.Predavanje poput prekjučerašnjeg lako bi moglo izazvati osjećaj da se o duši naroda govori čisto jednostrano, iz puke simpatije. Ako bi duhovni istraživač o ovim stvarima govorio iz čistog suosjećanja, iz čiste pristranosti, tada bismo mogli biti sigurni da ono što je rekao nema osobitu vrijednost, jer ako je bilo puno pristranosti, u konačnici u svojoj biti bi trebalo biti lažno. Što se tiče onog prekjučerašnjeg, prije svega izraženo u odnosu na najdublje spoznaje znanosti duha, trebalo bi vam postati jasno iz pozicije koju duhovni istraživač mora imati prema jednoj ili drugoj duši naroda.
Već iz samog elementarnog opisa u antropozofiji znamo da pod dušama naroda ne izražavamo ono što, izraženo apstraktnim pojmom, vanjski, egzoterni svijet pod tim podrazumijeva. Vrlo konkretna bića, recimo ranga arhanđela - o tome čitajte u ciklusu predavanja 'Misija pojedinačnih duša naroda' - bića sa sviješću višom od ljudske svijesti, upravljaju stvarima naroda. I mi gledamo gore u duše naroda. pa o njima govorimo kao o stvarnim bićima, da, stvarnijim bićima nego što smo sami mi ljudi. U kakvom je odnosu prema tim dušama naroda čovjek u svojoj duhovno-duševnoj prirodi? Prvo ćemo pogledati ovo pitanje.
Znamo kako se čovjekov život mijenja s obzirom na njegovu svijest između jave i sna; znamo da je čovjek budan unutar svog fizičkog i eterskog tijela, i da onda, kada zaspe i dok se ne probudi, živi u svom astralnom tijelu i svom 'Ja'. Kada se, od kada zaspe pa do buđenja, čovjek zajedno sa svojim astralnim tijelom i svojim 'Ja' nalazi izvan svog fizičkog tijela, tada se on nalazi u oblasti koja je, s obzirom na njegov odnos prema duši naroda, sasvim drugačija od oblasti u kojoj se čovjek nalazi u odnosu na dušu naroda kada je u svom fizičkom tijelu. Svojim jezikom i po mnogim drugim stvarima, čovjek se rađa u domeni svoje duše naroda. Kako ta duše naroda utječe na ljudsku dušu, na ono što izlazi iz fizičkog i eterskog tijela tijekom sna, a što je prisutno u tijelu kada je budan? Kako duša naroda kojem čovjek pripada utječe na individualnu dušu čovjeka?
Ona je zapravo djelotvorna samo u razdoblju u kojem je čovjek uronjen u fizičko tijelo, od buđenja do uspavljivanja. Čovjek je uronjen u sile fizičkog i eterskog svijeta, a u te sile, kao nekim pipcima, uronjena je duša naroda, duša onog naroda kojem čovjek u svojoj inkarnaciji pripada. I ne samo da uranjamo u svoje fizičko tijelo, mi uranjamo i u određeni dio svoje duše naroda, od buđenja do uspavljivanja dok smo u našem fizičkom tijelu, živimo s onim što se događa u fizičkom tijelu, unutar duše naroda. Ono što doživljavamo, mi doživljavamo u zajedništvu s dušom naroda, u našem budnom stanju, samo što se duša naroda ne obraća izravno onome čega smo u 'Ja' potpuno svjesni, više se iz eterskog tijela obraća podsvijesti astralnog tijela, da nas oboji, da nas nijansira, daje našim osjećajima i temperamentu određeni smjer. To je bit našeg odnosa prema njoj. Onaj tko, kroz inicijaciju može promatrati ono što se događa kada čovjek uranja u fizičko tijelo, pri uranjanju u fizičko tijelo vidi susret s dušom naroda. Ali gleda i na nešto drugo. A kad o tome govorim, ubrzo ćete shvatiti da kada duhovni istraživač govori o ovoj ili onoj duši naroda, da tu tome mora vladati objektivnost.
Duhovni istraživač živi u trenucima kada na pravi način prožme dušu i duh, i time ih osposobljava da žive neovisno o tijelu, on tako živi da može promatrati gdje je čovjek čak i kada je on izvan fizičkog tijela sa dušom i duhom, sa svojim astralnim tijelom i 'Ja'. Duhovni istraživač promatra kako se svaka ljudska duša između uspavljivanja i buđenja na neko vrijeme nesvjesno utapa u čitavi perimetar duša naroda koje dolaze u obzir. Dakle, dok je čovjek s dušom naroda svoje nacije za vrijeme koje je uronjen u fizičko tijelo, u stanju spavanja on je sa svim ostalim dušama naroda tog vremena o kojem se radi, osim s onom s kojom je u fizičkom tijelu tijekom budnog stanja.
Duhovni istraživač ima dovoljno mogućnosti upoznati osobitosti drugih duša naroda, jer čim postane svjestan sebe u stanju bez tijela, on duhovno i duševno živi zajedno s drugim dušama naroda, kao što u fizičkom tijelu živi zajedno s dušom vlastitog naroda. Bilo bi onda, dakle, sasvim nemoguće reći nešto suvislo o duši naroda na pristran način. Ali kada duhovni istraživač svjesno živi s tim drugim dušama naroda, to će mu jasno dati do znanja i da je između uspavljivanja i buđenja svaki čovjek nesvjesno povezan s drugim dušama naroda, ali nešto drugačije nego sa svojom vlastitom dušom naroda. Kada se uroni u fizičko tijelo, upoznaje se vlastita duša naroda s njenim bitnom svojstvima, odnosno s njenom aktivnošću i djelovanju na sebe, iako u podsvijesti. U snu ili stanju inicijacije čovjek upoznaje druge duše naroda, ali ne pojedinačno, već u njihovom međudjelovanju; samo duše vlastitog naroda nema. Ove druge rade zajedno kao da plešu u kolu, i živi se u onome što je njihova takva aktivnost, kao što se danju u fizičkom tijelu živi zajedno s jednom dušom naroda. Stoga, ne živi se s posebnošću jedne duše naroda, nego s međudjelovanjem. Ali može se ići tako daleko da je čovjek u stanju neovisnosti od tijela, odnosno u snu, otrgnut, da tako kažem, istrgnut iz normalnog zajedništva s krugom duša naroda, i može biti samo s jednom drugom dušom naroda. Shvatite me ispravno: nije normalno biti s drugom, sa stranom dušom naroda, ali to se može postići ako se posebno strasno mrzi ova duša drugog naroda. Na taj način čovjek sebe osuđuje da bude istrgnut iz kola drugih duša naroda, i da u stanju spavanja bude s tom jednom dušom naroda, kao što je sa vlastitom dušom naroda u budnom stanju.
Da, to su objektivne istine koje otkriva duhovno istraživanje. To pokazuje da je rečenica koju znanost duha često iznosi, gorko ozbiljna: da je ono s čime se suočavamo u vanjskoj stvarnosti, maya, velika obmana, i da iza te maye, iza tog vela, leže istine, iz čega oni koji se zadovoljavaju velom maye, ne samo da ne mogu znati ništa sa svojim razumijevanjem, već također sa svojom voljom ne žele znati ništa. - U naše vrijeme ima još mnogo ljudi koji ne mogu vidjeti što se krije iza vela maye i stoga ne mogu shvatiti da postoji takav nadosjetilni, nevidljivi svijet, i u njemu potpuno drugačiji odnosi ljudske duše prema dušama drugih ljudi nego što mogu sanjati. Ako se znanost duha uzme ozbiljno, upravo tamo gdje ona ukazuje na oblasti koje su povezane s našim životom, tada se treba pomiriti s činjenicom da znanost duha ukazuje na uvjete u duhovnom svijetu u koje je uroniti, čak i sa običnom sviješću, prilično neugodno, tako se čovjek i svojom voljom tome opire. Ne želi uroniti, želio bi da je istina u mnogim stvarima drugačija. Činjenica da se ne samo razumijevanje, već i volja, opire onome što znanost duha mora reći kao gorko ozbiljno, nešto je što također treba staviti pred naše duše. I iz osjećaja koje može pobuditi ovakva rasprava, osjećamo da je načelo koje imamo unutar našeg duhovnog pokreta, bez obzira na rasu, boju kože, nacionalnost i tako dalje, u osnovi usko povezano s dubljom prirodom našeg pokreta, da je zapravo besmisleno, za svakog tko vidi duboku ozbiljnost istina znanosti duha, ne podržavati ovo prvo načelo. To je prava besmislica, jer mrziti bit duše naroda u dubini bića, znači osuditi sebe da budete s tom dušom naroda u podsvijesti dok spavate, kao što ste s dušom svog naroda dok ste budni. Jer normalan suživot s dušama naroda u snu je ovo: biti s cijelim nizom ostalih, koje se očituju u epohi. Mudro vodstvo čovječanstva osigurava da čovjeku nije dopušteno da postane jednostran.
Često smo naglašavali da ono što čovjek mora proći u godinama koje slijede između smrti i novog rođenja, na određeni način ovisi o posljedicama života u tijelu između rođenja i smrti. Dio ovog života u tijelu - to možemo zaključiti iz onoga što je upravo objašnjeno - je biti zajedno s dušom naroda. To zajedništvo s dušom naroda, rekao sam, boji nas, nijansira; ono što naša duša naroda generira kao impuls u našem duševno-duhovnom biću, nosimo sa sobom kada zakoračimo kroz vrata smrti, i toga se postupno moramo osloboditi. Ako ovo razmotrimo, odmah će nam biti jasno da o načinu kako čovjek živi zajedno sa dušom svog naroda, ovisi, kako stoji s posljedicama odmah iza smrti.
S obzirom na ono što je upravo rečeno, pogledajmo dva europska naroda: ruski i francuski narod. Stvarni život duša naroda je u tome da te duše naroda moraju biti aktivne sa svojom sviješću na drugačiji način nego čovjek sa svojom sviješću. Čovjek sa svojom sviješću, kako je aktivan? Pa, on gleda vani na horizont vanjskih činjenica i može se osvrnuti i na vlastitu dušu. Znamo da se ljudi jedni od drugih razlikuju u određenim aspektima. U jednu grupu spada, primjerice, Goethe, koji na stvari gleda objektivno, a u drugu Schiller, koji se više bavi svojim unutarnjim bićem i polazeći od njega, radi ono što mora. Duše ljudi su otprilike iste, ali samo otprilike, jer je njihova svijest sasvim drugačija od čovjekove svijesti. Duše naroda stoje drugačije u odnosu na pojedince koji pripadaju narodu. Kada gledaju prema van, to je više pogled volje, pogled koji šalje impulse pojedinom pripadniku naroda. Tu dakle, gledaju objektivno izvana kada su usmjerene prema pojedincu. - Ili mogu živjeti više u unutarnjem životu. Osobito francuskoj duši naroda pripadaju, moglo bi se reći, one duše koje nisu privržene realizmu duše naroda, koji se prostire nad pojedincima, nego idealizmu duše naroda, koje žive više unutra. Duša ovog francuskog naroda, kako danas prožima francuski narod, ima stanoviti oslonac svijesti osvrtom na ranija vremena.
Često sam isticao kako svoju uobičajenu fizičku budnu svijest imamo uranjanjem u svoje prostorno tijelo. Nakon smrti imamo svijest zbog činjenice da gledamo unatrag na naš raniji život. Kao što tu već imamo pojam o višoj svijesti koja se ne razvija u prostoru, već vremenu, neće nam biti teško da malo shvatimo kakva je svijest francuske duše naroda. Ona se budi osvrćući se na antičku Grčku, jer ona je u biti svojevrsno ponavljanje, oživljavanje antičke Grčke. Ova starogrčka kultura ponovno živi u duši francuskog naroda, kao što egipatsko-kaldejska kultura trećeg post-atlantskog razdoblja živi u duši talijanskog naroda. Stoga talijanska duša naroda ima više mogućnosti potaknuti dušu osjećaja u pojedinačnim ljudskim bićima koja pripadaju narodu. Sama priroda francuske duše naroda potiče intelektualnu ili dušu uma svake individue. To se može detaljno pokazati. Uistinu, čak su i pojedinačne povijesne činjenice izvrsno objašnjive ako se pogledaju ovi općeniti rezultati duhovnog istraživanja.
U tom smjeru treba istaknuti jednu stvar. Razmislite o tome: što je bilo posebno obilježje egipatske duše naroda? U to vrijeme još je postojala astrologija koja je djelovala izravno na dušu. Duša naroda gledala je u kretanja nebeskih tijela, u onome što se događalo u kozmosu nije vidjela samo materijalne događaje, kao današnji ljudi, već je stvarno opažala duhovna bića koja djeluju iza onoga što se događa vani. Imala je odnos s cijelim kozmosom na isti način na koji čovjek ima s drugim ljudima, znajući da iz drugih ljudi kroz čitavu njihovu fiziognomiju gleda duša. Tako je starim Egipćanima sve bilo fiziognomija, a u prirodi su zapažali duševno. Smisao daljnjeg razvoja u novo vrijeme leži u činjenici da ono što je nekada bila elementarna sposobnost, koja se izravno upali u ljudskom tijelu, da je to postalo njegova nutrina u modernim vremenima, u našoj petoj post-atlantskoj epohi. Kroz ono kroz što je prošao Egipćanin bilo je nešto više elementarno, tako Talijan prolazi kroz ono što se ponavlja, kroz ono što prolazi u svojoj duši osjećaja, više iznutra, jer taj duhovno-kozmički element doživljava u duši osjećaja, ali sada više iznutra!
I na isti način bismo mogli pokazati, ne u svijesti pojedinog Francuza, već u djelovanju impulsa duše naroda, bljesak antičke Grčke. To se može pratiti do najnovijeg otkrića i do zadnjeg detalja; ali takva se istraživanja ne shvaćaju s potrebnom ozbiljnošću. Grčka, i kako su je drugi narodi zvali, 'barbari', ponovno oživljava. Tako bi se moglo dokazati da u cjelokupnoj francuskoj književnosti i umjetnosti - ne mislim svjesno, nego u dubljim impulsima - oživljava starogrčka kultura onako kako treba oživjeti u naše vrijeme. Dakle, pred sobom imamo dušu naroda koja je sve proradila što je bilo u Grčkoj, dušu naroda koja stoga izuzetno snažno djeluje na pojedina ljudska bića, prožimajući ih i obuzimajući ih. Posljedica toga je da kada je francuska individualna duša uronjena u fizičko i etersko tijelo, da je ona uronjena u tkanje i bit, snažno izražene aktivnosti duše naroda. Nalazi se da su impulsi ove duše naroda jasno definirani. Otuda Francuz, upijajući u svoje fizičko tijelo ovaj jasno izražen, sažeti život i tkanje duše naroda, živi više u tome nego u svojoj elementarnoj samosvijesti, živi više u slici, u slici koja formira Francuza, koja izvire iz duše naroda. Živi po ugledu na Francuza. I sve što je za njega od velike važnosti povezano je s ovom slikom: 'Gloire' i tako dalje. Francuz živi u vlastitoj slici koja dolazi iz eterskog tijela. Ona je snažno oblikovana, ta slika fantazije, ona se isprepliće s duhovno-duševnim bićem pojedinca, i on je nosi sa sobom kao snažnu pokretnu sliku u eterskom tijelu kada nakon smrti odlazi u duhovni svijet. Toga se jako teško rješava. Vrlo mu je teško riješiti se svoje eterske slike. Slika koju ima o sebi ostaje s njim, čvrsto je povezana s njim.
Odnos ruske duše naroda prema pojedincu sasvim je drugačiji. Ova ruska duša naroda ne mora ponavljati nijednu post-atlantsku kulturu u istom smislu kao francuski narod; mlada je to duša naroda, malo se utiskuje u etersko tijelo. Dakle, pojedinac koji pripada ovoj ruskoj duši naroda, kada uroni u fizičko tijelo, nailazi na malo toga sažetog, pa stoga i nosi, kada je u pitanju duhovni svijet, malo toga sažetog, nekoliko, takoreći, nekoliko eterski satkanih slika fantazije.
Dakle, duše se razlikuju nakon smrti u svom odnosu prema duši naroda. S jedne strane imamo vojsku takvih pojedinačnih duša koje su prošle kroz smrt, koje u duhovni svijet nose jasno satkane slike vlastitog bića, a s druge strane, na istoku, vidimo mlade duše kako se kreću prema gore, pripadaju mladoj duši naroda, donoseći malo jasno tkanih slika utkanih u etersko tijelo.
Kao što sam često objašnjavao, sada smo suočeni s velikim događajem nadolazećeg vremena: pojavljivanjem Krista na vrlo poseban način. Danas to ne moram objašnjavati. Ali od zadnje trećine 19. stoljeća, kao borac za odgovarajuću pripremu ljudi za Kristov dolazak, prethodi mu onaj duh kojeg nazivamo Mihael, kao prvak duha Sunca. Sada sve ovisi o činjenici da je u duhovnom svijetu ovaj događaj, koji bi trebao duhovno zadesiti čovječanstvo, pripremljen na odgovarajući način. Međutim, to se može dogoditi samo kada se u duhovnom svijetu radi, da tako kažem, na jasnoj formaciji slike Krista koja će se pojaviti u budućnosti, koji bi se čovjeku trebao pojaviti u eterskom obliku. Ali za to je potrebno da onaj koji hoda pred duhom Sunca, da Mihael, vodi bitku u duhovnom svijetu. Za tu borbu potrebna mu je pomoć duša koje se izvlače iz tijela i dižu u duhovni svijet, onih duša koje malo toga donose duhovnom svijetu u jasno definiranim fantazijama. I tako vidimo Mihaela i u njegovoj pratnji brojne ruske duše koje se bore za čistoću duhovnog horizonta, vidimo ih u teškoj borbi s dušama koje su došle sa zapada donoseći jasno definirane fantazije. Te slike se moraju raspršiti, otopiti. Vidimo kako se ta borba između istoka i zapada priprema od zadnje trećine 19. stoljeća, žestoka borba koja ima za cilj služiti napretku čovječanstva i koja se sastoji u duhovnoj borbi europskog istoka protiv europskog zapada, vidimo da duhovna Rusija vodi oštar duhovni boj protiv duhovne Francuske. Ovdje imamo jedan od onih slučajeva koji imaju tako dirljiv učinak na duhovnog istraživača, gdje se može vidjeti da je ono što je iza vela vanjskog svijeta osjetila, često suprotno od onoga što se događa dolje na Zemlji u svijetu iluzije. Ali uvijek iznova ću upozoriti da se o tim stvarima može nešto reći špekulativno. Svatko tko iz onoga što sam rekao želi izvući zaključak za pojedinačne slučajeve - da se duhovno predstavlja kao suprotno od onoga što se javlja u carstvu velike maye - jako bi pogriješio. Jer postoje slučajevi u kojima se u duhovnom svijetu događaju stvari točno onako kako se događaju u fizičkom. Postoje svakakve gradacije između jednog i drugog slučaja, kao u odnosu na savez Francuske i Rusije, u fizičkom i duhovnom.
Danas čovjek još uvijek ima malo osjećaja za impulse na kojima prava znanost duha mora temeljiti svoja priopćenja. Naše je vrijeme, mogu reći, u određenom pogledu nemarno, osobito u pogledu onoga što pojedinci smatraju vrijednim priopćavanja; jer se vrlo malo pita o odgovornosti koja stoji iza onoga što treba priopćiti, za one koji moraju uzeti u obzir vezu između duhovnog i fizičkog svijeta. Možda vam mogu reći - ne iz osobnih razloga, nego samo radi ilustracije - u vezi s onim što sam rekao prekjučer. Vidite, na ovom javnom predavanju, gdje, naravno, mogu govoriti samo izvanjski, egzoterično, ali ne tako egzoterično kako se obično vjeruje, i bilo bi mi drago kada bi se, osobito kod ovakvih predavanja, malo razmislilo o kulturnoj zadaći koju znanost duha ima. Znanost duha koja stoji iza toga, posebno je izražena u načinu na koji se nešto naglašava i u načinu na koji se govori ono što se mora reći. To nisu nasumične ideje, nije nešto što je nabacano skupa. Uzmite ovaj jedan primjer: rekao sam da, ako se želi suditi o odnosima europskih naroda u ovom ratu, treba krenuti povijesno, da treba uzeti u obzir, naprimjer, da je Austrija tu misiju na Balkanu dobila na zahtjev engleske politike, i da je u biti sve što se događa u Austriji posljedica onoga što je poduzeto na poticaj britanske politike. I rekao sam da to morate uzeti u obzir, da je kao rezultat toga Austrija, a s njom i Njemačka, došla do posebnog antagonizma s Rusijom, i da je Engleska napustila ono što je radila i sada se bori protiv Njemačke, dok su Centralne sile i Rusija došle u antagonizam u tome što je Austriji, na poticaj Engleske, povjerena balkanska misija i također, dolazeći u pomoć Turcima, trebao se zadržati utjecaj ruskog istoka. Naravno, na egzoteričnom predavanju namijenjenom široj publici, može se samo dati naslutiti što sve može utjecati na osjećaje koje danas treba poticati. Ali što se krije iza toga? Izvana, egzoterično, vidimo englesku politiku uz rusku politiku, koja je dovedena do posljedica upravo zbog djelovanja Engleske. To vidimo izvana. Duhovni istraživač koji promatra stvari u duhovnom svijetu, danas može doći do vrlo posebnog otkrića, do izvanrednog otkrića. Pretpostavimo da bi duhovni istraživač, uzimajući određenu perspektivu, gledao odozgo prema dolje. To jest, iz perspektive fizičke razine on bi gledao gore na astralnu razinu. Mogao bi ju uzeti i iznad astralne razine. Tada bi vidio što se događa na fizičkoj razini i, da tako kažem, također što se događa na astralnoj razini. To bi teklo zajedno. Ako netko gleda gore kroz astralnu razinu odozdo ili dolje odozgo, tako se kroz astralno vidi prema fizičkom i obrnuto. Ako se sada pogleda prema fizičkoj razini, Engleska se doista bori protiv Turske otkako je Turska objavila rat Rusiji. Ali to je samo maya, jer se zapravo astralno biće Engleske bori s Turskom protiv Rusije. Dakle, imate spektakl Engleske koja se bori za Rusiju na sjeverozapadu i za Tursku, odnosno protiv Rusije, na jugoistoku. Samo jedno je mjerodavno za fizičku, drugo za astralnu razinu.
Kada se s takvom spoznajom suočite sa svijetom, osjećate: naravno, to ne možete izvana prenijeti javnosti, ali vas tjera da naglasite ovu jednu stvar o nedosljednosti Engleske na istoku. Činjenica da se to naglašava ne zbog prepoznavanja duhovnih odnosa. To je ono na što mislim kada ukažem na odgovornost koju netko ima kada jednostavno iznosi i daje pojedinačne istine.
Dakle ne birate samo nasumično kao što to čine današnji pisci ili novinari, kada osjećate okultnu odgovornost, već se ono što se treba reći mora izvući iz suštine tog doba. Zaista ne govorim ništa osobno, već vam skrećem pozornost da znanost duha, koju ako se svijetu predstavlja s punom odgovornošću, treba stvarno shvatiti vrlo ozbiljno i ne treba je brkati sa svime što se danas širi na način kako to čine novinari i pisci, čiji je način kombiniranja, vrlo udaljen od bilo kakvog osjećaja odgovornosti prema duhovnim snagama vremena. Osobito u naše vrijeme, dragi moji prijatelji, moram skrenuti pozornost na ozbiljnost znanosti duha. Jer naše vrijeme u mnogočemu pokazuje ozbiljno lice, stvarno ozbiljno lice, i samo će oni koji znaju cijeniti tu ozbiljnost, ispravno pristupiti ovom vremenu.
Kako bih to potvrdio, želio bih vašim dušama predstaviti i jedan zanimljiv odnos za učenika znanosti duha. Često se kaže da znanost duha danas ne dolazi proizvoljno zbog ovoga ili onoga, ili zbog potrebe da je netko učini svojim idealom i predstavi je drugim ljudima, nego zato jer smo sada u razdoblju kada su duhovna bića, vrata, koja su inače država zatvorenim, sada otvorila, kako bi ove istine koje bi trebale biti otkrivene čovječanstvu tekle dolje u ljudsku dušu. I približavamo se vremenu kada će ljudi morati upijati sve više i više mudrosti, ne samo u apstraktnim pojmovima, ne samo u suhoparnim idejama uma. Bližimo se vremenima kada ono što nazivamo imaginacija, želi ući u ljudske duše i umove. Moglo bi se reći, ako se sagledaju stvari: vise tamo poput gustih oblaka prije oluje, vise u duhovnom svijetu i žele ući u ljudske umove i čekaju dok ti umovi ne sazriju. Da, takvo je vrijeme; to je tako.
Postoji neobičan zakon: imaginativno, koje želi ući u ljudske umove i u jednom vremenu se još ne može prihvatiti kao imaginacija, baca nešto poput slike nalik na fatamorganu toliko duboko ispod fizičke razine, koliko je sama iznad fizičke razine. Imaginacije izazivaju strasti, osjećaje, nagone i instinkte u ljudskim bićima, koji se izražavaju u antagonizmu. A ako uzmete današnje instinkte, izljeve strasti kojima narodi zlostavljaju jedni druge, oni nisu ništa drugo nego rezultat činjenice da imaginacije, koje bi europski narodi trebali upiti, ne mogu sići, već se umjesto toga odražavaju ispod fizičke razine, u podsvijesti ljudskog bića u instinktima i strastima koje proturječe istini. U osnovi možemo reći da sve ono što u sadašnjosti doživljavamo u smislu nagona i strasti, izražava činjenicu da se obnovljene imaginacije žele probiti u svijet ljudskog kulturnog razvoja. Sve što rat izbacuje na površinu u obliku, često tužnih pojava, preobražena je imaginacija koju čovječanstvo ne može prihvatiti.
Opet - a to mi se nikad ne čini posve nevažnim - želim istaknuti da ne treba reći: svaki rat je dakle preobražena imaginacija. - Ratovi mogu biti i nešto sasvim drugo. današnji je ono, što sam rekao. Generalizacija koja za znanje na fizičkoj razini ima značenje, nema značenje za duhovni svijet. Ove se stvari moraju istraživati jedna po jedna, pojedinačno.
Mi danas vidimo - a sada bih htio predstaviti pojavu s određene strane da to objasnim - vidimo danas kako se pripadnici raznih naroda međusobno progone s mržnjom, kako se vrijeđaju. Odakle to dolazi? Ako smo već ozbiljno shvatili prirodu ponavljanja zemaljskih života, ne čini nam se baš neshvatljivim da duša u svojim životima prolazi kroz različite nacionalnosti. Netko tko danas prolazi kroz svoju inkarnaciju u njemačkom tijelu, možda se već priprema u svom najdubljem biću da kroz sljedeću inkarnaciju prođe u engleskom tijelu; netko tko danas prolazi kroz to u engleskom tijelu možda se već priprema sljedeći put proći kroz njemačko tijelo. Čovjek je to dvostruko biće, ta dvojnost. Tu izvana stojimo pred svijetom - ne samo u odnosu na vanjsko tjelesno i osjetilno opažaje, nego i u odnosu na mnoge druge stvari - sasvim pravilno povezani sa suštinom i tkanjem duše naroda; ali iznutra se već može osjećati, ono što će biti drugačije za sljedeću inkarnaciju. Dakle, od mnogih stvari prema kojima je čovjek neprijateljski raspoložen, čovjek je često neprijateljski raspoložen prema svom vlastitom najdubljem biću. Protiv njega se najčešće bori. On ne zna da je to njegovo najdublje biće. Uzmimo Engleza koji je najdubljim dijelom svoje duše predodređen da u svojoj sljedećoj inkarnaciji bude Nijemac. Danas ga vidimo kako se bori protiv vlastite nutrine. Bori se protiv sljedeće njemačke inkarnacije. Danas se to ogleda u tome da Nijemca vrijeđa na sramotan način. Budući da u njemačkom tijelu vidi cilj, on bijesni protiv onoga što je u duhovnom svijetu njegovo najdublje biće. U osnovi to je sukob duše sa samom sobom, a samo izvana, kao maya, s druge strane kanala, vrijeđaju ljude ovdje u Srednjoj Europi. Uglavnom, ono što se grdi odnosi se na vlastitu dušu. To pokazuje duboku tragediju koja mora obuzeti čovjeka u cjelokupnim osjećajima i u najdubljim impulsima, kada vanjsku mayu usporedi s onim što je unutra, gdje stvari postaju gorka istina.
I tako možemo vidjeti duše naroda kao stvarna, živa bića koja nas prožimaju, prožimaju pojedinačno. A ono što pojedinac doživljava, doživljava u vezi sa svojom dušom naroda. Na fizičkom planu, u vanjskom životu, ljudi se danas suočavaju jedni s drugima. Jedna nacija za rat optužuje drugu i vjeruje da time govori nešto posebno. Koji je pravi problem s tim optužbama za krivnju? Karma svakog naroda i karma naroda o kojem se radi je naravno, povezana s onim što duša naroda proživljava u ljudima i usmjerava impulse u pojedinačna eterska tijela, a time i u astralna tijela. Tako pojedinačne nacije žive jedne pored druge i u međusobnom odnosu, kao izraz odnosa njihove duše naroda i karme duše naroda. I ako nacija doživi ovo ili ono kroz drugu, ako se ovo ili ono dogodi kroz drugu, to se ne događa bez veze s najdubljom karmom. Koliko god je duša naroda zasebni entitet, postoji i nacionalna karma. I dok se na vanjskoj, egzoteričnoj razini vjeruje da jedan narod drugome čini ovo ili ono zlo, to se događa tako da svaki narod u onome što proživljava, doživljava svoju individualnu nacionalnu karmu. Ako jedan drugom nanese poraz, onda u tom porazu, poražena nacija doživljava nešto što je sama sebi nanijela svojom karmom. A kad se o pravima jednih i drugih govori na vrlo grub način, koji je naizgled potpuno opravdan, to zapravo nije ništa drugačije nego kada je netko starac i vidi pokraj sebe malo dijete koje je svježe i raste prema mladenačkoj snazi, i on sada kaže: zašto starim, zašto sve više propadam? Vidim: dijete mi oduzima snagu; kako raste, dijete mi oduzima moć. - Dok sasvim prirodno gubi moć, može se zavaravati - neće, ali čuo sam takve stvari - da mu dijete oduzima moći. Odmah vidite da to nema smisla, jer je uzročna veza u svakom pojedinom biću. Isto je i s karmom naroda. Narodi su zajedno, i ako jedan pobijedi drugoga, to je pobjeda za njegovu karmu; ako kao rezultat te pobjede drugi narod mora pokleknuti, poraz tog naroda uzrokovan je njegovom drugom karmom. Na ovaj način, znanost duha stvarno donosi mir u duši, ako s druge strane vidi, da se sile koje rade jedna protiv druge stvarno moraju suprotstaviti jedna drugoj.
Upravo zahvaljujući takvim stvarima danas se može istaknuti da znanost duha ne želi biti samo igra senzacionalnih pojmova, nego da znanost duha, ako je pogledate u svoj gorkoj ozbiljnosti, itekako trese i potresa dušu, i prevara ljude u drugačija bića. Samo se s tim trebamo suočiti na pravi način, stvarno se suočiti s time koliko se ponekad površno shvaća, kao puku igru uma, i kako je doista treba shvatiti kao nešto što doista od čovjeka može stvoriti sasvim drugačije biće. I puno toga će se dogoditi, kada se tako upletete, pojaviti će se veliki dio razumijevanja odnosa na taj način.
Ako dvoje ljudi ima različite stavove o nečemu što se oko njih događa, jedan će obično biti u krivu. Lako će se dokazati da je netko u krivu. Ali individualni život čovjeka razlikuje se od života nacija. Ne smije se poistovjećivati život nacija sa životom pojedinca, niti treba vjerovati da postupci nacija mogu biti podložni istim impulsima prosuđivanja kao i životi pojedinaca. Inače se sudi na način na koji se nikada ne bi sudilo, kada oko odnosa naroda imamo plavu izmaglicu, kao što je slučaj, naprimjer, kada se kaže da se Njemačkoj mora objaviti rat jer je prekršila neutralnost Belgije - kao što je rečeno - rat se mora objaviti iz moralnih razloga. U politici je jednostavno besmisleno primjenjivati iste kategorije koje je ispravno primjenjivati u prosudbi pojedinca. Jer nije potrebno ni spominjati da interesi Njemačke zahtijevaju napredovanje prema Belgiji, a interesi Engleske da se to ne napravi. Onog trenutka kada se iskreno prizna da se tu i tamo radi o interesu, suočeni smo s nečim što sugerira da postoje sukobljeni interesi. Ako dvoje ljudi tvrdi nešto suprotno, jasno je de jedan nije u pravu. Ako dvije nacije moraju napraviti suprotno, onda to moraju učiniti. A vjerovati da sud jedne može pomesti sud druge strane, jednako je kao reći: nacrtao si mi drvo, ima granu ovdje, jednu tamo, jednu onamo; to je potpuno pogrešno, stablo izgleda ovako. - I sad crta tako da je grana ovdje, a druga na drugom mjestu i tako dalje. Samo ga je jedan slikao s jedne strane a drugi s druge. Naravno da to možete spojiti. Ali ono što se događa u povijesti ne može se uravnotežiti samo zajedničkim promatranjem. Ako duše naroda sa svojom raznolikom sviješću moraju kroz ljude činiti stvari, onda je nemoguće odlučivati prosudbama poput: jedan je u pravu, drugi je u krivu - već postoje suprotstavljeni interesi koji se nužno moraju izraziti u događajima poput današnjih. Ne opovrgavate ono što je rečeno s jedne ili druge strane. Baš kao što ne treba vjerovati da karma jednog stoji neovisno uz karmu drugog, tako ne treba vjerovati da prosudba jedne strane može pobiti prosudbu druge. Jer jedan narod može imati interese protiv kojih bi nedjelovanje predstavljalo povredu dužnosti od strane državnika drugog naroda, dok je, naravno, dužnost državnika prvog naroda zauzeti se za te interese.
Sudovi ljudi, sudovi u svijesti koju imamo na fizičkom planu unutar našeg fizičkog tijela, vrijede samo na polju razuma i međusobno se dijalektički uravnotežuju, u tome što jedan pobjeđuje drugi. Različito sude svijesti duše naroda. One također imaju prosudbe, ali te prosudbe nisu samo prosudbe uma, one su činjenice. Kada u ljudskoj sferi jedna presuda prevlada nad drugom, tada ne šteti, onda se i ubije, ali to se ne vidi kao smrt. Drugačije je kada se kao sukob javlja ono što djeluje u svijesti duša naroda, i što nije samo apstraktni sud, nego djeluje kao činjenice koje se sudare. Morate uvidjeti nužnost, onu željeznu, da je došlo do toga. I treba imati mogućnost u svom umu uočiti određeni oblik prosuđivanja, duhovni oblik koji se ne slaže s duhovnim oblikom koji se koristi u svakodnevnim stvarima.
Treba, takoreći, misliti s dušom naroda, a ne pojedinačnim ljudskim dušama. Ako netko razmišlja individualnom ljudskom dušom, sasvim je prirodno da se ne trudi donositi takav sud koji je u suprotnosti s onim drugih, jer tada ne bi mogao živjeti socijalno u ljudskom svijetu. Ako se misli dušom naroda, onda dođe vrijeme kada je nemoguće ući u nju na bilo koji drugi način nego poistovjećujući se s njom i smatrajući njen sadržaj opravdanim, ne iskoračujući iz ove duše naroda, ne uspoređujući ono što ona mora činiti s onim što druge moraju učiniti. Jer to je stvar drugih, to se ne može skupiti u zajedničku svijest, to se kreće od svijesti do svijesti. Stoga ćete shvatiti da se s takve točke gledišta može pitati: što njemački narod ima za reći o svojoj misiji, osjećajući se sastavljenim od potomaka Fichtea, Schillera i drugih velikana? - Mora se reći da je ono što danas radi vanjsko utjelovljenje njegove duhovne misije i da je nemoguće ne zauzeti se za nju. Sa svim svojim nitima, tko stoji unutar naroda osjeća: ovo se mora dogoditi. - I nema šanse da netko, tko jasno razumije što se mora dogoditi unutar njemačkog naroda, to nazvati napadom. Napad, napad na drugi narod, počinje tek kada počnete ocrnjivati taj drugi narod. Ovo su stvari koje treba posebno duboko razumjeti: pozitivno zalaganje za ono što je bit naroda u osnovi ne znači ništa drugo nego ono što se u individualnoj svijesti može usporediti s činjenicom da se o vlastitom tijelu, da ono bude što zdravije, može brinuti na način drugačiji od onoga kako se može brinuti za drugo tijelo.
Molim vas da primijetite da ovdje postoji nešto što daje smjernice za prosudbu koju možemo dobiti iz izvora duhovnog istraživanja.
I ako pogledamo u tkanje i prirodu duša naroda, i onoga što je iza njih, ako pogledamo iza onoga što se događa izvana, želio bih reći da za duhovnog istraživača danas stvari postaju vrlo ozbiljne, krajnje ozbiljne. Međutim, ova ozbiljnost i priliči našem vremenu, a u određenoj mjeri činjenica da smo vidjeli najveće ratne događaje, povezana je sa zahtjevom vremena da se uspostavi kultura koja uzima u obzir ono što se krije iza vela osjetila. U pravom će smislu prosuditi ono što se danas događa u vanjskim svijetu, oni koji u vanjskim događajima vide nešto poput znakova, poput moćnih svjetskih simbola za svitanje nečega potpuno novog u evoluciji.
Rekao sam: ne samo da se razumijevanje i njegove predrasude bune protiv onoga što znanost duha ima za reći o nadosjetilnom biću iza vanjskih stvari, nego i srce, impulsi volje. Oni to ne žele, jer se duša mora preobraziti i o mnogim stvarima drugačije osjećati. - To je ono što sam rekao. Da, i to je istina. Ne samo da spavamo noću, spavamo dijelom i danju, samo što je noću naša želja za fizičkim tijelom toliko jaka da se poput magle provlači našim astralnim tijelom i našim 'Ja', i prigušuje našu svijest. Kada s istim astralnim tijelom i istim 'Ja' siđemo u svoje fizičko tijelo, nakon zadovoljenja svojih želja, ono što tamo razvijamo kao svijest bude preplavljeno utjecajima duše naroda, tako da iako mislimo da smo sasvim budni, uvijek u nama nešto spava. U osnovi, u nama uvijek nešto spava, pa i to je već san, način na koji duša naroda djeluje u nama, jer to se ne događa s onom sviješću s kojom donosimo prosudbe tijekom dana. A ovo, spavanje po danu, pokriveno običnom sviješću, uključuje i rad duša naroda drugih naroda. Na određeni način djeluju u usnulom ljudskom umu i zasigurno uzrokuju druge pojave nego one tijekom sna, ali te su pojave uzrokovane na fizičkom planu.
Naprimjer, dok je njemački narod imao teoriju evolucije preko Goethea, koja je proizašla iz najdublje srži samog njemačkog bića, oni su to zanemarili i prihvatili darvinizam. Baš kao što Talijani moraju razviti dušu osjećaja, Francuzi dušu intelekta, Englezi dušu svijesti, tako i Nijemci moraju razviti 'Ja', i mnoge stvari o prirodi njemačkog naroda postaju razumljive kada se osjeti i razmotri kako sve ono što je njemačka kultura izvire iz 'Ja'. Povezanost 'Ja' s najsvetijim duhovnim dobrima karakteristika je srednjoeuropskih ljudi.
To je posebno vidljivo u jednoj pojavi. Ako uzmemo same okultne istine i pogledamo na Zapad, tamo vanjska kultura nema mnogo veze s misticizmom, s okultizmom. Zapravo uvijek postoje dvije struje koje idu jedna uz drugu. U običnim pariškim knjižarama teško je pronaći bilo što vezano uz okultizam; morate otići kod onih drugih koje to drže. Sada vidimo kako u Njemačkoj sve dolazi iz 'Ja', kako Nijemac ima Jakoba Boehmea, kako je njemački kulturni razvoj nezamisliv bez ovog okultnog elementa. Sjetimo se Goethea i Lessinga. Ne postoje dvije struje koje teku jedna pored druge, nego postoji jedna struja, život je stvarno isprepleten i prožet duhovnim, tu se ne može ići s materijalističkim gledištem da je Krist sada još uvijek utjelovljen u fizičkom ljudskom biću, kao što propagira 'Zvijezda Istoka'. Iz ovoga je proizašla - kao što postoji sadašnji antagonizam između Njemačke i Engleske - potreba, za koju se nije moglo čekati da izbije rat, da se jasno odvoji ono što je njemački okultizam od onoga što je engleski okultizam. Vjerojatno će se netko upitati, zašto je takva podjela potrebna. S tim u vezi, samo sam želio dati natuknicu. Jer doista se može vidjeti neka vrsta arhetipa u sastavljanju činjenica, ako se danas uzmu pisma Greya i Annie Besant: način dokazivanja, spajanje stvari, kod oboje ima velike sličnosti. Ali samo sam želio istaknuti kako je ono što dolazi od njemačkog naroda povezano s najdubljim sadržajem duše.
Ako je Nijemac budan, drži se, naprimjer - govorim to kao činjenicu, bez simpatije i antipatije - duboke Goetheove teorije evolucije, koja predstavlja poredak u organizmu, ali impuls za poretkom dolazi iz najvećih dubina 'Ja'. Iz duše svijesti, Darwin ju je reproducirao pola stoljeća kasnije, ali s materijalističkim obilježjima. Svijetu je to bilo lakše razumjeti, a i njemački je svijet radije prihvatio teoriju evolucije u darvinističkoj teoriji nego u Goetheovoj interpretaciji. Goethe je čak utemeljio teoriju boja iz dubine njemačkog bića; fizičari je i danas vide kao besmislicu, jer je vanjski svijet prihvatio Newtonovu teoriju boja. Kada su umjesto Goetheove teorije evolucije i teorije boja prihvatili darvinističku i newtonovsku? Onda kada ljudi unutar njemačkog naroda spavaju i druga duša naroda može imati utjecaj. Zatim imamo ovo spavanje usred budnog stanja. A ako se tada ljudi protresu i probude, primjećuju da nešto nije u redu: nešto nije u redu - onda idu i uzmu svoje kutije u kojoj su medalje koje su dobili iz Engleske. Vraćaju ih natrag, i samo zaborave poslati zajedno engleski obojanu teoriju evolucije i newtonovsku obojanost teorije boja. Konkretno, ovdje bi se kao dobar recept mogao propisati primjer obojenosti Haeckel-ijanstva. Tako prođu neke stvari. Naprimjer, moglo se to doživjeti i ovih dana, moglo se čuti da određeno znanstveno društvo u njemačkim gradovima drži predavanje o tome što je ovim ratom poremećeno u međunarodnoj prirodi naroda, i kako se skreće pozornost na nešto što je, ako se primjene mjerila većeg opsega, ispravno, ali ne i ako na to primijenite ono što ovaj gospodin mora primijeniti svojom običnom profesorskom pameću. Na temelju tih pravila vrlo čudno zvuči kada ovaj gospodin kaže: internacionalizam se mora ponovno pojaviti čim rat završi, jer inače bi Nijemac mnogo izgubio, te bi se opet probudila osobita metafizika, koju je Nijemac do sada gajio, i drago mu je što su ovaj njemački duh preplavili narodi koji imaju malo sklonosti prema nadosjetilnom. - To se moglo doživjeti ovih dana na posebnom ekonomskom predavanju: strah od buđenja njemačkog bića.
Moglo bi se još puno toga reći, samo sam htio reći jednu ili dvije stvari o tome što se može dobiti ako se prihvati ono što je za vanjsko gledanje na život doduše gorko, ali ipak nadahnjujuća ozbiljnost, koja struji u nama poput čarobnog daha prihvatimo li znanost duha s njenoj punoj dubini. Razmatrati, ćutiti, osjećati, to je ono što je naša dužnost u našem vremenu, i s takvim osjećajima možemo preispitati ovo vrijeme, možemo se osjećati ujedinjeni s onima koji stoje vani i svojom krvlju i dušom brane ono što zahtijeva karma.
Dakle, sažmimo ono što bi trebalo biti naše znanje i naša zadaća, što bi nam trebalo uliti samopouzdanje, riječima:
Iz hrabrosti boraca,
Iz krvi ubijanja,
Iz tuge napuštenih,
Iz požrtvovnih djela ljudi
Narasti će duhovni plod -
Duše duha svjesne, usmjerite
Svoj um u duhovnu oblast.