.Ovo je vrijeme kada iskustvo smrti, sa stajališta fizičke razine, dolazi pred našu dušu na mnogo načina, u širem i užem smislu, tisuće njih u čovječanstvu i također u našem unutarnjem krugu, prošli su kroz vrata smrti u zadnjih nekoliko godina i mjeseci. Stoga nas očito ovo razmatranje, s kojim se ovdje osjećamo povezani, s određenih gledišta može usmjeriti na zagonetku smrti i mnoge stvari povezane s njom. Svoje kontemplativne poglede usmjeravamo na zagonetku smrti ne samo zato što nas muči znatiželja ili žeđ za znanjem da prepoznamo ono što je tajanstveno povezano sa smrću, već zato što smo svjesni što nam znanost duha može prenijeti, koliko je usko povezana s misterijem smrti, sa znanjem o njoj, a to nam je potrebno u smislu jačanja života, jer u osnovi kontemplacija smrti premošćuje jaz između dva svijeta - svijeta u kojem živimo i svijeta duha. Često smo objašnjavali, i to s pravom, uvijek iznova pozivajući pred naše duše konkretne slučajeve smrti, kako duše koje su bile povezane s nama u fizičkom životu, to ostaju i nakon što prođu kroz vrata smrti. U vezi s tim, mogao sam u ovom ogranku reći da je jedna od osnažujućih, okrepljujućih misli kojima možemo dati da nas nose, to da u duhovnim svjetovima imamo srodne duše koje će postati i koje su postali naši vjerni pomagači i suradnici, kroz način na koji su povezane s našim ciljem ovdje na Zemlji. Mora se naglasiti da sada živimo u vremenu u kojem se osjećamo dužni razvijati znanost duha, ali u kojem se ta znanost duha još uvijek susreće s velikim nerazumijevanjem i protivljenjem koje proizlazi iz nerazumijevanja. I nekada bi se mogle pojaviti sumnje, mogu li moći koje su nam dane unutar fizičkog svijeta biti dovoljne za suočavanje sa sve jačom i jačom opozicijom - a ona će uistinu poprimiti još jače oblike. I tu dolazi okrepljujuća misao, da duše prijatelja koje su vjerno povezane s našim radom, koji su umrli prije nas, koji su nesputani preprekama koje još uvijek imamo ovdje na Zemlji, da ujedinjuju svoje snage s našima. I iz takvog uvjerenja, vjerujemo u pobjedu duhovno-znanstvenog rada, iako ona dolazi vrlo sporo.
Kad čovjek prođe kroz vrata smrti, mogu reći, naše su duše predisponirane da shvate kako napuštaju fizičko tijelo i arenu zemaljske egzistencije, i zatim se uspinju u duhovne svjetove, na neki način ostavljajući ovaj fizički svijet iza sebe. Kada steknemo duhovno- znanstvena uvjerenja, prelazak vrata smrti osjećamo kao napuštanje fizičkog svijeta. Ako je pogled duhovnog istraživača sada usmjeren na iskustvo smrti, to jest prema prolasku osobe kroz vrata smrti, onda ovom duhovnom istraživaču stvar izgleda nešto drugačije. Ovdje je bitno ono što takozvana umrla osoba ima kao iskustvo, kako osjeća i doživljava prelazak vrata smrti u svojoj najdubljoj nutrini, i kako se sve to dalje oblikuje između smrti i novog rođenja. I ovdje treba reći: ono što prolazi kroz vrata smrti je, kao što znamo, prije svega etersko tijelo s astralnim tijelom i 'Ja'. - Ali sada umrla osoba, kada tek ulazi u duhovni svijet u ovoj trostrukosti svog bića, scenu fizičkog svijeta i onih ljudi u njemu, s kojima se osjećao povezanim u životu, a i sve ono s čime se inače osjećao povezanim, osjeća kao da sve to zapravo napušta, kao da mu sve to, da tako kažem, izmiče ispod. I tada onaj tko je prošao kroz vrata smrti i nastanio se u eterskom svijetu sa svojim eterskim tijelom, osjeća da se sjedinjuje s ovim eterskim svijetom. A znamo već i: pred njegovim se pogledom pojavljuje svojevrsni pregled iskustva na Zemlji u posljednjoj inkarnaciji. Ovo iskustvo doista se može usporediti s nekom vrstom univerzalnog iskustva iz snova. U bujanju, tkanju slika koje su značajne, život traje nekoliko dana. Moglo bi se reći da se ta panorama života proširuje tako da umrla osoba osjeća: tamo gledaj; tvoj život tka, teče. I nakon tog preplavljujućeg života, scena na kojoj ste stajali, napušta vas.
To je sasvim etersko iskustvo. Dok mi ovdje doživljavajući fizičko i osjetilno, susrećemo se s čvrstim, grubim, točno znamo: osjetilno iskustvo je vani i mi se osjećamo unutar granica svoje kože, - onaj koji je prošao kroz vrata smrti, svoje postojanje i svoju povezanost sa svijetom, doživljava na način da nema tako čvrste diferencijacije; u određenoj mjeri ono iskustvo ima kao panoramu života, osjeća kao dio sebe. Da, ova panorama je prije svega njegov svijet. Ono što je proživio sagledava u velikoj panorami života, kao u svom sljedećem svijetu u kojem je prisutan. Zemaljska egzistencije mu polako otpada, a iz nje crpi ono što je doživio unutar zemaljske egzistencije od svog rođenja, a to se odvija kao moćna, živa, intenzivna slikovna panorama, prožeta, ne tupom sviješću sna nego jasnom sviješću, u kojoj se ne vide samo slike, nego u kojoj oživljava sve što je u životu doživio. Svaki pojedini razgovor koji smo vodili s ljudima: ponovno ga čujemo; sve što smo doživjeli s drugim ljudima, što smo s njima podijelili u smislu osjećaja: to ponovno doživljavamo. Zbog toga jer je sve život koji teče, moguće je to obilje života koje, sabijeno u nekoliko dana, daje cjelovit pregled - koji je zapravo stalno pred nama - o tome što smo prošli u ponekad dugom životu na Zemlji. I kroz to prolazimo tako da onda znamo: ranije, na Zemlji, prolazio si kroz to tako da je iskustvo dolazilo za iskustvom. Imali ste iskustvo, bili u kontekstu života. Odvijalo se, dijelom je ostalo u sjećanju, dijelom zaboravljeno. Onda bi se dogodilo nešto novo i tako se tijek života odvijao godinama. Sada je oku duše sve to istovremeno vidljivo, i sada je sve to, moglo bi se reći, unutar jastva proširenog u svijet.
U ovim danima nakon smrti ne pravi se razlika između svijeta i 'Ja', već oboje teče zajedno i svijet je ono što sami doživljavamo. Inače u početku ne postoji ništa osim onoga što smo sami iskusili, što također sadrži sve što smo iskusili s drugim ljudima u našoj zemaljskoj egzistenciji. I tada osjećamo kao da nas vanjska, eterska tvar, koji se u početku pojavljuje kao nositelj ovog svijeta slika, napušta, i kao da ovaj svijet slika više nije kao onaj koji se vidi, nego kao onaj koji smo sada u potpunosti povezali s našim vlastitim bićem, koji sada u potpunosti tvori naše unutarnje biće. I budući da ga apsorbiramo, da tako kažemo, ponovno smo u položaju da osjetimo, doživimo, percipiramo ostatak duhovnog svijeta svojom sviješću.
U ostatku duhovnog svijeta postupno se pojavljuju ljudske duše koje su, ili prošle kroz vrata smrti prije nas i sada su tamo, ili ljudske duše koje su još dolje u fizičkom tijelu, u zemaljskog egzistenciji. Čovjek iz duhovnog svijeta vidi ove ljudske duše gledajući ih u njihovom duhovno-duševnom elementu. Tjelesno se, dakako, može spoznati samo fizičkim organima, ali ono duhovno-duševno, koje prekriva tjelesno, također se uzdiže u čovjeku pred našim duševnim pogledom. Osjećamo se puno intimnije povezanima sa svime što sada proživljavamo nego što bi se mogli osjećati povezanima tamo gdje zapravo, naime na Zemlji, postoje razdvojne barijere kroz fizičko tijelo.
Uvijek trebamo imati na umu sljedeće: moramo pažljivo birati riječi, koje su sve skovane za uvjete na fizičkoj razini, ako želimo naznačiti nešto duhovno, jer je iskustvo u duhovnom svijetu puno intimnije od iskustva ovdje na fizičkoj razini. Kada vizualiziramo kako se misao, koja predstavlja iskustvo koje je davno iza nas, ponovno javlja kao podsjetnik na to iskustvo, kako ta misao izranja iz nas samih, kada je živo zamislimo, mogu reći, ako razmišljamo o stvarnosti takvog sjenovitog iskustva sjećanja, tada postupno dobivamo predodžbu o tome kako se duhovna stvarnost zapravo pojavljuje pred nama nakon što smo zakoračili kroz vrata smrti. Ona nam u pravilu ne dolazi izvana na način na koji dolaze iskustva u fizičkom, osjetilnom svijetu. Tako se pojavljuju imaginacije, samo s beskrajno više vitalnosti od slika sjećanja, ali na takav način da ne razlikujemo svoje 'Ja' od imaginacije na isti način na koji ga ovdje razlikujemo od vanjskog svijeta. Dolaze nam kao slike iz sjećanja, ali tako da znamo: ono što se rađa na horizontu naše svijesti je stvarnost. Javlja se imaginacija: znamo da je povezana s nama na isti način kao što je slika sjećanja ovdje na fizičkoj razini. Podiže se sa svom vitalnošću. Ali znamo da smo povezani s tim, naše 'Ja' je unutra. Tako se duša uspinje, osjećamo jedinstvo s dušama i duševnim bićima viših hijerarhija, koja se postupno uzdižu. Duhovni svijet prilazi, mogu reći, kao iz beskrajnog sumraka, na isti način kao što se u našoj duši pojavljuju slike sjećanja. Jedina je razlika što su slike sjećanja potpuno sumračne i prikazuju samo vanjsku stvarnost, dok imaginacije koje se pojavljuju postaju govorne imaginacije, tako da se u biti objavljuju svojim jezikom, koji se otkriva u duhu, koji tada za nas postaje otkrivenje duša, duhova, s kojima nastavljamo na razne načine biti topliji, prisniji, nego to možemo biti s ljudskim bićem na fizičkom planu.
Sada nam mora biti potpuno jasan značaj prvog iskustva kroz koje čovjek prolazi kada kroči kroz vrata smrti. Ovo osvrtanje na prošli život ima veliko, golemo značenje za cjelokupno iskustvo koje slijedi između smrti i novog rođenja, a to značenje sami sebi možemo razjasniti kada razmišljamo o tome kako smo zapravo došli do svoje 'Ja' svijesti u našem zemaljskom životu; ne našeg 'Ja', nego naše 'Ja' svijesti. Iz naših duhovno- znanstvenih proučavanja znamo kako dolazimo do 'Ja': Duhovi oblika daruju nam ovo 'Ja' kako napredujemo od egzistencije Mjeseca do egzistencije Zemlje. Ali ovo 'Ja' je u početku podsvjesno. Postaje svjesno zahvaljujući činjenici da se odražava u fizičkom tijelu. Kako se to odražava ovdje na fizičkom planu? Pa znate, to možete vidjeti čak i u običnom iskustvu sna: 'Ja' vrlo rijetko postaje svjesno sebe u iskustvu sna; 'Ja' zamagljuju iskustva, slike sna koje se pojavljuju. Kako doživljavamo 'Ja' svijest dok smo budni? Pojasnimo kako je zapravo ta 'Ja' svijest povezana sa vanjskim percepcijama i svim vanjskim iskustvima. Kada prolazimo rukama kroz zrak ne osjećamo ništa. U trenutku kada nešto dodirnemo, nešto osjetimo. Ali zapravo osjećamo vlastito iskustvo, osjećamo ono što doživljavamo kroz prste. U sudaru s vanjskim svijetom, postajemo svjesni svojeg 'Ja'. A u jednom drugom smislu, kada se probudimo, zapravo postajemo svjesni svog 'Ja' tako što iz svijesti sna uranjamo u naše fizičko tijelo, sudaramo se s našim fizičkim tijelom. Kroz sraz s fizičkim tijelom, 'Ja' svijest je zapravo pozvana pred dušu.
Međutim, budimo jasni, 'Ja' svijest se ne smije brkati s 'Ja'. 'Ja' u početku ostaje u podsvijesti, moglo bi se reći, nepotpuno. Kakvo je 'Ja' zapravo, čovjek će doživjeti tek tijekom razdoblja Vulkana. Ali 'Ja' postiže zemaljsku svijest uranjanjem s astralnim tijelom u etersko i fizičko tijelo, sudarajući se s eterskim i fizičkim tijelom. I u tom sudaru s eterskim i fizičkim tijelom 'Ja' postaje svjesno sebe: na taj način 'Ja' svijest se javlja od trenutka kada je fizičko tijelo toliko otvrdnulo da je ovaj sudar dovoljno jak, to jest, od određene točke u djetinjstvu do koje se možemo sjećati.
Sada se i duša, mora sudariti s nečim u životu između smrti i novog rođenja. Ovdje u fizičkom životu sudara se s fizičkim tijelom, koje je dano od fizičkih sila i tvari vanjske prirode, kako bi se postigla 'Ja' svijest. Nakon smrti, između smrti i novog rođenja, duša se, kako bi postigla svoju sada već duhovnu 'Ja' svijest, sudara s vlastitim životom, kojeg je upravo vidjela, u danima nakon što je prošla kroz vrata smrti i na kojeg se osvrće. Prvo život postaje vidljiv, zatim postaje retrospektiva koja je uvijek tu. Dok kao duhovna bića nastavljamo živjeti, nakon što smo prošli kroz vrata smrti i nakon što se osvrćemo na ono što smo doživjeli izravno u, i sa, smrću, gledajući unatrag, duša koja napreduje uvijek se susreće s ovom panoramom života koji je imala, ali koja sada ostaje kao duhovno sjećanje. I baš kao što se 'Ja' kroz svoj sraz s fizičkim tijelom ovdje pali do svoje 'Ja' svijesti, tako je i 'Ja' svijest nakon smrti pali osvrtom na vlastiti život, susretom s posljednjim zemaljskim životom. Gledajući to unatrag, između smrti i novog rođenja doživljavamo ovu 'Ja' svijest. Drugačija je, ova 'Ja' svijest nakon smrti, ali nipošto nije slabija.
Kakva je ova 'Ja' svijest ovdje u fizičkom svijetu? Činjenica je da ovdje u fizičkom svijetu, ako želimo postati svjesni svoga 'Ja', ovisimo o tome da nam ga pokaže nešto drugo u našem fizičkom tijelu. Ovo naše fizičko 'Ja' pojavljuje nam se u odrazu našeg fizičkog tijela. Osjećamo se prilično pasivno u stvaranju našeg 'Ja', barem kada ne živimo filozofiju poput one Johanna Gottlieb Fichtea. S druge strane, nakon što smo prošli kroz vrata smrti, osjećamo se neprestano aktivnima. Sebi dajemo, takoreći, mnogo intenzivniju svijest stalno iznova i iznova, osvrćući se na vlastiti život i povezujući svijest s 'Ja' sviješću: i želimo sebe, želimo sebe uvijek iznova, ostajemo neodvojivi od sebe, dojam onoga što smo nekada proživjeli ostaje neizbrisiv. - Ovim riječima želio bih što jasnije opisati ono što se doživljava u 'Ja' svijesti između smrti i novog rođenja. Ovdje na fizičkoj razini, svjesno iskustvo je neusporedivo sa svjesnim iskustvom između smrti i novog rođenja. Ovdje na fizičkoj razini, nitko se ne može osvrnuti na vlastito rođenje iz svog vlastitog iskustva u normalnoj svijesti. Osoba s normalnom sviješću ne može promatrati svoje rođenje u vlastitom iskustvu, jer sjećanje počinje tek kasnije. Već sam ovdje rekao: ako se ljudi žele osloniti samo na iskustvo, samo na vlastito iskustvo u životu, onda zapravo nitko ne može vjerovati u vlastito rođenje. U najboljem slučaju, čovjek može ponovno proživjeti svoje rođenje ako se vidovito osvrne unatrag. Ako netko kaže: ne vjerujem u duhovni svijet ako ga osobno ne vidim; ne želim vjerovati u ono što mi govori znanost duha, vjerujem samo u ono što sam vidio - onda mu se u biti može odgovoriti: a vlastito rođenje? Čini se da vjerujete da se ono dogodilo? Ali ne možete imati iskustvo toga. - Iz ovoga se može vidjeti kako i za nešto sasvim značajno za život, normalna svijest zna samo iz zaključka. Normalna svijest samo pretpostavlja da smo rođeni zaključujući: izgledamo baš kao ljudi koje smo vidjeli da se rađaju, pa smo se vjerojatno i mi rodili. - Ali to je samo zaključak.
To je potpuno drugačije u vremenu između smrti i novog rođenja. Koliko god se pri normalnoj svijesti malo tko može osvrnuti na vlastito rođenje, toliko uvijek sa ovom zapamćenom panoramom života gleda na trenutak svoje smrti. I kao što je rođenje ugašeno za zemaljsku svijest, tako u retrospektivnoj svijesti događaj smrti uvijek stoji pred dušom između smrti i novog rođenja, ali sada gledano s druge strane. Ovdje na fizičkoj razini čovjek iskustvo smrti vidi samo s jedne strane. Često je to užasna strana toga. Ali iz toga se ne smije zaključiti da je za onoga koji nastavlja živjeti strašno osvrtati se na to iskustvo smrti. Jer s druge strane, to je najljepše, najveće, najznačajnije iskustvo koje duša može doživjeti, budući da na blistav način pokazuje kako duh pobjeđuje nad materijalnom egzistencijom. Ovo oživljavanje sve svijesti, kontinuirano preispitivanje iskustva smrti ima nešto uzdižuće, podižuće. Kroz ovo iskustvo smrti duša sama sebi kaže: živim ovdje u duhovnom svijetu, s duhovnim svijetom. - Budući da duša ima moć to sama sebi reći, ovo iskustvo smrti ima ogroman značaj za život koji počinje nakon smrti.
Rekao sam: čovjek osjeća kako ga njegovo tijelo i sve što je bilo na Zemlji napušta, i on osjeća kako sada mora uravnotežiti svoju svijest unutarnjom aktivnošću, kako mora nešto učiniti za svoju svijest što je prije za nju činio pomoću tijela kao alata. Mogu živjeti svjesno bez tijela u sebi: mogućnost ovladavanja ovom mišlju stvara puno jaču svijest nego što se može imati tijekom zemaljskog života. Smrt nam daje to uvjerenje koje možemo osjetiti: tijelo odlazi, ali sada počinje vrijeme kada se od tebe ne traži da se susrećeš sa svojim tijelom da bi osjetio svoje 'Ja', sada počinje vrijeme kada sam ulijevaš duhovne snage u svoj duševni ovoj, da tako kažemo, tako da se stalno prizivaš k svijesti. - Prepoznajući kako to samo-prizivanje svijesti može biti tu kada se tijelo otrgne, čovjek ima dojam života unutarnjeg postojanja. Počinje sa smrću, kada se mora početi doživljavati kao 'Ja' bez tijela. To je početna točka za nastavljanje osjećanja sebe kao 'Ja' bez tijela, osvrt na iskustvo smrti. Ako duhovno istraživački pogled, jer dopušta duhovnom svijetu da oživi sam po sebi, odvede do točke da se duše koje su prošle kroz vrata smrti pojavljuju u imaginaciji iznutra na polju svijesti, onda se spoznaje kako to doživljavaju umrli. Čovjek nauči prepoznati razliku koja postoji. Naravno, može se opisati samo jedna po jedna stvar. Razmotrimo jednu takvu razliku.
Uči se prepoznati kako se ljudske duše pojavljuju na sceni promatranja duše nakon smrti. Ove ljudske duše su dvije vrste: one ljudske duše koje su ušle u duhovni svijet ranije, prije naše smrti, koje stoga već nalazimo unutra kao bestjelesne duše, i one ljudske duše koje su još utjelovljene na Zemlji. Također možemo doživjeti one duše koje su još uvijek na Zemlji. Kako scena zemaljske egzistencije nestaje iza nas, ostaje nam mogućnost da smo još uvijek povezani s onim što je bilo duševno. Samo tjelesno nestaje iza nas, naša se duša širi, sjedinjuje s ogromnim svemirom i to nam daje mogućnost, iako nam tjelesno izmiče, da tako kažemo, da znamo da smo još uvijek povezani s dušom i da to doživimo.
Ali postoji razlika između doživljavanja jedne vrste duše i druge vrste duše. Kada doživimo ljudsku dušu u duhovnom svijetu, onda je naravno ne doživimo - to ne treba ni govoriti, ali u to vjeruju oni koji još ništa nisu razumjeli o viđenju u duhovnom svijetu - kao kada se suočavamo s vanjskim bićem; nego je čovjek doživljava kao da to biće izranja u njegovoj svijesti. I sada s dušom koja je već bestjelesna, koja je već prošla kroz vrata smrti i koju susrećemo, imamo unutarnje iskustvo da je tu. S time počinje dojam. Znamo: to je jedna duša. Ali moramo, takoreći, živjeti u tome, osjećati to. Mora nam doći imaginacija, tako da se osjećamo uključeni u stvaranje imaginacije.
Doista je tako da bi se stvar mogla opisati na sljedeći način: čovjek se osjeća u duhovnom svijetu. Javlja se svijest: sad nisi sam, prilazi ti duša. - Sada je to kao kad u fizičkom svijetu nevidljivo imate misao u duši. Ali želite to učiniti vidljivim. Uzmeš kredu i napraviš misao, napraviš sliku. Tako je to u početku s iskustvima u duhovnom svijetu. Čovjek zna: tu je pravo duhovno biće. Da bi se vidjela duša, prvo se mora doći u kontakt s njom na način da je čovjek vidi u duhovnom prostoru kao imaginaciju, da tako kažem. Čovjek to i čini, ali je svjestan da je aktivan u stvaranju imaginacije. I ako želi progovoriti glazbom sfera, kroz koju pušta svoje biće da govori našem biću, na način na koji nam čovjek u fizičkom svijetu svojim jezikom objavljuje svoju dušu, kada pusti da iz nje zvuči glazba sfera, tada se također osjeća da se ne može ostati pasivan. Ako čujete nečiji govor i ne želite razmišljati, ne morate ga razumjeti. Ako želite razumjeti morate sudjelovati. Dakle, morate sudjelovati posvuda. Tako živite zajedno, aktivno, uključeni; zna se, da se može pročitati svaki djelić manifestacije duše, tako ono što imate pred sobom, morate su-kreirati kao pojavnost. Manifestaciju stvara čovjek, ne biće. Biti će slučaj i da se netko ne osjeća tako snažno aktivan da zna: sada je ovdje ljudska duša. Ali ta se imaginacija probija do nas, bez da snažno sudjelujemo kao u upravo opisanom slučaju. Imaginacija se pred nama javlja više sama od sebe. Tada se suočavamo s dušom koja je još uvijek utjelovljena na Zemlji. I kada čovjek prođe kroz vrata smrti i postupno nastavi živjeti u duhovnom svijetu, iz načina na koji pristupa dušama uči razlike između duša koje susreće u duhovnom svijetu i onih za koje mora smatrati da su na Zemlji.
Ovime sam ukazao na jednu od razlika u tome kako se iskustva koja netko ima u duhovnom svijetu odvijaju u izravnom iskustvu. I tako je također potrebno iskustva razlikovati, unutarnja iskustva, bilo da se doživljavaju ljudske duše, ili se doživljavaju duše bića viših hijerarhija. Uzmite ono što sam opisao kao iskustvo duše. Rekao sam: ljudske duše se doživljavaju, ili na način da kreiraju ili rekreiraju imaginacije, ili više manje stvaraju same sebe. Tada iskustvo može biti ovakvo: čovjek zna, da je biće tu. Ovo biće mora stajati pred nama kao imaginacija, mora se doživjeti, ako stvarno želimo biti s njim. No neće nam odmah biti moguće generirati imaginaciju na isti neposredan način kao u opisanim slučajevima, gdje se u jednom slučaju ona čak stvara, sama gradi. Kada imamo iskustvo da je pred nama biće, moramo u sebi razviti nešto drugo. Moramo u sebi razviti osjećaj: dopuštamo ovom biću da stvara u nama. Dajemo svoje moći, tako da pritječu moći ovog bića. - Dok u ljudskoj duši osjećamo sebe kao stvaratelje u imaginaciji, u slučaju bića viših hijerarhija, anđela, arhanđela, osjećamo kako ta bića stvaraju imaginaciju u nama. I tako postupno probijamo svoj put u ovo zajedničko iskustvo duhovnog svijeta.
Također znamo da se ovo konkretno zajedničko iskustvo događa na način da kroz dugi niz godina - trajanje je vezano uz posljednji zemaljski život - život teče unatrag. Prvo nekoliko dana imamo panoramu života, zatim počinjemo ponovno proživljavati život na Zemlji, ali na drugačiji način nego što smo ga iskusili ovdje između rođenja i smrti. Prvo doživljavamo ono posljednje, zatim ono što smo iskusili prije, i tako unatrag u duhu do rođenja. Doživljavamo to gledajući svoj život, ali sada s druge strane. Mogu reći, da s druge strane gledamo učinke. Pretpostavimo da sam nešto grubo, jednom u životu rekao nekoj osobi: ti nisi plemenit čovjek - ili sam ga na neki način uvrijedio. Onda sam nešto doživio. Ono što sam ja doživio drugačije je od onoga što je on doživio. On je doživio povrijeđenost, bol, patnju. Sada, u životu nakon smrti, u svijetu duša, osoba sama doživljava ono što je učinila i učinke toga. Mi sami doživljavamo patnju koju je drugi imao kada smo ga zlostavljali, imamo u sebi ovu patnju, ovu bol. Živeći na ovaj način, doživljavamo učinke naših postupaka u drugom biću. Određeni uvid u iskustvo nakon smrti dobiti ćemo ako pogledamo nešto što se duhovnom istraživaču može otkriti kao veza između ovog iskustva nakon smrti i iskustva ovdje u fizičkom svijetu.
Ono o čemu sada raspravljam, nešto je što stvarno može skrenuti pozornost na to kako duhovni istraživač postupno dolazi do svojih rezultata, i koliko je predrasuda misliti da bilo tko a tko je prešao prag duhovnog svijeta, da sada iz iskustva osobno poznaje duhovni svijet i da ga možete pitati bilo što. Izgleda da to uvijek iznova moramo doživjeti kada duhovni istraživač govori o ovome i onome, osobito javno, i kako se - to s određenih gledišta može izgledati poželjno - dobije odgovor na pitanje, pretpostavljajući: svatko tko imalo pogleda u duhovni svijet već zna sve, sve što se tamo može znati. - To je pametno otprilike kao da netko ovdje kaže: imaš oči, znaš München, dakle opiši mi Kaliforniju! - U duhovnom svijetu je zaista tako da se mora korak po korak stjecati ono što se želi shvatiti iz duhovnog svijeta, i naivno je vjerovati da se sve ne mora stjecati korak po korak. Još je jedna stvar drugačija u duhovnom svijetu nego ovdje u fizičkom svijetu. Ovdje u fizičkom svijetu, ako nikada niste bili u Heidelbergu, vi idete tamo, zar ne, počinjete se kretati. U duhovnom svijetu stvari moraju doći k nama, moramo razviti moć čekanja, unutarnju snagu iskustva. Stvari u naše vidno polje dolaze kada smo se za njih osposobili. Heidelberg duhovnog svijeta mora doći k nama, moramo svoje duše pripremiti za to. U određenom smislu, uvijek ovisi s čime smo obdareni, da li možemo nešto saznati o ovome ili onome u duhovnom svijetu. Na taj način je duhovni istraživač postupno informiran o misterijama duhovnog svijeta.
Sada bih želio s određene točke gledišta raspravljati o iskustvu duhovnog istraživača o kojem još nisam ovdje govorio s te točke gledišta. Kada netko promatra iskustvo duše ljudskog bića između padanja u san i buđenja, nakon što razvije određene unutarnje, tj. duhovne moći promatranja, kada ljudsko biće koje spava promatra kao dušu, onakvu kakva je izvan fizičkog tijela - on se upoznaje s mnogim stvarima, ali ako se želi shvatiti mora se naučiti gledati s određenog gledišta - tada se primjećuje da je čovjek zapravo stalno aktivan u svojoj duši kad spava, puno aktivniji nego kad je budan. Dok je budan, čovjek koristi svaku aktivnost koju njegovo tijelo razvije, i u to ulazi kao duša, živi u tome. U snu, s druge strane, živi u vlastitoj aktivnosti. I ako se to prati, otkriva se da u snu ljudsko biće, na drugačiji način, proživljava ono kroz što je prošlo u fizičkom svijetu od buđenja do padanja u san. Pretpostavimo da sam nešto učinio, pročitao ovo ili ono: u snu proživljavam cijelo čitanje, prolazim kroz sve iznova. Samo što danas još nemamo takve svijesti da to postane 'Ja' svijest, ali ipak se događa u duši, samo tupo, ali duša zapravo aktivno obrađuje ono što je doživjela tijekom dana. Misli se preobražavaju na takav način da mogu postati plodne u dušama. Kao plodove života, prerađujemo ono što smo odradili tijekom dana. Plodovi života su aktivni, rezultati života u nama: to je ono što radimo dok spavamo.
Tada duhovni istraživač može nešto otkriti. Ako se usporedi ovo iskustvo sna koje ljudsko biće ima ovdje s iskustvima koje ljudsko biće ima sada u godinama ili desetljećima, nakon što je prošlo kroz vrata smrti i tako lutalo unazad kroz svoj život, zanimljivo je da čovjek luta kroz svoj život na način da zapravo živi noći, a ne dane. Sada u svijetlu duše doživljava kako se svake večeri osvrće na dan. To je isto kao ono što smo doživjeli u budnoj svijesti, ali gledano iz sna. Da to tako doživljavamo, to je prilično neobično. Većinu vremena ne razmišljamo o tome, ali zapravo naše pamćenje ovdje u fizičkom životu pokriva samo dnevna iskustva. Sjećamo se onoga što imamo u budnoj svijesti. Sada, nakon smrti, prisjećamo se samo onoga što smo proživjeli u noćima, kroz što smo prošli u zemaljskom životu. Javlja se svjesno sjećanje na noćna iskustva. Nisam to prije tako jasno rekao, jednostavno zato što nisam znao. Takve stvari dolaze do čovjeka u uzastopnim duhovnim istraživanjima.
Ali pojavljuje se jedna stvar koja je važna, važna za svijest, koju trebamo u sebi razraditi dok radimo zajedno u ograncima. S druge točke gledišta, skrenuo sam pozornost na činjenicu da život u zemlji duše traje otprilike trećinu vremena koje se proživjelo između rođenja i smrti. Postoje razlozi koji su navedeni u knjigama. Ali ti razlozi su dati s drugačijeg gledišta od onog koje sada iznosim. Čovjek proživljava život noći. Koliko dugo obično spavate? Trećinu svog života provedete spavajući. Približno, spavate trećinu svog života. Prolazak kroz noći nakon smrti, oduzima trećinu života na Zemlji. To je vezano s noćima. Ovo je izuzetno zanimljivo i važno. Jer je to do sada navedeno iz sasvim drugih razloga. Istaknuo sam, naprimjer u 'Tajnoj znanosti': ovo iskustvo traje jednu trećinu života na Zemlji, život kamaloke. Sada, s potpuno drugačijeg gledišta, o kojem se prije uopće nije razmišljalo, opet se ispostavlja: ovaj život kamaloke je trećina života na Zemlji - sa stajališta proživljavanja noći. Vidite, to su stvari koje, kada se pojavljuju stalno iznova, koje tako strahovito podržavaju i jačaju kao dokaz onoga što znanost duha može dati ljudima. Netko traži istinu s određenog polazišta, i dolazi do ovoga: kamaloka traje jednu trećinu života na Zemlji. - Onda se isti rezultat dobije iz potpuno različitog kuta gledanja. Ovi rezultati podržavaju jedni druge. S tim se uvijek iznova susrećemo i to daje onu sigurnost koju imaju i oni koji još nisu u stanju sami istraživati. Često sam skretao pozornost na te dosljednosti. Kada u ograncima detaljno pratimo kako se stvari otkrivaju, postupno razvijamo unutarnju sigurnost, razvijamo snagu uvjerenja, čak i ako se još dugo moramo truditi da imamo vlastita iskustva na vlastitom putu znanja.
Na kraju, želio bih vam reći jednu istinu koja je posebno zanimljiva za naše vrijeme, iako može zanimati svakoga. Na javnom predavanju već sam s jedne točke gledišta govorio o smrtima kada čovjeka pogodi metak u najboljim godinama, naprimjer, kada mu se oduzme njegovo fizičko tijelo, da tako kažem. Kao što sam rekao, pokazao sam što bude s tim neiskorištenim snagama. To sam prije pokazao s različitog gledišta. Danas se na ovo iskustvo smrti želim osvrnuti opet s drugog gledišta.
Kako u duhovni svijet ulazi netko tko nije izgubio fizički život zbog bolesti ili starosti, već je tijelo izgubio nasilno ili zbog neke druge ozljede? Raspravljao sam o tome što je ostalo od njegovih neiskorištenih snaga. Ali kako on sam ulazi u duhovni svijet ostaje zagonetka. U vremenu poput našeg, vidimo toliko mnogo duša koje ulaze u duhovni svijet kroz vrata smrti. Tijela su im oduzeta vanjskim utjecajem. U duhovnom svijetu oni se veoma razlikuju od duša čija su tijela oduzeta zbog bolesti ili starosti. Da bismo objasnili i razumjeli takve stvari, moramo biti u stanju usporediti prave stvari u duhovnom svijetu. Morate se moći zapitati: s čime treba spojiti pojavu koja je zagonetka da bi se ta zagonetka razjasnila? - I tada postaje jasno da se tu pojavu treba spojiti s nečim što se doživljava u fizičkom svijetu. Pa, okarakterizirajmo ovdje u fizičkom svijetu iskustvo, gledajući najprije grube materijalističke duhove, koji ne žele prihvatiti ništa osim onoga što se može dokučiti na grub način osjetilnim iskustvom, što se smatra postojećim jer ostavlja grub dojam. Ali postoje druge stvari na ovom svijetu koje život čine vrijednim, a ovo drugo su ideali. Sigurno će najgrublji materijalisti reći: ideale ne možete jesti, nemaju pravu egzistenciju, samo su umišljeni. Ali ljudi koji unose ideale zapravo rade da oplode, uzdignu, ožive zemaljsku egzistenciju. Ono što ne postoji u grubom materijalističkom smislu mora se unijeti u tijek zemaljske evolucije, da bi ovaj život bio vrijedan. Idealisti su oni, koji su, u određenom smislu, glasnici bogova u zemaljskoj egzistenciji. Jer ideali su nešto kao poruke iz božanskih svjetova, nešto što pripada fizičkom svijetu, ali ne dolazi iz ovog fizičkog svijeta. Ne može se promatrati ideale, niti se može eksperimentirati na idealima, da bi se rezultati predstavili kroz iskustvo. Ipak, ideali su poput poruka iz duhovnog svijeta.
Kada, naprimjer, ljudska duša čije je tijelo odneseno metkom u doba cvata, ide gore u duhovni svijet kroz vrata smrti, ne samo da ostavlja neiskorištene snage koje se koriste na način kako sam naznačio, već također gore u duhovne svjetove dovodi vrlo specifičnu svijest. Takva duša u duhovni svijet kroz vrata smrti ulazi drugačije nego duge duše koje su uspjele dovršiti život ili im je tijelo oduzeto bolešću. Te duše ulaze u duhovni svijet na takav način da za sobom donose misao o nečemu što bi moglo biti tamo dolje u fizičkom svijetu, naime s njihovim vlastitim životom od točke u kojoj su se žrtvovale. Mogli bi postojati preduvjeti da se nešto dogodi u nadolazećim godinama u normalnom životu u fizičkom svijetu. Naprimjer, mogućnost, recimo da osoba u fizičkom tijelu dvije godine nakon smrti sretne druge ljude u fizičkom tijelu. Sada nije tu. U fizičkom svijetu je moglo postojati nešto što sada nije moguće. Takve misli nosi bestjelesna duša u duhovni svijet.
Sada je isto tako potrebno za duhovni svijet, objaviti tamo gore da postoji nešto dolje u svijetu što ima osobine ovog grubog bića, ali ne živi kao to grubo materijalno biće. Ova objava je za duhovni svijet nešto slično onome što je za fizički svijet objava ideala. To su obrnuti idealisti. Život se dolje može odvijati na takav način da se predispozicije ne ostvare, da se iz fizičkog svijeta vrate duše koje su umrle nasilnom smrću. Onima gore koji takvu smrt nisu doživjeli, to je kao proglas koji znači isto što i proklamiranje ideala ovdje. Ovdje u fizičkoj egzistenciji se objavljuje: nije vrijedno samo ono što ostavlja dojam na osjetila, nego su vrijedni i ideali koji dolaze iz duhovnog svijeta. - U duhovnom svijetu oni čija su tijela uzeta, proglašavaju da postoji nešto aktivno što, iako je predodređeno za fizičku egzistenciju, ne ulazi u tu fizičku egzistenciju, što ulazi u svijet na drugačiji način, što okrepljuje duhovni svijet kao što ideali to čine za fizički svijet. Ovo je vrlo značajan rezultat duhovnog istraživanja, i govori nam da žrtvene smrti također imaju značenje i za duhovni svijet, ne samo značenje za fizički svijet koje sam jučer objasnio. Među dušama duhovnog svijeta ima onih koje gledaju na normalan tijek života, ali među njima ima i onih koje su naučile da se biljke mogu odsjeći jednim trzajem. I one su, da tako kažemo, obrnuti idealisti, za duhovni svijet.
Malo pomalo, pojave života, misteriji egzistencije, otkrivaju se i u vremenima poput našeg, kada se toliko mnogo misterija može odgonetnuti iz krvi i patnje, dojam je kako jedino znanost duha može smjestiti čovjeka u potpuni, cjelokupan život. Čovječanstvo ide naprijed. Današnje prirodne znanosti nisu postojale ranije, izronile su iz sumraka težnji duše. Tako se mora pojaviti i znanost duha. Čovjek u budućnosti neće moći bez nje. Danas ima mnogo protivnika, ali čovjek će sve više osjećati zagonetke egzistencije, a time i sve veću potrebu da zagonetkama egzistencije pristupi na duhovno-znanstveni način. To se uvijek iznova mora javljati u našim dušama, kao misao koja nas spaja s našim duhovnim pokretom, koja nam donekle ukazuje kako tražimo nešto unutar našeg duhovnog pokreta, što se sve više mora širiti u čovječanstvu, i moramo izdržati sve nedaće koje se još uvijek prirodno pojavljuju u sadašnjosti.
Želio bih to naglasiti u našem vremenu, posebno iz današnjeg razmatranja, kako nas ozbiljnost našeg vremena treba podsjećati da sve što možemo učiniti, učinimo punom snagom, da stvarno znanost duha uključimo u ljudski razvoj, koliko to ovisi o nama. I želio bih vas podsjetiti da ovu misao moramo u nama učiniti još življom, jer okolnosti vremena mogu značiti da ne možemo biti zajedno tako često kao u normalnim vremenima. I dopustite mi stoga uputiti apel našim dušama da u ovim ratnim vremenima budemo vjerniji i predaniji u našim ograncima, makar bi suradnja između vas i mene sada mogla biti rjeđa, dok se ne vratimo u normalna vremena, jer je putovati svijetom sada teže nego inače, i može biti da upravo sada moramo naučiti biti samostalni i samostalno raditi u ograncima. Činiti ono što možemo činiti u ovom smjeru, može biti plodonosno za ono što vjerujemo da mora ući u ljudsku evoluciju kao duhovna težnja. Jer uvijek iznova mora se istaknuti misao: velike žrtve koje toliki ljudi moraju podnijeti u sadašnjosti i koje su blisko povezane s onim što smrt skriva kao misterij i kao bol u ljudskoj evoluciji, ovi događaji imaju ispravan odnos prema našem duševnom životu jedino ako ih možemo promatrati sa stajališta znanosti duha, u širokom kontekstu ljudskih događaja, povijesnog razvoja.
Nije mi namjera ulaziti u raznorazne poteškoće i smetnje koje su možda nedavno doprle do vaših ušiju, jer sam o tome morao govoriti na jednom mjestu. Ali te su stvari pokazale koliko je nužno da nas objektivno zahvati plodonosnost i nužnost duhovno-znanstvenog pokreta, te da od njega možemo odvojiti ono što izgleda kao naše osobne želje i htijenja, koje uvijek iznova djeluju kao zapreke i poteškoće za ispravno napredovanje duhovno- znanstvenog pokreta. Znanost duha je toliko bogata sadržajem da nas može prilično konkretno okupirati. Pokušajmo stalno i opet razmišljati, koliko se lako osobna ambicija ili uzaludna težnja lako pomiješa s onim čega bismo se trebali uhvatiti i što bismo trebali dopustiti da nas zahvati kao duhovni život koji pulsira svijetom.
Neki događaji koji su se upravo dogodili u našem društvu već su našoj duši sugerirali misao: oh, tamo vani teče krv, vani se veliki dio ljudi bori za stvari čiji se značaj danas ne može ni procijeniti, a postoji i duhovni pokret koji bi stvarno mogao potaknuti interes čisto objektivno, gdje nema potrebe usmjeravati pogled na ono što je samo osobno, ali postoji toliko toga osobnog na djelu, posebno u trenutku kada se duša mora osjećati obvezna suosjećati s velikim događajima. To je također izvor boli, to što je moguće miješanje osobnih stvari s onim što bi moralo biti neosobno.
Uvijek iznova moramo pogledati, posebno danas, iz našeg izoliranog života, na ono što proživljava cijelo europsko čovječanstvo i šire, i reći sebi: pravi plodovi, oni teško zarađeni, doći će tek u budućnosti kada ono što znanost duha želi inkorporirati u ljudsku evoluciju bude inkorporirano. Kada se misli koje se mogu steći u znanosti duha ujedine s onim što se proživljava za budućnost kao plodovi boli i krvi, patnje i lišavanja, tada na poljima, koja danas zahtijevaju tolike žrtve, može procvjetati duhovni, ljudski život, koji je vrijedan tih žrtava. Gledajući to, želim završiti riječima:
Iz hrabrosti boraca,
Iz krvi ubijanja,
Iz tuge napuštenih,
Iz požrtvovnih djela ljudi
Narasti će duhovni plod -
Duše duha svjesne, usmjerite
Svoj um u duhovnu oblast.
Ako se u našim redovima pojavi dosta takvih duša koje svoje umove u duhovnu oblast, tada cvjetovi i plodovi koji proizlaze iz njihovih napora stvarno neće moći postati samo osobni blagoslov, već i blagoslov za čovječanstvo. Imajući to na umu, što god život donio, želimo nastaviti intenzivno raditi na našoj stvari!