.- Jedanaest predavanje, Stuttgart, 15 svibnja 1917.
Brojčano slaganje u ritmovima makrokozmosa, ljudskog života i daha. Percepcija svjetskog duha kao zvučne figure svijetla u indijskoj kulturnoj epohi, kao svijetla i tame u perzijskoj, kao unutarnjeg doživljaja duše u egipatskoj epohi. U grčkoj epohi: osjećaj da tijelo i duša pripadaju zajedno. Aristotelova izjava o životu duše nakon smrti, koju je prenio Franz Brentano. Forsiranje inicijacije od strane rimskih cezara i utjecaj ovog događaja na povijest: Kaligula, Neron i Komod. Sklonost našeg vremena apstraktnim idealima i potreba da se dođe o ideja u skladu sa stvarnošću. Primjer; ideje bratstva, slobode i jednakosti kao apstrakcije i njihova konkretizacija kroz znanost duha. Ukidanje Duha od strane Carigradskog sabora i njegov utjecaj na materijalističku znanost danas. Neprijateljstvo bivših učenika prema antropozofiji. Annie Besant, Edouard Schure.
Današnjem dodatnom razmatranju ovdje u Stuttgartu, treba dodati nekoliko stvari onome što je već rečeno, kako bi se to donekle zaokružilo.
Prije svega, bilo bi najbolje da se nadovežem upravo na ono što je bilo dio napomena na jučerašnjem javnom predavanju. Tu smo vidjeli kakav odnos ima čovjekovo duševno biće, s fizičkim i s duhovnim. I posebno smo naglasili da element osjećaja duše ima odnos s tijelom i disanjem, da je u određenom smislu, u sveobuhvatnom smislu, instrument ovog elementa osjećaja. S druge strane, mogli smo istaknuti da život osjećaja ima odnos prema svemu što je u duhovnom svijetu dostupno inspiraciji. Ono što je dostupno u inspiraciji u duhovnom svijetu kojem pripadamo dijelom našeg bića koji prolazi kroz rađanje i umiranje, to je svijet u kojem naravno živimo između smrti i novog rođenja. Ali ovaj svijet je zamračen osjetilnim percepcijama i običnim predodžbama, to jest fizičkim životom. Tako da nas ono što odgovara disanju i osjećaju zapravo upućuje prema velikom, sveobuhvatnom svijetu u koji se uspinjemo prolaskom kroz vrata smrti, kojem pripadamo kada više nismo svjesni instrumenata našeg fizičkog života. Instrumenti našeg fizičkog života vežu nas, da tako kažemo, za zemaljsko postojanje. Iz raznih predavanja koja su održana tijekom godina i koja su zabilježena u ciklusima, znate da kada duša prođe kroz vrata smrti, da ona nije vezana za zemaljski život, već se uspinje u kozmos kako bi živjela u duhovnim svjetovima ovog kozmosa, u onome što se može nazvati duhovnim svijetom. Nije li za očekivati da život osjećaja koji odgovara fizičkom disanju i duhovno odgovara svijetu inspiracije, stoji u mnogo, mnogo opsežnijem odnosu prema kozmosu, prema širokom svijetu, prema makrokozmosu, od naše uske percepcije i predodžbi? Što na kraju percipiramo? Mi doista opažamo vrlo malen komadić svijeta; mali komadić svijeta susrećemo kroz naše oči i uši u našem fizičkom postojanju između rođenja i smrti. Čak i ako smo ljudi koji puno uživaju i gledaju oko sebe ono što opažaju osjetilima, a zatim prerađuju u svojim predodžbama: to je mali dio svijeta koji igra ulogu u našoj egzistenciji.
Ali što ako se od života živaca, kojem pripada život predodžbi, okrenemo životu disanja, kojem pripada biće osjećaja? Nešto što našoj duši može prići na sljedeći način, može nam dati koncept koji je ujedno pogodan za uzdizanje naših osjećaja: svi znate da Sunce izlazi u određenom trenutku u proljeće. Početkom proljeća, 21. ožujka, Sunce izlazi ujutro u određeno vrijeme. Ali ova točka nije uvijek ista, znate to, već je u davna vremena Sunce je na početku proljeća izlazilo u zviježđu Bika, zatim u zviježđu Ovna; proljetna ravnodnevnica ide dalje i sada je u zviježđu Riba. Ako se sada osvrnete na ovo, onda gledate napredovanje proljetne ravnodnevnice kroz Zodijak. Sama proljetna ravnodnevnica pomiče se kroz Zodijak. Ako se točka kružno kreće naprijed, mora naravno nakon nekog vremena ponovno stići na isto mjesto. Sada, obična astronomija poznaje ovo kretanje proljetne ravnodnevnice i njen povratak na isto mjesto u Zodijaku. To znači da ako je u nekoj prošloj godini proljetna ravnodnevnica bila u Ovnu, iduće godine malo dalje i tako dalje, pa izašla u Ribi i tako dalje, onda će nakon određenog vremena opet biti u Ovnu. Vrijeme koje je potrebno da se proljetna ravnodnevnica pomakne kroz cijeli Zodijak je otprilike 25920 godina, otprilike 26000 godina. Ovaj broj od 26000 izražava mjeru vanjskog kozmosa: mjeru napredovanja proljetne ravnodnevnice. U ovom broju imamo, da tako kažemo, ono što se koristi za mjerenje putanje Sunca u kozmosu. Otprilike tako bismo mogli reći. Ako se držimo ovog broja, možemo mu dodati još jedno razmatranje, što sada želimo učiniti.
Osoba udiše i izdiše, napravi određeni broj udisaja u minuti. Nemamo isti broj udisaja u svakoj životnoj dobi između rođenja i smrti, ali postoji određeni prosječni broj udisaja u minuti, koji prosječni čovjek u prosjeku mora napraviti. To je osamnaest udisaja u minuti. Izračunajmo sada koliko puta osoba udahne tijekom dana od dvadeset četiri sata. Prvo trebamo pomnožiti udisaje koje osoba napravi u jednoj minuti sa šezdeset i dobiti tisuću osamdeset, a zatim s dvadeset četiri, onda ćemo dobiti broj udisaja koje osoba napravi u jednom danu, to jest danu i noći: eto dobijemo 25920 udisaja. Začudo, kada brojimo udisaje osobe tijekom dana od dvadeset četiri sata, dobivamo isti broj, kao kada izračunamo broj godina koji proizlazi iz napredovanja Sunca u velikom kozmosu. Toliko godina, uvijek u trzajima, napreduje ova proljetna ravnodnevnica: onoliko koliko čovjek napreduje, toliko puta čovjek udahne u jednom danu. Isti broj! Zamislite kako se divno obistinjuje biblijska izreka: mudrost svijeta sve je uredila po mjeri i broju. - U našem dvadeset četverosatnom disanju ponovno se javlja broj koji je upisan u kozmos. Dakle, možete uzeti u obzir i ovaj broj, i otkrit ćete da je ljudsko disanje povezano s velikim svijetom na isti način kako je to znanost duha jučer iznijela.
Ali sada opet pogledajmo, da tako kažemo, nešto što je također disanje, jer disanje nije ništa drugo nego poseban slučaj ritma svijeta. Suština onoga što se jučer mislilo pod disanjem je ritmičko kretanje, ritam. Pogledajmo nešto što je vrlo slično disanju, još jedan ritmički pokret koji poznajemo iz naših duhovno-znanstvenih razmatranja. Kada zaspimo, naše 'Ja' i naše astralno tijelo napuštaju naše fizičko i etersko tijelo; kada se ponovno probudimo, naše 'Ja' i naše astralno tijelo ulaze u naše fizičko i etersko tijelo. Često sam uspoređivao neobično ponašanje 'Ja' i astralnog tijela, ovaj izlazak i ulazak u fizičko i etersko tijelo, s izdisajem i udahom. Baš kao što izdišemo i udišemo zrak u osamnaestom dijelu minute, tako tijekom dvadeset četiri sata kao fizičko ljudsko biće, udišemo svoje 'Ja' i astralno tijelo kad se probudimo, a kad zaspemo, izdahnemo ih. To je samo sveobuhvatniji izdisaj i udisaj našeg 'Ja' i astralnog tijela u toku dvadeset četiri sata običnog astronomskog dana. Dakle neobično disanje; nešto diše! Prije svega, pogledajmo što diše: zapravo postoji ritam koji predstavlja, da tako kažemo, sporo disanje, pri čemu udisaj traje dvadeset i četiri sata. Sada, znate, Biblija govori o patrijarhalnoj dobi, sedamdeset, sedamdeset jedna godina. Naravno, to ne znači da je riječ o bilo čemu drugom, osim o prosječnoj dobi. Neki ljudi umiru vrlo rano, neki dožive stotu, pa i preko stotinu godina, ali pod patrijarhalnom dobi podrazumijeva se nešto prosječno. Tako da ako mislite o nečem prosječnom kada je u pitanju ljudski život, možete govoriti o sedamdeset do sedamdeset i jednoj godini. Izračunajmo koliko je to dana. Kad bismo to izračunali, saznali bismo koliko takvih velikih udisaja napravimo u zemaljskom životu, gdje izdahnemo 'Ja' i astralno tijelo i ponovno udahnemo tijekom dvadeset i četiri sata. Izračunajmo ovo: takvih udisaja napravimo oko tristo šezdeset pet u godini, koliko ima dana u godini. Za sedamdeset godina, sedamdeset puta više: to bi bilo 25550. Ali pretpostavimo da izbrojimo sedamdeset i jednu godinu, malo se približavamo: to je 25915. Dakle, osoba treba živjeti samo nešto više od sedamdeset i jedne godine da postigne 25920 takvih udisaja. To znači da kada je osoba stara nešto više od sedamdeset jedne godine, izdahnula je i udahnula svoje 'Ja' i astralno tijelo 25920 puta; onoliko često koliko osoba puta osoba izdahne i udahne svoj uobičajeni dah tijekom dana. Promislite: opet isti broj!
Dakle, vidite da ljudski život možemo promatrati kao dan, a pojedinačni dan koji doživimo kao dah: tada je naš život od sedamdeset i jedne do sedamdeset i dvije godine dan brojem koji je ujedno i broj prijelaza proljetne ravnodnevnice, što je broj udisaja u danu. Naš život je veliki dan, a veliko biće, u čijem središtu možemo zamisliti našu Zemlju, izdiše 'Ja' i astralno tijelo onoliko često koliko često udahnemo i izdahnemo naš dah. Tako bi naš pojedinačni život na Zemlji bio jedan dan, dan iz nečega. Iz čega je to jedan dan? Ako pomnožite sedamdeset i jedan s tri stotine šezdeset i pet, očito morate dobiti tu 'godinu za dan' od sedamdeset jedne godine. Ako računate sedamdeset i jednu godinu kao jedan dan i pitate: koja je godina za taj dan, pa je tristo šezdeset i pet puta više. Ali to je opet 25920 godina. To znači ako naš pojedinačni zemaljski život sa njegovih 25920 udisaja, koji su budnost i spavanje, računamo kao jedan dan, i vidimo koja godina odgovara ovom jednom ljudskom životu sa svojih 25920 udisaja: tu imamo posla sa proljetnom ravnodnevnicom, 25920 godina! Dobivamo prekrasan numerički ritam.
Zato sam rekao: dobivamo ideju koja mora biti poticajna za naše osjećaje, jer možemo osjetiti da smo u makrokozmos smješteni kroz mjeru i broj. Brojevi nam otkrivaju što je istina, spoznaju da je ono što pripada disanju, a time i životu osjećaja, svijet inspiracije, veliki svijet kojem pripadamo ne samo između rođenja i smrti, nego i u vremenu između smrti i novog rođenja i u ponovljenim životima na Zemlji. Ležimo, takoreći, u utrobi ritma čitavog sunčevog sustava, udišući svojim individualnim pokretima disanja veliki makrokozmički ritam našeg sunčevog sustava. Ovo je misao koja nas smješta u veliki život cijelog našeg sunčevog kozmosa. Tijekom vremena, ljudi će morati napraviti mnogo velikih promatranja, i onda će se uvjeriti da će tako doći do duhovno ispunjenih osjećaja o odnosu čovjeka prema kozmosu. Osjećaji ispunjeni duhom potrebni su nam za naše doba i buduće vjekove u smislu koji je prekjučer objašnjen, kao poticaj za unutarnji život. U davna vremena bio je slučaj da je prosvjetljenje ljudima dolazilo izvana, da tako kažem. To je danas izgubljeno, zbog retrogradne prirode razdoblja čovječanstva. Sada smo u dobu u kojem, ako čovječanstvo ne želi potpuno pasti u dekadenciju, razvoj ljudske duše mora započeti energično iznutra. I samo oni koji razumiju što je potrebno u našem vremenu, shvaćaju kao nužnost zemaljskog razvoja da duhovni život zahvati najskrovitije dijelove duše, od petog post-atlantskog razdoblja u kojem živimo, do vremena kada se trebamo dalje razvijati. Ono što znanost duha govori o tome, nije rečeno proizvoljno ili iz uznemirenosti, već iz spoznaje o nužnosti ljudskog razvoja.
Danas ponovno pogledajmo na ovaj ljudski razvoj iz malo drugačije perspektive. Vratimo se ponovno u prvo post-atlantsko doba, odnosno doba neposredno nakon velike atlantske katastrofe. Prekjučer smo ponovno naglasili, nakon što smo to učinili mnogo puta s druge točke gledišta, kako je u ovom prvom post-atlantskom dobu čovjek još uvijek stajao u odnosu na niz bića koje u hijerarhijama nazivamo arhaji ili Duhovi osobnosti. Duhovni život u ovim davnim vremenima još se uvijek otkrivao čovječanstvu, jer je pad u starosti u to vrijeme bio takav da ga možemo usporediti sa sadašnjom dobi između pedeset šeste i četrdeset osme godine, kako sam to prekjučer objasnio. U određenoj mjeri, ljudi su dobivali upute duhovnih bića. Kako su ta duhovna bića komunicirala s ljudima? U ono doba ljudi na prirodu nisu gledali kao danas. Za današnje vrijeme priroda je neka vrsta mehaničkog poretka. Danas ljudi apstraktne, gotovo matematičke zakone prirode vide kao svoj ideal, apstraktni poredak. Pogledajte sliku koja se prostire oko vas dok izlazite u prirodu. Usporedite ono što je vani s onim što je napisano o biljkama i životinjama u udžbenicima botanike i zoologije. Usporedite ove iskrivljene, apstraktne ideje sa životom i možete reći: ono što je zapisano u ovim knjigama botanike i zoologije je ono što se danas otkriva ljudskom duhu. Takva botanika, takva zoologija, na koju je današnje čovječanstvo tako nevjerojatno ponosno, nije postojala u to doba. Usporedite li ono što današnja botanika, današnja zoologija i današnja biologija imaju reći o prirodi, s onim što je za to drevno znanje nicalo i izbijalo u prirodi, dolazimo do drugačijeg mišljenja. Takve botanike, takve zoologije tada nije bilo, ali je postojalo nešto drugo, nešto što današnje čovječanstvo još uvijek slabo razumije. Dolazilo je iz same prirode, a ono što je izlazilo iz prirode nazvao bih: svjetlom ispunjena, oblikovana riječ. Baš kao što mi danas vidimo prirodu kroz naša osjetila i naše razumijevanje, ti ljudi nisu tako vidjeli, dapače, priroda im je slala svjetlosne oblike, a ti su svjetlosni oblici istovremeno zazvučali, nešto rekli, progovorili o onome što jesu. I svaki je čovjek u određenim stanjima svoje svijesti mogao doživjeti tu atavističku vidovitost, kroz koju mu je iz prirode došla svjetlom ispunjena, oblikovana riječ; moglo bi se reći i riječi, jer je bilo obilje takvih figura koje su nešto izražavale, izlazilo iz prirode. Čovjek je znao: i ti pripadaš ovom svijetu iz kojeg dolaze ove svijetlom ispunjene riječi. I ti tamo pripadaš. Ali sada si ovdje u prirodi, gdje si okružen mineralima, biljkama i životinjama. Ti si u prirodi jer na sebi imaš vanjsko fizičko tijelo; to te čini dijelom prirode. Ali priroda dopušta da nikne svjetlosna riječ: prema tvom duhovnom biću, pripadaš ovome, kao što sa svojim tijelom pripadaš mineralnom, biljnom i životinjskom svijetu. U ovom svijetu svjetlom ispunjene riječi bio si prije tvog rođenja ili začeća, i bit ćeš u njemu nakon svoje smrti. Ponovno ćeš u njemu živjeti.
U prvom post-atlantskom razdoblju čovjek je gledajući prirodu u određenim stanjima svijesti barem čuo i vidio odjek svijeta u kojem se živi između smrti i novog rođenja. Stvari su u drugom post-atlantskom razdoblju bile nešto drugačije. Za ta atavistička stanja riječ je bila izgubljena. Oblici više nisu govorili, ali su i dalje bili tu, oblici ispunjeni svjetlom još su bili tu, samo što su utihnuli. Ono što je bilo izvana ispred osjetila, percipirano je kao tama u ovom svjetlom ispunjenom obliku iznutra, a vlastito se tijelo osjećalo kao komadić tame. Tako je čovjek mogao reći: svijetlo i tama! Vašim vlastitim tijelom dominira tama. Dolazeći iz svjetla i odlazeći u tamu, on rođenjem ili začećem ulazi u zemaljski život; prolaskom kroz vrata smrti, ponovno kroz mračni svijet prelazi u svijetlo. U svijetu se vodi bitka između svijetla i tame, između Ormuzda i Ahrimana. Ovako je Zaratustra, koji je bio učitelj ove druge post-atlantske kulturne epohe, govorio svojim učenicima. Nećete razumjeti što zoroastrizam znači sa svojim učenjima o Ormuzdu i Ahrimanu, ako to ne povežete s načinom na koji su ljudi gledali na stvari u to vrijeme.
Stvari su se ponovno promijenile u trećem post-atlantskom razdoblju. Ako pogledate vanjštinu, figure od svijetla su se postupno izgubile za ovaj vanjski pogled, u trećem post-atlantkom razdoblju. Ali ljudi su još uvijek imali moć staviti se u međustanje između sna i jave, baš kao što mi danas tonemo u san. Samo su se morali malo potruditi. Ne morate se truditi da zaspete, ali za ovo drugačije stanje morali ste se potruditi. Ali kad biste se potrudili, tada ste mogli oko sebe dočarati takav svijet svjetla, koji je sada dolazio iznutra, i bio je sličan onome koji je prije dolazio iz prirode, izvana. Kakav je bio napredak od drugog post-atlantskog kulturnog razdoblja do trećeg, egipatsko-kaldejsko-babilonskog razdoblja? Kakav je bio prijelaz? Sada, u drugom, perzijskom kulturnom razdoblju, ljudi su još uvijek vidjeli oblike svjetlosti kada su pogledali prema van, i mogli su sebi reći: prije nego što je prošla kroz začeće, moja je duša pripadala ovom svijetu svjetlosti. Taj se svijet svjetla u trećem kulturnom razdoblju više nije pojavljivao izvana, nego ga je čovjek mogao, takoreći, prizvati iz sebe; zatim je iz svoje duše pred svoju dušu, dočarao ono što je bilo u duhovnom svijetu prije njegovog rođenja ili začeća, i što će biti u duhovnom svijetu nakon njegove smrti. Dakle, možemo reći: treće post-atlantsko razdoblje imalo je svijet svjetla kao iskustvo duše. Ljudi su imali svijet svjetla kao iskustvo duše, tako su u određenoj mjeri bili potisnuti iz vanjskog svijeta u svoje unutarnje biće. Više nije bilo prirodno da ljudi gledaju u vanjski svijet i vide svijet svjetla, odnosno da oko sebe vide duhovni svijet. Stoga je u ovo vrijeme postalo nužno uvijek inicirati mali broj ljudi na način misterija, tako da su bili u stanju ponovno vidjeti vanjski svijet svjetla, i da mogu posvjedočiti činjenicu da je ono što je prizvano iz duše zapravo ista stvar koja je živjela u duhovnom okruženju.
Sada je došlo četvrto post-atlantsko razdoblje, grčko-latinsko razdoblje. U ovom četvrtom razdoblju, svjetlo se više nije pojavljivalo, kada se čovjek stavljao u posebno stanje, kao u trećem razdoblju. Svjetlo više nije dolazilo, svjetlo koje je bilo odjek života duše prije začeća i života duše nakon smrti, više nije izlazilo iz dubina ljudskog bića. Ali pojavila se sigurnost da je čovjekova nutrina ispunjena dušom. Ta se izvjesnost pojavila. Još uvijek su osjećali nešto od onoga što bi vidjeli prije, kad bi svoju dušu usmjerili da vidi unutra. Više nisu vidjeli svjetlost, ali su još uvijek osjećali toplinu svjetlosti. Tako je bilo u grčko-latinskom razdoblju. Moramo reći: svijet svjetla se više nije doživljavao kao unutarnje iskustvo duše, već je sama duša doživljavana kao iskustvo.
Ali prirodno je to moralo postati sve slabije kako je vrijeme prolazilo. A kako se zapravo može izraziti cijeli odnos? Izražen je na sljedeći način. Morat ćemo se posebno osvrnuti na Grke ako želimo razumjeti stvar: Grci su, kao i prosječna osoba danas, bili svjesni svojih tijela. Ali kroz ono što sam opisao, oni su također bili svjesni: duša prožima tijelo. Osjećali su dušu kao živu, da živi kroz tijelo. Izgubio se taj osjećaj koji su još Grci imali. To što povijest ništa o tome ne govori, što se taj osjećaj danas izgubio, to je samo zato jer živimo u dobu materijalizma. Nitko ne razumije Homera, nitko ne razumije Sofokla ili Eshila ako ih ne čita s osjećajem da je Grk imao drugačije duševno iskustvo od današnjih ljudi. Kada bi se s takvim osjećajem čitalo Eshila, dobili bi se drugačiji prijevodi od onih koji se danas nude i katkada im se dive, a koji doista ne nalikuju Eshilu, pogotovo u intimnim nijansama. Ali činjenica da je to bilo tako, imala je vrlo specifičnu posljedicu za Grke, naime, Grk je osjećao da duša oživljava tijelo upravo u vremenu između rođenja i smrti, te je tako došao i do drugog osjećaja, osjećaja da tijelo i duša zapravo vrlo intimno pripadaju jedno drugom. Nikada u ljudskom razvoju taj osjećaj nije bio tako aktivan kao u grčkom razdoblju. Jer u ranijim epohama koje su prethodile grčkom razdoblju, ljudi su zapravo uvijek imali osjećaj da duša pripada svijetu svjetlosti, svijetu riječi, svijetu logosa, u kojem ljudi žive prije rođenja i nakon smrti. Sada, u doba materijalizma, ljudi više uopće ne osjećaju dušu. U grčkom razdoblju, a donekle oslabljeno i pretočeno u suhoparne i intelektualne pojmove u rimskom, latinskom razdoblju, prisutan je osjećaj intimne povezanosti tijela i duše. Grci su na tijelo gledali kao na vanjski izraz duše. Rast i propadanje tijela, Grcima se činilo kao izraz rasta i propadanja duševnog života. Grk je volio tijelo kao što je volio dušu. Ovaj osjećaj, kakav je bio prisutan kog Grka, nije bio prije prisutan na isti način - kao što sam upravo objasnio - i nije ponovno prisutan danas. Ali rezultat toga je bio onaj osjećaj koji je tako duboko izražen u riječima koje je izrekao Ahilej: 'Bolje prosjak u gornjem svijetu nego kralj u kraljevstvu sjena'. Grk je prekrasan sklad, koji je osjećao između duše i tijela, morao platiti činjenicom da je, osim ako nije bio upućen u misterije, potpuno izgubio ideju o tome kako se duša ponaša u duhovnom svijetu nakon smrti. Pa, čudno je da je veliki grčki filozof Aristotel, koji je bio veliki mislilac, ali nije bio upućen u misterije, na grandiozan način govorio o iskustvu duše nakon smrti, na način na koji se moglo govoriti u to vrijeme, ako se uzme u obzir intimni sklad između tijela i duše u grčkom dobu.
I kada je Aristotel ponovno oživljen u Srednjem vijeku u takozvanoj skolastičkoj filozofiji, skolastici su rekli: u filozofiji morate razmišljati o duši onako kako je mislio Aristotel. Ako više o tome želite znati, to može doći samo iz vjere. S pukim ljudskim istraživanjem ne može se ići dalje od Aristotela. - Koliko je daleko stigao Aristotel, on, koji je zapravo filozofski izrazio grčki način razmišljanja o tijelu i duši? Doista je došao do onoga što se može tako lijepo izraziti riječima nedavno preminulog istraživača Aristotela, Franza Brentana, koji kaže: ako je osoba izgubila ud, više ne može koristiti ovaj ud, ona, da tako kažem, više nije cjelovita osoba. Ako je izgubio dva uda, još je manje cjelovita osoba. Ako je sada izgubio cijelo tijelo - kaže Aristotel, a s, njim i Franz Brentano - i još uvijek je duša nakon smrti, što Aristotel ne poriče, onda je u stanju nepotpunosti u usporedbi sa stanjem u kojem se nalazi između rođenja i smrti. On nije potpuno ljudsko biće. - I to je zapravo prava teorija o besmrtnosti Aristotela, najvećeg mislioca u grčkom svijetu, da je samo ovdje između rođenja i smrti čovjek potpuno, savršeno ljudsko biće. Prođe li kroz vrata smrti, samo je dio ljudskog bića; on doista jest besmrtan, ali po cijenu da više nije cjelovito ljudsko biće. To je zapravo ono što su Grci morali platiti za svoju ljepotu, svoju harmoniju, da su došli u to doba - znate to, u usporedbi s ljudskim godinama - gdje se mogla osjetiti duša iznutra, gdje se više nije mogao vidjeti život duše u duhovnom svijetu, gdje je o duši trebalo reći: ona nakon smrti više nije potpuno ljudsko biće. Samo onima koji su bili inicirani u misterije, kojima je dana moć znanja koja je nadilazila ono uobičajeno, otkriveno je što duša doživljava između smrti i novog rođenja. To je velika razlika između Platona i Aristotela, da je Platon bio iniciran u misterije, a Aristotel nije. Stoga Platona treba shvatiti u sasvim drugačijem smislu od Aristotela, koji je došao do 'Chimborasso des Denkens' [vrhunac mišljenja, nap .pr.], ali nije mogao prodrijeti u tajne duhovnog svijeta.
Stoga su oni koji su imali moć u ovom dobu, tražili nešto drugo od onoga što se može postići u normalnom ljudskom životu. Tko su bili ljudi koji su imali moć, koji su mogli razviti tu moć? Zasigurno, postojao je veliki, važan svijet inicijacije, koji se tu i tamo širio kroz misterije, i ispunjavao kulturni svijet tog vremena; ali ti su misteriji dali ljudima ono za što je Platon rekao da su uzdigli ljude iznad blata prolaznosti. Oni koji su imali moć u ovom četvrtom post-atlantskom razdoblju prije svega su tražili nešto u svojoj duši kroz što bi mogli sudjelovati u duhovnom svijetu. U skladu s općom karmom čovječanstva, u skladu s načelom inicijacije tog vremena, obično se mora čekati dok se ne uđe u misterije. To je bila uobičajena praksa u Grčkoj. Rimskim cezarima to nije trebalo. Rimski cezari, koji su postupno zadominirali svijetom tog vremena, mogli su upotrijebiti svoju moć da budu inicirani u misterije. I tako vidimo da su od Augusta nadalje, rimski cezari jednostavno kroz svoju moć, tražili inicijaciju. Prisilili su ovo ili ono svećenstvo da ih uvede u misterije. Tako da se u ovom četvrtom razdoblju može uočiti neobičan fenomen: s jedne strane, imamo princip misterija, znanje misterija, koje je još bilo tu, ali koje je postupno nestajalo - često sam opisivao zašto se tako moralo dogoditi: jer je otajstvo Golgote zauzelo njihovo mjesto - s druge strane, svećenici su bili prisiljeni svoje tajne otkriti rimskim cezarima. August je bio prvi car koji je bio inauguriran u četvrtom post-atlantskom razdoblju; ali su i njegovi nasljednici bili takvi inicirani. Po svojoj su se naravi razlikovali od ostalih posvećenih koji su bili inicirani u misterije na temelju moralnih kvaliteta, posebno moralnog razvoja. Rimski cezari inicirani su zbog svoje moći tako što su prisiljavali svećenstvo da im otkrije svoje tajne.
I tako vidimo da je takav Augustov nasljednik kao što je Kaligula također bio inicijat. Zbog toga je osoba poput Kaligule bila upoznata s tajnama duhovnog kozmosa. Znao je da impulsi ovog duhovnog univerzuma oživljavaju u duši, da je 'Ja' čovjeka božansko unutar božanskog. Ono što je za inicirane posvećenike bila sveta istina poniznosti, za cezare je postalo simbol vanjske moći. Jer što je takav Kaligula znao? Ostali su zurili u mitološke likove bogova koji su do njih došli iz davnih vremena; to je ono što su obožavali. Inicjat poput Kaligule znao je što ti bogovi znače. Nadasve, znao je da čovjek svojom nutrinom pripada istom svijetu. Kaligula je iz iskustva znao da pripada istom svijetu kao i ona bića koja su predstavljena ovim bogovima: Bakhus, Herkul, Merkur, Apolon, Zeus. Kaligula je znao tajnu kako može komunicirati s bogovima mjesečevog svijeta u stanju sličnom snu. I nije puki mit, nego sasvim istina, kada se za Kaligulu kaže da je, kako je rečeno, u snu - ali se misli na to da je bio u drugom stanju svijesti - da se družio s Lunom, božicom Mjeseca, što je osiguralo hranu za njegovu svijest o moći. U meni živi svijet - govorio je sebi - jer ja sam u njemu. - Gledajući bogove, vidio je sebe kao boga među bogovima. A inicirani rimski carevi mislili su sasvim ozbiljno kad su to rekli. Inicirani svećenik znao je kako ući u prebivalište bogova, i tako ih je rimski cezar natjerao da im otvore put. 'Moj brat Jupiter', 'Moj brat Zeus': to su bili izrazi koje je Kaligula stalno koristio. I Kaligula je jednom upitao tragičara tko je veći, Jupiter ili on, Kaligula. A kad tragičar nije htio odgovoriti da je Kaligula veći od Jupitera, dao ga je izbičevati. To nisu mitovi, to su povijesne stvari. Otuda parade u kojima se Kaligula pojavljuje pred narodom kao Bakhus sa žezlom i vijencem od bršljana, jer se mogao pretvoriti u ove figure za koje je znao da su slike bogova. Pojavio se kao Herkules s toljagom i lavljom kožom, kao Merkur s kaducejem, kao Apolon sa zrakastom krunom i okružen zborom. Tako bi se pojavio kako bi svom narodu dao do znanja da pripada bogovima, a ne ljudima. Tako je bilo u ono vrijeme kada se, rekli bi, rimski svijet predstavljao kao lošija slika onoga što je bilo veliko u grčkom svijetu. Naravno, nitko to nije razumio bolje od Kaligule ili drugih iniciranih careva poput Komoda i drugih. Kaligula je jednom čuo da je održano sudsko ročište na kojem je sudac optuženika osudio na smrt. A kad su ga o tome izvijestili, jer je bio poseban slučaj, rekao je: jednako je i sudac mogao biti osuđen na smrt jer vrijedi koliko i ovaj drugi. - Tako je gledao na moral svojih suvremenika. Rimsko doba stvarno je suprotnost grčkom životu. Danas se nema pojma o unutarnjem ustrojstvu rimskog društva tijekom vremena cezara. Ali treba imati predodžbu o tome, jer to je jedan od korijena iz kojih se razvila naša nova, naša peta kulturna epoha koja protječe.
Neron je također bio takav inicijat, inicirani car. I zbog toga je Neron uspio vidjeti nešto vrlo posebno. Oni koji su u to vrijeme bili inicirani u misterije znali su da je razvoj išao prema dolje do određene točke; mora ponovno ići gore, ali mora također postati duhovniji. To je zapravo ono što se misli pod parusija, novi vijek o kojem govori i Krist Isus.
Usporedite li ono što je živo u svim tim starim kulturnim epohama, sve do Grka, s kasnijim vremenima, vidjet ćete da se u tim starim kulturnim epohama duševno i duhovno još uvijek na određeni način otkriva kroz tjelesno. Zatim prestaje; više se ne otkriva; sada se mora tražiti kroz nešto drugo. Ako čovjek želi tražiti duhovno i duševno kroz ono što može vidjeti svojim očima i čuti svojim ušima, više to ne može pronaći. Kraljevstva nebeska, prije nego se očituju kroz ono tjelesno, sada moraju doći iz duha. Nebeski se svjetovi moraju približiti. To je proročanstvo Ivana Krstitelja. To je također ono što Krist Isus misli pod parusija. Ali na određeni način teolozi do današnjeg dana još uvijek drže čudnu poziciju vjerujući da je Krist pod parusijom mislio da Zemlja mora doživjeti fizičku transformaciju. Blavatsky također kritizira izreku Krista Isusa o parusiji, dolasku kraljevstva nebeskog, govoreći: bilo je prorečeno da će kraljevstva nebeska doći na Zemlju, ali žito nije poraslo; grožđe nije izdašnije nego što je bilo; nikakva nebesa nisu došla na Zemlju. - Svi koji tako govore, ne razumiju na što se misli. Ono što je Krist Isus mislio, što je Ivan mislio, već je došlo: kraljevstva su nebeska već sišla na Zemlju, sa samim Kristom utjelovljenim u Isusu iz Nazareta. Proces se definitivno mora promatrati kao duhovni.
Ali inicijat poput Nerona također je to znao iz misterija; pobunio se protiv toga. Došao je na suludu ideju, sebi je rekao: Pa svijet propada, pa neka propadne! - I to je zapravo psihološki razlog zašto je Neron dao zapaliti Rim - što je doista i učinio - htio je barem spektakl da požar koji bi spalio čitav svijet krene odatle. Nije o svijetu više ništa mislio. Nije htio dopustiti obnovu koja je došla kroz otajstvo Golgote. Samo, čak i ako je bio luđak, ipak je bio genije. Svoju je inicijaciju priskrbio svojom moći, tako da su sve ideje kod njega bile velike, veće nego kod drugih koji nisu imali ovu osnovu. Dakle, Neron je u određenom smislu prvi psihoanalitičar, ali šire gledano, ne psihoanalitičar poput onih koji se zovu Freud ili slično. Jer Neron je idolizirao tjelesno jer je, poput psihoanalitičara, doista iz podsvijesti želio izvući duhovno i duševno. Današnji psihoanalitičar kaže: što je dolje u duši? Razočarenja, raznorazni izblijedjeli životi i tako to - i onda kaže: tamo je animalna bara, nema tamo dolje puno ljepote. - Kad danas čujete psihoanalitičara, to je kao da čovjek opisuje polje koje je tek pognojeno i zatim obrađeno sjemenom za sljedeći put, ali čovjek vidi samo balegu, gnojivo. Dakle, psihoanalitičar vidi samo ono što je gnojivo u duši, figurativno govoreći, naravno. Ne vidi ono što je vječno u duši, što prelazi iz života u život. Zato je psihoanaliza toliko opasna, jer se spušta do podsvijesti, ali umjesto duševno duhovne osnove bića vidi osnovni animalni mulj, kao da se ne vidi klijajuće sjeme, samo balega. Neron je bio veliki psihoanalitičar kada je rekao: u čovjeku ne postoji ništa osim osnovnog životinjskog mulja, sve ostalo je samo iluzija; nekad je bilo drugačije dok su ljudi još bili blizu onom božanskom, ali sada se sastoje samo od tog osnovnog životinjskog mulja, nema tu nimalo čednog, sve je u ljudima trulo - rekao je Neron. Možete vidjeti i osjetiti da svijet postaje materijalistički, posebno među onima koji su na ovaj način forsirali svoju inicijaciju. U tim je krugovima staro, duhovno načelo inicijacije, zapravo pretočeno u materijalne pojmove. Kada je Komod, koji sebe nije učinio samo iniciranim, nego i onim koji daje inicijaciju, i htio zadati simboličan udarac nekome koga je htio inicirati, odmah ga je ubio. Umjesto da ga preda duhovnoj smrti, odnosno uskrsnuću, on ga je ubio! Dakle, Komod inicijator. Ovo je povijesna činjenica.
Ono što se dogodilo u ovom četvrtom razdoblju je otajstvo Golgote. A budući da duhovno više ne može proizaći iz vanjskog, materijalnog, duhovno se mora ponovno osvojiti. Unutarnji uspon dobio je poticaj iz otajstva Golgote. Ali mi živimo u petom razdoblju, gdje to osvajanje još nije daleko napredovalo, gdje su sile koje su se tako groteskno pojavile u rimsko doba, još uvijek jake u ljudima, i bore se protiv impulsa uznesenja izazvanog otajstvom Golgote. I stoga je razumljivo da je u ovom petom post-atlantskom razdoblju nastupilo doba materijalizma, u načinu mišljenja i osjećanja.
Otajstvo Golgote već je dalo poticaj, tako da je velika iskvarenost Rimljana u početku donekle nestala, ali čovjek se još nije uzdigao do toga da duhovni i duševni element prirodno zasvijetli u njegovoj duši. To zahtijeva daljnje impulse, to zahtijeva intenzivnije, temeljitije upoznavanje s Krist impulsom. Mora sve više i više ulaziti u život. I tako u petom kulturnom razdoblju normalna osoba kada doživljava sebe, ne suočava se sa dušom. Osjećaj, unutarnji doživljaj duše, nestao je za normalnu osobu. Čovjek sebe osjeća kroz iskustvo tijela, osjeća sebe kao tijelo, kao prirodno tijelo.
Iskustvo sebe u tijelu! I zato je iz znanosti nestao duševni element i iz nje sve više nestaje. Taj element duše mora se ponovno osvojiti iznutra. Peto post-atlantsko kulturno razdoblje, koje je započelo oko 1413. ili 1415. godine, tek počinje. Čovječanstvo će se tako morati razvijati, da se duhovno sve više i više osvaja iznutra. Ali to se najprije očituje, osobito na duhovnom području, kroz jednu osebujnu pojavu, kroz pojavu da se u samom čovjeku pojavljuje nešto materijalno što prije nije bilo tako materijalno: naime, samo mišljenje. Takvo mišljenje kakvo imamo u petom razdoblju bilo bi nemoguće za Grke, osobito Egipćane, Kaldejce ili rane Perzijance. Grci su još u određenoj mjeri imali imaginativne predodžbe, još više u starije vrijeme; a svatko tko zaista zna čitati Aristotela primijetit će da čak i suhoparni Aristotel još uvijek ima djelatne imaginacije, jer se mišljenje odvijalo još svjesnije u eterskom tijelu. Sada se mišljenje potpuno preselilo u fizičko tijelo, postalo potpuno mišljenje mozga, i zatim poprima apstraktni karakter kojim se naše vrijeme toliko ponosi. Mišljenje koje postaje potpuno apstraktno je mišljenje koje je stvarno vezano uz materiju, uz materiju mozga. A to se mišljenje očituje u epohalnim impulsima, koji pak moraju biti produbljeni, inače mišljenje postaje sve više i više materijalističko. I kako mišljenje postaje sve više i više materijalističko, život također mora postati sve više i više materijalistički. Temeljne ideje - to je ono što je karakteristično za našu sadašnju petu epohu, koje bi trebali djelovati kao impulsi, djeluju samo kao apstraktne ideje.
A bilo je vrijeme kada je apstrakcija kao princip života bila na vrhuncu. Sve je potrebno - shvatite me ispravno - ne želim suštinski kritizirati, ne govorim sa stajališta simpatije i antipatije, karakteriziram znanstveno. Stoga ne želim kritizirati - nitko ne bi trebao vjerovati u to - da je postojala epoha u kojoj su apstraktne ideje slavile najveći trijumf. Ovo je doba bilo onda kada su izražene tri ideje s najvećom apstraktnošću: sloboda, jednakost, bratstvo. Izražene su s najvećom apstraktnošću. To ne kažem s konzervativnog ili reakcionarnog stajališta, već radi karakterizacije ljudskog razvoja. Krajem 18. stoljeća sve poziva na slobodu, jednakost, bratstvo, ne iz duše, već ih mislećeg mozga. I to se posvuda razvijalo u 19. stoljeću tako da odjeke osjećamo i danas. Tijekom 19. stoljeća, ljudi su se strašno navikli na apstraktnost mišljenja, i zadovoljni su apstraktnošću mišljenja, jer se zbog toga osjećaju tako pametnima. Vjeruju da u svom mišljenju imaju istinu, i ne osjećaju potrebu svojim mišljenjem uroniti u stvarnost. Moramo ponovno naučiti uroniti u stvarnost; inače je to samo deklamacija apstraktnih ideja koje nemaju vrijednost za život.
To je velika bolest našeg vremena, deklamiranje apstraktnih ideja koje nemaju nikakvu životnu vrijednost. Ako se danas kaže da mora doći vrijeme kada će vrijedna osoba imati otvoren put, gdje će vrijedna osoba biti stavljena na pravo mjesto, pa, što može biti bolje od toga! Nije li to divan ideal: otvoren put sposobnima! - U današnjem materijalističkom vremenu čovjek ponekad vjeruje da se iskazivanjem takvog ideala nosi u grudima cijela budućnost. Ali kakva korist od takvog apstraktnog ideala ako je slučaj da netko svog zeta ili nećaka smatra najsposobnijim? Nije važno prepoznati, izraziti i deklamirati apstraktni ideal, nego je važno uživjeti se u stvarnost svojom dušom i prozreti, prepoznati, proniknuti i doživjeti stvarnost u njenoj biti, razumjeti kako je uređena. Izražavanje lijepih ideja i dobar osjećaj koji prati njihovo izražavanje, sve će se više pokazati štetnim. Ljubav prema stvarnosti, znanje, prilagođavanje stvarnosti, to je ono što nam mora ući u dušu. Ali to se može dogoditi samo ako ljudi nauče prepoznati cjelokupnu stvarnost - jer osjetilna stvarnost samo je vanjski omotač stvarnosti. Ako osoba vidi magnet u obliku potkove kaže: ovo je najbolji način da se potkuje kopito - ima li ona cijelu stvarnost? Ne, tek kad shvati da je u željezu magnetizam, tek tada ima stvarnost. Ali kao što postupa netko tko s magnetom ne zna ništa drugo nego potkovati konja, tako postupa i onaj koji želi utemeljiti vanjsku prirodnu ili političku znanost na pretpostavci, da je sve samo vidljivi svijet i da se može razumjeti idejama koje su posuđene iz vidljivog svijeta. To spada u krajnje apstrakcije, u štetnosti apstraktnih ideala. A ta štetnost se ne prepoznaje jer su ideali istiniti, jer su i dobri, ali su neučinkoviti. Služe samo egoizmu ljudske spoznaje, koji uživa u takvim idealima. Ali to ne vlada svijetom. Najviše vladaju svijetom kakav je bio u prvoj polovici 20. stoljeća.
Morate se prepustiti takvim osjećajima ako želite razumjeti naše vrijeme. Duhovni život koji je postupno izronio iz naše okoline, iz naše percipirane okoline, mora zaživjeti u ljudskom biću. Ideje se moraju ponovno konkretizirati, ponovno zaživjeti. Bratstvo je lijepa ideja, ali izraženo kao apstrakcija ne znači ništa. Ako se zna, prvo, da ljudska duša živi u tijelu, kroz tijelo, na fizičkom planu ovdje, to jest tijelo-duša, duša-tijelo, drugo, ako netko zna da ljudsko biće nije samo duševno-tjelesno, već je stvarno duša, treće, ako se zna da je duša ispunjena duhom, ako se zna da je duša trodijelna i da je ljudsko biće trodijelno, ako se poznaje da je ljudsko biće artikulacija tijela, duše i duha: tada smo počeli konkretizirati apstraktnu ideju bratstva, slobode i jednakosti. Reći o čovjeku općenito, o tom apstraktnom čovjeku, da treba živjeti u bratstvu, slobodi i jednakosti, nije ništa drugo nego bujica riječi. Ono što je potrebno jest steći živu spoznaju činjenice da čovjek, u mjeri u kojoj živi u tijelu u fizičkom svijetu, treba društveni poredak koji se temelji na stvarnom bratstvu, ali to bratstvo se može razumjeti samo ako se ljudi promatraju kao tijelo. To je početak prave ideje bratstva. Bratstvo ima smisla samo ako se zna da je čovjek trojstvo, i da je bratstvo primjenjivo na tjelesno. Sloboda: za to morate znati da ljudi imaju dušu, jer tijela nikada ne mogu postati slobodna. Ne postoji način na koji bi tijela postala slobodna; razvoj čovječanstva može biti samo takav da duše postanu slobodne. Sloboda, izražena općenito kao ideja čovječanstva, apstrakcija je. Osloboditi duše tijelima koja žive u bratstvu je konkretna ideja. U duhu su ljudi jednaki. Toga je bila svjesna i stara narodna izreka: nakon smrti svi su jednaki. - Gledali su duh. Budući da ljudi žive kao duhovi, oni su jednaki ovdje na Zemlji, ali govoriti o jednakosti ima smisla samo ako se govori o ovom trećem članu ljudskog bića, duhu. Mora zaživjeti, dragi prijatelji, da ljudi kažu: što god hoda ovdje na Zemlji u bilo kakvom poretku, živi u tijelu, duši i duhu. Razvoj mora ići tako da tijela žive u bratstvu, duše u slobodi, a duhovi u jednakosti. Danas nema dovoljno vremena za elaboriranje, ali već sada vam je jasna razlika između apstraktnih ideja jednakosti, slobode i bratstva, i konkretnih ideja, prožetih znanjem, koje se zatim mogu primijeniti na stvarnost.
Ali na čemu se temelji, da je čovjek postao tako apstraktan? Pa, čovječanstvo je potpuno izgubilo ono što je relativno nedavno bila misterijska tajna: da se čovjek sastoji od tijela, duše i duha. Među Grcima je još bilo uobičajeno gledati ljude kao tijelo, dušu i duh. Za prve crkvene oce to je još bilo samo po sebi razumljivo. Ono što je u osnovi ljudskog pada, koji zauzvrat zahtijeva uzdizanje do Kristovog načela, dogmatski je utvrđeno na Koncilu u Carigradu 869. godine, na kojem je ukinut duh. Oprostite mi što sam ovo opisao na tako groteskan način. Ono što se pojavilo u ljudskoj svijesti kroz uvjete koje sam opisao, samo je vanjski iskaz. Od tog vremena teologija više nije smjela poučavati: čovjek se sastoji od tijela, duše i duha - nego se moralo poučavati: čovjek se sastoji samo od tijela i duše - kako i danas poučavaju profesori filozofije. I ako dobri Wundt ili neki drugi profesor filozofije sadašnjeg doba, zapravo nema pojma da je čovjek trojstvo, nego stalno govori o tijelu i duši, on uopće ne zna da samo slijedi naredbe Carigradskog koncila iz 869. godine. On i ne zna da je njegovo učenje samo kopija ove odluke koncila. Da, ova 'bez predrasuda' znanost ponekad ima čudne pretpostavke, ako detaljnije zagrebemo u njen razvoj. Znanost 'bez predrasuda' našeg doba u filozofiji ne može se zamisliti bez Carigradskog koncila, ali gospoda to ne znaju.
Ono što je zatamnjeno, da se čovjek sastoji od tijela, duše i duha, mora se znanošću duha ponovno steći. Dakle, prvo što sam simptomatično pokušao ustvrditi, posebno u našoj srednjoeuropskoj, antropozofski usmjerenoj znanosti duha, moralo je biti prožeto strukturom, naime, u knjizi 'Teozofija', podjelom ljudskog bića na tijelo, dušu i duh. Na tome je izgrađena cijela knjiga. To se mora uvijek iznova radikalno predstaviti čovječanstvu; tako iz evolucije proizlazi trodijelno ljudsko biće.
Vidite, do posljednjeg detalja, kada stojite na tlu znanosti duha, kako se sve poklapa, ali i kako je znanost duha također prikladna da nam da takve ideje, takve osjećaje i impulse volje, koji nas mogu učiniti istinskim suradnicima u ljudskom razvoju. I uvijek bih želio evocirati osjećaj da znanost duha ne smije ostati teorija, učenje, da ne smije ostati nešto što se njeguje kao znanost, već nešto što istinski može postati živo, unutarnji život duše. To mi se čini puno važnijim od jednostavnog obogaćivanja pojmovima, što je naravno također potrebno, jer ako se nešto želi oživjeti, to se prvo mora razumjeti. Pojmove moramo imati u sebi, ali pojmovi ne smiju ostati mrtvi, oni moraju oživjeti. Znanost duha, sama po sebi, tada djeluje na takav način da, kada se istinski shvati, stimulira cijelu osobu. Ali također je potrebno da je cijela osoba pokuša razumjeti, osjećajima i voljom. Ako cijela osoba razumije ovu znanost duha osjećajem i dragovoljno, tada može u skladu s tim i živjeti u njoj. Ali nikada ne smije ponestati ljubavi prema pravom znanju i čovječanstvu koje se razvija. U naše vrijeme je pogotovo ljubav još uvijek osjetljiva biljka. I razumljivo je, makar i beskrajno žalosno, da u oblasti duhovno-znanstvenog pokreta, kako ga mi shvaćamo, zbog činjenice da osobni interesi, a ponekad i ne baš dobre prirode, ipak izobličuju nježnu biljku ljubavi prema znanju koje zahtijeva vrijeme, i mržnja orgija upravo među onima koji znanosti duha ne pristupaju iz čiste želje za znanjem, koji znanosti duha pristupaju na takav način da, ako se ne zadovolji njihova taština, njihova ljubav pretvara se u mržnju. Jer samo prava ljubav može pobijediti mržnju, lažna ljubav je čak i generator mržnje.
Ako to ispravno osjećamo, onda ćemo se moći nositi i s pojavama koje sam već dvaput istaknuo, s onim pojavama koje se tako tužno nadvijaju nad našim Antropozofskim društvom, u kojem vidimo silne mrzitelje upravo u krugovima Antropozofskog društva. Nećemo izaći na kraj s tim stvarima sve dok primjenjujemo načelo našeg materijalističkog doba, kao što volimo činiti, načelo: 'Neka me se pusti na miru!' - kada se zatvorite ili stvari ne želite nazvati pravim imenom. Ako se sada pojavljuju brojni klevetnički dokumenti, onda ništa nećete napraviti, ako te dijatribe [pamflete, nap.pr.] shvatite toliko ozbiljno da pobijate pojedine rečenice. Jer gospodi poput ovih koji sada pišu nije bitno hoće li kao rečenicu izreći ovo ili ono. Takav gospodin, naprimjer, koji je morao biti odbijen kada je predao rad koji mi nismo mogli objaviti, smatrao je da je time povrijeđena njegova ambicija, koji je pratio naše antropozofsko društvo, a kasnije postao neprijatelj, treba reći: ovo što pišeš je obična besmislica, znaš i sam; sve ovo pišeš jer je tvoj rad odbijen. - To je istina. Ako netko zna kako služiti znanosti duha, ne radi se o opovrgavanju ovih stvari u detalje kao izmišljotine, već o tome da se te stvari pokažu u pravom svjetlu, kao i onoga koji je očito pripadao duhovno-znanstvenom pokretu i onda kasnije radi stvari koje mnogi počinju raditi, a koje će se raditi i više.
Ili drugi - kao što sam rekao prije nekoliko dana - koji je želio postati veliki slikar, a to je pokušao učiniti moleći da mu se omogući učenje; no nakon svih napora da mu se pomogne, mislio je sve zna bolje. Rekao je da se veliki slikar ne postaje učenjem, nego mu se prizna genij! Ako onda imate tu nesreću da to ne postanete i, iako imate učitelje, ne možete naučiti slikati, nego samo mrljati, i ako drugi nisu u stanju te mrlje prepoznati kao velike slike, onda dođete i kažete: krive su vježbe. Takva osoba se izliječi na pravi način, govoreći istinu. Ne bi trebalo izgledati da je znanost duha u opasnosti, i da se stvari ne ispravljaju.
Stvari se već ispunjavaju karmički. I u mnogim detaljima trebala bi se dogoditi prava stvar, kao što se dogodilo u temeljnim stvarima. Uzmite u obzir da su od 1911. prekinute sve veze s Teozofskim društvom gospođe Besant i da je rat Engleske protiv Njemačke započeo tek 1914. Tu se može reći: Antropozofsko društvo djelovalo je proročki. - Općenito ima dosta blaćenja - ovo naravno nije usmjereno protiv Engleza, nego protiv onih koji ovako zlorabe načelo nacionalnosti - ali to kako je gospođa Besant vrijeđala naše Antropozofsko društvo i mene, to je rijetkost. A nakon što smo popularizirali knjigu 'Veliki posvećenici' u Njemačkoj i izvodili Schureove drame, sada moramo doživjeti da nas i Schure napada na nezamisliv način. To su stvari koje više izgledaju daleke, da tako kažem. Ali i u blizini se postupno pojavljuju neprijatelji.
Antropozofi bi trebali malo i predviđati, i imati malo volje da se vidi što se događa i što dolazi. Čovjek to stječe ako ozbiljno uzme ono što je s pravom istaknuto kao moto našeg Antropozofskog društva: 'Mudrost leži samo u istini'. Onaj tko je u stanju dovoljno duboko shvatiti ovo, 'Mudrost je u istini', zauzet će ispravan stav.
Dakle, dragi prijatelji, ovo vam moram preporučiti. Nadam se da ovaj naš susret može biti polazište za dobru suradnju u duhu, iako fizički ne možemo biti zajedno. Ako pokušamo misliti, osjećati i htjeti u duhu naše antropozofski orijentirane znanosti duha, tada ćemo ispravno surađivati.