.- TREĆE PREDAVANJE, Zürich, 11. veljače 1919.
Zemaljski duhovni život i prenatalna egzistencija. Građansko pravo kao izraz isključivo zemaljskih impulsa. Sugeriranje ekonomskih impulsa iz zagrobnog života. Židovski nacionalizam i kršćanstvo kao pobjednik nad njim. Jahve i Krist u modernoj teologiji. Put misli i volje do Krista. Nadosjetilna odgovornost prema svim stvarima.
Prije osam dana sam rekao da mi, kao ljudi zainteresirani za antropozofski pokret, možemo značajno produbiti svoje razumijevanje i dublje shvatiti goruća pitanja našeg vremena, pitanja koja su današnjem čovječanstvu nužna da formira sud i bude u stanju zauzeti stav. Mnoge stvari možemo shvatiti dublje nego što je to moguće unutar šire javne sfere. U određenom smislu, možemo sebe vidjeti kao svojevrsni kvasac, ako smijem upotrijebiti biblijski izraz, tako da svaki od nas, na svoj način, pokuša nečim doprinijeti iz dubljeg osjećaja, iz dubljeg impulsa, onome što je najhitnije potrebno našem vremenu.
Ako se prisjetimo onoga što je rečeno kao glavna tema na javnim predavanjima, otkrit ćemo da je zadatak koji je pred nama, težiti određenom strukturiranju socijalnog organizma. Uvijek kažem težiti, ne provesti nešto revolucionarno preko noći, već težiti određenom strukturiranju onoga što je centralizirano pod utjecajem određenih modernih struja. Težiti da se, umjesto takve unitarne države, u slobodnoj autonomiji uz ostalo razvije zaseban element socijalnog organizma, koji obuhvaća sve što je vezano uz duhovni život: obrazovanje ljudi, poduka, umjetnost, književnost, ali i, kao što sam već naznačio i o čemu će biti riječ na sutrašnjem javnom predavanju, ono što se odnosi na primjenu civilnog i kriminalnog prava. Drugi član socijalnog organizma, u užem smislu, trebao bi biti ono što se do sada nazivalo državom, a kojoj se u novije vrijeme, upravo zbog struja u posljednjih četiristo godina, pokušava nametnuti svakakve stvari: državne škole, državno obrazovanje i tako dalje. Ali također, upravo pod utjecajem socijalističke i socijalne misli, danas se pokušavaju spojiti ekonomski život, i, u najeminentnijem smislu, političko pravni život u jednu cjelinu. Međutim, to dvoje se mora ponovno razići. Politička država, kao drugi član socijalnog organizma, mora stajati samostalno, kao i sve što obuhvaća promet robe, ekonomski život i gospodarstvo.
Sada ovu stvar razmotrimo iz perspektive koja nije lako dostupna onima izvan našeg pokreta i razvijmo je do određene kulminacije, kako bi iz te kulminacije moglo proizaći dublje razumijevanje trenutnog stanja čovječanstva. Razmotrimo ono, što se u zemaljskom smislu naziva duhovnim životom. Duhovni život u zemaljskom smislu je, sve što nas na neki način uzdiže iznad individualnog egoizma, i ujedinjuje nas sa skupinama drugih ljudi. Razmotrimo, kao najznačajniji oblik zemaljskog duhovnog života za većinu ljudi danas, duhovni život koji je namijenjen povezivanju s nadzemaljskim duhovnim životom, religijski život, onako kako se odvija unutar različitih vjerskih zajednica. Tu se osoba, na određeni način, spaja s drugima kroz svoje duhovne potrebe; te iste duhovne potrebe ih zatim povezuju. Kroz obrazovanje, jedna osoba brine za drugu u duhovno-duševnom. Kada čitamo knjigu, također smo vođeni izvan naših individualnih, egoističnih života, ne samo upijajući autorove misli, već, ako je riječ o knjizi koja je samo napola pročitana, upijajući iste misli zajedno s brojnim drugim ljudima. To nas, pak, smješta u određenu skupinu ljudi koji u svojim dušama doživljavaju slične stvari. To je opet važna karakteristika duhovnog života, da ovaj duhovni život proizlazi iz potpune slobode, iz individualne inicijative svake osobe, ali i da ovaj zemaljski duhovni život ujedinjuje ljude s drugim ljudima, iz cjelokupnog čovječanstva formirajući skupine ljudi.
Ali onima koji traže dublje razumijevanje to već nešto govori, nešto što svaku vrstu takvog zajedničkog života približava središnjem događaju cijele zemaljske evolucije, otajstvu Golgote. Jer otkako se u razvoju Zemlje odigrao misterij na Golgoti, sve što se odnosi na zajednički život ljudi pripada, u određenom smislu, ovom Krist impulsu. Bitno je da Krist impuls ne pripada pojedinačnom čovjeku, već zajedničkom životu ljudi. To je, u smislu kako je to sam Krist Isus shvaćao, velika je pogreška vjerovati da pojedinac može imati izravan odnos s Kristom. Bitna stvar je da je Krist živio, umro i uskrsnuo za čovječanstvo, za ono što čovječanstvo u cjelini jest. Stoga, od otajstva Golgote, Krist događaj odmah dolazi u obzir - vratit ćemo se na to kasnije - kad god se odvija bilo koja vrsta zajedničkog života ljudi. Tako se čak i zemaljski duhovni život, koji proizlazi iz individualnih aspekata, iz čovjekovih osobnih dispozicija i talenata, približava Krst događaju za one koji istinski razumiju svijet.
Sada, prvo razmotrimo sam zemaljski duhovni život: vjerski život, školovanje i obrazovanje, umjetničko izražavanje i tako dalje. Kroz to stupamo u određeni odnos s drugim ljudima. Ovdje moramo razlikovati ono što nas povezuje s drugim ljudima kroz našu jedinstvenu sudbinu, kroz našu karmu, i ono što nije izravno povezano s našom individualnom karmom u najstrožem smislu. S jedne strane, imamo određene odnose s ljudima koji se pojavljuju u našim životima; stvaramo nove odnose s pojedincima. Imamo odnose koji nisu ništa drugo nego posljedice drugih odnosa uspostavljenih u prethodnim zemaljskim životima. Ovdje pak, uspostavljamo odnose koji će pronaći svoj karmički razvoj u kasnijim zemaljskim životima. To rezultira cijelim nizom individualnih odnosa među pojedincima. Ove odnose, koji su u biti povezani s našom karmom u najstrožem smislu, moramo razlikovati od širih odnosa u koje ulazimo s ljudima formirajući s njima zajednice, kroz koje pripadamo vjerskoj zajednici ili vjeri, odgajamo se s njima u istom duhu, zajedno čitamo knjigu, zajedno uživamo u nekoj vrsti umjetnosti i tako dalje. Ti ljudi s kojima ulazimo u zemaljsku zajednicu, nisu nužno s nama povezani kroz karmički odnos iz prethodnog zemaljskog života. Međutim, postoje takve zajednice koje ukazuju na zajedničke sudbine u prethodnim zemaljskim životima, ali općenito to nije slučaj s velikim zajednicama o kojima sam upravo govorio. Ali to nas pak vodi do nečeg drugog. Vodi do činjenice da pred kraj vremena koje proživljavamo u nadosjetilnom svijetu između smrti i novog rođenja, kada dođemo do razdoblja blizu naše nove inkarnacije, stupamo u duhovne odnose - jer u određenoj mjeri postajemo dovoljno zreli za takve duhovne odnose - s hijerarhijama anđela, arhanđela i arhaja, odnosno duhovne odnose s višim hijerarhijama općenito; ali to također proizlazi iz činjenice da se u duhovnom nadosjetilnom svijetu, prije našeg novog rođenja, približavamo drugim ljudskim dušama koje će se utjeloviti kasnije od nas, koje na neki način moraju još dulje čekati na svoju inkarnaciju. Imamo cijeli niz nadosjetilnih susreta, koje doživljavao upravo zbog naše posebne zrelosti prije nego što rođenjem ponovno budemo uvučeni u zemaljski život. I te sile koje apsorbiramo postavljaju nas na Zemlji u položaj u kojem nam postaje moguće iskusiti zajednice zemaljskog duhovnog života o kojima sam upravo govorio.
Najvažnija stvar koju treba zapamtiti iz onoga što sam rekao, jest da naš zemaljski duhovni život, koji doživljavamo religioznošću, obrazovanjem i obukom, upijanjem određenih umjetničkih dojmova i slično, nije nešto što svoje određenje izvodi isključivo iz onoga što postoji na Zemlji, već je određeno onim što nadosjetilno doživljavamo prije nego što se spustimo u ovaj zemaljski duhovni život kroz rođenje. Kao što slika u ogledalu ukazuje na onoga tko se odražava, tako i zemaljski duhovni život ukazuje na ono što je osoba doživjela prije ulaska u zemaljsko tijelo. U tom pogledu, ne postoji na Zemlji ništa što stoji u tako intimnoj, tako stvarnoj, živoj vezi s nadosjetilnim svijetom kao ovaj zemaljski duhovni život, koji, naravno, pokazuje određena odstupanja, mnoga odstupanja. Ali čak i ta odstupanja, imaju smislenu vezu s onim što doživljavamo u nadosjetilnom području, iako na potpuno drugačiji način, ipak u nadosjetilnom. To zemaljskom duhovnom životu daje poseban status na Zemlji, jer je povezan s našim životom prije rođenja. Ništa drugo u zemaljskom životu nije tako blisko povezano s našim životom prije rođenja kao ovaj zemaljski duhovni život. To je ono na što istraživač duha mora posebno ukazati. On zemaljski duhovni život odvaja od ostalih aktivnosti kojima je čovjek podvrgnut ovdje na Zemlji, jer u svojim nadosjetilnim promatranjima doživljava da ovaj zemaljski duhovni život ima svoje podrijetlo i impulse u životu prije rođenja, izvanosjetilnom životu. Dakle, za duhovnog znanstvenika, ovaj zemaljski duhovni život se razlikuje od ostalih iskustava ljudi.
Situacija je drugačija s onim što se u užem smislu može nazvati političkim, javnim životom prava - onim životom koji ljudima donosi državni red. Koliko god se truda ulaže, koristeći najpreciznije metode znanosti duha, da se istraži s čime je povezana ova država, istinski državni, političko pravni život, javni život prava, ne nalazi se apsolutno nikakva veza između ovog života i bilo čega nadosjetilnog. Taj život stoji tu kao potpuno zemaljski. Jednostavno moramo precizno razjasniti što se ovdje misli. Što je, naprimjer, zemaljski, zemaljski političko pravni odnos u eminentnom smislu? Odnos posjeda, odnos vlasništva. Ako sam na bilo koji način vlasnik komada zemlje, to sam samo zato što mi politički kontekst daje isključivo pravo korištenja te zemlje, omogućuje mi da sve ostale isključim iz korištenja zemlje, iz gradnje na njoj i tako dalje. To vrijedi za sve što se temelji na javnom pravu. Ono što je zbroj javnih prava, uključujući zbroj svega što štiti određenu zajednicu izvana, sve to čini državni život u užem smislu. To je uistinu zemaljski život, povezan samo s impulsima koji teku unutar čovjeka između rođenja i smrti. Koliko god se država ponekad smatrala božanski određenom, u smislu dubljeg razumijevanja svih vjerskih ispovijesti vrijedi sljedeće. Prvo, vrijedi ono što je Krist Isus mislio kada je ljudima govorio jezikom svog vremena: 'Dajte caru što je carevo, a Bogu što je Božje'. Želio je napraviti razliku, posebno u odnosu na težnje Rimskog carstva, svega što čini vanjski državni život od onoga što je odraz nadosjetilnog života. Ali sve što nastoji unijeti nadzemaljski impuls u puki zemaljski državni život, naprimjer, učiniti državu samim nositeljem vjerskog života ili nositeljem obrazovanja - što, nažalost, nitko u moderno doba ne sumnja da je tako! - oni dubljih vjerskih uvjerenja sve su to opisali na sljedeći način: ako se na bilo koji način duhovno-nadosjetilno nastoji pomiješati s vanjskim-državnim, tada vlada nezakoniti knez ovoga svijeta.
Možda znate, čovjek bi mogao dugo razmišljati o značenju nezakonitog kneza ovoga svijeta, i na kraju ne doći ni do čega. Samo kroz znanost duha može se otkriti što se time misli. Nezakoniti knez ovoga svijeta vlada, kada ono što se isključivo odnosi na poredak zemaljskih poslova, obuhvaća duhovni, i kao što ćemo kasnije vidjeti, i ekonomski život. Zakoniti knez ovoga svijeta samo je onaj koji u vanjske političke odnose uključuje samo ono što svoje impulse ima u ljudskom životu između rođenja i smrti. Dakle, shvatili smo drugog člana socijalnog organizma iz duhovno znanstvene perspektive. To je ono što je usmjereno prema onim impulsima koji kod ljudi teku između rođenja i smrti.
Sada dolazimo do trećeg, ekonomskih odnosa. Razmotrimo kako nas zapravo ekonomski život stavlja u određeni odnos prema svijetu. Kakav je taj odnos lako ćete shvatiti ako zamislite da bi mogli biti potpuno apsorbirani isključivo vanjskim ekonomskim životom. Što bismo bili da nas apsorbira samo vanjski, isključivo ekonomski život? Bili bismo misleće životinje, ništa više. Samo zato što, uz ekonomski život, imamo i život prava, politički život, građanski život i duhovni život - zemaljski duhovni život - nismo samo misleće životinje. Dakle, ekonomski život nas manje više gura dolje u podljudsku oblast. Ali time što smo gurnuti dolje u podljudsko, upravo u toj podljudskoj sferi možemo razviti interese koji su, u istinskom smislu, bratski interesi među ljudima. Ni u jednom drugom području ne možemo tako lako i prirodno razviti bratske odnose među ljudima u punom smislu riječi, kao u ekonomskom životu.
U duhovnom životu - što je uistinu vladajuće u zemaljskom duhovnom životu? U osnovi, to je osobni, iako duhovni, ali u konačnici egoistični interes. Od religije, ljudi žele da im donese spasenje. Od obrazovanja, žele da im ono razvije talente. Od bilo koje umjetničke ili druge pojave u kojoj uživaju, u svom životu žele iskusiti radost ili razvijanje svoje životne energije. Svugdje, grublji ili suptilniji egoizam, koliko god bio razumljiv, vodi ljude, radi njih samih, do onoga što živi u zemaljskom duhovnom životu.
Opet, u pravnom i političkom životu, bavimo se onim što nas, u određenom smislu, čini bićima jednakim pred zakonom. Bavimo se odnosom među ljudima. Bavimo se time kakva bi trebala biti naša prava. Prava ne postoje među životinjama! To je također nešto što nas uzdiže iznad animalnosti čak i u zemaljskom životu. Ali u odnosima koje imamo u vjerskoj zajednici, u obrazovnoj zajednici, baš kao i u pravnoj zajednici, u svemu tome imamo nešto što se, u određenom smislu, temelji na našim zahtjevima, nešto što želimo, takoreći, sasvim prirodno. U području ekonomskog života, nešto može doći do izražaja upravo kada možemo prevladati sebe, ono što ne želimo iz vlastitog interesa: bratstvo, obzir prema drugima, život na način da drugi nešto dožive kroz nas.
U našim duhovnim odnosima primamo nešto jer to želimo. U našim pravnim odnosima polažemo pravo na nešto na što moramo polagati pravo ako želimo sačuvati dostojanstven život kao jednaki među jednakima. A u ekonomskom životu razvija se ono što povezuje osjećaje jedne osobe s osjećajima druge: bratstvo. Impulsi bratskog života proizlaze iz uspostavljanja određenog odnosa između onoga što mi posjedujemo i onoga što drugi posjeduju; između onoga što nama treba i onoga što drugima treba; između onoga što mi imamo i onoga što drugi imaju i tako dalje. Ako sve više razvijamo to bratstvo u ekonomskom životu, onda nešto, u određenom smislu, proizlazi iz tog ekonomskog života. Ovo bratstvo u ekonomskom životu, ovaj bratski odnos među ljudima, koji mora zasjati u ekonomskom životu ako se želi oporavak ekonomskog života, ono je, ako smijem tako reći, ono što se uzdiže iz ekonomskog života, tako da ga, njegujući ga upravo u ekonomskom životu, nosimo sa sobom kroz vrata smrti u nadosjetilni svijet nakon smrti.
Dakle, za zemaljski život, ekonomski život se čini kao najniži, ali se u njemu razvija nešto što iz zemaljskog izravno pulsira kroz vrata smrti u nadzemaljsko. Ovdje smo iz duhovno znanstvene perspektive razmotrili treću oblast socijalnog organizma. Razvija se nešto što nas ljude, u određenom smislu, gura dolje u podljudsko, ali smo blagoslovljeni upravo time što se iz ekonomskog života razvija bratstvo, i sa sobom kroz vrata smrti nosimo nešto što ostaje s nama dok ulazimo u nadosjetilni svijet. Kao što zemaljski duhovni život, koji se razvija na način koji sam ranije opisao, svojim odrazom upućuje na ono što odražava, na nadosjetilni duhovni život prije rođenja, tako i ekonomski život, s onim što se u ljudima razvija pod njegovim utjecajem - socijalni interes, osjećaji za ljudsku zajednicu, bratstvo - upućuje na nadosjetilni život nakon smrti.
I tako smo u znanosti duha odvojili tri područja: duhovni život s njegovim odnosom prema nadosjetilnom životu prije rođenja; stvarni politički život s njegovim odnosom prema impulsima koji se događaju između rođenja i smrti; stvarni ekonomski život, koji ukazuje na ono što ćemo iskusiti nakon što prođemo kroz vrata smrti. Kao što je istina da čovjek nije samo zemaljsko biće već i nadzemaljsko biće, da u sebi nosi rezultate onoga što je 'prethodno' proživio u nadosjetilnom prije rođenja, da u sebi razvija klicu onoga što će iskusiti u životu nakon smrti, ako smijem upotrijebiti sliku, kao što je istina da je u tom pogledu ljudski život trostruk, i da uz ova dva odraza čovjek nadzemaljskog života, čovjek također doživljava svoj posebni zemaljski život između rođenja i smrti, kao što je ovaj život sam po sebi trostruk, tako i socijalni organizam u koji je čovjek ugrađen mora biti trostruk, ako će cijela njegova duša imati svoj temelj, svoju osnovu, u ovom socijalnom organizmu. Dakle, za one koji čovjekov položaj u kozmosu razumiju iz duhovno znanstvene perspektive, postoje još dublji razlozi da prepoznaju da socijalni organizam mora biti trostruk, da čovjek, u određenom smislu, mora atrofirati - kao što se to na određeni način dogodilo u modernom životu, koji je potom doveo do strašne katastrofe posljednje četiri godine - kada je sve centralizirano, kada je sve povezano isključivo s kaotičnim, anarhično zbrkanim vanjskim socijalnim životom. Razumjeti ljudski život na ovaj način, postati svjestan da je svo ljudsko zajedništvo ugrađeno u univerzalno čovječanstvo i svijet kao cjelinu, ono je što ljudi postupno trebaju steći uranjanjem u duhovno znanstvene uvide. To je ono što čini istinsko razumijevanje Krista za naše vrijeme i za blisku budućnost. To je, u određenom smislu, ono što nam se otkriva ako danas želimo čuti Krista. On sam je rekao - često sam to naglašavao - 'Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta'. To znači da nije govorio samo tijekom vremena dok je hodao Zemljom, već i dalje govori, a mi Ga trebamo i dalje slušati. Ne trebamo samo željeti čitati Evanđelja, koja bismo, naravno, trebali čitati stalno iznova, već trebamo čuti ono što nam On na živ način otkriva kroz svoju stalnu prisutnost među nama. U ovom dobu otkriva nam: promijenite svoje mišljenje - kako je rekao Njegov prethodnik, Ivan Krstitelj - obnovite svoje mišljenje, što vam otvara viziju trostruke čovječnosti, koja zahtijeva da i ono u čemu živite, kao zemaljska egzistencija, treba trostruku strukturu.
S pravom se kaže: Krist je umro i uskrsnuo za cijelo čovječanstvo; otajstvo Golgote zajednički je događaj čovječanstva. - To u našem vremenu postaje posebno očito, kada su se narodi digli protiv naroda i bjesnili jedni protiv drugih u žestokom sukobu, i kada sada, nakon što su događaji doveli do krize, nema razboritosti, nema svijesti o jedinstvu ljudi, već umjesto toga, na mnogim mjestima, divlja delirij pobjede! Nemojmo to krivo procijeniti. Sve što smo doživjeli u posljednje četiri i pol godine, ono što sada doživljavamo, ono što ćemo tek doživjeti, onima s dubljim uvidom pokazuje da je čovječanstvo ušlo u svojevrsnu krizu u pogledu Krist svijesti. U ovu krizu u pogledu Krist svijesti, čovječanstvo je ušlo jer je izgubljen pravi osjećaj zajedništva, prava veza među ljudima. I apsolutno je neophodno da ljudi razmisle o ovome: kako na ispravan način možemo ponovno otkriti Krist impuls?
Da ga čovjek uvijek ne pronađe ponovno, može nas naučiti jednostavna činjenica. Prije nego što je Krist impuls probio svoj put u zemaljski razvoj kroz otajstvo Golgote, narod iz koga je rođen Krist Isus, smatrao se izabranim narodom, a taj izabrani narod vjerovao je da na Zemlji može biti sreće samo ako sve ostalo propadne, i da će članovi samo tog naroda ispuniti cijelu Zemlju. To je, u određenom smislu, bilo čvrsto uvjerenje, jer je Bog Jahve ovaj narod izabrao kao svoj narod i jer se Bog Jahve smatrao Bogom jedinstva. U vrijeme prije nego što je misterij na Golgoti došao na Zemlju, to je bio legitiman stav drevnog hebrejskog naroda, upravo zato što je iz ovog drevnog hebrejskog naroda trebao doći Krist Isus. Ali pojavom misterija na Golgoti na Zemlji, ta je svijest trebala prestati. Nakon toga, ta se svijest smatrala zastarjelom; nakon toga, svijest o Jehovi trebala je biti zamijenjena sviješću Krista, koja govori čovječanstvu jednako onako kako je Jahve govorio pripadnicima samo jednog naroda. Tragična je sudbina židovskog naroda što to nisu prepoznali. Ali danas svjedočimo recidivu na mnogo načina. Danas svjedočimo recidivu u kojem narodi - čak i ako to gledaju drugačije, nazivaju drugačije - polako počinju obožavati neku vrstu Jahve, ali specifičnog Jahve, svog nacionalnog boga.
Svakako, ljudi ne govore religioznim formulama kao nekada, ali govore, takoreći, modernim načinom razmišljanja. 'Način razmišljanja' ili 'navika razmišljanja' čini mi se dobrom riječju. Ljudi su sada usvojili drugu riječ. Moglo bi se također, kako bi se bolje razumjelo, neko vrijeme slijediti ovaj trend, i, umjesto 'navika razmišljanja' ili 'način razmišljanja', što sam uvijek koristio u našem krugu, danas javno reći 'mentalitet'. Iz današnjeg mentaliteta, dakle, nameće se sljedeće: svaki narod želi uspostaviti svog posebnog nacionalnog boga, da tako kažem, koji može biti samo u interesu tog naroda. - Upravo je to dovelo do takvog bijesa među narodima. Svjedočimo povratku u Jahve religiju, samo što se ta Jahve religija fragmentira u mnoge specijalizirane Jahve religije. Danas zaista postoji povratak Starom zavjetu, atavizam, povratak Starom zavjetu! Čovječanstvo se želi uspostaviti u smislu naroda, uspostaviti na način Jahve. To je bilo opravdano prije otajstva Golgote, ali sada je recidiv, povratak na staro. To se mora ispravno shvatiti: nacionalno uređenje danas je povratak na Stari zavjet. Taj povratak na Stari zavjet je ono što će modernom čovječanstvu nametnuti teška iskušenja, a za što postoji samo jedan lijek: ponovno se približiti Kristu na duhovnom putu.
To postavlja posebno hitno pitanje za one koji su zainteresirani za znanost duha: kako mi, u naše vrijeme, pronalazimo Krista Isusa u vlastitim srcima, iz najdubljih impulsa naših današnjih duša? Da je ovo pitanje vrlo ozbiljno - a često sam o njemu raspravljao iz drugih perspektiva u ovom kontekstu - može se zaključiti iz činjenice da su mnogi službeni predstavnici kršćanstva zapravo izgubili Krista iz vida. Mnogo je svećenika, pastora i tako dalje koji govore o Kristu. Govore o tome kako osoba može steći vezu s Kristom kroz određeno unutarnje promišljanje, kroz određeno unutarnje iskustvo. Ako pomnije ispitate što ti ljudi misle pod Kristom, otkrit ćete da nema razlike između ovog Krista i Boga općenito, onoga što se naziva Bogom Ocem, također u smislu Evanđelja. Nije li tako? Poznati teolog, naprimjer, je Harnack. Mnogi ovdje u Švicarskoj također teže prema njemu. Harnack je čak objavio malu knjigu 'Bit kršćanstva'. U njoj puno govori o Kristu. Ali zašto bi ono što govori o Kristu uopće trebalo biti povezano s Kristom? Nema apsolutno nikakvog razloga da se to povezuje s Kristom. Jednako lako bi se moglo povezati s Jahvom. Stoga je cijela knjiga 'Bit kršćanstva' iznutra laž. Postaje istinita tek kada se učini hebrejskom, kada se prevede tako da se gdje god se u rečenicama pojavljuje 'Krist', umjesto toga piše 'Jahve'. Time izražavam istinu, za koju ljudi danas teško vjeruju da je istina. S bezbrojnih propovjedaonica diljem svijeta govori se o Kristu, a ljudi vjeruju da se ispravno govori o Kristu upravo zato što čuju riječ Krist. Ljudi ne razmatraju: ako uklonim riječ 'Krist' iz onoga što pastor govori i zamijenim je s Jahve, onda će to imati smisla! - Vidite, određena neistina povezana je s najdubljim problemima našeg vremena. Nemojte misliti da time želim nekoga napasti ili kritizirati. To uopće nije slučaj. Jednostavno želim iznijeti činjenicu. Oni ljudi koji su često uhvaćeni u najdubljoj unutarnjoj neistini - moglo bi se reći i lažima - nisu toga svjesni, i, na svoj način, djeluju s dobrim namjerama. Čovječanstvu je danas tako teško doći do istine, jer se upravo ono što sam ovdje opisao kao unutarnju neistinu, ukorijenilo u tradiciji. I iz te unutarnje neistine, koja prevladava u neizmjerno velikim krugovima, posebno u pogledu takvih stvari, zrači ona druga neistina koja je sada zahvatila različite grane života, tako da se u mnogim područjima života već može postaviti pitanje: što je zapravo ostalo od istine? Gdje je još uvijek prava istina? - Stoga se ozbiljno postavlja pitanje, posebno za one koji teže duhovnom znanju: kako pronaći pravi put koji vodi do Krista, do ovog posebnog božanskog bića koje se s pravom naziva Krist? - Ako smo se samo rodili i živimo ovdje na Zemlji od rođenja do smrti, s duševnim životom koji jednostavno slijedi uobičajenu predispoziciju i razvoj naših sposobnosti između rođenja i smrti, onda nemamo nikakav razlog doći Kristu. Bez obzira na to koliko se duhovne aktivnosti može odvijati u nama, nemamo nikakav razlog doći Kristu. Ako se jednostavno razvijamo između rođenja i smrti, kao što većina ljudi danas čini, ne čineći ništa konkretno, što ću uskoro opisati, onda ostajemo daleko od Krista. - Ali kako doći Kristu? Inicijativa da se krene prema Kristu, čak i ako ponekad proizlazi iz podsvijesti ili nejasnog osjećaja, mora doći iz nas samih. Bogu, koji je također identičan s Bogom Jahve, može se doći jednostavnim zdravim životom. Ne pronaći Jahvea samo je vrsta bolesti čovjeka. Biti ateist, nijekati Boga, u određenom smislu znači biti bolestan. Ako je netko potpuno zdrav i normalno razvijen, onda nije ateist, jer je smiješno vjerovati da ono što nosimo u sebi kao naš zdravi organizam ne može biti božanskog podrijetla. 'Ex deo nascimur' je nešto što se prirodno javlja za zdravu, razvijenu osobu u socijalnom životu. Jer ako ne prepozna ovo: 'Rođen sam od božanskog', onda nekako mora imati manu koja se očituje u tome što postaje ateist. Ali ovdje dolazimo do božanskog općenito, što moderni pastori, iz unutarnje laži, nazivaju Kristom, ali što nije Krist. Do Krista dolazimo samo - i ovdje govorim u odnosu na našu neposrednu sadašnjost - ako idemo još dalje od pukog priznavanja onoga što je obično, prirodno, zdravo. Jer znamo da je misterij na Golgoti došao na Zemlju upravo zato što čovječanstvo ne bi moglo pronaći ono što je istinski ljudsko bez ovog misterija na Golgoti, to jest bez Krist impulsa. I tako, u određenom smislu, ne samo da između rođenja i smrti moramo pronaći svoju ljudskost, već je moramo naći ako želimo biti kršćani, ako se želimo približiti Kristu. Moramo tražiti unutarnju iskrenost, moramo prizvati unutarnju iskrenost, govoreći sebi: što se tiče našeg svijeta misli, nakon misterija na Golgoti nismo rođeni bez predrasuda; svi smo rođeni s određenim predrasudama.
U trenutku kada se čovjeka, na Rousseauov način ili drugačije, smatra savršenim od samog početka, Krist se uopće ne može pronaći, već samo kada se shvati da čovjek, u određenom smislu, kao netko tko živi nakon misterija na Golgoti, ima manu koju mora nadoknaditi vlastitom aktivnošću u ovom životu. Rođen sam pun predrasuda i prvo se moram osloboditi predrasuda u mišljenju. A kako to mogu ovdje postići? Isključivo razvijanjem, ne samo interesa za ono što ja sam mislim, što ja sam smatram ispravnim, već razvijanjem nesebičnog interesa za sve što ljudi misle, i što mi se nađe na putu, čak i ako to smatram pogreškom. Što čovjek više inzistira na svojim tvrdoglavim mišljenjima i zanima se samo za njih, to se više udaljava od Krista u ovom trenutku razvoja svijeta. Što više čovjek razvija socijalni interes za mišljenje drugih, čak i ako ga smatra pogrešnim, što više čovjek vlastite misli osvjetljava kroz mišljenje drugih, što više uz svoje vlastite misli, koje možda smatra istinitima, stavlja one koje su razvili drugi, a koje smatra pogreškama, ali ga ipak zanimaju, to više u dubini svoje duše osjeća riječ Krista koja se danas mora tumačiti u smislu novog jezika Krista. Krist je rekao: 'Što god ste učinili jednomu od moje najmanje braće, meni ste učinili'. Krist se neprestano objavljuje ljudima, sve do kraja zemaljskih dana. I zato danas govori onima koji ga žele čuti: što misli jedan od vaše najmanje braće, to morate gledati kao da ja u njemu mislim, i da ja s vama osjećam, dok uspoređujete tuđe misli sa svojima, dok imate socijalni interes za ono što se događa u duši drugoga. Kakvo god mišljenje, kakav god svjetonazor nađete u jednom od najmanje vaše braće, ondje tražite mene. - Tako govori Krist u naš misaoni život, koji se želi ljudima 20. stoljeća objaviti na novi način - približavamo se tom vremenu. Ne govoreći na Harnackov način o Bogu koji također može biti, i doista jest, Jahve, već znajući da je Krist Bog za sve ljude. Međutim, ne nalazimo Ga ako sebično ostanemo u sebi s vlastitim mislima, već samo ako svoje misli uspoređujemo s mislima drugih ljudi, ako proširimo svoj interes unutarnjom tolerancijom za sve što je ljudsko, ako si kažemo: rođenjem sam osoba s predrasudama; kroz moje ponovno rođenje iz misli svih ljudi u jednom sveobuhvatnom socijalnom osjećaju za misli, pronaći ću u sebi onaj impuls koji je Krist impuls. Ako sebe ne smatram izvorom svega što mislim, već ako sebe smatram članom čovječanstva do same srži svoje duše, tada ću naći put do Krista. - To je put koji se danas mora nazvati put mišljenjem do Krista. Ozbiljna samodisciplina, kroz njegovanje svijesti o mislima drugih, kroz ispravljanje onoga što instinktivno nosimo u sebi kao vlastite predrasude u razgovorima s drugima - to mora postati ozbiljan životni zadatak. Jer ako se taj životni zadatak ne bi ukorijenio među ljudima, oni bi izgubili put do Krista. To je danas put mišljenja.
A drugi put je kroz volju. I ovdje su ljudi zalutali, putem koji ne vodi Kristu, već od Krista odlazi. I upravo u toj oblasti moramo ponovno otkriti put do Krista. Mladost još uvijek posjeduje određeni idealizam, ali današnje čovječanstvo je suhoparno i trezveno. A čovječanstvo je danas često ponosno na ono što se često naziva praksom, što je samo uski, ograničeni smisao. Čovječanstvo danas nema ništa od ideala izvučenih iz duhovnog izvora. Mladost još uvijek posjeduje te ideale. Nikada prije život starijih nije bio toliko drugačiji od života mladih kao što je danas. Temeljno nerazumijevanje čovjeka ono je što karakterizira naše doba.
Jučer sam istaknuo duboki jaz koji postoji između proletarijata i buržoazije. I kako se danas slabo razumiju starost i mladost! To je nešto što moramo dosta, dosta uzeti u obzir. Pokušajmo razumjeti mladost u odnosu na njen idealizam. Vrlo dobro, ali ljudi ga danas žele istjerati iz mladosti. Žele ga istjerati lišavajući ih određenog obrazovanja, njegovanja fantazije kroz bajke, legende, kroz sve što ih odvodi od suhoparnog, vanjskog, osjetilnog svijeta. Ipak, bit će teško istjerati iz mladeži ono što je mladenački, prirodni, elementarni idealizam. Ali što je to? Lijepo je, veliko je, ali ne smije biti jedino u čovjeku. Jer taj mladenački idealizam samo je idealizam 'Ex deo nascimur', božanski, koji je također identičan Jahve božanskom, ali koji ne smije ostati sam nakon što je misterij na Golgoti prekrio Zemlju. Mora postojati nešto drugo osim toga; mora postojati obrazovanje, samoobrazovanje u idealizmu. Uz urođeni idealizam mladosti, mora se osigurati da se nešto stekne unutar zajednice ljudi - nešto što je doista stečeni idealizam, ne samo idealizam rođen iz krvi i mladenačkog žara, već nešto kultivirano, nešto što se stječe vlastitom inicijativom. Kultivirani, a posebno samo-kultivirani idealizam, koji se ne može izgubiti s mladošću, nešto je što otvara put Kristu, jer je to nešto stečeno u životu između rođenja i smrti. Osjećate li veliku razliku između idealizma utemeljenog na krvi i usađenog, i stečenog idealizma. Osjećate li veliku razliku između vatre mladosti i vatre koja izvire iz shvaćanja duhovnog života i može se iznova rasplamsati jer smo je prisvojili u svojim dušama, neovisno o našem tjelesnom razvoju. Tada ste shvatili drugi idealizam, koji je stečeni idealizam, idealizam ponovnog rođenja, a ne urođenosti. To je put volje do Krista. Onaj drugi je put misli. Nemojte danas pitati o apstraktnim putovima do Krista; pitajte o konkretnim putovima. Pitajte što je put misli koji se sastoji u tome da postanete unutarnje tolerantni prema mišljenju cijelog čovječanstva, u stjecanju socijalnog interesa za misli drugih ljudi. Pitajte što je put volje, i nećete pronaći ništa apstraktno, već nužnost njegovanja idealizma. Zatim, kada taj idealizam njegujete u sebi ili kada ga njegujete u mladim ljudima, u rastućoj mladeži, što je posebno potrebno, u onome što se njeguje kao idealizam pronaći ćete da se u osobi budi osjećaj da ne čini samo ono što vanjski svijet zahtijeva. Naprotiv, iz tog idealizma izviru impulsi da se čini više od onoga što svijet osjetila zahtijeva; izvire osjećaj djelovanja iz duha. U onome što činimo iz ovog kultiviranog idealizma, shvaćamo što je Krist namjeravao, koji nije iz izvanzemaljske oblasti sišao na Zemlju samo da bi postigao zemaljske ciljeve, već je iz viših oblasti došao da bi ostvario nadzemaljsko. Ali mi srastamo s Njim samo kada u sebi njegujemo idealizam, tako da Krist, koji je nadzemaljski u zemaljskom, može djelovati u nama. Samo u kultiviranom idealizmu je ono što Pavlove riječi o Kristu žele prenijeti: 'Ne ja, nego Krist u meni'. Tko ne teži razvijanju idealizma kultiviranog kroz unutarnji moralni preporod, ne može reći ništa drugo nego: 'Ne ja, nego Jahve u meni'. - Ali tko stekne upravo taj idealizam koji se mora njegovati, koji se mora steći, može reći: 'Ne ja, nego Krist u meni'. To su dva puta kojima istinski pronalazimo Krista. Ako njima hodamo, tada više nećemo govoriti na način da je naš govor unutarnja laž. Tada ćemo govoriti o Kristu kao Bogu našeg unutarnjeg ponovnog rođenja, dok je Jahve Bog našeg rođenja.
Ovu razliku moderni čovjek mora otkriti, jer je samo ta razlika ono što nas vodi do istinskih socijalnih osjećaja, do istinskih socijalnih interesa. Tko god u sebi razvije usađeni idealizam, posjeduje i ljubav prema čovječanstvu. Propovijedajte koliko god želite s propovjedaonica, govorite ljudima da vole jedni druge. Razgovarate s peći. Ako je pokušavate urazumiti, ona neće sama zagrijati sobu; sobu će zagrijati ako u nju stavite ugljen. Ne morate joj govoriti da je dužnost peći da zagrije sobu. Čovječanstvu uvijek možete propovijedati: ljubav, ljubav i ljubav. To je puki govor, puke riječi. Radite na ponovnom rođenju idealizma ljudi, na duhovno kultiviranom idealizmu uz njihov urođeni idealizam, onom koji traje cijeli život. Tada ćete u duši ljudi zapaliti i ljubav prema ljudima. Jer što više idealizma kultivirate u sebi, to će vas više vaša duša voditi od vašeg egoizma do neovisnog, osjećaja i interesa za druge ljude. Jednu stvar ćete, međutim, iskusiti ako hodate ovim dvostrukim putem - putem misli i putem volje - na koju sam aludirao u vezi s obnovom kršćanstva. Iz vaših vlastitih misli, koje su iznutra tolerantne i zainteresirane za misli drugih, i iz ponovno rođene volje, ponovno rođene u usađenom idealizmu, razvija se nešto što se može opisati samo kao pojačan osjećaj odgovornosti za sve što činite i mislite. Osoba koja je sklona promatrati razvoj svoje duše, ako slijedi ova dva puta, osjetit će u sebi - za razliku od običnog života, koji ne slijedi ove putove - ovaj pojačan, profinjen i izražajan unutarnji osjećaj odgovornosti prema stvarima koje misli i čini. Javlja li se taj osjećaj odgovornosti toliko snažno, potiče čovjeka da se pita: mogu li to opravdati, ne samo za neposredni krug mog života i svoju neposrednu okolinu? Mogu li to opravdati znajući da pripadam nadosjetilnom, duhovnom svijetu? Mogu li to opravdati znajući da je sve što radim ovdje na Zemlji upisano u Akaša kroniku vječnog značaja gdje nastavlja imati učinak? - Oh, čovjek to snažno osjeća, tu nadosjetilnu odgovornost prema svemu! To je nešto što ti prilazi poput podsjetnika kada tražiš dvostruki put Kristu, poput bića koje stoji iza tebe, gleda preko tvog ramena, neprestano ti govori: nisi odgovoran samo svijetu, već i božansko duhovnom za ono što misliš i činiš.
Ali ovo biće, koje gleda preko našeg ramena, koje pojačava i sofisticira naš osjećaj odgovornosti, koje nas vodi sasvim drugačijim putevima nego prije, upravo je ono koje nas približava Kristu koji je prošao kroz misterij Golgote. Upravo u tom putu Kristu, kakvog se nalazi i kakav se očituje u biću koje sam upravo opisao, želio sam vam danas govoriti. Jer ovaj put Kristu usko je povezan s najdubljim socijalnim impulsima i izazovima našeg vremena.
To je ono što sam vam htio prenijeti tijekom našeg okupljanja.