.Iskustva koja su se pokazala kao duši neophodna ako želi prodrijeti u nadosjetilne svjetove, nekim se mogu činiti kao odbojna. Takva osoba može reći da ne zna što će joj se dogoditi ako se na to odvaži i kako će to izdržati. Pod utjecajem takvog osjećaja lako se javlja misao, da je bolje ne miješati se umjetno u razvoj duše, nego se prepustiti vodstvu kojeg duša nije svjesna, i čekati kamo će to u budućnosti odvesti čovjekovo unutarnje biće. Međutim, oni koji mogu oživjeti jednu drugu, uvijek će takvu misao morati odbaciti, to da je ljudskom biću prirodno napredovati, i da će, ako se ne brine o tim stvarima, to biti u suprotnosti s onim što je dužan, da će uvenuti snage koje čekaju da se razviju u duši. Moć razvoja leži u svakoj ljudskoj duši; i ne može postojati niti jedna osoba koja, nakon što se ove moći razotkriju, ne želi poslušati glas ako može nešto o tome saznati, i o važnosti toga.
Nikog se neće spriječiti da se popne u više svjetove, ako se od početka ne postavi u nekorektan odnos prema događajima kroz koje mora proći. Ovi procesi su onakvi kakvi su predstavljeni - u prethodnim meditacijama. A ako su izraženi riječima koje se mogu uzeti samo iz običnog života, onda je to jer se jedino tako mogu izraziti. Jer se iskustva nadosjetilnog puta spoznaje, odnose prema ljudskoj duši na takav način da su potpuno jednaka onome što za nju može značiti, primjerice, pojačan osjećaj usamljenosti, osjećaj lebdenja nad jamom bez dna i slično. U takvim iskustvima stvaraju se snage za put spoznaje. Ona su klice plodova nadosjetilnog znanja. U određenoj mjeri sva ta iskustva nose nešto što je u njima dobro skriveno. Kad se zatim prožive, taj skriveni element se tako dovodi do svoje najveće napetosti; nešto podiže taj osjećaj usamljenosti koji je poput plašta oko toga 'nečega', i u životu duše se pojavljuje kao sredstvo spoznaje.
Ali morate uzeti u obzir da ako krenete pravim putem, iza svakog takvog iskustva odmah će se pojaviti nešto drugo. To je tako da kada je jedno tu, drugo ne može izostati. Osim onoga što treba podnijeti, čovjek odmah ima i snage da stvarno to podnese, ako samo mirno razmisli o toj snazi i ostavi si vremena da primijeti i ono što se manifestira u duši. Kad nastupi nešto mučno, a istovremeno u duši živi siguran osjećaj da postoje sile koje dopuštaju da se ta bol podnese, i s kojima se čovjek može povezati, tada dolazi do toga da se čovjek okreće tim iskustvima, koja bi bila nepodnošljiva da se dogode u običnom životu, i ponaša se na takav način da je kao promatrač svega što je na taj način doživio. To znači da ljudi koji su na putu prema nadosjetilnom znanju žive kroz plime i oseke mnogih emocionalnih valova u svom unutarnjem biću, a ipak se unutar života osjetila pokazuju u potpunoj smirenosti. – Svakako postoji mogućnost da iskustva koja se odvijaju u unutarnjem biću, također utječu na raspoloženje u vanjskom životu u osjetilnom svijetu, tako da se osoba privremeno ne snalazi u životu i sa samim sobom kao što je to bilo prije ovog puta spoznaje. Čovjek tada ovisi o crpljenju iz onoga što je već stekao u sebi, što će mu omogućiti da se ponovno nosi s time. I ne može postojati situacija na ispravno utabanoj stazi spoznaje u kojoj to ne bi bilo moguće.
Najbolji put do znanja uvijek će biti onaj koji vodi u nadosjetilni svijet kroz jačanje ili koncentraciju života duše pomoću unutarnjeg poniranja, snage misli ili snage osjećaja. Nije važno iskusiti misao ili osjećaj kao što se to čini snalazeći se u osjetilnom svijetu, već intenzivno živjeti s, i u, misli ili osjećaju, i u to uvući sve svoje duševne snage. Tijekom vremena unutarnje kontemplacije, one bi trebale same ispuniti svijest. Čovjek misli, naprimjer, o misli koja je u dušu donijela neko uvjerenje; prije svega, izostavite iz igre sve što ima u smislu uvjerenja, i stalno živite s njom, tako da s njom postanete potpuno jedno. Apsolutno nema potreba za mišlju koja se odnosi na stvari višeg poretka svijeta, iako je takva misao od veće koristi. Misao koja prikazuje obično iskustvo također se može uzeti za unutarnju kontemplaciju. Plodonosni su osjećaji koji predstavljaju odluke, primjerice, u vezi s činima ljubavi, a koje čovjek u sebi rasplamsa kao najtoplije i najiskrenije iskustvo. Međutim, učinkovite su, prije svega kad je riječ o znanju, simboličke ideje koje se dobiju iz života ili kojima se posvećuje po savjetu ljudi koji su, da tako kažemo, stručnjaci u ovom području, jer poznaju plodonosnost onoga što je također isto bilo i za njih.
Kroz takvo uranjanje, koje mora postati životna navika, čak i uvjet života, baš kao što je disanje uvjet tjelesnog života, čovjek će stegnuti snage duše i ojačati ih dok se skupljaju. Samo se morate moći održati na takav način, tijekom vremena unutarnje kontemplacije, da nikakvi vanjski osjetilni dojmovi i nikakva sjećanja ne utječu na život duše. Sjećanja na sve što je čovjek doživio u običnom životu, što duši daje radost ili bol, moraju biti tiha, tako da se potpuno prepusti onome što želi da bude u njemu. Moć nadosjetilne spoznaje, izrasta na pravi način jedino iz onoga što je netko postigao unutarnjim poniranjem, čiji je sadržaj i oblik postigao naprezanjem duševne snage. Nije važno odakle ste dobili sadržaj za uroniti; može se dobiti od stručnjaka za te stvari ili iz literature; to samo treba napraviti unutarnjim iskustvom i ne dopustiti da sadržaj određuje ono što dolazi iz vlastite duše, kao ono što ona smatra najboljim sadržajem meditacije. Takav daje malo snage, jer se duša od samog početka osjeća povezanom s tim i stoga ne može uložiti potrebne napore da se sjedini. Ali ono što ima učinka na nadosjetilne moći spoznaje leži u tom naporu, a ne u sjedinjenju sa sadržajem kao takvim.
Postoje i drugi načini postizanja nadosjetilne vizije. Svojim raspoloženjem ljudi mogu doći do unutarnjeg produbljivanja, do gorljivih iskustava. Kao rezultat toga, nadosjetilne moći spoznaje mogu postati odvojene u njihovoj duši. Takve se snage često mogu iznenada pojaviti u dušama, što bi moglo izgledati kao da one nipošto nisu predodređene za takva iskustva. Nadosjetilni život duše može se dogoditi na najrazličitije načina; ali iskustvo koje se kontrolira, kao što se čovjek kontrolira u svojoj običnoj osjetilnoj egzistenciji, može nastati samo ako se kroči opisanim putem znanja. Svako drugo uplitanje nadosjetilnog svijeta u duševna iskustva rezultirat će time da se ona dogode kao pod prisilom i da se čovjek u njima izgubi, ili da se prepusti svakojakim zabludama o njihovoj vrijednosti, o njihovom pravom značenju unutar stvarnog nadosjetilnog svijeta.
Svakako treba imati na umu da se duša mijenja na putu nadosjetilne spoznaje. Može se dogoditi da netko uopće nije sposoban za osjetilni život i da se prepušta svakojakim zabludama i iluzijama; ali i da se čim stupi u nadosjetilni svijet upušta u obmane i iluzije na lakovjeran način. Također se može dogoditi da netko u osjetilnom ima vrlo dobar, zdrav osjećaj istine, i govori sebi: ne smiješ o nekoj stvari ili događaju vjerovati samo jer zadovoljava tvoj osobni interes; i unatoč tome što je to slučaj, takva duša u nadosjetilnom svijetu može vidjeti samo ono što je prikladno takvom osjećaju sebe. Moramo razmotriti kako je osjećaj jastva uključen u ono što gledamo. Gleda se na ono na što je usmjeren taj osjećaj prema svojoj sklonosti. Čovjek ne zna da je upravo on taj koji usmjerava duhovni pogled. I tada se podrazumijeva da čovjek prihvaća ono što vidi kao istinu. Zaštita od toga može biti samo ako kroz dobro razmišljanje o sebi, kroz energičnu volju za samospoznajom na nadosjetilnom putu spoznaje, postanete sve spremniji da stvarno u vlastitoj duši primijetite koliko ima samosvijesti, i što ona govori. Zatim, ako netko nemilosrdno i energično razmišlja o mogućnosti da vlastita duša tu i tamo podlegne samosvijesti, postupno će se osloboditi vodstva samosvijesti.
Istinska neometana pokretljivost duše u višim svjetovima zahtijeva da ona stekne uvid u to, koliko su različite osobine duše u duhovnom svijetu u usporedbi s fizičkim svijetom. To postaje osobito jasno kada se pozornost usmjeri na moralne osobine duše. Unutar osjetilne egzistencije treba razlikovati zakone prirode i zakone morala. Ako želite objasniti tijek prirodnih procesa, ne možete se držati moralnih koncepata. Otrovna biljka se objašnjava prirodnim zakonima a ne osuđuje kao otrovna. Biti će samo po sebi jasno da se najviše može govoriti o odjecima morala za životinjski svijet, ali da moralni sud u pravom smislu samo ometa ono što dolazi u obzir kod prirodnih zakona. U kontekstu ljudskog života, moralni sud o vrijednosti egzistencije, počinje imati značenje. To je nešto o čemu uvijek ovisi njegova vrijednost, kad počne nepristrano suditi o sebi. Ali nitko, pravilno razmatrajući osjetilno, ne može pomisliti da zakone prirode smatra nečim jednakim ili čak sličnim zakonima morala.
Čim se uđe u više svjetove, stvari se mijenjaju. Što su svjetovi u koje ulazimo više duhovni, to se više moralnih zakona i onoga što možemo nazvati prirodnim zakonima za te svjetove, podudara. U osjetilnoj egzistenciji, čovjek je svjestan da je neprikladno kada za neko zlo djelo govori da će duša gorjeti. Zna se da je prirodno sagorijevanje nešto sasvim drugo. Slična odvojenost ne postoji za nadosjetilne svjetove. U isto vrijeme, mržnja ili zavist su sile koje djeluju na takav način da se odgovarajući učinci mogu opisati kao prirodni procesi ovih svjetova. Mržnja ili zavist uzrokuju da ono što se mrzi ili na čemu se zavidi, ima proždirući, uništavajući učinak na osobu koja mrzi ili zavidi, tako da to razvija procese destrukcije koji su nepovoljni za duhovno biće. Ljubav u duhovnom svijetu djeluje kao da je to toplinsko zračenje, koje je produktivno, koje promiče. – To se već može primijetiti na elementarnom ljudskom tijelu. Unutar svijeta osjetila, ruka koja čini nemoralno djelo, prema zakonima prirode mora se objasniti potpuno isto kao i ruka koja služi moralnom djelovanju. Međutim, neki elementarni dijelovi čovjeka ostaju nerazvijeni ako nisu prisutni određeni moralni osjećaji. A nesavršene formacije elementarnih organa moraju se pratiti do moralnih svojstava, na potpuno isti način na koji se prirodni procesi u osjetilima objašnjavaju prema prirodnim zakonima. Iz nesavršenog razvoja osjetilnog organa nikada se ne smije zaključiti o nesavršenom razvoju odgovarajućeg dijela u elementarnom tijelu. Uvijek moramo biti svjesni činjenice da se vrlo različite vrste zakona primjenjuju na različite svjetove. Ljudsko biće može imati nesavršeno oblikovane fizičke organe; odgovarajući elementarni organ ne samo da može biti uobičajeno savršen, već čak može biti savršen u onoj mjeri u kojoj je fizički nesavršen.
Razlika između nadosjetilnog i osjetilnog svijeta značajna je u svemu što je povezano s idejama 'lijepog' i 'ružnog'. Način na koji netko koristi ove pojmove u osjetilnom svijetu gubi svaki smisao čim netko uđe u nadosjetilne svjetove. 'Lijepim' se može nazvati, ako se promišlja o značenju riječi u osjetilnoj egzistenciji, samo ono biće koje uspije otkriti sve što doživljava u sebi drugim bićima u svom svijetu, tako da i druga bića mogu sudjelovati u cijelom njegovom iskustvu. Sposobnost da se potpuno otkrijete sa svime što je unutra, da ne morate ništa skrivati u sebi, u višim svjetovima bi se mogla nazvati 'lijepom'. I taj se koncept potpuno pokapa s onim bezrezervne iskrenosti, iskreno iznošenje onoga što se ima u sebi. Nešto bi se moglo nazvati 'ružnim', ako u vanjskom izgledu ne želi otkriti svoj unutarnji sadržaj, ako sputava vlastito iskustvo, i skriva se od drugih bića s obzirom na određena svojstva. Takvo bića izmiče svom duhovnom okruženju. Ovaj koncept podudara se s konceptom neiskrenog otkrivanja sebe. Lagati i biti ružan su u duhovnom svijetu, ista su stvarnost, tako da je biće koje izgleda ružno ujedno i lažljivo.
Čak i ono što se osjetilima prepoznaje kao strasti i želje, u duhovnom se svijetu pojavljuje s potpuno drugim značenjem. Takve želje, koje izviru iz unutarnje prirode ljudske duše u fizičkom svijetu, ne postoje u duhovnom svijetu. Ono što se može nazvati željama, raspireno je onim što se vidi izvan bića. Biće koje mora osjećati da nema neku kvalitetu koju bi njegova priroda trebala imati, gleda drugo biće koje ima tu osobinu. I ne može a da ovo drugo biće nema stalno pred sobom. Kao što oko prirodno vidi ono što je vidljivo u fizičkom svijetu, tako nedostatak kvalitete u nadosjetilnom svijetu uvijek vodi biće u blizinu drugog relevantnog bića koje ima tu kvalitetu. I pogled na to biće postaje trajni prijekor, koji djeluje kao stvarna sila, tako da biće zahvaćeno nedostatkom, pogledom, ima želju ispraviti nedostatak u sebi. To je vrlo različita vrsta iskustva od žudnje u osjetilnom svijetu. – Takvim uvjetima u duhovnom svijetu nije narušena slobodna volja. Biće se može obraniti od onoga što u njemu prizor želi izazvati. Tada će se postupno uspjeti udaljiti od blizine bića od uzora. Međutim, rezultat će biti da se takvo biće koje odbaci dan mu primjer, smjesti u svjetove u kojima ima lošije uvjete egzistencije od onih koji su mu dani u svijetu za koji je u određenoj mjeri predodređeno.
Sve to ljudskoj duši pokazuje da pri ulasku u nadosjetilne svjetove mora preobraziti svoj svijet ideja. Pojmovi se moraju transformirati, proširivati, spajati s drugima, ako se želi ispravno opisati nadosjetilni svijet. – Zbog toga opisi nadosjetilnih svjetova, koji žele koristiti pojmove skovane za svijet osjetila bez daljnjih izmjena, uvijek sadrže nešto netočno. – O tome se može razmišljati, da korištenje pojmova dolazi iz ispravnog ljudskog osjećaja da se pojmovi, koji imaju svoje puno značenje samo za nadosjetilne svjetove, koriste unutar osjetilne egzistencije više ili manje simbolično, ili također kao stvarno označavanje stvari. Tako da se laganje doista može smatrati ružnim. Međutim, u usporedbi s načinom na koji se ovaj koncept koristi za nadosjetilni svijet, takva uporaba riječi u osjetilnoj egzistenciji samo je aluzija koja nastaje jer su svi svjetovi međusobno povezani, a te se veze osjećaju nejasno, nesvjesno se o njima misli u osjetilnom. Ali treba uzeti u obzir da u osjetilnom ono što je laž, što netko osjeća ružnim, ne mora biti ružno u svom vanjskom izgledu. Čovjek bi svoje ideje čak učinio nejasnim, ako bi iz nečeg lažljivog u osjetilnoj prirodi, htio objasniti nešto ružno. Međutim, u nadosjetilnom svijetu, slučaj je da je ono što je laž, kada se vidi ispravno, ružno u svom otkrivenju. – I ovdje dolaze u obzir obmane kojih se treba čuvati. Biće se u nadosjetilnom svijetu može suočiti s dušom koja se s pravom mora opisati kao zlo, a koja se ipak otkriva u slici koju nazivamo 'lijepom' ako primijenimo ideju 'lijepog' koju koristimo iz osjetilnog. U takvom slučaju čovjek će ispravno vidjeti tek kada prodre u unutarnje dubine bića. Tada će se doživjeti kako je 'lijepa' objava maska koja ne odgovara suštini; i tada će se ono što se željelo doživjeti kao 'lijepo' prema nečijoj percepciji, biti s posebnom oslovljeno snagom kao ružno. I u trenutku kada se to uspije, 'zlo' biće više nije sposobno simulirati 'ljepotu'. Takvom promatraču se mora otkriti u svom pravom obliku, koji može biti samo nesavršen izraz onoga što je unutra. Takve pojave nadosjetilnog svijeta posebno jasno pokazuju kako se ljudske ideje moraju promijeniti kada se uđe u ovaj svijet.