.- Trinaesto predavanje, Stuttgart, 24 veljače 1918.
Osvrt na društvene probleme našeg vremena na ranijim predavanjima. Duhovnost suvremenih znanstvenih koncepata i njihova čisto materijalistička primjena. Pad ahrimanskih duhova 1879. Pripreme za ovaj događaj 1841. i njegovi učinci do 1917. Nužnost uključivanja kozmičkih aktivnih sila u promatranje prirode. Brži razvoj glave a sporiji razvoj ostatka organizma. Važnost ove činjenice za pedagogiju. Socijaldemokratski pogled na svijet kao izraz čistog strojnog mišljenja. Znanstveno usmjerena psihologija Theodora Ziehena i njen posljedični prijenos u socijalni život od strane Lenjina i Trockog. Knjige o Isusu kao psihopatu i knjiga Aleksandra Moszkowskog o Sokratu kao idiotu. Ranije spominjanje školske mudrosti Woodrow Wilsona. Potvrda duhovne znanosti kroz život.
Jučer smo pokušali detaljnije upoznati svijet koji nas okružuje na način da nam je on zajednički s onima koji su prošli kroz vrata smrti, a zajednički nam je i s onim duhovno-duševnim bićima koja smatramo bićima viših hijerarhija. Pritom smo se prepustili promatranju koje je prikladno da nam otkrije dio stvarnosti koja je aktivna u ljudskom životu, a da ljudsko biće u običnoj budnoj svijesti svojim opažanjem ne može ništa znati o tome, a također sa svojim razumijevanjem koje je vezano za osjetilnu percepciju. Budući da je ovaj svijet stvarnost, stvarnost koja oblikuje ljudski život, razumljivo je da u vremenu u kojem živimo, u kojemu je čovjek sve više pozvan, iz svoje slobodne volje - kako smo često govorili - uzeti razvitak čovječanstva u svoje ruke, tako da u takvom vremenu u ljudsku dušu uroni i znanje o tim nadosjetilnim stvarima. Uz sugestiju da je to posebno potrebno u našem vremenu, završili smo jučerašnje razmišljanje koje, kao razmišljanje o životu takozvanih umrlih, mora duboko prodrijeti u svaku ljudsku dušu. S druge strane, također mora postojati intenzivna potreba da se pomnije razmišlja o stvarima poput onih koje smo spominjali u našoj jučerašnjoj raspravi. Jer u naše vrijeme i polubudni ljudi, ljudi koji sanjaju, trebali bi slutiti da se događa nešto važno.
Tu i tamo, tijekom naših rasprava, uvijek iznova sam davao natuknice što se iz duhovnih istraživanja može reći o karakteru modernog vremena, samog našeg vremena i neposredne budućnosti. No, takve stvari se suvremenom čovječanstvu, čak i više ili manje antropozofski nastrojenom čovječanstvu, mogu dati samo uz oprez. Pogledajte samo koliko je toga za razumijevanje ovog našeg teškog, katastrofalnog vremena, uključeno u predavanja koja su se održavala o dušama naroda, mnogo godina prije ovih katastrofalnih događaja, u Kristianiji. A možda se treba prisjetiti i toga da se u trenutku kada je bilo potrebno na ovaj ili onaj način ukazati na ozbiljnost impulsa prisutnih u ciklusu predavanja održanih u Beču početkom proljeća 1914. godine - tj. prije izbijanja sadašnje katastrofe - o socijalnom životu, o suživotu u naše doba, da sam izabrao oštar, jak jezik: na tim predavanjima, koja su se bavila životom čovjeka između smrti i novog rođenja, govorio sam o tome da se u moralnom i socijalnom životu sadašnjosti događa nešto što bi se moglo nazvati socijalnim karcinomom, što se može opisati kao užasan socijalni karcinom. Možda su neki u to vrijeme ovo smatrali jakim izrazom. Ali možda se ovaj ili onaj od tada uspio uvjeriti da činjenice upućuju na to da se u to vrijeme opravdano mogao upotrijebiti jak izraz.
Međutim, ono što sam jučer rekao točno je i trebalo bi nas potaknuti na duboko razmišljanje: unatoč svemu tome, iako je lako zamisliti kakvi ozbiljni poticaji žive u našem vremenu, čovječanstvo je danas malo sklono stvarno shvatiti pojave u svoj njihovoj žestini. Danas čovječanstvo previše teži ugodnosti za to, previše je sretno i upušta se u udobne koncepte koji se danas mogu pronaći u znanstvenom svjetonazoru, jer se ti pojmovi mogu dobiti iz vanjskog iskustva, jer ne zahtijevaju mnogo unutarnjeg duhovnog napora a ipak toliko laskaju ljudskoj taštini. Ali ono što je neophodno je da se čovječanstvo probudi, stvarno probudi, a ne nastavi spavati, posebno s obzirom na puno toga što vrijeme ima danas za poučiti. No, buđenje će biti moguće samo ako se neke dublje činjenice više ne budu promatrale kao fantazija, kao san, već kao stvarnost koja se utjelovljuje u događajima našeg vremena. I tako sam tijekom naših rasprava često ukazivao kako se značajna promjena dogodila u čovječanstvu u posljednjoj trećini 19. stoljeća. I te sam stvari nagovijestio ovdje u Stuttgartu. Danas se opet želimo podsjetiti na njih s određenog gledišta.
Naveo sam jesen 1879. kao prekretnicu u modernom ljudskom razvoju. Ako netko želi bolje razumjeti ovaj moderni ljudski razvoj, mora reći: ono što se dogodilo u zadnjoj trećini 19. stoljeća bio je samo učinak nečega što se prethodno dogodilo u duhovnom svijetu. U duhovnom svijetu sve je to počelo 40-tih godina 19. stoljeća. A razdoblje od četrdesetih do kraja sedamdesetih 19. stoljeća važno je i bitno, sadržajno vrijeme. Ono što se tada dogodilo nije se dogodilo na fizičkom planu; ali 1879. naknadni učinci su se spustili na fizičku razinu, i od tog vremena ti naknadni učinci se događaju na fizičkoj razini. Oni su neka vrsta slike onoga što se prije dogodilo, u duhovnom svijetu. Ako se želi opisati što je u korijenu ovoga, može se reći: u posebnom području, u posebnoj sferi, to je utjelovljenje onoga što se često događa u razvoju čovječanstva, a što su oni koji su mogli promatrati oduvijek opisivali kao borbu između Mihaela i zmaja. Takve bitke duhovnih bića viših hijerarhija koji normalno napreduju protiv duhova opstrukcije i prepreka, odvijale su se u raznim oblastima. Za pravilan razvoj kulture čovječanstva, takva se borba odvijala na duhovnim visinama, naime na onim duhovnim visinama koje neposredno graniče sa Zemljom, u desetljećima od četrdesetih do kraja sedamdesetih. Davne 1879. godine ova borba je završila pobjedom, ako se tako može reći, dobrih sila protiv izvjesnih duhova prepreka, koji su u to vrijeme - može se to tako reći - bili bačeni iz duhovnih svjetova u zemaljske uvjete, pa od tada tkaju i rade u zemaljskim uvjetima. Unutar onoga što se razvija u duhovnom razvoju čovječanstva postoje duhovi prepreka koji su tek krajem sedamdesetih kao poraženi duhovi, poraženi za gornji svijet, bačeni u donji svijet, a sada vladaju ljudima.
Ako želimo okarakterizirati te duhove prepreka, te duhove ahrimanske prirode, s kojima su oni duhovi koji se mogu nazvati mihaelički vodili snažnu bitku, onda se mora reći: ovi ahrimanski duhovi imali su svoju dobru ulogu u prošlim vremenima razvoja; imali su svoje zadatke u prošlim vremenima duhovnog razvoja. Ti su zadaci izvršavani na način da su bili upravljani dobrim, višim duhovima. Takozvane zle duhove ne smijemo zamišljati tako da jednostavno mislimo da moramo pobjeći od njih kako bismo ih se riješili ako je moguće. To je najbolji način da ih vežete za sebe, ako ih se želite riješiti na sebičan način, morate misliti da su ti takozvani zli duhovi također u službi mudrog svjetskog poretka. Ako su postavljeni na svoje pravo mjesto, tada će obavljati službu koja je potrebna u duhu mudrog svjetskog poretka. I tako se može reći: stoljećima, čak i tisućama godina, ti duhovi ahrimanske prirode izvršavali su zadatak dijeljenja ljudi u one zajednice koje imaju veze s krvnim vezama. Ljudi se u svojim zemaljskim zajednicama druže na takav način da krvne veze donose i određenu ljubav. Ljudi su podijeljeni u obiteljske skupine, u plemenske skupine, u etničke skupine, u rasne skupine. Sve ove stvari podliježu određenim zakonima vremena. Njima upravljaju bića viših svjetova. Ono što je čovječanstvo specijaliziralo, strukturiralo na takav način da se ta struktura temelji na krvi, kontrolirali su ti ahrimanski duhovi, ali pod vodstvom dobrih duhova.
Ali sada je trebalo doći neko drugo doba. Sve dok su ljudi bili vođeni, da tako kažem, krvlju, ljudi nisu mogli uzeti svoju sudbinu u svoje ruke, kako se često sugeriralo. Za to je bilo neophodno da se služenje ovih ahrimanskih duhova, onakvo kakvo je bila, eliminira iz duhovnog svijeta. Ovi su duhovi u početku željeli iz duhovnog svijeta nastaviti svoju aktivnost dijeljenja ljudi prema krvi; ali čovječanstvo treba natjerati na nešto općenitije u svom cjelokupnom duhu. Ono što se često govori na našem području, da čovječanstvo treba shvatiti sebe kao cjelinu na cijeloj Zemlji, doista nije fraza, već suvremena potreba. A to se temelji na činjenici da se vodila snažna, intenzivna borba između mihaeličkih duhova i duhova ahrimanske prirode, koji su prije diferencirali ljude prema njihovoj krvi.
Ova borba je završila tako što su ahrimanska bića potisnuta dolje i sada su aktivna među ljudima. Oni će izazvati pomutnju među ljudima, jer to je njihova namjera nakon ovog poraza: izazvati pomutnju sa svime što se može izvući iz raznih pojmova i ideja koje su povezane s krvnim vezama, srodstvom. Ono što je posebno važno je da su ti impulsi od zadnje trećine 19. stoljeća aktivni u svemu što ljudi ovdje na fizičkom planu mogu činiti kroz misli i osjećaje, te da se ne može razumjeti stvarnost ako se ne uzmu u obzir ti impulsi. U način na koji se danas govori o određenim odnosima među narodima i slično, zabunu su unijeli ovi ahrimanski duhovi koje je duh Mihaela pobijedio.
Često sam spominjao da možemo reći: od kraja sedamdesetih imamo takozvano doba Mihaela. Mihaela moramo promatrati kao duha vremena, koji je zamijenio Gabriela kao duha vremena. To puno znači: Mihael kao duh vremena! Duh vremena koji je postojao u ranijim stoljećima imao je drugačiji učinak od ovog duha vremena. Ostali duhovi vremena koji su utjecali na ljudski razvoj u ranijim stoljećima još uvijek su više ili manje djelovali na podsvijest. Zadatak duha vremena Mihaela, koji je na djelu u ljudskim aktivnostima od posljednje trećine 19. stoljeća, je sljedeći: sve više i više u samoj ljudskoj svijesti pokrenuti ono što bi se trebalo dogoditi u zemljinoj evoluciji. Ovaj duh vremena Mihael, zapravo se spustio i djeluje na fizičkoj zemaljskoj razini.
Uz sve to za naše vrijeme postoji nešto što je vrlo lako pogrešno shvatiti. Naše vrijeme je vrlo, vrlo ambivalentno. Naše vrijeme, ako bismo ga površno opisali, lako bi se moglo nazvati čisto materijalističkim. Ali nije samo to; stvar je puno kompliciranija. Sve u svemu, može se reći: ovo moderno doba u svom je temeljnom karakteru izvanredno duhovno, izrazito duhovno. A duhovniji koncepti, duhovnije ideje od onih koje je na površinu iznijela moderna prirodna znanost, još nisu postojale u ljudskom razvoju. Ali ti su pojmovi - ako se tako mogu izraziti - tanki i apstraktni. Oni su sami po sebi, u svojoj supstanci, posve duhovni; ali nisu prikladni za izražavanje duhovnih stvari onako kako se pojavljuju, ako se njima ne barata ispravno. Ovi znanstveni pojmovi koji se danas usađuju u cjelokupno obrazovanje, dvosjekli su mač, ako smijem to reći ovako paradoksalno. Mogu se koristiti onako kao što to radi akademska znanost. Iako su duhovni, primjenjivi su samo na vanjski materijalni svijet, njihova duhovnost je zanijekana. Ali ove znanstvene pojmove također možete primijeniti na takav način da ih koristite kao materijal za meditaciju, da meditirate o njima. Tada najsigurnije vode u duhovni svijet. Da oni koji danas drže znanstveni svjetonazor nisu bili lijeni meditativno primijeniti svoje koncepte, ljudi sa znanstvenim svjetonazorom vrlo brzo bi došli do znanosti duha. Nije riječ o sadržaju znanstvenih ideja, već o načinu na koji se one tretiraju. Koncepti su suptilni i intimni, ali primjena od strane ljudi je materijalistička. Naravno, to nije tako lako razjasniti u svakoj pojedinosti, ali moramo doći do razumijevanja; zato moramo dopustiti da neke od tih istina dođu do nas, da tako kažem, refleksijom.
Dakle, ljudi žive u konceptima, u predodžbama, u idejama koje su tanke, koje su, mogu reći, potpuno destilirani duh, tako da je samo potrebna velika snaga da se od njih dođe do znanosti duha; i ti koncepti su oni koji će ući u ljudski razvoj kroz Mihaelovo doba. Ali oni su oni oko kojih također najviše prave zabunu oko stvari koje su sugerirane, mogli bi reći, bačene s neba na Zemlji, ahrimanski duhovi prepreka koje je Mihael savladao na nebu. Pojavljuju se u bezbrojnim oblastima gdje ljudi danas vjeruju da potpuno ispravno razmišljaju i potpuno ispravno rasuđuju, ali gdje su u velikoj mjeri izloženi zbunjivanju tih duhova.
Upravo kada pogledamo ovako nešto vidimo kako se zapravo odvija evolucija - zaustavimo se prvo na čovječanstvu. Moramo pred naše duše staviti značajan zakon razvoja, koji također moramo promatrati s drugih gledišta. Nevjerojatno je površan način gledanja na stvari, ako se misli da događaji u povijesti jednostavno proizlaze jedni iz drugih na način da je ono što se događa 1918. posljedica 1917, 1916 i tako dalje. To je površno gledanje. Stvari se događaju potpuno drugačije; one se odvijaju na takav način da ono što se dogodilo u duhovnoj sferi nastavlja imati učinak u narednim vremenima, ali na određeni način. Možete odabrati bilo koju godinu; recimo, naprimjer, godina 1879: dakle, nešto se događa 1880 što je djelomično određeno činjenicom da se ono što se dogodilo 1878. ponavlja unatrag; 1881. ponovilo se u izvjesnom pogledu ono što se dogodilo 1877, itd. Može se krenuti od bilo koje točke u ljudskom razvoju, koliko god se ona činila kontradiktornom: uvijek ćemo otkriti da se ranije godine pojavljuju u važnim impulsima u kasnijim. Stoga se može očekivati da će ovaj zakon intervenirati u ljudski razvoj s posebnom jasnoćom i važnošću, osobito u važnom vremenskom periodu.
Nagovijestio sam mnogo puta, i često sam prije ovih katastrofalnih događaja govorio o važnoj godini 1879, i o činjenici da je to samo učinak onoga što se događalo u duhovnom svijetu od četrdesetih. Ako ovaj zakon koji sam upravo naveo sada primijenimo, možemo reći sljedeće: 1879 je važna godina; određeni duhovi su potisnuti prema dolje koji su prethodno radili kao duhovi prepreka u duhovnom svijetu, a od tada na fizičkoj razini imaju frustrirajući i zbunjujući učinak na ljude. Ono što se dogodilo 1879. je, da tako kažemo, zaključak nečega ranijeg što je započelo između 1841 i 1844 i nastavilo se kroz desetljeća. Ako sada uzmemo 1841. godinu, imamo razdoblje borbe u duhovnom svijetu od 1841. do 1879. godine. Ona bića koja su pod kontrolom duha, koji se zove Mihael - mogli biste ga i drugačije nazvati - pripremila su se godine 1841. za poduzimanje snažne, intenzivne borbe u duhovnom svijetu, koja je zatim za duhovni svijet zaključena 1879. godine. To je trajalo trideset i osam godina. Sada sam rekao: ono što se dogodi retrogradno, ponovno ima učinak u narednom razdoblju. - Sada brojite od 1879. do sljedećih trideset i osam godina: 1917. Kao što se 1880. ponovilo ono što se dogodilo 1878, a 1881. ono što se dogodilo 1877, tako se ono što je u duhovnom svijetu 1841. godine smatrano jednom od najvažnijih bitaka, ponovilo u fizičkom svijetu 1917. godine. Naime, ova 1879. godina predstavlja prekretnicu, koja pokazuje energične impulse ako se gleda unaprijed i unatrag. I u određenom smislu, stvari koje su se morale dogoditi u duhovnom svijetu četrdesetih, i koje se mogu opisati kao bitka normalnih duhova usmjerenih prema naprijed, protiv određenih duhova prepreka, sada se ponavljaju na fizičkom planu 1917. i 1918. godine. Ovo je kalkulacija koju ne radim samo danas, već mnogi od vas znaju da se na te događaje uvijek ukazivalo i da se iz perspektive tih događaja 1917. godina mora promatrati kao važno polazište za kasnije događaje.
Naravno, stvari ne treba promatrati tako da se kaže: pa mi smo preživjeli 1917. godinu. Svakako, netko je to doživio; ali samo nekoliko ljudi iskusilo je značaj te godine, jer ih je malo sklono to cijeniti u svojoj budnoj svijesti. O tome se radi.
Pa, s ovim stvarima samo želim istaknuti da mi zapravo živimo u važnoj točki evolucije, i da je neke stvari potrebno ozbiljnije shvatiti nego što ih shvaća većima trenutnog čovječanstva. Istaknuo sam kako je osobito potrebno da se normalni duhovni impulsi u našem vremenu ne zanemare. Kako se ovo moderno doba razvijalo, što je zapravo dalo ton? Što je u ovim vremenima stvarno postalo utjecajno? Što emanira, želim reći, iz općeg obrazovanja u cjelini? Uglavnom smo ono, što je izraslo na širem području prirodoznanstvenog svjetonazora. Ali to šire područje prirodoznanstvenog pogleda na svijet ima moć dokučiti samo ono što je mrtvo, neživo, nikada ono što je živo, što bi bilo tako beskrajno potrebno, osobito u ovom prirodoznanstvenom dobu. Povezanost takvih stvari i općih svjetskih događaja, danas još nije shvaćena. Danas ljudi ne žele shvatiti da što više čovječanstvo pokušava razviti koncepte koji se odnose samo na ono mrtvo, to više uništavaju socijalni život i život zajednice. Prirodoznanstvene pojmove potrebno je uvesti u tok i oživjeti ih na način da stvarno budu primjenjivi na suživot ljudi, da u određenoj mjeri budu prikladni za objašnjenje suživota.
Tijek razvoja je bio ovakav u ovom novom, modernom dobu: u onome što je prihvaćeno kao prava znanost, razvijeni su oni koncepti pomoću kojih se može razumjeti samo vanjska, mrtva priroda. Ti izrazi su potpuno neprikladni za objašnjenje ljudskog života. Ali željeli su objasniti ljudski život. I tako su službeni znanstvenici primijenili te koncepte na povijest, na društvene znanosti, socijalnu politiku, itd. Ali ti koncepti nisu upotrebljivi, tako uopće nema upotrebljivih izraza za socijalni život, i tako socijalni život na Zemlji nije u glavama ljudi i postao je ono što jest već skoro četiri godine. Ljudi će morati naučiti intenzivirati svoje koncepte, oživjeti svoje koncepte.
Ono što prirodoznanstvenici razvijaju svakako je genijalno, korisno i savjesno metodično, ali samo za vanjsku prirodu. Danas svatko radi na svom području i ne proširuje pojmove na drugo područje, na cjelokupni svjetonazor. Uzmite samo jedan primjer i odmah ćete shvatiti što zapravo mislim. Obični školski fizičar koji danas gleda magnetsku iglu, čiji je jedan kraj okrenut prema sjeveru, a drugi prema jugu, objašnjava djeci da ovo stalno usmjerenje magnetske igle prema sjeveru i jugu dolazi od zemljinog magnetizma, da je Zemlja također veliki magnet; i bilo bi smiješno kada bi ovaj školski fizičar tražio sile u samoj magnetskoj igli koje uzrokuju da igla pokazuje u tim smjerovima. On to pokušava objasniti svojstvima Zemlje, a uzrok traži u kozmosu izvana. U ovoj sferi beživotnog, prirodoznanstveni koncepti su još od neke koristi i još uvijek se može doći do ovoga ili onoga. Stoga nikome ne bi palo na pamet reći da magnetska igla ima moć da uvijek pokazuje u jednom smjeru. Pretpostavlja se da sile usmjerenja dolaze od sjevernog i južnog pola zemljinog magnetskog polja. Biolog ne radi više tako. Ne bi mu palo na pamet stvoriti sličan koncept. Biolog vidi kokoš u kojoj se formira jaje. Njemu ne pada na pamet postaviti isto pitanje kao što se fizičar pita o magnetskoj igli. Biolog jednostavno kaže: ako se jaje stvara u kokoši, uzrok nastanka jajeta leži u kokoši. - Kad bi postupio kao fizičar s magnetskom iglom, rekao bi sebi: kokoš je mjesto gdje se formira jaje, kao što kozmos igra ulogu kod magnetske igle, tako ulogu igraju i kozmičke sile kada se formira jaje. Moram izaći izvan uskih granica prirode, i koristiti ono što je vani da mi pomogne. Kokoš je mjesto gdje se formira jajni embrij, ali sile dolaze iz kozmosa, baš kao i sile koje daju smjer magnetskoj igli.
Nužno je potrebno razviti takav koncept i metodički ga razvijati. Ali za službenu znanost biologije to je glupo, fantazija, smiješno, to je slijepa ulica. Ova službena znanost nema koncepte za takve stvari, a još manje može reći bilo što o tome kako bi ljudi mogli politički ili socijalno živjeti ispravno. Kako se nadati da iz tog čisto prirodoznanstvenog svjetonazora može proizaći nešto što je čovječanstvu toliko potrebno, naime revitalizacija, osvježenje koncepata. To ne može biti slučaj, pogotovo u važnom području ljudskog života. To ćemo razjasniti koristeći koncept koji želimo shvatiti duhovno-znanstveno.
Sam pogled na ljudski kostur pokazuje nešto izuzetno važno, nešto, rekao bih, veličanstveno. Ako pogledate ljudski kostur, imate glavu, koja je zapravo samo postavljena na vrh ostatka kostura trupa; to je svijet za sebe. Drugi dio kostura formiran je potpuno drugačije. Ako primijenite Goetheovu teoriju metamorfoze, dobivate transformaciju torza u glavni kostur, ali kostur glave je sferičan, glava je slika cijele kozmičke sfere. Drugo je više u obliku Mjeseca. Ovo je izuzetno važno i pokazuje nam da ako želim doći do plodonosne ideje o čovjeku na temelju oblika, moramo pogledati nešto što je već naznačeno u obliku. Naša prirodna znanost je velika, ali je nepismena u pogledu poznavanja svijeta. Ona postupa na isti način kao netko tko ne čita stranice nego ih opisuje: A je ovako, B je onako - tko dakle ne čita nego samo opisuje slova. Ali morate krenuti s čitanjem, morate razumjeti ne samo kako opisati figure prirode kao što to čini prirodna znanost, već i kako ih tumačiti u njihovim međuodnosima, u njihovim prijelazima. Zatim s čitanja prirodnih figura i prirodnih pojava, prelazite na razotkrivanje smisla svijeta. Zasigurno je ljudima koji danas tako nešto čuju, i koji su u svojim glavama vrlo nepismeni, to je nešto strašno. Mogli bi se dati brojni primjeri koliko se užasnim smatra nešto što dolazi od ljudskog kostura, a što se može proširiti na cijeli ljudski organizam. Čovjek je dvojne prirode, a ta se dvojna priroda izražava u dubokom kontrastu između glave i ostatka organizma.
Ako sada pogledamo ova dva člana dvojne prirode kroz znanost duha - mogli bismo navesti i druge članove, ali to danas nije važno - onda možemo iščitati nešto nevjerojatno značajno iz pukog lika čovjeka, ako se stvarno uđe u to. Duhovno-znanstveno se može vidjeti da ova ljudska glava, prolazi kroz razvoj koji se razlikuje od ostatka organizma, kao što se po obliku glava razlikuje od ostatka organizma. Vrlo je zanimljivo vidjeti da se ova glava razvija tri do četiri puta brže od ostatka organizma. Ako pogledate ostatak organizma, cjelini se može dati zajedničko ime, utoliko što ga uglavnom ustrojava srce, tako da onda imamo kontrast između organizma glave i organizma srca. Ovaj srčani organizam zapravo se razvija tri do četiri puta sporije od organizma glave. Da smo samo glave, bili bismo starci oko dvadeset sedme ili dvadeset osme godine, spremali se umrijeti, jer se glava tako brzo razvija. Ostatak organizma razvija se četiri puta sporije, pa živimo sedamdesete i osamdesete. Ali to ne mijenja činjenicu da imamo razvoj glave i razvoj srca, da u sebi imamo te dvije prirode. Razvoj naše glave također je uglavnom i završen u dobi od dvadeset osam godina; glava se više ne razvija. Ono što se tada razvija je ostatak organizma. On također šalje 'zrake' razvoja u glavu. Svatko tko je u stanju samo promatrati oblik, ono što je svojstveno obliku, mogao bi doći do vanjskih stvari, ako ne do same srži stvari, barem do potvrde. Međutim, do toga se mora doći putem znanosti duha. Ali vidite, tko nije pogledao malo dijete i rekao sebi kad ga je kasnije opet vidio: ovo dijete je tek u kasnijim godinama postalo toliko slično ovom ili onom. - To ima veze s činjenicom da sile nasljeđivanja zapravo leže u ostatku organizma. Glava je u potpunosti formirana od kozmosa; i tek kada iz ostatka organizma prorade sile nasljeđivanja, što se događa sporije, fizionomija glave počinje sličiti ostatku organizma. Ovo je samo jedan primjer kako se ono što nalazi znanost duha može potvrditi vanjskim činjenicama. Važno je da primijetimo ovo: glava se mnogo brže razvija od ostatka organizma.
Vidite, znanje o tome nije bilo toliko važno u ranijim vremenima, kada su ljudi bili manje slobodni i više vođeni. Dobre duhovne sile regulirale su stvar. Uspostavile su sklad, da tako kažemo, između tempa razvoja glave i tempa razvoja ostatka, i dovele to u sklad. Sada počinje vrijeme kada ljudi sami moraju osigurati da takve stvari dođu u sklad. Dakle, čovjek mora biti sposoban ispravno razumjeti takve stvari, mora biti svjestan takvih stvari, a griješi protiv evolucije ako to ne zna. I imamo važno područje života u kojem je užasan grijeh počinjen protiv ovih stvari. Taj je grijeh već danas sporadično izražen jer smo u njemu zapeli od zadnje trećine 19. stoljeća. To će biti izraženo na užasan način ako ljudi ne razumiju duhovne impulse. I danas se izražava na sljedeći način: ne uzima se u obzir da se ljudima mora nešto dati da bi se normalno razvijali, da mu je razvoj glave tri do četiri puta brži od ostatka organizma. A jedno područje u kojem je to izraženo na posebno štetan način, područje je obrazovanja, iz sljedećih razloga: pod utjecajem znanstvenog svjetonazora nastali su pojmovi koji su postupno postali pojmovi samo za oblikovanje glave, koji ne daju ništa ostalom razvoju, pojmovi koji se stječu tempom kojim se razvija glava, a koji se ne mogu usvojiti brzinom kojom se razvija ostatak organizma.
To puno govori. Vrijeme je postupno razvilo puno ideja koje okupiraju glavu, a srce ostavljaju hladnim i praznim. Kao što rekoh, danas to dolazi sporadično; ali stvari će se sve više širiti. Ako možete promatrati život, možete napraviti test. Zbog dvostruke formacije, glave i srca, čovjek je ovisan ne samo o tome da u mladosti formira glavu. Glava u mladosti, u prvom redu dolazi u obzir jer se drugo sporije razvija. Kad biste htjeli odgajati ljude za sve drugo, osim njihove glave, morali bi se školovati cijeli život. U školskom obrazovanju možete tretirati samo glavu. Ali danas se glava tretira tako da ta glava ne može ništa vratiti ostatku organizma u smislu duše i duha. Ostatak organizma kroz život prenosi glavi impulse nasljeđivanja, inače bismo umrli u dvadeset sedmoj godini, jer glava je tome predisponirana. Ali i glava treba vratiti primljeno. Možete dokazati da današnje obrazovanje to ne čini ako se zapitate: nije li slučaj da se danas ljudi koji se školuju sjećaju samo emocionalnih aspekata kasnije u životu? - Najčešće ni to ne rade, sretni su kad mogu sve brzo zaboraviti. To znači da samo ostatak organizma gleda na formiranje glave. Kad bi ostatak organizma dobio od glave ono što mu je potrebno, kao životne esencije, čovjek ne bi pamtio samo u smislu sjećanja, nego bi se osvrnuo na ono što mu je učitelj dao, kao na raj u koje se možete vratiti svakog sata kasnije u životu s dubokim zadovoljstvom, s privrženošću, u koji stalno uranjate i u kojem imate izvor pomlađivanja. Bio bi to izvor pomlađivanja ako bi uključivao obrazovanje srca, a ne samo obrazovanje glave. Tada bi čovjek kroz cijeli život imao nešto iz djetinjstva i nešto iz škole za ostatak svog organizma, koji se četiri puta sporije razvija, što bi također imalo utjecaja na njegov organizam. Danas tek počinje, biti će sve gore i gore. Ljudi će rano ostariti jer će se u najboljem slučaju sjećati samo onoga što su upili samo u glavu, a što vrijedi tek do dvadeset i sedme godine. Poslije toga ostaju beskorisne stvari kojih se sjećate; a čovjek stari. Duševno i duhovno stari u ranoj dobi, jer mu formacija glave nije prikladna da mu nešto pretoči u srce, koje se četiri puta sporije razvija.
Ove stvari treba uzeti u obzir. Ali, ako ćemo ih uzeti u obzir, onda naš školski odgoj mora biti sasvim drugačiji, onda mora imati žive koncepte umjesto mrtvih pojmova koji danas posvuda prevladavaju. Kod Kant-Laplaceove teorije, ljudi će uvijek pamtiti stvari na takav način da će stariti. Ono što je stvarno tako: duhovno-duševna polazna točka našeg kozmosa, iz kojeg se najprije razvilo ono fizičko, koje će, ako se pravilno uklopi u nastavni materijal, biti doživotni izvor pomlađivanja. A moguće je osmisliti nastavni materijal ne samo kroz metodologiju, već kroz potpunu preradu u antropozofskom smislu, tako da ljudi kroz cijeli život imaju nešto čega se ne samo u mislima sjećaju, već je to cjeloživotni izvor stalnog pomlađivanja. To se mora postići svjesno, tako da ljudi ne budu stari s jedva pedeset godina, nego da još mogu crpiti ono što su upili u mladosti; da mogu imati izvor osvježenja, osvježavajući napitak, od onoga što su upijali kao djeca. Ali to se onda mora dati tako da ne bude pogodno samo za razvoj glave, nego da bude pogodno za razvoj cijelog ljudskog organizma, koji se razvija tri do četiri puta sporije nego se razvija glava.
Razumjeti takve stvari znači oživjeti ono što su za prirodne znanstvenike mrtvi pojmovi, a time i za naše opće obrazovanje. Nemojte podcjenjivati veliki društveni značaj onoga što to znači. Možda vjerujete da ovo ima značenje samo tamo gdje prirodna znanost djeluje u užem smislu. To nije istina. Prirodna znanost utječe na cjelokupno današnje obrazovanje, na sav opseg današnjeg razvoja čovjeka. Ovi znanstveni koncepti sežu sve do nedjeljnih novina; pa čak i onaj koji sve što čini njegovu vjeru preuzima samo iz svojih nedjeljnih novina, pravu i istinsku vjeru, onaj tko je licemjer u svojoj crkvi ili uredu, sada je zaražen prirodnom znanošću, koja može dati samo mrtve stvari, čak i ako se te mrtve stvari promatraju na najduhovniji način. Ove stvari se moraju jasno vidjeti.
Dakle, vidite: antropozofski orijentirana znanost duha doista nije nešto što može zadovoljiti samo subjektivnu znatiželju, već nešto što ima dubok utjecaj na cijeli naš sadašnji razvoj. I opet, ova intervencija u evoluciju našeg vremena ovisi o našoj svijesti, koja može izrasti iz antropozofije, zajedno sa znanjem o tome što se u razvoju dogodilo od godine 1841. do 1879. i do 1917, nadosjetilno i osjetilno, iznad fizičke razine i na fizičkoj razini. Ove stvari se ne mogu shvatiti dovoljno ozbiljno. Jer puno toga se nije shvaćalo ozbiljno, jako puno, u posljednje vrijeme. A oporavak čovječanstva morat će se sastojati upravo u činjenici, da ljudima ponovno bude ugodno, apsorbirati senzacije, pojmove, osjećaje u vezi razvoja svijeta. Samo razmislite o tim stvarima!
Ako se osvrnete na posljednjih nekoliko desetljeća: s iznimnom pojedinaca, što je dominantni svijet u osnovi učinio s pitanjima svjetonazora, s glavnim pitanjima svjetonazora? U najboljem slučaju, dopustio je da se znanstveni koncepti populariziraju na neki način, predstavljani su što je moguće više ilustrativno, koristeći sredstva modernog vremena. Ako bi uspjeli najaviti da će nešto iz prirodnih znanosti biti prikazano fotografijama, izazvali bi buru i bili posebno primljeni. Što je dominantna društvena klasa zapravo učinila sa pitanjima svjetonazora u posljednje vrijeme? Ljude je jako zanimalo može li nam netko ispričati što je doživio kao putnik na Sjevernom polu ili kao istraživač u Brazilu. Ne treba nekog kriviti za to zanimanje. Ako netko govori kako je uspio odgonetnuti tajne kukavičjeg jaja, osjeti se potreba da se netko, kao dobro obrazovan, srednji stalež modernog doba, uključi u takva predavanja, čak i ako nakon pet minuta, ako ga ne probude fotografije, utone u san. No, gdje postoji stvarna volja da se ideja uzdigne do pogleda na svijet? To je vrlo je karakteristično, o čemu su svi danas prisiljeni razmišljati. Gdje su desetljećima najživlje rasprave o svjetonazoru i najživlji interes za ta pitanja? Ondje gdje socijaldemokrati imaju svoj sastanke. Tu su se formirali svjetonazori. Samo što u drugim slojevima društva toga nema, jer se trude koliko god mogu upoznati ljudski život.
No, kakav svjetonazor razvijaju socijaldemokrati? Onaj koji radi samo s istim konceptima koji su izlučeni u strojeve; svjetonazor koji razvija pogled na svijet u onom mehaničkom: povijesni materijalizam, materijalističko poimanje povijesti, materijalističko poimanje suživota. O ovim pojmovima možete pročitati u bilo kojem socijalističkom časopisu. Većina ljudi to ne čini, ali bilo bi korisno da se informirate. Oni ljudi koji su okovani strojevima, koji nemaju što drugo raditi od jutra do večeri, i koji, kad se navečer maknu od strojeva, ponovno imaju posla s društvenom institucijom koja je zapravo slika stroja, imaju svjetonazor koji svijet vidi kao da je stroj. Razvili su svjetonazor u kojem nema mjesta za pojedinca, te se sve temelji na konceptu mrtvog. Ima jedna vrlo dobra, istinita izreka: smrt sve čini jednakim; ali moglo bi se također reći: svjetonazor koji se bavi samo mehaničkim, mrtvim, također sve čini istim, briše svaku pojedinačnu egzistenciju, sav život. - Dakle, svako individualno postojanje, sav život bio bi izbrisan svjetonazorom koji svoj ideal uzima od stroja. Sve dok stvar nije postala ozbiljna, ljudi su to podnosili dok su sanjali, spavali i ponašali se tako da su odbacivali sva pitanja svjetonazora, i postupno gubili vezu sa svim impulsima koji karakteriziraju život ljudske zajednice, život obrazovanja. I u osnovi, u moderno doba, radilo se na pitanjima svjetonazora gdje su se koristili samo strojni koncepti. Znanost je također proizvela samo strojne koncepte. Ako uzmete knjigu Theodora Ziehena, koja je model knjige prirodne znanosti, i pročitate posljednja poglavlja, vidjet ćete da je on također jedan od onih koji kažu: prirodna znanost ne može doći do pojmova koji pružaju etiku, moral, estetiku; ali kasnije su se razvijali koncepti koji kažu da je sve što nije prirodna znanost samo izmišljeno. Između redaka se kleveće sve što nije znanstveno. Na kraju Theodor Ziehen ljubazno kaže: koncepti poput slobode, etike, morala i tako dalje, moraju doći s drugih strana; samo bi koncept odgovornosti prava znanost zapravo trebala odbaciti. Čovjek ne može biti odgovoran kao što se ni bilo koji cvijet ne može smatrati odgovoran za svoju ružnoću. - To je apsolutno znanstveno točno ako se jednostrano stoji na temelju prirodne znanosti, ako se koristite pukim mrtvim pojmovima. Ali tada primjenjujete koncepte koji se čak ne odnose na živo biće, a pogotovo ne na 'Ja'.
Zanimljivo je kako Theodor Ziehen govori o 'Ja'. U tim predavanjima, koja su transkribirana i zatim tiskana tako da su uhvatila ton predavanja, on kaže o ' Ja': Gospodo, to je kompliciran pojam, 'Ja'; kada razmislite o tome na što zapravo pomislite kada čujete riječ 'Ja', što vam pada na pamet? Prije svega, vaša tjelesnost. Zatim vaši obiteljski odnosi. Poslije vaši imovinski odnosi. Onda razmislite o svom imenu i tituli - izostavi medalje - i onda.... pa, sve takve stvari. A ono što su neki psiholozi razvili, kaže, samo je fikcija. Da, kada prirodoslovac govori o 'Ja', on ne može doći ni do čega drugo osim onoga o čemu zapravo nitko ne razmišlja ako ozbiljno shvati stvar, ako ima na umu 'Ja'. Ali ozbiljna je stvar da koncepti koji su razvijeni samo iz onog mrtvog, također dovode do ubijanja, do uništenja, do devastacije života. Teorija koja je nastala iz mrtvog stroja kao teorija društvenog svjetonazora, kada se uvede u život, nema konstruktivan učinak, nego destruktivan. Čovječanstvo ne želi to shvatiti; stoga to mora doživjeti u najekstremnijem obliku. Jer što se dogodilo? Na području gdje će jednog dana nastati izvor silnih budućih impulsa, na istoku, teorija mrtvog, nastavak strojnog pogleda na svijet u socijalnim pogledima, kroz lenjinizam i trockizam, ima destruktivan učinak.
Samo ozbiljno sagledajte stvar. Osoba koja prihvaća samo ono što je mrtvo, čak i ako prihvaća samo ono što je mrtvo u ljudima, čak i ako je veliki učenjak kao Theodor Ziehen, ako govori 'Ja', o odgovornosti na način na koji to radi Theodor Ziehen, tada tumač njegovog pogleda nije on sam - koji se ne usuđuje to učiniti - već Lenjin i Trocki, oni su ti koji donose zaključke. Ono što Lenjin i Trocki čine, posljedice su onoga što odražava čisto znanstveni svjetonazor. Ali budući da ovaj znanstveni svjetonazor pravi kompromis s onim što nije posljedica ovog svjetonazora, samo zato jer ne izvodi zaključak, ne postaje lenjinizam i trockizam.
Ali također je važno da se stvari shvate u smislu realnosti. Ono što nije istina pojavljuje se kao nešto objektivno. Misli su realnosti, a ne puki koncepti. Ne možete samo reći: čak i ako nitko ne zna ništa o laži, ona i dalje ima moć. - To je istina, ali je istina i nešto drugo: ako postoji laž koju ne vidite kao laž, to ne mijenja učinak; djeluje kao laž u stvarnom svijetu. I koliko god to bilo dobronamjerno, ipak djeluje kao laž.
Već danas postoje radovi - možda sam to već spomenuo ovdje - koji se bave pitanjem Krista Isusa sa stajališta prave suvremene prirodne znanosti. Vrlo zanimljive knjige jer su beskompromisne. Iznad svega, danska knjiga. Ima i drugih koje stvarno izražavaju ono što sadašnji psiholog, sadašnji psihijatar, koji znanstveno razmišlja, mora misliti o Kristu Isusu. Što je Krist Isus? Postaje epileptičar, patološka osoba, bolesna narav. A Evanđelja se tumače na takav način da možete vidjeti u svakom poglavlju: to su povijesti bolesti. Sve su to, naravno, besmislice; ali govoriti da je to besmislica, imaju pravo samo oni koji duhovno prozru stvar. Svatko tko danas prihvaća znanstvenu psihologiju i psihijatriju, s njegove točke gledišta, ovaj Kristov nauk je ispravan jer donosi ispravne zaključke. I čovjek koji tako govori kao psihijatar danas je još uvijek bolji, istinitiji, pošteniji od onoga koji prihvaća današnju psihijatriju, a ipak o Kristu razmišlja u drugom smislu, u smislu onih svećenika koji također priznaju modernu znanost i pritom prave kompromise.
Laž djeluje, koliko god bila pobožno ogrnuta, jer je prava moć. Prije svega, danas je potrebno ne prikrivati život kompromisima, već posvuda imati na umu ono što se potrebno imati na umu, iz određenih pretpostavki. Ako današnji psihijatar ne želi vidjeti Krista kao epileptičara, kao luđaka, što bi on prema današnjoj psihijatriji bio, onda mora odustati od psihijatrije kako je danas zamišljena; tada mora stati na temelj znanosti duha. Kad bi se ljudi danas mogli doista usredotočiti na temelje onoga što se može znati, tada bismo s onim što se može prepoznati, imali prave impulse za ono što mora dalje djelovati.
Nedavno su mi dali neke bilješke o knjizi, s kojom sam već bio upoznat, što je u svakom slučaju izazvalo užas gospođe - jer vjerojatno je bila gospođa. U bilješci se navodi ono što je napisao Alexander Moszkowski. Knjigu nemam ovdje, ali sadržaj knjige moći ćete vidjeti iz bilješke: "Svakome tko je ikad sjedio u srednjoškolskim klupama nezaboravni su sati u kojima je 'uživao' u razgovorima između Sokrata i njegovih prijatelja i Platona, nezaboravni zbog nevjerojatne dosade koja izvire iz tih razgovora. I možda se sjećate da su Sokratovi razgovori zapravo bili vrlo glupi; ali, naravno, ljudi se nisu usuđivali izraziti to mišljenje, jer je dotični ipak Sokrat, grčki filozof. Knjiga 'Sokrat - idiot' Alexandera Moszkowskog (izdavač Dr. Eysler & Co. Berlin) otklanja to posve neopravdano precjenjivanje dobrog Atenjanina. U ovom malom, zabavno napisanom djelu, poli-historičar Moszkowski čini ništa manje nego potpuno oduzima Sokratu njegovo filozofsko dostojanstvo. Naslov 'Sokrat - idiot' mišljen je doslovno. Ne bi se pogriješilo ako bi se pretpostavilo da će knjigu pratiti znanstvene rasprave."
Naravno da će onaj koji radi kompromise danas reći: pa, dovoljno smo naučili da je Sokrat velik čovjek, a ne idiot; sada dolazi Moszkowski i kaže tako nešto! - Ali danas je o takvoj stvari potrebno sasvim drugačije razmišljati. Svatko tko poznaje Moszkowskog zna da taj Moszkowski stoji u punom smislu riječi na temelju znanstvenog svjetonazora, sve do kvantne teorije, da stoji na krajnjem krilu današnjeg znanstvenog svjetonazora. I mora se reći da je ovaj Moszkowski puno poštenija osoba od ostalih koji također vjeruju da stoje na stajalištu znanstvenog svjetonazora, a opet ne misle da bi Sokrata trebalo gledati kao budalu koja im nema što reći o pojmovima koji su bitni za pogled na svijet; koji ipak beskompromisno Sokrata prikazuju kao velikog čovjeka.
Zato danas stvari ne dolaze na svoje, iz jednostavnog razloga što ljudi nemaju osjećaja za istinu, da se svugdje beskompromisno fokusiraju na posljedice. I svatko tko želi prihvatiti Sokrata, ne smije prihvatiti pretpostavke koje producira Moszkowski.
Ali to je danas teško, a teško je bilo tri do četiri stoljeća. Stvar se puštala dok nije prerasla u ono što je postala u zadnje tri-četiri godine. Stvarima se mora pristupiti u njihovom osnovnom duševnom i duhovnom karakteru, gdje stvarno leže dublji impulsi. Moramo imati na umu ono što je danas posebno potrebno imati na umu: da istina i smisao za istinu uđu u ljudske duše! Tada će stvari koje su dovedene u svijetlo ovog osjećaja istine, koje su osvijetljene svijetlom ovog osjećaja istine, moći prikazati svoje pravo lice. Tada ćete biti prisiljeni prići znanosti duha, jednostavno zato jer vidite ispravno lice stvari. Jer sadašnjost govori mnogo i govori snažno, i stvari se mogu naučiti, baš kao što se pitanja odgoja i obrazovanja moraju proučavati znanošću duha. Kao što je pitanje različitog tempa formiranja glave i srca važno za odgoj i obrazovanje, postoje mnoga pitanja koja su temeljna, važna i značajna za socijalni život, za povijesni život, za pravni život. Samo se moramo izvući iz onoga u što smo se uvalili, iz užasne vjere u autoritet u ono što daje znanstveni svjetonazor. To je neophodno u naše vrijeme. Ono što znanstveni svjetonazor naziva 'stvarnim', daje pojmove koji nikako ne mogu doprijeti u oblast ljudskog suživota. Čovječanstvo danas živi s tom greškom. To je ono što vidite, ako dublje pogledate stvari.
To sam danas htio reći. Sada neka svatko od vas izvuče zaključak da je važno otvoriti oči i stvari osvijetliti svjetlom iz svjetla same znanosti duha.
Jučer sam govorio o tome kako naš razvoj izgleda Orijentalcima. U mnogim aspektima Orijentalac svojom naivnom, intuitivnom duhovnom sposobnošću, vidi upravo ono što je kompromitirajuće, što je nedosljedno. I upravo sada postoje kritički stavovi izvanrednih Orijentalaca koji su značajni i zanimljivi za praćenje. Na azijskom istoku sve se više razvija gledište da Orijent mora preuzeti dalji razvoj čovječanstva u svoje ruke. Ali ti bi pogledi bili ništavni da postoji više smisla za ono što se čuje iz znanosti duha! Ali smisao toga mora stvarno biti živ; ne treba željeti samo nešto zanimljivo o znanosti duha što pruža unutarnje zadovoljstvo, treba željeti nešto što prožima cijeli život. I treba imati gledište da socijalni, moralni i pravni koncepti mogu doći u vidokrug jedino kroz znanje znanosti duha. Svjetonazor koji se desetljećima formirao pod utjecajem prirodne znanosti, ne odgovara duhu koji prevladava u stvarnosti. Ne, to najviše odgovara gledištima ljudi koji žele duhovno ogoliti cijeli svijet jer svoje koncepte crpe samo iz svijeta mrtvih. Buduća vremena u kojima će ljudi opet objektivnije razmišljati o ovim stvarima, u kojima će nestati strasti koje danas tako često usmjeravaju prosudbe, buduća vremena - potpuno sam uvjeren da je to moguće - će reći: jedna od najvažnijih karakteristika doba oko 1917, bila je ta da je pogled na svijet, koji je namijenjen samo glavi i rano tjera ljude u duboku starost, postao školski. - U budućnosti će se zvati wilsonizam - ta budućnost je možda još daleko - prema velikom učitelju od kojeg je veliki dio čovječanstva danas spreman učiti o društveno-političkom svjetonazoru. Nije uzalud, puka školska mudrost, koja ni ne sanja o duhovnosti, danas jedan od najvažnijih trendova u vidu wilsonizma. To je važan, nevjerojatno značajan simptom vremena. Danas se o tim stvarima jednostavno ne može govoriti duboko, cjelovito, sveobuhvatno. Ali iz mojih današnjih riječi shvatiti ćete koliko je važno pokušati temeljito razumjeti te stvari, koliko je beskrajno važno imati te stvari u vidu, ne samo iz afekata, emocija, već iz poznavanja.
Možda sam to već spomenuo ovdje, ali spominjem ponovno jer je važno: sada u Srednjoj Europi nije teško govoriti o Wilsonu; ali mogu istaknuti kako sam ga, u jednom ciklusu koji se održao davno prije ovih događaj, kada se još cijeli svijet, pa i Srednja Europa, divio Wilsonu, okarakterizirao na isti način kao sada. Riječ je o tome da se impulsima koji dominiraju današnjim vremenom, koji unose zablude u današnje vrijeme, pristupi iz puno dubljih izvora. Posebno na našem antropozofskom području, naši prijatelji su imali prilike vidjeti kako se, davno prije vanjske potrebe da se stvari vide u pravom svjetlu, uvijek iznova ukazuje na pravu stvar. Neka se ove stvari u budućnosti bolje razumiju nego što smo ih razumjeli u prošlosti! A posebno ovo želim položiti u vaša srca: mnoge stvari koje izlaze na vidjelo u području naše antropozofske znanosti, trebaju se razumjeti mnogo bolje nego je to prije bio slučaj. To može još dublje prodrijeti u duše i srca ljudi, i pobuditi ih na intenzivniji život nego je to bilo prije. Neka se to dogodi! Jer ono što će se dogoditi kao rezultat bit će povezano s puno stvari koje se uistinu mogu dogoditi, ne na štetu budućeg razvoja čovječanstva, već za dobro budućeg ljudskog razvoja, da se ispravi mnogo toga što je propušteno i što će možda i dalje biti propušteno, ako se sluša samo ono što se može dobiti izvan znanosti duha. Mnogi naši prijatelji također vode dvojno knjigovodstvo svojih života. Jedno se odnosi na antropozofska razmišljanja i knjige, kako bi iz njih dobili nešto za privatnu uporabu, za svoja srca i duše. Drugo knjigovodstvo odnosi se na život vani, gdje se oslanjaju isključivo na znanstveni autoritet. Često ne primjećujete da je to tako; ali korisno je malo osluškivati glas svoje duše, da između ova dva knjigovodstva bude sklad.
Ljudskim životom se može upravljati samo nedvosmisleno. Duh mora prodrijeti i u znanstveni svjetonazor. I vjerski život također mora biti prožet svijetlom koje se može dobiti iz znanosti duha. Uzmite stvari koje su danas ovdje izrečene i koje da razmatranje vremena dižu u nadosjetilno, na takav način da o tome možete dobiti predodžbu. Tada ćete vidjeti da se uz antropozofsko obrazovanje čovječanstvu može dati ne samo obrazovanje glave, nego i obrazovanje srca. To je obrazovanje srca. Ono služi cijelom čovječanstvu, a ne samo onom koje bi moglo umrijeti u dobi od dvadeset sedam godina. Ljude čini hrabrima i sposobnima za život cijelog života. Odgoj koji ne uzima u obzir različit tempo razvoja glave i srca, učinit će čovjeka senilnim, nervoznim, neharmoničnim, rastrganim. Zavirite u život, to će vam se potvrditi, jer život može biti veliki učitelj u smislu potvrde onoga što antropozofski orijentirana znanost duha spušta s duhovnih visina. Ujedinite u srcu sve što je rečeno, osobito kada se govori s ovakvog gledišta kao danas, dragi prijatelji, za oblikovanje naših srca duhom svijeta; i ujedinite sve što bi trebala biti veza koja nas povezuje kao članove našeg pokreta. Tako ćemo surađivati, nastojati raditi zajedno, svatko na svom mjestu, najbolje što može.