.- Petnaesto predavanje, Stuttgart, 26 travnja 1918.
Poteškoće u razumijevanju osjetilne stvarnosti kao duhovne kreacije. Konkretan primjer za to: sudjelovanje u fizičkom razvoju kroz duševno- duhovno do pedesetih godina tijekom staroindijske epohe, i sve raniji prestanak tog sudjelovanja u sljedećim epohama. Sadašnje stanje: tek je do kraja 1920-tih prirodni razvoj davao poticaj duhovnom životu. Potreba za stjecanjem duhovnog znanja iz silaznog razvoja tijela vlastitim naporom. Obrazovanje za 'očekivani život'. Neuspjeh u kultiviranju duhovnog života u starosti i kao rezultat toga atomizacija duha. Vizualna pouka, zahtjev našeg vremena. Primjer za to: živo razumijevanje razlike između životinja i ljudi. Goethe kao vodič za živo promišljanje prirode. Važnost takve duhovne obuke za daljnji razvoj nakon smrti i za utjecaj pokojnika u životu na Zemlji. Pitanje teologa Loisy o trenutnoj situaciji u svijetu.
Osnovna značajka duhovno-znanstvenih razmatranja koje se prakticira među nama, malo je cijenjena u smislu svog punog značaja, čak i među nama. Doista, od mnogih od nas možda i nije tako daleko, čak i ako prvo apstraktno ukažemo na ovu osnovnu značajku naših duhovno-znanstvenih nastojanja, pomisliti: to je samo po sebi razumljivo, kako i ne bi bilo! - A ipak nije tako. Ova temeljna značajka na koju mislim, je da naša znanost duha nastoji ne samo općenito ukazati na to da je duhovni svijet stvarnost, da pojedina bića svijeta žive kao stvarnosti unutar duhovnog svijeta, već također stalno iznova ističe kako je ono što se događa oko nas i unutar nas u običnim životima između rođenja i smrti, kreacija duhovnog svijeta. Kažem: moglo bi postojati mišljenje da ako netko ozbiljno okrene duhovni pogled prema duhovnom svijetu, već se može gledati ono što je oko nas kao na kreaciju duhovnog svijeta. Ali to je daleko od tih općih, potpuno apstraktnih, praznih, besmislenih misli, do duhovnog mjesta, gdje se konkretno, potanko zahvaća kako je osjetilna stvarnost tvorevina duha. To ću danas pokazati posebnim primjerom. Primjer koliko ujedno može pružiti dokaz koliko je današnje čovječanstvo daleko od toga da uopće ima ideju o tome što to znači: osjetilna tvorevina oko nas, kakvu doživljavamo između rođenja i smrti, tvorevina je duhovne stvarnosti.
Kako bih pobliže objasnio konkretan primjer s kojim bismo se danas htjeli pozabaviti, podsjetio bih vas na ono što sam bio prisiljen reći na jučerašnjem javnom predavanju. Danas ćemo to dublje pogledati i s praktičnog gledišta iznijet ćemo neke činjenice pred naše duše.
Jučer, a i ranije, govorio sam ovdje u ovom ogranku o onome što bih želio nazvati pomlađivanjem čovječanstva tijekom evolucije. Ako se - idemo brzo rekapitulirati o čemu se radi - vratimo u evoluciji na onu katastrofu u postanku Zemlje koju nazivamo atlantskom katastrofom, gdje je kontinent koji je nekoć ležao između današnje Europe i Amerike nestao i da su nastali zapadni američki i istočni svijet, pa nalazimo, počevši od našeg doba, pet razdoblja. Prva post-atlantska epoha, koja je kao kulturna epoha uslijedila neposredno nakon atlantske katastrofe, jest prvobitna indijska kultura. To nadilazi ono što se može otkriti putem vanjskih povijesnih dokumenata. Naći ćete to opisano, koliko je potrebno, u mojoj knjizi 'Osnove tajne znanosti'. Ali nama je danas važno o tome jasno razmišljati: u toj kulturnoj epohi ljudi su živjeli tako da su se fizički razvijali duhom i dušom sve do pedesetih godina života. Sudjelovanje u tome nije ono kao što ljudi doživljavaju danas. Ako se osjećate umorno, ako se osjećate staro, ne sudjelujete u tome isto kao što dijete sudjeluje u tome u prvim godinama života. Ne, onim što danas tjelesno proživljavamo u poznim godinama, zapravo izravno ne spoznajemo duhovno i duševno. Ne sudjelujemo u padu našeg razvoja. Upravo kad bismo mogli tjelesno i fizički sudjelovati u ovom padu našeg razvoja, naučili bismo enormno puno o duhovnom svijetu, prolazeći kroz obrnutu evoluciju - kroz potonuće, mineralizaciju moždane tvari, sklerotizaciju tijela. Kroz svoja tijela bi doživjeli ono što danas moramo doživjeti kroz znanost duha, ako uopće želimo doći do iste stvari. U drevnoj indijskoj kulturi, ovaj silazni razvoj nastavljao se do pedesetih. U pedesetima ste bili dijete, samo dijete koje stari.
Zatim je došla druga post-atlantska kultura, stara perzijska, opet drevna; u tom su razdoblju ljudi nastavili doživljavati ono kroz što su duševno i duhovno prolazili ovisno o svojim tijelima, sve do četrdesetih. Zatim se, u trećem kulturnom razdoblju, čovječanstvo u cjelini ponovno pomladilo. U egipatsko, kaldejskom razdoblju, duše su se emancipirale od tijela otprilike od trideset pete do četrdeset druge godine. Zatim je došlo doba grčko-latinske kulture, u kojem je bilo otajstvo Golgote. Ljudi su tada prolazili tjelesni razvoj kakav danas prolaze samo djeca, do trideset i pete godine. A danas smo u petoj post-atlantskoj kulturnoj epohi - u tu smo kulturnu epohu ušli od 15. stoljeća - i sve do kraja dvadesetih godina doživljavamo ono što doživljava tijelo; više uopće ne doživljavamo silazni razvoj. Dakle, zbog takvog prirodnog ustroja, čovjek je danas tako malo sklon upijanju duhovnog kao takvog u svoju dušu.
U staro doba, tjelesno-fizičko je samo po sebi dalo duh; danas tjelesno-fizičko više ne daje duh. Stoga duh mora biti apsorbiran od strane same duše. Duša to odbija učiniti. U davna vremena bila je besmislica da čovjek ne vjeruje u duh. Ako je doživio vrijeme nakon trideset pete godine, doživio je nešto duhovno kroz ono što se događalo u njegovom tijelu u silaznom razvoju. Bilo je nezamislivo da ljudi u stara vremena nisu vjerovali u duh. Ali budući da su se stvari tako razvijale, jedan moralni impuls, veliki moralni impuls, što se tiče njegovog prirodnog razvoja, izgubljen je. Molim vas da ne podcijenite ovaj veliki moralni impuls, koji je izgubljen na prirodan način, i koji se mora ponovno pronaći na duhovno-etički način. U ta davna vremena djeca su od starijih znala: kad pređeš trideset petu, doživiš nešto što u mlađoj dobi ne možeš. - Zamislite taj osjećaj da su djeca i mladi odrasli pod dojmom: imamo što očekivati kada uđemo u silazni razvoj; tada ću moći doživjeti nešto što sada ne mogu znati, što mi moje fizičko tijelo jednostavno ne može dati. - Zamislite osjećaj koji je bio potpuno drugačiji od današnjeg, kada se starenje očekivalo u takvim uvjetima. Postoji nešto što je bilo toliko drugačije od današnjeg, kada očekujete starenje na takav način da znate da dolazi nešto što prije nije moglo doći.
Stvari su se promijenile, ali ne na tako drastičan način kako bi to mogli misliti. Nije li istina, da kada se govori takva istina kao što je ova maloprije navedena, onda današnja loša navika mišljenja odmah ima potrebu za ili/ili. Ali u stvarnosti stvari nikad nisu takve: nikada nemamo posla s ili/ili, već obično imamo posla s i/oboje. Duhovno se ne manifestira samo od sebe kada se uspinjemo u doba starosti. Ali ako se iskra duhovnog pobudi u duši na način kako se to misli u znanosti duha, onda ti to koristi dok stariš, tada iz tijela u opadanju nastaje nešto što živi osobito u onome što je netko naučio i spoznao putem znanosti duha. Ako danas ostanete bez ikakvog znanstvenog kontakta s duhom - taj znanstveni kontakt ne misli se stručno, već na takav način da bude dostupan svakome, pa i najjednostavnijem umu, ako čovječanstvo želi, znanost duha može postati popularna - onda kada ostarite nećete ništa posebno doživjeti; nećete cijeniti starenje. Niti ćete tijekom mladosti imati neka posebna očekivanja od starenja. Drugačije je ako iskra duhovnog znanja u duši nije potaknuta kroz prirodni razvoj, već kroz obrazovni razvoj, koji prilazi dušama ljudi. Ako se ispravno shvati ono što znanost duha može učiniti za dušu, ponovno će se stvoriti raspoloženje, sada na svjestan način, upravo kroz znanost duha: imam što očekivati kad ostarim. Stariti nešto znači. Kad budem imao trideset i pet godina, ono što živi u meni bit će drugačije nego sada, kad sam mladi jazavac od dvadeset godina. - Ovo raspoloženje je nešto veoma važno za ljudsku dušu, ovo raspoloženje, koje bih htio opisati kao raspoloženje očekivanog života, života koji jednostavno zna: kreativne snage koje doživljavate u sebi morate ozbiljno shvatiti kao kreativnost duha.
Danas, kada ne želimo spoznaju duha, smatramo li ozbiljno ljudsku tvorevinu - čak i ako je to fraza - smatramo li je ozbiljno tvorevinom duha? Ne, u praksi uopće ne. Jer da jest, rekli bi si: ima smisla stariti. Cijeli čovjekov životni vijek je kreacija duha; ne stari se uzalud, duhovno uvijek iznova živi u nama. Ono što nastaje u nama, što se otkriva iznutra, uvijek će pokazati nove strane. - Živjeti s očekivanjima, očekivati nešto od toga što sa svakom godinom postajemo sve stariji, to je posljedica ozbiljnog shvaćanja tvrdnje da je ono što je oko nas i u nama, tvorevina duha. To je raspoloženje, taj život pun iščekivanja, koji se mora ukorijeniti u svim obrazovnim sustavima, koji se mora pretočiti u svu konstituciju koja je dana obrazovnom sustavu. Tako da djeca već od malih nogu, i kad postanu mladići i djevojke, pa i kasnije, dobiju osjećaj: dokle god smo mladi, duh nam još ne daje sve; ali kako netko stari, stalno otkriva nove stvari koje nastaju u duši. - Potreban je samo poticaj spoznaje duha da ne bismo previdjeli, da ne bismo zanemarili ono što želi izroniti iz dubine našeg bića, jer nije besmisleno, već zato jer ima smisla da starimo. Danas najmlađe ljuti kad se od njih očekuje takav osjećaj; jer mladi se danas već osjećaju spremnima da budu birani u parlamente i za državne zastupnike, naravno, iako im tamo nije mjesto, jer poanta je u tome da se o pitanjima socijalnih struktura može raspravljati samo iz perspektive zrele životne dobi. Ako netko ima to raspoloženje očekivanja u životu, tada zna da ono što pretpostavlja o vanjskom uređenju još ne može biti spoznato, još se ne može razumno spoznati, osim ako se ne dosegne određena dob.
Nemojmo reći da je znanost duha, ako se ispravno shvaća, nešto apstraktno što se ne upliće u praktičan život. Znanost duha, ako se bude ispravno shvaćala, imat će velik utjecaj na praktični život, jer će biti ugrađena u konkretne osjećaje; to će uzrokovati da ljudi odrastaju drugačije, da drugačije očekuju što im svaka nova godina života može donijeti. Znanost duha sadrži energične obrazovne fermente, najenergičnije obrazovne impulse. Sadrži moralne impulse koji imaju sasvim drugačiji učinak na um od onih moralnih impulsa kojima se današnji ljudi hvale; jer sadrži impulse koji u ljudsku dušu teku iz cjelokupnog smisla života, iz univerzalnog smisla života. Naravno, ne želim reći da svatko tko poznaje znanost duha mora ispuniti sve svoje ideale. Ali tako je to s moralnim općenito: on se u početku nadvija nad čovjeka kao ideal, i on ga ugrađuje u sebe svojim slobodnim impulsom volje. Ali znanost duha kao takva, sadrži značajne moralne impulse. Ona nije samo njegovateljica zemaljskog morala, nego je njegovateljica univerzalnog morala. Te stvari samo morate prozreti na odgovarajući način. Ali izuzetno je nužno da stav koji je povezan s ovim što sam sada objasnio, kroz znanost duha dobije pristup ljudskim umovima. Jer ono što je naše doba dovelo do takve katastrofe je to što živimo u tranziciji koja u ljudsku dušu želi uliti nešto novo, a ljudi još nisu ostali bez svoje privrženosti starom, ne žele ugraditi nove osjećaje, osobito u svoja odgojna načela. U vanjskom životu, koji proizlazi iz materijalističke kulture, često se nađe suprotno od onoga što budućnost tako energično zahtijeva od nas. Potrebno je prije svega da se to gledanje na smisao života u nastajanju ugradi u ljude koji odrastaju. I danas je svatko osoba u razvoju, u tom pogledu, jer znanost duha je tako malo usvojena a svi moraju shvatiti što znanost duha može pružiti u smislu obrazovanja za ljudsku dušu. Jer čovječanstvo se mora osloboditi uvjerenja da si u dvadesetoj ili dvadeset petoj godini gotov čovjek, koje je sve razvio i samo treba početi živjeti, i za kog život ima smisla samo onoliko koliko čovjek primjenjuje ono što je naučio, i uživa u životu, i tako dalje.
Ako dublje pogledate u kontekst života, onda ono što je rečeno ulazi u dušu vrlo, vrlo duboko. To je nešto što se u davnim vremenima prirodno razvilo u ljudima, nešto što bi se u modernim vremenima trebalo razliti u ljudskim osjećajima kroz odgoj: život iščekivanja. O, nešto je značajno u tome kad čovjek s trideset i pet godina sebi kaže: u budućnosti, kad ostarim za pet ili deset godina, kroz to starenje otkrivati će mi se tajne; imam što iščekivati. - Razmislite samo što je to i što znači to uvesti u obrazovanje! Ali to je i nešto stvarno. Ali to je priroda koja teče, koja u ljudima dolazi na svoje, koja je došla na svoje u starim vremenima i koju treba njegovati u moderno doba. Jer to je ono što se događa u ljudima; to što ne obraćamo pažnju na to, ne brinemo o tome, ne znači da toga nema. Nemojte misliti da ćete, ako zanemarite ove tajne, izbjeći da postanete mudriji i da ne dobijete tajne kako budete starili. Duh djeluje u vama. Svi postajete duhom bogati! Jedina je razlika u tome što jedan to prihvaća rado, a drugi, kada je odlučio postati pametan čovjek dvadesetih - danas je to osobito slučaj u takozvanom svijetu inteligencije - odbija prihvatiti bilo što kasnije u svom razvoju. Najmlađi ljudi danas, oni pišu, pišu poeziju, rade druge stvari. A kakve osjećaje čovjek ima prema tim stvarima! Kako malo čovjek ima smisao života koji se očituje u oblikovanju čovjeka, kao tvorevine duha. No, duh ne posustaje, čak i ako najmlađi danas pišu drame ili članke i slično. Možda još uvijek imaju duha, ali ne znaju ništa o duhu koji se razvoja u njima.
Što se događa s tim duhom, s pravim duhom koji bi se sam od sebe razvio u davna vremena? Da, dragi prijatelji, ovaj se duh mora raspršiti. Uistinu, on se raspršuje. Širi se u duhovnom ozračju, širi se u auri čovječanstva. I to je nešto što uvijek iznova moram pričati u naše vrijeme, ali ono, naravno, ne vjeruje u to iz jednostavnog razloga što prirodno vidi kao fantaziju kada kažete: pa, tu je jedan mladi pisac koji misli da je jako pametan. On ne zna ništa o duhu, ali njegov duh prelazi u auru u raspršuje se. Njegov je duh još uvijek tu. - Danas je aura čovječanstva potpuno impregnirana takvim raspršenim duhom. Taj duh moraju ljudi držati na okupu, upravo kroz raspoloženje o kojem sam govorio. Jer danas smo već na točki gdje bi nastalo užasno zlo ako bi se to raspršivanje duha nastavilo i dalje. Jer značajan je zakon duhovnog svijeta, da duh postaje nešto sasvim drugo nego što je prvobitno bio, kada napusti svog nositelja. Shvatite ovo jasno: duh koji napusti svog nositelja, koji se rasprši, postaje nešto sasvim drugo nego ako ostane na okupu sa svojim nositeljem. On je u suštini pokvaren, učinjen gorim, transformiran na ahrimanski način. A ono što mora izaći, što danas nije jasno izašlo na vidjelo, jer smo na početku onoga što može postati strašno ako se to ne uzme u obzir, to je strašna duhovna pustoš. Ljudi će tražiti nešto što će ih zaokupiti jer su dopustili da duh koji ih je trebao zaokupiti ispari. Tragati za nečim a da ne znate što tražite nešto je što će postati sve raširenije, ako se ovo zlo ne bude kontroliralo. Danas već vidimo početke mnogih stvari koje sam već spomenuo.
Što čovjek danas radi kad je zanemario svoj duh? On prvenstveno nešto traži; ali ova potraga na neobičan dolazi do ploda, na raznim područjima. Vrlo često područje je: osnivaju se klubovi, klubovi s dobrim programima. Pred ljude postavljate svakakve zahtjeve. To mogu biti jako pametne stvari, ali to su uglavnom stvari koje proizlaze iz činjenice da se netko držao gledišta iz djetinjstva i onda je ta ideja iz djetinjstva okoštala, dok se u kasnijoj dobi ne pusti u svijet u obliku klupskih programa. Ljudi danas znaju kako učiniti jako puno na ovom području. Ali malo znaju o stvarnom radu u duhu, počevši od male jezgre duhovne aktivnosti, dopuštajući ljudima da se pridruže i održavaju živim i aktivnim nešto što je zajednica ljudi.
Vidite, zbog toga u našem Društvu nastaju toliki sukobi koji iz određenih razloga ostaju latentni i o kojima ne želim sada ovdje raspravljati. Gdje god mogu na bilo koji način dati poticaj, želio bih da svi statuti, sva pravila, svi zakoni, ostanu što dalje. Naposljetku, zašto su potrebni statuti ako se više ljudi okupi da njeguju duhovni život? Takvi se statuti mogu sastaviti kako bi se pokazali vlastima; to je drugo, i nema veze sa samom stvari, ali bitno je što nam takvi statuti znače. Poanta je da zajednica treba živjeti tako da svaki novi čovjek u nju može unijeti nešto novo. Takva zajednica treba živjeti, to se ne može određivati nikakvim statutom, kada postoji pet godina, ona mora biti nešto drugo, kao što je dijete s dvanaest godina nešto drugačije nego sa sedam godina. Ali to danas nije način razmišljanja. Današnji način razmišljanja je živjeti što beživotnije, sve suziti u apstrakcije. To je jedno. Moglo bi se dati mnogo primjera, a svi proizlaze iz činjenice da nemamo svijest o raspršivanju duhovnog života. Čovjek traži, traži na sve moguće načine. Pomislite samo koliko sestrinstava i drugih klubova danas ima u nekom velikom gradu! Tražiš i tražiš jer ne znaš da je ono što bi trebao držati raspršeno. Pa tražiš jer nemaš ono na što ne obraćaš pažnju. To traženje znači pustoš života. Ova pustoš života užasno bi izmakla kontroli da čovječanstvo ne shvati da se mora pojaviti raspoloženje o kojem sam upravo govorio.
Nije li istina, ono što danas ne želimo shvatiti je: neposredni život! Načelo je da ono što postoji kao tvorevina živog duha, to zahtijeva pokretljivost iskustva. Činjenica da se netko nikada ne deklarira potpunim, nikada završenim, to je nezgodno u nekom pogledu. Ali to je nužno ako se želi napredovati u duhovnom razvoju čovječanstva. A shvatiti znanost duha na taj način, da je ona poticaj za život, da stvarno nađe svoj put u ono što zahtijeva vrijeme u sadašnjoj točci razvoja čovječanstva, to je upravo zadatak onih koji stvarno posvećuju sebe znanosti duha: živjeti s čovječanstvom i prepoznati kroz što ono mora proći u tijeku razvoja, kroz što je pozvano proći.
Pokušajte steći nepristran pogled na događaje koji vas okružuju danas. Zapravo, većina ljudi danas propušta ono što se događa oko nas. Oni samo misle da se mora ponoviti situacija kao prije 1914. godine i čekaju da se takva situacija dogodi. Oni čak i ne razumiju koliki je dubok utjecaj onoga što se događa, i koliko je potrebno da čovječanstvo probije svoj put do potpuno novih koncepata kojih prije nije bilo. Razumijevanje života i u povijesnom razvoju, prije svega je zadatak duhovno-znanstvenog načina mišljenja.
To je jedna stvar: da se duh raspršuje jer ga ljudi ignoriraju. Ali samo jedan dio se raspršuje, drugi ostaje, nakuplja se u ljudskom organizmu, ali ne ulazi i svijest. Nesvjesno impregnira organizam. Ide u krv, u meso; djeluje u nesvjesnom. Ono čega bi osoba trebala biti svjesna djelomično se rasprši tijekom života, djelomično se potiskuje u podsvijest. Kako djeluje u toj podsvijesti?
Pogledajmo pobliže što uzrokuje djelomično spuštanje duha u podsvijest. Razlog tome su obično lažni odgojni principi koji rade na tome da djeca i mladi postanu odrasli, kako bi što prije prestala biti djeca. Koliko je danas dobrobiti u tome da dijete što ranije ima svoje zaključke, da se odgaja drugačije nego je prikazano u mom djelu 'Odgoj djeteta sa stajališta znanosti duha'. Potrebno je da dijete živi, prije svega, u slikovnim predodžbama, da intelektualni aspekt dođe do djeteta što kasnije. Za to se danas ima vrlo malo smisla. Sama kultura nema za to puno smisla. Ali ne treba pokušati zaustaviti ovu kulturu; znanost duha nikada neće biti reakcionarna. Uvijek će voditi računa o vanjskom, materijalnom kulturnom napretku; ali taj vanjski, materijalni kulturni napredak zahtijeva stvaranje protuteže. Drugačije je bilo u vremenima kada se u mladosti nije učilo čitati i pisati. Ne želim govoriti protiv pismenosti, nemojte me krivo shvatiti, ali mi danas smatramo nesrećom kada su ljudi nepismeni, jer ne vidimo vrijednost čovjeka u onome što živi u duši, nego u onome što on drugima predstavlja, a što u konačnici ima malo veze s ljudskom dušom. U tim davnim vremenima, kada je pismo još bilo slikovno pismo, kada je pismo odražavalo misterij riječi, pisanje je bilo nešto. Ali danas: ti mali duhovi, koji se pojavljuju pred očima najmlađe djece na bijelom papiru i treba ih razotkriti, ti mali duhovi koje sama djeca dočaravaju na papiru, kakav oni odnos imaju prema duši? To su samo znakovi, proizvoljni znakovi. Mogli biste zamisliti da je sve što ste tamo napisali posloženo drugačije. Neki ljudi već danas imaju tendenciju da se stvari postave drugačije. Postavljena je i stenografija. Nema potrebe da to na ovaj način pristupa ljudima, može biti i sasvim drugačije. Ali to je nužan zahtjev zemaljske kulture; to je ono protiv čega se okreće reakcionar, a ne duhovni znanstvenik. To se moralo dogoditi, naravno. Ali protuteža će doći. Znanost duha neće smatrati idealom ukidanje škola; ali protuteža će biti da djeca dobiju slikovitu pouku, pouku koja sadrži naznaku tajni svijeta, učenje koje dovodi u vezu s tajnama svijeta. Svaka životinja, svaka biljka u svojim oblicima izražavaju nešto što je tajanstveno povezano s cijelom kreacijom. Tek u određenoj dobi imate svježinu uma da to osjetite. U određenoj dobi morate rasti zajedno s kreacijom.
Uzmimo i ovdje primjer. Već sam citirao riječi koje je moj stari prijatelj Vinzenz Knauer, povjesničar filozofije, često koristio. On je iz svoje srednjovjekovne skolastičke svijesti rekao onima koji tvrde da je sve sačinjeno od iste materije: Pa, samo pogledajte materiju kakva je u vuka i janjeta; zatvorimo vuka da ne može dobiti drugu hranu i dajmo da jede samo janjce. Ako je janjeća materija doista isto što i vučja materija, onda bi vuk malo po malo trebao postati janje, ili barem poprimiti formu janjeta. - To jasno govori da u onome što tvori vuka - mi to zovemo grupna duša - u tom živom biću koje određuje strukturu vuka, postoji nešto drugo nego u strukturi janjeta. Gledanje u puku materiju, ne u formiranu materiju, ne u duhovnu materiju, ne vodi u kreaciju, nego izvan nje. Životinje oko nas stvorene su u različitim oblicima. Pogledajte samo koliko se ljudi razlikuju od životinja u tom pogledu. Dobro razmislite o čemu se tu radi. Osim malih razlika koje leže u raznim rasnim karakteristikama, koje mogu biti velike, ali se ne mogu približiti razlikama u životinjskim vrstama, ljudi su isto formirani po cijeloj Zemlji. Zašto? Jer je odnos ravnoteže drugačiji nego kod životinja. Životinja je rezultat ravnoteže koja se razvija u odnosu na Zemlju. To možete vidjeti na majmunu koji je gotovo uspravan. Životinja je dizajnirana na takav način da joj je kralježnica zapravo dizajnirana da bude paralelna s površinom Zemlje, a trbuh joj je na istoj visini kao i prednji dio. Najvažnije je da su ljudi predisponirani na način da ono što je kod životinja uz trbuh, bude nadograđeno preko trbuha, tako da prekriva trbuh. Kod ljudi linija koja ide uz glavu do zemlje, poklapa se s težištem, ali kod životinja ne. Budući da je čovjek pozvan dati sebi položaj ravnoteže u odnosu na Zemlju, koji je kod majmuna karikatura, a kod čovjeka je to samorazumljivo, čovjek se izdiže iznad specifičnog oblika koji ima bilo koja životinjska vrsta. Čovjek nema specifičnu konfiguraciju kao životinjska vrsta jer se ističe, jer uzdiže svoju figuru i može staviti glavu iznad trbuha. To je nešto nevjerojatno značajno. Darvinisti su to previdjeli. Ali to je ono što je bitno.
Danas to mogu samo nagovijestiti; da želim dalje razvijati morao bi održati mnoga predavanja, a to bi rasvijetlilo duboko važno pitanje razlike između životinja i ljudi. Ali to nas danas manje zanima, nas danas zanima činjenica da čovjek u sebi pobjeđuje životinjski oblik, dajući sebi svoj uspravni položaj, dajući sebi drugačiji položaj ravnoteže na Zemlji. To ga čini neovisnim o Zemlji. Ali to je samo kao fizičko biće. Ako idemo na etersko tijelo, tu su stvari drugačije. Ovo etersko tijelo je unutar sebe pokretno; dizajnirano je drugačije kod svake pojedine osobe u svakom trenutku. Ako netko gleda u lava: vidovito vidite oblik lava na osobi koja gleda. Ako pogledate hijenu, i sami postajete poput hijene u nadosjetilnom. U fizičkoj oblasti čovjek nadilazi vanjske formacije, ali u eterskom tijelu prilagođava se onome što se događa u njegovoj okolini. Upravo je to ono što tako bitno razlikuje čovjeka od životinje: životinja ima svoj specifični oblik; lav koji se suprotstavi psu ne može oponašati oblik psa u njegovom eterskom tijelu; on uvijek ostaje lav, čak i iznutra; on zapravo prepoznaje samo drugog lava. Pogledajte kako se slična životinja suočava sa sličnom životinjom na potpuno drugačiji način nego sa različitom. Ali čovjek je svestran, prilagođava se svojoj okolini u odnosu na etersko tijelo. Ali pitanje je hoće li ta prilagodba biti ispravna ili nepravilna, hoće li imati besmislen ili smislen utjecaj na život. Činjenica da su životinje dizajnirane na tako različite načine, da životinje u svom fizičkom obliku zadržavaju ono što ljudi mogu postati, neprestano se transformirajući, znači da cijelo životinjsko carstvo nije samo ono što zoolozi vide, već da svaki životinjski oblik ima određeno značenje. Na određeni način možete iščitati ovo značenje cijelog životinjskog carstva. Time gradite most između sebe i duhovnog svijeta, tako nam se otkriva značenje onoga što je vani u čvrstom obliku i što onda smisleno doživljavate postajući to sami.
U davna vremena ljudi su instinktivno osjećali značenje okoline. Ono što se ističe u povijesnim vremenima su različite simbolične priče o životinjama: bajke o životinjama, legende o životinjama, basne i slično. Ne možemo se vratiti na to. Ali nešto drugo se treba izgraditi, tako da ljudi ne uče samo ono što sada imaju kao apstraktno znanje o životinjskom obliku. Kako se životinje opisuju u današnjim školskim knjigama! Djeci su opisi tako dosadni jer su vanjski. Neka opis bude smislen, neka lav bude nešto što se u kreaciji drugačije razvija od hijene, od klokana. Tada će čovjek opet smisleno živjeti u kreaciji, tada će upijati kreaciju na živ način. No, to će imati određenu posljedicu, jer duh postaje pokretan, duh postaje pun sadržaja kada uroni u kreaciju. Onda neće biti zadovoljan s onim što mu službena znanost često daje. Danas se može doživjeti svašta. Pratite li razvoj životinjskog niza, kako ga današnja službena znanost zamišlja, čak i tamo gdje ima nešto nepristrano, možete doživjeti čudne stvari. Ne morate ići čak do darvinizma, možete ići do Lamarcka, koji je pametniji od onoga što se materijalistički razvilo iz darvinizma. Tamo možete pronaći i ilustraciju kako su različiti životinjski oblici nastali prilagođavanjem životnim uvjetima. Određene životinje razvile su mrežasta stopala jer su se razvijale tako da žive u vodi. Druge životinje dobile su organe za hvatanje jer su morale pronaći hranu na drveću i slično. Da, ako su se organi razvili kroz takve navike, sigurno su prije bili drugačiji. Životinje koje su dobile isprepletena stopala nisu ih smjela imati prije, morale su imati druga; postom su ih formirali kroz svoje životne uvjete. Postupno se dolazi do zaključka da su one životinje koje imaju isprepletena stopala njih razvije iz drugih stopala, a one koje nemaju isprepletena stopala formirale su ih opet iz ranijih stopala. - Tako je. To jednostavno ne primjećujete, marljivo učite, ali to ne primjećujete. Ako žirafa ima dugačak vrat, objašnjeno je: postao je takav iz malog, jer je žirafa morala posezati za stablom. - Da žirafa ima kratak vrat, zbog drugih navika bi se promijenio iz dugog u kratak. Ne primjećuješ da se stalno vrtiš u krug. Danas nemamo pojma kakva zbrka, kakvo zbunjujuće razmišljanje postoji u svjetonazoru koji ne stvara smislen most prema onome što je u ljudskom okruženju.
Ali to je ono što se mora ugraditi u obrazovanje, da spomenemo samo jednu stvar: smisleno iskustvo okoline; ne samo razumjeti okolinu intelektualno, već je smisleno doživjeti, tako da cijelom dušom apsorbirate oblike životinjskog carstva, biljnog carstva i mineralnog carstva. Kakav biste blagoslov dodijelili četrnaestogodišnjem ili petnaestogodišnjem dječaku ili djevojčici kada biste ih poveli u šetnju i rekli: pogledajte ove oblake! - Zatim opet u sljedećoj šetnji, gdje su oblaci drugačije oblikovani: sada pogledajte ove oblake. Zapamtite ih kako bi imali sliku ovih oblaka! - Nakon što pustite dijete da malo pogleda cijelu stvar, otiđite do police i izvadite Goetheove 'Prirodoslovne spise', gdje on na smislen način predstavlja različite vrste oblaka, kako nastaju i izlaze jedan iz drugoga. Dijete će to odmah shvatiti, odmah će se uživjeti u tu živu, smislenu predodžbu oblika oblaka, doživjeti će nešto prekrasno.
Ili možete pustiti dijete da promatra biljku u vrtu kakva je u proljeće, ljeto i jesen, a zatim mu pročitajte Goetheove pjesme 'Preobrazba biljaka'. Tu imate nešto što smisleno vodi u prirodu.
Takve stvari su dio stvaranja raspoloženja duše očekivanja života, takve stvari su dio toga ako želimo osigurati da duh ne bude začepljen i da ode u krv, u tijelo, nego da na odgovarajući način zahvati dušu. Određene stvari tijekom razvoja ne mogu ući u tijelo, već moraju ostati u duši. Što se događa kada uđu u meso, krv? Tada u podsvijesti stvaraju afekte, strasti, kojima se ponekad daju lijepa imena, stavljaju im se maske, a koje su ponekad sasvim drugo od maski koje su im stavljene. Toliko je toga danas živog - i to dolazi do izražaja u razvoju - što je nastalo jer je ono što je trebalo ostati u duši prešlo u krv, u tijelo. I što je na tome zasnovano? Svađa, nesloga, nesloga diljem Zemlje. To se maskira u sve moguće oblike, maskira se u to da Talijan ne podnosi Nijemce, da Englezi ne podnose Nijemce, da Nijemci ne podnose Rimljane; te su strasti maskirane i bijesne diljem Zemlje. Samo morate znati dublje razloge za te stvari, i morate razumjeti što je dužnost čovječanstva, koja je misija čovječanstva, kako bi se postiglo ono što se apsolutno mora postići.
Ono što se događa u sadašnjosti trebali bi biti jasni znakovi onoga što bismo trebali naučiti kako bismo vodili čovječanstvo prema prosperitetnoj budućnosti. Ne treba ostati na površini, kao što ljudi danas čine, nego treba pogledati u dubinu ljudske duše. To što je 19. stoljeće napravilo odgojnu grešku jer je bilo prijelazno razdoblje, jer je pustilo u krv i meso ono što je trebalo ući u dušu, danas se bori na ratištima. Krv koja je upila ono što je trebalo ući u duše, sada nadmoćno vlada u strastima koje divlje haraju Zemljom. To znači da ljudi ne mogu razumjeti jedni druge. Zato se ne slažu. Zato imaju tako malo osjećaja za zajednički život, za suživot.
Znakovi vremena su ozbiljni, vrlo ozbiljni, ali oni su poziv da pogledamo u dubinu nastajanja svijeta kako bismo iz tih dubina prepoznali što je naša zadaća. Već sam prošli put rekao: ovo nije prigovor na mudrost svijeta, na božansku mudrost. Božanska mudrost mora čovječanstvu dati ove znakove, jer ljudi ne bi trebali postati automatska bića, već bi trebali postati neovisni. Nije poanta pitati: zašto je čovječanstvo upleteno u sve ovo? - već: što treba učiniti za dobrobit čovječanstva? - Riječ je o djelovanju s velikim, univerzalnim, etičkim impulsima. To je ono što je naša dužnost, iz tjedna u tjedan, iz sata u sat, iz minute u minutu: uključiti se u ono što se mora dogoditi. A onaj tko je danas očekivao, onako kako je naznačeno, da će mu svaka nova godina donijeti nešto što mu je prije bila tajna, u njegovoj duši zasvijetli ono što će čovječanstvu trebati i u budućnosti: živi, a ne mrtvi, osjećaj besmrtnosti. Tko zna da mu svaka nova godina donosi nova otajstva, zna i da mu zagrobni život donosi nova otajstva; za njega sumnja u daljnje postojanje onoga što u razvoj tijela donosi nove stvari, nema smisla. Za njega, međutim, i ovaj život nakon smrti postaje stvaran, sasvim stvaran: ne samo da će postati osobna, sebična činjenica, nego općeljudsko načelo.
Danas kročimo kroz vrata smrti i sa sobom donosimo mnoga opažanja života koja ovdje nismo obradili. Ali to još uvijek ima značenje za Zemlju. Mudrost koju smo ovdje stekli nastavit će koristiti Zemlji čak i nakon što prođemo kroz vrata smrti. Ali ovdje na Zemlji moraju postojati ljudi koji je žele koristiti. Oni koji imaju iskustva znaju o tim iskustvima izvijestiti, a da ne ispadnu potpuno smiješni, moraju javno reći ove stvari, kao što sam ja jučer, naprimjer: da bi Planck danas mislio drugačije nego što je mislio osamdesetih. Vi kao duhovni istraživač zapravo mislite na nešto drugo. Zna se: duša ove osobe je toliko toga prenijela kroz vrata smrti da ima mnogo toga što može biti korisno na Zemlji. Da, onaj tko zna da njegov živi osjećaj za živu dušu nije narušen vratima smrti, također zna da su takozvani umrli u stalnom kontaktu s nama, da samo moramo opažati ono što nam oni šalju. Onaj tko ima iskustva s tim, možda može i skromno govoriti o tim stvarima iz osobnog iskustva. Znam da ne samo da sam se povezao s Goetheovim svjetonazorom, nego da sam ono što sam napisao o Goetheovom svjetonazoru napisao na različite načine samo zato što sam znao da je to došlo iz nadahnuća same Goetheove duše, naravno, koliko oni slabi koji dolaze to mogu apsorbirati.
Ali to uključuje život u odnosu s dušom koja ostaje živa, a ne samo apstraktno obožavanje umrlih, nego upijanje žive esencije umrlih u naše duše, koje su utjelovljene ovdje u fizičkom tijelu. O mnoge, izuzetno plodonosne stvari poteći će u evoluciju Zemlje kada umrli kroz stav živih, budu mogli biti savjetnici čovječanstvu. Znam koliko je naš način razmišljanja daleko od toga. Znam da se ljudi danas pitaju: što dvadesetdvogodišnjak, dvadesettrogodišnjak - ili koja god da je dobna granica za parlament - kaže, što dvadesetčetverogodišnjak može reći o bilo čemu što bi trebao postati zakon. - Ali ne pitate: što Goethe danas kaže o tome što bi trebalo postati zakon? - Ali doći će i to. Umrli će biti naši sugrađani. Ako u svoju dušu unesete raspoloženje da se svake godine otkriva nova tajna, tada ćete ići još dalje: tada će se također znati što znači napraviti veliki prijelaz kroz vrata smrti u ukupnom razvoju Zemlje. Tada će umrli biti savjetnici živima. Jer nije bitna samo vjera u besmrtnost, već je važno da ono što je besmrtno može postati plodonosno na svim poljima gdje doista treba biti plodonosno. Čovjeku je potrebna snaga da probije strop koji ga danas dijeli od onoga što duhovni svijet još sadrži.
Vidite, današnji način razmišljanja zapravo je više-manje tu da bismo mogli razviti snagu da prodremo do duha. Ali danas je već došlo vrijeme kada ljudima moraju biti jasne neke stvari i moraju ih sami razumjeti. Zato se pred dušu stavljaju znakovi, jer ljudi moraju naučiti: ovoga nikako ne smije biti, to se mora potpuno prevladati. - I zato jer bi to sami trebali prevladati, to se među njima i pojavilo.
Dvije krajnosti - ali ima mnogo takvih krajnosti - stoje jedna nasuprot drugoj u vanjskom životu: wilsonizam i, nasuprot njemu, trockizam ili lenjinizam, zovite to kako hoćete. Dvije stvari tu stoje, rođene iz neduhovnog svjetonazora, najneduhovnijeg svjetonazora koji se može zamisliti. Zadatak čovječanstva je da se pobrine da se eliminira sve što u konačnici vodi lenjinizmu ili wilsonizmu. Ali puno wilsonizma, puno lenjinizma, može se naći posvuda; vrlo su, vrlo česti, samo se to ne primjećuje. Samo treba stvarima pogledati u oči. Ali svatko tko se imalo bavi znanošću duha, zna da mu ta znanost duha daje oko da i na ovom području stvarima jasno pogleda u oči. Danas je životna potreba da ljudi jasno gledaju svijet, da gledaju stvari, a ne da ih prespavaju. Jer ljudi imaju previše razloga da stavljaju maske na ono što je istina. I ljudi su previše lakovjerni; lako povjeruju u maske i ne gledaju što je iza maski. Ne može se razviti način razmišljanja koji omogućuje određenu pokretljivost duha, nužnu za znanost duha, a da u određenom trenutku, kada se stvarno nađe u toj pokretljivosti, ne stekne jasan, smiren način gledanja na ono što se u svijetu događa. Čovjek ne smije prespavati stvari; kroz znanost duha se mora probuditi, ako se ne želi uljuljkati u određenu udobnost u životu. Postoji velika potreba dopustiti ovakvom duhu da teče u dušu, ali nema volje, osobito kod onih koji se osjećaju vođama čovječanstva, da tu potrebu uzmu u obzir. Volja za duhom prisutna je danas kod najjednostavnijih priroda; samo još ne razumiju sebe jer su zavedeni onim što se danas često širi kao 'javno mnijenje' - Schopenhauer je to nazvao 'osobnom glupošću'. Lideri su često skloni govoriti o granicama ljudske prirode, kada ne žele voditi ljude preko granica. Danas ćete to naći u svim područjima. Kako je zgodno za ljude - da spomenem samo jedan primjer - kada se tako nešto može dogoditi, kao što se sada događa francuskom teologu Loisyju, koji je također zauzimao neobično kolebljivu poziciju između modernizma i nemodernizma, iako se neko vrijeme činilo da stoji na vlastitim nogama. Ali sada, suočen s katastrofalnim događajima, postavio si je pitanje: što se zapravo dogodilo s kršćanstvom u sadašnjoj svjetskoj situaciji? Možda ovo kršćanstvo kao takvo nije uspjelo? - Ne Krist kao takav, kaže Loisy, ali se pita: nije li ovo kršćanstvo mnogo toga propustilo? - Neki su ljudi napisali nešto o tom Loisyjevom pitanju savjesti. Jedan je rekao: Pa, samo morate uzeti u obzir nesavršenost ljudi. Iako kršćanstvo želi nešto drugačije od onoga što se sada događa na Zemlji, ono što se događa mora se dogoditi jer su ljudi nesavršeni. - Razmišljanje o tome nije ono o čemu se radi, već je ono o čemu se radi: razmišljanje, kontemplacija, i osjećaj kako mogu postati savršeniji, kako se ljudi mogu poboljšati, kako mogu postati etični, kako mogu sve više i više postati integrirani u univerzalno kozmičko biće. Pitanja se često moraju postavljati potpuno drugačije od načina na koji ih ljudi danas postavljaju.
Ovo su osjećaji koje sam želio položiti u vaše duše tijekom zajedničkog vremena. Ovaj put, čak i više nego prije, važno mi je da se moje riječi ne razumiju samo umom, već da se razumiju onako kako su zamišljene: da stimuliraju naš um tako da postanu sjeme u našem umu za prodiranje u ono što se mora dogoditi u ljudskom razvoju. Jer svatko će se možda za ne tako dugo vremena, ovisno o svojoj prirodi i karmi, naći u ovoj ili onoj poziciji okružen važnim životnim pitanjima kojima nije dorastao, ako se samo želi držati starih, ugodnih ideja. Moramo naučiti usvajati nove ideje. Znanost duha će nas moći voditi do takvih novih ideja. Moje su riječi imale za cilj potaknuti duše da budu budne. Čak i ako izgleda da su polazile od činjenica, činjenice su odabrane tako da dotiču upravo ono što je čovjeku u sadašnjem trenutku najvažnije, u odnosu na život osjećaja, u odnosu na razumijevanje.