.Prvi dio današnjeg predavanja trebao bi biti posvećen spoznajama vezanim uz stvarna iskustva kraj kojih nas je karma našeg društva dovela u posljednje vrijeme, a drugi dio bi trebao baciti više svijetla na ono što nas posebno može zanimati iz suvremenih događanja.
Ovaj put, na dva javna predavanja, izričito sam naglasio kako se kod prezentacije duhovnih svjetova postupno navikava na neku vrstu jezika drugačijeg od jezika kojim se koristimo da bi okarakterizirali spoznaje u svijetu u kojem se nalazimo kroz naše osjetilno promatranje i um koji je vezan uz mozak. Na neki način, kao podrška našim prijateljima, želio bih se osvrnuti na konkretna nedavna iskustva koja su se dogodila u našem širem krugu, sigurno bih mogao izabrati i druge događaje, ali biram te događaje jer su, mogu reći, povezani s nedavnim iskustvom i mogu nam dati ideje o odnosu ljudske duše prema duhovnim svjetovima.
Uvijek sam naglašavao da kada duša prijeđe prag na svom putu spoznaje koji vodi u duhovni svijet, jedno od prvih iskustava je sjedinjenje s onim što se doživljava, uči i opaža. Ovdje na fizičkoj razini, čovjek je zatvoren unutar svoje kože, takoreći, naspram stvari koje promatra. Čim netko uđe u duhovni svijet i ima nešto s duhovnim svijetom, ne osjeća se zatvoren u koži na isti način kao u fizičkom tijelu, cijelo svoje biće osjeća raspršeno, identificirano s bićima i događajima kojima se bavi. Kako bih to objasnio, okrećem se pozitivnim iskustvima.
Nedavno je jedan stariji član prošao kroz vrata smrti. Ovaj član živio je godinama cijelim svojim umom, cijelom svojom dušom u idejama koje se stječu, kada se stvarno emocionalno upija ono što znanost duha može dati. To je od posebne važnosti, i zato se tako često kaže da teoretsko prihvaćanje onoga što se daje kao duhovno-znanstvene ideje ne može biti sve. Može biti polazište, ali ne sve. Ove ideje moraju obuhvatiti naše osjećaje, senzacije. Čak sam na javnom predavanju mogao objasniti kako je duša osjećaja trenutno puno više povezana s vječnom biti čovjekova bića, dok ono što se manifestira iz duše svijesti ima više veze s onim što čovjek doživljava u vezi s fizičkim svijetom u sadašnjoj epohi. Zato je toliko važno osjetiti ono što se može osjetiti upijajući duhovno-znanstveno znanje, jer taj osjećaj ima puno veću moć zahvatiti našu dušu i stvarno je dovesti u dodir s nadosjetilnim svijetom od pukog razmišljanja, intelektualne kombinatorike. Dakle, osobnost o kojoj govorim živjela je puno u našim duhovno-znanstvenim koncepcijama i sada mogu reći da mi je kratko nakon smrti - kada o stvarnoj smrti na fizičkoj razini još nisam bio obaviješten na bilo koji način - postalo jasno kako je ta osobnost, dok je još bila u svom eterskom tijelu, preradila u sebi ono što je upila preko osjećaja i senzacija, ono što je postala godinama živeći u duhovno-znanstvenoj struji. Dok je još uvijek imala svoje etersko tijelo ujedinjeno s astralnim tijelom i 'Ja', prirodno se pojavljuje ono što sam prije opisao. Osobnost koja je prošla kroz vrata smrti došla mi je i objavila mi da sada osjeća ono što je postala kroz znanost duha, ono što u sebi osjeća sada kada više nije ograničena fizičkim tijelom. A onda su zazvučale rečenice, takoreći, iz individualnosti koja je prošla kroz vrata smrti, koje ću pročitati naglas.
Primijetiti ćete da u prva tri retka umrla osobnost koristi riječ koja se uopće ne može smatrati opravdanom kada je koristi osobnost koja je već odbacila fizičko tijelo; ali to nije bitno. Riječ koja se odnosi na fizičko srce misli se u simboličkom smislu. Srce ovdje označava eterski organ osjećaja. Ovdje imamo slučaj kada je individualnost koja je prošla kroz vrata smrti, sažela ono što je bilo njeno najjače iskustvo prije smrti kao rezultat života, da bi sebi rekla: sada sam u određenom položaju da iskusim prirodu svog jastva, kako mi se priroda mog jastva otkriva dok je shvaćam s razumijevanjem koje sam stekao prepoznajući osjećaje kroz znanost duha. - Tako je ta individualnost, koja je najviše prije dva sata prošla kroz vrata smrti, pustila da iz nje odjekne ono što je odjeknulo tako da ih moram reći, ne dodajući im ništa, samo upijajući riječi koje su dolazile iz tog jastva. Te su riječi tada poslužile kao početak i kraj, pogrebnog govora kojeg sam morao održati na kremiranju. Zvuče ovako:
U prostranstva svijeta ću nositi
Moje srce koje osjeća, da bude toplo
U vatri svetih moći;
U misli svijeta želim utkati
Vlastito mišljenje, da bude jasno
U svjetlu vječnog postojanja;
U dubine duše ću uroniti
Posvećena osjetila, da postane jaka
Za prave ljudske ciljeve;
Božjem miru tako težim
Uz životne borbe i brige
Moje jastvo za više jastvo pripremam;
Težeći radu u miru
Predviđam jastvo svijeta u vlastitom jastvu
Htio bih ispuniti svoju ljudsku dužnost;
Tada mogu živjeti iščekujući
Prihvatiti moju zvijezdu vodilju
To mi daje mjesto u oblasti duha.
Ovdje čujemo, takoreći, ono što jastvo osjeća unutar sebe, kroz ono što je postalo kada je ispunjeno duhovno-znanstvenim osjećajem. Važno je imati na umu da se ovdje radi o osobnosti koja je dostigla poodmaklu dob u fizičkom životu i da s tim postizanjem poodmakle dobi dolazi mogućnost želje za karakterizacijom sebe, da se jastvo u potpunosti izražava u vlastitom biću tek nakon smrti, tako da se nema što učiniti nego se potpuno izgubiti kako bi to promatrao, predati se, poistovjetiti se s bićem kako bi se ono moglo potpuno izraziti.
U drugom slučaju bilo je drugačije. Imali smo posla s relativno ranom smrću. Aktualni događaji upozoravaju nas da se osvrnemo na takav slučaj, jer toliki ljudi danas kroz vrata smrti prolaze u mladosti. U slučaju o kojem govorim, nije bio razlog ono što je danas razlog u mnogim slučajevima, nego je to bila rana smrt. Ako smrt nastupi tako rano da se može reći: da je čovjek ostario, živio bi još mnogo desetljeća, onda se radi o eterskom tijelu, koje će također biti odbačeno, ali kao da bi moglo nastaviti opskrbljivati fizičko tijelo snagama u mnogim nadolazećim desetljećima. Svatko tko prođe kroz smrt tako da je mogao živjeti desetljećima, duhovno-elementarnom svijetu predaje još neistrošeno etersko tijelo. Bezbrojna takva neistrošena tijela danas odlaze u duhovni svijet. Zbog činjenice da imamo velike nade od znanosti duha za doba koje se razvija iz utrobe naših događaja, pa se smatra da će oni koji sada prolaze kroz smrt, u duhovnom svijetu biti svjedoci aktivnosti u duhovnom smislu, i kroz svoju individualnost slati snage za život na Zemlji. Ali njihovo etersko tijelo je još uvijek tu, ono je nešto drugo, nešto posebno, neiskorišteno je. Veliki broj takvih eterskoj tijela predstavljat će silu, koja će djelovati na ljude koji će živjeti kada ponovno nastupi mir, te će biti pomagači da se materijalistički pogled na svijet zamjeni duhovnim pogledom na svijet.
Može nas ojačati kada doživimo kako ljudi umiru u mladoj dobi, a istovremeno smo u stanju donekle vidjeti što se događa.
U drugom slučaju, kada je karma naše duhovne struje značila da sam morao govoriti na kremiranju osobe koja je prošla kroz vrata smrti, bio je slučaj da je prošlo mnogo vremena između početka smrti i kremiranja, od srijede do ponedjeljka. Do tada je ovo etersko tijelo već bilo odvojeno, a za moj duhovni pogled izgubio sam etersko tijelo noć prije nego što sam morao govoriti; etersko tijelo je bilo izgubljeno za promatranje. Individualnost je sa svojim astralnim tijelom i 'Ja' već bila odvojena. Tu se duša koja promatra suočila s astralnim tijelom i 'Ja', i pojavio se impuls da se pogrebni govor započne i završi riječima koje imaju neke veze s individualnošću. Tu nije bilo ničega što je sama individualnost izražavala. Odvojenost od eterskog i fizičkog tijela omogućila je da se - kako sam vjerovao - konkretnim riječima opiše karakter života dotične individue. I ove riječi ne dolaze od mene, već kako ih je načinio impuls inspiracije, onakve su kakve su morale biti, kakve karakteriziraju individualnost koja je prošla kroz smrt. Nastale su kao inspiracija duši koja promatra, dok se predavala dojmu osobnosti koja je prošla kroz vrata smrti. Pojavile su se riječi:
Hodao si među nama.
Tvoja je narav pobudila blagost
Iz tvojih očiju je govorila tiha snaga -
Spokoj, duševnost
Nadirala je u valovima,
S kojima je tvoj izgled
Stvarima i ljudima
Nosio tvoje unutarnje tkanje;-
I to je udahnuto u tvoje biće
Tvoj glas, elokventan
Više kroz vrste riječi
Nego po samoj riječi
Otkriva ono što je skriveno
U tvojim lijepim dubinama duše;
Ali iz odane ljubavi
Suosjećajnih ljudi
Sebe otkriva bez riječi - -
Ovo biće plemenite, tihe ljepote,
Stvaranje duše svijeta
Prijemčivo najavljuje.
Ove su riječi izgovorene na kremiranju, a nevjerojatno je to što je trenutak, koji bi se samo slikovito mogao nazvati trenutak buđenja, došao baš kad je toplina peći zahvatila fizičko tijelo osobe. I tako, na trenutak, ova osobnost koja je prošla kroz vrata smrti, imala je priliku razviti svijest, ne baš tijekom pogrebne ceremonije, već kada je završila i kada je toplina zaigrala oko tijela koje je bilo predano vatri. Zatim je opet uslijedila nesvijest. Takvi trenutci svijesti nakon kojih opet slijedi nesvijest, mogu se događati, sve dok ne dođe potpuna svjesnost neko vrijeme nakon smrti. U ovom slučaju bilo je posebno jasno kako svijest funkcionira kada ljudsko biće prođe kroz vrata smrti. Ova svijest vrijeme vidi u drugačijem obliku, nego što ga čovjek doživljava ovdje u fizičkom tijelu. U ovakvom slučaju to postaje osobito važno. Percepcija vremena onih koji ne nose fizičko tijelo može se usporediti samo s našom vizijom prostora. Ovdje u fizičkom tijelu uvijek se možemo osvrnuti; ono što smo vidjeli ostaje. Ako je nešto tijekom vremena prošlo mimo nas, na tu se sliku moramo osvrnuti u sjećanju, ona se mora vratiti u našu svijest. Kod onoga koji više nema fizičko tijelo nije tako. Bestjelesna duša gleda unatrag kao i mi u prostor.
Tako se umrla osoba osvrće na ono što je izgovoreno kao što se mi osvrćemo u prostoru. Ono što je izgovoreno sada je stajalo pred njenom dušom. Upravo u takvim konkretnim slučajevima otkrivaju se posebnosti duhovnog svijeta. Kao što sam rekao, upravo u vrijeme kada su riječi govora trebale biti skovane, izgubio sam etersko tijelo za promatranje, ali je drugo promatranje pokazalo da je upravo to etersko tijelo omogućilo inspiraciju koja je utisnuta u riječi. Kada sam ponovno uspio pronaći etersko tijelo - mislim za promatranje - postao sam svjestan gdje se to etersko tijelo nalazi kada sam oblikovao govor. Bila je noć s nedjelje na ponedjeljak. Rekao sam da sam ga izgubio, tek sam mnogo kasnije shvatio gdje je zapravo: i sam sam bio u njemu. - Bilo je oblak koji se raspršio. 'Ja' i astralno tijelo su već bili razdvojeni. Budući da sam bio u njemu, etersko tijelo nisam percipirao kao oblak u kojem sam se nalazio; ali ono što je živjelo u njemu pružilo je mogućnost inspiracije za oblikovanje riječi koje sam čitao.
Zavirujemo u intimne tajne zajedničkog života ljudske duše i duhovnih svjetova. Ne bih se ni usudio to otvoreni reći da mi se to dogodilo samo u jednom slučaju, ali i treći slučaj to mi je potvrdio. Tu sam se opet našao u istoj situaciji, birao sam riječi koje su karakterizirale tu treću individualnost koja je prošla kroz vrata smrti i bila dio našeg kruga. Smrt ove osobe bila je posebno bolna za naše osjećaje na fizičkom planu, jer je opravdavala naše najveće nade u odnosu na duhovno-znanstveni rad unutar našeg kruga. Tijekom vremena dok je živjela ovdje na Zemlji, ova je osobnost upila mnogo od onoga što se trenutno može nazvati učenost, pronašla svoj put u to i žarko željela učiniti nešto što bi bilo nužno unutar našeg duhovnog pokreta, naime uklopiti se u ono što se trenutno naziva znanošću, te u samoj duši transformirati tu znanost na takav način da ona na višem nivou reproducira ono što je duhovno-znanstveni uvid. Ne može svatko to učiniti, ali to spada u potrebe naše znanosti duha. Koherentnost između obične znanosti i znanosti duha često može pomoći onima koji ne poznaju znanost duha, ali je važno proniknuti u modernu znanost, i zatim je oživjeti pomoću znanosti duha. Tada dosežete određenu točku u kojoj se osjećate toliko sigurnim da ono što je koherentnost trenutne znanosti i znanosti duha, osjećate tako dobro u svom unutarnjem iskustvu, da vas se ne može dodatno zbuniti s nečim što dolazi iz moderne materijalističke kulture.
Kad je ta osobnost prošla kroz vrata smrti, ponovno se pojavila potreba da se tijekom kremiranja na određeni način oblikuje početak i kraj pogrebnog govora, te se javio poseban poticaj da se kod te osobnosti ukaže upravo na most koji za znanost duha postoji između fizičke razine i duhovnog svijeta. Posebno je za naše osjećaje na fizičkom planu bolno to što nam je ta osobnost oteta u mladosti. Ali naša duhovno-znanstvena struja u kojoj živimo ne bi mogla probuditi onoliko nade koliko mora probuditi, da nismo sigurni da sile koje protječu znanošću duha nisu samo od onih koje prolaze kroz fizički plan, nego da takve snage također dolaze od onih koji su već prošli kroz vrata smrti i opremljeni su znanošću duha. Tako je pred dušom stajala potreba naglasiti: u tom trenutku gdje si prošao kroz smrt dobio si nešto veliko: poziv da ostaneš lojalan suradnik i nakon što prođeš kroz vrata smrti.
Konkretno, svatko tko ozbiljno shvaća znanost duha, mora na one koji više nisu na fizičkom planu računati kao na prave suradnike.
Tako se javila potreba za kovanjem riječi, u čije sam kovanje, da tako kažem, prilično neupleten, one su proizašle iz nužde i čitati ću ih kako su mi dolazile. Uskoro ćete vidjeti kako riječi zvuče. Riječi su ovo:
Nada, koja nas veseli:
Tako prošao si polje
Gdje duh Zemlje cvjeta,
Snaga duše
Pokazuje put do otkrića.
Čista istinoljubiva bića
Vaše su niti pradrevne;
Iz duhovnog svijetla ostvariti,
Ono što je prvi cilj života,
Za kojim si neumorno težio.
Njegovao si svoje lijepe darove,
Na svijetlom putu spoznaje duha,
Nepokoleban proturječjima svijeta,
Kao vjerni sluga istine,
Sigurnim korakom kročio.
Razvijao si duhovne organe,
Hrabro i uporno,
Na obje strane puta
Koji su te vukli u zablude,
I stvorio prostor za istinu.
Svoje jastvo ka otkrivenju
Čistim svjetlom si oblikovao,
Da duševna sunčeva moć
U tebi snažno zasja,
Bude tvoja životna briga i radost.
Druge brige, druge radosti,
Jedva su dotakle tvoju dušu,
Jer znanje tebi kao svijetlo,
Daje smisao postojanju,
Kao prava vrijednost života.
Nada, koja nas veseli:
Tako si ušao na polje,
Gdje zemaljski duh cvjeta,
Kroz duševnu snagu
Želi pokazati otkrića.
Gubitak, koji nam je duboka bol,
Da nestaneš s tog polja,
Gdje duh zemaljske klice
U krilu duše,
Tvoj osjećaj sfera dozrijeva.
Osjeti, naš pogled ljubavi
U visinama gdje ti sada
Druga stvorenja dozivaš.
Daje napuštenim prijateljima
Tvoju moć iz oblasti duha.
Molim te poslušaj naše duše,
Tvojoj vjernosti prosljeđujemo:
Trebamo ovdje za posao na Zemlji,
Snažnu moć iz zemlje duha,
Na kojoj zahvaljujemo umrlim prijateljima.
Nada, koja nas veseli,
Gubitak koji nas duboko boli:
Nadamo se, da si daleko a ipak blizu,
Da nisi izgubio sjaj naših života
Kao zvijezda duše u duhovnom carstvu.
Prošlo je nešto vremena tijekom sljedeće noći kada sam čuo odgovor koji dolazi od dotične osobe, ne iz njegove svijesti, već iz njegovog bića, tako da se to odmah moglo osjetiti kao odgovor na te riječi. Nije da je osobnost to rekla iz svijesti. Individualnost je odzvanjala zvukovima:
Moje jastvo ka otkrivenju
Čistim svjetlom si oblikovao,
Da duševna sunčeva moć
U meni snažno zasja,
Bude moja životna briga i radost.
Druge brige, druge radosti,
Jedva su dotakle moju dušu,
Jer znanje meni kao svijetlo,
Daje smisao postojanju,
Kao prava vrijednost života.
Tek tada sam shvatio da je to samo izmjena dviju strofa, pretvaranje drugog lica u prvo. U ovom primjeru možete vidjeti kako se javlja korespondencija između duše koja je ovdje u fizičkom životu i duše koja je prošla kroz vrata smrti. Posebno bih vam želio skrenuti pozornost na činjenicu da su takve stvari date na način da se riječi ne mogu mijenjati, a kao što vidite uopće nisam bio svjestan zašto su riječi dviju strofa oblikovane na ovaj način. To sam prepoznao tek iz odgovora koji je sljedeće noći došao od duše koja je prošla kroz vrata smrti.
Moramo se naviknuti da duhovnim svjetovima ne pristupamo s osjećajima kakve imamo ovdje u fizičkom svijetu. Primijetite da je puno toga važno ako želite steći ispravan odnos s duhovnim svijetom s razumijevanjem. Tako da bih i ovo mogao spomenuti kao mali primjer, koji je sada uzet iz sasvim druge perspektive. Kada su počeli ovi sadašnji teški dani, ove formule, koje i danas izgovaramo, dane su kao iz duhovnih svjetova, kako bi usmjerile duše onih koji su na bojnim poljima i koji su prošli kroz vrata smrti:
Duhovi vaših duša, aktivni čuvari,
Vaša krila mogu donijeti
Preklinjuću ljubav naših duša
Zemaljskim ljudima u vašim njedrima,
Da, vašom ujedinjenom snagom,
Neka naša molba za pomoć obasja
Duše koje s ljubavlju traži.
Kaže: 'Duhovi vaših duša'. U Berlinu mi je jedan čovjek prigovorio da to nije gramatički ispravno, sad se ne zna na što se odnosi 'vaša krila', jer kad se kaže 'Duhovi vaših duša', obraća se onima koji tamo žive kao ljudskim bićima, ali se obraća duhovima onih koji tamo žive. Pedant bi mogao pomisliti da treba reći: 'Duhovi njihovih duša'. Da, moramo se naviknuti da se u duhovnom svijetu ne drži uvijek do gramatike koja se podrazumijeva u fizičkom svijetu, da se mora imati više pokretljivosti u duši. Obraćamo se 'Duhovima vaših duša', ali u drugom stihu se podrazumijeva da se ne obraća jednom ili većem broju ljudi, da se obraća duhovima zaštitnicima. Gramatika nije bitna. Moramo shvatiti da je u duhovnim svjetovima sve mnogo pokretljivije, da ne treba odvraćati svoju predodžbu od ljudskog bića okretanjem duhu zaštitniku. On je mnogo tješnje povezan sa samim čovjekom nego dva čovjeka ovdje. Ovdje morate koristiti fizičku gramatiku, jer ne mora postojati takva veza između dvije fizičke osobe kao što postoji između duha zaštitnika i osobe. Tako bi se moglo reći: upravo kroz ove ovako date riječi, koje se mogu osporiti pred fizičkom gramatikom, daje se nešto što je svojstveno višim svjetovima. - Riječi postaju učenje, kada se takve stvari prime od viših svjetova. Ponekad takve stvari shvatite tek mnogo kasnije, ponekad to učenje nije lako, kao drsko ispravljanje gramatike, što i nije neko umijeće. Moramo se snaći u takvom intimnom ophođenju prema duhovnom svijetu. I kada se opisuju viši svjetovi, važno je da ih se ne shvati grubim klišejima koje ste stekli ovdje u fizičkom svijetu, tako da je često vrlo lako pronaći zamjerke prikazu viših svjetova, u kojima oblast Duhova oblika gubi svoju posebnu snagu. Prešavši prag, dolazimo u oblast Duhova kretanja. Čak i stil mora postati fleksibilniji. Duhovi oblika su za svijet raširen oko nas. Stil bi morao odgovarati oblasti Duhova kretanja. Doći će vrijeme kada će se takve stvari razumjeti, i ne smije se vjerovati da se ono što je pokretno i teče u duhovnom svijetu doista može opisati stilom koji odgovara fizičkom svijetu.
Uz pomoć konkretnih primjera koje nam daje karma našeg društva, želio sam razjasniti neke stvari o odnosu ljudske duše s duhovnim svjetovima, jer ovo ili ono nam može postati jasno kroz takvo konkretno poniranje u pojedinačne odnose u duhovnim svjetovima, više nego u apstraktne karakteristike, iznad svega, možemo dobiti osjećaj da se kroz naš duhovno-znanstveni pokret mora postupno ostvariti živa interakcija fizičkog svijeta s višim svjetovima. Nakon brojnih iskustava koja su se morala steći u posljednje vrijeme, može se reći: nade da se neke stvari već događaju u vezi s našim duhovnim pokretom mogu biti čvrsto usidrene samo ako sigurni da će oni koji su već prošli kroz vrata smrti biti naši suradnici. - To zahtijeva, međutim, da s velikom ozbiljnošću shvatimo što je sadržaj i namjera naše znanosti duha.
Želio bih sažeti nešto o čemu je već bilo dosta riječi na ciklusu u Beču, o životu između smrti i ponovnog rođenja, što je važno uzeti u obzir. Može se reći, jer moraju se koristiti riječi koje služe u fizičkom životu: čovjek je nakon smrti u nekoj vrsti nesvjesnog stanja sna. Zatim se probudi, ali 'probudi' nije baš prava riječ. Kao da nakon buđenja dolazite u neku vrstu svijesti. To nije slučaj. Kada je ljudsko biće odbacilo etersko tijelo, ono nema malo svijesti ili uspavanu svijest, ono ima previše svijesti. Ima neku vrstu preplavljivanja sviješću. Kao čovjek, koji ne može vidjeti jer je zaslijepljen pojavom svijetla, on ima previše svijesti nakon smrti. Potpuno smo preplavljeni beskonačno aktivnom sviješću; ona se najprije mora prigušiti do stupnja koji smo stekli nakon našeg razvoja u fizičkom svijetu. Moramo naći orijentaciju u preobilju svijesti. Ono što se naziva 'buđenjem' samo je stvar privikavanja na mnogo viši stupanj svijesti u koji ulazimo nakon smrti. To je otupljivanje svijesti do razine koju možemo podnijeti.
Druga stvar je, da svako promatranje sve jasnije pokazuje kako je, u određenim stanjima egzistencije, iskustvo u duhovnom svijetu upravo suprotno od iskustva u fizičkom svijetu. To je također u slučaju na koji se sada želim osvrnuti. Između rođenja i smrti, nitko se zapravo ne sjeća svog rođenja, bez da se ima više znanje. Nije to stvar osobnog opažanja. Kad biste htjeli poslušati one ljude koji kažu da vjeruju samo u ono što im govori njihovih pet osjetila, mogli biste prigovoriti: onda ne smiješ vjerovati ni da si nekoć bio malo dijete. U to vjerujete samo iz sljedeća dva razloga: budući da vidite da svi drugi ljudi tako započinju život, zaključujete da je tako bilo i s vama. To je samo analogija, ili su vam drugi tako rekli. - Po prenošenju, ne po promatranju zna se da je čovjek rođenjem ušao u život. Nitko ne primjećuje da je to samo zaključak po analogiji. Moralo bi se reći: ne mogu znati ništa o podrijetlu ovog fizičkog tijela iz vlastitog promatranja. Kada čovjek gleda unatrag na fizički život, ne vidi sve do svog rođenja. Različito je između smrti i novog rođenja. To pokazuje upravo slučaj kada se u onom tko prolazi kroz vrata smrti javio unutarnji poticaj da uputi te riječi koje su imale veze s njim samim i koje su ga karakterizirale. Ovaj impuls dolazi iz poriva da posluži onome koji je prošao kroz vrata smrti, da mu se što prije omogući ono što mu je potrebno: nesmetan pogled na trenutak smrti. Jer koliko god se u fizičkom životu čovjek malo osvrće na rođenje, toliko je neophodno osvrtati se na smrt između smrti i ponovnog rođenja. Smrt je uvijek tu unatrag na vidiku, samo što izgleda drugačije s duhovne strane. Možda je s fizičke strane užasna, ali s druge strane to je najveličanstveniji događaj koji se može vidjeti. Pokazuje veličanstvenu stvar, da duh trijumfira nad tjelesnim otrgnuvši se od njega. To je jedna od najljepših stvari, to iskustvo koje čovjek ima između smrti i ponovnog rođenja, u retrospektivi. To je još jedan primjer kako su fizički svijet i duhovni svijet suprotstavljeni.
Na taj način postupno se upoznaju osobitosti duhovnog svijeta. To su gledišta koja sam danas pred vama htio razviti u aforističkom obliku. Još jedno gledište je indirektno značajno za stvari koje sada doživljavamo, gledište da u osobi koja bi u normalnim uvjetima mogla dugo ovdje živjeti, neiskorišteno etersko tijelo stoji tu kao individualnost uz individualnost. Otapanje eterskog tijela kod starijih ljudi traje samo kratko. Uvijek smo okruženi eterskim tijelima koja se još nisu otopila. Približavamo se vremenu kada će to biti posebno vidljivo, jer se od tih eterskih tijela posredno stvara svojevrsna atmosfera, kakva nikada nije postojala u zemljinoj evoluciji. Moglo bi se pomisliti da se nešto slično događalo i u prijašnjim ratovima, ali stvari se mijenjaju jer su ljudi drugačije prolazili kroz smrt. Ranije nije bilo toliko ljudi koji su u životu razvili samo materijalistički način mišljenja. To objašnjava zašto će ova eterska tijela emitirati duhovne impulse. Nadalje, bit će ljudi ovdje na Zemlji koji poznaju ovaj osjećaj i osjećaju ga svjesno. To sam već istaknuo na predavanjima o suvremenim zbivanjima. Ono čemu nas naše vrijeme želi naučiti jest da, osim duhovne površnosti, trebamo dublje proniknuti i u ono što će se kasnije pojaviti kao nuspojave. Ne moramo li doista s velikom tugom primiti da u naše vrijeme, koje se smatra toliko prosvijećenim, kada se kultura znanosti širi svim mogućim javnim kanalima u najširim krugovima, da opet nešto može zavladati najširim krugovima što moramo smatrati prosudbom rođenom iz strasti?
Svatko tko prati glasove onih koji za Srednju Europu drže da je zaključana kao u velikoj utvrdi, shvatiti će što ta strast čini ljudskim dušama. Dovoljno je samo pogledati na zapad i sjeverozapad i iznenadit ćete se kada shvatite odakle potječu te strastvene osude. Veće će novine biti osobito poučne. Kakvi se povici tu podižu: Nismo htjeli ovaj rat! - Kako to da oni koji su neprijateljski raspoloženi prema njemačkoj prirodi, za ovaj rat krive ono područje koje je imalo najmanje razloga za ovaj rat: Srednju Europu?
U tom pogledu, zapravo je objektivno moguće da Nijemac, kroz cijeli put razvoja njemačke prirode, postigne neku vrstu nacionalne samospoznaje koja drugim narodima zapravo nedostaje. Bez sumnje će za većinu ljudi biti moguće, osobito izvan Srednje Europe, dugo nakon ratnih događaja, preispitati okolnosti do te mjere da se donekle može prijeći preko najglupljih prosudbi sadašnjosti. Nama, koji smo dio duhovnog pokreta, i ne želimo samo širiti teorije, trebalo bi biti jasno da se i o ozbiljnim događajima može steći objektivan sud, upravo živeći u ovim sudbonosnim danima. Kako lako može neki kratkovidni duh kritizirati ono što spada u impulse, u srž naše znanosti duha. Posljednjih nekoliko mjeseci morale su se doživjeti bolne stvari na tom polju. Postoji pokret znanosti duha koji kaže da se s ljubavlju radi s ljudima bez obzira na rasu i tako dalje. Može se reći: kako se to uklapa u ono što sam rekao o ovim vremenima? - Prije nego što su nas zadesili ovi teški dani, upozoravao sam da se načelo jednakosti i ravnopravnosti ne tumači tako da se izvrće u nešto posve apstraktno. Sjetite se kako sam često govorio, kada ljudi dođu i kažu da su budisti, muhamedanci, kršćani, samo različiti oblici jednog bića, to je kao da kažete: sol, šećer, papar, sve su to sastojci hrane, tako da je svejedno što koristim, i šećer stavljam u juhu i pivo jer je to sastojak hrane. Primijeniti to kao apstraktno stajalište može biti zgodno, ali ozbiljan tragatelj ne može tako pristupiti.
Ako se s ljubavlju približimo prirodi pojedinih europskih nacija, tada dolazimo do spoznaje da u slučaju Talijana, duša naroda govori duši osjećaja, u slučaju pripadnika francuske nacije duši intelekta, duši svijesti u slučaju britanske nacije, a njemačkoj naciji 'Ja'. Razumijevanje se ne postiže tako da se sve apstraktno prelije ljubavlju. Bit našeg pokreta sastoji se u tome da se ljudska duša, uviđajući nacionalne posebnosti, želi uzdići na razinu univerzalnog čovječanstva. Znanost duha može dovesti do toga da netko tko je rođen u Britaniji kaže: prepoznao sam, da imam dušu naroda koja govori posebno kroz dušu svijesti, kroz ono što regulira odnos duše prema fizičkoj razini, ono što čovjeka čini sposobnim da bude materijalan. - Kad to spozna, shvaća da mora skinuti ono što mu stoji na putu u njegovoj nacionalnosti, ako se želi uzdići do univerzalne čovječnosti. To znanje uvijek pomaže, i važno je prepoznati ono što je svojstveno pojedinom nacionalnom entitetu. Ako osoba koja pripada ruskoj kulturi sebi kaže: osobitost je duše naroda je u tome što ona poput oblaka lebdi nad pojedincem, da pojedinac u kaotičnom mišljenju gleda gore na dušu naroda i stoga je ovisan da gleda ono što je produktivno kod drugih naroda - tada će pronaći svoj put. Oni koji znanošću duha prepoznaju prirodu ruske duše naroda reći će: zašto sam ja Rus? Moć, koju sam time stekao, imam da bi percipirao moć drugih naroda.
Nijemac će kroz znanost duha prepoznati - to mora razumjeti sa svom objektivnošću i poniznošću - da ono što duša naroda govori njegovom 'Ja', da ga to predodređuje da univerzalno ljudsko traži kroz svoju nacionalnost. Shvaća da je ono što ga vodi dalje od nacionalnosti, da je to ono što je nacionalno u njemačkoj prirodi. Ono što je konkretno nacionalno u njemačkoj prirodi, sastoji se u činjenici da ga to nacionalno tjera onkraj nacije u opću ljudskost. Stoga se prijelaz njemačkog idealizma u znanost duha, nalazi u preobrazbi njemačkog idealizma u znanost duha. Potrebno se progurati do konkretnog shvaćanja duhovne stvarnosti. Znanost duha omogućuje konkretno shvaćanje ovih stvari. - Ako se zna da Francuz poput Renana kaže: ono što je primio u njemačkoj kulturi čini mu se kao viša matematika u usporedbi s nižom matematikom, u usporedbi s onim što je doživio među drugim narodima - tada je ono što je rečeno upravo ono što karakterizira njemačku prirodu. Naša sudbina nas obvezuje da to shvatimo. Moramo to prepoznati, ne možemo ne prepoznati, ali s istom objektivnošću moramo priznati da, ako smo pravi Nijemci, da je naša sudbina napredovati u duhovnom životu, baš kao što je potrebno da se Britanci odreknu materijalizma da bi mogli ući u duhovno. Različiti zadaci za različite narode proizlaze iz nacionalnog karaktera. Za Nijemca je posebno važno da uroni u duhovnost onoga što teče njemačkom kulturom. Za Rusa ne postoji nešto nacionalno. Postoji samo mogućnost da ovlada moći krvi, koja mu omogućuje prihvaćanje prirode drugih. Izgleda da je njemačka priroda naučila važne stvari u razvoju duše naroda.
Poput ljudskih bića, duše naroda prolaze kroz razvoj. U godinama 1530. do 1550. dogodilo se nešto posebno kod talijanske duše naroda. Ranije ova kultura nije bila toliko izolirana od ostalih europskih kultura, kao što je to bila poslije. Prije tog trenutka duša naroda djeluje u duši, poslije seže dalje od duše, i oblikuje fizičko prema nacionalnom. Čovjek napreduje prema neovisnosti o fizičkom. Duša naroda suprotno tome. Najprije djeluje na dušu, zatim na tijelo, tako da je talijanska duša naroda prije 16. stoljeća djelovala samo na dušu, kasnije pak iz čisto duševnog zadire u tjelesno, formira živčani sustav, oblikuje etersko tijelo, i tako dalje, tako da je čovjek definiran, identificiran, u odnosu na tjelesno. Čovjek postaje rigidniji, zatvara se od drugih kultura.
Za dušu francuskog naroda, takav je trenutak došao sredinom 17. stoljeća. Tada se duša naroda počinje širiti od duševnog na tjelesno, čineći naciju krutom. Za Britance se to događa tek od sredine 17. stoljeća, a Shakespeare još ne pripada dobu kada je duša naroda preuzela tijelo, pa ga Nijemci razumiju bolje nego Britanci. U razdoblju između 1750. i 1850. godine došlo je do svojevrsnog zadiranja njemačke duše naroda iz duševnog u tjelesno, ali se ona od toga opet povukla. Kod zapadnih naroda, duša naroda više ledbi, prije nego utone u fizičko. Kod njemačke duše naroda, ono što je potonulo u tjelesno, opet se uzdiglo u duhovno. Silazak je bio između sredine 17. i 18. stoljeća. Kao rezultat toga, njemačka duša naroda ostaje pokretljivija. Ne ostaje dolje, nego se spušta i diže, zahvati ljude i opet ih pusti.
To su stvari koje će se tek u budućnosti potpuno razumjeti. Moramo reći, da u dubini svoje duši ne možemo dovoljno osjetiti sadašnje teško vrijeme, u svoj njegovoj veličini. Sadašnji događaji moraju biti beskrajno značajni za svakoga tko je zainteresiran za duhovno tkanje u svijetu. Ako se jednog dana razmisli o uzrocima koji su doveli do sadašnjih ratnih zbivanja, onda će se pokazati jedno: ovim sadašnjim zbivanjima pridonio je kontrast između duša, ali koliko god netko u budućim vremenima na fizičkom planu tražio koji su uzroci, uvijek će se naći nešto što nije razjašnjeno, jer uzroci ne leže na fizičkom planu, već se za te događaje mora reći: duhovne individualnosti, duhovni impulsi su tu na djelu. - Tek kada čovječanstvo to prepozna, moći će se racionalno govoriti o uzrocima koji su doveli do ovih događaja. Priznati će se da su ljudska bića samo instrumenti kroz koje su djelovale dobre i zle snage. Do bismo došli do ove prosudbe, nužna je nepristranost, u smislu da proniknemo u ono što znanost duha može dati najdubljem dijelu duše, a ne samo intelektu.
Možda bi važno bilo prepoznati koliko je onoga što je napravljeno od britanskog svijeta doista intimno povezano s nacionalnim karakterom. Onda ćete morati prepoznati nešto što me muči još od srpnja, prije nego što je rat uopće počeo. Mogla su se čuti različita mišljenja. Govorim objektivno, i volio bih da potpuno isključite osobno. Palo mi je na pamet da je svijet u opasnosti jer takva strašna budala upravlja vanjskim poslovima u Londonu. Svijet misli da je Grey pametna, možda i profinjena osoba. Nikada ga ne bih mogao smatrati ni za što drugo, na temelju intuitivnih dojmova, nego za budalu, moram ga vidjeti kao posebno glupu osobu, koju su ahrimanske snage odabrale jer je sposoban izazvati osobitu nesreću, zbog svoje neopreznosti. Izvanjski se ne može reći da je takva ličnost budala. Jučer sam kupio knjigu i u njoj našao pismo koje je napisao Grey-ev kolega iz ministarstva. Za pismo znam tek od jučer, ali od srpnja mislim da je Grey budala koju je Ahriman izabrao da izazove pustoš. Zanima nas kako pisac kvalificira svoje kolege iz kabineta: 'Nama, koji Greya poznajemo od početka njegove karijere, vrlo je zabavno vidjeti kako impresionira svoje kontinentalne kolege. U njemu vide čovjeka koji on uopće nije. On je jedan od najboljih britanskih ribolovaca i prilično je dobar tenisač. On doista nema političkih ni diplomatskih vještina; treba mu priznati osobitu upornost, kao i zamoran i dosadan način držanja govora. Earl Rosebery jednom je o njemu rekao da je djelovao toliko usredotočen jer nikada nije imao vlastitu misao koja bi ga odvratila od posla koji mu je dan preciznim uputama. Kad je pomalo temperamentni strani diplomat nedavno izrazio svoje divljenje Greyevom mirnom ponašanju, koje nikad ne otkriva što se događa u njemu, drska tajnica je rekla: "Ako je glinena kasica prasica napunjena do vrha, sigurno ne zvecka kada se protrese. Ali ako u njoj nema nijednog novčića, opet ne zvecka. Winston Churchill je imao nekoliko novčića koji zveckaju tako glasno da vam idu na živce, ali kod Greya nema ni najmanjeg zveckanja. Samo onaj tko kasicu drži u ruci može znati je li potpuno puna ili potpuno prazna." To je bilo drsko, ali dobro rečeno. Vjerujem da Grey ima vrlo pristojan karakter, čak iako ga izvjesna glupa taština može povremeno dovesti u iskušenje da se upusti u stvari kojih se bolje kloniti i ruke držati podalje ako želimo da su čiste. Međutim, njegov izgovor je uvijek, da ne može ništa sam predvidjeti ni smisliti. Tko sam po sebi nije spletkar, može se pokazati kao najsavršeniji spletkar, kad se njime vješt spletkar posluži. Oduvijek je postojala opasnost da ga politički spletkari izaberu za svoje oruđe i samo toj okolnosti duguje svoj sadašnji položaj.'
Ovo je primjer kako možete pogriješiti ako ne pokušate objektivno sagledati stvari. Vidi se da su ahrimanske moći na djelu kod ove ličnosti, koju ne karakterizira osobita pamet, već sposobnost pecanja koja nema nikakve veze sa sposobnostima koje vrijede za događaje koji su se dogodili. Malo po malo, čovjek će uvidjeti kako u odnosu na te događaje, treba prepoznati nadosjetilno, kao dobro i zlo. Ako želite razumjeti te događaje iz onoga što možete promatrati na fizičkoj razini, nećete ih moći razumjeti. Vidjet ćemo kako su se ti događaji prelijevali, kako su se stvari koje su davale impuls tim događajima dugo pripremale na istoku, kako su se iz onih stvari koje se mogu vidjeti u Istočnoj Europi razvili čimbenici koji su nužno jednom morali zapaliti ratnu buktinju, jer su se zapadni čimbenici uključili u to paljenje s istoka, iz razloga koji se mogu dokučiti samo rješavanjem važnih uzroka. Biti će jasno da će upravo ti povijesni događaji potaknuti ljude koji žele saznati uzroke, da gledaju u nadosjetilno, a da ne ostaju na fizičkom planu, jer će se u protivnom još dugo moći svađati. Vidjet ćemo da je za duhovnog znanstvenika nužno, možda više nego za druge ljude, da se postavi na horizont koji je više izvjestan od onoga koji može proizaći iz iskustva fizičkog svijeta.
Koliko fizički horizont može biti uzak, pokazalo se godinama. Za mnoge je povijesno razmatranje počelo tek u srpnju. Neki su se i u našim krugovima upuštali u čudne prosudbe. Elementi za ono što želim reći dani su već u ciklusu 'Misija pojedinačnih duša naroda' u Kristijaniji. Tu se također kaže da se na istoku priprema ono što će doći u šestoj post-atlantskoj kulturi. Ovdje živimo u petoj kulturi. Ako netko apstraktno misli da je od pete kulture čovječanstvo uzdiže sve više i više, do šeste i sedme kulture, onda se uzoholio. Ali takav napredak i nije napredak u kulturnom razvoju čovječanstva. Sve do četvrte kulture bilo je ponavljanje zemaljske evolucije. Peta kultura je ona koja je bitna; to je nešto novo što je došlo, što treba prenijeti u šesto doba. Šesta kultura će potonuti u dekadenciju, to će biti silazna kultura. To se mora uzeti u obzir. S tim u vezi, mislilac poput Solovjeva, koji je svojim osebujnim crtama izrastao iz ruskog narodnog karaktera, uronio je u zapadni svijet, njegova filozofija ima zapadnjački karakter, iako je obojena istočnjačkim temperamentom. - Bilo bi glupo reći da netko tko je uronjen u zapadnoeuropsku kulturu može dati nešto što tu zapadnoeuropsku kulturu nadilazi.
Opet, to su samo otrcane rečenice, ali ćete čuti poziv našem duhovno znanstvenom pokretu da ovo teško vrijeme pokuša iskoristiti za konkretno vidjeti i konkretno dokučiti ono što se može pretočiti u osjećaje ako u te osjećaje zapravo teku duhovno znanstvene ideje. Ova naša znanost duha u budućnosti će se morati dokazati pronalazeći svoj put kroz neobuzdane strasti našeg vremena.
Dobro znam da od početka ovog našeg teškog vremena, ne govorim o stvarima, ni ovdje ni bilo gdje drugdje, drugačije nego na način da ih predstavim u pukoj objektivnosti. Ali što se sve moglo čuti! Iz onoga što se događalo zadnjih mjeseci može se naučiti kako stoje stvari u vanjskom svijetu. Često se moglo čuti mišljenje da veliki broj članova sluša samo sud jedne osobe, da se sve temelji na slijepom povjerenju. - Koliko su stvari daleko od slijepog povjerenja može se vidjeti u ovom trenutku.
O onom što je rečeno o meni moglo se čuti: on koristi svoje okultne sposobnosti kako bi provjerio Wolff-ove telegrame. ['Wolffs Telegraphenbüro', koji je 1849. godine osnovao Bernhard Wolff, bila je najvažnija njemačka novinska agencija u vrijeme Prvog svjetskog rata.] Čudna lakovjernost nekoga iz našeg pokreta, da koristim informacije Wolff-ovog telegrafskog ureda za dobrobit neprijatelja Njemačke! - To je samo jedno od mnogih mišljenja. Vidite kako ono što sada preplavljuje svijet u željama i strastima, također igra ulogu u znanosti duha. To nas ne smije spriječiti da istražimo istinu o onome što smo sada dužni istaknuti. To ćete moći vidjeti.
Zapravo, uvijek je bilo kako je danas. Ono što je sada rečeno, u osnovi se uvijek govori. Već sam naglasio da se ovaj teozofski pokret, koji je ovdje postao antropozofski pokret, nikada nije želio razvijati na bilo koji način osim ravnomjerno sa srednjoeuropskom kulturom. Nikada se nije radilo o tome da pustite da vas neko vuče za sobom. S engleske strane, kada je to uočeno, odmah su se usprotivili tim srednjoeuropljanima, koji nisu bili sljedbenici onoga što je dala britanska teozofija. Osjećaj za istinu morao je odbaciti britansku koncepciju problema Krista; koja je bila takve prirode da se moglo pojaviti vjerovanje da će se Krist reinkarnirati u fizičkom tijelu jer se nije moglo razumjeti Kristov duhovni dolazak. Pokazala se nemogućnost spajanja dvaju smjerova. U engleskim teozofskim časopisima sada ćete naći pisma gospođe Besant, koja na sve načine poziva svijet teozofije da radi protiv Njemačke. Tu ćete naći i zakašnjelo objašnjenje zašto se njemački teozofski pokret morao odvojiti od engleskog. Gospođa Besant kaže: '... sada, kada gledam unatrag, u svijetlu njemačkih metoda, koje nam je otkrio rat, uviđam da neprestani napori da se teozofska organizacija stavi u ruke Nijemca - gnjev protiv mene kada sam osujetila ove napore, pritužbe da sam govorila o pokojnom kralju Edwardu VII kao prvaku europskog mira, umjesto da odam počast Keiseru - sve je to dio široke kampanje protiv Engleske, a misionari su bili oruđe, vješto korišteni od strane njemačkih agenata ovdje [u Indiji] da provedu svoje planove. Da su Teozofsko društvo u Indiji uspjeli pretvoriti, s njegovim ogromnim brojem vladinih dužnosnika, u oružje protiv britanske vlade, preodgajajući ih da gledaju u Njemačku kao svog duhovnog vodiča, umjesto da teže pravednoj uniji između dvije slobodne nacije, kao što je uvijek bilo, društvo bi se postupno transformiralo u kanal za otrov u Indiji.'
[praznina u stenogramu] Ova osobnost shvatila je što sam htio u to vrijeme. - Tu se vide razlozi zašto je izbio ovaj rat između Njemačke i Engleske. Ali također možete vidjeti da je sadašnjoj borbi prethodila naša duhovna borba. Mnoge stvari koje su se tada morale dogoditi možda će se sada drugačije shvatiti.
Protest protiv okultnog [?] je dvosjekli mač. Uvijek iznova valja reći, da osjećaj za istinu mora intenzivno prožimati duše koje okultizmom žele svijetu donijeti spasenje, a ne štetu. Veza između onoga što kroz događaje vremena mora prodrijeti u našu dušu, i onoga što bismo mi, kao entuzijasti okultnog, trebali naučiti iz događaja vremena, može nam sinuti kad pomislimo: kada opet bude mir, u duhovnom svijetu će postojati neiskorištena eterska tijela koja dolje žele slati sile. Iz duša koje su stimulirane znanošću duha, također bi se trebale uzdići snage koje se povezuju sa silama odozgo, i tada će ono što bi znanost duha mogla biti, biti značajno za napredak i spasenje čovječanstva. Ako doista ima dovoljno duša koje to osjećaju u istini i objektivnosti, ako dovoljno duša, s mislima probuđenim duhovnim pogledom, gleda u duhovne svjetove, tada će za te duše poteškoće našeg vremena imati svoju vrijednost. Zato želim izraziti težnje našeg današnjeg duhovnog stremljenja riječima:
Iz hrabrosti boraca,
Iz krvi ubijanja,
Iz tuge napuštenih,
Iz požrtvovnih djela ljudi
Narasti će duhovni plod -
Duše duha svjesne, usmjerite
Svoj um u duhovnu oblast.