.- Četvrto predavanje, Stuttgart, 22 studenog 1915.
Značaj brojnih pogibija u ratu. Sophie Stinde. Memorijske slike pokojnika u našem astralnom tijelu i 'Ja', te osvjetljavanje tih slika tijekom spavanja. Život u duhovnom svijetu nakon smrti. Utjecaj hijerarhija na egzistenciju umrlih. Važnost našeg sjećanja na pokojne, usporediva s našim iskustvom visokih umjetničkih djela.
Zbog velikih događaja vremena, mnoge duše koje su povezale svoje težnje s našima već su prošle kroz vrata smrti. Kao što sam već ukazao ovdje s ovog mjesta u ovim ratnim vremenima: upravo je iskustvo tih duša potvrdilo da duše koje su iz borbe prošle kroz vrata smrti nastavljaju živjeti s onim što vrijeme od njih zahtijeva. Žive povezani s duhom svoj naroda, nastavljaju borbu duhovnim oružjem. Ali to je, dragi prijatelji, upravo ono za što smo odgovorni, posebno prema ovim dušama: ujediniti naše misli pune ljubavi, naše najdublje impulse koji nas u ljubavi povezuju s njima. Kad završi oluja događaja - u koje su posebno te duše, čak i ako su već prošle kroz vrata smrti, upletene u najboljem smislu riječi - ili kad uopće bude pravo vrijeme, bit će prilika da im pogreb održimo upravo s onim mislima i idejama koje nas moraju nadahnjivati za ove drage pokojnike.
U ovim olujnim vremenima, moć smrti se širila našim redovima. Baš danas predali smo zemaljski ovoj naše drage prijateljice Sophie Stünde elementima Zemlje. Brojne duše iz ovoga grada osjećat će se duboko povezanima s tom, jednom od najvjernijih suradnica u našim redovima. Kad budemo mogao govoriti u Münchenu sljedećih nekoliko dana, bit će to jedna od mojih dužnosti - ali jedna od dužnosti koje obavljam s najvećom ljubavlju - sjetiti se drage Sophie Stünde, unutar naše duhovne struje.
U mnogim aspektima, dragi prijatelji, podsjetili smo se na ono što, sažimajući sve druge zagonetke života, stoji u središtu mnogih zagonetki egzistencije: smrt. Smrt, koja je često tako bolna, ali uvijek zagonetna, posebno za one koji imaju osjećaja za zagonetke života, i koja unutar zemaljske egzistencije nikada neće pronaći svoje razjašnjenje. Svakako da je u najdubljem smislu opravdano kada se spoje dvije ideje koje su svojedobno bile predstavljene temom jednog od javnih predavanja, 'Misterij smrti i zagonetka života'. Jer razmatranje smrti nije, kao što vjeruju mnogi u materijalističkom taboru, samo nešto što je daleko od zemaljskog života, i što zapravo nema nikakve veze sa zemaljskim ljudima. Već pogled na smrt iz dubine egzistencije izvlači i takve spoznaje koje, osobito s pogledom na misterij smrti, život ispunjavaju snagom i čine ga smislenim, čak i ovdje na Zemlji. I zato se ne smije dopustiti da vas svjetonazor spriječi da pristupite toj zagonetki, misteriju smrti, upravo da bi je objasnili, da bi rasvijetlili život.
I tako u ovom vremenu, kada nam je jedne strane smrt toliko blizu našim redovima, posebno u zadnjih godinu dana, toliko blizu, i kada nam se na stotine načina kroz povijesna zbivanja u kojima se nalazimo, ukazuje na to da je misterij smrti utkan u mnoga današnja pitanja svjetonazora. Približavajući se otajstvu smrti, smrt možemo promatrati tamo gdje je ona, da tako kažem, potpuno integrirana u neposredni život. Sama umrla osoba oprašta se od ovog osjetilnog života, i ulazi u novu sferu. Ali ostaje prisutna u boli onih koje je napustila; ostaje prisutna u mislima koje žive u onima čije su misli, senzacije i osjećaje umrli stimulirali sve dok su bili među živima. I nije to samo lijep običaj, proizašao iz najdubljih ljudskih potreba, priređivati pogrebne ceremonije za umrle općenito, gdje god ljudsko srce nije hladno i suho. Zadržalo se i u našem vremenu, svetkovine umrlih, Dušni dan kod katolika, svetkovine umrlih protestantske vjeroispovijesti, više ili manje ističu se pojedinačne pogrebne svetkovine. Tko nema osjećaj prisustvujući pogrebnoj ceremoniji da materijalističko vrijeme uzima svoj danak u duhovnom životu? Čak i ako je materijalizam već izjeo duše do te mjere da to čine samo nesvjesno, materijalističke duše također će zazirati od pristupa bilo čemu što je povezano s uobičajenim sjećanjem na umrle, osim ako su produbili dušu i produbili srce. Umrli ostaju živjeti u onome što oni koji još žive mogu osjetiti, osjećati i misliti umjesto njih. I tako, ako gledamo smrt u užem smislu, na smrt možemo gledati usred života.
Znate iz općih razmatranja koja smo radili tijekom godina da nikada ne smijemo reći: ovdje stoji fizički, osjetilni svijet, a odvojen od njega stoji duhovni svijet. - Fizički osjetilni svijet seže gore u duhovni svijet, a duhovni svijet seže dolje u fizički osjetilni svijet. Pa čak i ako čovjekova vanjska osjetila vide samo fizički, osjetilni svijet, baš kao što se u grubljem smislu širi zrak, i duh se širi posvuda, i ispunjava sve od čega čovjek u fizičkom životu vidi samo ono fizičko. A oni koji su prošli kroz vrata smrti, koji su u duhovnom svijetu, svojim impulsima i moćima dopiru do našeg osjetilnog svijeta. Stoga možemo reći: iako veza koja povezuje one koji žive u fizičkom tijelu s umrlima koji žive u duhu leži iza praga normalne svijesti, ta veza je ipak stvarna. A oni koji dublje ulaze u znanost duha, moraju biti svjesni mnogih zagonetki koje moraju biti riješene da bi se razumio život, pri čemu se ne treba razumjeti s teoretskog stajališta, već sa stajališta samog života, sa stajališta života koji nije samo mišljenje, već cjelokupna duša s njenim sadržajem i u cijelom njenom opsegu.
Pokušajmo promisliti što iz običnog života možemo razumjeti u odnosu na smrt. Umrli nas napušta. Ono što se izvana mijenja jest to da ga naše oči više ne vide, da se više ne možemo s njim rukovati, naše riječi više ne idu k njemu, njegove do nas. Ono što se izlilo u naša srca kao toplina iz njegovih emocionalnih struja, u osjetilnom svijetu više ne teče k nama. Tijekom vremena u kojem smo mogli živjeti s njim uvijek nam je utiskivao sliku koju smo mogli o njemu imati uz pomoć njegova osjetilnog tijela, uz pomoć onoga u što se odjenuo u fizičkom svijetu. Promjena koja se dogodila je da sada, kada je duša kojoj smo bili bliski prošla kroz vrata smrti, sada više nemamo pomoć za vezu s tom dušom, što je bio uzrok da se slika te osobe stvara u nama uz pomoć osjetilnih impulsa koji izviru iz nje sa svime što ona budi u smislu senzacija, osjećaja, impulsa volje, sposobnosti ljubavi, simpatije i antipatije. Ono što nastavlja živjeti u nama od ove točke u vremenu, kada je duša prošla kroz vrata smrti, slika je koja sada mora biti u nama samima, koja u nas prodire iznutra. Ako želimo podići ovu sliku iz imaginacije, jer ona živi u našem eterskom tijelu, ali posebno u astralnom tijelu i u 'Ja' - koje međutim, za nas u normalnoj svijesti ostaje nesvjesno - ako želimo podići ovu sliku do svijesti fizičke egzistencije, onda je moramo izvući iznutra. Moramo izliti ono što smo zadržali u sebi iz našeg odnosa s umrlim u dubini duše, to jest iz 'Ja' i astralnog tijela, u dijelove našeg bića koji generiraju našu svijest i predodžbe: u etersko i fizičko tijelo.
Dok je duša koja je prošla kroz vrata smrti još bila s nama, ona je još uvijek davala sliku; slika nas je obasjavala izvana, sve što smo trebali učiniti bilo je susresti sliku, ono što nam je duša trebala dati. Kad nas umrla osoba napusti, ovisimo o ulijevanju onoga što smo od nje sačuvali u naš vanjski ovoj, kako bi se koncept, ideja, slika, pojavili pred našom dušom. Više nemamo potporu - kao kod sjećanja na poznanika koji još živi na Zemlji - pomisao da to nije jedino sjećanje, da ga možemo vidjeti i izvana. Ovo je velika prekretnica za nas, da ćemo se od sada, sve dok sami ne prođemo kroz vrata smrti, morati oslanjati na sjećanje.
Ovo sjećanje na nesvjesne sile u nama nikada se ne može ugasiti u dubokim članovima duše, u 'Ja' i astralnom tijelu. A kada navečer legnemo spavati, kada dojmovi fizičkog vanjskog svijeta nestanu iz naše uobičajene dnevne svijesti, kada nestanu sve misli koje možemo imati od buđenja dok ne zaspemo, tada izranjaju imaginacije, svjetlosne slike onih osobnosti s kojima smo bili povezani i koje su kroz vrata smrti otišli od nas, u našem 'Ja' i u astralnom tijelu. U dijelu našeg bića koje u nama živi od trenutka kada zaspemo do trenutka kada se probudimo, umrli žive s nama, kao što oni koji žive na Zemlji, žive s nama od trenutka kada se probudimo do trenutka kada zaspemo. Svoju budnu dnevnu svijest dugujemo činjenici da smo prošli kroz četiri stupnja naše zemaljske evolucije s našim fizičkim tijelom, koje nam, zajedno s eterskim tijelom, daje dnevnu svijest. A noćna svijest nam izmiče jer se naše 'Ja' uselilo u nas tek tijekom zemaljske evolucije, a astralno tijelo tek nakon mjesečeve egzistencije. Ono što možemo doživjeti kada uskrisimo svoje umrle u 'Ja' i astralnom tijelu, doživjet ćemo tek u kasnijim epohama naše zemaljske evolucije, kao što sada doživljavamo život na Zemlji, to jest u normalnoj, budnoj svijesti. 'Ja' je najmlađi član, mora se izboriti do svijesti koja može biti jednako budna svijest kao i trenutna dnevna svijest, što se postiže i što uzrokuje činjenica da je naše 'Ja' i astralno tijelo povezano s fizičkim i eterskim tijelom. Fizičko tijelo je prošlo kroz četiri stupnja zemaljske evolucije, etersko tijelo je prošlo kroz tri stupnja, ali astralno tijelo je prošlo samo kroz dva stupnja, a 'Ja' je prošlo samo jedan stupanj.
Tada oni koji su postali duhovi, koji su postali bestjelesne duše, počivaju u elementu u kojem i sami boravimo dok spavamo. Ali u našu svakodnevnu svijest možemo ih unijeti samo iz sjećanja. Jedna je sila koja uzrokuje da duhovni impuls živi u nama, a druga je sila koja uzrokuje da takav duhovni impuls u nama postane svjestan. Dojmovi na naša osjetila nastaju jer mogu dotjecati izvana u naše fizičko tijelo i etersko tijelo. Ali za ono što može biti samo u 'Ja' i astralnom tijelu, naš trenutni normalni razvoj nema još dovoljno snage da to gurne i pritisne u etersko tijelo i fizičko tijelo na takav način da nam postane predodžba. Ali ipak, postoji veza duboko duhovne prirode. Jer upravo smo u najsuptilnijim dijelovima našeg bića neraskidivo povezani s takozvanim umrlima. Za tu vezu vanjska smrt ne predstavlja nikakav prekid, gotovo nikakvu preobrazbu. U tim delikatnim članovima, u 'Ja' i astralnom tijelu, umrli žive kao i živi, oni koji su otrgnuti iz naših redova da bi postali duhovna bića.
Gledamo na njih pomoću znanja koje smo mogli steći tijekom života. Ovdje se često naglašava koliko je potpuno drugačiji odnos bića općenito, uključujući i čovjeka, prema okolini, ako to biće nema fizičko tijelo ili etersko tijelo, kao što to imamo mi u fizičkom svijetu. Kada osoba koja je prošla kroz vrata inicijacije napusti fizičko i etersko tijelo iz svoje spoznaje, tada živi u duhovnom okruženju; živi u njemu kao što umrli žive u njemu. Često sam morao naglašavati koliko je potpuno drugačiji odnos prema duhovnom svijetu kojemu sam opažač pripada, kada je on bestjelesno ljudsko biće ili biće hijerarhija ili biće elementarnog svijeta. Moramo naglasiti da mi sami moramo drugačije birati riječi kojima se želi pokazati kakav je odnos duhovnog bića prema okolini u usporedbi s odnosom bića utjelovljenog u fizičkom tijelu prema okolini.
Ovdje u fizičkom svijetu, stvari i entiteti vanjskog svijeta ostavljaju dojam na nas. Mi stojimo tamo, entiteti stoje izvan nas. Ono što oni zrače prolazi kroz naša osjetila u našu dušu. I kažemo, imajući svijest o tome: stojimo ovdje zatvoreni unutar granica tijela. Pred sobom imamo druga bića; mi ih opažamo. - Kada ulazimo u duhovni svijet, moramo drugačije birati riječi: nas kao duhovna bića, percipiraju druga duhovna bića. Percipiramo životinje u onoj mjeri u kojoj su one osjetilna tjelesnost, percipiramo biljke, percipiramo ljude. Sada, dok ulazimo u duhovni svijet, opažaju nas bića kao Angeloi, Archangeloi, Archai, i tako dalje. I dok ovdje kažemo: vidimo biljke, životinje, ljude - kada uđemo u duhovni svijet moramo reći: doživljavamo nešto u sebi, a to iskustvo znači da duhovni pogled drugog bića pada na nas. Primijećeni smo. - Ova primijećenost, ovo biće koje nas promatra ono je što razlikuje naš život u duhovnom svijetu od života u fizičkom svijetu.
Riječi se moraju transformirati kada se govori u pravom smislu, jer je u duhovnom svijetu sve drugačije. I da se slikovito izrazim, a opet više nego slikovito: kada biće iz duhovnog svijeta dođe u osjetilno utjelovljenje, tada mora biti spremno na činjenicu da će postupno morati naučiti - dijete to uči - gledati prema van kroz fizička osjetila, primiti svijet izvana, postati 'Ja' koje prima svijet izvana. Kad iz osjetilnog svijeta kroz vrata smrti ili na neki drugi način, biće uđe u duhovni svijet, mora se naviknuti sebi reći: ti si 'Ja', ali 'Ja' koje ne živi izolirano u svijetu, koje doživljava uvijek nešto iznutra, kao što doživljava i slike sjećanja koje izviru iz podzemlja duše. Ali sada znate: ono što se pojavljuje su predodžbe, misli i osjećaji drugih bića, koja žive s vama u duhovnom svijetu koja su ušla u vas. - Kao što dojmovi koje dobivamo iz svijeta osjetila i od osjetilnih bića ulaze u nas izvana, tako se u nama pojavljuju predodžbe i senzacije bića koja su u duhovnom svijetu. Ali mi znamo da su te predodžbe i senzacije koje se u nama javljaju, da su to dodiri duhovnih bića koja su s nama. Eto nas u duhovnom svijetu, u nama se rađa predodžba, predodžba o biću koje moramo voljeti, biću koje nam daje poticaj da ovo ili ono ostvarimo u duhovnom svijetu. Odakle ta predodžba, kako nastaje u nama, kao sjećanja ovdje na Zemlji? To dolazi od: prišlo nam je drugo biće, biće iz duhovnog svijeta. Ne opažamo to izvan nas, znamo da je tu jer u nas šalje ono što živi u njemu. Postoji predodžba o nama, opaženi smo, tako treba reći o životu u duhovnom svijetu. Kao rezultat toga, iskustvo u duhovnom svijetu ne postaje apstraktnije, maglovitije, nego postaje još više živo. Ono što doživljavamo u duhovnom svijetu postaje onoliko živo koliko ono što imamo u našem neposrednom okruženju u fizičkom svijetu može biti živo. Dakle, moramo se upoznati sa potpuno drugačijim suživotom s bićima koja su u duhovnom svijetu.
I sada s ove točke gledišta pogledajmo na umrle koji su prošli kroz vrata smrti. Ulaze u svijet za koji moraju reći: sve više upoznajem kako me percipiraju, kako ljudi bez tijela, bića iz hijerarhije anđela, arhanđela, šalju svoje predodžbe, senzacije i osjećaje u mene. Sva ta bića žive u meni. - I gledamo gore u takvog umrlog i slutimo: baš kao što nam se ovdje u svijetu osjetila pojavljuje osoba i kroz njenu kožu osjećamo krv, u njenom izrazu osjećamo rad njenih živaca, tako i gledajući duhovno, bestjelesno ljudsko biće osjećamo kako misli, osjećaji, Angeloi-a, Archangeloi-a, Archai-a djeluju na njega kroz ono što doživljavamo.
Ovdje u fizičkom svijetu susrećemo fizičko ljudsko biće. Tijekom svog razvoja oplemenio je životinjsko, biljno i mineralno biće. Ali ovo životinjsko, biljno i mineralno biće ipak se javlja u njemu. Kada se s osobom susrećemo ovdje u fizičkoj egzistenciji: duboko skriveni u njemu i sjajeći kroz njeno tijelo su njena duša i duh. Ali ono što zrači svoje impulse u naše oči, ono što djeluje na nas u svijetu osjetila, prožeto je životinjskom prirodom, dotjerano do ljudskosti; animalnost se u čovjeku javlja oplemenjena, ali ipak animalnost. Biljni svijet i svijet minerala također se očituju u ljudima. Znamo: carstva prirode u ljudima žive na višoj razini. I da carstvo minerala ne živi u ljudima, ljudsko biće nikada ne bi mogli stvarno susresti na mjestu gdje susrećemo ljude u fizičkom carstvu, jer samo kroz minerale koje u sebi sadrže ostavljaju na nas dojam. Ako smo, kao duh, suočeni s duhovnim bićem, gledamo - baš kao što ovdje gledamo animalnost u fizičkoj osobi - u duhovnom svijetu gledamo ono što anđeli dopuštaju da teče u njega, u ovo duhovno biće u smislu osjećaja, misli. Ono što Angeloi doživljava spušta se organizirano do ljudskog tijela. Baš kao što je životinjska priroda u čovjeku visoko organizirana, tako je i ono što se mreška u duševnom životu čovjeka kroz anđela. I kao što je biljno carstvo u čovjeku visoko organizirano, tako je i ono što arhanđeli dopuštaju da teče u njega u duhovnom obliku. I baš kao što carstvo minerala u osjetilnom ljudskom biću sjaji u nama i osjetilno ljudsko biće postaje uočljivo, tako i ono s čim se suočavamo kao duhovni ljudi u duhovnom svijetu je samostalna imaginacija, jer arhaji ulijevaju u ljudsko biće moći oblikovanja, formativne, kreativne moći. Baš kao što tri carstva prirode ovdje jačaju fizičkog čovjeka, anđeli, arhanđeli i arhaji, jačaju čovjekov duh u duhovnom svijetu.
Kada ljudsko biće prođe kroz vrata smrti, ono je - s iznimkom prvog puta - povezano sa svojim astralnim tijelom i svojim 'Ja' dugi vremenski period. Ali način na koji je čovjek u duhovnom svijetu sačuvanim 'Ja' i astralnim tijelom od Zemlje, u početku postaje dostupan Duhovima oblika i onim duhovima za koje znamo da pripadaju hijerarhiji arhaja. Baš kao što mineralno carstvo ljude ovdje čini vidljivima i opipljivima, carstvo arhaja i Duhovi oblika ljude čine čvrsto zatvorenim bićem u duhovnom svijetu. I kao što se biljna tvar više ne vidi, samo se nazire u čovjeku u fizičkom svijetu, tako se i ono što hijerarhije dopuštaju da teče u njega nazire u čvrsto zatvorenom obliku čovjeka u duhovnom svijetu. Kao što nam se životinjsko u čovjeku ovdje više ne pojavljuje kao životinja, i tek duhovna znanost skreće pažnju na to koliko životinjsko ima udjela u čovjeku, tako se u duhovnom svijetu ne prepoznaje donekle skriveni utjecaj anđela, koji je još uvijek jak sve dok ljudsko biće nije odustalo od eterskog tijela. Skriveni dio anđela ostaje, ali je manje izražen, kada se gleda duhovni oblik čovjeka u duhovnom svijetu. Tako se zapravo susrećemo s umrlom osobom neko vrijeme nakon smrti imamo odnos s njom da možemo reći: to je on; ali ono što čini čvrsto zatvoreno biće je način na koji Duhovi oblika djeluju unutar njega. A ono što se kod njega još snažno naslućuje jesu Duhovi osobnosti. - Umrli nam se tada takoreći pojavljuje odozgo, strukturiran hijerarhijski, kao što nam se ovdje pojavljuje fizički, strukturiran mineralnim svijetom.
Ako nas je ljudska duša napustila jer je prošla kroz vrata smrti, tada sliku sjećanja zadržavamo u okviru svoje fizičke svijesti. Sve što nam je o mrtvima vrijedno čuvamo u sebi. To je drugačije sjećanje od sjećanja koje inače imamo u vanjskom životu. Promislite samo kakva su naša druga sjećanja. Što su ona? Ona su misli o nečemu čega više nema, upravo su zato sjećanja. Ono čega se sjećamo nije tu, ne događa se u trenutku kada se sjećamo. Sadržaj naših predodžbi sjećanja nije tu, sada se ne zbiva. Kada se sjetimo bića duše koja je bila povezana s nama i koja je prošla kroz vrata smrti, tada imamo misao o ovoj umrloj osobi; ali on, sam umrli, tu je, tu je u neposrednoj blizini, stvarno je biće duhovnog svijeta. Mi nemamo samo predodžbu sjećanja, imamo predodžbu u duši, koja je također predodžba sjećanja, ali koja odgovara stvarnom duhovnom biću. U nama živi predodžba, umrli žive vani u duhovnom svijetu. Biće je tu, i predodžba je tu. Pa, kad s poštovanjem gledamo na umrle, kada predanim mislima u sebi činimo prisutnim ono što je umrla osoba bila za nas, u našoj budnoj svijesti javlja se imaginacija, javlja se slika umrle osobe. Ona je tu. Što to znači? To znači: postoji u živom, aktivnom procesu u našem fizičkom i eterskom tijelu.
U našim fizičkim i eterskim tijelima predočavamo i u mislima kombiniramo ono što je u fizičkom svijetu, kada nismo posvećeni uspomeni na naše drage pokojnike. Ako u sebi evociramo sliku, misaonu ili osjećajnu sliku ili imamo senzaciju druge osobe, tada u neposrednoj prisutnosti te slike živi biće, kroz koje gledaju anđeli i arhanđeli, spajajući u njemu svoje predodžbe. Razmotrite, ako svoje misli i osjećaje usmjerimo na drage umrle osobe, postoji više toga, puno više nego što postoji u normalnom suživotu u smislu odnosa između duhovnog i osjetilnog svijeta. Tamo postoji nešto što, mogu reći, ne bi moglo biti tu. I pred duhovnim se istraživačem pojavljuje pitanje: što za umrle znači činjenica da živimo u svijetu koji su oni napustili, u carstvu čiju su ljusku napustili, što znači činjenica koju unosimo u svoju budnu svijest, odnosno svoje fizičko i etersko tijelo, koja nas s njima povezuje? To se pitanje pojavljuje duhovnom istraživaču, pitanje koje izgleda vrlo intimne prirode, ali koje, kada ga duhovni istraživač riješi, vjerujem da baca mnogo svijetla na misterije života.
Jer ovo pitanje možemo postaviti i na drugi način, sa stajališta neposrednog života, života, koji nije uvijek tu, ali ga ljudi još uvijek traže na način kako sam ranije naznačio. Postavimo pitanje ovako: što zapravo znači za stvarnost kada na spomendan, na Dušni dan ili neki drugi dan umrlih, duše ljudi koji žive ovdje na Zemlji u svojim tjelesnim ovojima, odu na grobove ili se u mislima sjedine sa svojim umrlima? Što znači kada sami odredimo dane ili sate sjećanja na umrle? Ako im čitamo u svom umu? Što ako učinimo nešto da se s njima sjedinimo, a posebno da oživimo ono što nas s njima trajno povezuje? Sada drugim riječima: što znači kada u svojoj budnoj svijesti probudimo ono što nas povezuje s umrlima? - Tako se i ovo pitanje može pojaviti pred sviješću duhovnog istraživača.
On to mora izraziti kroz nešto drugo, ono što sada proizlazi iz duhovnog istraživanja. Najvažnije činjenice duhovnog svijeta u osnovi se mogu izraziti samo slikovito. Ako želite izraziti stvari duhovnog svijeta morate tražiti usporedbe. Zato što su naše riječi oblikovane za običan život, za fizički svijet, a o duhovnom životu ne možemo tako izravno govoriti riječima fizičkog svijeta, kada želimo izraziti njegove činjenice. Moramo pokušati zaobilazno, putem usporedbe, probuditi u našim dušama takve predodžbe koje nam predstavljaju stvarnost duhovnog svijeta. I nešto se ovdje u fizičkom svijetu predstavlja duhovnom istraživaču kroz što on može stvoriti predodžbu o onome što se upravo pred nama pojavilo kao pitanje. Ovdje u fizičkom svijetu nalazimo nešto što ne bi moglo postojati bez remećenja vanjskog, prirodnog procesa osjetilnog svijeta, ali bez toga ne mogu ljudi koji se trude živjeti život u njegovoj punini. Što je to što nalazimo ovdje u fizičko osjetilnom svijetu što nije dio tijeka prirodnog procesa, ali čega ne želimo biti lišeni? Pa, kad slikamo ono što postoji i što se odnosi na prirodno, bile to umjetničke slike ili one koje su u novije vrijeme proizvedene vanjskom fotografijom, eto, bića koja pripadaju ovom svijetu koja susrećemo u slikama fizičkog osjetilnog svijeta, nešto je što je pridodano procesu prirode; proces prirode bi također bio moguć bez njih.
Pokušajte doista razmotriti koliko je život obogaćen činjenicom da stvaramo slike onoga što je inače tu u procesu prirode. Koliko čeznemo uz proces prirode, imati i umjetnost. Koliko želimo imati sliku nečega što je doživljeno! Tijek svijeta mogao bi se odvijati i bez toga. Biće ostaje ono što jest, čak i ako nemamo sliku o njemu, ali slika nam je potrebna u određenom smislu. Duhovni se istraživač podsjeća na to kada mora razmotriti što umrli dobivaju od živih, kada ožive sliku u njihovim dušama.
Ono što je duhovni proces koji odgovara prirodnom procesu, na koji umrli, to jest duhovna bića, gledaju, bio bi tu i kad druga sjećanja ne bi oživjela u ljudskim dušama. Ali za umrle, za ta duhovna bića, duhovni proces koji se odvija tada bi bio pust i prazan, kao što bismo i mi osjećali prazninu da imamo oko sebe samo proces prirode i da ništa slikovito nije stavljeno u ljudski život, u proces prirode.
Uistinu, može se povući sljedeća usporedba: ako ste dugo razdvojeni od dragog prijatelja, rado ga se sjećate i ne možete ga vidjeti, a onda vam pošalje sliku, i slika vam je onda draga. To je nešto što srce ispunjava toplinom, nešto što vam je potrebno. Kao što vam slika mora biti draga, tako su i pokojniku drage misli na umrle koje žive u budnoj dnevnoj svijesti ljudi - riječi uzmite u ovom ili u onom smislu - umrli koji odozgo gledaju na svijet, koji inače percipiraju samo kao duhovni proces koji teče, ako koji sada osjećaju isprepletenim s nečim što nisu morali imati, a ipak su imali, kada osjete da je duhovni proces koji se odvija protkan onim što je dospjelo od duša koje su ostale ovdje - pomalo kao slika voljene osobe. Zato možete reći: ako odete na groblje na Mrtvi dan ili Dušni dan i tamo vidite mnogo ljudi koji su ispunjeni slikama svojih dragih umrlih, ako onda pogledate gore u duše onih koji se spominju, onda su to za ove umrle katedrale, umjetnička djela. Tada ono što zasja sa Zemlje obasja svijet ovih umrlih poput veličanstvene katedrale, ili poput slike koja nam je draga i vrijedna, koja predstavlja dragu osobu. Za umrle bi svijet u koji bi vječno trebali gledati bio neplodan i prazan; s njihove točke gledišta, ovaj svijet zemaljski bio bi pust i prazan ako bi oni pogledali dolje i u dušama onih koji žive ovdje na Zemlji, ne bi našli ono što ne bi moralo biti, a ipak mora biti: misli koje povezuju one koji žive na Zemlji s onima koji žive duhovno, umrlima.
Ovdje nam se predstavlja dojmljiva razlika između života na Zemlji i života u duhu. Da bismo uzvisili zemaljski život, moramo zemaljskom životu dodati ono čega nema, slike onih koji žive na Zemlji. Zemlja lišena svega slikovitog, puka prirodna Zemlja, kako bi pusta, kako prazna bila! Sada se podignimo na stajalište pokojnika. Oni bi opažali duhovni proces koji se odvija, ali on bi za njih bio dosadan i prazan, pust i prazan poput prirodne egzistencije bez slika za djecu Zemlje, kad sjećanja na umrle ne bi bila živa, kad vjerno sjećanje ne bi bilo budno u budnoj svijesti, kad u duhovnom procesu koji se odvija ne bi bilo misli koje su za duhovni svijet kao umjetnička djela, utoliko što su misli lijepe i nisu protkane zemaljskim procesom, već su usmjerene na njih koji više ne žive u zemaljskom procesu. A ono što umjetničko djelo čini umjetničkim djelom, što povećava njegovu ljepotu, nešto je što je povezano s najdubljim ljudskim bićem mnogo manje od onoga što za duhovni svijet znače naše misli o umrlima. Jer u tom smislu u duhovnom svijetu postoji i ljepota, prava, istinska ljepota. Ali ne nastaje izvana u istoj mjeri kao što često ovdje u fizičkom svijetu nastaje u slici izvana. Činjenica da su slike Rafaela, Leonarda i Dürera ljepše od drugih, ovi majstori su mogli učiniti više od drugih majstora. Činjenica da umrla osoba osjeća kako ljepše umjetničko djelo - analogno tome - zrači od Zemlje prema njoj, ovisno o dubini nutrine, svetog osjećaja koji sjećanjem njegujemo za nju. Snaga naših osjećaja za umrle utječe na naš duševni život i produbljuje ga u pogledu na same umrle. Time naša duša postaje sve ljepša i ljepša.
Uzmite ove misli u svoju dušu, dragi prijatelji, i meditativno produbljivanje otkriti će mnoge stvari koje vam mogu dati informacije o povezanosti duhovnog i osjetilnog svijeta, te posebne oblasti u kojoj žive umrli i osjetilnog svijeta u kojem žive ljudi na Zemlji. Nakon ovog prvog poglavlja koje smo danas obradili, razviti ćemo i druga razmatranja koja nas mogu uvesti u širi opseg duhovnog svijeta.