.- ČETVRTO PREDAVANJE, Zürich, 9. ožujka 1919.
Kurt Eisner i njegov govor studentima u Baselu. Raznolikost stvarnosti stvari. Tročlanost osjetilnog i nadosjetilnog života kroz međuigru simpatije i antipatije. Primjena moderne misli na društvene događaje. Boljševizam Lenjina i Trockog, Fichteova 'Zatvorena trgovačka država'. Privatno vlasništvo i intelektualno vlasništvo. Zlouporaba intelektuanih sposobnosti kao uzrok socijalne disfunkcije.
Uistinu je značajno kako se neki ljudi danas osjećaju prisiljenima govoriti o trenutnom stanju ljudi, oni koji svojim osjećajima i senzacijama barem pokušavaju shvatiti koliko su aktualni socijalni problemi u svijetu. Imajući u vidu ovaj značaj, danas bih želio započeti s nekoliko rečenica iz govora koji je Kurt Eisner održao na skupu baselskih studenata neposredno prije svoje smrti. Možda su neki od vas već upoznati s tim rečenicama, ali one su izvanredno značajne ako se želi simptomatski razmotriti određene stvari danas. "Zar ne čujem", kaže, aludirajući na nešto što je ranije rekao, "ili ne vidim jasno, da duboko u našim životima živi i čežnja za životom, čežnja koja prepoznaje da je naš život, onakav kakav moramo danas živjeti, očito samo invencija nekog zlog duha? Zamislite velikog mislioca koji nije znao ništa o našem vremenu i koji je živio i sanjao, prije otprilike dvije tisuće godina, o tome kako će svijet izgledati za dvije tisuće godina; čak ni s najvećom fantazijom, ne bi mogao zamisliti svijet poput onoga u kojem smo osuđeni živjeti. Ono što postoji je uistinu, jedina utopija na svijetu, a ono što mi želimo, ono što živi kao čežnja našeg duha, najdublja je i krajnja stvarnost, a sve ostalo je strašno. Mi samo brkamo sanjanje s budnošću. Naš je zadatak otresti se ovog starog sna o našoj sadašnjoj socijalnoj egzistenciji. Pogled na rat: može li se zamisliti ljudski razum koji bi mogao smisliti takvo što? Ako ovaj rat nije ono što se naziva stvarnošću, onda smo možda sanjali i sada smo budni." Dakle, promislite, da je ovaj čovjek, kako bi pokušao razumjeti sadašnjost, trebao pribjeći konceptu snova, postaviti pitanje: zar ne možemo ono što nas sada okružuje, zaista nazvati ružnim snom, a ne istinskom stvarnošću?
Susrećemo se s neobičnim slučajem - samo razmotrite vrlo karakterističnu prirodu ovog slučaja - da potpuno moderna osoba, osoba koja sebe vidi kao glasnika novog doba, općenito ne smatra vanjsku, osjetilnu stvarnost mayom, kao što to čini naprimjer, indijski svjetonazor - već se takav moderni duh smatra prisiljenim, zbog određenih sadašnjih događaja, postaviti pitanje, kako god se ono shvatilo, nije li ta stvarnost zapravo san! Iz cijelog konteksta Eisnerovog govora mora se zaključiti da je on namjeravao reći više od puke fraze kada je izgovorio rečenicu da ova sadašnja stvarnost, ne može biti ništa drugo nego nešto što je čovječanstvu donio zli duh.
Sada razmotrimo različite aspekte onoga što je prošlo kroz naše duše tijekom naših antropozofskih nastojanja, a prije svega činjenicu, da općenito pokušavamo ne smatrati vanjsku, osjetilnu stvarnost cjelokupnom stvarnošću, već pokušavamo suprotstaviti tu vanjsku, osjetilnu stvarnost, nadosjetilnoj, koja jedina upotpunjuje tu osjetilnu stvarnost da postane potpuna, savršena stvarnost. Ali razmotrimo, nasuprot ovom gledištu, koje je zapravo samo sićušna iskra u strujama mišljenja sadašnjeg doba, dok materijalističko mišljenje uvelike ispunjava ovo naše doba, da s druge strane, čovjek poput Karl Eisnera - koji, s njegovog gledišta, sigurno ne drži ništa do ove sićušne iskre, barem u svom fizičkom životu nikada nije držao - kao da je sputan današnjim činjenicama i ne može pribjeći nijednoj drugoj usporedbi osim da je vanjska stvarnost, kakva trenutno postoji, san. Dakle, barem u pogledu vanjske stvarnosti, takav čovjek mora dati priznanje koje se može izraziti samo usporedbom s općom istinom o karakteru maye, nestvarnošću čisto vanjske, osjetilne stvarnosti.
Razmotrimo sada nešto dublje od onoga što smo razmatrali posljednjih tjedana kroz naša razmišljanja o socijalnom pitanju. Usredotočimo se na to kako su događaji posljednjih nekoliko stoljeća doveli ljude do sve većeg poricanja postojanja istinskog duhovnog ili nadosjetilnog svijeta, i kako su se, u velikoj mjeri, mogu reći, posvetili zagovaranju poricanja nadosjetilnog svijeta. Svakako, mogli biste prigovoriti, s određenih strana se još uvijek mnogo govori o nadosjetilnom svijetu. Crkve su još uvijek pune, ako možda ne pune, onda barem odjekuju riječima namijenjenima naviještanju Duha. Uostalom, ovdje se gotovo cijelu večer, i danas i jučer, mogla čuti zvonjava zvona, koja su također namijenjena da budu izraz onoga što se u svijetu obznanjuje kao duhovni život. Ali uz to, doživljavamo i nešto drugo. Doživljavamo da kada se u neposrednoj sadašnjosti pokuša čuti što Krist govori za naše doba, upravo su sljedbenici starih vjerskih zajednica ti koji se najžešće protive takvoj riječi duha. Vrlo malo ljudi danas želi istinski duhovni život, ne samo onaj temeljan na staroj vjerskoj tradiciji, već onaj temeljen na neposrednim duhovnim nalazima sadašnjosti.
Nasuprot tome, nije li zapravo kao da je ovo moderno čovječanstvo prisiljeno, možda ne od strane zlog duha svijeta, već od strane dobrog duha svijeta, da ponovno razmisli o duhovnosti egzistencije jer je ovom modernom čovječanstvu nametnuta takva vanjska, osjetilna stvarnost, za koju takav moderni duh mora reći da izgleda kao san, i koju čak ni veliki mislilac prije dvije tisuća godina nije mogao zamisliti, a što je postalo prividna vanjska stvarnost?
U svakom slučaju, takvo priznanje modernog uma prisiljava čovjeka da formira drugačije predodžbe stvarnosti od onih trenutno prihvaćenih. Znam da je velik broj naših antropozofskih prijatelja, upravo te predodžbe istinske stvarnosti, na koje am danas ukazao kao važne, smatrao donekle teškima. Ali danas se u životu ne može snaći bez da se okrene tako teškim predodžbama. Kako ljudi danas razmišljaju u određenim oblastima? Dobiju u ruku kristal: to je stvarni objekt. Dobiju ružu, s grma ruže, i također kažu da je to stvarni objekt. Oba objekta nazivaju stvarnim u istom smislu. Ali jesu li oba objekta stvarna u istom smislu? Prirodni znanstvenici sa svake profesorske katedre i u svakom laboratoriju i klinici, o stvarnosti govore na ovaj način, nazivajući stvarnim samo ono što je stvarno u istom smislu kao kristal i ruža ubrana s grma ruže. Ali ne postoji li značajna, čak i ogromna, razlika u tome što kristal kroz sebe zadržava svoj oblik tijekom dugih vremenskih razdoblja? Ruža, nakon što je ubrana s grma ruže, izgubit će svoj oblik nakon relativno kratkog vremena, umrijet će. Ne posjeduje isti stupanj stvarnosti koji posjeduje kristal. Čak ni grm ruže, kada ga otkinemo od zemlje, više nema isti stupanj stvarnosti kao kada je u zemlji. To nas navodi da stvari u svijetu promatramo drugačije od naše trenutne vanjske perspektive. Ne smijemo govoriti o stvarnosti kada govorimo o ruži ili grmu ruže. Najviše što možemo reći jest da o stvarnosti možemo govoriti promatrajući cijelu Zemlju; i grm ruže, kao i svaku biljku na njemu, kao dlaku koja raste iz te stvarnosti.
Iz ovoga možete vidjeti da u vanjskoj, osjetilnoj stvarnosti, mogu postojati stvari koje, kada se uklone iz svog temelja, više nisu stvarne u pravom smislu te riječi. To jest, prvo moramo tražiti istinske stvarnosti unutar prividne vanjske stvarnosti, unutar ove velike iluzije. Čovječanstvo, već čini takve pogreške u vezi sa stvarnošću u svom promatranju prirode. Ali tko god čini takve pogreške u vezi sa stvarnošću, i tko god se navikao činiti ih tijekom mnogih stoljeća, kao današnje čovječanstvo, bit će mu izuzetno teško doći do ispravnog socijalnog načina razmišljanja. Jer vidite, ovo je velika razlika između ljudskog života i prirode: priroda dopušta da ono što više ne posjeduje svoju punu stvarnost uvene - ruža ubrana s grma ruže. Nešto što nije stvarnost, što je samo po sebi laž, također može imati vanjski izgled stvarnosti. Ali takve stvari, koje same po sebi nemaju stvarnost, u socijalnom životu mogu se ostvariti kao stvarnost. Ne moraju nužno odmah odumrijeti, već postupno za čovječanstvo postaju izvor boli i patnje, dok samo ono što se osjeti, promisli i usadi u ljudski socijalni organizam od unutar cjeline stvarnosti, u konačnici može dovesti do izlječenja čovječanstva. Nije to samo grijeh protiv društvenog poretka, već grijeh protiv same istine, ako, naprimjer, naše trenutno razumijevanje života još uvijek pretpostavlja da ljudski rad - kao što sam ovdje nekoliko puta rekao - može biti roba. U robu se može pretvoriti u vanjskoj, prividnoj stvarnosti, ali takva vanjska, prividna stvarnost tada postaje bol, patnja ljudskog društvenog poretka i uzrokuje previranja, revolucije socijalnog organizma.
Ukratko, ono što čovječanstvo trenutno treba uključiti u svoj način razmišljanja, jest da nije sve što se manifestira u vanjskoj, prividnoj stvarnosti, onako kako se otkriva unutar određenih granica, nije nužno istinska stvarnost, već može biti životna laž. I ta razlika između životne istine i životne laži, ono je što bi danas trebalo biti duboko ukorijenjeno u umovima ljudi. Jer u što se više ljudi ova razlika ukorijeni, što se više ljudi probudi u osjećaju da se mora tražiti ono što nije životna laž, već životna istina, prije ćemo postići iscjeljenje socijalnog organizma. Ali do čega tu treba doći?
Ne možete jednostavno doći do spoznaje o istinskoj ili samo prividnoj stvarnosti vanjskog objekta. Zamislite biće s planeta gdje uvjeti nisu onakvi kakvi su na našoj Zemlji, tako da biće nikada nije primijetilo razliku između ruže koja raste na grmu ruže, i kristala. Kada bi takvom biću predstavili kristal i ružu jedno pored drugog, moglo bi vjerovati da su oboje iz iste vrste stvarnosti. I bez sumnje bi se iznenadilo da ruža tako brzo vene, dok kristal opstaje. Ljudi na Zemlji se mogu orijentirati u odnosu na ovu stvarnost samo zato što su stvari promatrali tijekom dugih razdoblja. Ali ne može se sve promatrati na takav način da se u vanjskoj stvarnosti može vidjeti da li je nešto istinska stvarnost ili ne, kao što je to slučaj s ružom; naprotiv, život nam predstavlja stvari koje zahtijevaju da prvo uspostavimo temelj kako bismo uopće mogli razmatrati istinsku stvarnost. Što može biti takav temelj, posebno za socijalni suživot ljudi?
Pa, objasnio sam neke aspekte ovog temelja na posljednja dva predavanja ovdje. Danas želim dodati još nekoliko točaka. Iz mojih spisa upoznati ste s opisima duhovnog svijeta, svijeta kojeg čovjek doživljava između smrti i novog rođenja. Znate da kada se govori o ovom životu u nadosjetilnom, duhovnom svijetu, potrebno je utvrditi odnose koji postoje između duša. Tamo je čovjek oslobođen fizičkog tijela; tamo čovjek nije podložan fizičkim zakonima ovog našeg svijeta, koji doživljavamo između rođenja i smrti. Stoga se govori o onome što djeluje kao sila ili sile između duša. Pročitajte u mojoj 'Teozofiji' kako se, u odnosu na život između smrti i novog rođenja, mora govoriti o silama simpatije i antipatije koje djeluju između duša u svijetu duša. Te sile od duše do duše djeluju potpuno iznutra. Od jedne duše prema drugoj nastaje antipatija; ublažena je simpatijom. Između najdubljih iskustava tih duša nastaju sklad i nesklad. I to iskustvo najdubljeg bića jedne duše u odnosu na iskustvo najdubljeg bića druge duše, jest ono što čini pravi odnos u nadosjetilnom svijetu. Samo odraz ovog nadosjetilnog jest ono što, poput njegovih ostataka, jedna duša može doživjeti s drugom ovdje u fizičkom svijetu, kroz prizmu fizičkog života.
Ali ovo promišljanje, pak, mora se vidjeti u pravom svjetlu. Može se postaviti pitanje: kako se, iz socijalne perspektive, ono što ovdje doživljavamo između rođenja i smrti, odnosi prema nadosjetilnom životu? - Sada kada smo već nekoliko puta razmotrili nužnu trostruku strukturu socijalnog organizma, prvo smo usmjereni na srednjeg člana, koji je često opisan kao pravno politička država. Ljudi koji su u naše vrijeme razmišljali političkoj državi, oduvijek su pokušavali shvatiti što je zapravo politička država. Ali vidite, ljudima danas, s njihovim materijalističkim predodžbama, zaista nedostaje odgovarajuća osnova za razmatranje takvog nečega. Štoviše, u posljednje vrijeme svakakve stvari su se poistovjećivale s modernom državom, prema interesima različitih klasa ljudi, tako da se ne može jednostavno pretpostaviti da je ta država stvarnost, a ne prikladna fikcija. Postoji ogromna razlika između stava njemačkog filozofa Hegela i stava koji je u posljednje vrijeme predstavio Fritz Mauthner, autor filozofskog rječnika. Hegel državu vidi kao više-manje kao ostvarenje Boga na Zemlji. Fritz Mauthner kaže da je država nužno zlo, ali ono koje se ne može otkloniti, koje je nužno za ljudski suživot. Tako su dijametralno suprotstavljeni stavovi dvaju modernih mislilaca.
Budući da se mnogo toga što je prije bilo instinktivno postavlja u čovjekovu svijest, širok raspon ljudi pokušao je oblikovati predodžbe o tome kakva bi država trebala biti, kakva bi trebala postati. Ponovno su se pojavile najrazličitije gradacije tih predodžbi ljudi. S jedne strane, imamo ponizne koji opisuju državu, koji zapravo ne žele ulaziti u ono što ona zapravo jest, ali je ipak žele oblikovati na način da ljudi, koji se imaju na što žaliti, imaju što manje toga za reći. A onda su tu i drugi, koji državu žele radikalno transformirati kako bi se mogao razviti život za ljude zadovoljavajući. Postavlja se pitanje: kako uopće razumjeti što je to država?
Ako se bez predrasuda razmotri što se može ispresti između ljudi u kontekstu države, i to usporedi s onim što se ispreda, kako sam upravo opisao, između duša u nadosjetilnom životu, tek tada se dolazi do razumijevanja stvarnosti države, moguće stvarnosti države. Jer kao što je taj odnos. koji proizlazi iz temeljnih sila ljudske duše, simpatija i antipatija, u nadosjetilnom životu nešto najdublje u ljudskoj duši, tako je i ono što se može razviti između ljudi u pukom političkom životu, nešto najviše izvanjsko, utemeljeno na zakonu, gdje se jedna osoba suočava s drugom na najviše izvanjski način. Ako promislite o ovoj misli, shvatit ćete da je država potpuna suprotnost nadosjetilnom životu. I što je država više potpuna suprotnost nadosjetilnom životu, to je manje voljna uvesti išta od nadosjetilnog života u svoju strukturu, to se više usredotočuje isključivo na ono što se tiče osnovnog pravnog odnosa među ljudima, u kojem su svi ljudi jednaki, jednaki pred vanjskim zakonom. Čovjek je sve dublje uvjeren u istinu da se ispunjenje države sastoji upravo u tome što se u njoj ne traži ništa osim onoga što pripada našem životu između rođenja i smrti, onoga što pripada našim najviše vanjskim odnosima.
Ali onda se mora pitati: ako je država odraz nadosjetilnog života samo utoliko što predstavlja suprotnost ovom nadosjetilnom životu, kako nadosjetilno prodire u ostatak našeg osjetilno života? - Nedavno sam to predstavio iz drugačije perspektive. Danas vam, međutim, želim reći da određeni ostaci antipatija koje se razvijaju u nadosjetilnom svijetu između smrti i rođenja ostaju - rezidualne antipatije s kojima kroz rođenje ulazimo u fizičku egzistenciju. One se u fizičkom životu suzbijaju svime što se izražava u takozvanom duhovnom životu, u duhovnoj kulturi. Tu se ljudi okupljaju u vjerske zajednice i druge zajedničke duhovne aktivnosti; tu bi trebali uravnotežiti određene antipatije koje ostaju kao ostaci iz života prije rođenja. Sva naša duhovna kultura ovdje je namijenjena da bude institucija za sebe, jer je odraz našeg života prije rođenja, jer ona, u određenom smislu, smješta čovjeka u osjetilni svijet, obdaruje ga sposobnošću da stvori svojevrsni lijek za preostale antipatije koje ostaju iz nadosjetilnog svijeta. Stoga je tako strašno kada ljudi stvaraju podjele u duhovnom životu umjesto da se istinski ujedine u njemu. Preostale antipatije koje s nama ostaju iz duhovnog života prije rođenja, tinjaju u dubinama ljudske duše i sprječavaju da ono čemu bi zapravo trebalo težiti postane stvarnost: istinski duhovni sklad, istinska duhovna suradnja. Tamo gdje takve stvari postoje, odmah se razvijaju sekte. Te sektaške formacije i podjele zemaljski su odraz antipatija iz kojih proizlazi sav duhovni život i za koje se on treba razviti kao lijek. Duhovni život moramo shvatiti kao nešto što je usko povezano s našim životom prije rođenja, nešto što je već slično nadosjetilnom životu u određenom smislu. Stoga ne bismo trebali doći u iskušenje da ovaj kulturni duhovni život uspostavimo kao bilo što drugo osim slobodnog života izvan države, koji nije zamišljen kao njezin odraz, već kao protuslika nadosjetilnog života. I do predodžbe o onome što je uistinu stvarno u državi i u kulturnom duhovnom životu, dolazimo tek kada nadosjetilni život dodamo ovom osjetilnom životu. Samo zajedno to dvoje čini pravu stvarnost, dok je puki osjetilni život, jednostavno san.
Ekonomski život, međutim, sasvim je drugačiji. U ekonomskom životu, jedna osoba radi za drugu. Jedna osoba općenito radi za drugu jer obje pronalaze prednosti u tome. Ekonomski život proizlazi iz potreba i sastoji se od zadovoljavanja tih potreba, od razvijanja svega na fizičkom planu što može zadovoljiti osnovne prirodne potrebe ljudi, ili čak suptilnije, ali instinktivne potrebe duše. Unutar ovog ekonomskog života, nesvjesno, razvija se ono što se, pak, proteže i izvan smrti. Ono što ljudi proizvode jedni za druge iz sebičnih potreba ekonomskog života, razvija u njihovoj podsvijesti klicu određenih simpatija koje se moraju formirati u našim dušama u životu poslije smrti. Kao što je kulturni duhovni život svojevrstan lijek protiv preostalih antipatija koje nosimo iz života prije rođenja u ovaj poslije rođenja, tako je i ono što se odvija u temeljima ekonomskog života prožeto klicama simpatija koje će se razviti nakon smrti. To je, pak, druga perspektiva o tome kako možemo prepoznati nužnost trostruke strukture socijalnog organizma iz nadosjetilnog svijeta. Međutim, takvu perspektivu ne može steći netko tko ne teži stjecanju duhovno znanstvenih temelja razumijevanja svijeta. Ali za nekoga tko stekne takav duhovno znanstveni temelj, zahtjev da se zdravi socijalni organizam podijeli na ova tri člana postaje sve očitiji, jer ta tri člana imaju potpuno različite odnose prema nadosjetilnoj stvarnosti, koja, kao što je rečeno, samo zajedno sa osjetilnom stvarnošću čini pravu stvarnost.
Ali čovječanstvo u posljednjim stoljećima nije više govorilo o takvim odnosima vanjske fizičke egzistencije, kakvi se odvijaju u kulturnom, duhovnom životu, u političkom životu i u ekonomskom životu. Nastavilo je ispredati stare tradicije, koje su, međutim, ostale krivo shvaćene. Prestalo se upuštati u carstvo duha kroz izravan, aktivan duševni život, kako bi u carstvu duha tražilo svijetlo koje može obasjati fizičku stvarnost, kako bi se ta fizička stvarnost istinski spoznala na pravi način. Vodeći krugovi čovječanstva doista su davali ton u tom neduhovnom životu. To je stvorilo duboki jaz između klasa ljudi, koji danas leži u temelju života, jaz koji ljudi ne bi smjeli ignorirati. Možda bih vas trebao ponovno podsjetiti kako su se prije srpnja i kolovoza 1914. ljudi koji pripadaju vodećim, ranije vodećim klasama, hvalili onim što je naša civilizacija, kako su je nazivali, konačno postigla. Isticali su kako se misli mogu brzo prenositi na velike udaljenosti telegrafom i telefonom, kako su druga izvanredna dostignuća moderne tehnologije toliko unaprijedila kulturni život, ovaj život civilizacije. Ali taj kulturni i civilizirani život počivao je na samim temeljima koji su doveli do današnjih strašnih katastrofa. Prije srpnja i kolovoza 1914. europski državnici, posebno oni u srednjoeuropskim državama - to se može dokumentirati - bezbroj su puta naglašavali: kako stvari stoje, mir u Europi je osiguran na dugo vremena. - Državnici Srednje Europe, posebno, svojim strankama su se obraćali koristeći doslovno takve fraze. Mogao bih vam pokazati govore iz svibnja 1914. gdje je rečeno: Budući da su odnosi među državama sada uređeni našim diplomatskim vezama, imamo mogućnost, vjerovati u trajni mir. - U svibnju 1914! Ali svatko tko je razumio situaciju u to vrijeme, morao je govoriti drugačije. Na svojim predavanjima u Beču prije rata izrazio sam ono što sam često govorio tijekom prošlih nekoliko godina: živimo u nečemu što se može nazvati samo ljudskim socijalnim karcinomom, karcinomom socijalnog poretka. Taj karcinom, ta izraslina, puknuo je i postao ono što sada nazivamo Svjetskim ratom.
Tada je izreka: živimo u raku, živimo u socijalnom tumoru; naravno, bila samo govorna figura, fraza, jer je Svjetski rat došao kasnije. Ljudi nisu imali pojma da plešu na rubu vulkana. Za mnoge je i danas isto, ako ukažete na drugi vulkan, koji je zaista to, i koji leži u onome što se tek treba uzdići, oblikujući ono što se dugo naziva socijalnim pitanjem. Budući da ljudi tako lako zatvaraju oči pred stvarnošću, u njoj ne uspijevaju prepoznati istinske sile koje samu tu stvarnost čine pravom stvarnošću.
Vidite, zato je danas teško natjerati ljude da shvate što je toliko potrebno: stvar o tri člana zdravog socijalnog organizma, nužnost rada prema ovom tročlanstvu. Kako se ovaj način razmišljanja, koji se izražava u zahtjevu za tročlanstvom, razlikuje od drugih načina razmišljanja? Vidite, drugi načini razmišljanja počinju pokušajem osmišljavanja kakav bi mogao biti najbolji socijalni poredak svijeta, kako bi se zapravo trebale stvari činiti da ljudi dođu do najboljeg socijalnog poretka svijeta. Primijetite razliku u odnosu na način razmišljanja koji je temelj ovog tročlanstva. Ovo tročlanstvo ne počinje pitanjem: koji je najbolji poredak u socijalnom organizmu? - Umjesto toga, izravno se obraća stvarnosti: kako bi sami ljudi trebali biti strukturirani tako da se slobodno smjeste unutar socijalnog organizma i mogu zajedno doći do pravog ishoda? - Ovaj način razmišljanja ne poziva se na principe, teorije ili društvene dogme, već na same ljude. Kaže: postavite ljude unutar tri člana socijalnog organizma, a onda će ti ljudi odrediti kakav bi socijalni poredak trebao biti. Ovaj način razmišljanja apelira na stvarne ljude, a ne apstraktne teorije ili apstraktne društvene dogme.
Kad bi čovjek živio sam, nikada ne bi razvio ljudski jezik. Ljudski jezik može nastati samo unutar socijalne zajednice. Čovjek koji živi sam također ne uspijeva razviti socijalno razmišljanje, socijalnu osjetljivost i socijalne instinkte. Samo u pravoj zajednici može se razviti socijalni život.
Da bi se to dogodilo danas, mnogo toga proturječi. Zbog porasta materijalizma u posljednjim stoljećima, ljudi su se udaljili od istinske stvarnosti. Otuđili se od nje. Postali su usamljeni u svojoj nutrini. A oni koji su postali potpuno izolirani su oni, koji su otrgnuti od života i nisu povezani ni s čim osim turobnim strojem, tvornicom s jedne strane i kapitalizmom s druge strane. Ljudske duše su postale puste. Ali iz te pustoši duše, ono što može izaći iz pojedinačnog, individualnog ljudskog bića, probija se. Ono što može izaći iz ovog pojedinačnog, individualnog ljudskog bića su unutarnje misli, unutarnje vizije nadosjetilnog svijeta, a također i vizije koje nam objašnjavaju vanjski, osjetilni svijet prirode. Ali upravo kada postanemo istinski sami, kada smo istinski prepušteni sami sebi, to je najbolje stanje duše za svo znanje koje pojedinac može razviti u njegovoj povezanosti sa svijetom prirode i duhovnim svijetom. To stoji u suprotnosti s onim što se treba razviti kao socijalna misao. Samo oni koji to razmotre, mogu pravilno prosuditi značajnu povijesnu prekretnicu u kojoj se sada nalazimo. Ljudska bića su se u nekom trenutku razvoja svijeta morala toliko izolirati da bi nastojala razviti duhovni život iz samoće svojih duša. Najusamljeniji od svih bili su veliki mislioci, koji su živjeli u naizgled potpuno apstraktnim visinama, i koji su u svojim apstrakcijama samo tražili put do nadosjetilnog svijeta.
Ali naravno, čovjek ne smije tražiti put samo do nadosjetilnog svijeta i do prirode; mora tražiti i put od svojih misli do socijalnog života. Međutim, budući da se socijalni život ne može razvijati u samoći, već samo u istinskom iskustvu drugih, samotni pojedinac modernog doba nije bio prikladan za razvoj socijalne misli. Upravo kada su nastojali izraziti svoju nutrinu, ono što su ispleli iznutra postalo je antisocijalno; nije postalo socijalna misao. Stoga živimo usred kontradiktornih pojava. Novije sklonosti i čežnje ljudi su otvaranje duhovnih snaga svojstvenih samoći, snaga koje skreće s puta sveprisutni ahrimanski materijalizam.
Težina ove činjenice uistinu postaje očita kada se uzme u obzir nešto što danas mnoge ljude plaši. Možete pitati ljude: što vi nazivate boljševikom? - Lenjin, Trocki, reći će ljudi. Pa, znam za trećeg boljševika, iako on ne živi u neposrednoj sadašnjosti, a taj treći nije nitko drugi nego njemački filozof Johann Gottlieb Fichte. Čuli ste i upili razne stvari o idealističkom duhovnom načinu razmišljanja Johanna Gottlieba Fichtea. Manje ste razmišljali o tome kakva je Fichte bio osoba, i možete se upoznati sa stavovima koje je iznio u svojoj knjizi 'Geschlossenen Handelsstaat', koju možete kupiti za male novce u knjižnici Reclam. Pročitajte kako Fichte zamišlja raspodjelu ljudskih dobara i socijalni poredak, a zatim usporedite ono što Fichte predstavlja, s onim što pišu Trocki ili Lenjin, i otkrit ćete izvanrednu podudarnost. Tada ćete postati oprezni prema pukom vanjskom predstavljanju i osudi, i bit ćete u iskušenju da se zapitate: koji je temeljni princip? - Ako to zatim pomnije ispitate, ako pokušate shvatiti što leži u osnovi, doći ćete do sljedećeg: ispitujete posebno duhovno usmjerenje kod najradikalnijih ljudi danas, možda posebno s dušama Trockog i Lenjina, njihovim specifičnim načinom razmišljanja, njihovim obrascima razmišljanja, i tada se pitate: kako pojmiti da su ljudi postali takvi? - Odgovor koji dobivate je: mogu se zamisliti, s jedne strane, u drugačijem socijalnom poretku, a s druge strane, u našem socijalnom poretku, koji se stoljećima razvijao pod svjetlom, ili bolje rečeno pod tamom, tamom materijalizma. - Pretpostavimo da su se Lenjin i Trocki razvili u drugačijem socijalnom poretku. Što bi mogli postati razvijajući svoje duhovne moći na potpuno drugačiji način? Duboki mistici! Jer ono što živi u takvim dušama moglo bi, naprimjer, u religioznoj atmosferi postati najdublji misticizam. U atmosferi modernog materijalizma postaje ono kako se predstavlja.
Uzmimo naprimjer, 'Geschlossenen Handelsstaat' Johanna Gottlieba Fichtea; to je socijalni ideal čovjeka koji je istinski i intenzivno težio putevima najvišeg znanja, njegovao način razmišljanja koji je uvijek bio sklon nadosjetilnom svijetu. Ali kada je iz sebe pokušao stvoriti socijalni ideal, to je doista bio čisti konstrukt ljudskog srca, no upravo ono što nas čini sposobnima postići najviše ideale znanja unutarnjim putem, čini nas, ako to primijenimo na socijalni život, nesposobnima za razvoj socijalnog načina razmišljanja. U takvom duhovnom biću kakvo je Fichte razvio, samo sam čovjek može krčiti svoj put. Socijalno razmišljanje mora se razvijati unutar ljudske zajednice. A primarni zadatak mislioca je tada ukazati na to kako bi se socijalni organizam mogao strukturirati tako da ljudi mogu surađivati na pravi način, kako bi se u samom socijalnom, uspostavilo socijalno. Stoga vam ne govorim, ili bolje rečeno, ne govorim današnjim ljudima, kako bi se trebalo urediti privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju ili zajedničko vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, već moram reći: težite tome da se socijalni organizam raščlani u svoja tri člana, tada će ono što je pod utjecajem kapitala također biti upravljano iz duhovne sfere, a pravni život bit će unesen od strane političke države. Tada će se pravni i duhovni život na uredan način stopiti s ekonomskim životom. I tada će se dogoditi ta socijalizacija koja će kontinuirano usmjeravati, na temelju određenih pravnih koncepata, ono što je netko stekao izvan vlastitih potreba kao potrošač, u duhovnu organizaciju. Vraća se u duhovnu organizaciju.
Danas ovaj sustav postoji samo u oblasti duhovnog vlasništva, gdje uglavnom prolazi nezapaženo. Svoje duhovno vlasništvo za svoje potomke može se zaštiti samo ograničeno vrijeme, možda trideset godina nakon smrti, nakon čega ono postaje zajedničko vlasništvo. Treba imati na umu da to može poslužiti kao model za reintegraciju i onoga što je proizvedeno individualnim ljudskim naporima i onoga što je ugrađeno u kapitalistički poredak, natrag u socijalni organizam. Jedino je pitanje onda u koje dijelove? U onaj dio koji može pravilno upravljati individualnim duhovnim i drugim individualnim snagama ljudi: u duhovni organizam. Ljudi će to učiniti kada se pravilno integriraju u socijalni organizam. To je pretpostavka ovog načina razmišljanja.
Pretpostavljam da se te stvari rješavaju drugačije u svakom stoljeću: ne postoje apsolutna pravila koja reguliraju ta pitanja. Ali naše vrijeme naviklo je sve prosuđivati s materijalističkog gledišta i stoga se više ništa ne vidi u pravom svijetlu. Već sam nekoliko puta objasnio kako je radna snaga postala roba u moderno doba. Običan ugovor o radu u tom pogledu ne pomaže, jer pretpostavlja da je radna snaga roba i sklapa se u vezi s poslom koji radnik treba obaviti za poslodavca. Zdrav odnos može se postići samo ako se ugovor o radu uopće ne sklapa, ako politika država definira rad kao pravni odnos i ako se ugovor sklapa o raspodjeli proizvedenog proizvoda između tjelesnog radnika i duhovnog radnika. Ugovor se može odnositi samo na same proizvode, a ne na odnos između radne snage i poslodavca. Samo na taj način situacija se može postaviti na zdrave temelje.
Ali ljudi se sada pitaju: odakle dolazi šteta u socijalnom životu, koja je inherentna kapitalizmu? - Kažu: dolazi iz ekonomskog poretka kapitalizma. - Ali nikakva šteta ne može proizaći iz ovog ekonomskog poretka; već šteta proizlazi iz činjenice da, prvo, nemamo istinske zakone o radu koji adekvatno štite rad, a drugo, da ne uspijevamo prepoznati kako živimo u životnoj laži, kako je radnik lišen svog udjela. Ali na čemu se temelji to lišavanje? Ne na ekonomskom poretku, već na činjenici da sam socijalni poredak stvara mogućnost da se individualne sposobnosti poduzetnika ne mogu pravilno podijeliti s radnikom. Kod robe je dijeljenje nužno, jer je zajednički proizvode duhovni i tjelesni radnici. Ali što znači koristiti vlastite individualne sposobnosti da bi se nekome drugome uzelo nešto što mu se ne bi smjelo uzeti? To znači varati ga, iskorištavati ga! Samo treba zdravo i nepristrano pogledati na te uvjete, i tada će se shvatiti: problem ne leži u samom kapitalizmu, već u zlouporabi duhovnih sposobnosti. Tu imate vezu s duhovnim svijetom. Prvo, učinite duhovnu organizaciju zdravom, tako da se duhovne sposobnosti više ne razvijaju na način da iskorištavaju one koji moraju raditi; tada ćete socijalni organizam učiniti zdravim. Svugdje je ključno vidjeti što je ispravno.
Da bi čovjek mogao vidjeti što je ispravno, treba mi usmjerenje. Danas je došlo takvo vrijeme da istinsko usmjerenje može doći samo iz duhovnog života. Stoga, okretanje ovom duhovnom životu mora postati ozbiljan pothvat. I stalno iznova se mora ponavljati da danas nije dovoljno samo ponavljati da ljudi trebaju vjerovati u duh. Oh, mnogi proroci sada počinju govoriti o nužnosti vjere u duh! Ali nije dovoljno da ljudi samo kažu: da bi se izliječili od trenutnih nezdravih stanja, potrebno je da se od materijalizma ljudi okrenu natrag duhu. - Ne, sama vjera u duh danas ne donosi iscjeljenje. Bez obzira koliko slavni proroci, stalno govore: moderni život je otuđio ljude; moraju se okrenuti nutrini. - Bez obzira koliko proroka govorilo: Krist je do sada bio prisutan samo u privatnom životu; sada će ući u javni život. - Takvim stvarima se danas apsolutno ništa ne postiže. Jer danas se ne radi samo u vjerovanju u duh, već o tome da budemo toliko ispunjeni duhom da se duh upravo kroz nas unosi u vanjsku, materijalnu stvarnost. Nije stvar u tome da se ljudima danas kaže: vjerujte u duh - već je danas potrebno govoriti o duhu koji istinski osvaja materijalnu stvarnost, koji istinski diktira kako bi socijalni organizam trebao biti strukturiran. Jer nedostatak duhovnosti danas ne proizlazi iz nevjerovanja ljudi u duh, već iz njihove nemogućnosti da se s duhom povežu na takav način da duh u stvarnom životu može intervenirati u materiju. Nevjerovanje u duh ne samo da niječe vjeru u njega; može proizaći i iz prihvaćanja puke materije, koja je lišena duha. Koliko je ljudi danas koji vide nešto izvanredno plemenito u tome što kažu: ah, to je samo puki vanjski, materijalni život; u tome nema ništa duhovno; čovjek se mora povući od toga, okrenuti se od vanjskog, materijalnog života prema uključenosti u život duha. - Postoji materijalna stvarnost, tu čovjek izreže svoje kupone, zatim sjedne u sobu za meditaciju i odlazi u duhovni svijet. Prekrasni, dvostruki tijekovi života, fino odvojeni jedan od drugoga! To danas nije važno. Ono što je danas važno jest, da duh postane toliko snažan u ljudskim umovima, da taj duh ne govori samo o tome kako su ljudi duhovno blagoslovljeni ili iskupljeni, već da duh prodire u ono što se želi učiniti u vanjskoj, materijalnoj stvarnosti, da uvedemo duh, da mu dopuštamo da teče u ovu vanjsku, materijalnu stvarnost. Uobičajeno je da ljudi govore o duhu; to im dolazi prirodno. I u tom pogledu, neki ljudi mogu biti u neobičnom proturječju sa samim sobom. Anzengruberova dramatska figura osobe koja poriče Boga, i to posebno pojačava rekavši: "Kao što je sigurno da Bog postoji na nebu, ja sam ateist" - ova figura osobe koja proturječi sama sebi postoji i danas, čak i ako ne tako očito kao Anzengruberova dramatska figura, ali to nipošto nije rijetko. Jer ovakva vrsta govora danas je vrlo česta: kao što je sigurno da Bog postoji na nebu, ja sam ateist.
Sve to uključuje opomenu da se ne usredotočujemo samo na vjeru u duh, već prije svega da pokušamo pronaći duh na način koji nam omogućuje da vidimo čak i kroz vanjsku, materijalnu stvarnost. Tada će ljudi doista prestati izgovarati riječ duh, duh, duh, u svakoj rečenici. Tada će, međutim, ljudi pokazati, kroz način na koji gledaju na stvari, da ih gledaju s duhom. To je ono što je danas važno: gledati na stvari duhom, a ne samo govoriti o duhu. To je ono što treba vidjeti do kraja, kako se antropozofska znanost duha ne bi stalno miješala sa svim tim razgovorima o duhu koji su danas još uvijek tako popularni. Uvijek iznova, kada svjetovni nedjeljni propovjednik govori pomalo profinjenim stilom, onda se kaže da govori potpuno u duhu antropozofije. Ali govori obično suprotno! Upravo na to se trebamo usredotočiti. O tome se radi.
Svatko tko to prepozna, neće biti daleko od spoznaje da je dobronamjerna rečenica poput one koju sam vam pročitao od Kurt Eisnera, izgovorena - ona za koju bih čak rekao da proizlazi iz slutnje tragične smrti - posebno vrijedna upravo zato što se čita kao nečija ispovijest: zapravo ne vjerujem ozbiljno u nadosjetilno, barem se ne želim time baviti na živ način. Pa ipak, oni koji su govorili o nadosjetilnom uvijek su govorili: osjetilna stvarnost ovdje je samo pola stvarnosti; to je poput sna. I moram pogledati oblik koji je ta osjetilna stvarnost poprimila u suvremenom socijalnom životu, i tamo mi se čini vrlo slična snu. Toliko da se mora reći da je ta stvarnost jasna invencija nekog zlog duha.
Svakako izvanredno priznanje. Ali ne bi li moglo biti i drugačije? Ne bi li ono što sadašnja stvarnost otkriva ljudima na tako tragičan, tako strašan način, moglo biti od dobrog duha, koji nam omogućuje da iz onoga što se čini kao strašna noćna mora tražimo pravu stvarnost koja se sastoji od osjetilnog i nadosjetilnog? Ne treba na ovakvu sadašnjost gledati s krajnjim pesimizmom; iz nje se može i crpiti snaga za svojevrsno opravdanje ove egzistencije. Ali onda se ne može ostati ograničen na osjetilno područje, mora se pronaći put od osjetilnog do nadosjetilnog. Svatko tko odbija tražiti taj put, danas bi zaista bio kratkovidan ako si ne bi rekao: ova stvarnost je poput invencije zlog duha! - Ali svatko tko u sebi razvije volju da se iz ove stvarnosti uzdigne u duhovnu, moći će govoriti i o odgoju dobrog duha. I unatoč svemu što danas vidimo, još uvijek možemo biti uvjereni da će ljudi pronaći izlaz iz današnje tragične sudbine. Ali naravno, treba se poslušati jasan signal: sudjelovati u socijalnom iscjeljenju.
To je ono što sam danas htio dodati onome što sam nedavno rekao.