.- Sedmo predavanje, Stuttgart, 12 ožujka 1916.
Kletva antropozofije Annie Besant. Karakteristike ruskog naroda. Korištenje ovih osobina u svrhu političke moći. Potreba da ruski narod apsorbira srednjoeuropske impulse. Kontrast između njemačkog i engleskog karaktera. Pojava srednjoeuropskog okultizma iz duhovnog stremljenja njemačkog naroda. Ciljevi anglosaksonskih okultista. Skrivena pozadina razvoja H.P. Blavatsky. Djelovanje francuskog okultizma u vezi s izbijanjem svjetskog rata.
Danas bih želio dati jedno duhovno-znanstveno-povijesno razmatranje koje nam može biti važno, osobito s obzirom na ozbiljne događaje u kojima se nalazimo, u kojima stoji cijelo europsko čovječanstvo, a iduće srijede želim se dotaknuti intimnijeg pitanja duhovnog života. Ako se ono što danas treba razmatrati nekima od vas čini nekako dalekim, to je samo prividno, i ne bi trebalo biti tako daleko od nas, jer znanost duha treba naše duše ispuniti dubokom pažnjom prema svemu što može doprinijeti razumijevanju našeg vremena. Kao što rekoh, u srijedu ćemo se vratiti na jednu čisto ljudsku, duhovno-znanstvenu stvar.
Danas bih želio započeti s jednim pitanjem. Ali nemojte se uznemiriti, nemojte misliti da, kada ovo pitanje postavim u prvi plan naših razmatranja, da želim u najmanju ruku pokrenuti staru kontroverzu u našem pokretu. Kao što ćete vidjeti, bit će to nešto sasvim, potpuno drugačije, iako ću početi s pitanjem koje je na prvu lako pogrešno shvatiti. Želio bih postaviti pitanje: zašto gospođa Besant nastavlja klevetati naš njemački pokret u svojim engleskim časopisima, posebno u ovo ratno vrijeme? Zašto je trebalo, baš u prvim mjesecima rata, reći da naš njemački pokret želi biti samo neka vrsta posrednika za njemačke antibritanske političke napore? Zašto je našla potrebnim reći da je ovaj naš njemački pokret imao namjeru uklanjanje nje - gospođe Besant - s mjesta predsjednice teozofskog pokreta, kao bi se u Indiji uspostavio i odatle organiziralo neku vrstu anti-engleskog pokreta, pangermanskog pokreta neprijateljskog prema Engleskoj? Zašto gospođa Besant nastavlja, i vjerojatno će i dalje nastaviti, klevetati naš njemački pokret na tako ružan način tijekom ovog rata?
Unutar našeg pokreta znanosti duha, ništa nije potrebnije nego imati jasan, pronicljiv pogled na ono što se događa u svijetu. Ono što se lako može svidjeti onima koji unutar našeg pokreta često vjeruju da su u pravu - oprostite na oštrom izrazu - duhovna pospanost prema procesima u svijetu, veliki je, veliki nedostatak, pogotovo unutar takvog duhovnog pokreta. Moramo težiti jasnoći i u pogledu pitanja vanjske egzistencije. Jer ništa nije lakše nego sve vrste šarlatanskih nastojanja prikačiti za naš pokret. A budući da je, u granicama koje smo često naglašavali, u maloj šačici onih ovdje koji žele razumjeti neke stvari, potrebna određena doza povjerenja, također je očito da su, zavedene određenom razinom povjerenja, osobnosti u našem pokretu u određenoj mjeri zavedene onima koji im ne žele ništa ispravno reći, već im svašta žele ucijepiti u dušu, kako bi stranputicom teozofske ili druge duhovne vjere, imali pokriće da tako kažem, za svakakve težnje, koje nisu istinske duhovne težnje čovječanstva.
Često smo skretali pozornost na položaj ruskog naroda u razvoju petog post-atlantskog kulturnog perioda, a budući da sam o ovom pitanju često raspravljao ovdje u Stuttgartu tijekom rata, ne želim se danas vraćati na ono što možete pročitati u pojedinim ciklusima. Umjesto toga, želio bih skrenuti pozornost na činjenicu da postoje određene osnovne karakteristike ruskog naroda, zbog kojih je ruski narod na poseban način prikladno smješten u razvojni proces petog post-atlantskog ili šestog post-atlantskog razvoja, onako kako se to često karakterizira.
Prije svega, imamo karakteristiku ruskog naroda, koju bismo mogli nazvati posebno velikom prilagodljivošću duše duhovnim stvarima, s kojima se na neki način ruski narod suočava, određenom prilagodljivošću duše. Riječ je o tome da je Rus manje produktivan, manje kreativan u vlastitoj duši nego srednjoeuropski ili zapadnoeuropski čovjek, da je u određenoj mjeri ovisan da percipira i ono što primi intenzivno proživljava, ali ne nastavlja samoinicijativno oblikovati. Dakle, možete vidjeti kako su ruski ljudi prihvatili bizantsku religiju, i ostavili je u onom obliku u kojem je bila kada su je primili. I danas se još uvijek iz obreda ruske crkve može vidjeti kako drevna orijentalna suština sjaji kroz te obrede. Htio bih reći da se kroz formu ruske crkve mogu sagledati sveti orijentalni elementi, i osjetiti ti drevni sveti orijentalni elementi.
Usporedite to s onim što se dogodilo na zapadu, gdje je, kao što znate, u razvoju dogmi i ceremonija koje su, kao što znate, često bile osporavane, postojalo stalno preoblikovanje, transformacija, dakle, dogodila se kreativna intervencija u ono što je nekada preuzeto, što je potom postalo Rimokatolička crkva, protestantizam i tako dalje. Ta sposobnost prilagodbe, ta sposobnost upijanja je, da tako kažem, prva osnovna karakteristika ruskog naroda.
Druga temeljna karakteristika je stanovita odbojnost ruskog naroda prema onome što nazivamo prožimanjem života intelektualnošću. Ruski ljudi ne vole biti sputani mnogim točno određenim zakonima u socijalnom životu. Oni zahtijevaju neku vrstu, proizvoljnog, života 'Ja' iza toga. Ruski narod ne želi shvatiti, barem u praksi, da razum razapinje mrežu zakona i da se onda pojedinac strogo drži toga u socijalnom životu, premda će ponekad teoretski zaći u to. Pita se više o tome što 'Ja' želi, na temelju nadahnuća trenutka.
Treća stvar u karakteru ruskih ljudi je - na to je temeljito ukazao Herder; slavofili su kasnije preuzeli to herderovsko, tj. njemačko gledište, i razvili ga do svojevrsne megalomanije - da je ruski narod zadržao ono što je u cjelokupnom orijentalnom biću, određenu miroljubivost. Kako god čudno zvučalo, to je već u biti ruskog čovjeka, jer ruski čovjek nije proizveo ovaj rat kao takav: njegovi vladari su to potaknuli. U sebi ima određenu miroljubivost. Uvjeren je da će se, kako se bude razvijala zapadnoeuropska religija, razvijati razmirice i sukobi. Nije u karakteru istočnjačkih ljudi da ratuju protiv svojih bližnjih zbog vjerskih dogmi. To je zapravo nešto - čudno je, ali istinito - što ljudi sada toliko jako primjećuju kod Turaka, koji također imaju taj orijentalni štih, da nisu agresivni u odnosu na vjerski život.
Kao što sam rekao, to leži u uvjerenju, u svijesti ruskog naroda. S druge strane, ove su tri karakteristike posebno podložne zlouporabi od onih koji ih žele zloupotrijebiti. Vrlo lako se može iskoristiti prilagodljivost ruskog naroda, kao što su to činili slavofili, a sada u velikoj mjeri panslavisti, da se ruski narod uvjeri da je pozvan da zamijeni istrošenu, senilnu europsku kulturu, koja je pred umiranjem, i postavi ruski život na njeno mjesto.
Opet, ako netko zloupotrijebi drugu karakteristiku koju sam spomenuo, može ruski narod uvjeriti da je cijela zapadnoeuropska i srednjoeuropska kultura postala senilna zbog svoje posebne sklonosti prema intelektualizmu, prema određenoj racionalnosti, da je ta zapadnoeuropska kultura lišena svakog istinskog misticizma.
I treće, ako želite zloupotrijebiti treću osobinu ruskog naroda koja je spomenuta, njegovu miroljubivost, najmiroljubivija osobina se može pretvoriti u situaciju da organizirate inače mirne mase i pozovete ih na najkrvaviju borbu. Jer doista, suprotnosti se dodiruju u svijetu, a posebno suprotnosti o kojima je ovdje riječ. Ali to što ruski narod znači u razvoju europske kulture, to ne ovisi o tome što ruski vladari sada rade s tim narodom, nego prije ovisi o tri spomenute karakteristike.
I ove tri spomenute osobine određuju dakle rusku narav, da stupi u izvjesnu vezu sa srednjoeuropskom, zapadnoeuropskom prirodom. Budući da su ruski ljudi prilagodljivi, prvo su pozvani postići ono o čemu smo često govorili, prije nego može izvršiti ono što mora u šestom post-atlantskom kulturnom razdoblju, prvo stječući iskustvo, upijajući ono što dolazi sa zapada. Često sam to nazivao nekom vrstom duhovnog braka, godinama, da, mogao bih reći desetljećima, prije izbijanja ovog rata, nekom vrstom braka koji je neophodan između srednjoeuropskog bića i ruskog bića, u smislu duhovnog razvoja.
Budući da ruski narod ima stanovitu odbojnost prema intelektualizmu, moći će se kod ruskog naroda stvoriti određene socijalne ustanove, što će biti moguće samo ako do upravo spomenutog braka stvarno dođe.
I na sličan način morat će se ponašati ruski narod protiv onoga što se zapravo može dogoditi unutar Srednje Europe. Sutra ćemo na javnom predavanju opet morati govoriti o stvarnima koje moraju proizaći iz srednjoeuropske prirode, i koje kao nešto veliko, moćno i neprolazno, moraju biti ugrađene u cjelokupni tok ljudskog razvoja. Ali ruski će narod morati prihvatiti ono što je postigla srednjoeuropska bit. On neće samostalno biti kreativan unutar ovog post-atlantskog razdoblja.
Ali sada, nasuprot tome, uz karakterizirani ruski narod, postoje i srednjoeuropski narodi i zapadnoeuropski narodi, onaj zapadnoeuropski narod koji je, nakon vladavine engleske kraljice Elizabete, u biti postao britanski, anglosaksonski. A među različitim rezultatima ovih sadašnjih značajnih događaja, što naravno nije moja stvar da oslikavam na bilo koji način, ali će sigurno biti, to da će ostale zapadnoeuropske države, bez obzira na ishod događaja, postupno postati vazali, ovisni o Engleskoj. Konkretno, Francuzi će doživjeti najgora razočaranja. Ali to nisu stvari koje su zapravo bitne, ono što je nama danas važno je naglasiti veliki kontrast koji postoji između srednjoeuropske suštine i zapadnoeuropske, posebno britanske, anglosaksonske.
Možda nikad nije bilo većeg kontrasta u svjetskom povijesnom razvoju - čak i ako to danas ne primjećuju oni koji ne žele misliti, ne žele promatrati - od ovog kontrasta između srednjoeuropskog i anglosaksonskog bića. Nije da se pojedinac, individualna osoba ne bi mogla uzdići iznad toga. O tome ne može biti govora; govorimo o narodu. Svakako, kad se takve stvari karakteriziraju, nikada se ne spominje pojedinačni Englez, koji se naravno, može uzdići iznad toga. Ne treba odmah pomisliti da se nekako moramo dotaknuti pogrešaka naših ratobornih protivnika, i vrijeđati engleski karakter jer je drugačiji, već je cilj kontrast oštro okarakterizirati. Naravno, bilo bi potrebno mnogo, kada bih želio spojiti sve moguće građevne blokove koji bi zapravo bili potrebni za razumijevanje datog kontrasta. Ali ovaj kontrast nam može postati jasan sa stajališta: ako, s jedne strane, promatramo srednjoeuropsku suštinu, u čijem je središtu njemačka suština, u odnosu na rusku suštinu istoka, a s druge strane promatramo britansku, francusku suštinu u njenom odnosu prema ruskom istoku. To je jedan od najvećih kontrasta u ljudskoj evoluciji. Međutim, danas samo moram istaknuti neke stvari, koje moram objasniti na sutrašnjem javnom predavanju. Ali volio bih da šačica onih koji pripadaju pokretu znanosti duha, dublje razumiju ono što će sutra biti izneseno, nego se to može razumjeti bez znanosti duha.
Vidite, ova srednjoeuropska suština je nacionalna na potpuno drugačiji način nego bilo koji drugi narod u čitavoj povijesti čovječanstva. Uzmimo zapadnoeuropske narode: oni su u određenoj mjeri nacionalni po krvi. Nijemac je iz duše nacionalan. Nijemac je nacionalan po tome što stalno nastoji da izvjesne sadržaje duševnog života izvuče iz općeg duševnog života, i da ih presadi u vlastitu dušu. Stoga unutar njemačke suštine doživljavamo nešto tako veliko kao što su Goetheova umjetnička djela, Herderov pogled na povijest, ili svjetonazorska stremljenja Hegela, Schellinga i Fichtea.
Iako su te stvari danas još malo poznate u širim krugovima - pročut će se. Usprkos svim mišljenjima koja se iznose o njima, moram reći ovo: mogu postati poznate, mogu se predstaviti tako - iako danas u to ne vjerujemo - da ih razumije svako dijete. To će se dogoditi. Sve što je pravi njemački svjetonazor, to izrasta iz najdublje duše njemačkog naroda. A duhovno znanstveni pokret nikada ne bi mogao nastati unutar njemačkog bića - ako bi bio plodan - koji bi imao sličan karakter duhovnim pokretima zapada. Ne smijemo zanemariti ovu razliku, moramo je jasno imati u vidu. Unutar njemačkog naroda sve što je sadržaj znanosti duha, mora biti u skladnoj vezi sa svim ostalim s čime narod živi. Zato sam prošli put kad sam bio ovdje u Stuttgartu rekao: ako pogledate svjetonazor Schellinga, Fichtea i Hegela, kao da cijeli narod meditira. Kad se govori o njemačkom narodu, uvijek se osjećate kao da ste dio naroda, u duši naroda. O njemačkom narodu se ne može govoriti drugačije nego uzimajući u obzir duševne karakteristike ovog njemačkog etniciteta. I nemoguće je unutar Njemačke, kao što je moguće u Engleskoj, da postoji znanost s jedne strane, a s druge strane ta znanost želi ignorirati vjeru. To unutar njemačkog naroda dugoročno nije moguće. Nijemac teži jedinstvu. On želi imati duhovnost koja u potpunosti može stajati na temeljima znanosti, i želi imati znanost koja je opravdana pred duhovnim životom.
Taj se kontrast najotvorenije pojavljuje u Goetheovoj i Newtonovoj teoriji boja. Više od trideset godina pokušavam istaknuti Goetheovu teoriju boja nasuprot Newtonove. Dok Goetheova teorija boja u potpunosti proizlazi iz duboke povezanosti duše sa svijetom, Newtonova teorija polazi od mehaničkog promatranja svijeta i ne teži ničemu drugom. Ali fizika je danas toliko anglicizirana da se uopće ne primjećuje o čemu se tu radi, i naravno da smatraju budalom svakoga tko ozbiljno shvaća Goetheovu teoriju boja.
U njemačkom narodu postoji težnja prema duhovnosti. Stoga smo unutar ovog njemačkog naroda dužni uzeti u obzir što iz potrebe duše čine najbolji iz ovog naroda, oni koje smo već spomenuli, i koje ćemo opet spomenuti sutra, upravo kada se bude tražio put ka znanosti duha. Ali onda ovaj narod ne može učiniti ništa drugo nego težiti objektivno, biti posvećen samoj stvari. To je ono što Englezi i Francuzi ne mogu razumjeti. Francuz traži lijepu riječ, da sve bude skovano u lijepu frazu, i onda je zadovoljan. Englez pita koja korist od znanja ili nečeg sličnog. Ali to da željeno znanje mora izrasti iz duše, kao cvijet iz biljke, bez čega se čovjek ne osjeća cjelovitom osobom, to ne razumiju ni Francuzi - kao Francuzi, naravno, ne govorimo o pojedincu - ni Anglosaksonci.
Ono što treba nakon Grka, koji su imali najviše dosege za četvrto post-atlantsko razdoblje, u smislu oblikovanja duševnog iskustva u svijet ideja, zadatak je njemačkog bića. I doista, ne treba biti nacionalist u uskogrudnom smislu, već sasvim objektivan promatrač razvoja čovječanstva, ako ovo ističete. A također znate: ne ističem to povodom ovog rata, ta se razmatranja temelje na velikom dijelu onoga što sam među nama govorio godinama, desetljeće i pol.
Ali budući da je ovo njemačko biće takvo, pozvano je iz duševnih i objektivnih razloga sklopiti spomenuti duševni brak s ruskim istokom. A kulturni zadatak budućnosti nikada se ne može ispuniti ni na koji drugi način osim ruskom prilagodljivošću koja prihvaća ono što može doći od njemačkog naroda. I sav kulturni razvoj budućnosti pitanje je te povezanosti srednje i istočne Europe.
Sa zapadnom Europom stvari stoje drugačije. Zapadna je Europa preuzela ono što je donijelo četvrto post-atlantsko kulturno razdoblje, i razvila to samostalno, ali na način na koji sam to često predstavljao: samo kroz tri sile duše: dušu osjećaja, dušu intelekta, dušu svijesti. Ono što četvrto post-atlantsko kulturno razdoblje šalje, u biti nije produktivno, a posebno britanska duša naroda, anglosaksonska duša naroda, ima zadatak razviti dušu svijesti, razviti ono što je primarno usmjereno prema korisnosti u odnosu na fizički plan.
Otuda sve pojave koje vidimo da se događaju unutar Zapadne Europe, posebno unutar anglosaksonskog naroda. Ali instinktivno i anglosaksonski narod zna da je ono što je zapravo plodno, srednjoeuropsko, u biti njemački utjecaj Srednje Europe. A oni koji vode takozvane okultističke pokrete zapadne Europe, posebice anglosaksonskom narodu, znaju o čemu se radi. Oni koji vode okultne pokrete u anglosaksonskom narodu, pod utjecajem su dvaju tokova misli: jedan tok misli je da oni sami sebi kažu: rimokatolička bit je uklonjena, ona u biti pripada četvrtom post-atlantskom razdoblju. Ono anglosaksonsko mora zauzeti mjesto onoga što je bilo u rimskom sustavu kulta. - I svaki okultist određene vrste, to jest okultist koji je zadubljen u svoju nacionalnost, a to su, s iznimkom nekolicine, svi anglosaksonski, on zna - to jest, umišlja da ima ispravno znanje - da 'anglosaksonska rasa', kako on kaže, mora zauzeti mjesto rimske prirode. To se podučava u svim tamošnjim okultističkim školama. To je ustaljena dogma.
I na isti način, ljudi instinktivno znaju da su, u određenoj mjeri, regruti za uvođenje u život svega što kultura mora donijeti, regruti koji moraju pasivno apsorbirati svojom prilagodbom, da je to ruski narod.
Posebno anglosaksonski okultisti jako dobro znaju te dvije stvari, odnosno tako na to gledaju, takvo je njihovo uvjerenje. S jedne strane, njihovo je uvjerenje: anglosaksonstvo mora zamijeniti rusku prirodu; sve ostalo, protestantizam, kalvinizam i tako dalje, samo su dodaci. Anglosaksonci moraju stvoriti nešto u svijetu - kao što sam rekao, sada govorim o okultistima - za petu post-atlantsku kulturu, na isti način na koji je rimokatoličko biće uvedeno u drugom razdoblju četvrte post-atlantske kulture do 14, 15. i 16. stoljeća.
I sada je svaki okultist s te strane uvjeren da se prije svega mora stvoriti most između onoga što anglosaksonci pripisuju sebi i ruske prirode. Uliti u rusku dušu ono što podučava anglosaksonstvo, to je ono što proizlazi iz ovoga što sam spomenuo kao ideal za svakog anglosaksonskog okultista: koristiti rusku dušu kao neku vrstu voska u koji se utiskuje ono što želi anglosaksonski okultizam. U krugovima o kojima sad govorim, taj ideal daleko nadmašuje sve što je nama ovdje bitno.
Za nas je bitno pravo znanje, prava potraga za istinom, a naše iskreno temeljno uvjerenje je da će, ako pronađemo istinu, ta istina dati ljudima ono što im je potrebno, i da će ako je koristimo na pravi način, na pravi način će i buduće kulture oploditi na pravi način, pa će se dogoditi ono što se mora dogoditi narodima Europe, ako se na pravi način traži istina. Sve što trebate učiniti je iskreno tražiti istinu; to je pravi princip znanosti duha.
Ali nasuprot ovome postoji princip koji sam upravo opisao, da se posebna rasa dovede na vrh, da se posebna rasa učini snažnom, moćnom, prije svega u odnosu na život duše. Ne govorimo sada o politici, govorimo o onome što je duboko ukorijenjeno kao okultni put: učiniti anglosaksonsku dušu moćnom, i iskoristiti ono što je prilagodljivo i prijemčivo, istočnoeuropsku suštinu, i u nju uliti ono što se želi u nju uliti, tako da dođe do braka između anglosaksonstva i rusizma. Unutarnji impulsi evolucije govore o braku između njemačke prirode i rusizma. Egoistična volja anglosaksonskog okultizma govori da u rusizam treba prodrijeti anglosaksonstvo, u odnosu na okultni duhovni razvoj.
Ove stvari nam moraju biti jasne; izuzetno su važne. Govorim o tome da se sve više podučavaju u svim mogućim okultnim smjerovima na zapadu, posebno anglosaksonskim. Ali samo ono što u osnovi treba njegovati duša svijesti, ne može doći do pravog izražaja. Ali pravi okultizam, koji ne razvija želju za moći, već radije traga za istinom, u potpunosti je u organskoj, živoj vezi s njemačkim razvojem i potpuno je usidren unutar njemačkog razvoja.
Ali što se dogodilo, dragi prijatelji? Da razvoj od Srednjeg vijeka do našeg vremena nije bio poremećen ahrimanskim silama, da se ono što se razvijalo u Europi kao znanost duha - sutra ćemo morati govoriti o nekim kasnijim događajima - razvijalo organski, bez ahrimanskih utjecaja, onda bi se danas lakše vidjelo da je sve što je zapad učinio u znanosti duha postignuto, proizašlo iz njemačke suštine. Ali prožimajući anglosaksonsku, njemačka znanost duha prenesena je pod maskom u anglosaksonsku, a također i Francusku. Samo su terminologija i nazivi pojedinih činjenica prilagođeni francuskom i engleskom jeziku. Ako idete do dna, sve što je sadržano u francuskom okultizmu i engleskom okultizmu, samo su maskirana njemačka duhovna istraživanja, srednjoeuropska duhovna istraživanja.
Na način o kojem ću uskoro govoriti, ono što je sebe nazivalo Teozofsko društvo također nije sadržavalo ništa osim činjenica s indijskim ili drugim nazivima koji su pronađeni unutar njemačke znanosti duha. Cilj Teozofskog društva bio je prikriti ovu činjenicu od Nijemaca što je više moguće. Jer anglosaksonstvo nastoji svugdje izbrisati istinu o srednjoeuropskom razvoju u odnosu na znanost duha i postaviti se na njegovo mjesto. Ovdje je riječ o velikoj žudnji za moći koja proizlazi iz okultizma. I bila je jednostavno nužda da se to ljuštenje dogodi, koje se stvarno dogodilo na prijelazu stoljeća, da se vrati ono što je bilo izvorno njemačko i što su naši Nijemci, nažalost, odveć rado primili kao englesko, i da se to ponovno prikaže u svojoj izvornoj čistoći. Istina je utvrđena. Morala se utvrditi. Englesko teozofsko društvo nikada neće oprostiti našim njemačkim naporima, kakvi su bili od početka, da je ova istina utvrđena. To se može samo prikrivati klevetama.
Ali svi oni koji žele razviti moć unutar okultističkih nastojanja postupaju vrlo sustavno, vrlo svrhovito. Zato je toliko potrebno ne drijemati u odnosu na ove težnje, već razviti neku jasnoću. Jasnoća je osobito potreba kada se radi o važnim stvarima. Jasnoća je osobito potrebna, naprimjer, kada je u pitanju ključna figura, Helena Petrovna Blavatsky, za Teozofsko društvo.
Ono što leži u osnovi jasnoće na ovom polju može se povezati s dvije činjenice: prva činjenica je da je Helena Petrovna Blavatsky bila Ruskinja koja je izrasla iz rusizma. Druga je činjenica da je iza sebe ostavila neku vrstu okultne znanosti u engleskom ruhu, da postupno raznim zabludama prerasla u ono čemu težu anglosaksonski okultizam, što je bilo posljedica velikog talenta ove žene. Helena Petrovna Blavatsky bila je, mogu reći, medijumska ličnost u određenom smislu, koja je takvu prilagodljivost okultnih duševnih kvaliteta mogla razviti samo iz ruskog naroda. Helena Petrovna Blavatsky imala je ono što Rus ima kao opće ljudske kvalitete u odnosu na okultne kvalitete. I zato je u zapadnoj Europi, najprije francuski okultizam, zatim britanski okultizam određene vrste, da u dušu ulije anglosaksonsku okultnu esenciju. Vjerovalo se da svijetu treba dati nešto što, takoreći, predstavlja anglosaksonski okultizam, otkrivajući se iz ruske duše. Ono što je trebalo doći i što mora doći, veza između srednjoeuropske suštine i ruske suštine, svjesno je i namjerno zamijenjeno prodiranjem u rusku prirodu - u Heleni Petrovnoj Blavatsky kao predstavnici ruskog naroda - anglosaksonskog okultizma moći. Oni ljudi koji su željeli imati, da tako kažemo, u svojim rukama niti života kako se razvijaju izvana, prema fizičkom planu, nisu bili neupleteni u to. Oko jadne ličnosti Helene Petrovne Blavatsky zbilo se mnogo tragičnih događaja u koje danas ne mogu ulaziti. Upravo zbog njenog dubokog i sveobuhvatnog medijumstva, u koji se moglo pretočiti sve moguće, dogodilo se mnogo, mnogo toga. A to je bio dug put od početne točke, gdje je prvobitno učinjen pokušaj da se srednjoeuropske ideje izravno prenesu jadnoj Blavatsky, što je potom na kaleidoskopski, gotovo beskoristan način isplivalo u 'Razotkrivenoj Izidi'. No, ubrzo je došla pod sasvim druge utjecaje jer su druge ličnosti preuzele kontrolu nad njom, a osoba koja je bila njezin vođa i koja ju je htjela usmjeriti prema srednjoeuropskoj biti, kasnije je zamijenjena pojavljivanjem pod maskom izvornog vođe, tzv. kasnije Koot-Hoomi individualnosti, koja je, prema izjavama stvarno upućenih okultista, bila ništa drugo nego ovisna od rusizma, i željela na svjestan način spojiti ono što bi moglo proizaći iz duševnih sposobnosti Blavatsky i anglosaksonskog okultizma. Radi se izravno o sudaru, rekao bih, izvorne individualnosti - neki je zovu majstorom, možete je zvati kako hoćete - i kasnijeg varalice, koji je preuzeo masku prvoga i od istočne Europe dobio zadatak koji sam upravo naznačio. [u izvornom tekstu stoji istočne Europe, ali očito je da treba zapadne Europe.]
Onda je došlo vrijeme kada se Blavatsky trebala povezati s francuskim okultizmom, namjeravala je brzo postići određene ciljeve, i stoga je okultističkoj loži u Parizu postavila uvjete koji se nisu mogli ispuniti, tako da je uskoro morala biti ponovno isključena, jer je pod utjecajem ličnosti koje su bila iza nje, okultističke namjere uvijek kombinirala s političkim impulsima moći. Zatim je došla američka epizoda, koja je opet imala političku pozadinu. Sve je to imalo za cilj Europi predstaviti nešto što bi je uvjerilo, da iz spoja duhovnog rusizma i anglosaksonske volje za moć, može nastati neka nova vrsta religije za Europu. To treba postaviti pred Europu. A ono što je proizašlo iz njemačke suštine, trebalo je pregaziti.
O dragi prijatelji, dobro se sjećam - nekima bi moglo biti neugodno koliko mi takve stvari jasno stoje pred dušom - kako je gospođa Besant održala svoj prvi sastanak u Njemačkoj u Hamburgu, i kako sam je tada u uskom krugu pitao kako razmišlja o razvoju okultizma u 19. stoljeću i kako je tada u Hamburgu dala odgovor: Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće u Njemačkoj je zavladalo nešto poput okultnih težnji, ali su Nijemci zapeli u čistim apstrakcijama, i pokazalo se da je veliki - tako se izražavala, uvijek se izražavala sa veliki - veliki val duhovnog života predodređen za britanski narod. - Naravno da je to rekla na engleskom; ali bilo je još veće na engleskom!
Za Blavatsky je došlo vrijeme kada je postalo potrebno da, svi oni koji su se ozbiljno bavili znanošću duha i koji se nisu mogli prepustiti anglosaksonskoj žudnji za moći, da nešto učine. I to je dovelo do onoga što je kasnije u okultnim krugovima nazvano 'okultno utamničenje' Blavatsky. Nije bilo drugog načina. A odluku o okultnom zatvoru, kako kažu, Blavatskoj, donio je sastanak poštenih okultista, barem najvećim dijelom poštenih okultista, u posljednjoj trećini 19. stoljeća.
Okultno zatočeništvo sastoji se u činjenici - kroz određene procese to je moguće - da su čovjekove težnje zatvorene u sferu, iz koje ne može van, tako da su njene težnje potisnute i nije u mogućnosti prouzročiti određenu štetu koju bi inače mogla.
Proces o kojem sada govorim, ovo nametanje okultnog zatvora, nije savršen; ali, kao što rekoh, ljudi si nisu mogli pomoći na drugi način. Blavatsky je bila snažna psihička osobnost i njen je utjecaj bio snažan. Stoga je ta moć u njenim spisima, koji su s jedne strane zadivljujući, a s druge varljivi.
Tada se dogodilo ono što se može opisati ovako, neki indijski okultisti koji su se na ovaj način htjeli malo osvetiti zbog engleskog zagrljaja, preuzeli su kontrolu nad osobnošću Blavatsky, i tako je u nju ušao indijski utjecaj. To sam detaljnije objasnio na drugim mjestima, ali ovdje ću samo nagovijestiti.
Zatim je došao indijski utjecaj, a to je dovelo do upitne okultne znanosti kakva se dugo njegovala u Teozofskom društvu i iz koje je potrebno pročistiti ono što je proizašlo kao znanost duha u Srednjoj Europi. Jer ono što će se pojaviti kao znanost duha u Srednjoj Europi mora biti duboko, duboko pošteno u smislu koji sam naznačio, to jest mora težiti istini kao takvoj i biti uvjereno, da će istina, dok teče kroz naše duše i razvoj čovječanstva, donijeti ono što je ispravno unutar naroda i ljudi, društvenog poretka ljudi: čista, iskrena potraga za istinom! I ta čista, poštena potraga za istinom i dalje je naš glavni zadatak.
Volio bih da ljudi to preciznije razumiju, posebno unutar našeg pokreta znanosti duha, onda bi mi oprostili i neke dodatne uvjete koje moram postavljati, i vidjeli bi da se ti uvjeti moraju točnije uzeti. Koliko često opominjem naše prijatelje da, ono što treba svijetu donijeti znanost duha mora ostati čisto, da se ne smije prilagođavati ni s koje strane, ne treba dolaziti k meni sa svakakvim stvarima koje je lako pomiješati s duhovno znanstvenim težnjama. Naravno, čovjek rado odgovara na izražene želje, i štošta se može dogoditi prijateljski, ali u svakom slučaju treba razumjeti, naprimjer, zašto stalno iznova upozoravam: ne treba vjerovati da sam čak ni približno uključen u medicinu - kao ni u drugim područjima koja nisu izravno znanost duha. Bilo bi potrebno da naši članovi steknu naviku da ozbiljno shvaćaju ovo kada kažem da ljudi u biti ne bi trebali dolaziti k meni s medicinskim pitanjima. Bitno je da se te stvari razumiju jer je, barem za danas, još uvijek potrebno duhovno znanstvena nastojanja, držati podalje od drugih stvari. U našem pokretu ima dovoljno liječnika kojima se naši članovi mogu povjeriti. Budući da to uvijek iznova naglašavam, trebali biste barem načelno shvatiti ozbiljno kad kažem: ne želim se ni na koji način uplitati u liječenje; jer to bi samo natjeralo svijet da krivo shvati što duhovno znanstveni pokret u početku treba učiniti kroz mene, a to ne treba pogrešno shvatiti.
Oni koji su jednom čuli čudno predavanje gđe Besant o 'Teozofiji i imperijalizmu' mogli su znati kakvo su Anglosaksonci zapravo imali pravo razumijevanje čiste, objektivne potrage za istinom. Ovo predavanje je omogućilo da se osjeti mnogo od onoga što sam danas imao reći na temelju činjenica: znanost duha nikada se ne smije miješati s bilo kakvom požudom za moći, s bilo kakvim izravno političkim težnjama, iako, naravno, netko tko je dobar duhovni znanstvenik, može biti najbolji političar. Ali to nije poanta; znanost duha ne smije postati dio anglosaksonskog okultizma koji sam pokušao okarakterizirati; znanost duha ne smije postati nešto poput onoga čemu je težila Blavatsky, a onda u mnogočemu i gospođa Besant, samo s manje talenta od Helene Petrovne Blavatsky. Cilj je bio od strane Anglosaksonaca uspostaviti neku vrstu okultističke religije kroz duševna iskustva ličnosti kao što je Blavatska, koja bi izravno spojila Anglosaksonce i Ruse, pregazivši Nijemce. U školama u kojima se sada podučava ono što sam već spomenuo, ne na način Blavatsky, nego općenito na način anglosaksonskog okultizma, o ovom ratu kojim smo sada zahvaćeni, uvijek se govorilo kao o nužnom. I opet se u takvim školama o ishodu ovog rata govori na sugestivan način, govoreći: kao rezultat ovog rata, mora se dogoditi to i to. Ne govorite to zato što ste proroci, nego zato što želite, zato što želite steći što veći utjecaj, zato što želite što bolje pripremiti ljude kroz sve kanale do kojih se može doći. Jer ako učite ljude svim vrstama okultizma zamaskirano, želite ih pripremiti u određenom smjeru. Zato moram pitati - dužan sam govoriti o ovim stvarima jer se o njima već javno raspravlja, i zato što svatko tko je odgovoran za znanost duha poput mene, mora jasno dati do znanja kakav je njegov odnos prema tim stvarima: zašto je okultist i poznata ličnost iz Pariza stalno iznova putovao u Rim, odmah nakon izbijanja rata između Njemačke, Rusije, Engleske i Francuske, čak u listopadu 1914.? Zašto je u Rimu odigrala ulogu koja je kasnije utjecala na situaciju u Italiji, ulogu sličnu onoj koju su imali neki ljudi koji su pripadali 'Grand Orient de France' ili bili povezani s anglosaksonskim slobodnim zidarima, koji su imali dubok utjecaj na oblikovanje aktualnih zbivanja, mnogo više nego što bi se pomislilo?
Ali moram pitati nešto drugo: zašto u godišnjaku piše da je ta ista osobnost koju pojedine struje okultizma koriste, moglo bi se reći i zlorabe za svašta - kao što rekoh, jer se o tome već govori u svijetu, moram pokazati na čijoj sam strani u tim stvarima - zašto u godišnjaku iz 1913. godine koji je ta ličnost objavila, a koji je zapravo objavljen 1912. godine, stoji: neće vladati onaj koji vjeruje da može vladati Austrijom, nego će vladati drugi, mlađi, kojemu još nije suđeno da vlada? - Zašto je ovo napisano 1913. u godišnjaku medijuma koji je bio uključen u određeni okultni trend? Zašto se isto ponavlja u godišnjaku 1914. godine - dakle prije nego što je došla 1914., za 1914. godinu, ali već objavljeno 1913. godine: tragedija kuće Habsburg ostvarit će se prije nego što mislite. - Zašto je ovo u ovim godišnjacima? I još više: zašto je jedan pariški list, koji bi se na njemačkom mogao zvati 'Paris-Mittag', već 1913. izrazio želju da se austrijskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda ubije? Ovaj list približno odgovara onome što je u Berlinu 'B.Z. am Mittag', 'Paris midi' je čitan list. Zašto almanah na jednoj stranici kaže ono što sam rekao: neće vladati onaj tko misli vladati, nego će vladati mlađi, a na drugoj stranici je želja da se taj nadvojvoda ubije? Zašto taj isti list, kad se vodila rasprava o tri godine službe u Francuskoj, cinično kaže: Ako dođe do mobilizacije u Francuskoj, hoće li prva osoba koja će biti ubijena biti Jaures? - Smatrate li ovo, dragi prijatelji, proročanstvom? Želio bih vam pokazati da nisam na strani onih koji ovo smatraju proročanstvom, već da sve ukazuje da duboku, zastrašujuću osnovu u zloporabi šarlatanskog, ali krajnje opasnog okultizma.
Htio sam danas nešto reći, možda ne ohrabrujuće, ali nešto vrlo ozbiljno. Htio sam pitati vaše duše treba li čovjek doista steći jasnoću ako želi biti dio okultističkog pokreta, i je li možda loše ako propusti najvažnije. Dragi prijatelji, tko god želi proučavati povezanost Teozofskog društva s tim stvarima - kojih je postupno bilo sve više i više - s takvim stvarima, treba samo baciti oko na aktivnosti takvih ličnosti kao što je, naprimjer, gospođa Catherine Tingley. A poučno je i to da iz donekle kršćanskog stajališta nešto unese, makar i snažnim medijumskim putem, u ono što bi trebalo biti samo anglosaksonsko, u maloj knjižici 'Svjetlo na putu', i tada su krenule klevete. Jer većina onoga što je rečeno protiv medija kroz kojeg je dano 'Svjetlo na putu' je kleveta.
Danas sam htio govoriti o ozbiljnim stvarima, da iz te ozbiljnosti mnogi od nas steknu predodžbu koliko je nužno osvijestiti srednjoeuropsko poslanje u odnosu na znanost duha, te koliko je prijeko potrebno da ova srednjoeuropska misija postane svjetska. Ova srednjoeuropska misija prije svega mora biti čista, poštena težnja za istinom. Ali ta čista, poštena težnja za istinom bila je shvaćena na čudan način, na čudan način shvaćena i iskrivljena. Vi znate da su odnosi između njemačkog duhovnog pokreta, kojem pripadamo, i Teozofskog društva, bili prekinuti davno prije rata. Sve što sam predlagao, shvaćano je na čudan način. Samo uzmite u obzir da je, naprimjer, gospođa Besant uspjela reći da sam težio da postanem predsjednik Teozofskog društva u Indiji, kako bih je zbacio s predsjedničke stolice, a odatle na zaobilazan način proširio pangermansku struju, za dobrobit njemačkog Reicha na način koji je neprijateljski prema Engleskoj! Naravno da vjerujete da to nije istina, da je to objektivno laž!
Evo što se zapravo dogodilo: godine 1909. osnovano je društvo usprkos vladavini terora gospodina Leadbeatera, i insinuacijama Alcyonea, koje je trebalo obuhvatiti sve zemlje svijeta i donekle biti protuteža onima koje je gđa Besant zavela. I u to su me vrijeme iz Indije zamolili predsjedavajući tog međunarodnog društva, a ja ne samo da sam odbio, već sam 1909. u Budimpešti pred svjedocima gospođi Besant rekao da nikada ne želim biti ništa drugo unutar modernog duhovnog pokreta nego onaj koji taj pokret vodi unutar njemačkog naroda. To sam rekao u prisutnosti gospođe Besant pred svjedocima u Budimpešti 1909. godine. Sada se obračunava s istinom tako da u svom časopisu piše da sam htio u Indiju i dalje, da je izguram odande! Ne može se govoriti o objektivnoj neistini, to je naravno svjesna laž. Tome su prisiljeni pribjeći kad je u pitanju borba protiv istine; a to je u osnovi ono što jest anglosaksonski okultizam. Jer istina je sljedeća: ono što je u temelju povezano sa srednjoeuropskom suštinom je ono što mora prodrijeti u kulturu kao znanost duha. Ali Engleska to mora prikriti, to se mora sakriti, to se mora na neki način maskirati. A gospođa Besant je u 20. stoljeću, sve više postajala instrument tog prikrivanja.
Dovoljno je shvatiti što bi trebalo prožimati naš pokret. Tu je stvarno duhovna zadaća Zemlje. Nemamo razloga za slijepu odanost ovome ili onome. Ali to baš i nije nešto što može biti vrlo primamljivo: ne željeti ništa osim iskrenog razvoja istine. Znate kako napadi i ismijavanje dolaze sa svih strana, unutar i izvan našeg Društva. Ali povrh svega postoji još nešto: sve više i više toga iz našeg pokreta znanosti duha teče u ovu ili onu dušu vani - svatko tko ima osjećaj za to, već može osjetiti što se iz naših knjiga ili naših javnih predavanja slijeva u ljudske duše. Ali ako bi ovi ljudi, koji ponekad vole gaziti ono što su pustili da utječe u njih, a koji bi morali bezrezervno priznati ono što se, na tako ozbiljan način, predstavlja kao naš pokret u duhovnosti čovječanstva, tada dolazi do čudnih pojava. Ponekad ljudi rado prihvaćaju neke istine koje dolaze od našeg tla, ali svaki iskreni, puni pristup nama doživljavaju kao da bi, primjerice, opekli prste dodirujući me. To je vrlo česta pojava, češća nego što mislite! Među onima koji to ozbiljno misle, a nisu vođeni osobnošću, nego onim što je iskreno duhovno znanstveno stremljenje ka istini, mora se pretpostaviti da se i oni tome posvećuju na bezuvjetan način. Jer, dragi prijatelji, ozbiljnost je velika, ozbiljnost je ogromna.
Ovo što sam rekao ne treba proizlaziti iz nacionalnog osjećaja. U biti sam rekao samo činjenice; trebale su okarakterizirati ono što postoji kao okultne suprotnosti u Europi i što može objasniti mnoge kontraste fizičke razine, za one koji ih žele vidjeti.
I uvijek iznova naglašavam: potrebna nam je ozbiljnost, kako bismo u ozbiljnim vremenima našli pravi smjer, da se dogodi ono što leži u riječima:
Iz hrabrosti boraca,
Iz krvi ubijanja,
Iz tuge napuštenih,
Iz požrtvovnih djela ljudi
Narasti će duhovni plod -
Duše duha svjesne, usmjerite
Svoj um u duhovnu oblast.