.Prije nego nastavimo s temom našeg današnjeg razmatranja, moja je srdačna želja, u moje osobno ime i u ime naše stvari, izraziti najdublje zadovoljstvo što prostori u kojima smo se danas ovdje okupili imaju jedan cilj, jednu težnju kojoj će poslužiti ovdje u Münchenu, i koji obećavaju da će djelovati na koristan način, i već su počeli djelovati, i koji mogu biti značajni poticaj u duhovnom životu našeg vremena.
Prelazeći na predmet našeg razmatranja, želio bih iskoristiti ovu priliku, posebno u ovo vrijeme, kako bih istaknuo da svatko tko je istinski zainteresiran za nastojanja naše antropozofski orijentirane znanosti duha, mora biti u iskušenju razmišljati o ovom vremenu kao vremenu najteže kušnje čovječanstva, o odnosima koji postoje između dvije činjenice, da je upravo u ovo vrijeme s početka 20. stoljeća ovaj duhovno-znanstveni pravac pokušao poslati svoje impulse u ljudsku evoluciju, a druga činjenica je da se čovječanstvo, uz svoja ostala stremljenja, mora se priznati, susrelo s katastrofalnim događajima. U kakvim se katastrofalnim događajima nalazi čovječanstvo, ljudi danas još nemaju dovoljno dojmljivu predodžbu. U današnje vrijeme već je postala navika da ljudi žele živjeti bez duha. Ali htjeti živjeti bez duha u osnovi znači živjeti površno, a živjeti površno znači, s druge strane, prespavati mnogo toga što ostavlja dojmove iz događaja koji nas okružuju. I treba reći da su ljudi danas posebno spremni prespavati puno toga. Tek rijetki se trude steći predodžbu o ozbiljnosti i hitnosti današnjih događaja. Većina živi od danas do sutra. A ako ikada pokušate govoriti o vremenima koja bi mogla doći, onda ljudi, a često oni važni, to nasilno odbacuju. Ako znanost duha ispuni jedan od mnogih zadataka, onaj da ljudsku dušu učini malo energičnijom, malo budnijom, onda je to u osnovi nešto važno za današnje vrijeme. Duhovno-znanstveni pojmovi zahtijevaju veći misaoni napor, veći intenzitet osjećaja i opažanja od drugih koncepata, naime onih koji dominiraju sadašnjošću.
Posebno u ovom vremenu nije nevažno upoznati se s pojmovima proizašlim iz duhovnog istraživanja, koji mogu ukazati na put razumijevanja sadašnjosti u najširem smislu. Danas želim razviti nekoliko osnovnih koncepata na kojima možemo nešto graditi na sljedećoj večeri u ogranku, koncepata koji su prikladni za osvijetliti važnih stvari današnjice. Danas želim započeti s općenitijim idejama, idejama koje se više dotiču osobne prirode čovjeka, ali koje bi nam, s određenog gledišta, trebale ponuditi temelj za sljedeća razmatranja u duhovno-znanstvenom smislu.
Tijekom duhovno-znanstvenih razmatranja treba uvijek iznova naglašavati kako se promjena u našim stanjima svijesti odvija u našem životu od rođenja ili začeća i naše smrti: izmjene između sna i jave. U općem smislu, čovjek zna razliku između spavanja i jave; u intimnijem smislu, samo duhovno-znanstveni pogled može pred ljudsku dušu iznijeti pravu razliku između sna i jave. U običnom životu čovjek misli da spava od trenutka kada zaspi do buđenja, a da je budan od buđenja do trenutka kada zaspi. Ali to je samo opći okvir stvari. Zapravo, ova granica koju povlačimo između spavanja i jave je definitivno pogrešna. Budući da se stanje tupe svijesti, koje u mnogočemu i nije svijest, ono kroz što prolazimo kao stanje spavanja, proteže u naš svakodnevni život, u njemu smo dijelom svog bića od buđenja do padanja u san. Od buđenja do usnuća nipošto nismo budni cijelim svojim bićem, nego smo budni samo jednim dijelom, a drugi dio nastavlja spavati, čak i ako mislimo da smo budni. Uvijek smo u određenom pogledu ljudi koji spavaju. Mi smo zapravo stvarno budni samo u odnosu na našu percepciju i u odnosu na naše predodžbe. Opažajući vanjski svijet našim osjetilima, sluhom, vidom i tako dalje, mi smo u ovom sluhu, gledanju, budni u ovoj percepciji; potpuno smo budni. Također smo budni, iako u manjoj mjeri, u predodžbama. Kada formiramo misli, kada se u nama formiraju ideje, kada sjećanja izviru iz tamnih dubina našeg duševnog života, tada smo budni u odnosu na procese kroz koje prolazimo, odnosno u odnosu na događaje onoga što se percipira, opažanja, predodžbe.
Znate, međutim, da osim opažanja i predodžbi, u našem duševnom životu imamo i osjećaj i volju. U odnosu na osjećaj nismo budni, čak i ako mislimo da smo budni, ali u odnosu na osjećaj, kada osjećamo da ne znamo ništa više o tome što se u nama događa nego što znamo kada sanjamo u snu. Razina, intenzitet svijesti u kojoj se nalazimo dok osjećamo, potpuno je jednak razini, intenzitetu svijesti, kada sanjamo. I kao što snovi nastaju kao slike iz nesvjesnih dubina duše, tako se osjećaji uzdižu kao emocionalne sile. Nismo ništa budniji kad osjećamo nego kad sanjamo; samo što nakon spavanja snove unosimo u budnu svijest, pamtimo ih i tako ih razlikujemo od budnog stanja, dok se kod osjećaja sve to događa istovremeno. Sam osjećaj je u nama snivan, ali mi svoje osjećaje pamtimo predodžbama. Kod predodžbi nemamo osjećaj iznutra, nego od predodžbe gledamo ka osjećaju kao što gledamo san nakon buđenja; budući da to činimo istodobno kod osjećaja, nismo svjesni da u običnoj svijesti imamo samo predodžbu osjećaja. Osjećaj ostaje u području sna poput samog sna.
A sama volja, to već možete vidjeti izvana: što znate o tome što se zapravo događa kada donesete odluku da uzmete knjigu u ruke i onda vaša ruka uzme tu knjigu? Što znate što se događa između vaše predodžbe, koju imate u svijesti: želim se dočepati knjige - i svih tajanstvenih procesa koji se tada događaju u organizmu? Znamo što mislimo o volji, ali za običnu svijest ne znamo ništa o volji. Dok osjećaj sanjamo, mi prespavamo stvarni suštinski sadržaj volje.
Dok smo ljudi koji opažaju, imaju predodžbe, mi smo budni; ali dok osjećamo i imamo htijenje, dok smo budni, sanjamo i spavamo. Tako se u osjećaju i volji stanje spavanja širi u našu budnu svijest. Moramo dakle reći: stanje u kojem se nalazimo od uspavljivanja do buđenja u odnosu na cijelo naše biće, odgovara u odnosu na naše osjećaje i našu volju kada smo budni.
Kroz percepciju i predodžbe učimo prepoznati svijet oko sebe koji nazivamo fizički, osjetilni svijet; kroz osjećaje i kroz htijenje ne upoznajemo svijet u kojem se nalazimo kao ljudi koji osjećaju i imaju htijenje. Stalno smo u nadosjetilnom svijetu. Naš osjećaj i naša volja u odnosu na svoje moći dolaze iz ovog nadosjetilnog svijeta, kao što naša percepcija i naše predodžbe dolaze iz fizičkog, osjetilnog svijeta. Nemamo tjelesne organe za osjećaje i volju, tjelesne organe imamo za opažanje i predodžbe. To što fiziolozi vjeruju da postoje organi za osjećaje i volju - neki fiziolozi, misleći fiziolozi ne vjeruju u to - to je samo zato jer ne znaju što govore, a ipak govore o nečemu u čemu žele nešto znati, a ne znaju ništa.
Ono što sam upravo opisao na neki je način zakonito stanje u kojem živimo između rođenja i smrti. Budni smo u odnosu na svoje percepcije i predodžbe, uspavani u odnosu na svoje osjećaje, svoju volju.
Različito je između smrti i novog rođenja. U određenom smislu je obrnuto, počinjemo biti budni u odnosu na svoje osjećaje i svoju volju. I u određenom pogledu tada prespavamo - iako je spavanje drugo stanje, u svijetu u kojem tada živimo svojom dušom - našu percepciju, naše predodžbe. Ali iz ovoga što sam upravo rekao moći ćete vidjeti da se takozvani mrtvi od takozvanih živih razlikuju u osnovi samo po tome što takozvani živi spavaju kroz ono u čemu takozvani umrli zapravo stoje. Takozvani živi spava kroz osjećaj i htijenje koje neprestano struji njegovim bićem; umrli stoje unutar ovog osjećaja i volje. Neće vam biti teško shvatiti da su i umrli u istom svijetu u kojem smo mi, kao takozvani živi ljudi. Od njih nas dijeli to što ne opažamo svijet u kojem jesu, u kojem žive i tkaju. Umrli uvijek postoje oko nas, oko nas uvijek postoje ona bića koja su živa a da se nisu fizički utjelovila. Jednostavno ih ne primjećujemo. Treba samo zamisliti osobu koja spava u sobi: predmeti su oko nje, ona ih ne opaža. Činjenica da se nešto ne percipira nije dokaz da toga nema. Ne govori nam apsolutno ništa o tome je li to oko nas ili nije. Zapravo, mi smo u potpuno istom položaju u odnosu na svijet umrlih, kao što smo i u odnosu na fizička bića kada spavamo. Živimo u istom svijetu gdje su umrli i gdje su bića viših hijerarhija; ona su među nama, samo nas od njih dijeli naša vrsta svijesti.
Ali onda je stvar u tome da ljudsko biće percipira samo dio stvarnosti u kojoj se zapravo nalazi. Kad bi čovjek shvatio punu stvarnost, onda bi naravno njegovo znanje bilo sasvim drugačije od onoga što je danas. Unutar tog znanja ne bi postojale samo sile koje dolaze iz nama poznatih carstava prirode, već bi unutar tog znanja ležale i sile viših duhovnih bića, a također i one iz oblasti takozvanih umrlih. To i danas za najšire krugove izgleda groteskno. Za neke skupine ljudi, posebno za one koje imaju interes za razvoj i napredak ljudskog života, to mora postati stvar u koju će se proniknuti znanjem. Jer sve do našeg vremena čovjek je bio vođen mračnim, nepoznatim silama u pogledu svega što ne može opaziti u svojoj okolini. To vođenje od strane mračnih, nepoznatih sila - o tome ćemo nešto više sljedeće večeri u ogranku - u naše je vrijeme više-manje prestalo. U naše vrijeme ljudska bića moraju svjesno uspostaviti kontakt s određenim silama koje dopiru u našu oblast iz one oblasti u kojoj su i takozvani umrli. Međutim, dovođenje takvih stvari na razinu svijesti čovječanstva koja je neophodna će predstavljati poteškoće, postaviti istinu na mjesto onog što je fantastično, neadekvatno, što zuji kroz sadašnjosti i tako je katastrofalno oblikuje. U tom smjeru želim vam skrenuti pozornost na samo jednu točku, jednu stvar, putem uvoda.
Među mnogim razmatranjima koja se smatraju takozvanim 'znanstvenim' nalaze se i ona povijesna. Povijest se, primjerice, predaje i uči u školama. Ali kakva je to povijest? Povijesna znanost - upućeni to znaju - nije starija od nešto više od sto godina. Svatko tko je upoznat s literaturom iz ranijih vremena, zna da ono što se danas naziva povijesnom znanošću nije mnogo starije. Ne želim dalje o tome. Ali ono što se sada shvaća kao povijest, osnovali su ljudi s istim idejama, s istim konceptima, koje imamo u vanjskom običnom životu, s istim konceptima koje možemo primijeniti kada razmatramo prirodu. I nitko se ne pita je li doista primjereno povijesni život promatrati na isti način na koji se promatra vanjska priroda. To nije u redu. Jer u povijesnom životu postoje impulsi koji se ne mogu dokučiti idejama koje imamo u svojoj budnoj svijesti. I svatko tko stvarno može sagledati povijest zna da nama u povijesnom životu dominiraju takvi impulsi koji su običnoj svijesti dostupni samo u stanju sna, najviše u stanju sna. Ono što teče kao povijest, čovječanstvo sanja. Kao što čovječanstvo sanja svoj život osjećaja, tako sanja i povijesne impulse. I ako netko želi promatrati povijesni život čovječanstva s uobičajenim pojmovima, koji su vrlo dobri za prirodnu znanost, ne može ga shvatiti. Gleda samo površinu. Što se kao povijest poučava i uči o školama? To nije povezano sa stvarnom poviješću više nego kao kad pogledate leš, i ono što možete reći o lešu shvatite kao opis ljudskog bića. Gledanje leša je danas povijest koja je uobičajena. Povijest mora doživjeti temeljitu transformaciju. A ono što u povijesti prevladava, u budućnosti će se moći shvatiti samo s inspiracijom, nadahnutim konceptima. Tada ćete imati istinitu povijest. Tada će se znati što je na djelu kod čovječanstva, također i ono što iz povijesnog života djeluje na socijalni život.
Ovo što govorim zapravo ima duboki značaj. Ljudi misle da razumiju socijalno-povjesni život. Oni to ne razumiju, jer to žele shvatiti uobičajenim idejama budnog života. Naravno, to se ne vidi kada pišete povijest, jer nije bitno jeste li pogodili pravu stvar. Moglo bi se na očitim primjerima pokazati da to nije važno! Pa, dati ću vam jedan takav očiti primjer: u povijesnim knjigama obično naučite, mislim, da je Amerika otkrivena 1492. To i jest slučaj. Ali onda, iz onoga što je povijesnim knjigama, što je uopće u povijesti, dobijete ideju da je Amerika nekada bila potpuno nepoznata, koliko god daleko išli u prošlost. To nije slučaj. Amerika je bila nepoznata tek nekoliko stoljeća. U 12- i 13. stoljeću još je bio živ promet iz Islanda, iz Irske u Ameriku. Ljekovitim biljem i drugim, bio je osobito živ promet s Europom. I iz određenih razloga povezanih s unutarnjom karmom Europe, s ulogom koju je Irska igrala u ranijim vremenima, Rim je uložio sve moguće napore da se Europa izolira od Amerike i da bude gotovo zaboravljena. Ovaj napor od strane Rima nije bio štetan u to vrijeme; bio je dobronamjeran.
Ovim primjerom samo želim istaknuti da ono što je činjenica ne mora biti i povijesna činjenica, da se povijesno može biti potpuno neupućen u neku važnu stvar.
Pa, s druge strane, međutim, značajno je da li se povijesno upućeni ili neupućeni u odnosu na socijalni život čovječanstva općenito. To je značajno. Koliko često danas čujete kako ljudi govore: o ovom ili onom događaju, treba razmišljati ovako ili onako, jer povijest uči ovo ili ono. - Pokušajte pogledati današnje novinarske i publicističke članke, osobito vanjske, i vidjet ćete koliko često nailazite na sintagmu: Povijest uči ovo ili ono. - Povijesni događaji koje ljudi proživljavaju, dijelom su prespavani, ali o njima i dalje stvaraju sudove, ili dopuštaju da im se usade. Često se čuje fraza da povijest uči ovo ili ono. I vrlo važni ljudi su na početku ovog rata rekli nešto o tome što povijest uči. U to vrijeme bilo je iskreno uvjerenje takozvanih pametnih ljudi da ovaj rat ne može trajati više od četiri do šest mjeseci, s obzirom na opće socijalne i ekonomske prilike na Zemlji. Tako su mnogi predviđali: četiri do najviše šest mjeseci! Dogodilo se kako se dogodilo, ono što je mnogo veća osobnost izrekla kao povijesno proročanstvo, ali samo kao povijesno proročanstvo iz običnih ideja obične svijesti, koja jednostavno ne može obuhvatiti povijest, jer se povijest prespava, djelomice prespava, i samo se s velikim konceptima otkriva. Schiller je, kada je preuzeo svoju profesuru filozofije u Jeni, održao svjetski poznati inauguracijski govor o studiju povijesti. Ovaj je govor održao neposredno prije izbijanja Francuske revolucije. Zatim je Schiller, koji zaista nije beznačajna ličnost, rekao kako je njegovo uvjerenje izvučeno iz povijesti - ali on je također imao uvjerenje izvučeno iz povijesti samo s uobičajenim idejama - ne doslovno, već u smislu: Povijest nas uči, da je u staro doba među ljudima bilo dosta svađa i ratova; ali iz svega što se dogodilo možemo zaključiti da će u budućnosti europski narodi još uvijek imati neslogu, ali da će se uvijek osjećati kao članovi velike obitelji i neće se međusobno komadati. - Dakle, Friedrich von Schiller! Zatim je došla Francuska revolucija 1789. I sve što se dogodilo obitelji naroda u Europi u 19. stoljeću, i što se dogodilo sada, toliko i toliko godina kasnije, uistinu je temeljito srušilo Schillerov takozvani povijesni sud.
Povijest nas ničemu neće naučiti dok ne bude prožeta inspiracijskim konceptima. Jer ne igraju ulogu samo živi, u povijesnom životu čovječanstva, nego i duše takozvanih umrlih, duhovi s kojima takozvane umrle duše žive, baš kao što mi živimo s bićima životinja, biljaka i carstva minerala. Danas se sve često uzima kao fraza. Ali čovječanstvo će se morati temeljito odviknuti od takvog pridavanja važnosti frazama. Ali to će moći samo ako usvoji koncepte prožete stvarnošću, istinske koncepte. A posebno važan, istinski koncept je upravo onaj da nas od takozvanih umrlih ne dijeli ništa osim naše svijesti, koja je u odnosu na svijet u kojem su umrli oko nas, a s obzirom na naš svijet osjećaja i volje, svijest koja spava, kakva je i svijest spavanja u odnosu na predmete oko nas od uspavljivanja do buđenja. Na svakom koraku vidovita svijest nudi potvrdu onoga što sam sada općenito opisao.
Ali može se postaviti pitanje: kako to da čovjek ne zna ništa o svijetu u kojem doista živi, kojim luta svakim svojim životnim korakom? - Da, vidite, upravo način na koji vidovita svijest konkretno prosvjetljuje ono što možemo nazvati općenjem s takozvanim umrlima, živi je dokaz da za običnu svijest ovaj svijet u kojem žive umrli mora ostati nepoznat. Trebam samo navesti nekoliko osobina općenja koje se može dogoditi s takozvanim umrlima - iako s određenim razvojem vidovite, perceptivne svijesti - i tada ćete vidjeti zašto u običnom životu ne znamo ništa o odnosu s umrlima. Sasvim je moguće, čak i ako to ima svoju sumnjivu stranu u određenom smjeru, da čovjek probudi svoju svijest u određenom smjeru na način da mu se otvori svijet umrlih, da može percipirati svijet takozvanih umrlih, da čovjek može, takoreći, imati odnos s pojedinačnim umrlim. Zatim, ako doista želi komunicirati s umrlima, mora steći potpuno drugačiju svijest, ako želi doći do sigurnog odnosa. Mora steći potpuno drugačiju vrstu svijesti od one koju ima ovdje za fizički svijet. Navest ću nekoliko karakteristika.
Vidite, kada netko ima odnos s drugim ljudskim bićem ovdje u fizičkom svijetu, ima određene navike općenja. Kad razgovaram s nekim, na fizičkom planu sam navikao da ako ga nešto pitam, ako mu nešto kažem, onda govorim, a svjestan sam da govor izlazi iz moje duše, preko mojih jezičnih alata ide do njega. Svjestan sam da govorim. Svjestan sam toga i u odnosu na vanjsku percepciju. I kada mi on odgovori ili mi nešto kaže, ova druga osoba ovdje na fizičkom planu, onda čujem njegove riječi, tada mi njegove riječi zazvuče.
Kod potpuno svjesnog odnosa nije tako - kod polusvjesnog je nešto drugo - s umrlima. Tamo je upravo suprotno. I jest - ako se može tako izraziti - sasvim drugačije od onoga što bi se očekivalo. Kad se suočim s umrlim čovjekom, on govori u svojoj duši ono što ga pitam ili što mu želim reći; to sam dobio od njega. Ono što mi govori izlazi iz moje vlastite duše.
Na to se morate naviknuti. Čovjek se mora naviknuti na činjenicu da ono što drugi govori izlazi iz vlastite duše, a ono što on sam kaže dolazi iz duhovnog vanjskog svijeta. Ovo je toliko različito od svega što ljudi ovdje doživljavaju u fizičkom svijetu kao stvar navike, da im ne pada na pamet zauzeti bilo kakav stav o tome. Jer pomislite samo: ako prolazite kroz život i u bilo kojoj prilici vam nešto izleti iz duše, onda to pripisujete sebi. Čovjek je u izvjesnom pogledu, kako neki kažu, egoistično biće, i nije lako sklon ono što mu izvire iz duše pripisati svom nadahnuću ili svom geniju - kako god to nazovemo. Samo kroz vidovitu svijest učimo prepoznati da nam mnogo toga što se javlja u našim dušama zapravo govore umrli. Kraljevstvo umrlih igra u našoj volji, igra u našim osjećajima, neprestano se uzdiže. Nešto što se u nama pojavi možemo pripisati dobroj ideji: zapravo je to komunikacija s umrlom osobom. I druga stvar je također prilično neobična za ljude. Zato se uopće ne obaziremo na takve stvari, na ono što se može pojaviti, iz sivog okruženja duha, kao da su to naše vlastite misli koje nas okružuju. Ako može biti toliko objektivna u pogledu svojih misli da one kruže oko nje, onda umrla osoba razumije te misli. U običnoj svijesti čovjek je već u kontaktnu s umrlima, ali toga nije svjestan jer nije u položaju tumačiti činjenicu koju sam upravo spomenuo.
Da bismo ovo razumjeli, moramo naravno imati na umu da imamo još dva stanja svijesti osim spavanja, budnosti i sanjanja. Još uvijek imamo dva druga važna stanja svijesti, čak i izvanredno važna stanja svijesti, ali na njih u običnom životu ne obraćamo pozornost. Ne obraćamo pažnju na njih iz razloga koji će vam postati jasan čim navedem ova dva druga stanja svijesti: imamo stanje padanja u san, i stanje buđenja. Samo što ne traju dugo; tako brzo prolaze da čovjek ignorira njihov sadržaj. Onog trenutka kada zaspite i onog trenutka kada se probudite, događaju se najvažnije stvari. A ako se nauči prepoznati bit tih trenutaka uspavljivanja i buđenja, tada se s određenog stajališta stječu i ispravni pojmovi o odnosu čovjeka i svijeta u kojem su i umrli s nama.
Rekao sam: ljudska bića su zapravo u stalnom kontaktu sa svijetom umrlih, a ta je veza posebno aktivna kada zaspu i kada se probude. Zapravo, kao što vidovita svijest pokazuje, u trenutku kada osoba zaspi, posebno je sklona postavljati pitanja umrlima, donositi umrlima poruke i tako dalje, obraćati se umrlima. U trenutku buđenja čovjek je posebno sklon primanju poruka od umrlih. Brzo ih prima, odmah se budi. Burna budnost zaglušuje ono što je projurilo. Kod atavističkih stanja to je bilo poznato i također naznačeno ne tako davno od primitivnih ljudi. Ali čak i na primitivnim mjestima takve stvari postupno nestaju pod utjecajem naše materijalističke kulture. Svatko tko je odrastao sa starim ljudima u ruralnim krajevima zna da je jedno od osnovnih narodnih pravila bilo da kad se ujutro probudiš, po mogućnosti malo šuti, ne gledaj ravno u osvijetljeni prozor, ne gledaj u svijetlo, jer ljudi nisu htjeli utopiti u burnom buđenju ono što od sna ostaje, što dolazi u dušu osobito kad se probudi. Primitivni čovjek želio je još malo vremena mirno ležati u mračnoj sobi, nije htio pogledati kroz prozor kad se probudio.
Sada, naravno, u tome ima nešto, iako nije teško uočiti da postoji nešto posebno vezano uz trenutke buđenja i uspavljivanja. Biti u stanju obratiti pozornost na takve stvari zahtijeva, ako mogu tako reći, određenu budnost misli, osobinu koja nikada nije tako nedostajala kao što nedostaje u naše vrijeme. Mogli bismo navesti groteskne primjere kako je to biti budan u mislima. Banalne primjere koji prožimaju svakodnevicu, možete pronaći, da tako kažem, na ulici. Želim navesti vrlo banalan primjer.
Prije nekoliko dana oko mi je palo na oglas koji je zauzimao otprilike osminu stranice velikih novina, oglas koji sam vidio, međutim, vrlo je uobičajen. Bavio se promocijom vrlo raširene mnemotehnike: Pöblmann, ili nešto slično. Puno je reklama. Ova reklama je otprilike počela ovako: željela je pokazati da ne možete utjecati na druge ljude ako ne koristite metodu gospodina Pöblmanna, već neku drugu metodu. - Ne govorim o zakonitosti ili nedopuštenosti, o ispravnosti ili neispravnosti 'stjecanja utjecaja' i tako dalje, to nas se ovdje ne tiče, nego govorim o tome što je formalno rečeno u oglasu. Dakle, to je bilo: neki se ljudi pretvaraju da njegovanjem osobnog magnetizma, jačanjem ove ili one sile u ljudskom biću, mogu utjecati na druge. Lako se može dokazati da ti ljudi ne govore istinu, jer netko od ljudi treba samo reći da li je već uspio osobnim utjecajem natjerati Rothschilda ili neke druge bogataše da mu daju milijun. Budući da je dokazano da to nije djelovalo, a sigurno bi se pokušalo da je bilo šanse, to dokazuje da se ovom metodom ne može utjecati na ljude. Jer utjecaj se može samo postići znanošću i obrazovanjem. - Zatim je opisana Pöhlmann metoda. Sada znate da se dosta ljudi uvjerava da: svi ostali ne daju priliku njegovati vještine kojima se dobiva utjecaj na ljude, jer je sasvim jasno, zar ne: nisu utjecali na Rothschilda da im dade svoje milijune. - Koliko ljudi - pitate se - čita ovu reklamu i odmah ne prigovori: da, ima li Pöhlmann učenika koji su dobili milijun od Rothschilda? - Trebate se samo zapitati koliko ljudi dolazi na ovu očiglednu misao.
Ovo je trivijalan primjer, ali pokazuje kako se mišljenje ne budi na ono što čitate. Izabrao sam ovaj primjer, prvo zbog njegove običnosti, a drugo zato što naravno nema nikoga tko ovdje ne bi pomislio da vjerojatno ni Pöhlmann nije uspio dobiti milijun. Naravno, oni koji bi nasjeli na takvu reklamu su svi vani, a ja iz kurtoazije ne spominjem primjer na koji bi netko od prisutnih mogao nasjesti! [hehe, nisam vas htio, ali nisam ni promašio, nap.pr.] Ono što želim reći jest da se u bezbrojnim životnim prilikama, od jutra do mraka, neprestano događa da čovjek čita te stvari. Kažu da ne obraćaju pažnju. Ne obraćate pažnju. Nedavno sam pročitao govor u kojem se pojavila rečenica: 'Naša povezanost s određenim kraljevstvom je središnja točka koja mora dati smjer našoj politici u budućnosti'. Zamislite ovako konstruirano mišljenje: veza je žarišna točka koja postaje smjer! Oni koji razmišljaju na ovaj način sposobni su svašta nositi i raditi u životu. Ali ne primjećuju se veze između takvog osakaćenog mišljenja i javnog života.
Danas je potrebno obratiti pozornost na taj nedostatak budnosti mišljenja koji je obilježje naše kulture. Imati misli koje se mogu provesti: to je prvi uvjet ako netko želi biti u stanju obratiti pažnju na nešto kao što je otkrivenje u trenutku uspavljivanja i buđenja.
Jednom sam prisustvovao predavanju vrlo poznatog povjesničara književnosti. Bilo je to njegovo nastupno predavanje i jako se trudio. Formulirao je svakakva književno-povijesna pitanja i na kraju je rekao: dakle, gospodo, vidite da sam vas odveo u šumu upitnika! - Morao sam tada zamisliti: šuma upitnika! Pomislite samo: šuma upitnika!
Svatko tko je navikao provoditi ideje koje se u njemu stvaraju, tko god razvije budnost u svom mišljenju, spreman je također obratiti pozornost na takve stvari kao što su trenuci buđenja i padanja u san. Ali iako se nešto ne opaža, ono postoji. I ljudski odnos s umrlima je tu, a posebno je živahan u trenutku uspavljivanja i buđenja. Uglavnom, svaki čovjek postavlja bezbrojna pitanja i šalje bezbrojne poruke umrlim bližnjima u trenutku uspavljivanja, a od umrlih prima spoznaje i odgovore u trenutku buđenja. Ali na određeni način, mogu reći, može se njegovati ovaj odnos s umrlima. Često smo raspravljali o raznim načinima njegovanja odnosa s umrlima, danas ćemo dodati sljedeće.
Postoji razlika u tome da li je neka misao vezana uz umrlu osobu više ili manje prikladna da joj se obratimo. To je mala razlika. Svatko tko životu ne pristupa isključivo na osjetilni, egoističan način, iz zdravog će osjećaja osjećati potrebu da ne prekida odnos koji mu je karma donijela s određenim osobnostima koje su sada prošle kroz vrata smrti ili su davno prošle kroz vrata smrti, te će vjerojatno češće povezivati svoje misli s takvim preminulim osobama. Sasvim je moguće da takve misli, koje povezujemo s predodžbom o preminulim osobama, rezultiraju stvarnom vezom s umrlima, čak i ako ih ne poznajemo, čak i ako ne možemo obratiti pozornost na ono što se događa u trenutku kada tonemo u san. Ali neke misli su povoljnije za takav odnos, druge su manje povoljne. Apstraktne misli, misli kojima se bavimo s izvjesnom ravnodušnošću, možda čak i samo iz osjećaja dužnosti, malo su prikladne da prijeđu na umrle kada zaspimo. S druge strane, misli i ideje koje proizlaze iz osjećaja posebnog interesa koji nas je u životu ujedinio s umrlima, te su misli prikladne za prijeći na umrle. Sjetimo se umrlog čovjeka na način da o njemu ne razmišljamo samo s apstraktnim mislima, s hladnim predodžbama, nego da u svoju dušu prizovemo trenutak kada smo uz njega bili zagrijani, gdje ono što je rekao nije bila samo poruka nama već nešto drugo, sjetimo se onih trenutaka koje smo s umrlima proveli u zajedničkom osjećaju, u zajednici impulsa volje također, sjetimo se trenutaka kada smo nešto činili ili smo zajedno odlučili ono što je vrijedilo za obojicu, što nas je navelo na zajedničku akciju, ukratko nešto što nam je u srcu zazvonilo, oživimo ovaj zvon srca, onda će to obojiti misli o umrlima na način da ta misao poteče k njemu u trenutku čim sljedeći put zaspimo. Bilo da netko ima tu misao u devet sati, u dvanaest sati, u dva sata, cijeli dan nam može dati bilo koje vrijeme da imamo tu misao, ona ostaje i odlazi k umrlima u trenutku kada zaspimo.
U trenutku buđenja možemo dobiti odgovor, komunikaciju, poruke od umrlih. Ne treba nam doći u dušu u trenutku buđenja, kada ne možemo obratiti pažnju na to, ali može nekako izaći iz naše duše tijekom dana u obliku bilo koje ideje u koju vjerujemo, ako uopće vjerujemo u takve stvari. Ali i tu su neke stvari povoljnije, neke nepovoljnije. Pod određenim okolnostima vjerojatnije je da će umrli pronaći pristup našoj duši kako bi u našu dušu rekli ovo ili ono, tako da to progovori u samoj našoj duši; u drugim slučajevima okolnosti su manje povoljne za takvo što. Okolnosti su osobito povoljne kada ste stekli dobru, točnu predodžbu o biću pokojnika, kada imamo toliko jak interes za biče umrlog da ga stvarno imamo pred našim duhovnim okom. Pitat ćete se: zašto on to uopće govori? Ako vam je netko bio blizak, vi još uvijek imate ideju o njegovom biću! - U to nikako ne vjerujem, dragi moji prijatelji, pogotovo ne u naše vrijeme! U naše vrijeme ljudi se mimoilaze i jako, jako malo poznaju jedni druge. To vas možda neće otuđiti ovdje, za fizički svijet; ali to vas otuđuje od svijeta u kojem umrla osoba živi. Vidite, jer ovdje, za fizički svijet, postoje brojne nesvjesne ili podsvjesne sile i impulsi koji spajaju ljude čak i ako se ne žele upoznati. U životu bi se trebalo dogoditi, neki su od vas možda to shvatili, da možete biti u braku desetljećima i doista se upoznati vrlo malo. Ali postoje i drugi impulsi, koji se ne temelje na međusobnom poznavanju, koji zbližavaju ljude. Život je posvuda prožet podsvjesnim i nesvjesnim impulsima. Ali kao što sam rekao, ti podsvjesni impulsi nas vežu ovdje, ali nas ne vežu zajedno s bićima koja su prije nas prošla kroz smrt. Dakle, potrebno je da u svoju dušu doista upijemo nešto po čemu u nama živi biće drugoga. I što je više živo u nama, to lakše ima pristup našoj duši, lakše može komunicirati s nama.
To je ono što sam mogao okarakterizirati za vas o stalnom, uvijek događajućem odnosu takozvanih živih s takozvanim umrlima. Svatko od nas se stalno povezuje s takozvanim umrlima, a to što se to ne zna, samo je zato što se ne može posvetiti dovoljno pažnje trenutku uspavljivanja, trenutku buđenja. Ovo sam rekao da bi vam dao konkretniji oblik bivanja zajedno s nadosjetilnim svijetom u kojem su umrli. To će postati još određenije ako uzmemo u obzir neke druge okolnosti.
Mladi ljudi umiru, stariji ljudi umiru. Pa ipak, smrt mladih ljudi razlikuje se od smrti stariji ljudi po svom odnosu prema živim ljudskim bićima koja ostavljaju iza sebe. O takvim stvarima se može govoriti samo ako se uzmu u obzir određeni konkretni uvjeti u toj oblasti. Ovo nipošto ne opisujem iz neke opće znanosti, samo sažimam ono što se zapravo dogodilo u pojedinim konkretnim slučajevima. Ako netko sa vidovitom sviješću promatra što se događa kada djeca umru i napuste svoje roditelje, kada mladi ljudi prođu kroz vrata smrti daleko od svojih voljenih, a zatim može prepoznati kako te duše nastavljaju živjeti, tada se ova spoznaja predstavlja na način koji se može sažeti u sljedeće riječi. Treba reći: u svijesti ovih mlađih ljudi koji su prošli kroz vrata smrti postoji nešto što se može okarakterizirati riječima: oni zapravo nisu izgubljeni za žive, oni ostaju tu, ostaju blizu, u biću onih koji nastavljaju živjeti. Kao mladi ne odvajaju se od onih koji su ostali duže, ostaju u svom krugu. - Može se još nešto reći o starijim osobama koje su umrle, od roditelja do djece i tako dalje. Ove stvari je možda najbolje izraziti epigramski. Za one koji su umrli stariji može se reći: duše ovih ljudi koji su umrli kasnije u životu ne gube duše onih koji su ostali. - Pa, dok oni koji su ostali ne gube mlađe duše, stariji ljudi, kada prođu kroz vrata smrti, ne gube duše onih koji su ostali, iako su ovi drugi ovdje. U određenoj mjeri oni nose sa sobom ono što žele od nas; sve mogu imati od duša koje su ostale ovdje, dok to mlađi mogu imati samo ako ovdje unutar sfere preživjelih ostanu. To i čine, ostaju više-manje u sferi preostalih, mlađe duše.
Ova stanja se mogu proučavati na vrlo specifičan način, tako da ono što sam upravo rekao može postati izvjesnost. Mora se, naravno, ove stvari proučavati vidovitom sviješću. Može se proučavati i tugovanje, bol odvajanja, vidovitom sviješću. Tuga i bol rastanka, zapravo su dva potpuno različita stanja. Ljudi to ne znaju, ali kada promatrate tugu i bol u duši čovjeka zbog djeteta koje je umrlo, to je sasvim drugačije od tuge i boli koja se može vidjeti kada umre starija osoba. Ljudi to ne znaju, ali bitno je drugačije kada to prosuđujete kao unutarnje stanje u duši.
Čudno je ovo: kad recimo, roditelji oplakuju svoju rano umrlu djecu, to je žalovanje koje je po svom stvarnom sadržaju, po svom dubljem impulsu samo refleks, onoga što dijete koje živi u duši onih koje je ostavilo iza sebe. Dijete je ostalo iza, i dok je tamo svašta osjeća, a to se uživljava u dušu ostavljenog i tamo budi impuls. To je bol sažaljenja, bol suosjećanja, to je zapravo bol ili patnja samog djeteta koju čovjek proživljava u sebi. Pripisujete to sebi, naravno, ali to je bol iz suosjećanja. Nemojte me krivo shvatiti - ove stvari moramo shvatiti na razuman način, ne sa svim mogućim lošim konotacijama - moglo bi se reći: kada umre mlađa voljena osoba, čovjek je zaposjednut bolom duše pokojnika, zaposjednut na normalan način, tako da ne čini štetu, živi u njemu, a ono što se tumači kao bol, to je njegov život u nama.
Drugačije je kad žalimo stariju osobu koja nas je napustila. Tu se pojavljuje bol koja nije odraz onoga što živi u pokojniku, jer on zaista može podići ono što je u našoj duši; ne gubi nas. Ne možemo biti zaposjednuti njegovom boli, biti opsjednuti njegovim osjećajima na taj način, jer on nema želju prodrijeti u nas svojim osjećajima, jer nas vuče za sobom. Ne gubi nas. Dakle ova bol, ova tuga je, sebična tuga, sebična bol. Ovo nije prijekor, to je svakako opravdano, ali te dvije vrste žalovanja moramo bitno razlikovati.
Stvar postaje bitna, kada se s opisa boli ili života s umrlima, prijeđe na same umrle. Ako je odnos prema osobi koja je preminula u mlađoj životnoj dobi sasvim drugačiji od odnosa prema osobi koja je umrla kasnije, onda će biti razumljivo da mora biti različita i briga za komemoraciju za umrle, u jednom i drugom slučaju. S mlađim djetetom imat ćemo pravi kult, pravu komemoraciju, ako uzmemo u obzir da je dijete ostalo, da živi s nama i da se voli upoznati s onim što bismo mu mogli prenijeti da je poživilo. Iskustvo pokazuje da takva djeca, nakon svoje smrti, imaju posebnu želju pronaći u komemoraciji, u onome što im se pokazuje, općeljudske odnose, u kultu umrlih pronaći nešto što nudi općenitije interese, što nema puno veze s posebnim interesima. Primjerice, za umrlu djecu primjereniji je katolički sprovod, gdje je općenit obred, gdje imate obred koji vrijedi za sve jednako. Preminulo dijete želi imati komemoraciju koja je univerzalnija, ne samo za njega ili nju, već koja bi mogla biti za sve.
Za preminulu stariju osobu bolja je protestantska pogrebna služba, gdje se čovjek bavi posebnim životnim uvjetima, gdje se drži pogrebni govor koji se odnosi na njegove posebne individualne sklonosti. A ako netko želi njegovati uspomenu na tako starijeg pokojnika, tada je osobito dobro držati se pojedinosti iz života koje su bile samo za njega, za njegov poseban, pojedinačni život, i tamo tražiti misli kroz koje se slavi uspomena na starijeg pokojnika.
Iz ovoga možete vidjeti da ako na to ispravno gledate, znanost duha ne može ostati puka teorija. Pokazuje nam nešto o uvjetima u svijetu, od kojih smo odsječeni samo zato jer sanjamo svoje osjećaje i spavamo kroz svoje impulse volje. Ona govori o svjetovima u kojima se nalazimo s osjećajem i voljom. Ako duhovno-znanstvene ideje zahvatimo dovoljno intenzivno, s pravom energijom, one neće ostati ideje, one će djelovati na osjećaj i volju. Samo zamislite koliko te duhovno-znanstvene ideje mogu biti plodonosne za život! Svećenici koji moraju voditi pogrebnu službu pronaći će pravi put, pravi takt za tu službu umrlom, na način koji je potpuno drugačiji od zadržavanja na pukoj apstraktnoj teologiji.
To zapravo nije nikakvo čudo, budući da je svijet o kojem govori znanost duha stvarni svijet u kojem žive naši osjećaji, naši impulsi volje, tako da ono što znanost duha može dati, također igra ulogu u osjećajima i volji. Utječe na osjećaje - ali inače i drugdje - kada, naprimjer, razvijamo osjećaje prema umrlima. Ali također bi trebala igrati ulogu i u impulsima volje. O tome treba posebno misliti u naše vrijeme. Jer kad biste slijedili impulse volje ljudi našeg vremena, ne biste došli do dubokih temelja ljudske duše. Upravo je osobitost našeg vremena da čovječanstvo treba tražiti duhovne impulse za svoju volju. I to je tragedija našeg vremena, da se dosad nitko nije usudio potražiti ih. Spas od nemira našeg vremena bit će samo ako se u duhu želi tražiti impulse za vanjski život. Kao što sam večeras rekao, ljudi u najširim krugovima to još uvijek odbijaju. Morat će to naučiti, jer će ovo vrijeme biti veliki učitelj za generaciju koja to mora proživjeti u mnogo većoj mjeri nego što je do sada bio slučaj.
Sljedećeg nedjeljnog jutra želimo nastaviti s ovim danas danim konceptima, koji se više odnose na pojedinca, kako bismo govorili u odnosu na današnje prilike, ali u pravom smislu znanosti duha.