.- Treće predavanje, Stuttgart, 14 veljače 1915.
Čovjekova povezanost s vlastitim nacionalnim duhom dok je budan i sa svim drugim nacionalnim duhovima dok spava. Prevladavanje nacionalne jednostranosti kroz znanost duha. Savez između Francuske i Rusije kao vanjska maya i kontrast između zapadnih i istočnih duša u duhu. Značaj ove suprotnosti za rad Mihaela u pripremi za pojavu Krista u eterskom obliku. Zadaća Srednje Europe. Djelo Kristovo u nesvjesnim silama duše. Konstantin, Djevica Orleanska, Olaf Ästeson i 13 svetih noći. Poteškoće u samospoznaji; primjer za to kod Ernsta Macha. Razlika između vidovitosti želuca i glave. Iskustva duše nakon smrti. Theo Faiß i djelotvornost njegova eterskog tijela u Goetheanumu. Napredovanje ciljeva čovječanstva kroz eterska tijela onih koji su poginuli u ratu.
Lako mogu zamisliti da bi netko iz jučerašnjih razmatranja izvukao zaključak da one osobnosti koje pripadaju grupama ljudi, narodima, koji će tek u šestom kulturnom razdoblju dobiti svoju posebnu misiju, da - kako smo jučer rekli - da se manje cijene oni koji pripadaju vremenu u kojem se razvoj već odvija silaznom linijom, od onih koji su pripadnici skupina uzlaznog razvoja. Kažem, lako mogu zamisliti da netko izvuče takav zaključak. Drugim riječima: lako mogu zamisliti da bi, s obzirom na sve što je jučer rečeno uključujući i neke komentare, netko dao vrijednosni sud pod dojmom kojekakvih emocija i osjećaja. I tako se može dogoditi, kao što sam istaknuo, da ono što je rečeno na jednom mjestu, posebno u vezi s ovim stvarima, da je na drugim mjestima pogrešno shvaćeno. Ne zato što je to obojeno prema potrebama mjesta ili pojedinih ljudi, već zato što nije shvaćeno s potrebnom objektivnošću, nego prije sa strašću i svakojakim nacionalnim težnjama. Netko bi tada mogao reći: Dakle, vi ste se riječima samo dodvoravali srednjoeuropskoj kulturi, a mi koji pripadamo istočnoj osjećamo se duboko uvrijeđeni izrečenim. - Da, ako se donese takav sud, to samo pokazuje da se ono što sam jučer pokušao iznijeti, mora uzeti s duhovno-znanstvenim osjećajem, mora biti zamijenjeno na takav način da se čisto teoretsko, čisto apstraktno mišljenje transformira u neposredno iskustvo, tako da nam ono što je inače bilo samo dio našeg znanja postaje bliže u smislu osjećaja i iskustva.
Svatko tko bi sudio kako je upravo sugerirano donosio bi samo teoretski, apstraktni sud. Jer kakva bi bila konkretna prosudba koja dolazi iz iskustva u takvom slučaju? Dakle, to bi zvučalo da - ako je ono što je objašnjeno točno - idemo prema vremenu kada onima koji žele slijediti zadaće svog kulturnog doba, više nije dopušteno da budu zaokupljeni čisto nacionalnim iskustvom. Peta je kulturna epoha, upravo zbog svoje osebujnosti, pogodna da osobnosti koje joj pripadaju na određeni način budu zahvaćene nacionalnim osjećajem, i zauzvrat ga kao pojedinci prevladaju. Šesta i sedma kulturna epoha biti će takve da oni koji samo žele biti nacionalni neće ispuniti zadatke čovječanstva. Ali to je razlog zašto slijedimo duhovno-znanstveni svjetonazor: da čovječanstvo izvučemo iz čisto nacionalnih osjećaja, iz osjećaja koji nije općeljudski osjećaj. Dakle, ono što se mora zaključiti iz onoga što je jučer rečeno je nešto sasvim, sasvim drugo. To je: da su srednjoeuropske nacionalne kulture one koje, kao nacionalne kulture, u sebi imaju poticaje koji koincidiraju s velikim poslanjem post-atlantske kulture, ali onda dolaze kulture koje čine nužnim da ljudi izrastu iz nacionalnih impulsa, i da to ne ide ako su oni koji su danas preteče - kaže se 'zaostali', zašto ne bi rekli preteče - kasnijih kultura, potpuno zaokupljeni svojim nacionalnim iskustvom, i to naglašeno, kao što je to slučaj sa stanovnicima istočne Europe. Drugim riječima: budući da u nacionalnom osjećaju još nisu primili svoju misiju, ovise o onome što je dano kao znanost duha da bi izrasli izvan nacionalnog. Tu je potrebno živo razumijevanje.
Međutim, u našem sadašnjem vremenu, u kojem su strasti i predrasude tako suprotstavljene jedne drugima, teško je pronaći ono što je potrebno da bi ljudi u potpunosti stajali na temeljima znanosti duha, koja istinski teži objektivnosti na čisto ljudskim osnovama. Znanost duha trebamo kako bi se nešto moglo proširiti cijelom Zemljom, nešto što nadilazi sve diferencijacije, i zato bi oni koji se okreću znanosti duha iz svih naroda, trebali moći steći objektivno razumijevanje nečega poput onoga što je objašnjeno u ciklusu predavanja pod naslovom 'Misija pojedinačnih duša naroda', koji treba proučavati gdje god ima antropozofa. Njegov značaj je upravo u tome što je održan godinama prije ovog rata, tako da nitko ne može reći da je nastao iz raspoloženja ovog rata. Nije stvar u tome da ono što se kaže ovdje ili ondje nije univerzalna istina, nego treba shvatiti kako se te istine ne mogu svugdje tolerirati. Kad sam prije nekoliko mjeseci ovdje govorio, istaknuo sam da je nama u Srednjoj Europi lako biti objektivan, lakše nego drugima. To zašto nam je lakše, jasno je i iz tog ciklusa predavanja. Sve što je dublja pouka naših ozbiljnih događaja, pokazuje nam da se iz različitih temelja naše sadašnje kulture mora razviti nešto što se podudara s našim duhovno-znanstvenim stremljenjima. U izvjesnom pogledu može se reći: ovi ozbiljni događaji su nešto poput snažnog pokazatelja nužnosti duhovno-znanstvenih stremljenja u svijetu. Oni dokazuju da to duhovno-znanstveno iskustvo mora doći. Stoga, naravno, ono što pripada neposrednim osjećajima nekog lokaliteta za nas može biti samo nešto sekundarno; naš pravi zadatak je unijeti u svoje duševno iskustvo ono što se može svugdje razumjeti bez unutarnje povrijeđenosti, unatoč tome da se u tolikim oblastima nailazi na predrasudu za predrasudom.
Stavovi koji proizlaze iz znanosti duha o tome što je u čovjeku opće ljudsko, također nas pripremaju da možemo objektivno sagledati sve u što smo smješteni razvojem Zemlje i razvojem svijeta. Jer ovo u što smo smješteni je, da tako kažemo, tlo iz kojeg rastemo, o ono što nas potiče u rastu su impulsi koje apsorbiramo kroz znanost duha. U osnovi, mi smo samo jednom polovicom našeg bića uključeni u sve diferencijacije koje su raširene Zemljom, s našom fizičkim i našim eterskim tijelom, koje prepuštamo Zemlji, da tako kažemo, kada uđemo u drugo stanje svijesti, koje možemo nazvati spavanjem. Ali sa 'Ja' i našim astralnim tijelom mi tada izlazimo iz našeg fizičkog i eterskog tijela, i tada smo sa svojim 'Ja' i astralnim tijelom u svijetu u koji ljudi inače ulaze kada prolaze kroz vrata smrti, u svijetu gdje prestaju sve zemaljske diferencijacije, u svijetu u koji nas žele uvesti spoznaje duhovne znanosti. Onaj tko objave inicijacije može učiniti svojima, time je uistinu zaštićen od davanja posebne prednosti nekom od duhova naroda na jednostran način. Dakle, kako doći u dodir s posebnim duhom naroda kojem pripadamo?
Kada sa svojim 'Ja' i astralnim tijelom boravimo u duhovnom svijetu od trenutka kada zaspimo do buđenja, mi nismo u kontaktu sa svojim duhom naroda, s duhom naroda koji upravlja našom nacionalnošću, da tako kažem, nego smo u doticaju s tim duhom naroda samo tijekom našeg vremena našeg budnog života, od buđenja dok ne zaspemo. Među silama u koje uranjamo kada uranjamo u naše fizičko tijelo i etersko tijelo su i sile na koje djeluje duh naroda kojem pripadamo. Unutar polja tog duha naroda ulazimo takoreći buđenjem; ostavljamo ga kada zaspemo. Ali onaj tko stječe znanje inicijacije, mora tijekom tog stjecanja obitavati u svijetu u kojem nije njegov duh naroda, jer ulazi u svijet u kojem se nalazimo između padanja u san i buđenja. I onda se pokaže nešto neobično. Pretpostavimo da osoba pripada određenom narodu. Svatko jednome pripada, utoliko što se mora klasificirati kao pripadnik određene nacionalnosti. Ako čovjek napusti sferu svog duha naroda kada zaspi, onda više nije u kontaktu s tim duhom naroda dok se ne probudi. U to ulazi i onaj tko stekne znanje inicijacije, te se u vremenu od kada zaspe do buđenja sastaje s ostalim duhovima naroda koji inače žive na Zemlji, samo ne sa svojim duhom naroda. Tako doživljavate suživot s drugim duhovima naroda u vrijeme od kada zaspete dok se ne probudite, a sa svojim duhom naroda u vremenu između buđenja i uspavljivanja. Međutim, suživot s drugim duhovima naroda nije takav da se živi sa svakim pojedinačno, nego se živi s njihovom povezanošću, takoreći s njihovom združenošću, s ukupnošću duhova drugih naroda.
Dakle, zamislite da u ljudskom životu postoji izmjena - tako nam govori inicijacijsko znanje - između iskustva s duhom naroda u budnom stanju i iskustva sa svim drugim duhovima naroda u stanju spavanja. Ali pod jednim uvjetom nemamo normalan suživot s drugim duhovima naroda, pri čemu kod spavanja se ne spajamo s njima kao cjelinom, nego s posebnim duhom naroda. To se događa ako posebno strasno mrzimo taj narod. To je neobično: ako neki narod posebno mrzimo, ne možemo pobjeći činjenici da dok spavamo ulazimo u sferu njegova duha naroda. A onaj tko je stekao inicijacijsko znanje, ako mrzi neki narod posebno iz čisto nacionalnih razloga, prisiljen je biti u duhovnoj sferi tog naroda pogotovo na polju inicijacije, i vrlo brzo bi uvidio nedopustivost toga. Banalno rečeno, možemo reći: tko posebno mrzi drugi narod iz osobnih nacionalnih strasti, osuđen je spavati s njegovim duhom naroda. Ovo je banalno rečeno, ali treba shvatiti sasvim doslovno.
Činjenice duhovnog svijeta osiguravaju da je cijela ljudska rasa jedinstvo i da se nije moguće odvojiti. Ali ako takve činjenice uzmemo u obzir, iz njih možemo puno naučiti. Govorimo o tome da je vanjski svijet u kojem živimo svojim osjetilima i svojim razumijevanjem, koje je vezano za mozak, velika iluzija, maya; ali i ovu istinu da je svijet maya, shvaćamo previše apstraktno, čisto teoretski. Želim reći da tu istinu još uvijek pokušavamo shvatiti intelektualno. Ne samo naše razumijevanje, nego i naša volja, nerado to shvaća na živ način. Jer ono što se krije iza svijeta obmane izgleda onako kako ne želimo da izgleda. Zaziremo od toga, bojimo se, jer nam je zbog istine neugodno. Spoznaja da cijelo čovječanstvo čini jedinstvo u konkretnom smislu nije ugodna, jer isključuje mogućnost jednostranih osjećaja i entuzijazma, koje se danas često opaža u svijetu, nego nas uči o stvarnosti. Ali to je nezgodno. Volja često zazire od istine čak i više od uvida, od razumijevanja. Stoga se ne treba čuditi ako se u naše vrijeme istine znanosti duha još uvijek često smatraju ludošću, jer se ludost vremena boji mudrosti svijeta. Ali gledanje iza vidljivog daje nam priliku razumjeti što se zapravo događa. To sam već jučer istaknuo, a sada bih to želio razraditi u jednom posebno slučaju.
Pratimo li čovjeka dok prolazi kroz vrata smrti u duhovni svijet, u kojem proživljava vrijeme između smrti i novog rođenja kako bi se pripremio za novi život na Zemlji, tada nam mora biti jasno u kojoj mjeri je on u svom životu između smrti i novog rođenja pod utjecajem svog posljednjeg života na Zemlji, do te mjere da sa sobom, takoreći, kroz vrata smrti u duhovni život donosi odjeke, odzvanjanje prošlog života na Zemlji. Znamo da kada osoba prolazi kroz vrata smrti, nakon predaje svog fizičkog tijela zemaljskim elementima, u prvom redu kroz vrata smrti nosi svoje etersko tijelo, astralno tijelo i 'Ja'. Također znamo da se ovo etersko tijelo ubrzo, vrlo brzo, odvaja od 'Ja' i astralnog tijela, s izuzetkom ekstrakta koji ostaje, i da se etersko tijelo povezuje s općim eterom kozmosa. Često smo o svemu tome razgovarali. Ali slučaj je da se nakon smrti ljudsko biće još uvijek osvrće na sudbinu eterskog tijela kroz svoju spoznaju, znanje koje ostaje s njim nakon smrti, i ta mu sudbina nešto znači. Ljudskom biću nakon smrti nešto znači kada gleda na sudbinu svog eterskog tijela, koje se odvaja tako da je to na neki način vrsta rezultata života na Zemlji. I ovaj rezultat, ovaj rezultat zemaljskog života, pokazuje se kao različit za različite uvjete života na Zemlji, uključujući, između ostalog, za različita nacionalna iskustva. Zemaljski ostaci, koji imaju značenje na čovjeka nakon smrti, sasvim su drugačiji, recimo, u slučaju duše koja napušta francusko tijelo i prelazi u duhovni svijet, a potpuno drugačiji u slučaju duše koja danas prelazi iz ruskog tijela u duhovni svijet. Duše, koje danas izlaze iz francuskog tijela pripadaju kulturi koja je u određenoj mjeri postala zrela i prezrela, što omogućuje eterskom tijelu da na Zemlji doživi mnogo toga. Osobitost francuske kulture naroda - a ne kulture pojedinca - je da je samo etersko tijelo prorađeno, zasićeno silama i učincima sila, i stoga prolazi kroz vrata smrti vrlo žustro i tada je unutar duhovnog svijeta. Takva eterska tijela se dugo ne otapaju, dugo ostaju prisutna kao spektri. U svojim predodžbama pripadnik francuskog naroda, u mjeri u kojoj mu pripada, ima vrlo određeno mišljenje o sebi i o onome za što ga smatraju u svijetu. Ali to nije ništa drugo nego odraz žustrih aktivnih sila u eterskom tijelu. Etersko tijelo je snažno plastično oblikovano i takvo prelazi u duhovni svijet.
Sasvim je drugačije s eterskim tijelom ruske osobe. Nema tako čvrst otisak, elastičnije je, da tako kažem, lakše se rastvara u duhovnom svijetu; stoga su duše manje vezane za njega. Dok je francuska duša, da tako kažemo, duže vrijeme povezana s eterskim tijelom gledajući etersko tijelo Francuza, koje proizlazi iz napredne kulture, duša ruske osobe kratko je povezana s eterskim tijelom. To znači da je ono kroz što prolazi etersko tijelo nakon smrti, manje važno za ovu dušu istoka. Ali to ima vrlo specifičan, dubok, značajan učinak na ono što se događa, da tako kažem, iza kulisa naše egzistencije u sadašnjosti. Sudbina ruske duše potpuno je drugačija od sudbine francuske duše u vremenu između smrti i novog rođenja.
Iz raznih razmatranja znamo da se u 20. stoljeću krećemo prema eterskom utjecaju Duha Krista. To je već istaknuto u egzoteričnom smislu u odgovarajuće ulomku u misterijskoj drami 'Vrata posvećenja' o ponovnom pojavljivanju Krista kao eterske tjelesnosti. I već je istaknuto u raznim razmatranjima da je ovo Kristovo pojavljivanje za one ljude koji će Ga moći vidjeti pripremano od zadnje trećine 19. stoljeća, budući da se duh vremena od tog vremena promijenio. Stoljećima prije duh vremena je bio Gabriel; od posljednje trećine 19. stoljeća aktivni duh vremena je Mihael. Mihael je taj koji u određenoj mjeri mora pripremiti pojavu Krista kao eterskog bića. Ali sve to treba pripremiti, sve to treba promovirati u razvoju, da tako kažem, i promovira se. Na neki način Mihael vodi borbu za pojavu Krista, da tako kažemo, u iskustvu između smrti i novog rođenja on priprema duše za ono što se ima dogoditi u zemaljskoj auri. Sada, oštro oblikovana eterska tijela koja su oko nas u elementarnom svijetu, biti će prepreka u vremenu koje mora doći kada se ovaj eterski oblik koji Krist mora preuzeti bude trebalo vidjeti čisto. One duše na koje njihova eterska tijela nakon smrti manje utječu, bliže su čistoj percepciji ovog eterskog oblika. Stoga se ispostavlja sljedeće.
Vidimo kako je dio rada Mihaela usmjeren na rastakanje zapadnoeuropskih visoko kultiviranih eterski tijela, koja imaju fiksan oblik, i vidimo kako Mihael koristi istočnoeuropske duše u ovoj borbi. I tako vidimo Mihaela, praćenog legijama istočnoeuropskih duša, kako se bori protiv zapadnoeuropskih eterskih tijela i dojmova koje duše imaju nakon smrti. Dakle, iza kulisa današnje egzistencije postoji živa borba. Ova borba se odvija u duhovnom svijetu. Ova bitka na nebu, da tako kažemo, odvija se u duhovnom svijetu između Rusije i Francuske, živa bitka između istoka i zapada. I ova borba je istina, a ono što se događa u vanjskom svijetu je maya, to je iskrivljenje istine. I kao što to često biva kada se pogledaju duhovne činjenice na ovom području, stječe se šokantan dojam da je ono što se ovdje događa u ovom svijetu iluzije kao istina, često suprotno onome što se, kao istina, događa u duhovnom svijetu.
Razmotrite koliko je nevjerojatno šokantno za svakoga tko stekne znanje inicijacije to da postoji savez između naroda koji se žestoko međusobno bore u duhovnom svijetu! Naravno, takve stvari se ne smiju generalizirati, ne smije se izvoditi zaključak da je sve u duhovnom svijetu suprotno nego u fizičkom. Svaki pojedinačni slučaj treba se istražiti. Ali u ovom slučaju dobivamo taj šokantan dojam, dojam koji, reklo bi se, odmah ruši naše znanje. Dakle, stvari izgledaju drugačije iza kulisa egzistencije nego u vanjskom svijetu. Ali stvari u njihovom pravom kontekstu možemo razumjeti samo ako ono iza kulisa egzistencije možemo rasvijetliti iz perspektive znanosti duha. Ali tada će se ti osjećaji utisnuti u naše cjelokupno razumijevanje, koje, takoreći, dopušta našim srcima da budu uronjena u istinu, pred predrasudama kojima moramo biti zahvaćeni kada se prepustimo strujama vanjskog svijeta. Danas je Srednja Europa zapravo stiješnjena između dvije zaraćene sile, i u određenoj mjeri, mora ih držati razdvojene. Iz toga proizlazi veza između onoga što sam jučer opisao kao borbu srednjoeuropske kulture i onoga što tu srednjoeuropsku kulturu tlači s lijeve i desne strane. To je karma srednjoeuropske kulture: razvoj između onoga što se mora međusobno boriti iz zemaljsko-povijesne nužnosti. Tek iz takvog razmatranja proizlaze pravi osjećaji prema tragičnom sukobu onih okolnosti, u mjeri u kojoj one sada pogađaju Europu. Tek kada stvari tako razmotrimo, shvatimo da je zapravo nesudjelovanje u sporovima koji se moraju voditi, ono što je doista karakteristično za Srednju Europu, nevin odnos prema tim stvarima i upletenost u njihovu karmu. - Sada smo također vidjeli sklad onoga što je dio evolucije: vidjeli smo kako su istok i zapad Europe uključeni u nadolazeći Kristov događaj. Ako uzmemo u obzir borbu srednjoeuropske kulture s njenim sjedinjavanjem, kako sam to jučer okarakterizirao, duhovnog i tjelesnog, tada također imamo i posebnu manifestaciju Krist impulsa, koji je nositelj ovog sjedinjenja duhovnog i tjelesnog. Dakle, usred Europe postoji pojava ulaska kršćanstva u zemaljska zbivanja. Ovdje se na fizičkoj razini odvija nešto od ogromne važnosti, a desno i lijevo, nešto za što se vodi borba samo na višim planovima. Kada ih gledamo na ovaj način fizički plan i duhovni plan se spajaju.
Ovo je dodatak onome o čemu smo jučer razgovarali. I tako je, u osnovi, sa cijelom evolucijom, utoliko što se postupno odvija pod utjecajem Krist impulsa. Jer ono što se sada događa u 20. stoljeću razvijalo se postupno. Krist impuls, u zemaljsku evoluciju je ušao preko otajstva Golgote, i u njoj je djelatan. Ali da je Krist impuls mogao biti djelatan samo onako kako su ga ljudi shvaćali, do sada bi imao malo učinka. Mi tek počinjemo učiti, kroz znanost duha tek počinjemo shvaćati nešto od onoga što predstavlja otajstvo Golgote. Krist impuls je djelovao. Ali zapravo je najmanje djelovao na svađe i galamu teologa. Bilo bi loše da je samo onoliko od Krist impulsa moglo ući u evoluciju Zemlje koliko su ljudi mogli razumjeti u različitim epohama. Istaknuo sam da je Krist impuls djelovao u nesvjesnim silama duše kroz stoljeća. Opisao sam kako se 28. listopada 312. Konstantin suočio s Makscenzijem i kako se vodila bitka koja je odlučila sudbinu Europe. Ova bitka se nije vodila umijećem generala, nego kroz ono što se događalo u podsvijesti. Makscenzije je konzultirao sibilske knjige. Umjesto da svoju vojsku ostavi na sigurnom u Rimu, one su ga zavele, i on je vojsku odveo pred vrata Rima protiv Konstantinovih trupa. Ali Konstantin je imao san: da pred svojom vojskom nosi monogram Krista. Dakle, nisu slijedili pamet generala, nego su slijedili snove, odnosno impulse svoje podsvijesti. Iz onoga što je iz toga proizašlo, Europa je dobila svoj oblik. Pravi Krist impuls nije se očitovao u raspravama teologa, nego tamo gdje je živi Krist mogao djelovati. Ne ljudski koncepti Krista - to nije ono što je važno - već živi Krist koji djeluje kroz svoje impulse. Kad Ga ljudi nisu mogli razumjeti, otišao je u ono gdje razumijevanje nije potrebno, gdje se u snove upija ono što treba prijeći u sferu volje.
Još je jednom Krist impuls prodro i dao Europi određeni oblik: u 15. stoljeću, kada je kroz jednostavnu seosku djevojku, Djevu Orleansku, Europa dobila potpuno drugačiji oblik. Da je tada Engleska trijumfirala nad Francuskom - što je Djeva Orleanska spriječila - svi kasniji povijesni događaji bili bi drugačiji. Ali uistinu, pastirica iz Orleansa nije imala ljudsku mudrost, ali je u njoj Krist impuls djelovao preko njegovog glasnika Mihaela, izvana u korist Francuske, u stvarnosti u korist Engleske; inače Engleska ne bi mogla proći kroz razvoj kroz koji je prošla. Ali za one koji žele duhovno gledati kroz svijet, Krist impuls djelovao je s ogromnom jasnoćom na ono što će se dogoditi.
Često sam skretao pozornost na to kako stare legende, stare sage i mitovi sadrže istine koje upućuju na to da su trinaest noći između Božića i Bogojavljanja, Sveta tri kralja, doba najdublje zimske tame, u kojoj su zemaljske sile osobito naklonjene vidovitosti. Tu se fizičke sile, da tako kažemo, najviše povlače i najmanje su aktivne, a duhovne sile djeluju sasvim osobito. Ovih trinaest noći, od Božića do 6. siječnja - kaže nam stara norveška legenda - spavao je Olaf Ästeson. I u tom je snu u imaginaciji doživio sve što antropozofski prepoznajemo kao kamaloku, kao svijet duše, kao svijet duha. To je istina. I mnoge osobe koje su, mogu reći, na vratima inicijacije, mogu ovu inicijaciju dovesti do konačnog zaključenja ako tijekom tog vremena dođu do vrlo posebnog, koncentriranog unutarnjeg iskustva, u koje se s pravom stavlja rođenje Krista, duhovnog svijetla Sunca. Mogli bi reći: ako netko treba doživjeti nesvjesnu inicijaciju, kada bi to najbolje doživio? - Najbolje bi to doživio da se priprema u ovim noćima kada je u stanju sna, stanju udaljenosti od svijeta, do 6. siječnja. Ne bismo li mogli pretpostaviti da je pastirica, Djeva Orleanska, koja zasigurno nije bila učena ni obučena u znanosti duha, ali je bila iznutra produhovljena, mogla najbolje biti inicirana da je prošla kroz te noći u nekoj vrsti sna, stanja u kojem nije opažala vanjski svijet kroz osjetila i um? I to je imala! U vremenu prije fizičkog rođenja, čovjek sigurno nije predisponiran za opažanje okolnog svijeta vanjskim osjetilima, jer se ta osjetila probude tek kada se rodi u fizičkoj egzistenciji. Do fizičkog rođenja nismo prilagođeni ni korištenju razuma, ali je naš duhovni dio u kontaktu s kozmičkim duhovnim okruženjem.
Pa, Djeva Orleanska provela je trinaest dana prije 6. siječnja u majčinoj utrobi, jer je rođena 6. siječnja. To je činjenica koja duboko smisleno govori o povezanostima u svijetu. Duh svijeta koji predvodi evoluciju trebao je dušu u Djevi Orleanskoj koja je upravo provela posljednjih trinaest dana trudnoće u majčinoj utrobi do 6. siječnja, i tada je rođena. Tu duboko gledamo u veze koje su iza kulisa egzistencije. Ovdje vidimo duhovno vođenje. Rođena je duša koja je u određenoj mjeri do svog rođenja bila inicirana od samog duha svijeta. Radi se, dakle, o stjecanju osjećaja kako je, da tako kažemo, pred nama kao maya prostrt tepih vanjske egzistencije: kada ga probijemo tu ili tamo, zavirujemo u istinske tajne egzistencije. I ovo se mora osjetiti i postati osjećaj za ono što znanost duha može učiniti da transformira našu kulturu. Mora postojati osjećaj da će se, da bi se zavirilo u tajne svijeta, morati radikalno raskinuti s pukim promatranjem vanjske maye, koja je naravno morala nastati iz sjaja i slave znanstvenog istraživanja. Ali u budućnosti, ovaj sjaj i slavu treba raspršiti znanost duha. Ono što čovječanstvu treba za stvarni ulazak znanosti duha u duše ljudi, prije svega je dobra volja za povezivanjem vlastite duše s duhovnim svjetovima. Ali sve to mora krenuti od određene samospoznaje. Ali samospoznaja nije tako laka, a jedna od najvećih obmana u koju se može upasti u običnom životu jest misliti da je samospoznaja, koja mora biti početak svakog pravog znanja, laka.
Čak ni u odnosu na one najviše vanjske stvari, to nije osobito lako. Imam ovdje knjigu; slučajno mi je ovih dana opet došla u ruke - kako kažemo slučajno - karmički: knjiga jednog suvremenog filozofa koji je bio profesor filozofije na Sveučilištu u Beču: 'Analiza osjeta'. Osoba koja je napisala knjigu daje ispovijesti o sebi koje su vrlo zanimljive. Na stranici 3 kaže: Kao mlad jednom sam vidio svoje lice iz profila u ogledalu dok sam prolazio ulicom, ali ga nisam prepoznao kao svoje lice. Pomislio sam: kakvo odvratno, nesimpatično lice! - Dakle, vidite, kao i u ovoj mjeri, samospoznaja vanjskog oblika nije toliko raširena. Dobri čovjek sasvim otvoreno priznaje: susreće se s krajnje nesimpatičnim licem odbojnog karaktera, a onda otkriva da je njegovo. Tako je malo znao o svom vanjskom izgledu. Vidite, čak ni vanjska samospoznaja ne može se lako steći. Možete biti i sveučilišni profesor, nema veze; ovaj primjer to dokazuje. Ernst Mach, tako se zove profesor, opet slično ispovijeda. On je potpuno iskren. Kaže: Vratio sam se jednom s puta prilično umoran i ušao u omnibus. U isto vrijeme u omnibus je ušao još netko. Pomislio sam: kakav otrcani učitelj ulazi unutra! - I gle, to sam bio ja. - Vidio je sebe u ogledalu. - Dobri čovjek je znao kako izgleda oronuli učitelj, vidio je jednog kako ulazi, ali nije se mogao poistovjetiti s njim, nije znao da on tako izgleda. Svojoj priči dodaje: pa poznavao sam statusni habitus bolje nego svoj!
Još teže od znanja o vanjskom obliku je znanje o duši, spoznaja što zapravo jesmo u našem duhovnom biću. Ali bez toga ne možete ako stvarno želite napredovati na polju inicijacije. Obmana o samom sebi jedna je od najčešćih zabluda ljudskog bića, a ono što se događa u dubini ljudske duše obično je nepoznato. Vrlo je lako misliti: da, poznajem sebe, znam što želim! - Čovjek stvara predodžbu o sebi; ali stvari obično nisu takve da izražavaju ono što stvarno jesmo. Tamo dolje u duši to često izgleda sasvim drugačije nego to izgleda u oblasti gdje stvaramo predodžbe o sebi. Navest ću par primjera koji ne samo da se mogu dogoditi, nego se često događaju u suživotu: dvoje ljudi živi zajedno. Jedan ima nešto protiv drugoga tako da zapravo uživa mučiti ga i ponižavati, nekad više, nekad manje. Što god bio uzrok to može biti i iskonski instinkt okrutnosti. Osoba može hodati svijetom naizgled potpuno bezopasna, a zapravo biti okrutna i osjećati potrebu mučiti one oko sebe. Ako razgovarate s ovom osobom, neće vam oprostiti ako ga smatrate okrutnim drugom, odvratnim tipom koji osjeća zadovoljstvo samo kada može mučiti osobu pored sebe, i reći će: oh, jako volim tog čovjeka, ali on radi to i to, i baš zato jer ga toliko volim ne mogu podnijeti da to radi! - To je u gornjoj svijesti čovjeka, ali u podsvijesti je okrutnost. A ideje gornje svijesti tu su samo da prikriju, da nas opravdaju nama samima. Način na koji formiramo ideje u našoj gornjoj svijesti služe samo da se ispravno opravdamo sami sebi. Poznavao sam jednog gospodina koji je u svakoj prilici naglašavao da samo iz čiste nesebičnosti podržava određeni duhovni smjer, da mu se taj smjer posebno ne sviđa, ali da mora ići tim smjerom iz osjećaja dužnosti i nesebičnosti. Rako sam mu: nije važno što mislite o stvarima koje radite, važno je zašto ih zapravo radite. I činite to zato jer vam to čini zadovoljstvo, jer to posebno laska vašoj taštini. - Neugodno je sebi priznati: zapravo sam prilično tašt, zato radim ovo ili ono. - Zato volimo našu mayu, čini to drugačijim. Maya koju o sebi nosimo u našoj svijesti, često je više različita od stvarnosti, od maye koju imamo u znanosti duha. Ljubav je svakako divna stvar, s pravom, ljudi tako misle; ali kako se često koristi nepravedno, ljubav! Dok smo još bili povezani s drugom teozofskim društvom, stalno smo slušali koliko je važno da se ljudi stvarno, istinski vole! Često je ta ljubav bila samo veo navučen preko dogmatskih svađa. Jer ljubav često zna biti maska za najjači egoizam. Kada posebno uživate da učinite ovo ili ono, često krivo predstavljate što radite i ono što vam pruža zadovoljstvo u ljubavi; a s druge strane pravdate ono što nikada ne bi priznali, što ostaje u dubinama podsvijesti. Da, kada se spuštamo u ovu ljudsku bit, doista padamo u ponor. Čovjek može stvarno spoznati samog sebe iskusivši tajne duhovne egzistencije, upoznavajući se s velikim zakonima ove duhovne egzistencije. Jer ljudska bića su složena, a najveća greška je vjerovati da su ljudska bića na neki način jednostavna. Želim reći: sve tajne svijeta su ujedinjene kako bi se stvorilo ljudsko biće. Stvari treba ispravno razumjeti.
Igranje sa samospoznajom ubrzo prestaje kada shvatite nešto o duhovnim tajnama egzistencije. Pretpostavimo da nekako, kroz obuku ili nešto drugo, osoba počinje imati određenu razinu vidovitosti, čak dođe do toga da joj se pojavljuju prekrasne strukture, koje može fiksirati, tako da ljudi dolaze i budu oduševljeni vezom između te osobe i duhovnog svijeta. To je nedvojbeno tu, veza, ali tu vezu treba vidjeti u njenoj istini, morate vidjeti što ona stvarno može biti. Vidite, ono što imamo kao fizičko tijelo temelji se na eterskom tijelu kao njegovom kreatoru, zatim na astralnom tijelu, zatim na onome što zovemo nositelj 'Ja'. To sve djeluje na fizičko tijelo, a svaka viša razina djeluje na nižu razinu. Ako uzmete etersko tijelo i istražite ga vidovito, to je prekrasna struktura boja koje teku i svjetlucaju jedna u drugu. Koje su to boje koje preplavljuju etersko tijelo? Da, to su sile koje grade fizičko tijelo, sile koje ne grade samo organe u njemu, već također djeluju na ono što ti organi rade tijekom života. Ali ljudski organi imaju sasvim različitu svrhu. Uzmimo dva takva organa kao što su crijeva i mozak. Vanjska anatomija ispituje tkiva i sve što je ekvivalentno. Ali to dvoje nisu, potpuno su drugačiji. Ako promatramo mozak, kao fizički organ on je nešto cjelovito; to je zato, jer su u mozgu te poplave boja razrađene. Kada pogledamo etersko tijelo ljudskog mozga, vidimo ga u relativno blijedoj boji, jer su boje iskorištene za izgradnju strukture mozga. Ako pogledamo crijeva, nalazimo svijetle, svjetlucave boje, koje se divno prelijevaju jedna u drugu, jer su crijeva stvarno grublji organi, ne mora se koristiti toliko duhovnog, snage i dalje ostaju u eterskom tijelu, koristi se samo manji dio. Zbog toga je etersko tijelo mozga blijedo, ali etersko tijelo crijeva ima divne, tekuće boje i lijepo je.
Sada zamislite da neko dođe do vidovitosti, kao što sam opisao. Mogu se dogoditi dvije stvari: do vidovitosti može doći jer je etersko tijelo mozga olabavljeno, ali do vidovitosti može doći i zato jer je etersko tijelo crijeva olabavljeno. Kada su vidoviti, ljudi često postanu svjesni vlastitog unutarnjeg bića. Onaj tko vidovitost izvlači iz eterskog tijela mozga u početku će pred sobom imati prilično blijed svijet; ali onaj tko izvlači iz svojih crijeva može reflektirati predivne preplavljujuće boje vani u eterski svijet. Da bismo bljedoću moždanog eterskog tijela doveli u dodir s preplavljujućim bojama kozmosa, potrebno je prvo privući preplavljujuće boje cijele sfere kozmosa. Da bismo razvili preplavljujuće boje eterskog tijela crijeva, možemo ih zračiti iz sebe i tako se kroz vidovitost može vidjeti divna struktura. Svakako da je to prava vidovita slika, ali kada je se pogleda, što je to? To nije ništa drugo nego vlastiti probavni proces; to je ono što etersko tijelo radi tijekom probavnog procesa; to se projicira u eterski prostor. Ovo je izuzetno zanimljivo s anatomske točke gledišta, ali mora biti jasno da tek kada dođete do tajni duhovnog svijeta, onda zapravo stvarno dobivate ideju što je to pred nama u duhovnom svijetu. Tek tada dobijete predodžbu da ono što se mora dogoditi u eterskom tijelu kako bi crijeva pravilno funkcionirala, nastaje iz čudesnog preplavljujućeg mora boja u eterskom tijelu. Ako ovo vidite vidovito, to je sigurno vidoviti proces; ali to nije nešto što je povezano s nebeskim misterijama, to nije nešto što nam na bilo koji način donosi velike kozmičke činjenice svijeta, već je nešto što nam skreće pozornost na naše najobičnije, niže 'Ja'.
I upravo kada se vidovito uspinjemo do samospoznaje, otkrivamo da prve divne kreacije koje doživljavamo odražavaju ono naše najniže. I tek tada, kada većim naporom oslobodimo one dijelova eterskog tijela koji su ostali u nama, jer je većina upotrijebljena za srce i mozak, tek tada uspijevamo zračiti ono što je u nama i ostaviti utisak jače primjenjujući sile na vanjski eter. I tada se događa sljedeće: kada projiciramo etersko tijelo fizičkih organa van, guramo ga u kozmos. Kad razvijemo višu vidovitost, također radimo vani, ali radimo vani s onim od nas, što smo izgradili između rođenja i smrti, tako da to priprema ono što će se u nama razviti između smrti i novog rođenja. To upisujemo u prostor i stvaramo učinke u eterskom svijetu. I onda idemo protiv onoga što je formirano ovim učincima, kozmičkim učincima, kozmičkim činjenicama.
To je upravo ono na čemu neprestano radimo. Spis 'Kako steći uvid u više svjetove?' želi to izraziti u najeminentnijem smislu, da se pravi putovi ne nalaze da bi se pronašla niža bit čovjeka kroz vidovitost koja očarava, već da bi se dokučile tajne svijeta. Uvijek iznova ističe se da je prava vidovitost teška, da djeluje blijedo, i da se samo velikim naporima tih snaga, koje su snage čovjeka između rođenja i smrti, razvije prema pravoj vidovitosti, tako da se mogu razotkriti tajne svijeta. Gdje leže te sile, možete razumjeti ako se okrenete onome što je rečeno u Bečkom ciklusu iz 1914. godine. Tu govorimo o snagama koje ljudi razvijaju između smrti i novog rođenja, o snagama za koje je moguće koristiti samo mucave riječi, jer riječi su oblikovane za fizički svijet, i tek se kroz kombinacije riječi izvlači ono što je potpuno drugačije u duhovnom svijetu nego u fizičkom, osjetilnom svijetu. Ali ljudima je zgodnije duhovni svijet zamišljati kao ništa drugo doli neku vrstu nastavka fizičkog svijeta, samo malo tanji, malo nestalniji. Ljudima bi bilo zgodno u duhovnom svijetu vidjeti likove kako hodaju, baš kao što to rade u fizičkom svijetu; ali im je neugodno što se netko mora naviknuti na novi način razumijevanja stvari ako želi ući u duhovni svijet. Sve ovo ima za cilj pokazati da ne samo da se ljudsko razumijevanje, nego prije svega ljudska volja, opire onome što znanost duha u naše vrijeme mora donijeti u svijet. Možemo doista reći: ne odbacuju je ljudi u širokim krugovima samo zato jer je ne razumiju, već zato što je ne žele, jer im je u osnovi strašno to da je svijet onakav kako ga znanost duha želi i mora predstaviti.
Osobito su važni koncepti mudrosti i svijesti koje čovjek mora imati ako želi razumjeti iskustvo između smrti i novog rođenja. Uglavnom, ne može se reći da osoba koja je prošla kroz vrata smrti nema svijesti i da se njena svijest prvo mora probuditi. To i nije istina, istina je da ima prejaku svijest kada prođe kroz vrata smrti, da je preplavljena sviješću, da se ne snalazi, da je potpuno ošamućena duhovnom sunčevom svjetlošću svijesti, i da se prvo mora početi orijentirati, kao što sam detaljnije objasnio u upravo spomenutom ciklusu. Ovdje na Zemlji moramo sticati potrebnu mudrost; ali tamo smo sa svih strana okruženi mudrošću, pa je moramo prigušiti da bismo je mogli primiti. Dijelove koje smo sveli na ljudsku slabost, oni su koje možemo pogledati. Dakle, prvo moramo pronaći način za prigušenje naše svijesti, dok se ne snađemo. To je nešto što postaje posebno upečatljivo, ako stvarno promatrate pojave. Vidite, onda postupno pokušavate skovati riječi na takav način da pravilno izražavaju te pojave. Nedavno je u Zürichu preminuo jedan dragi član našeg društva. Karma je učinila da, iako sam ga još uvijek želio vidjeti u fizičkom životu, došao sam prekasno i više ga nisam vidio. Ali onda smo nakon nekoliko dana imali kremiranje u Zürichu. Bio sam dužan govoriti na ovom kremiranju i nastojao sam riječima izraziti ono što mi se iznutra predstavljalo kao priroda ovog našeg dragog člana. Pokušao sam to obuhvatiti s nekoliko riječi. Zatim je izvršeno kremiranje. I sada je bilo primjetno da se prvi orijentacijski izlazak iz preplavljujuće svijesti dogodio u trenutku kada je tijelo prešlo u sagorijevanje, kada je plamen, u stvarnosti toplina, zahvatila ovo tijelo. U tom trenutku je ova ranija slika stajala pred dušom pokojnika. Prije, tijekom pogrebnog govora, nije sudjelovala, ali poslije, kad je počelo gorenje, osvrnula se. I baš kao što netko ima prostor ispred sebe u fizičkom životu, umrla osoba stvari vidi u vremenu. Pored umrlog je ono što je prošlo. Pred sobom vidi prizore. Vrijeme doista postaje prostor. Prošlost nije prošlost, ona je tu, u nju se gleda. Potom je pokojnik opet pao u opću omamljenost, a zatim je potrebno dosta vremena prije nego što se dogodi orijentacija. Ali takvi trenuci pripremaju, reklo bi se, svijetle trenutke, koji se potom dalje obrađuju. Zatim slijedi još jedno uranjanje u opću preplavljenost sviješću, dok kasnije ne nastupi potpuna orijentacija.
I stoga treba reći da je to važan koncept, onaj koji razmišlja o mudrosti, svijesti, na drugačiji način nakon smrti nego prije smrti. Nije takav slučaj da se određeni stupanj svijesti mora pojaviti tek nakon smrti, već golema svijest mora biti prigušena do određenog stupnja. Moramo to uzeti u obzir. A onda se moramo uozbiljiti, stvarno uozbiljiti, sa spoznajom da kada je istina u pitanju, stvari su često upravo suprotne od onoga kako izgledaju izvana. To sam već nekoliko puta ilustrirao primjerom. Osoba hoda po rubu potoka, padne u potok i utopi se. Krećemo za njim i nalazimo ga utopljenog, a na mjestu gdje je pao u potok nalazimo kamen. Tada s pravom zaključujemo da je osoba preko kamena pala u potok i pritom se utopila. Ako ne učinimo ništa drugo, ostati ćemo pri tom uvjerenju. Ovdje, međutim, činjenična logika može biti pogrešna u odnosu na fizičke činjenice. Tijekom autopsije možemo doći do zaključka da je osoba pogođena udarcem i da je zbog toga pala u vodu, pa su uzrok i posljedica obrnuti. Mislili smo da je čovjek mrtav jer je pao u vodu; u stvarnosti je pao u vodu jer je bio mrtav. Logika je bila pogrešna u odnosu na vanjske činjenice. Stoga se često sukobljavamo s logikom vanjske maye.
Uzmimo slučaj koji smo jesenas doživjeli u Dornachu, na našu žalost. Sin člana lokalnog ogranka koji se nastanio u Dornachu, sedmogodišnji sin, nestao je jedne večeri. I nakon što je postalo jasno da bi dijete moglo ležati ispod srušenih kolica za namještaj, kolica su usred noći morala biti podignuta i mali Theo Faiß izvučen je ispod kolica, mrtav. Što se dogodilo? Na ovom području nema drugih kočija za selidbu, uopće nema kočija za selidbu. To je izuzetan slučaj da kočija vozi. Ni prije ni poslije dugo nije vozila. A mali Theo je uvijek ovamo dolazio petnaestak minuta ranije. Te večeri morali su ga čekati četvrt sata. Mogao je proći desnom stranom dok je hodao lijevom stranom, ali je išao drugačijim putem od uobičajenog. Sve se tako poklopilo da se u tren oka dogodilo to da je dječak jednostavno došao pod kočiju. Ako netko duhovno ispita slučaj u njegovom karmičkom kontekstu, tada je dječakova duša naručila ovu kočiju kako bi on pronašao smrt u ovom trenutku vremena; sve je tako postavljeno, fizički događaj je posljedica duhovnih veza. Tada se činjenice pokazuju u sasvim drugom svijetlu, ali tada shvaćate i vezu između onoga što se dogodilo i što se događa nakon smrti. Mali Theo imao je etersko tijelo koje bi u normalnom životu mogao imati još sedamdeset, osamdeset godina ili čak i duže. Ništa od toga nije izgubljeno, ostaje tu. Etersko tijelo djeteta koje je umrlo u dobi od sedam godina još uvijek, unutar sebe, ima snage koje bi se koristile u životu; one su prisutne u duhovnom svijetu. I to je također vidljivo onima koji imaju veze s eterskom aurom naše zgrade; jer tamo je etersko tijelo malog dječaka od njegove smrti; tamo su moći, snažne duhovne moći ovog pametnog, slatkog, dobro odgojenog dječaka. To su pomoćne i pomagajuće snage onoga što je povezano s aurom zgrade u Dornachu.
Tako su povezani duhovni i fizički učinci. Nisu prošla vremena kada smo u fizičkim događajima trebali gledati na duhovne svjetove; ta vremena su još tu. Neke stvari počinjemo shvaćati kroz našu znanost duha. Ali ima puno toga za što su nam potrebne pomoćne snage, od onih koji napuštaju fizički život s neiskorištenim eterskim snagama. Razmislite o tisućama i tisućama koji danas prolaze kroz vrata smrti na poljima ozbiljnih suvremenih događaja, prolaze s neiskorištenim eterskim tijelima. Sve su to duhovne snage koje bi mogle dugo djelovati da su ljudi o kojima je riječ ostali u fizičkom svijetu. Fizika već danas priznaje da se snaga ne gubi. U najeminentnijem smislu, ovaj zakon očuvanja snage postoji u duhovnom svijetu. Snage koje etersko tijelo ima da održava život između rođenja i smrti do osamdesete ili devedesete godine života ne gube se kad netko rano prođe kroz vrata smrti. Snage su tu. Osim onoga što kroz 'Ja' i astralno tijelo ulazi u duhovni svijet i ima vrijednost za individualnost, etersko tijelo ima opću vrijednost za ono što prelazi u opću auru zemaljske evolucije ljudi. Dakle, možemo gledati svježa, puna snage, neiskorištena eterska tijela koja iz duhovnih svjetova djeluju dolje u vremenima koja dolaze.
Kao što danas često vidimo da se umrli bore uz žive, tako s druge strane, vidimo etersko polje, elementarni svijet, prožet silama, jakim ljudskim silama, onima koje se stječu velikim povjerenjem u ljudske ideale, koje za sobom ostavljaju ljudi koji su tim uvjerenjem prošli kroz vrata smrti. Oni koji će kasnije živjeti morati će gledati na ove svježe eterske snage koje će nastaviti imati utjecaj. Ove eterske snage, koje su rano umrle, sigurno zahtijevaju da nisu uzalud prešle u duhovni svijet i da odande gledaju dolje. Zahtijevati će da svojim djelom doprinesu redizajnu duhovnog zemaljskog svijeta, onome što se traži od čovječanstva. Oni su tu poput upozorenja, ova eterska tijela, upozorenja, koja govore: otišli smo u duhovni svijet da bi odavde mogle teći snage, koje mogu ući u vaša srca i duše, s kojima možete raditi za napredak zemaljskog razvoja u duhovno-znanstvenom smislu. - Interakcija fizičkog i duhovnog, moramo je shvatiti, ne na nebulozan, mutan način, već kao konkretnu duhovnu vezu između ljudi koji žive u fizičkom tijelu ovdje na Zemlji i duša koje su otišle gore u duhovni svijet. Zajedništvo će postojati kada shvatimo činjenice i ispravno se ispunimo onim što znanost duha može dati. Da, uistinu, uvid u povezanost duhovnog i fizičkog, može nas i u ozbiljnosti našeg vremena postaviti na pravi način, i učiniti da u potpunosti osjetimo kako se ovo što se događa može opravdati samo u budućnosti ako se uzme kao povod za veliku, značajnu ljudsku borbu i rad na fizičkom planu. Ono što smo jučer naglasili mora se ispuniti, iz ispravnog razumijevanja veze između duhovnog i fizičkog svijeta; mora se obistiniti ono što leži u riječima:
Iz hrabrosti boraca,
Iz krvi ubijanja,
Iz tuge napuštenih,
Iz požrtvovnih djela ljudi
Narasti će duhovni plod -
Duše duha svjesne, usmjerite
Svoj um u duhovnu oblast.