.- Deseto predavanje, Stuttgart, 13 svibnja 1917.
Materijalizam kao nužna faza ljudskog razvoja. Teškoće dolaska do duhovnog znanja u naše vrijeme. Primjeri za to u izrekama Ernesta Renan, Richarda Wähle i Maurice Barres. Zakon po kojem čovječanstvo postaje mlađe. Stagnacija današnjih ljudi s gledišta dvadesetsedmogodišnjaka. W. Wilson kao primjer. Potreba da se ovo gledište prevlada kroz duhovne impulse. Veza s bićima viših hijerarhija kao prirodna sposobnost ranijih epoha. Riječ o tome kod Platona. Kjellen-ova knjiga kao primjer nerealnog mišljenja. Antropozofski impuls za budućnost: časopis 'Das Reich' A. von Bernusa. Njegova pogrešna procjena od strane pojedinih članova. Obje mjere.
Svakako da je itekako razumljivo ako se u duši suvremenih ljudi javlja potreba da se nešto shvati o osobitostima vremena, više nego je to inače slučaj. U ovim godinama živimo u događajima koji ne samo da zahtijevaju nečuvene žrtve od drugih ljudi, već koji uistinu postavljaju teške zagonetke za ljudsku misao, zagonetke različitih vrsta. Zašto su se te stvari morale otkriti sada u našem dobu, takvom katastrofom kakva sada hara? Ovo je svakako pitanje koje pogađa današnje duše. Mi jasno vidimo što se događa u vanjskom životu; ali moramo se sve više pripremiti, ne samo da tražimo neposredne uzroke tako ozbiljnih događaja, već da usmjerimo pogled na dublje sile današnjeg vremena i na to kako su te dublje sile utemeljene u cjelokupnom razvoju čovječanstva. Tada ćemo možda moći razumjeti neke stvari o našim osjećajima, senzacijama, ono što nam inače ostaje neshvatljivo, u što možemo samo buljiti, da tako kažem.
Zapitajmo se: što je u najdubljem smislu, ozbiljna karakteristika našeg vremena? - Pa, iz rasprava koje su se ovdje vodile, od sebe ne možemo sakriti ono što se u zadnje vrijeme pokazalo na svim poljima, ono što nazivamo materijalizmom, materijalizmom u najširem smislu riječi. Materijalizam! - doista to nemojmo danas shvatiti na način da svoje osjećaje, svoje simpatije i svoje antipatije usmjeravamo samo prema onome što podrazumijevamo pod pojmom materijalizma; umjesto toga, pokušajmo osjetiti da je moralo doći doba u kojem materijalizam daje ton, da tako kažemo, ljudskom razvoju. Čovječanstvu je potreban materijalizam, da prođe kroz materijalizam. Ali ne smije se izgubiti u materijalizmu; ne smije se, takoreći, predati tom materijalizmu do te mjere da ne samo da izgubi iz vida vezu s duhovnim svijetom, nego da izgubi i svoju dušu. Osigurati da se to ne dogodi i da se veza s duhovnim svijetom održi, upravo je zadatak znanosti duha. Danas bih pokušao vašim dušama predstaviti neke od zakona ljudskog razvoja koji, ako ih razumijemo na pravi način, mogu pomoći razumijevanju onoga što se oko nas događa.
Činjenica da u velikoj mjeri živimo u doba materijalizma nije samo zbog opakosti i podlosti ljudske duše, već prije zbog određenih zakona evolucije. Međutim, lice materijalizma u našem dobu nije lijepo, pogotovo kada se to lice materijalizma usporedi s licem starijih razdoblja. Ali nitko ne bi trebao razmišljati reakcionarno, i vjerovati da se stari kulturni razvoj mora ponovno vratiti. Ova osobina materijalizma našeg vremena važna je za nas, čak i istaknute, duhovno značajne ličnosti ne mogu svoje duševne impulse dovesti do toga da razumiju duhovni svijet. Jednostavno ne mogu. To si morate priznati bez predrasuda. Uzmimo karakterističan duh 19. stoljeća, o kojem se mnogo govorilo u duhovnom životu Europe u drugoj polovici 19. stoljeća, Ernesta Renana, koji je nastojao razumjeti Krist impuls, najbolje što je mogao u svoje doba. 'Isusov život' Ernesta Renana uzburkao je najšire krugove i imao velik utjecaj. Ali Ernest Renan je, s jedne strane, duh koji se ozbiljno bavio duhovnim stvarima, ali koji, s druge strane, nije bio u stanju formirati nikakvu ideju o tome da čovjek može pronaći put do pogleda u duhovne svjetove. Uzmimo izreku koju je Ernest Renan izgovorio kad je bio sasvim mlad; onda je rekao: Čovjek je danas svjestan da nikada neće saznati ništa o kozmičkim uzrocima i o vlastitoj sudbini. - Jedan od vodećih duhova sadašnjosti tako govori, to predstavlja kao važnu spoznaju, da čovjek postaje svjestan da nikada ništa ne može saznati o kozmičkim uzrocima i čovjekovoj sudbini. I nije bio površan čovjek, taj Ernest Renan. Živio je život znanja. A karakteristično je da je stari Renan, sijedi Renan, dao još jednu karakterističnu izjavu. Taj čovjek, koji je cijeli život vjerovao da čovjek ne može pronaći put u duhovni svijet, i da je to više znanje, rekao je na kraju života: Volio bih da sa sigurnošću znam da postoji pakao, jer bolje hipoteza pakla, nego hipoteza ništavila. - Tu vidite nešto izgovoreno iz zgrčenog srca današnjice. U čovjeka zuri ništavilo, kada on ima čežnju, želju, da dođe do duhovnog svijeta, u koji bi mogao ući kada prođe kroz vrata smrti. I onaj koji vjeruje da se izdigao iznad toga, da se odriče takvog znanja, na kraju života kaže: bilo bi bolje znati da postoji pakao, nego gledati u ništavilo. - Takve stvari morate osjetiti, ako želite osjetiti nešto karakteristično za naše vrijeme.
Nije li istina, mora nam biti jasno: čovjeku je u svakom dobu potrebno duhovno vodstvo. U davna vremena to su bili misterijski svećenici, ali u naše doba postoje ugledni profesori, koji sve više poprimaju znanstveni karakter. Filozof kojeg sam osobno jako dobro poznavao, u svom posljednjem djelu 'Tragikomedija mudrosti', dao je sljedeće izjave. On kaže: mi nemamo ništa više od filozofije od životinje, i od životinje se razlikujemo samo u našim mahnitim pokušajima da postignemo znanje, i u našem konačnom prepuštanju neznanju. - Dotični koji je kroz svoje istraživanje duhovnog života došao do zaključka da čovjek ne može imati više filozofije od životinje, postao je profesor filozofije i sveučilišni profesor. Stoga ne čudi da ljudi dublje prirode žele pronaći neki put u duhovni svijet, te da se donekle, jer se ne mogu probiti, bacaju u zagrljaj onog najbližeg koje im nudi vrijeme kroz materijalizam. Vidimo to iz brojnih primjera u naše vrijeme, poput Mauricea Barresa, Francuza koji je i za vrijeme rata stekao stanovitu slavu među razjarenim mrziteljima Nijemaca. Prije rata bio je karakteristični vođa onih mladih Francuza koji su, koliko je bilo moguće, pokušavali pronaći put do duhovnog. Maurice Barres je dugo tražio i nakon dugog traženja bacio se u zagrljaj katoličanstva, Katoličke crkve, kao što su to učinili mnogi Francuzi. Uostalom, ovo je samo jedan primjer karakterističan za naše vrijeme, a koji se izrazio njegovim obraćenjem na katoličanstvo.
Ali sada pokušajmo pogledati u duše poput one Mauricea Barresa i vidjeti kako on pristupa potrazi za duhovnim životom. Moram reći da je ovo karakteristična izjava ovog Maurice Barresa. Tako su sljedeće riječi pobjegle današnjem tragaču za duhovnim: 'Uzaludan je trud tražiti zagrobni život. Možda i ne postoji!' A onda nastavlja: 'I kako god pristupili, ne možemo ništa saznati o tome. Ostavimo sav trud cinicima i šarlatanima. Koji god oblik misticizam poprimio, on je u suprotnosti s razumom. No, ipak se posvetimo Crkvi, prvo zato što je neraskidivo povezana s francuskom tradicijom, i iza nje je stoljetni autoritet i golemo praktično iskustvo u oblikovanju etike kojom treba podučavati ljude, i konačno, jer su daleko od toga da nas predaju mistici, izravno nas brane od nje, ušutkavajući glas tajanstvenih vrtova - pod 'tajanstvenim vrtovima' misli na sve što je proizašlo iz misterija - tumači Evanđelja, i žrtvuje velikodušni anarhizam Spasitelja potrebama suvremenog društva'.
Zašto se čovjek treba predati Katoličkoj crkvi? Zato jer, po njegovom mišljenju, budući da je to shvatila, misli žrtvovati Spasiteljev velikodušni svjetonazor pragmatičnim potrebama čovječanstva, to jest: kršćanstvo se dobro prilagođava onima - pa, onima koji od kršćanstva žele ono što prosječni kršćanin dobiva od svog kršćanstva danas. Kad ne bi shvatili da postoji određena nužnost da se dođe do takvog mišljenja, takvo mišljenje bi trebali nazvati neozbiljnim u krajnjoj mjeri, ciničnim i neozbiljnim. Ali treba osjetiti da upravo oni koji su dublji duhovi, dolaze do takvog gledanja, potrebno je to osjetiti. Možemo si postaviti samo jedno pitanje: koji je dublji uzrok? Koji je dublji razlog zašto je današnjim ljudima tako teško pronaći put u duhovni svijet? Zato moramo ponovno usmjeriti pogled duše prema razvoju čovječanstva, barem na vrijeme koje je prošlo nakon velike atlantske katastrofe i u čijem petom razdoblju živimo.
Ovaj smo razvoj čovječanstva podijelili na prvo razdoblje, koje smo nazvali staroindijskim, drugo, koje smo nazvali staroperzijsko, treće koje smo nazvali egipatsko-kaldejsko-babilonskim, četvrto, koje smo nazvali grčko-latinskim, i konačno imamo naše peto razdoblje; u njemu živimo. U ovom petom razdoblju pojavile su se upravo one stvari o kojima smo dali naznake, s određenog stajališta. Pokušao sam okarakterizirati razvoj čovječanstva kroz određena razdoblja, upravo kako bi sadašnjost smjestili u taj razvoj. Danas to želim učiniti s drugačijeg gledišta. Ovo drugo gledište, kada se o njemu razmišlja prvi put, može izgledati prilično paradoksalno, doista paradoksalno, ali pokušajmo mu pristupiti bez predrasuda. Opremimo se načinom gledanja na stvari koji smo mogli razviti nakon toliko godina antropozofije.
Iz onoga što smo već upili u svoje duše, možemo znati da ne da samo pojedinačno ljudsko biće prolazi kroz razvoj u svijetu između rođenja i smrti, već da i samo čovječanstvo također prolazi kroz razvoj. Danas se fokusiramo na onaj dio razvoja koji na upravo opisani način slijedi atlantsku katastrofu, u čijem se petom razdoblju nalazimo. Paradoks će nastati ako se zapitamo: možemo li preciznije govoriti o čovječanstvu, o djeliću razvoja, o razvoju u vremenu, kao što o takvom razvoju govorimo za pojedinačno ljudsko biće? - Mi kažemo: čovjek u početku prolazi kroz prvih sedam godina razvoja. Zatim prolazi kroz razdoblje od sedme do četrnaeste godine - otprilike, znate što to znači - pa od četrnaeste do dvadeset prve, i tako dalje. Čovjek se razvoja u fazama, da tako kažemo, uvijek od rođenja do smrti dodajući godinu svaki puta kada godina prođe.
Kako sada moramo razmišljati, ako želimo razmotriti dio ljudskog razvoja koji je spomenut? Bit će korisno ako se zapitamo i: koliko je čovječanstvo zapravo staro ako njegovu starost želimo usporediti s našim pojedinačnim godinama? Kolika je zapravo dob čovječanstva danas? Bit će zanimljivo razmotriti ovo iz perspektive znanosti duha. I upravo ta duhovno-znanstvena usmjerenost dovest će nas do mnogočega. - Istu sam stvar opisao prije mnogo godina. Kod znanosti duha je tako da, možete znati neke stvari, i tek nakon određenog broja godina ih možete ispravno formulirati ili ponovno preformulirati. Danas bih vam želio dati novu formulaciju naznačene zagonetke.
Pogledajmo malo shematski kako je tekao razvoj:
prvo razdoblje, drevni indijski razvoja
drugo razdoblje, drevni perzijski razvoj
treće razdoblje, egipatsko- kaldejsko- babilonski razvoj
peto razdoblje je naše; zatim dolazi šesto
Ako sada usporedimo starost čovječanstva sa starošću pojedinca, koliko je čovječanstvo zapravo bilo staro u prvom razdoblju nakon atlantske katastrofe? Koliko je tada bilo staro? Vidite, kada bismo znali koliko je cijelo čovječanstvo staro, onda bismo saznali kako moramo gledati na sebe, kako smo postavljeni u evoluciji s našim godinama. Iz duhovno-znanstvene perspektive nije nimalo lako istražiti ovo pitanje. Trebalo je najprije sagledati duhovno-znanstvene činjenice, i povezati značenje tih činjenica s prvim razdobljem. I kad je netko stekao pogled na posebnu duhovnu konfiguraciju čovječanstva kakva je bila u to vrijeme, tada se valjalo zapitati: s kojim bi se individualnim, osobnim dobom mogla usporediti ova tadašnja konfiguracija? I onda saznate da čovječanstvo kao čovječanstvo - ne pojedinačno ljudsko biće, o tome ćemo kasnije - da čovječanstvo u ovom prvom post-atlantskom razdoblju ima dob koja se može usporediti s današnjom ljudskom dobi između četrdeset osme i pedeset šeste godine. Dakle, promislite, ako uzmete duhovnu konfiguraciju onoga što je bio kulturni život u to vrijeme, dolazite do zaključka da je čovječanstvo u to vrijeme imalo dob koja se može usporediti s današnjim muškim, a naravno i ženskim godinama, od četrdeset osme do pedeset šeste godine. To nije bilo lako saznati; ali kad to jednom imate, to je stvarni rezultat znanosti duha.
Sada je pitanje: što je s drugim, drevnim perzijskim razdobljem? Trebalo je ponoviti razmatranje. Dakle, ispada da ako pogledate duhovni sklop onoga što je tada bila kultura, možete to usporediti samo s današnjim dobom između četrdeset druge i četrdeset osme godine. A ako sada prijeđemo na egipatsko-kaldejsko-babilonsko doba, koje završava oko 747. godine, onda to odgovara ljudskom životu od trideset pete do četrdeset druge godine. Ako sada dođemo do grčko-latinskog razdoblja, to odgovara ljudskoj dobi od dvadeset osam do trideset i pet godina. A ako dođemo do našeg petog post-atlantskog doba, to odgovara životnom vijeku pojedinca između dvadeset prve i dvadeset osme godine. A u šestom razdoblju bit će ovako - to se može, donekle predvidjeti - da šesto doba odgovara dobi između četrnaeste i dvadeset prve godine; i u posljednjem razdoblju, prije nove velike katastrofe, dobi od sedme do četrnaeste godine.
Mogu vam priznati, dragi prijatelji, da je rezultat koji se pojavio kada je formuliran, bio stvarno jedna od najčudnijih stvari do kojih sam zapravo došao, iznenađujuća stvar. Jer, zar ne, postoji čudna činjenica: dok čovjek brojčano ide gore, ljudski razvoj ide dolje. Začudo, čovječanstvo postaje sve mlađe i mlađe! tako je to: čovječanstvo je sve mlađe.
Pa, naravno da se morate zapitati: što sve ovo znači u široj slici? Mnogo je razvojnih zagonetki povezano s ovim pitanjem. Prvo sam se upitao: što za prvo kulturno razdoblje znači da je čovječanstvo bilo između četrdeset osme i pedeset šeste godine? To je rezultiralo sljedećim: naravno, ljudi koji su tada rođeni i živjeli, u početku su imali jednu, dvije, tri godine. To je jasno. Ali tada su imali četrdeset i osam godina. Za svaku je osobu došlo vrijeme kada je živjela između četrdeset osme i pedeset šeste godine individualnog razvoja. Ti bi ljudi mogli sebi reći: sada osobno ulazimo u doba u kojem imamo dobne karakteristike, koje su posvuda oko nas sadržane u grupnom duhu cijelog čovječanstva. Urastamo u ono što je oko nas. Prethodno, prije četrdeset osme godine, mi smo, da tako kažemo, završili razvoj koji nam je pripadao, koji je bio za nas; ali s četrdeset i osam godina urastamo u ono što je oko nas. Ako ste bili stariji od pedeset šest godina, onda ste se dalje razvijali, nastavili ste živjeti i, da tako kažem, ponovno urasli u ono što je bilo prije atlantske katastrofe. Zatim ste prošli kroz nešto što je nadilazilo ono što se otkrivalo oko vas u grupnoj duši čovječanstva. Tako je s četrdeseto osmom godinom pronađena veza s grupnom duševnošću čovječanstva.
U sljedećem, drugom kulturnom razdoblju, ta je veza pronađena ranije. Tada je netko napunio četrdeset dvije godine i urastao u ono što je bilo u okolini, urastao u ono što je bilo aura cijelog čovječanstva.
A onda su u trideset i petoj urasli u to, da bi između trideset pete i četrdeset druge mogli sami sebi reći: sada ono što je u meni, odgovara onome što je oko mene. - Nakon četrdeset druge godine ono što je bilo oko vas nije vam moglo ništa dati, morao si nastaviti živjeti sam, da tako kažem, jer se dob čovječanstva toliko pomladila. Od četrdeset druge godine nadalje čovjek više nije živio u okruženju; prerastao je to, morao se osloniti na sebe.
Tako su se stari Grci i Rimljani morali osloniti sami na sebe kad su navršili trideset i pet godina. Između dvadeset osme i trideset pete godine živjeli su usađeni sa svojom okolinom; onda čovječanstvo više ne bi imalo što dodati njegovoj dobi, jer je samo to prošlo; čovječanstvo više nije moglo doživjeti četrdeset osmu godinu kad je u svom kretanju unatrag doseglo trideset petu.
A mi, u petom periodu: samo razmislite, mi živimo u grupnom duhu čovječanstva, u onom što je naše okruženje, između dvadeset prve i dvadeset osme godine. Nakon toga naša okolina ne daje više ništa. Dalje moramo steći vlastitim razvojem, moramo crpiti iz sebe, jer ništa nam ne pritječe izvana. Čovječanstvo je navršilo dob do dvadeset osme godine, a kada mi dosegnemo dob od dvadeset osam, tada, da, tada moramo imati fond, tada moramo u sebi imati nešto što možemo nastaviti; inače nećemo živjeti nakon dvadeset osam godina. A sada je već prošao toliki dio petog razdoblja da se čovječanstvo upravo vratilo u dvadeset sedmu godinu. Dakle, ako ništa ne poduzmu kako bi energično razvili svoje unutarnje biće i napreduju kroz sebe, ljudi će doživjeti samo dvadeset sedam godina. To puno govori, dragi prijatelji. To znači: ako sve ostane kako je, današnje čovječanstvo neće postići nikakav intelektualni ili drugi duhovni razvoj osim onoga do dvadeset sedme godine. I ako im se ne ulije u dušu nešto što bi pomoglo da se dalje razvijaju, ostat će dvadeset sedmo godišnjaci do kraja života.
Ostaju dvadeset sedmo godišnjaci do kraja života: to je velika misterija suvremenog ljudskog razvoja. U šestom post-atlantskom razdoblju, ljudi neće doživjeti dvadeset jednu godinu. I ako se ništa ne poduzme za jačanje njihove nutrine, za jačanje intelekta, inicijative i volje, tada bi izbila opća Dementia praecox. Ljudi bi bili prisiljeni stati u razvoju koji završava u dobi od dvadeset prve godine; sve kasnije bio bi jednostavno beznačajni dodatak.
Stavimo to u kontekst individualnog čovjeka. Pomislite samo na trenutak da postajete sve zreliji, ovisno o svojim individualnim, osobnim sposobnostima. Dijete je zapravo uvijek materijalist; mladić tada postaje idealist, ali njegovi ideali su apstraktni, idu u nebitno. Tek u kasnijim godinama čovjek se prilagođava stvaranju ideala koji su uronjeni u stvarnost, koji žive sa stvarnošću, koji su istinski u skladu sa stvarnošću. Pretpostavimo da je čovjek danas potpuno dijete svog vremena. Kakve će osobine pokazati ako u mladosti nije dobio priliku upiti nešto duhovno? Samo to vodi dušu naprijed. Ako je prepušten današnjem zeitgeistu, onda je sudbina takve osobe da ne napreduje dalje od dvadeset osam godina razvoja. Sve što je kasnije, ostaje u dvadeset osmoj godini. Ako ste stimulirani, možete pregurati i dvadeset osmu, ali u pravilu je ono drugo; ono što sam iznio je ono što slijedi iz zakona evolucije. Osoba koja ne prijeđe dvadeset osmu godinu života, koja ostane dvadeset osmogodišnjak iako navrši pedeset, pedeset šest, šezdeset godina, takva će osoba pod određenim okolnostima moći razviti velike apstraktne ideale, ali ona će, da tako kažemo, sa svojim apstraktnim idealima ostati u godinama naukovanja, a ne ide kroz godine kušnje, koje u duhovnom smislu od onih koji imaju takve ideale prave praktične ljude, ideje koje se mogu ostvariti, koje ne samo da zasljepljuju ljude snagom mladosti, nego koje se mogu i ostvariti.
Prirodno se postavlja pitanje: može li se dati primjer pravog djeteta našeg vremena koje je ostarjelo, a nije prešlo dvadeset osmu? Naravno, ako danas vani navedete takav primjer, u svijetu koji ne želi znati ništa o duhovnim zakonima koji su aktivni u razvoju čovječanstva, ismijat će vas kao budalu. Ali ovdje između nas, gdje smo već toliko toga rekli u znanosti duha, može se i mora biti konkretan, radi boljeg razumijevanja našeg vremena. Zašto duhovnom znanstveniku ne bi bilo dopušteno obraćati se konkretnim riječima onima koji su mu prijatelji i koji žele nešto čuti o tajnama našeg vremena?
Nakon doista pomnog istraživanja našeg vremena, primijetio sam ličnost koja je osuđena, bez obzira koliko godina imala, živjeti ne više od dvadeset osam godina, a to je predsjednik Sjedinjenih Država, Woodrow Wilson. Da, smijete se, dragi prijatelji, za mene je to bila vrlo značajna spoznaja koja rješava ogroman broj misterija našeg vremena. Uvijek sam se morao pitati: 'Zašto su ideali ove osobe, koje je u raznim bilješkama upućivao čovječanstvu, tako zasljepljujući, i zašto se pretvaraju u pravu suprotnost riječima koje sadrže?' Jer to su ideali mladosti koji takvi i ostaju, iako osoba koja ih izražava stari. Jer to su apstraktnu mladenački ideali koji ne žele ući u stvarnost, koji se ne žele prožeti zbiljom, pa stoga nisu primjenjivi na stvarni, praktični život, u kojima djeluje ne samo ono vanjsko, materijalno, nego i duhovno, posebno u socijalnom životu čovječanstva. Woodrow Wilson može razmišljati samo u domeni materijalnog, ništa više!
Wilson iz šestog razdoblja, mogao bi doživjeti samo dvadeset i jednu godinu, čak i ako bi doživio sto godina. Ali vidite, stvari tako stoje: ako uzmemo u obzir četvrto razdoblje, osobna dob ljudskog bića u trideset petoj godini, podudara se, da tako kažemo, sa silaznom dobi čovječanstva prema trideset petoj godini. Događa se taj susret. Otuda neobično skladan život Grka, otuda taj sklad između individualnog života Grka i života grčkog čovječanstva. Ali sada je čovječanstvo nazadovalo i ne živi dalje od dvadeset osme. Ljudi dalje moraju prolaziti pojedinačno, proći kroz to individualno.
Vidite, ovo je povezano sa stvarima koje leže izvan osjetilnog fizičkog svijeta. Neke od stvari koje leže izvan fizičkog osjetilnog svijeta, možete saznati iz mog djela 'Duhovno vodstvo svijeta i čovječanstva'. Danas to želim predstaviti s druge točke gledišta.
U prvom post-atlantskom razdoblju čovjek je svojim individualnim razvojem, u svojoj četrdeset osmoj godini života, ostavio vezu s dobom čovječanstva. Ali to je imalo veze s činjenicom da je u ovom prvom razdoblju još uvijek postojao intiman kontakt između određenih bića viših hijerarhija i između čovječanstva ovdje na Zemlji. Bića viših hijerarhija, koja pripisujemo hijerarhiji arhaja ili Duhova osobnosti, u određenoj mjeri su se spustila na Zemlju i ujedinila s ljudskim razvojem; inspirirali su, zapravo intuitirali čovječanstvo. Činjenica da se čovječanstvo moglo razviti do te mjere, da je uraslo u doba u kojem je čovječanstvo u tako kasnoj individualnoj dobi, značila je da je čovječanstvo ovdje na Zemlji bilo u posebnoj vezi s arhajima. U drugom post-atlantskom razdoblju ista je veza bila s arhanđelima, u trećem s anđelima. Ali u četvrtom post-atlantskom razdoblju, u grčko-latinskom razdoblju, ljudi su ovisili sami o sebi. U trećem razdoblju još uvijek je bio slučaj da su anđeli, Angeloi, sišli i inspirirali ljude, intuitirali ih, dali im imaginacije. Zatim je došlo grčko-latinsko razdoblje: zatim više nisu silazili na isti lak način, duhovi viših hijerarhija, pa je čovjek morao, da tako kažemo, početi oscilirati gore-dolje, gore u duh i opet dolje u zemaljsku oblast. Drugim riječima: čovjek je morao pronaći sebe. Ali sada, u petom razdoblju, ušli smo u epohu u kojoj se mora dogoditi obrnuto. Sada moramo svoje unutarnje biće učiniti toliko jakim, da se tijekom ovog petog vremenskog perioda postupno ponovno približimo anđelima kroz našu vlastitu snagu, da ih ponovno susrećemo, ali kroz vlastitu snagu, i da anđeo ulije u nas poticaj za razvoj; da kroz sebe pronađemo ono što nam čovječanstvo više ne može dati, kroz više hijerarhije.
Vidite zašto u naše vrijeme imamo materijalizam. Vidite da je bilo vrijeme kada je čovječanstvo, jer je bilo starije, a ne tako mlado kao sada, sezalo dublje u duhovne svjetove, bilo je, takoreći, od početka bliže duhovnim svjetovima nego što je čovjek sada, kada se približava smrti blizu duhovnim svjetovima. Tu vidite gdje leži dublja osnova materijalizma, ali i gdje također leži nužni impuls da se stvarno traži nešto što ljude može individualno stimulirati duhovno, iznutra, što ih može odvesti dalje od onoga što mogu apsorbirati iz svoje neposredne okoline.
Čak ni obrazovanje, koje, da tako kažemo, samo od sebe dotječe u čovjeka, nikako ne može dati ono što čovjeku donosi više od dvadeset osam godina života. Stoga uvjeti moraju biti produhovljeni. Kad bi se stvari nastavile ovako, kad bi se znanost duha potkopala, kad bi se stvari nastavile ovako, kada se sve događa samo od sebe, onda bi u dvadeset osmoj godini nastupila opća stagnacija. Kada bi se u znanstvenim laboratorijima i klinikama istraživalo i pronalazilo samo ono što može doći izvana, kad duše ne bi bile stimulirane iznutra, kada se u duše ne bi unijela znanost o duhovnom, nego se samo ovako nastavilo, što je donijelo ono veliko u našem dobu, veliki materijalizam: tada bi konačno napredak bio takav da bi ljudi uvijek ostali mladi. Ali to bi nešto značilo kada ne bi ostali mladi samo iznutra, nego i tijelom. Ali njihova tijela već stare. Kao rezultat toga, ono što živi u njima iznutra, više ne odgovara njihovoj vanjskoj tjelesnosti.
Danas je još uvijek slučaj da u mnogim aspektima, upravo zbog toga jer nema suglasja između onoga što doživljavamo s čovječanstvom, u nama se bude određene sile. Kroz čovječanstvo možemo doživjeti samo dvadeset osam godina, ali u svijetu moramo živjeti duže, u različitim inkarnacijama. Slučaj je da sada, kada čovječanstvo ima samo dvadeset sedam godina, još uvijek postoje snage koje se zatim dalje razvijaju prema anđelu u životu između smrti i novog rođenja. Danas je još uvijek tako. Ali kada započne šesti period, čovjek na Zemlji, zbog onoga što ga okružuje, moći će doživjeti samo dvadeset jednu godinu. Do dvadeset prve godine, što je razvijeno? Fizičko tijelo do sedme godine, tijelo formativnih snaga do četrnaeste godine, tijelo osjećaja do dvadeset prve godine: razvijen je samo tjelesno. Duša, ako je čovjek ne razvije iznutra, duša osjećaja, intelektualna ili duša razuma, duša svijesti: one uopće neće biti razvijene. Do dvadeset prve godine je tjelesni razvoj. Tada bi čovjek izgubio previše snage da bi to mogao nadoknaditi čak i nakon smrti, između smrti i novog rođenja, to propušta ako nije primio nikakav duhovni poticaj.
Iz ovoga vidite da položaj u kome je čovječanstvo nije slučajnost, već je to duboka nužnost, da odgovara nevjerojatnom zakonu ljudskog razvoja. Danas to možete detaljno vidjeti na mnoge načine. Zapravo, u ljudskom razvoju nikada nije postojalo vrijeme kada su ljudi toliko oklijevali kao iskustvo prepoznati ono što daje život. Danas svi žele postati pametni što je ranije moguće. Zašto? Jer se podsvjesno osjeća: s dvadeset i osam godina mora biti gotovo. Da još uvijek nešto primam nakon dvadeset osam godina, za mnoge je to apsurdna ideja, apsurdna činjenica općenito. Onda tako žive, ali žele primati samo do dvadeset osme godine, ili još preciznije - pokapa se s činjenicama - do dvadeset sedme godine.
Ako netko ima na umu ovaj misterij ljudskog razvoja, također će mu biti razumljivo da ga ne smatra proizvoljnim, kada govorimo o nužnosti duhovnog razvoja, umjesto toga, razumije da nužnost stvarno postoji, da bi u nekom smislu u naše vrijeme osoba ostala nesavršena, ako ne bi prihvatila duhovni poticaj. To se osjeća svugdje, bilo gdje, ako se na život gleda u smislu njegove stvarnosti. Čudna činjenica da su mnogi ljudi tako nesposobni uopće ući u određene tokove misli, temelji se na činjenici da ljudi ne navrše čak niti trideset pet godina, da je tako malo onih koji vam mogu reći bilo što a što je vezano za iskustvo iz zrelijeg, kasnijeg života.
Na te stvari treba gledati potpuno nepristrano i bez predrasuda i primiti poticaj da u sebe upijete duhovne stvari. Ako to ne učinite, pridružujete se onima koji zapravo osuđuju čovječanstvo na nezrelu mladost.
Da, određene misli, određeni uvidi koji nam dolaze od znanosti duha su takvi da, ako smo potpuni ljudi, da duboko, duboko utječu na nas, ali zapravo samo moramo biti skloni u svakom trenutku osjećati utjecaj. Budući da izrasta iz nečeg radikalnog, ova znanost duha, ne trebamo se iznenaditi ako ova znanost duha naiđe na otpor. On nije samo u ljudskoj svojeglavosti, već otpor proizlazi iz prirode ljudskog razvoja.
Možda sam sada rekao neke paradokse. U svakom slučaju, za današnjeg čovjeka već je paradoksalno da ako se vratite u drugo, treće, četvrto kulturno razdoblje, nalazimo da su ljudi tada, da su ljudi koji su tada bili stvarno povezani sa čovječanstvom, da su, pa, trivijalno govoreći, bili 'na ti' s anđelima, arhanđelima i arhajima, imali odnos s njima. Danas za nekoga tko ne živi više od dvadeset osam, očito je ludo reći: nekada su ljudi, ne samo međusobno komunicirali, nego i s anđelima, arhanđelima, arhajima, baš kao što mi danas na fizičkoj razini komuniciramo jedni s drugima. Činjenica da jedno gledište prevladava, a drugo izgleda ludo, samo je zato jer su ljudi izgubili staro znanje. Kod Platona ćete naći čudan, vrlo važan odlomak, to jest, tijekom razdoblja u kojem je čovječanstvo čovjeku nudilo dvadeset osam do trideset pet godina. Tada Platon reče: Prije nego što je duhovni čovjek potonuo u putenost i izgubio krila, živio je među bogovima u duhovnom svijetu razuma, gdje je sve istinito i čisto. - I pod tim Platon ne misli samo na vrijeme prije rođenja, nego na život u davnim vremenima, gdje su ljudi još stjecali svoje znanje iz odnosa sa samim bogovima. - To sam također nagovijestio u jednoj misterijskoj drami gdje stari posvećenik govori o starim učiteljima koji svoje znanje crpe iz odnosa s bogovima, odnosno s duhovima viših hijerarhija.
Ali postoje neke stvari vezane uz ljudski razvoj koje se više uopće ne razumiju, upravo zato jer su takve. To je čudno iskustvo.
Navest ću ugodno i neugodno iskustvo. Čudna riječ, zar ne, ali je istinita. Drago mi je jer moram spomenuti ime čovjeka koji je ljubazno prihvatio moju knjigu 'Misli u vrijeme rata' iz sjevernih zemalja, osobe koja je otvorena prema svijetu koliko god može, Kjellen, državni istraživač koji je sada u Uppsali. Ne želim napadati čovjeka niti ga kritizirati, već naprotiv, biram ovaj primjer jer je Kjellen jedan od naših prijatelja. Nedavno je napisao zanimljivu knjigu, 'Država kao oblik života'. On želi pokazati kako se može imati određeno dublje razumijevanje države. Da, Kjellen sada pokušava doći do pogleda na to kakav bi država trebala biti organizam. Za svakoga tko sada prozire te stvari i tko iz duhovno znanstvenih istraživanja zna kako bi politička znanost, kad bi takva znanost postojala, morala biti konstituirana da bi bila plodonosna u praktičnom političkom životu, za njega je čitanje Kjellenove knjige, čak i ako vam se autor stvarno sviđa, to je gotovo mučenje, pravo mučenje. Zašto? Da, vidite, Kjellen ne stiže dalje od pitanja: ako državu shvatite kao organizam, a ljudi žive unutar države. Što je onda čovjek? - Očito je: stanica! Dakle, čovjek je za Kjellena stanica državnog organizma. Veliki dio Kjellenove knjige 'Država kao oblik života' temelji se na ovoj ideji. Čovjek je stanica, kao što u sebi imamo stanice, a država je cijeli organizam, koji je organiziran od raznih stanica.
Vidite, ako idete samo na usporedbe - i to je sve - onda zapravo možete usporediti bilo što s bilo čim drugim. Zapravo svaku ideju možete predstaviti logično, jer ako ne izvlačite nikakve zaključke, organizam možete usporediti s džepnim nožićem. Ali svugdje treba imati smisla za prodrijeti u stvarnost. Ali onda ćete odmah doći u slijepu ulicu, pogotovo kad pogledate Kjellenovu knjigu, u čudnu slijepu ulicu. U organizmu su stanice jedna do druge, jedna graniči s drugom, a budući da graniče jedna s drugom i imaju učinkovitost koja iz toga proizlazi, organizam je organizam. To se više ne može primijeniti na interakciju ljudi u takozvanom državnom organizmu. Ukratko, želite li ostati apstraktno logični, sa svakom pametnom mišlju dođete do točke kada o tome možete napisati prilično dugačku knjigu i onda se prepustiti ideji da je i praktična. Ali ako imate duh stvarnosti, onda se misao mora dalje proširiti. Mora stvarno biti uronjena u stvarnost; samo je to znanje. Preporučujem da pročitate knjigu, ona je reprezentativna knjiga našeg vremena. Kupite i pročitajte i osjetite tu agoniju o kojoj sam govorio. Pada mi na pamet misao: što se može usporediti s organizmom ako se ideja o organizmu želi primijeniti na socijalni život čovječanstva? - Samo život čovječanstva na cijeloj Zemlji. A pojedine države mogu se usporediti samo sa stanicama.
Život čovječanstva diljem svijeta može se opisati kao organizam, a pojedine države mogu se nazvati stanicama, ali ne i država kao organizam, a pojedinačno ljudsko biće kao stanica. Ali to čini cijelu stvar takvom, da se to, život države, može usporediti s biljkom. S ničim drugim osim biljnim organizmom. I ako se sada želite držati koncepta organizma, morali bismo uzeti organizam i ljudsko biće bi se moralo pojaviti. Budući da se ljudsko biće razvija izvan svakog života države, ono se ne može stopiti u ovaj život države poput stanice u pojedinačnom organizmu, već mora izaći. To znači da u ljudskom razvoju moraju postojati područja koja ne mogu potpasti pod državu. Vidjet ćemo da ljudsko biće mora posegnuti u duhovnu oblast, da čovjek može dosegnuti život države samo u svom nižem sidrištu, ali mora posegnuti u duhovni svijet. I zanimljivo je kako se neki istraživači mršte na činjenicu da su ljudi u davnim vremenima, kada su još postojali misteriji, znali nešto o tome. I sam Kjellen ukazuje na zanimljivu knjigu, knjigu koju je prije pedeset godina napisao Fustel de Coulanges: 'La Cite antique'. I dolazi do čudne stvari koja je bila neshvatljiva i autoru Fustel de Coulangesu i Kjellenu: što je bila stara država? Što je to bilo? - Zatim Coulanges kaže sam sebi: da, sve su te stare države bile temeljene na kultu. Zašto? Država je bila božja služba jer su ljudi još osjećali povezanost s duhovnim svijetom. Netko je mogao davati ton samo ako je bio iniciran u misterije i iz misterija dobio upute o socijalnoj strukturi. Tako je bilo i u trećem i u četvrtom razdoblju. Ljudi do toga dolaze vanjskim istraživanjem, ali s time ne mogu ništa, iako o tome čak i čitaju iz povijesti.
Nevjerojatno je tragično dopustiti da zadnja stranica Kjellenova knjige 'Država kao oblik života' djeluje na vas, gdje vidite da on želi konstruirati nešto što je politička znanost, ali je potpuno, potpuno obeshrabren pred činjenicama: što onda da radimo sa stanicom? Kad bi se htjela realizirati Kjellenova ideja, jedno što bi se moglo je ljudima odrubiti glave, jer njihove glave ne mogu pripadati državi koja bi bila ustrojena onako kako je gradi Kjellenova znanost, jer oni se svojom duhovnošću moraju izdići iznad države.
Vidite, dolazite do jako čudnih stvari kad dublje sagledate život. I zato sve što se danas naziva politologijom još ne zna što hoće. Prave politologije po današnjim standardima još uvijek nema nigdje. Jer prava politička znanost moći će nastati tek kada se ponovno usmjeri na način na koji je čovjek povezan s duhovnim svijetom, kada se ponovno bude znalo što se u zemaljskom suživotu može organizirati, a što se slobodno mora uzdići iznad onog organiziranog. Te stvari treba izvući iz izvjesnih dubina. Evo, dragi prijatelji, možete osjetiti kako stvari postaju tragične. Čovječanstvo mora iznutra nositi svoje zakone razvoja, mora nešto od toga osjetiti.
Konkretno - oprostite što ovako završavam - posebno se uvrijedite da je životna potreba realno misliti. Misliti, doista znači i misliti duhovno, jer tko god ne misli duhom, ne misli ono što je stvarno, nego misli beznačajnu apstrakciju. Ako ste razvili naviku stvarnog mišljenja, danas ćete često nailaziti na probleme. Oprostite ako odabrani primjer izgleda trivijalno.
Mogu reći, naprimjer, da me se ništa manje ne dojmi nego kada netko danas dođe s njemačkog govornog područja i piše takozvane lijepe stihove, besprijekorno lijepe stihove koji se većini danas sviđaju. Nešto što je iza sebe imalo takav razvoj kao što je njemački jezik, i ima takav razvojni potencijal kao njemački jezik, u kojem se danas kao sami od sebe stvaraju takozvani lijepi stihovi, upravo u nezreloj mladosti do dvadeset osme godine. Ako umjetnički rješavate probleme sa stihovima, ne dobivate ono što ljudi često smatraju lijepim stihovima, jer zapravo u tome uživate kada se prebacite u ranija vremena. Zato se danas dosta ljudi dobro snalazi u stvaranju lijepih stihova, ali stvar je u razvoju. Često se događa da netko možda napiše manje lijepe stihove, ali pokušava stvoriti novu umjetničku formu iz elementarne perspektive. Naravno, mnogi ljudi dođu i smatraju da je strašno kada netko pokuša stvoriti novu umjetničku formu koja je možda još uvijek nesavršena u odnosu na ono što bi trebala postati. Vidite, sada bih opet želio reći nešto osobno. Ne želim govoriti svoj sud o stihovima u kojima je g. von Bernus iznio antropozofske ideje u 'Reich'-u. Ali svi možete biti potpuno sigurni, koliko god se nekome malo sviđali stihovi, gospodin von Bernus ih je mogao izvući iz rukava da je htio ugoditi. Stvari ipak nisu tako jednostavne. I danas, kada ima toliko toga što zlonamjerno omalovažava i kleveće ono što želimo, ovaj časopis 'Das Reich' je izašao u najboljoj namjeri, i upravo zbog te najbolje volje trebalo ga je promovirati, bez obzira što se osjećalo prema pojedincu. Zato mi je bilo teško čuti da je gospodin von Bernus dobio šokantna pisma naših članova koji su klevetali ono što je pisalo u časopisu. Bilo je puno više prilika za vidjeti ono što izravno ima za cilj uništiti naš pokret. A ovako se doživljava da netko tko je odlučio govoriti neistinu o svemu kod nas može tvrditi: 'Das Reich' je pod znakom Steinera. Sada, nemam nikakve druge veze s ovim časopisom nego što bih imao s bilo kojim drugim; nisam to osnovao, to je djelo gospodina von Bernusa, nema nikakve veze s mojom osobnošću. Pišem članke za ovaj časopis i nisam odgovoran ni za što. Ali to može znati i onaj tko je upotrijebio klevetnički izraz na uvredljiv način s jedne ili druge strane - u tom se slučaju radi o klevetničkom izrazu - 'ovaj časopis služi Steineru'. Naprotiv, trebali bismo biti sretni kada nam se nešto dogodi iz potpuno vanjske perspektive. Ali do sada smo mnogo puta doživjeli da su naši članovi koji su se htjeli zauzeti za našu stvar bacali kamenje na put, ali su bili obeshrabreni da se za našu stvar zauzmu s dobrim namjerama i na hrabar način, dok nitko nije obraćao pozornost na sve sramotne stvari koje su se dogodile.
Ima još puno toga za reći. Ovo sam htio spomenuti, jer stvarno želim naglasiti da mi nije palo na pamet u 'Reichu' govoriti o ovome ili onome drugačije nego raspravljati, tj. da vidim krije li se, iza možda nesavršenog, borba za razvoj, i stvarno mi nije bilo stalo gledati što su vidjeli mnogi ljudi koji su se osjetili pozvanima izreći svoj sud u pismima pjesniku, što je ionako besmislica, čak i da ih nije neukusno poslati. To je netaktičan i štetan način. Jer ne treba se osobno obraćati osobi koja se potrudila napisati uvredljivo pismo. Čak i da je pismo legitimno, on ga ne bi mogao razumjeti; on živi unutar toga. Svakome kažeš svoje mišljenje, samo ga nemoj slati u pjesnikovu kuću.
Pa, dragi prijatelji, sve što se govori istina je naravno samo s jedne strane, sa strane nekolicine. Ali u društvu je već tako, da se nevini povezuju s krivcima i sada moraju za njih platiti. To je ono što me boli više nego one koji trpe današnje mjere.
No, dodao bih još nešto: svatko tko bi u društvu rekao samo jedno, primjerice da ubuduće više neću razgovarati o osobnim stvarima u privatnim razgovorima, govorio bi samo jednostrano. To uključuje: izričito oslobađam svakoga od obećanja da će čuvati tajnu onog izrečenog u privatnim razgovorima. - To je dio toga, i to je ono što je važno. U ovoj kampanji klevete, vjerujte, ove mjere su toliko potrebne da se ne mogu raditi iznimke. Ali nitko ne bi trebao ništa izgubiti. Ono što se može postići ezoterično, također se može postići i ako mora biti javno vidljivo. I naći ću načina i sredstva, iako u privatnim razgovorima ne mogu i ne smijem raditi iznimke, kako bi svatko u budućnosti mogao zadovoljiti ezoterične potrebe. Samo se malo strpite. Čak i bez privatnih razgovora, postojat će načini i sredstva da se zadovolji sve što se može legitimno zahtijevati za ezoterični život, bez nanošenja štete koja je proizašla iz klevetanja privatnih razgovora.
A sada bih želio reći da bih želio iznijeti nešto što je duboko povezano s onim što nas može dovesti do razumijevanja naše teške sadašnjosti, ali da uistinu nisam završio ono što sam vam želio reći tijekom ovog boravka. Za one koji žele doći, ponovno ću govoriti ovdje u utorak navečer.