.- Četrnaesto predavanje, Stuttgart, 23 travnja 1918.
Značaj polusvjesnih i nesvjesnih iskustava za život snova i život nakon smrti. Život u imaginaciji, inspiraciji, intuiciji, tijekom postojanja između smrti i novog rođenja. Želja male djece za oponašanjem kao posljedica prenatalnog života. Poricanje predegzistencije od strane Crkve i suvremene filozofije. Proklinjanje Origena. Misli o duhovnom kao hrana duše za život nakon smrti. Izvrsna knjiga Oscara Hertwiga o opovrgavanju Darwinove teorije slučaja. Intelektualna borba Eduarda von Hartmanna protiv darvinizma. Nedostatnost knjige O. Hertwiga o socijalnom životu. Luciferski i ahrimanski impulsi u našem duhovnom životu: titule i vjerski redovi i testiranje talenata. Recenzija knjige Fritza Mauthnera kao primjer nedostatka osjećaja za stvarnost našeg vremena. Odgoj za neovisnu prosudbu kroz duhovnu znanost.
Već sam ovdje skrenuo pozornost na činjenicu da se uvijek iznova može čuti prigovor na bavljenje duhovno-znanstvenim istinama, prigovor, uzgred rečeno, koji već u startu pokazuje da proizlazi iz prevelike udobnosti ljudske duše. To je prigovor onih koji kažu: ne odbacujem činjenicu da osoba kada prođe kroz vrata smrti, ulazi u drugi, duhovni svijet; ali kakav je ovaj duhovni svijet, kakva je situacija s ovim duhovnim svijetom, želim pričekati i vidjeti!Ovdje na Zemlji moramo se posvetiti svojim materijalnim dužnostima; kako stvari stoje na drugom svijetu, vidjeti ćemo kada budemo prebačeni u taj svijet. - Ne može se poreći da je ovaj argument vrlo zgodan. No svakome tko se zanima za duhovno-znanstvene istine valja to pažljivo ispitati, jer takvo ispitivanje može učvrstiti stav o nužnosti bavljenja duhovno-znanstvenim istinama. Kako bih ovu kušnju stavio pred vaše duše, rekao bih, hajdemo danas, s određene točke gledišta, ponovno razmotriti odnos koji postoji između ljudskog života ovdje i ljudskog života koji protječe između smrti i novog rođenja.
Neka nam bude jasno da kada čovjek hoda kroz život ovdje u fizičkom tijelu, on u običnu svijest stvarno apsorbira samo dio onoga što je povezano s njegovim životom, jer neprestano se događaju stvari koje su vezane uz naš život, ali koje ne prolaze našim životom na način da ih možemo jasno i razgovjetno dovesti u svoju uobičajenu svijest. Jednom navečer razmislite o svom danu, a prije svega razmislite o tome koja ste mjesta - mogli bismo izabrati i nešto drugo, ali uzmimo ovo - posjetili i s kojim ste ljudima imali kontakt. Sve to ima veliko značenje za vas, jer se vaša neposredna okolina odražava u vašoj duši. A od mnogih stvari koje se odražavaju u duši, vrlo malo njih dolazi do čiste svijesti u svakodnevnom životu. Velika je razlika jesmo li danas u devet sati ujutro bili, recimo, u blizini željezničke stanice u Stuttgartu ili smo bili vani u šumi, jer se u oba ta slučaja u duši odrazilo nešto sasvim drugo; u vašoj duši, u oba slučaja, živi nešto sasvim drugo. Obično ne shvaćamo da to ima duboko značenje. Značenje takvih stvari često možemo dokučiti samo iz, rekao bih, tihih nagovještaja života. Uzmimo samo sljedeće; to možete vidjeti - ne u ovom slučaju, naravno, ali u drugim slučajevima - ako malo obratite pažnju na život. Pretpostavimo da ste došli ovamo večeras. Netko u prvom redu sjedala imao bi razloga napustiti prostoriju prije nego što završim s govorom; ustane, krene niz hodnik i izađe. Netko u trećem redu sjedala ga je vidio, ali, barem tako pretpostavljam, ta osoba u trećem redu sjedala pozorno je slušala - što se također događa, zar ne - i tu osobnost koja je nestala vani on u svojoj običnoj svijesti, ima zapravo samo napola. Kasnije će moći primijetiti da možda vrlo malo sanja ono što sam ovdje rekao. Jer kad bi se o tome mogla voditi statistika, vjerojatno ne bi bilo previše cijenjenih slušatelja koji strašno puno sanjaju ono što je ovdje rečeno. Ali lako ćete vidjeti - možda ne u ovom primjeru, ali u nekom sličnom - da sanjate onoga koji je ustao i izašao. To znači: u mnogim slučajevima u životu primijetiti ćete da se u svojoj svijesti u snu upravo vraćate na one stvari koje prolaze pored vaše svijesti tijekom dana.
Zbog toga ljudi tako malo znaju o čemu su sanjali. Jer većina onoga što se sanja je takve prirode da tijekom dana prođe sasvim nezapaženo. Ono što je jasno shvaćeno u svijesti, obično se vrlo malo sanja. Sanja se samo ako je vezano uz određene senzacije, određene osjećaje, kojih čovjek nije jasno svjestan. A kad se ljudi probude, tako se malo sjećaju svojih snova, jer su malo pažnje obraćali na ono što su sanjali. To također ima veze sa slabom sposobnošću pamćenja snova. Ukratko, ono što želim reći je da bezbrojne stvari projure pokraj ljudskog života, koje samo malo dotiču svijest, ali koje imaju veliki značaj za život ljudske duše čak i ako ostaju u nesvijesti ili podsvijesti. Sve što se, rekao bih, provlači između linija života, u početku ima veliko značenje kada čovjek prođe kroz vrata smrti.
Ovo vrijeme koje čovjek provodi između smrti i novog rođenja često smo morali opisivati s raznih gledišta. Dakle, jedno se uvijek miješa s drugim, i samo odabirom najrazličitijih gledišta može se doći do određene cjelovitosti na ovom području. Sve ono što običnoj svijesti prođe nezapaženo odmotava se kada osoba prođe kroz vrata smrti. I ono što ljudi inicijalno doživljavaju tijekom dugog vremenskog razdoblja nazvao bih razmotavanjem slika. Ono kroz što čovjek prolazi, u biti je prolazak kroz iskustva imaginativne svijesti. Odmotava se velik, velik broj slika o prizorima iz života kojih smo vrlo malo svjesni. A od onoga što smo ovdje osvijestili, razmotano je ono čega se svijest malo dotakla. Druga stvar, ona koja je ovdje bila jasna svijest, nakon smrti se pojavljuje više kao sjećanje, kao slike sjećanja, kao sjećanje; ali ono što je ovdje dobilo malo pozornosti, razmotava se kao sadašnje slike.
Danas je posebno važno istaknuti da prva trećina života između smrti i novog rođenja u biti ima veze s tim razmotavanjem slika, u biti ima veze s životom u imaginacijama. Tim imaginacijama možemo priteći u pomoć uspostavljanjem veze između nas koji smo ostali ovdje i onih koji su prošli kroz vrata smrti kao karmički povezani s nama. - Zatim dolazi druga trećina, u kojoj je taj duhovno-duševni život više ispunjen inspiracijom. Ono što se događa je da ljudima postaje jasno kakav značaj imaju slike koje su doživjeli u cjelokupnom kontekstu svijeta i kako su kroz te slike postavljeni u kontekst svijeta. Jer sve što ljudi dožive ima značaj za kontekst svijeta. Čovjek ne smije vjerovati da je bez značaja sresti osobu na koju se možda malo obazirao i bila je u blizini. Razmotava se u slikama, a značenje koje ima u kontekstu svijeta otkriva se inspiraciji u drugoj trećini života između smrti i novog rođenja.
U posljednjoj trećini život je uglavnom intuicija. Čovjek se mora prenijeti u svoje duhovno-duševno okruženje. Čovjek živi kao da je svojom sviješću uronjen u ono što je u njegovom duhovno-duševnom okruženju. I upravo u ovoj zadnjoj trećini, kroz ovo uranjanje, on priprema uranjanje u fizičko tijelo nakon rođenja ili začeća. Intuicije u posljednjoj trećini života između smrti i novog rođenja su uvod u te intuicije, koje su tada naravno podsvjesne ili nesvjesne, koje se sastoje u tome da ljudsko biće uranja u tijelo koje mu je prenijeto u struji nasljeđa od roditelja, baka i djedova i tako dalje. I čovjeku nešto ostaje kada sada iz duhovnog i duševnog svijeta prijeđe u fizički svijet. Ako uzmete u obzir da je osoba zapravo dugo živjela u duhovno-duševnim intuicijama i navikla živjeti u takvim intuicijama, tu naviku će željeti zadržati još malo nakon ulaska u fizičko tijelo. Zapravo i jest tako. Jer čemu - pročitajte u knjižici 'Odgoj djeteta s gledišta znanosti duha' - teži duša u prvih sedam godina života do promjene zuba? Rekao sam: ovisnost o imitaciji. Dijete uvijek pokušava raditi ono što se oko njega radi; ne polazi od vlastitih namjera; prenosi se u postupke onih oko njega i oponaša ih. To je odjek intuicija u posljednjoj trećini života između smrti i novog rođenja. Rađamo se kao bića koja imitiraju, jer u fizički život prevodimo ono što smo dugo duhovno-duševno radili na onom svijetu. I razumijete kako ljudsko biće raste u ovom fizičkom životu, osvrćući se na ono što je naviklo raditi u duhovnom svijetu.
Ovdje vidite ideju iz znanosti duha koja vam je predstavljena, a koja je takve vrste da će u sljedećim stoljećima i tisućljećima morati ući u duhovni život ljudi. Razmišljanja će se dosta morati promijeniti u odnosu na ono što je do sada okupiralo umove ljudi. Uzmite u obzir da je posljednjih stoljeća postala uobičajena praksa, kada se razmatra pitanje besmrtnosti, prvenstveno misliti na ono što je nakon smrti. Čovjek uvijek misli: može li čovjek nakon smrti održati ono što je razvio u fizičkom životu? - To je ljudima najvažnije. Ovo pitanje besmrtnosti svakako je važno, ali će poprimiti drugačiji aspekt ako pogledamo, rekao bih, drugu polovicu pitanja besmrtnosti, ako nekoga ne zanima: što slijedi nakon smrti i kako nastaju posljedice života ovdje na Zemlji? - već ako netko pita: kako je ono što doživljavamo ovdje u fizičkom tijelu povezano s onim što smo doživjeli prije? - Za život koji smo iskusili prije, naš život ovdje je zagrobni život. Poželjno je da misli imaju ovaj smjer. Ljudi će shvatiti da život ovdje na Zemlji mogu razumjeti samo ako ga shvate kao nastavak duhovnog života iz kojeg su potekli. Ponovno će se početi zanimati za život koji je prethodio životu na Zemlji. Moglo bi se reći da su, s iznimkom zadnje trećine 19. stoljeća, ljudi u svom duhovnom životu još bili donekle zainteresirani za pitanje besmrtnosti, ali su bili zainteresirani za pitanje besmrtnosti samo utoliko što je duhovni život u besmrtnosti bio nastavak života na Zemlji. Filozofski učenjaci su to radili na taj način, ali ovi filozofski učenjaci, unatoč tome što su tvrdili da prakticiraju nepristranu znanost, bili su u mnogim aspektima pravi cmizdravci koji, iako su vjerovali da prakticiraju znanost bez predrasuda, zapravo nisu činili ništa drugo nego nastavili s predrasudama koje su proizašle iz određene struje. Uzmite u obzir da je u Origenovo vrijeme crkva osudila preegzistenciju duše, da je osudila Origena jer je naučavao ovu preegzistenciju, tako da je Crkva bila u određenoj nevolji: bio je Origen, najveći crkveni učitelj, i bilo je neporecivo da je Origen podučavao preegzistenciju. Ali to je u Crkvi zabranjeno. Bio je u velikoj nevolji. Tijekom Srednjeg vijeka ljudi su bili navikli da se ništa ne podučava o preegzistenciji. Profesori filozofije su to lijepo nastavili, a isto tako i filozofski pisci, ali su vjerovali da razmišljaju bez predrasuda. Tako su radili i u drugim pitanjima, u pitanjima za koja sam ovdje već naveo primjere. Sada, iznad svega, moramo shvatiti da smjer misli, smjer viđenja stvari, mora pretrpjeti ozbiljnu promjenu kroz znanost duha. Ovozemaljski život tek će se pokazati u svojoj pravoj vrijednosti kada čovjek postane svjestan da je on nastavak duhovnog života. I može se razumjeti samo ako se to shvati. Ali onda, ako tako gledate na stvar, dobit ćete i zdraviju prosudbu o drugoj strani pitanja. Ako vam postane jasnija činjenica da ovozemaljski život ima smisla za zagrobni život, da osoba u zagrobnom životu teži doći ovamo na Zemlju kako bi imala ovozemaljski život jer joj je potreban, tada ćete se na temelju takvih pretpostavki puno više pitati o vrijednosti ovozemaljskog života nego do sada.
Ali jedno će vam posebno ukazati na to koliko je važno pitati se o vrijednosti ovozemaljskog života. Dvije stvari se često ne razlikuju mnogo jedna od druge, naime: ljudi misle - i: ljudi imaju misli. Ali te dvije stvari se zaista jako razlikuju jedna od druge. Razmišljanje je moć koju čovjek ima, aktivnost; a upravo ta aktivnost dovodi do misli. Pa, aktivnost mišljenja, ovu moć koja živi u mišljenju, u ovaj ovozemaljski život donosimo iz života između smrti i novog rođenja. Ovu moć mišljenja koristimo kroz vanjske percepcije i razmišljamo o našem okruženju. Ovdje je samo zbog osjetila. Zato misli koje ovdje mislimo o stvarima koje se prostiru pred našim osjetilima, nemaju nikakvog značaja za život nakon smrti; ali imaju utjecaj na život poslije smrti u smislu da mi uopće hranimo ovu moć mišljenja, jer ona ostaje s nama cijelog života između smrti i novog rođenja. Misli koje stvaramo iz osjetilnih percepcija ne mogu nam biti od koristi nakon smrti. Služe samo da ostave tragove za pamćenje 'Ja' tijekom života između rođenja i smrti.
Zamislite dvoje ljudi. Jedna osoba uopće ne mari za ono što može naučiti o životu u duhovnim svjetovima kroz nešto poput znanosti duha. Misli samo na ono što čula predstave i što obična znanost uči; ali to je samo to, ono što osjetila predstavljaju. I kaže: želim pričekati što će biti s duhovnim svijetom dok ne prodrem u njega. - Ovi su, rekao bih, manje loši s određene točke gledišta, u usporedbi s onima koji su se pojavili u 19. stoljeću i vjerovali da moraju upotrijebiti svu snagu znanosti da negiraju duhovni svijet, prema izreci koju navodi pjesnik da takva osoba kaže: Kao što ima Boga na nebu, ja sam ateist! - Iz takvog stava, iz takvih 'promišljenih duševnih sadržaja' ponekad se rađao ateizam 19. stoljeća. Ali uzmimo osobu koja si jednostavno ne dopušta razmišljati o duhovnim svjetovima. To bi bila jedna vrsta osobe. A drugi sebi dopušta da oblikuje misli o duhovnom svijetu. To su drugačije misli od onih koje proizlaze iz onoga što primamo osjetilima. Nije li istina da se ne može poreći da su to različite misli. Jer to je ono što pokazuje: misli kroz koje se opisuje duhovni svijetu su, prema mišljenju većine ljudi koji danas žive, inteligentne misli, prave misli; misli koje opisuje znanost duha su lude, fantazija, i tako dalje.
Ali uzmimo ovo dvoje ljudi. U kakvoj su situaciji ovo dvoje ljudi kada su prošli kroz vrata smrti? Osoba koja nije upila nikakve misli o duhovnim svjetovima, koja nije dopustila nikakvim mislima o duhovnim svjetovima da prođu kroz njenu dušu, je, kao duševno biće, nakon smrti u istoj poziciji kao netko tko ima fizički organizam, ali ništa za jelo, tko mora gladovati. Zato što su misli koje ovdje imamo o duhovnim svjetovima hrana za jednu od najvažnijih moći koja ostaje s nama nakon smrti: moć mišljenja. Imamo ovu moć mišljenja, baš kao što ovdje imamo moć biti gladni, ali ta se moć gladi ne može nahraniti između smrti i novog rođenja. Između smrti i novog rođenja možemo imati imaginaciju, inspiraciju, intuiciju, ali ne možemo imati misli kao takve. Moramo ih imati ovdje. Moramo ući u život između rođenja i smrti, kako bismo ovdje mogli steći misli. Tim mislima koje smo ovdje stekli se hranimo cijelo vrijeme između smrti i novog rođenja, i gladujemo za tim mislima kada ih nemamo. To je razlika. Svatko tko ne želi razmišljati o duhovnim svjetovima osuđen je da postane duhovno gladan. A netko tko se može zasititi time i živjeti između smrti i novog rođenja, onaj je kojeg sam spomenuo kao drugu osobu koja razmišlja o stvarima poput ovih koje mi razvijamo. Kad bi materijalizam postao jedino gledište ljudi, onda bi u budućnosti, između smrti i novog rođenja, ljudi, ako se smijemo tako izraziti, sve više i više padali u tifus duhovne gladi. Posljedica toga bi bila da bi u fizički svijet, kroz sljedeću inkarnaciju, ušli zakržljali. Duhovni svijet bi uvenuo, a sa duhovnim svijetom bi u budućnosti uvenuo i fizički svijet, kroz koji čovječanstvo još mora proći. Uspio bi od 'Poslije nas potop' napraviti svojevrsni sentiment, za neupućeno čovječanstvo koje ne zna što je važno. Ova izreka 'Poslije nas potop', iako možda tako ne izgleda, leži na dnu duše u materijalističkom vremenu. Za one koji poznaju stvarnost, ova izreka nema nikakvog značenja. Jer ono što čovječanstvo radi u sadašnjem vremenu, bilo da želi uroniti u duhovne svjetove ili ne, ono je što je temelj budućeg razvoja. Spasenje same Zemlje ovisi o tome da čovječanstvo ne odustane od razmišljanja o duhovnim svjetovima. Oni koji sada žive moraju to sve više uviđati. Jer mnogo ovisi o tome da se tijek evolucije shvaća duhovno.
Pokušali smo razviti važne koncepte o duhovnim svjetovima, jer ipak se duhovni svjetovi protežu u naš fizički svijet, a fizički svijet ne možete razumjeti ako ne razumijete duhovne svjetove. Razmotrili smo široku paletu pojmova. Pa, stvarno misleća osoba će vidjeti upravo onaj moment tog mišljenja koji je značajan za stvarnost. Jednostavno ne možete vidjeti cijelu stvarnost ako želite samo znanstveno razmišljati, kao što ne možete razumjeti materijalnu egzistenciju ako razmišljate samo znanstveno, a ne duhovno-znanstveno. Želim vam dati jedan vrlo paradoksalan, čudan primjer ovoga.
Mislim da sam prije nekog vremena ovdje istaknuo da je prije otprilike godinu dana objavljena važna, dugačka knjiga vrsnog suvremenog prirodoslovca, Oscara Hertwiga, Haeckelovog učenika, 'Postanak organizama; opovrgavanje Darwinove teorije slučajnosti'. To je izvrsna knjiga koja je na samom vrhu suvremenih znanstvenih istraživanja. I nedavno sam iskoristio mnogo prilika da tu i tamo naglasim ono što je značajno, što daje ton. Jer to je također i čudna knjiga iz kulturno povijesne perspektive. Znate da se Eduard von Hartmann pojavio 1869. sa svojom 'Filozofijom nesvjesnog', još u doba procvata darvinizma, koji je u to vrijeme dao svoju materijalističku interpretaciju. Eduard von Hartmann se tome protivio. Tada prirodoslovci povikaše: Pa to je filozof amater koji govori o duhu, a ne zna ništa o prirodnoj znanosti! - Stvari su se dogodile onako kako sam to već puno puta opisao. Jednog dana izašla je knjiga o kojoj je čak i Haeckelov učenik napisao: Jednom se pojavio netko tko nešto zna o prirodnoj znanosti. Jednom ju je dao Hartmannu! Ni sami to ne bismo bolje rekli; on sebe naziva našim, a mi ćemo ga pozdraviti kao svoga! - Strašno su je reklamirali. Bilo je potrebno drugo izdanje. Zatim je autor stavio svoje ime: bio je to Eduard von Hartmann! Onda su ga prestali reklamirati. Moralo se to dogoditi da se ljudima pokaže da su oni koji govore o duhu jednako pametni kao i oni koji niječu duh. Eduard von Hartmann je napisao razne stvari i ukazao na jednostrano razmišljanje darvinizma. Naišao je na malo razumijevanja. Ali može se reći: nakon smirenog, dobrog istraživanja, čovjek poput Oscara Hertwiga počeo je razmišljati onako kako je rekao Eduard von Hartmann 1869. Čak ga često citira u svom radu. I sve je u ovoj knjizi 'Razvoj organizama' izloženo na uzoran način. Može se zapravo proučavati vrhunski primjer nečega što može izrasti iz sadašnje znanstvene metode, i iz nje je izraslo.
Vidite, prije nekoliko tjedana izašao je svojevrsni nastavak ove knjige istog čovjeka: 'Za obranu od socijalnog, etičkog i političkog darvinizma'. Teško da se može zamisliti gluplja knjiga od ove, na koju se Oscar Hertwig nadovezao svojim prvim, epohalnim djelom. Ne možete smisliti ništa neadekvatnije, ništa praznije od ove knjige. Vidite, na temelju naše znanosti duha, moramo u određenoj mjeri biti slobodni od autoriteta, jer ako naši dragi prijatelji, nakon što sam doista epohalnu knjigu uzdigao u nebesa i uvijek ću to činiti, kada biste zbog autoriteta sada kupili i drugu knjigu i rekli sebi: dakle, i ovo moramo gledati kao nešto veliko - jako biste se prevarili. Ono za što nam znanost duha služi je: da steknemo stvarno slobodnu prosudbu; da budemo spremni u svakom smjeru i u svakom trenutku slobodno se suočiti s pojavama koje nam dolaze ususret. Unutar težnje za znanošću duha vjera u autoritet ne može se njegovati ni na koji način, u suprotnom ishod nije znanost duha, već karikatura znanosti duha. Odakle dolazi ovo što sam opisao? To proizlazi iz činjenice da se danas može biti veliki, epohalni prirodoslovac, odnosno da se sve što se tiče materijalnih događaja i pojava može istraživati metodama 19. i 20. stoljeća; ali čim počnete razmišljati o tome što leži u sferi ljudi, što živi u ljudima, kada su ljudi socijalno povezani jedni s drugima, kada žive zajedno moralno i etički, kada se žele politički razvijati, žele razvijati političke ideje, u tom trenutku, kada počnete razmišljati o onim stvarima u kojima igra ulogu duhovni element, možete biti apsolutno glupa osoba, iako ste briljantni prirodni znanstvenik, jer vam prirodna znanost ne koristi. I upravo se takav književni primjer pojavio u naše vrijeme, da stvarno potkrijepi ono što se može vidjeti iz znanosti duha; potvrđujući to iz stvarnosti. Jer ako čitate ovu drugu knjigu Oscara Hertwiga, primjetit ćete da zapravo ne pronalazite niti jednu misao o onom što se odnosi na socijalni, etički, politički život, što je sada sasvim prikladno, jer sadašnjica zapravo nema plodne, socijalne, etičke, a osobito političke ideje. Ali to također proizlazi iz činjenice da je čisto znanstveno razmišljanje potpuno precijenjeno. A Oscar Hertwig ima najbolje namjere; on ovo znanstveno razmišljanje želi odmaknuti od socijalnog, etičkog i političkog razmišljanja. O ovom potonjem on nema baš ništa, baš ništa. U knjizi se mogu pronaći najčudniji duhovni obrati. Samo vam želim spomenuti jedan takav obrat, uvijek pod pretpostavkom da je prva knjiga koju sam spomenuo izvrsna.
Ljudi ne primjećuju; Oscar Hertwig je autoritet; naše vrijeme ne vjeruje autoritetu, ali pada na svaki autoritet koji mu se službeno prezentira. Ljudi se mogu poučavati; neke stvari niti ne primjećuju. Ali u drugoj knjizi Oscar Hertwig želi razjasniti ljudima što moraju učiniti kako bi na znanstveni način ispravno razmišljali. To može, ali ne razumije što je to. To se može učiniti i instinktivno. Metode su odlične; za to samo treba biti educiran, ne treba se tu razmišljati. Stoga Oscar Hertwig dolazi do sljedećeg čudnog razmišljanja. On govori o tome kako se treba baviti znanošću da bi se prepoznala stvarnost u okolini. Zatim kaže: astronomi su pružili sjajan model za fizikalno, kemijsko i biološko mišljenje, i važno je da ljudi nauče razmišljati o fizikalnim, kemijskim i drugim stvarnim životnim pojavama, na isti način na koji astronomi razmišljaju o nebeskim pojavama. - Vrlo je uvjerljivo kada se onda kaže: oponašajte standard razmišljanja Keplera, Kopernika, Newtona, kako biste razumjeli pojave koje su oko vas! - Ali promislite samo što je iza toga! Pojave života, fizikalne, kemijske pojave, životne pojave su oko nas; činjenice su nam vrlo bliske i na njih stalno nailazimo. A sada bismo trebali dobiti znanost usredotočujući se na činjenice koje su veoma daleko od nas; dakle, budući da smo daleko od činjenica o nebeskim pojavama, trebamo ih iskoristiti za razvijanje znanja o onome što nas zapravo okružuje. Ne možete zamisliti nevjerojatniju ideju od nečeg takvog. Ali tisuće i tisuće ljudi ignoriraju takvo ludilo i nemaju pojma da takvo ludilo kvari cjelokupno razmišljanje sadašnjice, da ga izjeda, i da mora ljude učiniti sve više i više otuđenima od stvarnosti. Ne možete doći ni do kakve socijalne, etičke ili političke strukture ako polazite od takvog razmišljanja i takvih rečenica. Jedan od zadatka naše znanosti duha je jasno vidjeti ono što je u takozvanom duhovnom životu sadašnjice.
Rekao sam da se moramo posvetiti isticanju duhovnih sila koje se projiciraju u obični fizički svijet. I stalno iznova smo govorili o tome da je čovjekov život, da tako kažemo, uronjen u tri moćne struje: lucifersku, ahrimansku i onu koja je zapravo primjerena ljudskom razvoju. Također sam često isticao da ne treba govoriti: izbjegavam lucifersko, izbjegavam ahrimansko - ako to izbjegavate uronit ćete u to još više, naprotiv, to vam mora biti jasno, morate stvarno proučavati i upoznati kako stoje stvari unutar ove tri struje. U svoj život morate unijeti znanje o Luciferu i Ahrimanu.
Veliki dio socijalno povijesne strukture čovječanstva tijekom zadnjih stoljeća ili tisućljeća bio je pod velikim utjecajem luciferskih impulsa koji djeluju kroz ljude. Moglo bi se navesti mnogo, mnogo stvari na koje su utjecali luciferijanski impulsi, ali ja želim spomenuti samo jednu u kojoj će svi odmah prozreti luciferski impuls.
Ambicija i taština igraju veliku ulogu u načinu na koji se ljudi pozicioniraju na raznim polovima života, različitim situacijama. Mnogi ljudi nikada ne bi težili ovom ili onom položaju da socijalna struktura nije uzrokovala poticaje takve taštine u ovom ili onom smjeru. Sve titule, rangovi i ordeni u konačnici počivaju na luciferskom elementu. I samo pokušajte nepristrano razmišljati o tome koliko je takvih ljudi u životu to dovelo do činjenice da su težili za tim 'mamcima'. Samo promislite o tome kako su ljudi postavljeni jedni iznad drugih, jedni ispod drugih; kako socijalne institucije očekuju ovu ambiciju. Pokušajte shvatiti kako je to izgradilo socijalnu strukturu. Lucifer je odigrao izuzetno veliku ulogu na tom polju.
Razmotrimo još jednu pojavu, nešto što se sada počinje prakticirati i diviti se. I ovdje, unutar znanosti duha, mjesto je da se takve stvari uzmu na ispravan, primjeren, realan način. Obratite li pozornost na neke stvari koje danas postaju popularne, među njima ćete pronaći ono što se danas naziva 'testom darovitosti'. Testovi darovitosti služe za odabir nadarenih među djecom i mladima. Kod ovih testova darovitosti prijeti da će se razviti pravo idolopoklonstvo. Kako se to radi? Ima školovanih psihologa koji ne razumiju ništa o duši, ali su stručnjaci za psihologiju; psiholozi koji su školovani po današnjim metodama i koji su u stanju iz niza mladih ili djece izdvojiti talentirane, kako bi kasnije pravi čovjek bio na pravom mjestu, naravno. Vjeruje se da će u budućnosti manje mamiti ambicijom i taštinom, već će imati testove darovitosti. Ovi testovi darovitosti odnose se na brzinu razumijevanja i sposobnost pamćenja. Zapisuju se besmislene riječi, a tko ih se brže sjeti ima bolje pamćenje od onog koji ih sporije upamti. Rade testove inteligencije. Da se jedna riječ, druga, treća, koje nemaju veze, a onda se pusti učenike da pronađu poveznicu. Tako, naprimjer, zapišete: 'razbojnik' i 'ogledalo' i kažete: sada mislite o nekoj vezi između razbojnika i ogledala. - Jedna osoba sada misli: razbojnik se vidi u ogledalu. - Drugi misli: u sobi imam ogledalo, ušulja se razbojnik i to vidim u ogledalu. - Ovaj drugi je složenije razmišljao, pa je i talentiraniji. Onda se obrade statistički i izvlače oni koji su najpametniji; tada ih uzmu kao pravog čovjeka na pravo mjesto.
Vidite, svatko tko se protivi ovom velikom postignuću na temelju ovakvih pretpostavki kakve s ovdje sada iznose, smatra se nezrelom budalom koja ne razumije o čemu se radi.
Sada, hajdemo cijelu ovu stvar razumjeti. Što testirate, testirajući ovako ljude? Ne ispitujete ništa što ima veze s dušom. Treba uzeti u obzir samo jednu stvar: da bi se najvažniji ljudi prošlosti, koji su postigli najviša postignuća, nakon ovakvih testova, vjerojatno smatrali netalentiranima. Promislite na Helmholtza, kojeg danas smatraju slavnom osobom; da je bio podvrgnut ovakvom testu talenta, sigurno ne bi dobio položaj na kojem je bio. Ovi testovi darovitosti nemaju nikakve veze s razvojem duševnih sposobnosti ljudske individualnosti, već sa sumom ahrimanskih snaga koje leže u čovjeku. Kad radite ovaj test, ne testirate osobu, već kakve su ahrimanske snage u njoj. I baš kao što smo prije računali na luciferske sile, sada počinjemo računati na ahrimanske sile i uspostavljamo socijalnu strukturu koja je izgrađena isključivo prema ahrimanskim silama. No, takve će stvari moći razumjeti samo oni koji se doista fokusiraju na duhovno-znanstvene sadržaje i koji žele duhovno razumjeti svijet. Jer ovo što sam upravo rekao o ispitima darovitosti, velik broj ljudi i novinara predstavlja kao jedno od najvažnijih dostignuća sadašnjice, na način da će se na temelju tih testova graditi socijalna struktura budućnosti. A publika koja ne vjeruje autoritetu, ta jadna publika nema priliku razmišljati o čemu se tu zapravo radi. Nema mogućnosti formiranja jasnih pojmova o takvoj stvari. Ali to je ono što je bitno.
Ako danas, na temelju mnogih stvari kojima smo dopustili da utječu na naše duše, stvarate ideje o tome što se prvo mora dogoditi za čovječanstvo, što se mora dogoditi u smislu tijeka duhovnog razvoja, onda pitate pravu stvar. Ali tada ćete nastojati shvatiti ljudsku individualnost, kako biste ih zauzvrat naučili što bi ih trebalo zanimati. I tada nećete testirati ahrimanske sposobnosti, jer bi te ahrimanske sposobnosti dovele do toga da se čovječanstvo tretira kao zbroj strojeva. Duh se testira samo u vanjskoj tjelesnosti. Kad ih podvrgnete ovom testu darovitosti, testirate ih samo jesu li strojevi. I stvarate društvenu selekciju koja samo one najbolje strojeve čini vođama čovječanstva. Nigdje se ne razmišlja o onome što leži na dnu duše i što tijekom takvih testova nikako ne može izaći na površinu. Ali ne krivim nikoga ako danas provodi takve stvari gotovo na način idolopoklonstva, jer svatko tko se ne bavi znanošću duha ne može učiniti ništa drugo nego se prepustiti procjeni da je to najpametnije što se sada može učiniti. Ali to postupno odvodi od prave ljudske životnosti, od ljudske stvarnosti. Vodi u apstraktnu oblast, u ono što je mrtvo u ljudskom životu i što kontrolira jedino Ahrimanova duhovnost. Morate shvatiti svu ozbiljnost takvih stvari, koliko su ljudi odvojeni od stvarnosti. A to je nešto što se posebno intenzivno očituje: odvojenost ljudi od stvarnosti. Svatko tko nema osjećaj za duhovnu stvarnost, postupno će izgubiti osjećaj za običnu vanjsku stvarnost koja ga svakodnevno okružuje, ako nije prisiljen poslom ili nečim drugim obratiti pažnju na tu stvarnost.
Također vam želim dati primjer za ovo: nešto jako simpatično se dogodilo u posljednjih nekoliko dana. Članak Fritza Mauthnera, jezičnog kritičara, pojavljuje se u vrlo čitanim novinama. U ovom se članku Fritz Mauthner, koji je izvanredno pametna osoba, žali na knjižicu koja se pojavila u zbirci 'Iz prirode i duhovnog svijeta', koja je potpuno u skladu s duhom trenutne materijalističke znanosti - na način na koji to čini današnji sveučilišni profesor - kao i astrološke ideje koje su nastale na ovaj način. Na kraju dotična osoba razvoja Goetheov horoskop i objašnjava da se pomoću njega može pokazati kako su se stvari odvijale u Goetheovom životu. Ali zapravo se dobri profesor samo ruga onima koji mare za horoskop. On to želi prikazati kao nešto što se može tumačiti na bilo koji način. Fritz Mauthner se stalno žali, na tri stupca 'Berlinskog dnevnika'. Niste mogli razumjeti zašto se zapravo žalio. Nije bilo ni najmanjeg razloga za prigovor. On zapravo ima isto mišljenje kao i autor knjižice, obojica gledaju na astrologiju s istog gledišta. A vrlo brzo je 'Dnevnik' objavio ispravak autora, u kojemu je rekao da ne razumije Mauthnera, da je jasno iznio svoj stav, te da ga ona ne zanima više nego samog Mauthnera, potpuno se slagao s njim. 'Berlinski dnevnik' - novine su vrlo pametne - dodaje da nema razloga da se obračunavate s autorom i za nesporazume optužite Fritza Mauthnera. Fritz Mauthner je bio dugogodišnji kazališni kritičar 'Berlinskog dnevnika', a sada za te novine piše svojevrsna kazališna pisma.
Fritz Mauthner sa svoje strane kaže da nema što reći u autorovoj protukritici. Suočili ste se s neobičnom činjenicom da se dvoje ljudi zapravo potpuno slažu jedan s drugim, ali se sučeljavaju. Fritz poludi kad čuje nešto o astrologiji ili kad netko napiše nešto o horoskopu. Inače bi bilo nezamislivo da je on napisao ovaj članak. On piše kao da je ovaj drugi strašni astrolog, koji je htio uvjeriti ljude u valjanost Goetheova horoskopa. Dakle, tu je primjer dvojice koji se međusobno potuku, jedan dobrovoljno, Fritz Mauthner, drugi iz nužde jer je Fritz Mauthner prvo njega napao, dvojica među kojima nema niti najmanje razlike. Kako je to moguće? Tako nešto se može dogoditi samo kada obojica nemaju nikakve veze s izrazito ograničenom stvarnošću, kada oboje žive u nečemu što nije stvarnost. Veličanstveni primjer danas kada ljudi govore i govore i govore, vrlo pametno - Fritz Mauthner je vrlo pametna soba - ali ništa ne stoji iza govora. Za ono što se govori nema ni najmanjeg razloga.
Eto vam primjera potpune logične strukture misli koje nemaju baš nikakve veze sa stvarnošću. Zatim dolaze misli koje prestaju imati bilo kakve veze s duhovnom stvarnošću, tada misao u potpunosti gubu vezu sa stvarnošću. Važno je vidjeti tako nešto. U tome je i užasna ozbiljnost ovih stvari. Uostalom, bilo da se napadaju Fritz Mauthner i profesor iz Heidelberga i da njihove riječi nemaju smisla jer iza njih nije nikakva stvarnost, bilo da su to dva političara, od kojih jedan priča u Americi a drugi u Europi, i možda govore istu stvar iako je među njima temeljna razlika, to nije važno. Ako je svima koji tako govore stvarnost strana, nemaju nikakve veze s onim što stvarno živi u stvarima, onda dolazi do otuđenja i to se onda širi. Postalo je rašireno. Jer to je samo jedan groteskni primjer koji sam naveo, ovaj primjer Frantz Mauthnera i profesora Bolla. Ali to je svuda prisutno. Tako se to danas radi. I čemu to vodi? To dovodi do svađe. Relativno je lako postići dogovor kada se bavimo stvarnošću; ali ako ste izvan stvarnosti, to dovodi do sudara. Malo po malo, ljudi će shvatiti koliko su naši katastrofalni događaji povezani s tim osnovnim raspoloženjem sadašnjosti i koliko je to ozbiljna stvar. Jer ako izađete vani - to su jedne od najčitanijih novima u Njemačkoj - pitajte brojne prijatelje primjećuju li uopće grotesknost, taj paradoks! Sve to prolazi mimo ljudi. Ali događaji se ne mogu zanemariti; to ima svoje gorke, loše učinke. Jer ono što se radi nije ništa drugo nego zloporaba ljudskih duhovnih snaga. Promislite kada bi se te duhovne snage, koje se troše uzalud jer su odvojene od stvarnosti, koristile u pravom smislu, tada bi se stvarnost promovirala, tada bi bila dio normalne struje; ali na ovaj način koristi Ahrimanu. U srednjoj struji to je odmak od stvarnosti, ali to se događa, da sklizne u drugu sferu, i to je ono bitno. To je ozbiljnost stvari. Ne prođe samo kao ništa, nego sklizne u drugu sferu i stvara činjenice. Stvara činjenice koje ne odgovaraju stvarnim okolnostima. Jer, čak i izvana, na čisto racionalistički, čisto intelektualan način, može se zamisliti kako to stvara činjenice.
Nije li istina, naše vrijeme nije ono koje vjeruje u autoritet. Ljudi sve provjere i zadrže najbolje! Ipak, prirodno je da ljudi vjeruju autoritetu. Osoba poput Fritza Mauthnera ima bezbroj sljedbenika koji vjeruju svemu što kaže. Naravno da će biti impresionirani takvim člankom. Zamislite koliko će misli potaknuti takav članak. Svi su oni uvučeni u ahrimansku sferu u kojoj je članak. Stvar je nestvarna i stvari su time gurnute u nestvarnost. To je ono što je bitno.
Ono što se želi s takvim stvarima, dragi prijatelji, je ovo: uvijek iznova ukazati na ogromnu ozbiljnost koja leži iza takvih razmatranja. Jer to je ovako: ono što sam danas okarakterizirao u pojedinačnim slučajevima, to danas susrećete na svakom koraku. Nalazimo se u vremenu u kojem možemo učiniti pravu stvar jedino ako odlučimo vidjeti jasno, vidjeti bez predrasuda, nepristrano, suočiti se sa životom nepristrano. To je naš zadatak. A znanost duha bi trebala dovesti do toga, tako što će na pravi način izgraditi most između ljudskog unutarnjeg života i stvarnosti. Jer u tom pogledu, ljudi žive u strašnoj magli. Ne možete čak ni reći, ako se upletete u ono što izlazi na vidjelo, kako ljudi u tom pogledu danas žive u magli. Tako mora biti, jer se ljudi moraju naučiti oslanjati na sebe. Ljudi moraju naučiti jasnoću stjecati kroz sebe, a ne kroz autoritet. To mora biti jedno od najvećih, jedno od najvažnijih postignuća duhovno znanstvenih potraga, za pojedinačnu ljudsku dušu, kako bi stekla slobodan, jasan, nepristran sud o tome što život nudi oko nas; prekinuti naviku onoga što danas u osnovi dominira cijelim čovječanstvom: spavati pred događajima. Ljudi prespavaju ono što im je pred očima. A zaviti ih u maglu upravo je cilj onih koji iznose kojekakve monističke ili 'znanstveno utemeljene' - kako oni kažu - ideje, ali koji nisu ništa više od materijalista. Jer se pretvaraju i tvrde da grade most prema stvarnosti. Odvode od stvarnosti. Recite Oscaru Hertwigu da nema dodira sa stvarnošću, smijat će vam se, a ne vidi da je tako. Ali kao duhovni znanstvenik sigurno ćete osjetiti nešto poput boli kad pročitate da neposredne životne činjenice treba promatrati prema obrascu nebeskih pojava, gdje činjenice leže daleko. Ovako ići kroz život: obratiti pažnju na ono što ne nalazimo u knjigama, već ono što nam je pred nosom od jutra do večeri - naravno, ne kada smo među antropozofima - tu je puno stvari na koje danas moramo obratiti pažnju bez predrasuda. Jer čovječanstvo je na značajnoj prekretnici. I ovo što sam rekao nije kritika vremena, nego jednostavno isticanje onoga što je potrebno. - Dobro je da se ovako događa, jer poziva ljude da stanu na svoje noge i osamostale se. Božanstvo si nije postavilo zadatak voditi ljude kroz razvoj kao ovisne duhovno duševne automate, zbog toga ih je moralo pustiti u situacije poput ove u kojoj se sada nalaze. To je mudro i dobro, ali se mora ispravno prepoznati i uzeti kao smjernica.
Dopustiti da ovaj stav izroni iz najdubljih impulsa našeg bića kao najskrovitiji poticaj naše snage za život, to mora biti jedan od rezultata našeg duhovno-znanstvenog angažmana. Tada nećemo opravdavati ono što je ugodno, udobno počivanje u idejama stranim stvarnosti, što je tako dobro kada želite prespavati život; nego ćemo uspostaviti ono istinsko štovanje života, koje sadrži božansko-duhovne snage, koje su osnova svekolike stvarnosti, koji dovodi do spoznaje ovog božansko-duhovnog elementa u ovozemaljskom životu. O tome sljedeći put.