.- Dvanaesto predavanje, Stuttgart, 23 veljače 1918.
Mišljenje, osjećaj i volja, kao stanja budnosti, sna i spavanja. Rasprava F. Th. Vischer o 'mašti snova'. Podrijetlo naših emocionalnih i impulsa volje u carstvu umrlih. Uvjeti za općenje s dušama pokojnika. Važnost trenutka padanja u san i buđenja za ovaj odnos. Naši snovi o umrlima. Sudjelovanje umrlih u povijesnom razvoju. Nestvarnost običnog gledanja na povijest. Odlomak iz inauguracijskog govora Friedricha Schillera kao primjer. Razlika u našem odnosu prema dušama onih koji su umrli mladi i onih koji su umrli stari. Potreba za dubljim promišljanjem. Okretanje Gustava Hervesa od kozmopolitizma kao primjer površnog promišljanja. Orijentalni pogled na Srednju Europu, i američki pogled na cijeli srednjoeuropski život. Razmišljanje o zadaći znanosti duha.
Teško da je u bilo kojem drugom razdoblju ljudskog razvoja bilo toliko nužno kao u ovom sadašnjem, zadubiti se u zagonetke nadosjetilnog života, iako teško da je bilo koje drugo vrijeme toliko odbacivalo ovo zadubljivanje u nadosjetilne zagonetke kao ovo naše sadašnje. Ova naizgled daleka pitanja, danas moraju biti posebno bliska ljudskoj duši. I zato ćemo se danas osvrnuti upravo na ono što materijalistička svijest modernog doba smatra nužnim odbaciti, a što je, ipak, beskrajno potrebno ljudskom životu. A spoznati da je ono na što se misli sa beskrajno potrebno ljudskom životu, jedna od posebnih zadaća našeg vremena. Počet ćemo s nekoliko napomena o nečem dobro poznatom, kako bismo materijal koji smo često razmatrali s ove ili one točke gledišta, sagledali iz drugog ugla.
Svi znamo da je od posebne važnosti za duhovno-znanstveno promatranje, uvijek iznova promatrati život prema njegovim dvjema velikim suprotnostima koje igraju ulogu u svakodnevnom životu, promatrati ga prema posebnoj prirodi izmjenjivih stanja spavanja i budnosti. Upravo te polarne suprotnosti spavanja i budnosti morali smo imati na umu iz raznih perspektiva u našem duhovno-znanstvenom istraživanju.
Sada već znate iz raznih izvještaja da je ova razlika, kakva se obično pravi između spavanja i jave, prema kojoj je ljudski život podijeljen na takav način da čovjek oko dvije trećine dana, ili više, živi u budnoj svijesti - ili čak manje - a trećinu provodi u svijesti spavanja, da je to u početku samo vanjsko i površno opažanje. Čak i ako se ovako neposredno prikazana materija razvija u cilju razumijevanja karaktera spavanja i budnosti, ona za duhovno-znanstveno gledanje ostaje pomalo površna u odnosu na dubine koje se ovdje mogu doseći. Jer moramo biti načisto s činjenicom da stanje spavanja u našem duševnom životu nije prisutno samo kada spavamo u površnom smislu, ne samo u vremenu koje prođe između padanja u san i buđenja, već da naša suša stanje spavanja donekle nosi u takozvano budno stanje. Istina, čak i kada smo budni u običnoj svijesti, zapravo smo samo djelomično budni. Nikada nismo potpuno budni u ovom običnom stanju svijesti. A ako se iz perspektive znanosti duha zapitamo: koliko smo to potpuno budni? - onda si moramo dati odgovor: budni smo u odnosu na sve što nazivamo percepcijom vanjskog osjetilnog svijeta i procesiranje tih percepcija kroz ideje. U našem opažajnom i životu predodžbi, u našem misaonom životu, nedvojbeno smo budni. Ne bismo ni pomislili govoriti o ovom budnom stanju da to stanje ne opisujemo kao unutarnje duševno stanje koje je prisutno kada u potpuno svjesnom stanju opažamo vanjski svijet i razmišljamo o njemu i stvaramo predodžbe.
Ali ne možemo reći da smo u životu osjećaja budni u istom smislu kao što smo budni za svoj opažajni život i život predodžbi. Jednostavno je zabluda ako osoba vjeruje da je budna od trenutka kada se probudi do trenutka kada zaspi u odnosu na svoj život osjećaja, svoj afektivni život, svoj emocionalni život, od trenutka kada se probudi do trenutka kada ide spavati, kao što je budna u pogledu svoje percepcije i mišljenja ili predodžbi. Svatko tko se prepusti ovoj zabludi čini to jer svoje osjećaje uvijek pratimo predodžbama. Ne samo da zamišljamo vanjske stvari, ne samo stol i stolicu, drvo i oblak, nego također zamišljamo svoje osjećaje; i zamišljajući svoje osjećaje, budimo se u predodžbama osjećaja. Ali sami osjećaji izviru iz podsvjesnih dubina duše. Za one koji mogu promatrati unutarnje procese duše, osjećaji, afekti, emocije, čak i strasti, nemaju veću unutarnju budnost od dojmova sna. Dojmovi sna su slikoviti. Za našu običnu svijest, znamo ih vrlo dobro razlikovati od vanjskih percepcija. Naša svijest nije ništa budnija za osjećaje nego za snove. Kad bismo svakom snu, odmah nakon buđenja, dodali predodžbu, a da ne možemo razlikovati san od predodžbe sna, baš kao što svojim osjećajima uvijek dodajemo misao, predodžbu, svoje bismo snove također smatrali sadržajem budnog iskustva. Sami po sebi, naši osjećaji nisu doživljeni budnije od naših snova.
A naše impulse volje još manje doživljavamo u budnom stanju. S obzirom na volju, čovjek stalno spava. On zamišlja kada nešto želi; ima predodžbu kada - uzmimo jednostavan impuls volje - ispruži ruku da nešto zgrabi. Ali ono što se zapravo događa u životu duše i u životu tijela, kada ispružimo ruku da nešto povučeno prema sebi, ostaje nesvjesno, kao spavanje bez snova. Dok o svojim osjećajima sanjamo, kroz našu volju spavamo. Kao osoba osjećaja mi sanjamo, kao osoba volje također spavamo u takozvanom budnom stanju, tako da i kada smo budni, tj. od buđenja dok ne zaspemo, budni smo samo polovicom svog bića, dok drugom polovicom bića nastavljamo spavati. Budimo se u odnosu na naše percepcije i naš misaoni život, spavamo i sanjamo u odnosu na naš život volje i naš život osjećaja. Takve se stvari teško mogu dokazati ili potkrijepiti nečim jačim od onoga što je već rečeno. Jer hoće li netko prepoznati takve stvari ovisi o tome može li ispravno promatrati život duše. Svatko tko može ispravno promatrati ovaj duševni život, sigurno će otkriti unutarnju duševnu jednakost osjećaja, afekata, strasti i snova. Postoji vrlo lijepa rasprava Friedrich Theodor Vischera, takozvanog V-Vischera, koji je posebno dobro poznat u ovom gradu, 'Fantazija snova', gdje iznosi ispravno zapažanje o odnosu između života osjećaja i strasti i svijeta snova.
Tako i kroz život prolazimo budni, ne samo okruženi svijetom koji percipiramo svojim osjetilima, svijetom o kojem mislimo, već okruženi svijetom o kojem zapravo možemo samo sanjati u svojim osjećajima, o kojem mi, dok stojimo unutar njega svojim impulsima volje, ne doživljavamo ništa više nego što doživljavamo o svojoj okolini dok spavamo, zapravo ništa. Ali svijet koji ne doživljavamo dok spavamo je svuda oko nas. Kao što se stolovi i stolice i drugi predmeti nalaze u prostoriji u kojoj čovjek spava, ali koji o njima ne zna ništa dok spava, tako ni čovjek ne zna ništa o svijetu iz kojeg dolaze njegovi impulsi osjećaja i impulsi volje, jer neprestano spava u odnosu na ovaj svijet. Ali upravo taj svijet, u odnosu na koji neprestano spavamo, onaj je koji dijelimo s ljudskim dušama koje više nisu utjelovljene u tijelu.
Iz različitih perspektiva, pokušali smo upotrijebiti znanost duha kako bismo izgradili most između takozvanih živih i takozvanih umrlih. Taj most možemo izgraditi i predodžbama da smo u uobičajenom budnom stanju povezani s osobama utjelovljenima u fizičkom tijelu, jer su one dostupne našoj percepciji i našem misaonom životu. Mi nismo povezani s takozvanim umrlima u našem normalnom budnom stanju, jer stalno spavamo u odnosu na dio svijeta oko nas. Kad bismo prodrli u ovaj svijet u odnosu na koji spavamo, ne bismo više bili odvojeni od svijeta u kojem čovjek živi između smrti i novog rođenja. Kao što smo okruženi zrakom, okruženi smo i svijetom u kojem se čovjek nalazi između smrti i novog rođenja, ali o tom svijetu ne znamo ništa, upravo iz navedenog razloga: jer ga prespavamo. Vidovita svijest, kako je često karakteriziramo, dovodi do prepoznavanja ovog svijeta koji bi inače previdjeli, svijeta u kojem se čovjek nalazi između smrti i novog rođenja. Prodrijeti u ovaj svijet na način da se dođe do izvjesne sigurnosti o njemu, da vlastita duša prolazi kroz vrata smrti duhovno živa da bi ušla u drugi svijet i vratila se u novi život na Zemlji, to relativno nije teško ako pažljivo dopustite da ono što je napisano u knjizi 'Kako se stječe uvid u više svjetove?' djeluje na vašu dušu, ili sadržaj sličnih knjiga.
U ovaj svijet koji čovjek doživljava između smrti i novog rođenja, mnogo je teže prodrijeti na način da se između čovjeka ovdje, i konkretnih umrlih ljudi mogu uspostaviti konkretni odnosi. Ti odnosi uvijek postoje na određeni način, barem između određenih živih ljudi i određenih umrlih ljudi. Ali upravo u ovome što sam danas rekao možete vidjeti razloge zašto ljudi nisu svjesni da uvijek postoje odnosi između njih samih i određenih takozvanih umrlih ljudi. I upravo ono što vidovita svijest doživljava kada se može dovesti u odnos s pojedinačnim umrlim ljudima, može nam dati upute o tome zašto u običnoj budnoj svijesti čovjek ne zna ništa o svojim odnosima s umrlima, koji su, kao što rekoh, uvijek prisutni kao stvarni odnosi. Ako se žele uspostaviti takvi svjesni odnosi između budne svijesti i određenih umrlih ljudi, potrebno je steći određena duševna iskustva koja su potpuno različita od duševnih iskustava na koja smo navikli u budnoj svijesti. Upravo na tom polju treba odbaciti sve navike koje su stečene za prepoznavanje fizičke okoline, i zamijeniti ih drugima, ako se želi prodrijeti u konkretni duhovni svijet vidovitom sviješću. Ako se promatrač nađe licem u lice s vrlo specifičnom individuom, takozvanom umrlom osobom, onda on, naravno, može ispravno komunicirati s njom, ali mora ići dalje od određenih duševnih navika. Način na koji netko u takvom slučaju, doživljava duhovno, prirodno budi neobičnost kod onih kojima su takve ideje potpuno nepoznate.
Kada stojimo licem u lice s drugom osobom ovdje u fizičkom svijetu i razgovaramo s njom, znamo da kada nešto kažemo drugoj osobi, ono što kažemo dolazi od naših vlastitih glasovnih organa, zrači od nas, takoreći ide onom drugom. I kada nam on nešto odgovori ili nam kaže, to ide iz njegovih glasnica i zrači prema nama. - Sasvim je drugačije kada imate konkretne odnose između vidovite svijesti i vrlo konkretne umrle osobe. Stvar je u tome da se morate potpuno naviknuti na to. Ako mi sami umrlom nešto priopćimo, ako umrlog pitamo, ako mu nešto kažemo, onda - koliko god to čudno zvučalo - morali smo steći sposobnost da ono što sami kažemo dođe do nas od njega, da izvire iz njega i zrači do nas. Da bismo umrloj osobi mogli prenijeti poruku, moramo se moći isključiti i živjeti u njemu, na način da stvarno govori kada ga pitamo, kada mu dajemo poruku. A opet, kada nam on odgovori, kada nam želi dati poruku, onda ona izlazi iz naše vlastite duše, onda se oglasi tako da znamo: zrači iz nas, da tako kažem. Dakle, moramo se skroz izokrenuti, prevrnuti, ako želimo imati odnos s konkretnim umrlim. Čak i ako se to može prikazati na jednostavan način, to je izuzetno teška stvar za duševno iskustvo. Iznimno je teško naučiti se ponašati suprotno od onoga na što smo navikli u fizičkom svijetu. Međutim, pravi odnos s takozvanim umrlima moguć je samo pod tim uvjetima.
No ako, s druge strane, uzmete u obzir činjenicu da nešto iznutra morate potpuno ponovno naučiti, shvatiti ćete da uvijek mogu postojati odnosi između takozvanih živih i takozvanih umrlih, ali da takozvani živi pokazuju malo sklonosti prema prepoznavanju tih odnosa. Jer živi su navikli - a takva navika znači više nego se to obično misli - kada sami nešto kažu, da opažaju kako to zrači iz njih samih; kada druga osoba nešto kaže, osjete kako to zrači od druge osobe. I svatko tko je potpuno zahrđao s predrasudama fizičkog svijeta, naravno, smatrat će nešto poput ovoga što sam upravo rekao, potpuno glupim. Ali to je ovako: ne možete prodrijeti u duhovni svijet ako se ne upoznate s činjenicom da je mnogo toga u duhovnom svijetu - kažem mnogo, ne sve - upravo suprotno navikama koje smo stekli ovdje u fizičkom svijetu. A ono što sam upravo objasnio nešto je sasvim suprotno. Samo ako se vrlo intimnom vježbom nađete u tako neobičnim odnosima, možete prosuditi kakvi su uobičajeno odnosi s konkretnim umrlim osobama i kako su ti odnosi oblikovani.
Kao što sam rekao, ti odnosi postoje. Ako želimo pogledati te odnose, ne smijemo zaboraviti da uz uobičajena polarno suprotna iskustva dana, budnost i spavanje, moramo dodati još dva koja su posebno važna za odnos između takozvanih živih i takozvanih umrlih, ali doživjeti to svjesno, protivi se normalnim ljudskim navikama. Uz uobičajenu budnost i spavanje, postoji i uspavljivanje i buđenje. Ta trenutna stanja uspavljivanja i buđenja, jednako su važna za cjelokupni duševni život čovjeka kao i dugotrajno spavanje i budnost, ali su prolazna. Čovjek ne doživljava trenutak buđenja jer upravo nakon njega slijedi potpuno buđenje, a čovjek nije sklon percipirati tako brzo kako bi to morao percipirati ako bi želio iskoristiti prolazni trenutak buđenja; utopljeno je, preplavljeno, naknadnim budnim životom. U naivnijim ljudskim vremenima, gdje se o takvim stvarima znalo mnogo, također je nagovještavano kakve veze ima taj odnos s ljudskom dušom. Ali malo po malo, što više materijalizam napreduje, te stvari nestaju. Često čujete naivne, primitivne ljude u zemlji kako govore: kad se probudite, ne smijete odmah pogledati u svijetlo prozora, ne smijete odmah otvoriti oči. - To proizlazi iz vrlo dubokog instinkta, iz instinkta da se trenutak buđenja ne utopi odmah u budni život dana, kako bi se moglo zadržati nešto od onoga što je tu u trenutku buđenja.
No trenutak kada zaspite jednako je važan, ali obično zaspite odmah nakon toga. Svijest tada prestaje. I stoga trenutak padanja u san, obična svijest ne zapaža pravilno.
Ono što je posebno važno za odnos čovjeka koji je utjelovljen ovdje u fizičkom svijetu, s umrlima, jest ono što se može doživjeti i doista se doživljava u trenutku uspavljivanja i u trenutku buđenja. Takve se stvari mogu promatrati naravno, samo uz pomoć vidovite svijesti. Ako vidovita svijest uspije uspostaviti takve odnose s konkretnim umrlima, koji se mogu uspostaviti samo kroz gore opisanu potpunu preobrazbu i ako se stanje duše tome prilagodi, onda će moći i prosuditi kakvi su stvarni, ali nesvjesni odnosi, između takozvanih živih i takozvanih umrlih. Najbolje vrijeme da konkretnim umrlima prenesemo ono što smo razvili u našim dušama, trenutak je kada zaspimo. A najbolje vrijeme za dobivanje odgovora, za prijenos poruka od umrlih u fizički zemaljski život je trenutak buđenja.
Ne treba nas iznenaditi činjenica da ono što sam upravo rekao, zahtijeva da osoba umrloj osobi postavi pitanje dok tone u san, i da se prima odgovor ili povratna informacija tek kada se budite. S obzirom na nadosjetilni svijet vremenske prilike su potpuno drugačije. Ono što je u fizičkom svijetu odvojeno satima, u stvarnom nadosjetilnom svijetu, ne mora biti. Definitivno se može reći: dok se ovdje u fizičkom životu, kad se nekoga nešto pita, odmah se očekuje odgovor, tamo se osjeća da je odnos takav da ako se umrlima postavi pitanje kada se pada u san, odgovor dobijete kada se probudite. Takav odnos uistinu uvijek postoji, između živih i umrlih.
Zapravo, svaka osoba koja je prolaskom kroz vrata smrti izgubila druge sebi drage osobe na fizičkoj razini, ima takve odnose koji svoje najvažnije trenutke doživljavaju kada zaspu i kada se bude. Jedini razlog zašto ih se ne osvijesti, je taj što ti povoljni trenuci brzo prođu i čovjek nije naviknut u svijest upijati ono što mu dolazi pred dušu u tim trenucima koji brzo prolaze. Kako bismo uhvatili ono što nam dolazi u takvim prolaznim trenucima, ništa nije prikladnije od bavljenja finijim, suptilnijim mislima znanosti duha. Tko stekne znanost duha na takav način da ona nije samo znanje glave, nego unutarnja supstanca same duše, nešto što se ne shvaća samo mudrošću nego i ljubavlju, tako da u cijelosti prijeđe u dušu, svatko tko ne slijedi ideje znanosti duha sa znanstvenom znatiželjom ili željom za znanjem, nego ih također slijedi s ljubavlju, u svoju dušu će imati ulivenu snagu ljubavi da će, upravo tom ljubavlju, uz malo pažnje, posebno spoznati i osvijestiti veliku važnost ovdje spomenutih trenutaka padanja u san i buđenja. I što više znanost duha prodre u ljudske duše, to će više ljudi u stvarni život upijati ne samo ono što doživljavaju dok su budni, već i ono što im dolazi iz nadosjetilnog svijeta kada zaspu, ali posebno kada se bude. Samo nam mora biti jasno da stvarne odnose poput ovih o kojima sada govorim, možemo uspostaviti samo s umrlima s kojima smo nekako karmički povezani. Ali karmički smo povezani s mnogo više duša nego što mislimo. Za svjestan ili nesvjestan odnos između živih i umrlih, karmička veza je nešto toliko neophodno, kao što je neophodno fiksirati oko na neki osjetilni predmet da bismo ga opazili. Baš kao što se osjetilni odnos mora uspostaviti, preduvjet za odnos između živih i umrlih je, da među njima bude karmička veza ili barem bude uspostavljen određeni karmički odnos.
Ako sada prvo razmotrimo trenutak uspavljivanja, to je posebno pogodan trenutak okrenuti se nekome tko je preminuo, a tko nam je bio drag i vrijedan, tko je inače karmički povezan s nama, s kim smo razlili odnos. Trenutak kada zaspite posebno je dobar za to. Svoje odnose s umrlima, s kojima smo karmički povezani, prirodno razvijamo u budnom dnevnom životu od buđenja do padanja u san. Sjećamo se umrlih. Sve što mislimo o umrlima na način da bismo im to htjeli prenijeti, što bi im htjeli reći, sve se skupi u trenutku kada zaspimo, i čak i ako toga ostanemo nesvjesni, dopire do umrlih. Samo što su neka duševna stanja posebno povoljna za tu komunikaciju, dok su druga stanja nepovoljna.
Vidite, samo suho, hladno razmišljanje o umrlima nije baš prikladno za stvarno dopiranje do umrlih i komunikaciju s njima. Ako želimo da trenutak padanja u san doista postane vrata kroz koja naša vlastita duševna iskustva zaista dopiru do umrlih, tada umrlima kod smo budni moramo pristupiti na drugačiji način nego kroz hladne, suhe misli. Moramo pokušati potaknuti misli koje su nas s umrlim povezivale dok je još bio ovdje među takozvanim živima. U svoje misli moramo staviti to što može stvoriti osjećajnu vezu. Razmišljanje o umrlima na ravnodušan način ne pomaže mnogo. Ali dobro je podsjetiti se na sve ono što vas drži emocionalno povezanima s njima: kako ste s umrlom osobom bili ovdje ili ondje, samo kako ste razgovarali s njim, zato jer ste razvili živo zanimanje iz osjećaja za nešto što ga je posebno zanimalo; ili u sebi probuditi situaciju, kao da ste s umrlom osobom bili ovdje u životu negdje, i nešto što je dotaklo njega dotaklo je i vas, ili obrnuto; kako ste podijelili nešto što je s drugim doživio i svidjelo mu se, kako bi to doživio zajedno s vama. Ne suhe misli, nego misli prožete ljubavlju, ugodom! Te misli zatim ostaju u našoj duši do trenutka kada zaspimo. I tamo ćete pronaći vrata kroz koja možete sigurno doći do umrle osobe.
Zaista se ne bi trebali zatvarati u vezi ovih stvari. Kada sanjamo umrlu osobu, u mnogim slučajevima - naravno ne u svim slučajevima - tu dolazi do stvarnog odnosa u umrlom osobom. Ali ono što sanjamo, u mjeri u kojoj slijedi nakon trenutka kada zaspimo, zapravo je samo snolika, slikovita preobrazba onoga što priopćavamo umrlima. Kada se te misli stvarno jave ne doživljavamo trenutak uspavljivanja, kao što je upravo opisano, jer trenutak utonuća u san tako brzo prođe. Ali ovaj trenutak uspavljivanja zapravo odzvanja u snu koji slijedi, završava u snu. Ako dobro shvatimo stvar, snove o umrlima nećemo tumačiti kao poruke umrlih. Mogli bi biti, ali obično nisu. Impulsi koji dolaze do naše svijesti nam govore sljedeće. Ako sanjamo umrlu osobu, to znači: prethodnog dana smo svojevoljno ili nehotice, mislili na umrlu osobu na način kako sam opisao. Ta je misao pronašla put do umrle osobe, a san nam pokazuje da smo zapravo razgovarali s umrlom osobom. Ono što nam umrla osoba tada odgovara, što nam umrla osoba govori, te poruke od umrle osobe, one posebno lako dolaze u trenutku buđenja. I one bi puno lakše došle do takozvanih živih, samo da danas imaju vremena i da imaju sklonosti obratiti malo pozornosti na ono što izranja između linija života iz dubokog podzemlja svijesti.
Da, današnji čovjek je tašt i sebičan, a kad mu se nešto pojavi u duši, obično mu je jasno da je to njegov genij. Biti skroman, ukor je koji ulazi u život; ljudima nije lako biti ponizan u srži njihova bića. Biti skroman znači da se nauči razlikovati između onoga što dolazi iz vlastite duševne moći, i onoga što u duši nastaje od vanjskih, nadosjetilnih impulsa. Baš kao što osoba koja ima vidovitu svijest vidi, osjeća i opaža odgovor umrlog čovjeka koji se diže iz njegove vlastite duše, dakle tako ti odgovori od umrlih, ove poruke od umrlih dolaze iz dubine duše tijekom vremena budnosti, od buđenja do padanja u san. No, može se reći: kao što čovjek danju ne vidi zvijezde - iako su stalno na nebu - jer ih sunčeva svjetlost zaglušuje, isto tako malo u običnoj svijesti čovjek opaža ono što neprestano izranja iz dna njegove duše, jer je vanjski život, koji uzrokuje dojmove osjetila, zaglušuje. Ako netko intimno upozna vlastitu dušu, nauči razlikovati ono što izvire iz njega samog, od onog što zvuči kao nešto strano iz vlastite duše, tada postupno uči prepoznati poruke umrlih u svom budnom životu. Tada se to znanje poveže s nečim iznimno važnim. Onda kažete sebi: mi zapravo nismo odvojeni od umrlih, umrli žive među nama. Oni se ne oglašavaju kao druga osjetilna bića koja nam svoje impulse šalju izvana, nego se oglašavaju iznutra, govore nam kroz našu nutrinu, podržavaju nas.
No, čovječanstvo sadašnjosti i neposredne budućnosti teško će se, ma koliko to bilo nužno, teško naviknuti da više ne vjeruje da impulsi pod kojima djeluje dolaze samo iz vanjskog osjetilnog svijeta, da prepoznaje da u onome što zovemo naš socijalni život, ne sudjeluju samo takozvani živi, nego i takozvani umrli, da su umrli uvijek tu i rade u nama i s nama. Stari su to znali u mitskoj formi. Ako su stari ljudi obožavali one koji su umrli kao plemenske gospodare, kao bogove predaka, to je bilo zato jer su drevni ljudi, u svojoj atavističkoj svijesti, imali znanje da su umrli uvijek tu, da uvijek djeluju kroz žive. Ta svijest je iz dobrih razloga, za čovječanstvo morala biti izgubljena, ali mora se vratiti! Morat ćemo ponovno znati da su umrli oko nas, da umrli govore kroz naše duše, da smo s njima u zajednici. Morat ćemo priznati da pitati kakav je zapravo život treba pitati znanost duha, i vanjska znanost o životu mora voditi u zabludu, jer ne zna razlikovati ono što dolazi iz osjetilnog svijeta i ono što dolazi iz nadosjetilnog svijeta. Uglavnom, naša je historiografija postupno postala nešto potpuno groteskno i besmisleno. Govori se o idejama koje bi trebale živjeti, kao da su doletjele poput kolibrića ili neke druge ptice, dok su u stvarnosti impulsi, koji često postoje kao povijesni impulsi, upravo impulsi umrlih.
Ta se svijest o životu u zajednici s umrlima mora razvijati. I kako se svijest razvija i kako se život ljudske duše potom pročišćava kroz koncepte znanosti duha, koji ne uspijevaju pročistiti ljudski život samo ako su konceptualizirani teoretski, a ne s ljubavlju - dok se to sve događa, umrli će, na neki način, za svijest čovječanstva također postati prisutni. Tada će se uzeti u obzir veliki dio stvarnosti koji se danas ne razmatra, nesvjestan je. Tek tada će ljudi živjeti u punoj stvarnosti i s punom stvarnošću. To je zadatak za čovječanstvo od ovog vremena nadalje. Jer čovječanstvo trenutno živi u velikoj katastrofi. Dublji razlog zašto je došlo do ove katastrofe je to što su ljudi zaboravili živjeti u stvarnosti. Ljudi su materijalističkom sviješću veoma odvojeni od stvarnosti. Oni vjeruju da su blizu stvarnosti jer prihvaćaju samo jedan dio stvarnosti, osjetilnu stvarnost, a drugi dio vide kao predmet puke fantazije; ali upravo se na taj način odvajaju od stvarnosti ne prepoznajući jednu stranu stvarnosti. To znači da ne dobivate nikakve koncepte koji prodiru u stvarnost. Kad bi samo shvatili da nešto poput ovoga što sada govorim, govori puno stvarno praktičnih stvari za sadašnjost!
Naša djeca i mladi danas uče povijest. U moderno doba, dugo vremena ljudi su se navikli učiti povijest, odnosno ono što smatraju poviješću. Ali koliko su ljudi načuli iz povijesti? Pa, danas su ljudi vrlo često pozvani da se zapitaju o događajima, koji se kao elementarni događaji događaju svaki sat: što nas o tome uči povijest? - Možete uvijek iznova čitati rečenicu: iz povijesti možete naučiti ovo ili ono. - Ljudi jednostavno ništa ne nauče iz stvarnosti. Nikada do sada nismo mogli toliko naučiti iz stvarnosti kao u posljednje tri i pol godine. Ali bezbroj ljudi propušta ovu beskrajno značajnu stvarnost. Kad su počela katastrofalna zbivanja, vrlo pametni ljudi, koji su vjerovali da su iz povijesti puno naučili, govorili su koliko će ta ratna zbivanja, kako su ih nazivali, trajati. Razlozima koje su mogli imati, mogli su i potkrijepiti ono što su rekli; rekoše: četiri do šest mjeseci; na temelju znanja koje čovjek ima, ova ratna katastrofa ne može više trajati. - Definitivno su se tako oglasili. Pa, činjenice su se pokazale drugačije. I ne morate biti neka nevažna osoba da biste bili zavedeni onim što danas nazivaju poviješću. Zaista nimalo beznačajna osoba preuzela je mjesto profesora povijesti na sveučilištu 1789. godine i održala inauguracijski govor u kojem je ova nimalo beznačajna osoba rekla da povijest uči da je vrlo vjerojatno da će u budućnosti europski narodi činiti svašta i da će se međusobno svađati, ali da se više ne mogu komadati; čovječanstvo je previše napredno za to. Godine 1789, ne beznačajna osoba, Friedrich Schiller, to je izjavio kada je preuzeo svoju profesuru na temelju povijesne perspektive koju bi s pravom mogao Schiller imati. Ali što je uslijedilo nakon onoga što je Schiller rekao? Francuska revolucija; veliki ratovi početkom 19. stoljeća. A da je lekcija povijesti da se europski ljudi, kao članovi jedne velike obitelji, više nikada ne bi mogli komadati, onda bi sadašnji događaji pogotovo bili nemogući.
Koliko god čudno zvučalo, potrebno je ponovno učiti o tim stvarima. Ono što se nazivalo poviješću uopće nije povijest. U povijesnom životu ulogu igraju nadosjetilne sile. Na povijesni život utječu umrli, a pravi povijesni sud izroniti će tek kad se taj sud donese na duhovno-znanstvenoj osnovi. Sve dok se to ne dogodi, povijest nikada ničemu neće poučiti, nikada neće postati praktična znanost, nikada neće biti prikladna za pružanje načela za ono što se mora dogoditi. Zato su ljudi danas tako bespomoćni pred događajima, jer je u naše vrijeme potrebno duhovno-znanstvene maksime učiniti praktičnim temeljem života. Sve dok se to ne dogodi, katastrofalni događaji neće biti istinski prevladani.
Rekao sam: za zbližavanje s umrlima posebno su korisne misli koje proizlaze iz emotivnog odnosa s umrlom osobom i koje se pamte na način da se čovjek sjeća i tog emotivnog odnosa. Osobito je povoljno za dobivanje odgovora od umrle osobe, posebno je povoljno da umrla osoba utječe na naše živote, ako umrlu osobu stvarno poznajemo, ako imamo priliku proniknuti u njenu bit. Znanost duha također može dati poticaj za pronicanje u prirodu drugih ljudi. Jer danas, upravo zbog materijalističkog stanja duše, jedva da je moguće da se ljudi u životu upoznaju. Misle da se poznaju, ali samo se mimoilaze, pozdravljaju. Danas možete biti u braku s nekim trideset ili više godina - a poznavati ga vrlo malo. Potrebna je određena profinjenost duše da bi se spoznala priroda drugoga. Ako možete upoznati prirodu druge osobe kao što poznajete vlastitu, tada imate preduvjet da se njene prirode prisjetite. Ako se prisjetimo prirode umrle osobe kojoj želimo postaviti pitanja vizualizirajući nešto što nas emocionalno povezuje s njom i živo zamislimo njenu prirodu, tada ćemo sigurno dobiti odgovor; tada je na nama samo da razvijemo potrebnu pozornost na interakciju onoga što smo uputili umrlome s onim što će se sigurno vratiti od umrlog, kada se prisjetite spomenutog emocionalnog odnosa. Tada je moguće da ono što donosimo umrlima može dobiti svoj odgovor od umrlih, ako duši možemo predstaviti ono što smo stvarno razumjeli o njegovoj prirodi.
Vidovita svijest može pružiti informacije o mnogim drugim konkretnim odnosima s umrlima. Danas želim razgovarati o još jednoj stvari. Vidite, oni koji prolaze kroz vrata smrti kao naši rođaci ili naši prijatelji ili drugi ljudi koji su karmički povezani s nama, oni tamo idu ili kao djeca ili kao mladi ljudi ili kao stariji ljudi. Ako netko vidovitom sviješću promatra kakvi su odnosi s raznim umrlima, onda se može reći sljedeće u vezi s ovim umiranjem u različitim godinama. Kada djeca ili mladi prođu kroz vrata smrti, odnos koji održavaju s onima koji su ostali može se opisati sljedećim riječima: djeca ili mladi ne gube one koji su im ovdje bili rod, oni su zapravo ostali tu. I ono što doživljavamo kao bol, tugu, iz toga dobiva svoj karakter. Ako osoba koja je obdarena vidovitom sviješću promatra psihičku bol koju majka ili otac imaju zbog preminulog djeteta, ta je psihička bol potpuno drugačija od boli koju čovjek osjeća kao mlad kad starija osoba umre. Svakako, na površnoj, vanjskoj razini ta su duševna iskustva više-manje ista, ali kad ih se intimnije shvati, bitno su različita. Ljudi koji su umrli mladi ne odlaze, oni zapravo ostaju tu - tako se može opisati odnos - i žive dalje s našim dušama, žive dalje u našim dušama. A to je zapravo bol koju osjećamo, tuga koju osjećamo, to je ono što sami mladi umrli doživljavaju u nama. To se pretvara u našu bol, u našu tugu. Ostaju s nama. To je spoznaja vlastite boli, koja ne bi morala biti bol, ali bol za nas nastaje kada se unese u naše duše.
Tuga koju osjećate prema starijoj osobi zapravo je osobna bol. Želim reći da je to bol koja je manje suosjećajna, više sebična bol, vlastita sebična bol. Jer ako se želi opisati odnos između mlade osobe koja je ostala i starije osobe koja je otišla, sa stajališta vidovite svijesti, može se reći: stariji pokojni nas ne gube. Mi ne gubimo mlađe pokojne; stariji pokojni nas gube, ostavljaju, oni donekle odnose dušu sa sobom, nose je sa sobom u njihovoj snazi na daljnji put. Ne gube one koji su ostali ovdje. I stoga je taj odnos prema takvoj starijoj osobi koja je umrla, potpuno drugačiji nego prema nekome tko je umro mlađi. Osoba koja je umrla starija nema tendenciju živjeti u duši osobe koja je ostala ovdje, jer sa sobom nosi unutarnje biće, otisak unutarnjeg bića.
Poznavanje ovoga što sam upravo rekao nije nimalo beznačajno u životu, jer ono što nazivamo sjećanjem na umrle, sasvim posebno osvjetljava. Za mlađe umrle je dobro to sjećanje - hoću reći, kult umrlih - oživjeti na takav način razviti ga, tako da ostanemo općenitiji, da misli ili kutne radnje ili drugo, budu raspoređeni na način da se manje fokusiramo na pojedinca, na osobne aspekte umrlih, nego da više imao svjetske osjećaje i svjetske misli. Osoba koja je ostala s nama a umrla je mlada, tamo se osjeća ugodno. U slučaju nekoga tko je umro stariji, posebno je dobro ako imate odgovor na njegove individualne potrebe, ako su misli koje im upućujete osmišljene na takav način da imaju veze s njegovom osobnošću, i da su oblikovane za njegovu osobnost. U slučaju nekoga tko je nedavno umro, osobito je dobro ako se pogrebni obred organizira tako da se razvije svojevrsni kult, uvriježeni kult koji ima simboličko značenje. Katolički pogrebni obred posebno je prikladan za osobe koje su umrle u mlađoj životnoj dobi, jer se u većini zemalja manje obazire na pojedinačne okolnosti ili ih uopće ne razmatra, već je simboličan, za sve općenit. Za duše koje umru mlade i ostanu s nama, najbolje je primijeniti obrede koji su u odnosu na pokojnika jednako primjereni svima, s općenitim svjetskim simbolima i svjetskim osjećajima. Za one koji su umrli u starijoj dobi bolja je protestantska pogrebna služba, gdje se više ulazi u život pojedinca, i više se povezuje s osobnim životom osobe koja je umrla. I u pojedinačnom sjećanju koje se posvećuje takvom umrlom čovjeku, ono što je bolje za starijeg umrlog je ono što je osobno vezano za njega, što nije primjenjivo na svakog umrlog, nego samo na njega.
Ako znate ove stvari, onda će naš život osjećaja također biti diferenciran u odnosu na umrle koji su preminuli. Znamo razlikovati kako se duša treba ponašati prema mlađoj ili starijoj umrloj osobi. Život je obogaćen u svojim najintimnijim aspektima kada se preuzme ideja znanosti duha, da nam ne pripadaju samo duše koje žive u fizičkim tijelima, nego i bestjelesne duše. Tek tada osoba uranja u punu stvarnost. Mora se stalno ponavljati: govoreći o duhu općenito ne stižete daleko. Govoriti o duhovnom životu općenito, kao što to čine neki filozofi, ili kao što to danas čine ljudi koji vjeruju da mogu prevladati materijalizam govoreći općenito o duhu, o duhu, o duhu: tako se ne stiže daleko. Za proniknuti u konkretan duhovni život treba imati hrabrosti, danas je potrebna izvjesna hrabrost. Mora se skupiti hrabrosti da se svijetu bez zadrške priznaju takvi uvjeti o kojima smo danas raspravljali, bez obzira koliko veliki može biti podsmijeh onih koji misle materijalistički. Danas se ne može ni zamisliti koliko je beskrajno pogubno za čovječanstvo, beskrajno katastrofalno, povezano s činjenicom da ljudi, pogotovo u najvažnijim dijelovima svijeta, o tim stvarima ne znaju ništa i stoga o njima i ne razmišljaju, dakle tako su daleko od stvarnosti koja se onda mora tako razorno obrušiti na njih. Aktualnu katastrofu pripisivat ćemo svim mogućim impulsima, osim onima u kojima u dubljem smislu ima svoje ishodište.
Ovo je pravo mjesto za razmišljanje o punom značenju koje jedan antropozofski orijentirani duhovno-znanstveni svjetonazor, kao ovaj o kojem ovdje govorimo, mora imati u europskom duhovnom životu. Način na koji ljudi pristupaju duhu i sadržaju duha, imat će veliko značenje u doista ne tako dalekoj budućnosti. Zato što se važne, značajne stvari, pripremaju u životu čovječanstva na Zemlji. Zaista si ne možete a da, ako samo malo izađete iz uspavanog stanja u kojem se toliki ljudi nažalost nalaze, o nekim stvarima ne promislite dublje nego se to stoljećima promišljalo u Europi. Vremena tjeraju ljude da nauče misliti drugačije. Zapravo, možete vidjeti da se ljudi premišljaju; pitanje je samo rade li to premišljanje na stvarno dubok način, rade li ga potpuno ili na način na koji mnogi ljudi to sada rade. Možete vidjeti da se ljudi premišljaju, ali ponekad to ispadne vrlo čudno. Moglo bi se navesti ne stotine, nego tisuće primjera.
Vidite, jedan od ljudi koji je doživio strašno premišljanje u posljednje tri i pol godine bivši je francuski socijalist i novinar Gustave Hervé. Izdaje novine, zove ih 'Gloire', koje su također i preimenovane u manje provokativno ime. Ovaj Hervé zapravo je jedan od onih koji pišu u duhu najžešćeg francuskog šovinizma. Moglo bi se reći da je čak i u usporedbi s takvim brutalnim, bikovskim šovinizmom Clemenceau-a, Hervé zapravo još veći francuski šovinist - i promijenio je mišljenje. Prije četiri godine on je još uvijek bio kozmopolit, i tada se smijao svakome tko je bio nekako, neću reći francuski šovinist, ali koji je samo nekako bio francuski nacionalno nastrojen. Bio je veliki kozmopolit, taj Hervé. Sada je ono što piše toliko otrovno da se iz svakog njegovog retka može zaključiti: zapravo bi želio da francuska trobojnica postane instrument za ubijanje svega što je protiv onog francuskog. Ipak Hervé je dao značajnu izjavu, koju je dao prije ovog rata. Ova izjava glasi: 'Trobojnici je mjesto na gnojištu!' - Ovaj čovjek koji je danas jedan od najvećih francuskih šovinista, imao je toliko malo francuskog nacionalnog osjećaja da je smogao hrabrosti reći: trobojnici - misli se na francusku - mjesto je na gnojištu. - Dakle, prezirao je sve nacionalno. Sve je iznova učio i premišlja se, ali na način koji nije baš dubok. Što se treba dogoditi u određeno vrijeme, dogodi se - važno je da se na to obrati pozornost; pitanje je samo kako će to ispasti za ovoga ili onoga, koliko jedan ili drugi doista obraća pažnju na ono što je zadatak čovječanstva. Iznad svega, u ovom ponovnom učenju, potrebno je da europski ljudi ne propuste važne stvari koje se trenutno pripremaju za cijelo čovječanstvo na Zemlji.
U Aziji, na istoku općenito, priprema se mišljenje o Europi, posebno o Srednjoj Europi - u ovom trenutku smo posebno zainteresirani za Srednju Europu - pripremaju se mišljenja koja će se postupno zapravo kombinirati u obliku povijesnih impulsa. Istočnjaci, Japanci, Indijci, Kinezi, postupno se osjećaju ponukanima da u sebi razviju određene impulse. I takvi su se impulsi već uvelike razvili. U određenoj mjeri postoje prosudbe vodećih istočnjaka, posebno o srednjoeuropskoj i njemačkoj prirodi, koje svakako treba uzeti u obzir, jer ono što živi u tim impulsima postat će u ne tako dalekoj budućnosti povijest. Izgleda vrlo čudno, ali danas treba razviti istančanu osjetljivost za te stvari; treba znati da je danas potrebno malo i predviđati da bi bili ukorak sa stvarnošću. Orijentalci koji se spremaju stupiti u odnos s Europom, koji imaju svoje prosudbe što će postati svjetska politika u budućnosti, ti orijentalci imaju svoje drevne poglede na duhovni život. Oni vide ono što se stoljećima događalo u Europi, ali to gledaju samo jednostrano, jer im ova Europa, posebno Srednja Europa, samo jednostrano pokazuje svoju vlastitu prirodu.
Da, što vodeći istočnjaci, naprimjer, vjeruju o tom srednjoeuropskom biću? Vjeruju u ono što moraju vjerovati na temelju onoga što stvarno vide. Oni vjeruju da je ova Srednja Europa posebno nadarena za organiziranje državnih, trgovačkih i drugih uvjeta; da je ova Srednja Europa osobito nadarena podložiti se vanjskoj znanosti, kako se uči u školama u Europi, i predati se autoritetu ove znanosti. Ovi istočnjaci ne mogu posebno cijeniti ono što dolazi od ove znanosti, jer su svjesni da imaju drevnu duhovnost, koja se temelji na potpuno drugačijim impulsima nego mi Europljani. Osobito vodeći orijentalist nikada neće biti impresioniran onim što nudi europska prirodna znanost, naprimjer; nikada ga neće impresionirati ono što europska industrija proizvodi, čak i ako to izvana prihvaća, poput Japanaca; nikada ga neće impresionirati ono što europske organizacije mogu postići. Jer je svjestan da ništa od toga ne stvara nikakav odnos prema pravoj biti stvari. On osjeća da je taj odnos uspostavljen između njegove duše i duše kozmosa. Osjeća se duhovno povezan s dušom kozmosa. To nam treba biti vrlo jasno. Orijentalac bi se znao nositi s onim što se svodi na gledište koje smo danas koristili ovdje, na potpuno drugačiji način nego s europskim strojarstvom, s europskom organizacijom, s europskom vanjskom intelektualnom znanošću. I koliko god to čudno zvučalo, može se skrenuti pozornost na ovo: što bi rekao Orijent kada bi mogao znati da ono što je duhovni život u Europi proizveo kod Herdera, Schillera, Goethea i romantičara, da može dati povoda istinskom, konkretnom duhovnom pogledu na svijet, koja istočnjačkom pogledu daje nešto posebno, što istočnjak ne može pronaći zbog svoje prirode, ali bi mogao cijeniti, i u čemu se može pronaći? - Svakako, možete reći: Goethe je poznat cijelom svijetu, Goethea mogu upoznati i nositelji orijentalnog duhovnog života, Goethe je izvor, beskrajni izvor, za duhovni život Srednje Europe. - Sve je to istina, apsolutna istina. No je li Srednja Europa doista došla do točke da Goethea prepozna kao takav izvor? O tome bi se moglo puno reći. Orijentalac gleda što je Srednja Europa uspjela učiniti od Goethea. Tu bi se moglo svašta reći; naveo bih samo jedan primjer: Srednja Europa znala je šutke ignorirati najvažnije Goetheove impulse, ali ima Goethe društvo. Ovo Goethe društvo osnovano je zaista u vrlo povoljno vrijeme. Polazište je bilo izvrsno. Moglo bi se reći da je malo koja konstelacija bila povoljna za takve stvari kao ova s kraja 1880-ih. Kada je zadnji Goetheov potomak predao imanje jednoj princezi, sve je moglo dobro krenuti, dobro bi ispalo, postojao je početni impuls iz kojeg se moglo vjerovati: sada će iz Goethea izvući duhovne izvore! Tada se svašta događalo, osnovano je i Goethe društvo. Ali uzmimo Orijentalca koji kaže: imamo život na Orijentu koji povezuje dušu izravno s kozmičkom dušom. Tamo imaju organizacije državnog i društvenog značaja, imaju strojeve i industriju, imaju znanost koja se uči u školi i pritišće dušu golemim autoritetom; ali nemaju nikakav odnos između ljudske duše i duše kozmosa. - Kad bi znao kakvi odnosi tu latentno leže, kad bi znao što se može zasnovati na onome što se može doživjeti kod Goethea, drugačije bi govorio i mislio i osjećao. Ali što on vidi? Pa, možda se pita: da, ova Srednja Europa osnovala je Goethe društvo u čast jednog od svojih najvećih umova. Ali to je dovelo i do toga da je predsjednik ovog Društva, sada već bivši, ministar financija. - To je samo simbolika mnogih stvari. Može se reći: u našoj duši mora živjeti poriv da svijet zna: iz izvora njemačkog duha može proizaći ono što su impulsi znanosti duha. Na Orijentu neće biti zanemareni. Kad bi ih se previdjelo, povijesni impuls na Orijentu morao bi dati presudu. - I ta je presuda čvrsto utvrđena. Bilo bi to svakako ispravljeno kad bi se znalo da je ovaj srednjoeuropski impuls sposoban i mehanizme preobraziti u ljepotu, u duševno, putem impulsa koje ima u sebi, a koje može razviti za stvarno prepoznavanje i razumijevanje onog nadosjetilnog. To bi s jedne strane, mogao biti učinak istoka.
I pogledajmo s druge strane: na zapadu, u Americi, ljudi ne gledaju samo srednjoeuropski život, nego i sav europski život, kako ga čovjek može upoznati izvana, jer se naravno ne vidi samo Goethe društvo na čelu s nekadašnjim ministrom financija, već se i druge stvari gleda na sličan način, ali ne i ono što može živjeti u duši, što je danas prošlo kroz naše duše. Dok ljudi na Orijentu govore: ova Europa, ovaj europski život je štetan, u Americi ga smatraju nepotrebnim. Amerikanci također mogu graditi strojeve, organizirati industriju i osnivati Goethe društva s ljudima koji Goetheovu znanost razumiju koliko je potrebno za sastavljanje financijskih proračuna. Ali Amerikanci ne mogu imati ono što izvire iz Goethea kao iz najdubljeg izvora duhovnog života; to mogu imati samo ako preuzmu od Srednjoeuropejaca.
Nije to samo neka vrsta neobičnosti, dragi prijatelji, to je pitanje koje je duboko povezano sa praktičnim potrebama današnjeg života, kako najbolje odgovoriti na impulse da učinimo ono najbolje da svijet sazna, da svijet osjeti kakva bi duhovnost mogla postojati unutar europske kulture, koje bi puteve mogli imati do nadosjetilnog. Danas je više nego ikad potrebno zapamtiti da znanost duha, u našem smislu, nije samo nešto čine želimo dobrobit vlastitoj duši, već znanost duha mora biti nešto kroz što mi kao ljudi u pravom smislu, kao ljudi Srednje Europe, možemo ispuniti našu zadaću u razvoju čovječanstva.