.- Deveto predavanje, Stuttgart, 11 svibnja 1917.
Antropozofija kao potreba suvremenog čovječanstva. Odgoj za neovisno prosuđivanje kroz duhovnu znanost. Nerazumijevanje ove činjenice. Nestvarno mišljenje kao karakteristika sadašnjosti. Argument matematičara Lea Königsberger kao primjer. Nedostatak činjeničnog ispitivanja antropozofije, i prelazak tog ispitivanja u osobno. Nekoliko primjera kako se protiv antropozofije borilo i iskorištavalo iz osobnih razloga: Erich Bamler, Max Seiling, Max Heindl. Dvije mjere koje su postale neophodne.
Moja je namjera, ovom prigodom, govoriti vam o stvarima koje sadašnje događaje mogu učiniti razumljivijima za ljudsko razumijevanje. O ovim stvarima ne treba raspravljati s vanjskog stajališta, već treba istaknuti neke stvari kroz koje ljudi mogu, da tako kažem, steći razumijevanje sadašnjosti s duhovnog stajališta. To je namjera koju već dugo imam za ovaj posjet Stuttgartu. Dostupno nam je i predavanje sljedeće nedjelje.
S obzirom na mnoge stvari koje, mogu reći, poput valova našeg vremena - kažem to s punom pažnjom - utječu na naše kretanje izvana, ali prije svega, čini mi se da je danas potrebno iznijeti neka načela u nekoj vrsti uvoda, koji može biti prikladan za otklanjanje nesporazuma koji se vrlo lako mogu pojaviti o antropozofiji u naše vrijeme, koje mrzi duboke misli i osjećaje, no s druge strane može biti pogodno za postizanje ispravnog odnosa unutar nas samih s onim što antropozofija može biti za nas.
Pokušajmo si doista postaviti pitanje: što tražimo kada izaberemo put u antropozofski pokret? - Time tražimo mogućnost da pronađemo odnos s duhovnim svijetom, imamo potrebu za duhovnim svijetom, koja se u nama rađa iz sila u sadašnjim uvjetima života. Nitko nam ne dolazi, osim ako je površan, tko na praktičniji način može ostvariti odnos s duhovnim svijetom. Ne dolazi nam nitko tko bi mogao, tko bi do odnosa s duhovnim svijetom mogao doći putevima koji su stoljećima prepoznati izvana i koji svoje postojanje duguju činjenici da su ljudi zaboravili o opravdanosti onoga što je integrirano u opće životne potrebe. S druge strane, puno se raspravlja o opravdanosti kada se nešto novo pojavi u svijetu. Ne možemo dovoljno često imati na umu ono što bi antropozofija trebala i željela biti u naše vrijeme i povezati to s onim što u nama može potaknuti antropozofiju, što nas vodi do antropozofije.
Vidite, dragi prijatelji, antropozofija ne bi postojala da postoji samo jedan ili dvoje ljudi kojima je ugodno agitirati za ideje poput onih koje žive u antropozofiji - pa, upotrijebimo službeni izraz. Antropozofija prolazi iz spoznaje da u našem vremenu postoje duše koje tragaju, koje jedino kroz antropozofiju mogu naći ono što traže. Za antropozofijom se ne ide zato što netko želi antropozofiju. To što neki ljudi to poriču, ne govori protiv toga, jer u duši ima mnogo podsvjesnog i nesvjesnog života, koji, ispravno protumačen, ne predstavlja ništa drugo nego čežnju za antropozofijom. Čežnja nadasve - ako iz antropozofije izdvojimo jednu stvar - čežnja da se najveći impuls zemaljske evolucije, Kristov impuls, prepozna na način primjeren potrebama sadašnjosti, na način za kojim srce mora žudjeti ako doista želi razumjeti sebe unutar sadašnjih životnih uvjeta. Ovakve općenite, apstraktne rečenice, kakve sam upravo izrazio, očite su svakome tko se godinama bavi antropozofijom. Ali radi se o ovome: istinski proniknuti u svoju dušu duhom ovih riječi, na način da te riječi u nama ne budu samo apstraktne, ne samo teoretske, nego da postanu sadržaj našeg cjelokupnog života, a prije svega sadržaj našeg stava.
Vjerojatno sam već naveo primjer koji je posebno karakterističan: jednom sam u južnom njemačkom gradu održao predavanje na temu 'Biblija i mudrost', u kojem sam pokušao objasniti kako pozitivni kršćani, osobito ako sami sebe ispravno razumiju, mogu pronaći put do antropozofije, opisujući kako antropozofija, kroz svoje premise, može prodrijeti dublje u velike, nikad iscrpljene tajne drevne knjige čovječanstva, Biblije. Nakon predavanja prišla su mu dva katolička svećenika koji su bili na predavanju. I bilo je jasno iz njihovih riječi da oni zapravo nemaju nikakve posebne primjedbe sa strane kršćanskog nauka, kako su ga shvaćali, kako su ga poznavali kao teolozi - možda ne toliko kao svećenici koji su bili predani određenim stvarima, već kako su ga mogli poznavati kao teolozi. Pa su krenuli prečicom i rekli: da, vidite, s našeg gledišta ne postoji ništa posebno za reći protiv onoga što ste upravo rekli danas, osim ovoga: kada mi govorimo, govorimo tako da svatko može razumjeti što govorimo. I vi govorite o kršćanstvu, ali samo za one koji su postigli određeni stupanj obrazovanja ili se posebno pripremali za to. - Odgovorio sam: da, vidite, velečasni, nije važno što vi ili ja mislimo o tome što treba reći ljudima, jer to sve vodi na put osobnog mišljenja. Nije nimalo lijepo ako svi vjeruju da ono što rade vrijedi i u općem ljudskom smislu. Zašto bi ovo trebalo biti čudno; inače to ne bih učinio! Ali nije važno što vi ili ja mislimo da je ispravno. Naš način istraživanja duha počinje tek kada se uzdignemo iznad osobnog mišljenja i pogledamo stvarnost, pravu stvarnost. U našem slučaju ta je stvarnost vrlo blizu. Ona jednostavno leži u odgovoru na pitanje: dolaze li svi ljudi u ime kojih vjerujete da govorite - vjerujete da govorite u ime svih ljudi - i danas u vašu crkvu? To pitanje odgovara na činjenicu - pitanje je mislite li da govorite u ime svih? To da bi ovo trebalo vrijediti za sve, samo je vaše mišljenje; ono drugo je činjenica. Recite mi, da li svi idu u crkvu! - Na to nisu mogli odgovoriti osim da jedan broj ljudi ne ide u crkvu. To vas pobija, rekoh, jer onda ne govorite u ime onih koji ne idu u crkvu. A među njima je znatan broj ljudi kojima se moram obratiti i koji također imaju pravo pronaći put do Krista u sadašnjosti.
To znači da temeljiti svoj sud na onome što osobno smatramo istinitim ili lažnim, već radije svoj sud podvrgnuti zahtjevima i zadaćama stvarnosti. Međutim, mnogo je zgodnije teoretizirati što je ispravno ili pogrešno nego konkretno proučavati stvarnost u svakoj pojedinosti, neprestano osluškujući pozornim uhom što stvarnost od nas traži. Antropozofija ne želi biti ništa drugo nego odgovor na pitanja, koja ona sama sebi ne postavlja, ali koja srca, duše, sada postavljaju, ako sebe ispravno razumiju. I svjestan sam da pitanja koja se postavljaju u mojim spisima, kojih je već jako puno, nisam postavio ja. Odgovore sam često davao ja, ali pitanja nisam postavljao ja. Pitanja postavlja sama suvremena kultura, primjerice, prirodna znanost u sadašnjoj kulturi, pitanja koja mora postaviti svatko koga zanimaju zahtjevi vremena i tko je, prije svega, ozbiljan u vezi potreba duše u sadašnjosti.
Ako donekle razmislite o ovim pretpostavkama, onda postaje jasno da u svoj antropozofskoj literaturi koja vam je dostupna postoji osnovna namjera, osnovni pogled, osnovna tendencija i osnovni stav. Ako prođete kroz sve ove spise, ne s dobronamjernim stavom koji smo možda stekli unutar našeg kruga, već s kritičkim gledanjem kojeg stječete u trenutnoj kulturi, tada ćete naći jednu stvar kao srž sve ove antropozofske literature. To znači da sve ima cilj donijeti ljudskoj duši ono za čim prije svega sada mora žudjeti: neovisnost, moć prosuđivanja iz same sebe. Često sam se morao oduprijeti pritisku s jedne ili druge strane, da pišem popularnijim stilom. Uvijek sam se opirao tom porivu, iz jednostavnog razloga što se ne može raditi o tome da se ljudima daju dogme unutar antropozofske literature, koje oni mogu prihvatiti s malo razumijevanja, već se u ovoj literaturi može raditi samo o zazivanju vlastite sposobnosti prosuđivanja, vlastitog dušebrižništva. To je ono što prevladava, u to se može uvjeriti svatko tko želi, u cijeloj antropozofskoj literaturi.
Nigdje se nema namjeru stvarati slijepu vjeru. Dakako, govore se stvari koje se ne mogu lako provjeriti, ali se govore kao činjenice duhovnog svijeta koje svatko može primiti na znanje i na koje može dalje primjenjivati svoje kritičke standarde ako to želi. A vidjeli smo da su nedavno prijatelji koji su stvar shvatili s razumijevanjem, uspjeli i najsuptilnijim stvarima pristupiti u visokom stupnju, kritičkim mišljenjem bez predrasuda. Ono što je sadržano u antropozofskoj literaturi na koju se ovdje poziva, nikada ne treba bježati od ove kritike bez predrasuda. Onu nepristranu kritiku će preživjeti; što je kritika nepristranija lakše će je podnijeti. Od mene nikada nećete čuti ništa drugo kad se radi o tom pitanju osim: provjeravajte, provjeravajte, provjeravajte, ali nemojte stati samo na provjeravanju, nego provjeravajte pokušavajući prije svega sve dublje ulaziti u stvari koristeći moderno mišljenje. - Zato jer se to želi, spisi iz ove literature mogu ljude osamostaliti.
No, svašta se doživi kad se gleda na koji se način prima antropozofija. Stalno iznova sam susretao ljude koji su slušali ovo ili ono predavanje, pročitali neki mali spis, i onda su prestali biti viđeni. To je njihovo pravo, naravno, za to nikoga ne treba optuživati. A kada ih je jedan poznanik upitao zašto su se prestali pojavljivati - naravno, prijateljski, ne s prijekorom - odgovorili su: da, ako dublje zaronimo u stvar, bojimo se da ćemo biti uvjereni. - Ovo su svakako značajne riječi, ali ukazuju i na značajne činjenice. Ono što se pokušava je: maknuti se od onog lošeg u našem vremenu, formuliranja osobnih mišljenja, formuliranja osobnih teorija, te duše usmjeriti prema onome što govori sama duhovnost svijeta, ako nađemo priliku da se toj duhovnosti posvetimo svim srcem i da govorimo o metodama, o sredstvima pomoću kojih duša dolazi do toga da, da tako kažem, osluškuje duhovnost samog svijeta.
Pogled na svijet koji na ovaj način izranja iz najdubljih potreba vremena, ali koji je toliko proturječan onome što ljudi danas vjeruju, pa, takav će pogled na svijet tek polako i postupno pronaći put do ljudskih duša. Ljudske duše prianjaju uz ono na što su navikle, najviše vole kada s propovjedaonice čuju nešto čuju o čemu mogu reći: dugo sam vremena tako mislio. - Međutim, antropozofska učenja koja se danas pojavljuju nisu takve istine o kojima se dugo 'mislilo'. Ali u očima mnogih ljudi upravo je to glavna pogreška, ne mogu sebi reći: dugo sam to mislio - a ne žele si reći: ako dublje zagrebem u sebe, onda nema ničeg što je osobno mišljenje, već samo ono što je vezano uz faktore razvoja čovječanstva. - Ovim faktorima u razvoju čovječanstva vratiti ćemo se na mnogo različitih načina tijekom ovog mog boravka u Stuttgartu. Stoga je razumljivo da se pojavljuju mnoge zapreke i prepreke kada se ljudi pokušavaju približiti antropozofiji i znanosti duha.
Moja knjiga 'Kako se stječe uvid u više svjetove?', mnogo se čita, ne samo unutar onih koji pripadaju raznim antropozofskim krugovima, nego se mnogo čita i izvan njih. Posebno čitajući ovu knjigu, uvijek se iznova može doživjeti iskustvo koje je izuzetno karakteristično. Netko ovdje ili tamo čita knjigu 'Kako se stječe uvid u više svjetove?' i napiše mi pismo o tome. I naravno, uvijek mi je drago kada mi netko napiše pametno pismo o bilo kojoj knjizi ili o čemu drugom, a posebno o knjizi 'Kako se stječe uvid u više svjetove'. Ali uobičajeno je da je pismo koje je napisano najjasniji dokaz da dotična osoba nije razumjela knjigu, i da su najvažnije stvari u knjizi pretočene u sadašnji materijalistički stav. Jer prvo u što ljudi obično zagrizu kada dođu do ove knjige je sljedeće. No, prvo recimo nešto: kod svakog tko pročita knjigu 'Kako se stječe uvid u više svjetove?' mogu se pojaviti mnoge nedoumice, i bit će puno onih koji će posvjedočiti da sam uvijek s ljudima spreman razgovarati o tim nedoumicama, i zato da nikako ne želim da ovo što ću reći izgleda kao da bi ikoga trebalo odvratiti od pisanja pisma, o čemu sam upravo govorio. Ne želim odvraćati od pisanja tih pisama, ali ljudi često pišu kada se vežu za određenu stvar gdje to odmah gledaju materijalistički. Puno toga je rečeno u knjizi 'Kako se stječe uvid u više svjetove?' što, ako se pravilno gleda, navodi ljude da iz vlastite duše pronađu put u duhovni svijet. Ova je knjiga posebno osmišljena kako bi ljude učinila što je moguće neovisnijima, a ne da im nameće nešto subjektivno, nego da im otkloni prepreke kako bi sami mogli pronaći istinu. Najbolji način da se nosite s ovom knjigom je: unutarnjom aktivnošću usvojiti njezin sadržaj. Ali tu ljudi zastanu na rečenici: svatko tko je dostigao potrebnu zrelost pronaći će svog duhovnog učitelja ako pravilno traži. - Dakle, imamo ga! Zatim napišem pismo osobi koja je napisala knjigu i on postaje moj duhovni učitelj; to je najlakše! - Tu imamo prijelaz u materijalističko. Da bi ovaj odlomak mogao biti najsvetiji motiv, posebno za osobu koja traži neovisnost, da traži dalje kako bi pronašla put, koji bi se možda mogao sastojati od nečeg sasvim drugog od pisanja pisma nekome: Ti, daj mi upute - mnogim čitateljima je neovisnost neugodna. Ne traže dovoljno u knjizi. I tako je ova knjiga 'Kako se stječe uvid u više svjetove?', iako je možda jedna od najčitanijih ovakvih knjiga danas u njemačkom svijetu, i čak je mnogo puta prevedena na strane jezike, to je jedna od knjiga koje su najčešće neshvaćene. A vrlo je lako razumjeti, ako samo pustite da djeluje na vas bez predrasuda, i ne pretočite u nešto što je materijalistički zgodno.
U neku ruku, ljudi i na ovom polju traže ono što su navikli tražiti na drugim područjima. Koliko su ljudi danas prožeti navikom da sami sebi ne pomažu, odnosno ne uče što mogu učiniti da si pomognu u ovoj ili onoj situaciji, nego se prepuste pomoći i ne brinu o principima po kojima im se pomaže. Zašto danas moramo toliko brinuti o tome kako najbolje živjeti u smislu našeg zdravlja? Pustite da vam to propiše netko tko je tu za to, i onda se ne morate baviti principima po kojima on propisuje, svoju sudbinu prepustite osobi koja je pozicionirana kao autoritet. Zašto onda ne bi i na duhovnom putu, na onom čovjeku najvažnijem putu, svoju sudbinu predali u ruke drugome? Ali ono na što se potiče, čemu težimo, ima zadatak osamostaliti ljudsku dušu!
Može se reći: prirodoznanstvena istraživanja danas su dosegla određenu razinu, a ova razina istraživanja bila bi dostupna onima koji su pozvani predstavljati znanost, da većina njih nije jednostavno zaokupljena svojim fahom, i ne izlaze izvan granica svog faha. Kad bi barem, desetak službenih predstavnika - a samo se njih danas čuje - provjerilo s najdubljim poštenjem i ispitalo ono što je u mojoj 'Tajnoj znanosti' s onim što proizlazi iz prirodne znanosti, u mojoj 'Teozofiji' - tada bi sve smatrali istinitim s gledišta koje bi se moglo okarakterizirati riječima: pogledajte život i vidite hoće li on potvrditi ono što se kroz znanost duha može iskusiti! - Svatko tko danas doista vlada prirodnom znanošću, neminovno će priznati antropozofski usmjerenu znanost duha. To je apsolutna istina. No, suočeni smo s čudnom činjenicom da oni koji bi mogli obaviti takvo ispitivanje uopće ne mare za to, nije ih do sada bilo briga, da nitko nije ni postavio ta pitanja - osim onih koji su dobili sugestiju iz naših krugova - da si nitko nije postavio zadatak usporediti duhovno znanstvene rezultate antropozofije naspram danas potpuno shvaćenih znanstvenih istraživanja! Istraživanja znanosti duha doista se ni najmanje ne trebaju bojati ovog testa; proći će. Treba ga smo postaviti, proći će. Ali, naravno, u vremenu kada ljudi nisu skloni ulaziti čak ni u najprimitivnije istine, na ovaj bi test dugo čekali.
Rijetki su ljudi koji danas imaju poriv ne samo biti logičan, već i biti realan, odnosno da ne prosuđuju samo na temelju apstraktne logike, već poniranjem u stvarnost. Mnogi ljudi nastoje biti logični, ali samo nadilaženjem logike u određenoj mjeri postaje moguće sagledati domete same logike, inače nećete ni primijetiti zabunu do koje može doći takvim vrlo dosljednim prosudbama. Vidite, uvijek se slagati s vlastitom prosudbom ili slagati se s tuđom prosudbom svakako je logično, ali može dovesti do prilično čudnih kolizija. Austrijski Karlo V. i francuski Frane I., došli su na istu ideju. U izvjesnom smislu, bili su potpuno suglasni u pogledu određene ideje koju su htjeli realizirati. Frane je rekao: moj dragi brat želi isto što i ja. Oboje želimo istu stvar. - Obojica su htjela osvojiti Milano! Da, tada to primjećujete - dođe kao naknadna misao. Ali o činjenici da se takve prosudbe vrte okolo i da dominiraju sadašnjim mišljenjem, na štetu sadašnjice, malo ljudi ima sklonost da o tome uopće razmišlja.
Čudno je kako - oprostite na filistarskoj slici - prosvijećeni umovi danas ponekad obuzdavaju svoju sposobnost prosuđivanja hvatajući se za rep, kao da netko konja zauzda za rep umjesto za prednji dio glave. Ali takva stvar se odmah prihvaća ako je dotična osoba službeno ovlaštena. Svatko tko ima smisla za život, u mišljenju, osjećanju i volji, morao je podnositi pravu muku dugi niz godina, zbog načina na koji je sada oblikovano neko mišljenje. Još se sada sjećam kako sam u Beču slušao svoje prvo predavanje o eliptičnim funkcijama - oprostite na tome, ali želim izraziti duh, a nije stvar hoće li netko razumjeti ili ne. Tada sam slušao predavanja profesora Lea Königsbergera, koji je tada već bio poznat. Bio je toliko poznat da je, kada je imenovan profesorom, da je pisao vladi da želi biti imenovan dvorskim vijećnikom a ne samo profesorom. Kad sam slušao njegovo prvo predavanje, postavio je pitanje: kako to ide s brojevima? Ljudi pretpostavljaju pozitivne i negativne brojeve. Pozitivni brojevi odgovaraju novcu koji imam, negativno brojevi odgovaraju novcu koji nemam, a koji sam dužan. Ali ima i drugih brojeva. Sada, matematičari označavaju negativne brojeve s crtom, a 0 je u sredini: 1, 2, -1, -2. A onda je slavni Gauss dodao novi brojevni niz kako bi se ravnina mogla ispuniti različitim vrstama brojeva. Ne želim govoriti o opravdanosti ove razine brojeva, ali Leo Königsberger započeo je svoje predavanje o eliptičnim funkcijama riječima: moglo bi biti da bi netko danas rekao da se jednako lako mogu pretpostaviti brojevi okomiti na ovu ravninu. - Kad sam, kao vrlo mlad jazavac od šesnaest, sedamnaest godina, saznao za priču o brojčanoj ravnini, iznio sam prigovor: rekao sam, onda možete zamisliti i prostor kao da je ispunjen brojevima. - Učitelj me ljubazno umirio rekavši: pa čekaj iduća stoljeća! - što me naravno jako dojmilo, mladog jazavca. Sada sam čuo da Leo Königsberger postavlja isto pitanje u Beču: Rekao je: Pretpostavimo da postoje ove tri vrste brojeva, ne samo brojevi koji leže u ravnini, između dviju linija, već i brojevi koji leže u trećoj dimenziji. Pretpostavimo hipotetski da takvi brojevi postoje i da ja pomnožim takav broj s drugim brojem. Sada ću vam pokazati da ako ih pomnožite, rezultat potencijalno može biti nula. Ali kako to nikada ne može biti slučaj, ne može postojati ni taj broj. - Pa, vidite, tako nešto slušati je mučenje, ne želim govoriti o tome je li cijela priča točna ili nije, nego pretpostaviti jedno, a ne pretpostaviti drugo, iznijeti tvrdnju: budući da je umnožak nula, ne može postojati takav broj - čuti tako nešto je mučenje, jer je naravno, točna stvar da ako imate dva broja koja daju nulu, morate pretpostaviti da nula može nastati množenjem, a ne obrnuto; to se nameće. Ali ako takve prosudbe žive u matematici, u političkim procjenama, na primjer Wilsona, uvijek vode istim misaonim formama. Ali ako ovi oblici prosuđivanja žive u onim prosudbama koje su bitne za sudbinu čovječanstva, tada pogreška u prosuđivanju znači nešto sasvim drugo od pogreške u samo ograničenim znanstvenim špekulacijama, kakvo je učenje Lea Königsbergera u mnogim aspektima.
Mora se priznati da je karakteristika vremena da ljudi ne žele prilagoditi svoj sud stvarnosti. Ne žele živjeti u stvarnosti, niti u najjednostavnijim stvarima. Kad je riječ o jednostavnim stvarima, pretpostavljaju ono što im godi, a ne ono što proizlazi iz stvarnosti. Činjenica je da se mora naučiti razmišljati drugačije u mnogim aspektima kako bi se izvukli iz mnogih sadašnjih nesreća, mora se naučiti ne samo razmišljati o svemu, već razmišljati drugačije, to je jako važno. Kad bi ljudi sa svojim starim načinima razmišljanja stvarno mogli razumjeti antropozofski orijentiranu znanost duha, tada bi se brže prilagodili istinama znanosti duha. Ali njih ne treba dohvatiti starim navikama miljenja, već novim načinom mišljenja, a ljudi to izuzetno teško prihvaćaju.
Pa, ovo su neki od razloga zašto je u današnje vrijeme tako teško proći kroz antropozofski orijentiranu znanost duha, jednostavno zato jer se treba suočiti s najočitijim predrasudama. Ali upravo zato jer je to tako, protiv znanosti duha se zapravo ne može boriti, jer borba protiv znanosti duha, mora se priznati, ima vrlo malo aduta. Potražite znanstvene rasprave koje pokušavaju znanost duha tretirati na ozbiljan i temeljit način, potražite rasprave ili slično tog kalibra! Svatko tko se ikada time bavio vidjet će koliko malo toga ima u tom smjeru. Uopće nije zgodno krenuti tim putem. Vidite, prije nekoliko godina student koji se spremao doktorirati filozofiju na vrlo poznatom sveučilištu, jednom mi je rekao da želi napisati disertaciju koju mu je savjetovao poznati profesor. Ova disertacija je trebala biti o velikom ruskom misliocu Solovjevu. U to vrijeme Solovjev nije tiskao više od par stvari koje je objavila Nina Hoffman; kasnije je izašlo mnogo više. Pitam studenta: zašto vam profesor savjetuje da radite disertaciju o tom Solovjevu? - Da, reče student, profesor ne zna ništa o tom filozofu i želi nešto saznati. - Dakle, to je najbolje: pustite studenta da napiše doktorat o Solovjevu ako zna ruski; onda nešto o njemu saznate. Tako je nastala doktorska disertacija o Solovjovu. Ali puno doktorskih radova nastaje otprilike na isti način. To je često maksima za zadavanje teme za doktorski rad. Ali pritom se unosi, njeguje, moglo bi se reći, određeni znanstveni stav. Naravno, jedini način na koji je dotični profesor mogao doista upoznati Solovjeva bio bi da je namjeravao ne samo biti profesor filozofije, nego i upoznati suvremenu filozofiju u jednom od njenih najistaknutijih predstavnika: trebao je sam pokušati proučiti Solovjeva što je bolje mogao, iako je vrlo malo djela Solovjeva prevedeno, a on sam ne zna ruski. Neugodan je to put, ali može se reći: za mnoge koji bi željeli doći do vlastitih zaključaka o znanosti duha, put u znanost duha je puno neugodniji. Jer još uvijek postoji razlika ima li profesor disertaciju napisanu o Solovjevu ili ima disertaciju napisanu o znanosti duha. O Solovjovu je još uvijek moguće donijeti sud kad je disertacija gotova, jer je student već dobro uvježban da taj sud donosi, u smislu u kojem se uči filozofija. Ali što bi profesor trebao učiniti s disertacijom o, primjerice, znanosti duha? Ništa ne bi mogao s tim. Bio bi apsolutno na gubitku. I naravno, još je više nezgodno ne upoznati stvar zaobilazno, preko disertacije, nego stvar na neki način iscrpno proučiti.
Ali sve te stvari nisu nikakva prepreka za iskrenog tragača sadašnjice koji teži istini; možda čezne za znanošću duha. Mnogi od vas to znaju, dragi prijatelji. Ali su prepreka za većinu da prepoznaju tu znanost duha, da na neki način učine bilo što osim da je ostave na podu. Ne dolazi do njih, a pošto ne dolazi, moraju je ostaviti da leži. Često ne uspijeva; činjenice to već danas pokazuju. Jer oni koji su se pokušali približiti znanosti duha, u pravilu nisu postali protivnici, sigurno nisu postali slijepi sljedbenici, ali nisu postali ni protivnici. Ima takvih. Ali značajan dio naših suvremenika jednostavno ima osobni interes da zbriše ovu znanost duha i da sadašnji život učini nemogućim. Hoće li to pokušati učiniti na način koji se, naravno može prepoznati ako se stoji na tlu znanosti duha, ali naravno, nema ništa loše u tome da se ono što netko ima za reći upotrijebi protiv riječi drugoga, kroz poštenu literarnu borbu. Ali to se ne želi, previše je nezgodno. Puno je zgodnije cijelu stvar prebaciti u osobnu sferu, ne govoriti o onome što se govori u znanosti duha, nego govoriti o svakakvim drugim stvarima. A to je, vidite, upravo ono to se sada pokušava i pokušavat će se sve više i više u nadolazećim vremenima, a na što želim skrenuti pozornost. Jer to će značiti da se brojni nezadovoljnici, koji uvijek iz osobnih razloga postaju nezadovoljni unutar našeg društva, lako mogu pretvoriti u oruđe za one koji antropozofiju žele eliminirati iz svijeta, ali tome ne teže na pošten način - ne bi pošteno došli do svog cilja - koji ne teže znanstvenim raspravama, nego izbjegavaju pošten način, već pokretu znanosti duha žele prikačiti kakav skandal i sve prevesti na osobno.
Budući da je moje vrijeme za razgovor o činjeničnim stvarima isteklo, tako da nitko ne može reći da vam oduzimam vrijeme za stvari koje imaju veze sa društvom i njegovim interesima, umjesto da se bavim činjeničnim pitanjima, mogu sada dodati sljedeće: sve je više ljudi koji se pokazuju prikladnima da budu iskorišteni od strane tako okarakteriziranih ljudi, i obveza je, ako je netko iskren prema antropozofski orijentiranoj znanosti duha, pobliže ukazati na te stvari.
Postoji osoba - njeno ime nam je prvi put došlo pred oči prije mnogo godina - dolazi iz malog mjesta, a jednog dana gospođa doktor Steiner je dobila pismo, što se često događa: osjećam se nesretno u ovoj situaciji, želim poboljšati svoju situaciju. - I u jednom od pisama koje je imalo ovakav ton pitalo se za savjet koji treba dati dotičnoj osobi: bi li mu bilo bolje da se oženi u neku kuću, i tako nađe posao, ili na neki drugi način tražiti svoj put. Da, istinu morate reći neuljepšanu ako želite doći do dna stvari i ako ne želite biti slijepi za ono što će se dogoditi u bliskoj budućnosti. Čovjeku je dano do znanja da se ne možemo baviti pitanjem hoće li se vjenčati s nekim ili ne, ali budući da nije odustajao, mnoge stvari su mu stavljene na raspolaganje koje su bile prikladne da zadovolje potrebu za duhovnim putom, koji je tvrdio da ima. Dok se duhovnom posvetio na taj način, ubrzo je shvatio da za čovjeka takvog duha, kako je on sebe zamišljao, nije bilo ničeg u tako malom gradu. Žudio je za većim krugovima. Očito je dosta uštedio i došao u Berlin. Lijepo mu je bilo prakticirati znanost duha, ali je također osjećao da ima poseban umjetnički talent, i sada je zahtijevao da društvo to promiče. Lijepo je priskočiti ljudima u pomoć, zar ne? Ono što je prezentirao od svoje umjetnosti govorilo je protiv svakog talenta, ali neki ljudi nauče malo i bez talenta da to ponekad zadovoljava ograničene zahtjeve. I tako se obraćao raznim članovima koji bi za njega mogli učiniti ovo ili ono. Ali uvijek se pokazalo da je stvar propala, uglavnom zato što se dotični htio baviti nekom umjetnošću, ali nije htio ništa učiti, jer je smatrao da može više od svih učitelja koji su pristali baviti se njime. A rezultat je bio da se zbog toga što je bježao od svakog učitelja, ništa nije moglo učiniti. Iskazana je popustljivost, ali nije se moglo učiniti ništa posebno; toj osobi se ništa nije dopadalo. Jer naravno, u njegovim očima, bilo je tako očigledno da svijet ne shvaća genija u nastajanju! To što nitko drugi nije mogao iskreno dijeliti ovo stajalište, da, dragi prijatelji, to uistinu nije bila naša krivnja. To je ono glavno, sve ostalo je sporedno. I tako se toj osobi dogodilo kao što se događa mnogima. Oni najprije traže oslonac unutar našeg društva, i ako tu potporu ne dobiju kako su zamislili, postaju protivnici. I onda izlaze sa svačim. Ali nikada ne govore što se krije iza toga, naravno. Smišljaju svakakve stvari koje se lako mogu opovrgnuti činjenicama. Naravno, u ovom slučaju, radilo se o čistoj uvrijeđenoj sujeti i nesposobnosti. Sve ostalo je bilo najgluplja izmišljotina, najgluplja fantazija. Ali danas, naravno, postoje časopisi koji se time bave. Ovaj o kome govorim zove se Erich Bamler. A ako doista dođete do dna stvari u ovim okolnostima, onda nema potrebe za takvim časopisima, koji obično ne govore ništa, jer sve činjenice uzete pojedinačno ne izražavaju ono što govore, već sasvim druge stvari. Zaista je glupo raspravljati o nebitnom, jer nije to ono što je važno, važno je ono što stoji iza toga.
Uzmimo još jedan slučaj: čovjek kojemu baš i nije nedostajalo taštine našao se u antropozofiji prije mnogo godina, nakon što je imao svakakvih primjedbi na antropozofiju. Bio sam posljednja osoba koja bi pozvala ovu osobnost. Tu se našao. Mnogo toga se pokazalo što baš i nije upućivalo na to da je ta osobnost težila neosobnim ciljevima. To ne možete ni zahtijevati, ne može vas se kriviti ako ponekad idete prema ostvarenju osobnih ciljeva. Takvim se osobnim svrhama ponekad izlazi u susret jer se upravo tim zaobilaznim putem neke ljude može navesti na pravu stvar. I tako se dogodilo da je dotična osoba u početku bila prilično zadovoljna s nama. Napisao je i spis. Čak sam pristao napisati pogovor za njega, a djelo je također izdano u našoj izdavačkoj kući. Bio je zadovoljan s nama; bili smo ljudi s kojima se moglo razgovarati. Zatim je dotični dao tiskati drugo djelo, i nakon što je s tim djelom bilo nekih peripetija koje s nama nemaju nikakve veze, ponudio ga je našoj filozofsko-antropozofskoj zakladi. Međutim, u filozofsko-antropozofskoj zakladi nije bilo moguće prihvatiti to djelo. Na prvim stranicama stoji da sam ja samo natuknuo neke stvari o pitanju Krista, i dotični bi gospodin želio elaborirati. Ovo doista ne govorim iz povrijeđene taštine, iako sam u ovom slučaj ja optužen; ali rečenica u kojoj me se optužuje očita je neistina, jer ono što se tamo spominje nije bilo tako. Bez obzira što sam možda imao razloga ne ulaziti dalje, autor sada nastavlja na način koji podsjeća na drugu priču, a ovo izgleda kao njena minijaturna verzija. Na ovu drugu priču ću se morati vratiti. U ovom spisu dotičnog gospodina jednostavno je priopćeno svašta što sam ja govorio samo na predavanjima. Gđa dr. Steiner je s pravom napravila izuzetak i odbila ovo djelo izdati. A gospodin je, budući da je spis odbijen, postao protivnik. Sada, naravno, kada pišete esej za časopis, ne možete reći: antropozofsko društvo je u osnovi loše jer je moj spis odbila filozofsko-antropozofska izdavačka kuća. To ne ide! Ali to bi bila istina! Dakle, iako mu je bezbroj puta priopćen razlog odbijanja, izmišljaju se bajke o proturječjima. Dotični dobro zna kakve su to kontradikcije, ali o njima piše u novinama! Ono što piše u ovim novinskim člancima nema nikakvog značaja, jer dotični nije postao protivnik zbog toga. Sve je to znao kad je ušao. Protivnik je postao iz navedenog razloga. Neki ljudi misle da je lako postaviti hipotezu: ono što dolazi poslije uzročno je određeno onim što je bilo prije; ali ostaje zapanjujuće da je protivljenje uslijedilo odmah nakon odbijanja njegovog rada od strane našeg izdavača. Razumije se da se takvo što može lako poreći, da se može svašta prigovarati, ali nije važno što ovi ili oni prigovaraju, nego kakve su činjenice.
Zapravo podsjeća na jedan nešto domišljatiji slučaj, ovo je samo minijaturna verzija toga. Genijalni slučaj je, da je gospodina koji je nekada bio u Americi, ali je dobar Europljanin, prije nekoliko godina pozvao jedan dugogodišnji član, i on je bio u Njemačkoj i čuo svakakva predavanja, s velikom marljivošću, nastojao dobiti predavanja iz ranijih godina, tražeći od ove ili one osobe. Nakon što je uredno spakirao sve što je prepisao, vratio se u Ameriku. Ondje je izjavio da je bio ovdje, da se upoznao s mojim učenjem, ali da se ne može zadovoljiti s time i da on mora ići mnogo dublje, zbog toga ćete kod njega naći mnogo toga što se ne može naći u mojim knjigama. Jer kad je iscrpio sve što je mogao dobiti kod mene, otišao je učitelju koji je živio negdje u Transilvanijskim Alpama; koji mu je priopćio mnogo toga, što sada ugrađuje u knjigu. Sada, sve što je ugradio u svoju knjigu bilo je ono što je slušao na predavanjima i što je prepisivao! I knjiga se zvala: 'Ružokrižarski pogled na svijet'. Pojavila se u Americi i tamo izazvala veliko uzbuđenje: knjiga je, drugim riječima, bila kombinacija onoga što je čuo od mene ovdje, i onoga što mu je učitelj navodno rekao u Transilvanijskim Alpama. Ljudi nisu trebali vjerovati u ono što sam rekao, niti su to mogli, jer je nešto od toga rečeno na našim internim predavanjima. Ali nije bilo dovoljno što se sada pojavila kao englesko-američka knjiga; pronađena je njemačka knjižara koja je prevela knjigu i objavila je kao 'Pogled na svijet ružokrižara'. Urednik je bio dr. Vollrath.
Ovo je samo nekoliko primjera što se prakticira, dragi prijatelji! O ovim stvarima treba govoriti. Na to moramo obratiti pozornost jer to su sredstva koja s jedne strane, rastu na našem tlu, a koriste se protiv nas. Već sada se može reći: možda se nikada protiv ničega nije pokušavalo boriti gorim sredstvima nego što se sada počinje boriti protiv nas, odnosno protiv antropozofski orijentirane znanosti duha! Stoga će vam biti razumljivo ako se, takoreći iz željezne nužde, pribjegne jedinom sredstvu koje ne može spriječiti stvar, ali možda može donijeti neko poboljšanje, iako će se sve urotiti da stvori najveće moguće poteškoće osobama povezanim s tim. No, mora se reći: o tome se previše priča, ali ljudi ostaju gluhi. Stoga ne preostaje ništa drugo nego podčiniti se određenoj željeznoj nužnosti kako bi bili vjerni cilju kojem svi moramo biti posvećeni. Jednostavno se javlja ova željezna potreba. Pretpostavimo da bi se znanost duha pojavila kao knjiženost, postojala kao književnost. Tada bi bilo potpuno nemoguće - u teoriji je moguće, ali s obzirom na konkretne činjenice bilo bi potpuno nemoguće - da se znanosti duha pridruže sve te stvari, koje su pridružene i koje će se pridružiti na uistinu najgori, nedostojan način. Ono što moramo razlikovati od pokreta znanosti duha, koji želi biti čisti pokret znanja i današnjeg svjetonazora, jest Antropozofsko društvo. U ideji ovo Antropozofsko društvo je divno, ali u praksi - ne kako se meni čini, nego kako pokazuju činjenice - razvija se na takav način da nam svaki dan pokazuju da se ne pretjeruje, jer se unutar ovog Antropozofskog društva posebno razvijaju klike, osobni interesi za i protiv, s određenom lakoćom. Teško je odvojiti osobne interese od čisto objektivnih. Ali promislite, kroz život Društva se otvaraju vrata onim ljudima koji se ne žele sukobiti sa znanošću duha kroz iskrenu raspravu, nego zaobilaznim putem osobnog klevetanja i ocrnjivanja. To se može reći: znanost duha žele srušiti.
Prije mnogo godina odlučio sam udovoljiti željama raznih članova za osobnim sastancima, od najmlađih do najstarijih članova. Tek posljednjih godina, silom prilika, od običaja se katkada moralo odstupiti; ali samo sporadično, iznimno. Ipak, često se naglašava da u onom što je dostupno u literaturi i u onome što se govori ovdje na predavanjima, ima dosta onoga što je pojedincu potrebno za njegov ili njezin samostalan razvoj, kako bi se osobne konsultacije odnosile samo na osobni razgovor, ali događa se uvijek iznova da osobni kontakt bude praćen najluđim tračevima - oprostite na izrazu - unutar društva, a onda vani to postaje izvor raznih ogovaranja i kleveta. Pod lažima, mislim da su ljudi prečesto unutar kruga Društva skloni kada imaju riječi koje dobro zvuče, to koristiti da sebi daju važnost. Naprimjer, kako se ugodno osjećaju neki ljudi kada mogu reći: postao sam ezoterni učenik. - A kako je nekim ljudima dobar osjećaj kad mogu reći: da, znaš, to je nešto vrlo tajno, ne mogu ti to reći; ne mogu reći ništa o tome. - Stavljanje sebe u središte pozornosti, davanje sebi određenog ugleda, ono je što se krije iza brojnih riječi koje se koriste i koje onda oni izvana često zlorabe. Sve ove stvari, koje se sada koriste sa zlim namjerama, nikada se ne bi mogle dogoditi da ono što je odgovaralo legitimnim željama i možda bilo jednako opravdano, nije prikazano u lažnom svjetlu, ali sada, gledajući ono što vanjski svijet napravi od toga, više se ne može održati, koliko god mi to bilo teško, dragi prijatelji. Naravno, u Društvu može postojati bilo koji prijateljski odnos, ali me željezna nužda tjera da prestanem s privatnim audijencijama. To mi je posebno žao jer će neki reći: zašto bi nevini patili s krivcima? - Ali ako ste u Društvu, to je naravno karma Društva, i ne postoji drugi način za zaštitu. Sve što se događalo u privatnim razgovorima koje se tražilo, nešto je s čime se jednostavno mora prestati u odnosu na ove zlonamjerne klevete.
Nemojte misliti da mi je zbog ovoga manje žao nego vama, ali znam da kao što je sve što sam rekao o takvim stvarima bilo gubljenje vremena, tako bi i ovo što danas govorim bilo gubljenje vremena ako se ne bi poduzele mjere koje bi nas jednostavno prisilile da se postane svjestan ozbiljnosti stvari.
Lako je izvrnuti ono što je rečeno u privatnom razgovoru s pojedinim članom, ako to dođe do toga da se, naprimjer, tu i tamo kaže da je ovaj ili onaj član bio hipnotiziran. E pa, dragi prijatelji, morat ću poduzeti još jednu mjeru u vezi s ovim stvarima, iz čega ćete vidjeti - a govorim jednostavno iz osjećaja dužnosti prema našem pokretu - da sam sada krajnje ozbiljan o ovoj stvari radi svetosti znanosti duha. Ako se ovakav pokret jednostavno temelji na načelu nezadiranja u ničiju sferu slobode, i ako se to striktno slijedi, ako se striktno odbacuje sve što zadire u sferu osobne slobode, i ako se koriste baš te stvari, onda je potrebno da sve što raste na našem tlu bude pod punim svjetlom javnosti. Kad stvari budu potpuno javne, tada će se klevetnicima izmaknuti tlo. U budućnosti neće biti drugog načina. Stoga ću se, koliko je do mene, zalagati da se aktivnost antropozofski usmjerene znanosti duha odvija pod punim svjetlom javnosti. Ne treba bježati od otvorenosti. I danas jasno izjavljujem: s obzirom na razgovore koji su se s članovima vodili tijekom godina, oslobađam od svih obećanja da se ne govori o sadržaju razgovora. Svatko može, koliko god želi, podijeliti sve što se ikada dogodilo u privatnom razgovoru. Neće se naći ništa od čega bi trebalo zazirati od očiju javnosti. Tada više neće trebati brinuti o prizemnim stvarima. Želim vam dati primjer kako su te stvari nužne u susretu s očiglednim neznanjem i voljom za neznanjem.
Ne samo Erich Bamler, nego i drugi koji se bore jednako 'pošteno' kao i on, iznijeli su i u osnovi vjeruju da bi među svakakvim spomenutim ezoterijskim načelima, trebalo biti i ovo: 'Gledaj na sve što te okružuje u svjetlu nužnosti, kao nužno, kao datost, nužna sudbina'. Neko vrijeme, sve dok vjerujete da vas podržava Društvo, možete reći: Ja sam student ezoterije jer stalno meditiram: 'Na sve što vas okružuje gledajte u svijetlu nužnosti'. - Ali zašto je tim ljudima dato ovo pravilo i savjetovano ovo pravilo? Iz jednostavnog razloga jer im je to trebalo s obzirom na njihovo duševno stanje! Bio je to savjet koji nije zadirao u vašu slobodu, već savjet o čijem opsegu i ezoteričnosti ćete moći suditi ako ukažem na sljedeće: u svom nagrađenom eseju o slobodi volje, Schopenhauer pred kraj svog eseja, o našem ponašanju prema odvijanju svijeta i sudbini kaže: 'Sve što se događa, od najvećeg do najmanjeg, događa se nužno'; on govori o smirujućem učinku prepoznavanja onog neizbježnog i nužnog. Dakle, ljudima nije savjetovano ništa osim onoga što je čak i Schopenhauer smatrao provjerenim sredstvom za prevladavanje određenih duševnih depresija.
Pa, špekulirajući o očitom neznanju i volji za očiglednim neznanjem, ljudima se mogu pričati svakakve bajke: da je netko postao zelen i plav, osobito po nogama, slijedeći takva načela. A kod onih koji u svemu žele vidjeti nešto ezoterično, ove stvari se naravno mogu koristiti kao klevete. Ali upravo kada znamo da su stvari koje se rade zapravo uzrokovale ovu nužnu potrebu, tada ćemo smatrati razumljivim da mjera kao što je ona spomenuta, zapravo mora biti poduzeta; jednostavno iz razloga da se vidi da se radi o ozbiljnoj stvari. Ne žalite se meni, kome je teško kao i vama; žalite se onima na koje sam ukazao koji onemogućuju da se takva mjera izbjegne. Danas mi je jako teško jer moram odbijati privatne razgovore, koje mnogi članovi žele, iz navedenih razloga. Naravno, znam da će i ovo opet biti iskorišteno kao kleveta protiv mene, ali ne mogu sud temeljiti na osobnim razlozima, već na onome što je potrebno za naš pokret. To znači da se moram podčiniti načelu ozbiljnosti u vezi s onim što opetovano s jedne strane dovodi do laži, a s druge strane daje povoda za ogovaranje i klevete, onih koji ne žele pošteno opovrgnuti znanost duha, već je se žele riješiti na drugi način.
Istražite mnogo toga što se dogodilo i otkrit ćete da razlozi uvijek dolaze iz Društva. Društvo se vrlo rijetko napada, meta sam obično ja ili moji najbliži. Provjerite stvari. Ali napadajući mene, upravo se preko mene želi napasti znanost duha. Jer krajnje je svejedno hoće li se glupi ezoterični savjet dati ovdje ili ondje; ima ih dovoljno na svijetu. No, ono na što ljudi nisu ravnodušni, jest da je znanost duha u svojoj antropozofskoj orijentaciji kulturni čimbenik našeg vremena i da želi imati riječ. Ljudi nisu ravnodušni prema tome. Ti su ljudi ravnodušni prema nekom skrivenom ezoteriku; ali ne na onog koji u skladu sa svojom sudbinom ne može ostati skriven. Neće napadati nekog skrivenog ezoterika koji sjedne pred pedeset ljudi u Berlinu i dijeli im savjete. Napadi su počeli tek kada su knjige premašile određeni broj. Bio bi veliki grijeh protiv duha antropozofski orijentirane znanosti duha, dopustiti da ona propadne ako bi se to moglo spriječiti, tako da se, možda samo nakratko, nekih stvari moramo odreći, jer moral ljudi ispada onakav kakav je danas ispao.
Često se vidjelo kako se stvari pogrešno prikazuju; ali to kako se u antropozofski orijentiranoj znanosti duha radi, kako se izmišljaju stvari i priča sasvim drugo od onoga što se stvarno dogodilo, to je stvarno rijetkost, čak i u povijesti čovječanstva. I morate imati sklonost, ne samo da vidite lavinu kada zatrpa sela ispod, već morate imati sklonost da vidite grudvu snijega koja pada odozgo, jer ona postaje lavina. Naravno, dugo sam gledao i uvijek iznova upozoravao, ali ljudi upozorenja nisu baš čuli ili se barem nisu previše obazirali. Ljudi izvan našeg društva me optužuju da je jedna od mojih najvećih grešaka - danas već nabrajaju veće, to je bilo prije godinu dana - to što stvaram slijepe sljedbenike, što imam slijepe sljedbenike koji vjeruju autoritetu. Vjerojatno bih mogao reći, da kada bi se radilo o tome da mi članovi ukažu neko povjerenje i na temelju toga učine ovo ili ono, da obično ne naiđem na veliku podršku. U pravilu se događa suprotno od onoga što je moje miljenje. I to iz godine u godinu. Zapravo, uvijek se dogodilo suprotno od onoga što sam mislio. Ali vi to ne primjećujete, jer se obično slijedi posebna metoda: ljudi su manje pitali za moje mišljenje a više izražavali svoje, i onda govorili ljudima: to je ono što je rekao. - Bilo je daleko od toga da sam to rekao, ali dotični bi volio da sam to rekao; pa je rekao da sam ja to rekao. To je ovako: u vanjskom svijetu kažu da imam slijepe sljedbenike, ali praksa društva pokazuje da je upravo suprotno, barem kada je riječ o stvarima u kojima bi se ljudi prema meni morali odnositi s određenim povjerenjem, jer ponekad sam godinama formirao mišljenje, a druga osoba nije.
Sve ovo govorim, ne da bi bio, kako u Austriji kažu, gunđalo ili kukalo, ili se žalio, da tako kažemo, nego govorim zato jer se sada svakodnevno pojavljuju simptomi koji ukazuju da bi nas se izbacilo s kolosijeka, i zato jer se mora pojaviti tendencija da se vidi snježna gruda na vrhu, a ne lavina kada dođe dolje. Samo nekoliko sati prije nego što sam došao ovdje, između ostalog, pročitano mi je pismo, koje se odnosi na dvije osobe; ne želim navoditi imena, pa jednostavno navodim slučaj kao takav. Jedan je optužen da je s drugim prakticirao hipnozu, da je čak sjedio iza potiljka osobe i meditirao, kako bi se u duši te osobe pojavile svakakve štetne stvari. I stvar se nastavlja. To je samo jedan slučaj, zadnji, ne nije zadnji, bio je još jedan poslije, ali ovog sam čitao prije tri sata. To je danas bezazlena stvar, ali za koju godinu više neće biti: reći će da je jedan sjedio iza drugoga kako bi meditirao iza potiljka i time izvršio utjecaj. Nema sumnje da je dotična osoba maksimalno bezopasna. Ali danas, to je slučaj između dva člana; za nekoliko godina postat će 'slučaj Steiner' što će biti doista lijep slučaj za takvo proučavanje. Možda će to biti i brže, neće proći nekoliko godina.
Dakle, shvatite, da se stvarno radi o velikoj nuždi, ako budem morao pribjeći tome da jednostrano samo kažem: mora se pokušati osigurati da se znanost duha odvija pred očima javnosti. Nitko neće biti izostavljen ni na koji način, nitko neće kopati po ovome ili onome, jer se sve događa pred očima javnosti. Ali sve ono brbljanje: to je nešto misteriozno, ne smijem to reći, i tako dalje - to više ne bi trebalo davati povoda klevetama. Naša komunikacija mora ostati prijateljska, ona u bliskoj budućnosti ne bi smjela biti drugačija od one koja se odvija između prijatelja, jer u načelu, privatni razgovori u bliskoj budućnosti moraju prestati. Možda će naši dragi članovi biti primorani, makar to bilo i neugodno, biti malo pažljiviji i voditi računa o stvarima kojima se dosad posvećivalo malo pažnje.
Kao što sam rekao, oprostite mi što sam ove stvari iznio danas; postavio sam ih kada je zapravo predavanje već bilo gotovo, ali morao sam ih iznijeti jer se odnose na vitalna pitanja Antropozofskog društva, antropozofskog pokreta. Upravo zbog toga, a ne zbog neljubaznosti, mi je jako, jako žao, što u bliskoj budućnosti neću moći voditi privatne razgovore s dragim članovima, koje uvijek rado vodim. Tada se neće moći pojaviti ono što naši zlonamjerni neprijatelji žudno traže, neće moći biti konkretno. - Jer, dragi prijatelji, možete naravno staviti prigovor, a svatko to čini na suptilan način, naime: ali mogao bi razgovarati sa mnom. - To su rekli svi oni koji sada napadaju na najprljaviji način; a neke od njih koji su sada njihovo oruđe, u Društvo su doveli vrlo, vrlo cijenjeni članovi Društva. U nekim aspektima treba biti drugačije, ali to se može promijeniti samo kroz članove.