.- Šesto predavanje, Stuttgart, 24 studenog 1915.
Slika za djelovanje kozmičkih sila u životu biljke. Očuvanje solarne energije u sjemenu tijekom zime. Postizanje pravog raspoloženja za duhovno- znanstveno istraživanje. Tajanstvenost smrti. Rad prerano umrlih u duhovnom svijetu usporediv je s radom idealista u fizičkom svijetu. Potreba za poniznošću pred veličinom svjetskih misterija. Otkriće Moritza Benedikta o fiziološkoj predispoziciji za kriminal. Mogućnost transformacije takvih dispozicija kroz duhovno- znanstveni rad. Važnost ove mogućnosti za razvoj prema Jupiter- egzistenciji.
Ovu večer bismo željeli iskoristiti da iznesemo nekoliko zapažanja o interakciji duhovnog i fizičkog svijeta. O tome smo već govorili u vezi s drugim temama zadnjih dana. Glavna stvar će nam biti da dalje razvijemo temu koju smo pokrenuli. No želio bih krenuti od općenitijeg razmatranja, koje će nam pokazati kako možemo razmišljati apstraktnije, na općenitiji način, i kako se interakcija duhovnog i fizičkog, izvanzemaljskog i zemaljskog, može obuhvatiti jednostavnom mišlju. I od ovog općenitijeg razmatranja želimo prijeći na ono što je važno: o odnosu bestjelesne osobe koja je prošla kroz vrata smrti, prema onim ljudima koji su utjelovljeni u ovozemaljskom životu.
Gledajmo na našu Zemlju kao na poprište onoga što djeluje na naša osjetila. Želim početi sasvim hipotetski, želim sugerirati misli i predodžbe koje su u početku imaginarne, samo imaginarne ili tako izgledaju. Pretpostavimo da je cijeli niz sila koje naša Zemlja ima, s određene točke gledišta, koncentriran, sabijen u malu, nekako oblikovanu sliku Zemlje. Dakle, želimo pretpostaviti da imamo, da tako kažem, malu Zemlju, malo sićušno tijelo, koje, međutim, u sebi u malom mjerilu sadrži ono što Zemlja sadrži u smislu određenih sila. Želimo to prikazati shematski. Dakle, želimo misliti da imamo malu Zemlju, to jest malo, sićušno tijelo, koje u sebi sadrži odnose sila koje su inače raspoređene, možemo reći, u velikom mjerilu raspoređene zemljinim tijelom. Zamislimo da je ovo malo zemaljsko tijelo nekako povezano sa Zemljom.
Sada, ako imamo ispravnu predodžbu o Zemlji, ne smijemo o njoj razmišljati kao o nekom beživotnom tijelu, kao što to izgleda geologu ili minerologu, koji ovu Zemlju zamišljaju kao beživotno biće. Jer kad bi Zemlja bila mineralna kao što geolog zamišlja, nikada ne bi mogla primiti biljke, životinje i ljude. Geolog je svakako u pravu kada izvlači ono što je mrtvo, ali mora biti svjestan da je to samo dio egzistencije Zemlje. Ali ako ovu Zemlju zamislimo kao živo biće, onda je moramo zamisliti na način da je i tijek vremena dio zemljine egzistencije. Tako da je zimi - ovo smo više puta raspravljali - ova Zemlja u potpuno drugačijem stanju nego ljeti, kao što su i ljudi u drugačijem stanju kad spavaju nego kad su budni. Ne smijemo zamišljati da zima i ljeto jednostavno prolaze preko Zemlje, već da su oni nešto što utječe na stanje Zemlje, odnosno stanje bića, kao što stanje budnosti i spavanja utječe na nas. Dakle, ovaj vremenski slijed je dio zemaljske egzistencije, ako ovu zemaljsku egzistenciju promatramo kao živu. Ali u isto vrijeme kažemo da je svako biće povezano s ovom Zemljom - uključujući ovu malu Zemlju o kojoj ovdje govorimo - da zajedno s Zemljom prolazi ta promjenjiva stanja.
Što ova promjena uvjeta znači za našu Zemlju? Naprimjer, recimo da dolazi proljeće. Kada dođe proljeće, to znači da je djelovanje Sunca na Zemlju u potpuno drugačijem odnosu nego što je to slučaj zimi. Mogli bismo također reći: kada dođe proljeće, Zemlja je pod utjecajem sunčevih zraka. Ako je preko zime naša mala Zemlja bila donekle, s velikom Zemljom prepuštena sebi, Sunce nije marilo za našu malu Zemlju, sada je i naša mala Zemlja pogođena djelovanjem Sunca, onoga što je izvan Zemlje. Zbroj sila, koje su u maloj Zemlji, otrgnut je od Zemlje. Naša mala Zemlja više ne ovisi samo o Zemlji, da tako kažemo; uzima je Sunce, otrgne se od Zemlje. Da, ako je naša mala Zemlja sada otrgnuta od Zemlje, tada će druge sile osim pukih zemaljskih igrati ulogu u našoj maloj Zemlji, tada će vanjske sile imati udjela u našoj maloj Zemlji.
Sada ovu malu Zemlju moramo zamisliti ispunjenu materijom. Ono što je materija, sada ne uzimamo u obzir. Od jeseni do proljeća, ova mala Zemlja je sama i može razviti vlastite snage. Ali onda dolazi Sunce, izvlači te sile, tako da pod utjecajem Sunca ono što je prvobitno bilo zatvoreno u našoj maloj Zemlji, sada ulazi u krug izvanzemaljskih utjecaja. Istrgnuto je i ulazi u vanzemaljsku sferu utjecaja. Ono što je bilo zbijeno može se širiti, i također ulazi u odnos s okolnim kozmičkim prostorom sunčeva utjecaja.
Sada, nakon nekog vremena, prema jeseni, djelovanje Sunca ponovno prestaje. Tada se to više ne može odvijati, sunčeve se sile povlače od zemaljskih sila, odnosno vraćaju se prijašnji odnosi snaga. Sakuplja se materijalnost: Zemlja kao da povlači ono što je neko vrijeme morala prepustiti Suncu. Utjecaj Sunca sada izostaje, dolazi zima. Kad bi se zadržala ta otvorenost prema utjecaju Sunca, ono bi sasvim osvojilo ovu malu Zemlju unutar velike Zemlje. Sustav zemaljskih sila mora biti aktivan u zatvorenom tijekom cijele zime. Inače bi Sunce ovu malu Zemlju u potpunosti preuzelo za sebe. Mora se paziti da kad se Sunce ponovno pojavi, da može uhvatiti ovu malu Zemlju; inače će jednostavno postati kugla koju će pojesti velika Zemlja. Neka sila mora djelovati tako da kada Sunce dođe, može ponovno dosegnuti ovu malu Zemlju. To treba uzeti u obzir.
Ako Zemlja samo ovdje ima svoju snagu [nacrtano je], onda je to mala Zemlja. Sunce se povuklo, sada je ova mala Zemlja sama s velikom Zemljom. Kada Sunce opet dođe, što mora učiniti s onim što je postalo jedno sa Zemljom? Sunce mora moći ponovno intervenirati - ovdje nema razlike hoće li Sunce kružiti oko Zemlje ili Zemlja oko Sunca - Sunce mora biti sposobno intervenirati kada se nađe u novom odnosu prema Zemlji. Možete to zamisliti na sljedeći način: zamislite samo, čovjek čvrsto stoji i koristi svu svoju snagu da ostane stajati. Prilaze sa strane i žele ga pomaknuti. Ako dovoljno čvrsto stoji, nećete ga moći pomaknuti. Ali ako se počne micati, moći ćete intervenirati u njegovom smjeru kretanja. Pretpostavimo da je tamo postojala sila koja kontrolira orbitalno kretanje Sunca ili same Zemlje, kao da unutra postoji unutarnji zamah; pretpostavimo da bi ovaj zamah Sunca bio prenesen maloj Zemlji: onda bi Sunce opet moglo intervenirati u ovo kretanje. To bi zauzvrat moglo otrgnuti ovu malu Zemlju od Zemlje, a proces bi se mogao odvijati kako je opisano. Drugim riječima, prema proljeću bismo imali malu Zemlju u koju Sunce intervenira impulsima kretanja koje je dalo prošle jeseni. Sunce intervenira, otme ovu malu Zemlju pukim zemaljskim silama i, u skladu sa sunčevim djelovanjem, razotkrije se u širim razmjerima, a prije je bilo ograničeno samo na malu Zemlju. Sile se moraju spojiti, i maloj kugli mora se dati zamah Sunca. Možete već pogoditi o čemu se radi: skicirao sam što se događa tijekom rasta biljaka, razvoja biljaka u listove, cvjetove i plodove. Ovdje sam opisao uključenost solarnog kretanja: ovo je oplodnja; sjeme je oplođeno i tako ostaje do sljedeće godine, kada ga opet dotakne Sunce. Malo zrno u kojem se odvija oplodnja u biljci, to je biće kojem sunčevo sazrijevanje daje priliku da onom zemaljskom prenese ovaj zamah.
Vidite, ovdje imamo živu interakciju između zemaljskog i kozmičkog izvanzemaljskog. Ne možemo zamisliti da je rast biljaka moguć a da Sunce ne ostavi repliku svog zamaha, u koju će ponovno moći ući sljedeće godine. Drugim riječima: kada gledamo biljku, ne gledamo nešto što je povezano samo s djelotvornošću Zemlje, već vidimo interakciju između Sunca i Zemlje u cijelom ciklusu biljnog procesa. Ostali planetarni uvjeti također dolaze u obzir; ali to sada želimo ostaviti po strani, želimo razumjeti proces. Želimo shvatiti kako ono što vidimo na Zemlji nije samo zemaljski proizvod, već je i proizvod Sunca. Činjenica da je ljudsko znanje obično ograničeno na ono što se događa unutar, i na Zemlji, sprječava da se ne dođe do pravog uvida, pravog znanja o stvarima. Jer samo naši minerali nastaju pukim silama Zemlje. U trenutku kada prijeđemo od čistog minerala i uđemo u biljku, moramo reći da sama Zemlja više ne sadrži sile koje oblikuju stvari.
Materijalisti se uvijek nadaju da će jednog dana u laboratoriju proizvesti sjeme biljke kao i svaki drugi kemijski spoj. Suprotstavljanje materijalizmu ne odnosi se na ovo stvaranje, već na činjenicu da, kako se napreduje od minerala do biljke, od kemijskog proizvoda do živog bića, stvaranje se može odvijati samo kroz nadzemaljski proces. I prije nego što bude moguće ostvariti ovaj ideal materijalizma, proizvesti sjemenke biljaka kao i mineralne proizvode i kemijske supstance, materijalisti će morati naučiti - ako se želimo izraziti groteskno - vjerovati u astrologiju, vjerovati da proces koji žele pokrenuti, moraju staviti pod utjecaj zvjezdanih učinaka. Morat će postojati laboratoriji koji će raditi na način da rade s tijekom godine i vode računa o konstelaciji zvijezda, onako kako se u prirodi uzima u obzir konstelacija zvijezda. Čovjek mora ustati sa Zemlje, kada ustaje iz mrtvih među žive. Jer eterska tjelesnost mora surađivati u stvaranju živog. Ali to nikada ne ovisi samo o onome što je čisto zemaljsko, već o onome što je rašireno po cijelom svijetu. Kada promatramo svoj zemaljski život, zanemarujemo ono što je samo fizičko; sa zemaljskog stajališta, promatrajući zemaljsko, promatramo fizičko. Ono što je etersko na našoj Zemlji izloženo je kozmosu.
Ako sada idemo dalje, do astrala, onda dolazimo do elementa koji više uopće nije izložen vidljivo. A ako bi vam želio pokazati ono što sam shematski razvio za biljku, ako bi to morao za životinje, bilo bi složenije; ali vidjeli biste da uz ono zemaljsko, ne dolazi u obzir samo ono izvanzemaljsko i ono u zvjezdanom svijetu, nego da u obzir dolaze nadosjetilne stvari, to ne zatvara svijet zvijezda. Mora se ići izvan područja vidljivog.
Želio sam napraviti ovo razmatranje kako biste mogli dobiti uvid u stvarno duboku, unutarnju tajnu onoga što se događa u svakodnevnom životu, u svakodnevnom rastu biljaka, da biste dobili uvid u to kako oplodna zrna cvijeta biljke, koja su kružno ili na drugi način raspoređena oko plodnice, bitno ovise o tome da su u njima sadržani izvanzemaljski učinci, a ono što je bitno kod samog sjemena je da je ono u osnovi slika cjelokupnih zemljinih učinaka, da je to mala Zemlja. Međudjelovanje koje se događa u biljnom cvijetu oplodnjom, odraz je procesa koji se odvija između Zemlje i cjelokupnog zvjezdanog svijeta okolnog kozmičkog prostora.
Uglavnom, posvuda smo okruženi tajnama, a znanje i težnja za znanjem uvijek nas potiču na najdublju poniznost. Zamislite samo kolika udaljenost dijeli viđenje ovih stvari općenito do konkretnog viđenja detalja svega što prekriva Zemlju kao biljni pokrov. Polje znanja koje se tako otvara je uistinu beskonačno. Suočeni smo, da tako kažemo, s beskonačnošću u svakoj točci egzistencije. I to je dio ispravnog raspoloženja koje osoba treba razviti prema svijetu, imati osjećaj da zapravo posvuda gledamo u beskonačnost. Ali to također čini da se osjeća izvjesna veza između pojedinca, njegove konačne egzistencije i beskonačnosti, svijeta. I ovo raspoloženje bi se zapravo trebalo preliti preko svega što nam donosi znanost duha, jer bez ovog osjećanja poštovanja pred beskonačnim, ništa se u znanosti duha ne može ispravno dokučiti. Taj osjećaj moramo povremeno u sebi obnoviti, da znanje prestanemo smatrati nečim što se traži sa strane, uz nešto što se također događa u životu, a zapravo mora biti ono najsvetije što zahvaća naše živote.
Ako se netko prepusti takvim raspoloženjima, tada će i s ispravnim stavom primiti i ono što se mora sve više i više naviještati iz izvora znanosti duha, za nužni napredak iz sadašnjosti u budućnost. A kad netko razvije takav stav, ona je takav stav nešto što je djelatno u duši. To doista nije nešto apstraktno, nego dira dušu, grije nas, obasjava dušu. Samo tako iz znanosti duha može proizaći ono što je ispravno, da naše duše postanu drugačije, da tako kažem, osjećajući ono što duhovno istraživanje može dati. Unesemo li takvo raspoloženje u dušu, tada počinjemo nazirati zagonetke u onome što inače u životu prolazi pored nas, a da se s tim ispravno ne suočavamo.
Zaista postoji unutarnja duhovna veza između ovih općih razmatranja koja sam sada iznio i onoga što želim dalje reći u vezi s ljudskim životom. Ako pogledate biljku i vidite je kako niče iz zemlje, možete ugoditi svoju dušu tako da ima osjećaj: ono što niče kao zeleno dolazi iz tako složenog malog bića, sjemena, da je to malo biće - s određene točke gledišta - slika cijele Zemlje, u onome što vidim kako niče od lista do cvijeta, od cvijeta do ploda, sudjeluje cijeli kozmos. Kad pogledam zeleni list biljke na stabljici, shvatim: u ovom listu, kako nastaje, kako se zeleni, učinci Sunca okružuju ono što je prvobitno bilo zatvoreno u maloj Zemlji, što je otrgnuto od Zemlje dok ga nije zahvatilo djelovanje Sunca. Tada sunčevi učinci ostavljaju za sobom svoje impulse nakon što su onemogući širenje onoga u maloj Zemlji, jer se morala ponovno skupiti. U određenoj mjeri, u biljci koja klija, rastvara se slika učinaka cijelog velikog kozmosa. Ono što se tako otkriva našim osjetilima, moramo promatrati kao nešto što nam u svakoj točci otkriva tajne koje prožimaju i tkaju cijelim kozmosom.
Ali i sam ljudski život povezan je s cijelim kozmosom, a sada i s onim što je prisutno kao vidljiva izvanzemaljska tijela i procesi. Ali ono što se pojavljuje u zemaljskim procesima postaje posebno značajno kada, rekao bih, uzmemo u obzir odstupanja od onoga na što smo navikli da je normalan zemaljski život, normalan ljudski život. Istina je da neprestano vidimo mnogo više odstupanja nego je to zapravo normalno u životu, ali obična spoznaja, nije uključena u ta odstupanja; rekao bih, ne dopušta da bude uključena u značenje tih odstupanja. Živimo u vremenu kojem vidimo mnoga odstupanja, koja su ujedno i prave zagonetke. U ovom vremenu teškog testa za čovječanstvo, ne vidimo li mnogo naše braće kako prerano prolaze kroz vrata smrti? Vidimo ih kako prolaze kroz vrata smrti na način da ne prolaze kroz neku bolest tj. kroz nešto što je u njihovom vlastitom organizmu, nego kroz vrata smrti prolaze nasilno. Jer različita je stvar, ide li ljudska duša kroz vrata smrti zbog bolesti u mladosti ili zato jer je organizam pogođen metkom, ili se na neki drugi način nasilno oduzima duševno-duhovno. Ali već sam jučer govorio o tome: ono što se ovdje događa između rođenja i smrti značajno je u cjelokupnom kontekstu života; moramo to prihvatiti kao kontekst karme, moramo se uklopiti u karmu kakva je dana. Sve što se događa, značajno je.
Razmotrimo sada slučaj u kojem je fizički organizam oduzet od duševno-duhovnog metkom u relativno mladoj dobi. U usporedbi s onim na što smo navikli - da ljudi troše vlastiti organizam - to je abnormalnost. To je dakle dvostruka zagonetka. Ako je sama smrt zagonetka za neposredno promatranje, otkriva se samo znanošću duha, dvostruka je zagonetka ako tijek života nije takav da se organizam unutarnjim organskim procesima odvaja od duhovno-duševnog, nego ako se to dogodi s metkom.
U ljudskoj duši odzvanja unutarnje raspoloženje prema kozmosu, rađajući se tako jednostavnim mislima, ali koje, kad se zahvate svom dubinom, i nas zahvati unutarnje raspoloženje prema tajnama kozmosa. A onda, kad je duša toliko ganuta, događaju koji sam upravo naznačio pristupamo s potrebnim pobožnim raspoloženjem i dostojanstvom i s potrebnom ozbiljnošću: da se ljudskom duhovno-duševnom nasilno oduzima tjelesno i fizičko. I tada se pred našom dušom to pitanje pojavi poput zagonetke. Jer o načinu na koji se postavlja to pitanje, ovisi može li se išta doprinijeti njegovu rješenju ili ne. Ako je netko upravo jeo, i zatim se odmorio i sada sjedne za duhovni napor, tada neće riješiti duboku zagonetku, neće naći raspoloženje koje je važno. Ali ako se suoči sa zagonetkom, i svoju dušu prožme ispravnim raspoloženjem prema kozmosu, tada mu se mogu otkriti odgovori na ova zagonetna pitanja.
Ako se s takvim raspoloženjem stoji pred zagonetkom smrti, koja se tako snažno približava, kada se na nasilan način fizičko tijelo otrgne od duševno-duhovnog, tada se u duši pojavljuje svašta što može doprinijeti rješenju zagonetke. Tada vam dolaze pravi dojmovi, koji su potrebni da se to raščisti. Ti dojmovi ne mogu proizaći iz svakog raspoloženja duše, nego samo iz ispravnog raspoloženja. Kako biste to mogli jasno vidjeti, odabrao sam danas ovaj način izlaganja, kada pokazujem kako se s tim zadatkom suočava duhovni istraživač. Ako je duhovni istraživač u ovakvom raspoloženju, ova zagonetka dolazi pred njegovu dušu. Ali onda se pojavljuje nešto sasvim drugo: kao što se inače uz misao javlja nelegalna misao, tako se pred dušom, sljedeći pitanje, legalno pojavljuje dojam. I onda se možete zapitati, ako ste osjetili tu zagonetku, zagonetku smrti, onda možete osjetiti drugo pitanje kao nešto što joj pripada: da, kako ljudi zapravo prihvaćaju život - ovisno o njihovoj specifičnoj prirodi? - I tada se razvijaju svakakve misli, misli koje sada želim staviti pred vaše duše.
Osobito u našem sadašnjem vremenskom ciklusu, ljudi prihvaćaju kao stvarnost samo ono što nije 'puka misao'. Misao im zapravo nije ništa stvarno. I možda su u pravu sa svoje točke gledišta, ali to je samo određeno raspoloženje duše. Ono što prepoznaju kao stvarnost, ljudima mora pristupiti na grublji način, vrlo grubo. Puka misao je samo - puka misao! Ali ono što se opisuje kao postojeće, za današnje ljude ne može biti puka misao. Ono što izgleda kao puka misao, ljudi ne smatraju postojećim. Ono što postoji mora jasno biti postavljeno u svijetu, ne obraćati se samo mislima. Na temelju tog raspoloženja, ljudi vjeruju da su u stvarnosti samo onda kada ova stvarnost grubo postoji, kada vas prisiljava da je prepoznate kao stvarnost.
Sada, kada se iz ovog svijeta u kojem stojimo ovdje uspinjemo u duhovni svijet, koji čovjek nastanjuje kada prođe kroz vrata smrti, najneugodnija misao, moglo bi se reći, misao je o postojanju, koja je nastala ovdje u fizičkom svijetu. Postojanje, onakvo kakvo je u fizičkom svijetu, uznemirava bestjelesnu osobu u duhovnom svijetu. Upravo ono što je ovdje opisano kao nepostojeće za razliku od postojećeg, ono je što je stvarno u duhovnom svijetu. Ono što mi ovdje nazivamo stvarnošću, tamo se odbacuje kao nešto zastrašujuće, kao nešto što ne pripada duhovnom svijetu. To je misao puna značenja. Ako bi u duhovnom svijetu netko govorio tako trivijalno kao ovdje, onda, kada se susreće sa stvarima s kojima se ovdje susrećemo, kao duh mogao bi reći: što ću s tim? Toga nema! - Zato što u duhovnom svijetu moram imati priliku da mogu imati udjela u svemu što mi dođe kao imaginacija - to je najniža razina spoznaje u duhovnom svijetu - to jest, to moram vlastitom aktivnošću prenijeti u percepciju. Dok u naše vrijeme ljudi priznaju kao stvarnost samo ono za što sami nisu ništa učinili da to postignu, i to se sada ne može prepoznati u duhovnom svijetu. U duhovnom je svijetu tako da morate nešto učiniti, da nastane ono što vam izgleda kao stvarnost, morate sudjelovati u svemu.
Slučaj je da osoba koja je bestjelesna u duhovnom svijetu, duhovni svijet oko sebe vidi u onoj mjeri u kojoj je aktivna u njemu. A ono što vidi, a da nije aktivna, svijet je izvan, svijet koji je naš, s ove strane. Kada bestjelesna osoba gleda Zemlju, vidi ono što je tamo, a da ne sudjeluje. Baš kao što mi ovdje na Zemlji naš vidljivi svijet, naš postojeći svijet nazivamo kao 'ovaj svijet', a ono što se ne vidi kao onostrano, tako je sa stajališta duhovnom svijeta upravo suprotno. U duhovnom svijetu ne postoji apsolutno ništa osim onoga što stvaramo ni iz čega, osim onoga u čemu surađujemo. To je onda ova strana. Inače je ovaj svijet u duhovnom svijetu mračan, tih i pust, ako u njemu ne sudjelujemo duševno-duhovno. Ali svijet vani postoji i bez naše aktivnosti. Dok gledamo ovdje gore u nepoznato, iz duhovnog svijeta gledamo u ono što nam je ovdje poznato, ali to je upravo onostrano, koje je nestvarno, jer jest, a da mi ništa ne poduzimamo. - Moramo se upoznati s takvim idejama.
Sada, unutar našeg fizičkog svijeta, naše fizičke stvarnosti, postoji nešto što ne svi, ali određeni ljudi prihvaćaju kao nešto značajno, iako to nije, nešto što pojedini ljudi unose u ovu inače postojeću stvarnost, i suprotno tome, oni koji imaju razumijevanja za takvo ponašanje, to prihvaćaju, iako nema grubu stranost: to su ideali koji ljude imaju. Idealisti u našu čulnu stvarnost unose nešto što je vrijedno: ideale kojima se čovjek rukovodi, koji nemaju grubu, materijalnu stvarnost, i koje samo grubi materijalisti ne prihvaćaju. Ali u isto vrijeme ti ideali su nešto nevjerojatno vrijedno u ovozemaljskom životu, ideali su ono što daje smjernice našim životima, oni su ono čega se želimo držati. S određenog gledišta, ti ideali čine život vrijednim jer im se ljudi prilagođavaju. S idealima, nešto što nije stvarnost u materijalističkom smislu, mora se unijeti u našu osjetilnu stvarnost, kako bi nastalo nešto što moramo okarakterizirati u smislu: sama egzistencija bila bi dosadna da ne postoje ideali, da ih čovjek ne nalazi u njoj. Uz one koji nemaju ideala, potrebni su idealisti, koji, takoreći, u našoj stvarnosti razvijaju nešto što je slika stvarnosti s druge strane, što nije postojeće, što ne pretendira na postojeće, a ipak je nešto vrijedno, da, nešto što apsolutno ima vrijednost.
Sada, kada je duhovni istraživač prošao kroz ove dojmove, njegovo istraživanje ga vodi natrag do ljudskog bića pogođenog metkom u mladosti. I sada se mora zapitati: postoji li išta za onostrani svijet, gdje žive bestjelesni ljudi i duhovna bića, duševna bića, što odgovara idealizmu ovdje na Zemlji? Postoji li nešto slično idealizmu ovdje na Zemlji, za onostrana bića? - I gle čuda, ispada sljedeće. Uzmimo osobu koju je u mladosti pogodio metak: njeno etersko tijelo se odvojilo od fizičkog tijela, fizičko tijelo je nasilno uklonjeno. Naravno, nasilje mora doći izvana. Ono o čemu govorim jedino je stvarno ako nije slučaj da se primjeni vlastita odluka. Proces mora doći izvana. Kao što sam već naglasio, etersko tijelo u sebi ima snage koje bi mogle nastaviti podržavati život ovdje na Zemlji, možda desetljećima. Te snage ne nestaju, one ostaju. Osoba koja na taj način odbaci svoje etersko tijelo, snage svog eterskog tijela predaje sveukupnom svijetu. Ali on je u duhovni svijet ušao na naznačeni način, odnosno tijelo mu je oduzeto. Tako on sada ide gore u duhovni svijet kao bestjelesna osoba. Ostalo je nešto od njega u fizičkom svijetu što je on sam mogao iskoristiti, ali nije iskoristio. Razmislite, što je tamo! Dotična osoba ide gore u duhovni svijet bez da je potrošila išta od onog što je mogla potrošiti.
Sada skrenimo pažnju na individualnost samog čovjeka. Čovjek dolazi u duhovni svijet a da nije potrošio ništa što je mogao potrošiti. S ovim on u duhovni svijet dolazi s nečim što je moglo biti stvarnost ovdje dolje u fizičkom svijetu, ali nije postalo stvarnost u vanjskom smislu. Oni ljudi koji su ušli u fizički svijet, došli na Zemlju, s predispozicijom za dužu potrošnju eterskog tijela, ali nisu imali tu potrošnju, oni dolaze u duhovni svijet drugačije od onih koji su iscrpili snage eterskog tijela. Ti ljudi u našu Zemlju ugrađuju nešto što bi moglo biti, a što nije to postalo. Ali to u njima stvara raspoloženje kroz koje u duhovnom svijetu postaju nešto slično kao što su ovdje u fizičkom svijetu idealisti. Dakle, osoba koja prolazi kroz vrata smrti na ovaj način, ulazi u duhovni svijet unoseći nešto što je idealizam za duhovni svijet, što je slično idealima koje u fizički svijet unose idealisti. Smisleni kontekst života!
Dakle, u vremenima mučeništva kao što je sadašnje, duše koje su kratko živjele ulaze u duhovni svijet. One su na Zemlji živjele tako da nije nastalo ono što je moglo nastati, a u duhovni svijet ulaze tako da vezu sa zemaljskim svijetom predstavljaju na isti način na koji ovdje idealisti u svojim idealima predstavljaju vezu s duhovnim svijetom. Drugim riječima, ova ljudska bića koja su tako prošla kroz vrata smrti, donose duhovnom svijetu vijest da na Zemlji nije sve tako ogrubjelo u odnosu na ono što se normalno naziva stvarnošću, da Zemlja još uvijek čuva nešto što je predisponirano da postane stvarnost, a što nije doživljeno u tako grubom obliku. Činjenica da se takav unutarnji stav duše prenosi u duhovni svijet, nešto je slično u vremenu između smrti i novog rođenja, kao što je idealizam ovdje na Zemlji. I ako na doba kao što je naše gledamo sa stajališta mudrosti svijeta, onda - ako smo stvorili pravo raspoloženje kada vidimo ovakve smrti - gledamo na svijet na takav način da kažemo sebi: unutar cjelokupnog, mudrošću ispunjenog odvijanja svijeta, prihvaćamo i to na način da se s poštovanjem probijamo do razumijevanja. - Mi tada znamo da u takvom dobu mučeništva, duhovnim svjetovima je time dano u velikom, sveobuhvatnom smislu ono što mora u njima živjeti, kao što idealizam mora živjeti s nama na Zemlji, tako da ljudi, koji kao takvi idu gore u duhovni svijet i žive život između smrti i novog rođenja, nalaze u tom svijetu nešto slično onome što mi kao idealizam nalazimo ovdje. Zato su takve epohe potrebne. O tome hoće li se morati ponavljati u budućnosti, danas ne treba raspravljati, jer to ovisi o tome kako će se, ne samo hoće li se, nego i na koji način, produhoviti spoznajni život čovječanstva na Zemlji. Nitko ne bi trebao izvesti zaključak da su takva vremena nužna i u budućnosti; ali ako se ispita njihovo značenje, otkriva se ono što sam rekao.
Zatim pogledamo u mudrošću ispunjeni kontekst svijeta i kažemo sebi: kako su strah i užas, patnja i bol, i ono što oni koji prolaze kroz vrata smrti, u kakvom je to odnosu prema duhovnom svijetu? - Vidimo da se patnja, bol, krv i mučeništvo, koji se ovdje pojavljuju s jedne strane, manifestiraju i s druge strane. Može se zamisliti da postoje ljudi koji žele biti pametniji od bogova i koji stoga postavljaju pitanje: nisu li bogovi mogli u duhovnom svijetu stvoriti nešto što odgovara idealizmu na Zemlji, a da Zemlji ne nametnu ono što se nameće u doba mučeništva? - Takva pitanja postavljaju samo oni koji žele biti pametniji od bogova. Ljudi koji na pravi način u doba ljudi žele razumjeti svijet jer su uvjereni da takav kakav jest jednostavno mora biti, i da sve što ljudi misle da bi bilo bolje za svijet, za njega može biti samo gore.
Gledamo idealiste, možda neku posebno idealističku osobu; možda smo u iskušenju, ako imamo smisla za ideale, da kažemo: pogledaj čovjeka, on donosi nebo na Zemlju, ono što ne postoji u grubom smislu, donosi ljudima nešto vrijedno, putokaz! - Duše koje su normalno prošle kroz vrata smrti i prolaze kroz život između smrti i novog rođenja, također u tom životu vide duše koje su na neki način prošle kroz žrtvenu smrt, čije je fizičko tijelo uzeto izvana kao zemaljska potreba. Oni gledaju na te duše kao na one koje im moraju objaviti da tamo dolje na Zemlji ne postoji samo ono ogrubjelo, već da su također povezane sa Zemljom stvari koje bi mogle postojati, a opet ne dolaze do potpunog postojanja, umjesto da ih konzumiraju u punini, prelaze u duhovni svijet u ranijoj točci svog života između rođenja i smrti.
Tu se svakako postavlja važno pitanje, naime, razlika između takve nasilne smrti i rane smrti uzrokovane bolešću. Jer ovo što sam sada rekao nije ništa drugo nego izjavljivanje činjenica. Upravo oni koji su svoj fizički život završili na ovaj način, kako je opisano, jesu, da tako kažemo, idealisti duhovnog svijeta, a idealisti su iz razloga što im je - to postaje jasno nakon daljnjeg razmatranja - njihovo fizičko tijelo oduzeto, kroz događaje koji pripadaju samo zemaljskom životu.
Kada osoba prolazi kroz bolest, njeno tijelo oduzimaju sile koje nisu zemaljske. Jer samo razmislite, u rastu biljaka ne sudjeluju samo zemaljske sile, već su uključene i izvanzemaljske sile. To je naravno, slučaj i kod životinja, a još više kod ljudi. Bolesti nikad ne dobivamo samo od Zemlje. Samo od Zemlje, do smrti nikada nije došlo na drugi način osim nasilnom smrću. Kako god smrt mogla nastupiti, nikada je ne uzrokuju samo zemaljske okolnosti, osim ako nije nasilna, kako je naznačeno. Bili da nam smrt dolazi kroz bolest - čak ni samoubojstvo nije zemaljski događaj, do njega dolazi odlukom duše - ne postoji smrt koju donose samo zemaljske sile, osim one koju uzrokuju žrtvene smrti, kroz sile koje igraju ulogu na Zemlji, odvaja tijelo od duše i duha. Tako da tu zemaljske sile i odnosi dolaze u interakciju s onim što je duhovno. Inače je smrt uvijek nešto što potpuno nadilazi Zemlju; nikada to nije puka interakcija između Zemlje i onoga što je u duhovnom svijetu. Upravo je čisto zemaljskim uvjetima, nečemu što je samo zemaljsko, što je samo zemaljski događaj, predano etersko tijelom koje je rano lišeno svoje aktivnosti; to stvara ono što se može nazvati idealizmom duhovnog svijeta. Jer smrt je takva - povežite ovo što sada imam za reći s nekim mislima proteklih dana - da kad je gledate s fizičke strane, izgleda potpuno drugačije nego kad je gledate s duhovne strane. Nagovijestio sam to na razne načine. Ali smrt, ako se ne dogodi na način koji sam sada naznačio, uvijek je nešto što je razumljivo s druge strane. Ako u drugi svijet uđete kroz smrt od bolesti, kroz smrt od starosti, čak i kroz samoubojstvo, onda ćete tamo imati ono što vam je potrebno da biste razumjeli smrt. Ako je do smrti došlo od metka na bojnom polju, onda treba gledati čisto zemaljske prilike da bi se to razumjelo. Isto je i s nesrećama. Iz duhovnog svijeta morate pogledati dolje jer ste bili zemaljski; smrt se može objasniti zemaljskim uvjetima. A to znači da se s ove strane duhovnog svijeta mora pogledati dolje u fizički svijet kako bi se takva smrt razumjela.
Kao što nas ovdašnji ideali povezuju s nebesima, tako nebeski ideali povezuju ove umrle sa Zemljom. Dakle, onaj koji prolazi kroz vrata smrti, u životu između smrti i novog rođenja, onaj je koji sve događaje koji se zbivaju između ljudskih duša utka, u ono što se potom duhovno rađa na Zemlji, što rezultira činjenicom da se sama Zemlja sastoji, ne samo od zemaljskih tvari, već također i od naših misli, osjećaja.
Mora se priznati da je teko govoriti i karakterizirati te stvari. Ali razumljivo je da to mora biti teško, jer se riječima poput ovih, koje su skovane za fizičke uvjete, govori o onome što je daleko, daleko izvan fizičkih uvjeta. U svakom slučaju, druga je stvar gleda li se, mogu reći, tupo i bez shvaćanja na zagonetke koje iz utrobe povijesti izranjaju u ljudski život, kao što je naše sadašnje vrijeme teške kušnje za čovječanstvo, ili se na njih gleda tako da si kažeš: ono što daje smisao takvim događajima ne samo da ima značenje za našu Zemlju, već i za život u cjelini! - I s tim osjećajem opet smo odvedeni u duboki smisao i mudrošću ispunjen život kao cjelinu. Postupno naučite što mora biti prisutno da bi čovjek pravilno prošao svoj život na Zemlji.
To sam htio naznačiti u drugoj misterijskoj drami iz usta Capesiusa, koji govori o potrebi kontemplacije mnogih bogova i njihovoj suradnji, da bi ljudi kroz sve svjetove došli do svog pravog cilja. Ono što u ovoj drami izranja iz duše Capesiusa kao osjećaj možda može postati objektivno, ako se pokuša steći ideje kakve mi danas želimo predstaviti našim dušama. Kod osoba kao što je Capesius, takva se raspoloženja pojavljuju tragično, jer se pojavljuju kao pitanje bez da se odmah pronađe rješenje zagonetke. To je jedna stvar koju treba primijetiti, druga stvar je da moramo voditi računa koliko nas takva stvar poziva na skromnost i poniznost, ne na oholost, ne na megalomaniju.
Steći samosvijest u pravom smislu znači svjesno je unutarnje aktivirati. A kad počnemo slutiti o čemu možemo proširiti svoju svijest, koliko je širok horizont zagonetki, štitimo se od gorde pomisli: O čovječe, ti si sažetak cijelog kozmosa! - Mislim da takva misao mora biti daleko od nas. S druge strane, očita je druga misao: koliko malo je u našoj svijesti toga što se može znati! - Beskonačno mnogo stvari je potrebno da bi se stvorio čovjek; ali nismo stigli dalje od spoznaje malog dijela toga. Upravo iz širenja spoznaje toga, u dušu nam ulazi skromnost i poniznost. Čovjek nikada ne može naučiti više od onoga što već zna o duhovnom svijetu, a da u isto vrijeme ne iskusi da je ono što se može znati beskonačno. I što više znate, osjećaj ove beskonačnosti postaje sve življi. I shvatite da se dio života sastoji od dopuštanja da vas zahvate velike, moćne zagonetke i tajne koje pulsiraju kroz egzistenciju.
U davnim vremenima, u okviru drevne mudrosti, ljudi su znali mnogo toga što čovječanstvo treba ponovno steći, poput nasljeđa. Ono što ljudi danas posjeduju postignuto je samo zato jer je to nasljeđe nestalo iz njihovih duša. Da bi ljudske duše ponovno stekle tu mudrost, ona je prvo morala nestati. Morala je nestati kako bi postala stečena mudrost. Moramo se ponovno probiti do toga, kako bi to postigli u idućem zemaljskom životu, ono što je nestalo iz duša kao nasljedna mudrost. Dakle, moramo gledati perspektivu budućnosti; tada ćemo razumjeti nužnost da znanost duha uđe u svijet. Upravo taj živi odnos s beskonačnim, kako je okarakteriziran, daje nam priliku da istinski razumijemo tajnu znanost kao nešto što je unutarnje živo, snažno i aktivno u nama, što nas čini suradnicima koji to moramo postati ako će se Zemlja dalje razvijati.
Da to potkrijepim, želio bih spomenuti još jednu stvar. Postoje ljudi čije mišljenje trebamo poslušati jer govore pravu stvar iz trenutne perspektive. Kažu: prije nismo znali zašto netko postaje zločinac, zašto se razvije u zločinca. Ali danas to znamo. Ako secirate glavu kriminalca, vidjet ćete da ona ima određenu karakteristiku: zatiljni režanj ne prekriva u potpunosti mali mozak kao kod normalne osobe. - Bilo je to veliko, značajno otkriće do kojeg je došao Moriz Benedikt, poznati forenzički antropolog, koje pokazuje kako određena jednostavna fiziologija zatiljka određuje da li je netko kriminalac. Dakle razmislite: netko je kriminalac jer stražnji režanj mozga ne pokriva dijelove koji bi trebali biti pokriveni! Nema ničeg lošeg u ovoj istini. To je tu i bilo bi jako glupo buniti se protiv toga, jer to je jednostavno istina. Ali razmislite: ako ste materijalist, što morate reći? - Da, pa ljudi se rađaju s premalim moždanim režnjevima; tada su predodređeni da postanu zločinci. Razmislite - ne trebam elaborirati - beskrajnu jalovost takvog pogleda na svijet! Razmislite kako bi se svi ljudski osjećaji morali promijeniti kad ne bi znali ništa drugo osim ovoga i kada bi se upitali: zašto ljudi postaju kriminalci? Jer priroda ih je tako uvela u život da ne mogu a da ne postanu kriminalci. - Ali kada znate da ljudsko biće ima etersko tijelo, možete i nešto drugo reći, znate o tome nešto drugo. Znamo da ovo etersko tijelo uključuje sve dijelove i da kod osobe koja u fizičkom smislu ima prekratak zatiljni režanj, odgovarajući eterski dijelovi ipak se mogu potpuno razviti. Kako god stvari stajale s fizičkim, korekcija se može postići s eterskim tijelom. Ako bi sada imali takvu pedagogiju, da u pomoć ne pozivamo samo fizičku znanost, nego i znanost duha, onda možemo steći uvid u to iz načina na koji se dijete ponaša da se prepozna što je potrebno za njegov odgoj i što treba učiniti da bi se etersko tijelo razvilo na takav način da paralizira učinak zatiljnih režnjeva koji su prekratki. Tada ljudsko biće, ako je stražnji mozak normalno razvijen u eterskom tijelu, još uvijek može postati dobra osoba, čak i ako je fizički predodređeno da postane kriminalac. Ovdje možete vidjeti kako znanost duha može i mora praktično intervenirati u život. Čisto fizička znanost mora pustiti kriminalnom mozgu da bude zločinački mozak, jer je to znanost samo o fizičkom. Ali ako se uzme u obzir znanost duha, paraliziraju se fizički nedostaci. To vam govori, što je to što se mora razviti u budućnosti.
A sada zamislite: da znanost duha ne postoji! Tada se nikada ne bi pojavila mogućnost razvoja fizičkog tijela na način kako sam rekao. To znači da će svatko tko se u budućnosti rodi s atrofiranim mozgom proživjeti život na način koji odgovara tom mozgu. Neće biti načina da se to pedagoški ispravi. Rezultat toga je da će ljudi postati ono što odgovara njihovoj fizičkoj organizaciji. I to će se uvijek nastaviti. I ljudi će doći u stanje Jupitera, i ono o čemu materijalisti danas sanjaju bit će istina. Ako se znanošću duha ne prevlada ono što proizlazi iz čisto materijalne organizacije, ljudi će se postupno razviti na takav način da će ova materijalna organizacija biti odlučujuća; ljudi bi jednostavno bili rezultat materijalnog razvoja. Budući da u život intervenira znanost duha, to na Jupiteru neće biti slučaj; etersko tijelo će sa svoje strane transformirati fizičko tijelo. Jer ako se etersko tijelo ispravno razvije u životu u kojem je fizički mozak atrofirao zbog karme, u sljedećoj inkarnaciji, fizički mozak će se ispravno razviti. Ovo se dotiče svega u čovjeku. Tako znanost duha postaje stvarnost, koja sa svoje strane transformira čovječanstvo.
Ako sažmete ove misli, reći ćete sebi: ono što materijalisti misle o današnjim ljudima danas još nije stvarnost, jer danas su ljudi još uvijek tako predisponirani da duhovno može intervenirati. Ali moglo bi biti i kako materijalisti misle, kada bi imali načina, kada bi mogli iskorijeniti znanost duha. Kao rezultat njihove materijalne organizacije, ljudi bi tako živjeli na Jupiteru, kad bi se snovi materijalista mogli ostvariti. - Što su zapravo materijalisti? Njihov svjetonazor ne odgovara stvarnosti, ali bi jednog dana mogao odgovarati stvarnosti među ljudima. Ovi materijalisti su proroci, samo lažni proroci! Sanjaju o svijetu koji bi, trebao biti skrojen prema njihovim željama. Materijalisti su sanjari, ali treba naporno raditi da se suprotstavi njihovom sanjarenju. Kada netko shvati da su materijalisti sanjari, mora im reći: idete svijetom, a ne vidite stvarnost, sanjate egzistenciju koja bi se mogla ostvariti samo vašim nedostatkom uvida u svijet, lažni ste proroci, izmišljate svakojake fantazije! - tada ste stvarno procijenili materijalizam. Dakle, morate imati suprotan sud od onoga što materijalisti, recimo, o sebi sanjaju. Tada će doći vrijeme kada će se stvarno moći razumjeti znanost duha. U određenom smislu, s ove točke gledišta, znanost duha će preobraziti svijet.
Ovih sam dana pokušao dati nekoliko natuknica o vezi između fizičkog i duhovnog svijeta. Poticaji za to proizlaze iz značajnih događaja našeg vremena. U vremenima u kojima nam je smrt pred dušom toliko puta, reklo bi se, svaki dan, upravo su takva razmišljanja, ako im se pruži prilika, bliska ljudskoj duši. Jer u tako teškim vremenima kušnje kakva su danas, kako se suzdržati od istraživanja smisla i svrhe egzistencije! Činjenica da smo ovdje mogli razgovarati o takvim pitanjima, predstavlja mi zadovoljstvo kao i to što mogu ponovno biti s vama. Samo bih napomenuo da neke stvari sada treba promatrati prema karakteru sadašnjosti. Sada nigdje nije lako putovati kao što je to bilo u mirnodopsko vrijeme. Stoga i u našim krugovima, članovi moraju biti svjesni, kao što svi ljudi moraju biti svjesni, da su ratna vremena drugačija od normalnih vremena i da ne možemo zahtijevati sve isto kao u normalnim vremenima. Ovo posebno govorim s obzirom na činjenicu da se to često jako zanemaruje od strane naših članova, a pogotovo bi oni trebali imati puno razumijevanje za sadašnjost i imati živu vezu s njom. Često se pokaže da naši članovi ne shvaćaju u kakvim teškim vremenima živimo, i da se ne može sve događati jednako redovito kao i inače. Ali moramo se držati toga i da smo vjerni našoj stvari. Ono što svatko od nas može učiniti u ovom trenutku je da osigura da pojedini ogranci našeg društva naporno i temeljito radu u našu korist, jer ovo se doista ne radi samo za dobrobit naše stvari, već se radi za mnogo šire dobro.
Prirodno je da zajednica sada mora biti labavija; ali rad u našim ograncima mora biti sve intenzivniji, osobito na duhovnom produbljivanju. To je ono što bih u ovo vrijeme, i posebno danas, želio staviti u vaše duše i vaša srca. Pokušajmo sa svom vjernošću održati svetim naše ideale, posebno u ovo vrijeme, da gledamo kao sveto i ostanemo vjerni mentalitetu koji se uspio razviti kroz znanost duha tijekom vremena. Znanost duha se mora dokazati ne samo u lakim vremenima, već i u teškim vremenima. Ono što se može reći da je banalno, ali ipak osnovni ton naših stremljenja, sada se mora posebno duboko povezati s našom dušom: pokušaj sagledavanja života sa svih strana. Za razliku od toliko toga što se sada događa u vanjskom svijetu, u vanjskom svijetu koji je sklon materijalizmu - često s takvom jednostranošću - želimo težiti različitosti u životu. U svakom trenutku stojimo pred beskonačnošću, i u svakom se trenutku moramo čuvati da ne upadnemo u udobnost jednostranosti.
Neki od vas možda su čuli, da su na mjestu gdje se njeguje naša znanost duha, ljudi govorili o nekim nedostacima koji su postali očiti. Ako su određene riječi korištene da se pogodi ova ili ona osoba, dakle, ne treba opet naginjati jednostranosti. Ne spominjem ovo da bih ulazio u detalje, već samo kao primjer. Ako, naprimjer, ljudi koji su govorili o svakojakim okultnim događajima, okultnim iskustvima, nisu o tim iskustvima govorili na pravi način, iz toga se ne može izvući zaključak da okultna iskustva nisu glavna stvar u našem društvu. Zasigurno jesu, jer težimo od vanjskog ka unutarnjem. Također nije bilo potrebe prigovarati okultnim iskustvima kao takvima. Ali na kojoj razini se ta iskustva pojavljuju je ono što moramo promatrati unutar našeg pokreta i što moramo uzeti u obzir. Jedna je stvar govoriti o okultnim iskustvima na određeni lak način, druga stvar bi bila reći da ne želite više slušati o njima. O najintimnijim okultnim iskustvima razgovarali smo tri dana. Ono što se stvara u našem krugu, ne može biti puka znanost mišljenja. Naše društvo nije tu za to. Ne smijemo ići iz jedne jednostranosti u drugu.
Posebno bih želio skrenuti pozornost na intimne aspekte naše znanosti duha, na ono što je tako blisko povezano s najdubljim unutarnjim duševnim osjećajima. Ono što je bitno je da svoju dušu ispunimo nečim drugačijim, nego je bila prije nego prolazimo kroz znanost duha. A to se mora pokazati i u teškim vremenima. Zato sam želio iznijeti neka zapažanja koja bi mogla biti prikladna da nas dovedu u ono raspoloženje poštovanja prema duhovnom životu koje je prikladno za duhovnog znanstvenika. Jer u biti najveći i najmanji događaj u životu, sve u životu, nešto je što nas ispunjava dubokim strahopoštovanjem, samo ako smo u stanju dovoljno duboko zaviriti u duhovnu pozadinu toga. Pa čak i bolni događaji u životu, najmanji i najveći, mogu se kroz znanost duha staviti u takvo svijetlo da njihovo razmatranje pomaže da dovedemo našu dušu u ispravan odnos s mudrošću koja teče i tka svijetom.
Iz perspektive kozmičke mudrosti, danas smo se željeli osvrnuti na događaje koji su povezani s onim što se događa u našem okruženju. Ako tako osjećamo svoje vrijeme, onda je naš osjećaj u skladu sa sljedećim riječima:
Iz hrabrosti boraca,
Iz krvi ubijanja,
Iz tuge napuštenih,
Iz požrtvovnih djela ljudi
Narasti će duhovni plod -
Duše duha svjesne, usmjerite
Svoj um u duhovnu oblast.
Budimo duše koje na ovaj način usmjeravaju svoj um u duhovnu oblast! Tada ćemo moći pridonijeti plodovima koji moraju izniknuti na sunčan, iscjeljujući način za čovječanstvo, iz sjemena koje je razasuto po Zemlji i natopljeno krvlju u našim sudbonosnim danima.