širenja vlastitog bića, pri ulasku u astralno tijelo, s druge strane, neka vrsta skoka u drugo biće. I u ovom biću se osjeća da bića duhovnog svijeta šalju svoju aktivnost. Čovjek se osjeća povezan na ovaj ili onaj način s tim bićima. I postupno se uči prepoznati kako se ta bića međusobno odnose. Za ljudsku svijet, svijet se širi prema duhu. Čovjek vidi duhovna bića koja, naprimjer, uzrokuju karakter sukcesivnih epoha ljudskog razvoja. To su duhovi vremena ili sile iskona. Čovjek se upoznaje s drugim bićima čija duševna egzistencija teče na taj način da su njihove misli ujedno i aktivne prirodne sile. Dolazi do spoznaje da su te sile samo za fizičku percepciju ono što ona vjeruje da jesu. Naprotiv, nalazi da se u stvarnosti, gdje god djeluje prirodna sila, izražava misao bića, baš kao što se u pokretu ruke izražava ljudska duša. – To nije tako, da čovjek kroz nekakvu teoriju razmišlja o bićima koja stoje iza prirodnih procesa; osoba koja sebe doživljava u astralnom tijelu, ulazi u nepojmovni, konkretan odnos s tim bićima, kao što ljudsko biće u osjetilnom ulazi s drugim pojedinačnim bićima. – Može se razlikovati niz razina unutar tih bića na čiji se teritorij ovako ulazi i govoriti o svijetu viših hijerarhija. Bića čije se misli osjetilima otkrivaju kao sile prirode, mogu se nazvati Duhovima oblika.
Iskustvo u ovom svijetu znači da čovjek osjeća svoje postojanje unutar osjetilnog svijeta kao nešto vanjsko, kao što u osjetilnom svijetu gleda biljku kao vanjsko biće. – Čovjek će smatrati da je ovaj način postojanja izvan onoga što se mora osjećati u običnom životu, izuzetno bolan, sve dok se ne pojavi nešto drugo. Kod energičnog unutarnjeg duševnog rada, nije potrebno da se ta bol pojavi u osobito velikoj mjeri. Jer polagani ulazak u druga iskustva može se dogoditi istovremeno s boravkom u astralnom tijelu.
Ovo drugo iskustvo sastojat će se u tome da se sve ono što je prije bilo, u, i na, vlastitoj duši, da se to osjeća kao neka vrsta sjećanja, te da se prema svom 'Ja' ima isti odnos, kakav u osjetilnom svijetu imamo prema sjećanjima. Tek kroz takvo iskustvo čovjek postiže potpunu svijest da doista živi u svijetu sasvim drugačijem od svijeta osjetila, s vlastitim bićem unutar njega. Čovjek sada zna da prethodno 'Ja' nosi kao nešto drugo nego što zapravo jest. Sada se možete suočiti sami sa sobom. I stječe se predodžba o onome s čime je sada suočena duša, i o onome što je ranije govorila: ovo sam ja. Sada više ne kaže, to sam ja, nego, ja to nosim kao nešto na sebi. Kao što se 'Ja' u običnom životu osjeća neovisan o svojim sjećanjima, tako se i sadašnje 'Ja' osjeća neovisno o prijašnjem 'Ja'. Osjeća da pripada svijetu čistih duhovnih bića. I kako se ovo iskustvo - a ovo opet nije teorija - događa, čovjek prepoznaje što to zapravo jest, ono što je do sada smatrao svojim 'Ja'-bićem. Predstavlja se kao mreža predodžbi sjećanja, koju stvara osjetilno tijelo, poput odraza kroz zrcalo. Baš onoliko malo koliko čovjek smatra sebe jednim sa svojim odrazom, toliko malo i duša, koja sebe doživljava u duhovnom svijetu, misli o sebi kao o jednom, s onim kako sebe doživljava u svijetu osjetila. To sa zrcalnom slikom može se, naravno, uzeti samo kao usporedba. Jer refleksija prestaje kad osoba promijeni svoj položaj u odnosu na ogledalo. Tkanje koje kao da je satkano od sjećanja, i predstavlja ono što čovjek smatra vlastitim bićem u svijetu osjetila, ima veću neovisnost od zrcalne slike. Na neki način ima svoj entitet. A ipak u odnosu na istinsko biće duše, ona je kao slika vlastitog bića. Istinsko biće duše osjeća da mu je ova slika potrebna za samootkrivanje. Ono zna da je to nešto drugo, ali da nikada ne bi došlo do stvarne spoznaje o sebi da prvo nije shvatilo sebe kao vlastitu sliku u onom svijetu koji je, nakon uzdizanja u duhovni svijet, za njega postao vanjski svijet.
Mrežu predodžbi sjećanja, na koje sada gledamo kao na svoje bivše 'Ja', može se nazvati 'Ja'-tijelo ili također 'tijelo mišljenja'. U takvom kontekstu, riječ 'tijelo' mora se shvatiti u širem smislu, za razliku od onoga što se inače naziva tijelom. 'Tijelo' ovdje znači sve ono što netko doživljava u sebi, a za što se ne kaže da jest, nego da ga u sebi ima. Tek kada je vidovita svijest dosegla točku iskustva onoga što je do sada opisivala kao zbroj predodžbi sjećanja, može u pravom smislu, steći iskustvo onoga što se krije iza privida smrti. Jer ona je sada došla do biti jednog istinski stvarnog svijeta, u kojem se osjeća kao biće koje može zadržati u sjećanju ono što je doživljeno u osjetilnoj egzistenciji. Da bi nastavila svoju egzistenciju, da bi ono što je doživljeno u osjetilnom moglo živjeti dalje, zahtijeva biće koje to može zadržati na isti način na koji se predodžbe sjećanja u osjetilnom zadržavaju od strane običnog 'Ja'. Nadosjetilno znanje otkriva da čovjek postoji unutar svijeta duhovnih bića, te da je on sam taj koji u sebi čuva svoje osjetilno postojanje kao sjećanje. Na pitanje što ovo što sam ja sada, može biti nakon smrti, vidovito istraživanje daje sljedeći odgovor: bit ćeš ono što zadržiš od sebe, na temelju svoje egzistencije, kao duh među duhovima.
Čovjek prepoznaje prirodu tih duhova i unutar njih vlastitu. A ovo znanje je neposredno iskustvo. Njime se zna da duhovna bića, a s njima i vlastita duša, žive, a osjetilno postojanje je samo privremeno otkrivenje. – Ako obična svijest pokazuje - u smislu prve meditacije - da tijelo pripada svijetu čiji se udio u njemu otkriva njegovim raspadom nakon smrti, vidovito promatranje pokazuje da ljudsko 'Ja' pripada svijetu za koji je vezano sasvim drugačijim vezama nego je tijelo vezano zakonima prirode. Veze kojima je 'Ja' biće vezano za duhovna bića nadosjetilnog svijeta, ne dotiče, u njihovoj najdubljoj biti, rođenje i smrt. U osjetilnom životu tijela te se veze otkrivaju tek na poseban način. Ono što se javlja u ovom životu, izraz je za veze nadosjetilne prirode. Budući da je čovjek kao takav nadosjetilno biće - i kao takav se također pojavljuje za nadosjetilno promatranje, veza između jedne ljudske duše i druge, nije narušena smrću u nadosjetilnom području. A ono s čime se duša suočava kao tjeskobnim pitanjem pred običnom sviješću u primitivnom obliku: hoću li nakon smrti ponovno vidjeti one za koje sam znao da su povezani sa mnom u životu osjetila?, treba odgovoriti s odlučnim 'da'.
Sve što je ovdje rečeno o iskustvu duše kao duhovne stvarnosti unutar svijeta drugih duhova, može se vidjeti kroz često spominjano jačanje duševnog života. Ali tom iskustvu se može pomoći kroz posebne osjećaje koje razvijamo. – U običnom iskustvu unutar svijeta osjetila, čovjeku ono što doživljava kao svoju sudbinu, izgleda čas simpatično, čas antipatično. Samopromatranje koje može biti prilično nepristrano prema sebi morat će priznati da su simpatije i antipatije o kojima se ovdje govori među najjačima koje čovjek može osjećati. Uobičajena razmišljanja da je sve što je bilo moralo biti, da čovjek mora trpjeti svoju sudbinu, doista mogu odovesti daleko do opuštenog raspoloženja u životu. Ali da bi se postiglo nešto u smislu shvaćanja istinskog ljudskog bića, potrebno je više. Navedena razmatranja dobro će služiti životu duše; ali često će se moći primijetiti da je ono što je odbačeno u smislu simpatija i antipatija u naznačenom smjeru, samo nestalo za neposrednu svijest. Povuklo se dublje u temelje ljudskog bića, i živi kao raspoloženje duše, ili kao osjećaj iscrpljenosti, ili neki drugi osjećaj u tijelu. Prava smirenost pred sudbinom postiže se samo kada se netko ponaša na ovom polju točno onako, kako se ponaša u stalnoj, povećanoj predanosti mislima ili osjećajima za poboljšanje duše općenito. Nije dovoljno razmišljati o tome, što dovodi do intelektualnog uvida, već to zahtijeva intenzivno uživljavanje u takva razmišljanja, dugo ih zadržavajući u duši, dok u isto vrijeme držimo podalje osjetilne doživljaje i druga sjećanja na život. Kroz takvu praksu dolazi se do određenog temeljnog duševnog stava prema svojoj sudbini u životu. Čovjek može temeljito istjerati sve simpatije i antipatije na ovom području i na kraju gledati sve što se događa, kao što vanjski promatrač vidi mlaz vode koji pada preko kamena i udara u dno. To ne znači da se tako bezosjećajno treba suočiti sa svojom sudbinom. Onaj tko ravnodušno gleda na sve što mu se događa, sigurno nije na pravom putu. Međutim, čovjek ne stoji bez udjela u odnosu na vanjski svijet, s obzirom na ono što ne utječe na njegovu vlastitu dušu u smislu sudbine. Ono što mu se događa pred očima čovjek gleda, s užitkom ili s gnušanjem. Oni koji teže nadosjetilnom znanju, ne bi trebali tražiti ravnodušnost prema životu, već preobrazbu onog dijela koji 'Ja' prvobitno ima u odnosu na sve što ga sudbinski dotakne. Može se dogoditi da se ovom preobrazbom živost emocionalnog života pojača, a ne oslabi. U običnom životu čovjeku naviru suze na oči zbog stvari koje sudbonosno pogađaju dušu, ali se također može dovesti do toga da ima isti živi osjećaj vlastite nesreće, koji osjeća kad se s time susretne druga osoba. Ovakvo iskustvo čovjek lakše doživi u odnosu na događaje koji utječu na njegovu sudbinu nego, naprimjer, u odnosu na vlastite sposobnosti. Nije tako lako dostižna misao, koja je jednako radosna kada netko drugi ima sposobnost kao i kad je sam posjeduje. Kad samopromatranje nastoji prodrijeti u najdublje dubine duše, može se otkriti velika količina sebične radosti u toliko mnogo stvari koje čovjek može sam napraviti. Intenzivan, često ponavljani (meditativni) život zajedno s mišlju da je u mnogim aspektima u tijeku života nebitno, može li netko nešto sam učiniti, ili to može netko drugi, može daleko dovesti u odnosu na spokoj prema onome to čovjek doživljava kao najdublju sudbinu života. – Takvo unutarnje jačanje života duše, snagom misli, ne može nikada dovesti do pukog otupljivanja osjećaja za vlastite sposobnosti, ako se radi ispravno: naprotiv, čovjek ga preobražava. Osjeća se potreba da se ponaša u skladu s tim sposobnostima.
A to već ukazuje na smjer kojim ide takvo jačanje duševnog života. Čovjek uči prepoznati nešto u sebi što se duši čini kao drugo biće u sebi. To je osobito vidljivo kada se s tim povežu misli koje pokazuju kao se u običnom životu, u sudbini, događa ovo ili ono. Može se uočiti da vam se ovo ili ono ne bi dogodilo da se i sami niste ponašali na određeni način, u ranijem vremenu. Ono što se čovjeku događa danas, često proizlazi iz onoga što je učinio jučer. S ciljem da nastavite svoje iskustvo duše kakvo je u određenom trenutku u vremenu, sada se možete osvrnuti na prethodno iskustvo. Možete potražiti sve što pokazuje kako ste sami unaprijed pripremili kasnije događaje sudbine. Ovakvim retrospektivnim pogledom na život može se pokušati doći do one točke u vremenu kada se djetetova svijest probudi na način da se kasnije u životu sjeća onoga što je doživjelo. Ako netko pogleda unatrag na takav način, da s tim poveže raspoloženje duše iz kojeg su eliminirane uobičajene sebične simpatije i antipatije iz događaja sudbine, tada se nalazi da, kada se dosegne naznačena točka u životu djetinjstva u smislu sjećanja, da se sebi kaže: tada je tek počela mogućnost da osjetite sebe i svjesno radite na svom životu duše; ali to tvoje 'Ja' je također bilo tu prije, iako nije svjesno djelovalo u tebi, ono te zapravo dovelo do tvoje sposobnosti da znaš, kao i do svega drugog o čemu znaš. Ono što nijedno intelektualno razmatranje ne može prepoznati, to donosi opisani odnos prema vlastitoj sudbini. Čovjek uči promatrati događaje sudbine; sa spokojem; vidi se kako im prilazi na nesputan način; ali čovjek sebe vidi u biću koje iznosi te događaje. I kad se tako promatra, pred dušom su uvjeti vlastite sudbine, koji su već rođenjem zadani, u vezi sa samim sobom. Čovjek se probio do uvjerenja, da kao što je radio na sebi od vremena kada se njegova svijest probudila, radio je na sebi i prije nego se probudila sadašnja svijest. Probijati se na ovaj način do višeg 'Ja' u običnom 'Ja', ne samo da vodi do mogućnosti da me moja misao dovela da teorijski osmislim takvo više 'Ja', već vodi do toga da osjećam stvarnost ovog 'Ja' kao moć unutar sebe, i osjećam obično 'Ja' kao tvorevinu ovog 'Ja'. Ovaj osjećaj je pravi početak viđenja duhovnog bića duše. A ako to ne dovede ni do čega, to je samo zato jer je čovjek ostao na početku. Ovaj početak može biti jedva primjetan dosadan osjećaj. Takav može ostati još dugo. Ali ako netko nastavi snažno i žustro tragati za onim što je dovelo do ovog početka, konačno počinje vidjeti dušu kao duhovni entitet. I svakome tko je to uspio vidjeti, sasvim je razumljivo kada netko tko nije stekao nikakvo iskustvo na ovom području, kaže da se onaj tko vidi takve stvari samo uvukao u maštu - autosugestiju - i došao do višeg 'Ja'. Ali onaj opremljen takvom vizijom također zna da takav prigovor može proizaći samo iz nedostatka ovog iskustva. Jer svatko tko ozbiljno prolazi kroz opisano, stječe i sposobnost razlikovanja zamišljenog od stvarnog. Unutarnja iskustva i aktivnosti koje su nužne na takvom putovanju duše, da bi ono bilo stvarno, vode do najstrožeg opreza prema sebi u odnosu na maštu i stvarnost. Ako je netko usmjeren da doživi sebe kao duhovno biće u višem 'Ja', glavno iskustvo vidi u onome što je okarakterizirano na početku ove meditacije, i prepoznaje ono ostalo što je navedeno kao pomoć na putovanju duše.