.- PETO PREDAVANJE, Heidenheim, 12, lipnja 1919.
Trenutni melankolični izraz na dječjim licima. O uzrocima Prvog svjetskog rata. Intelektualna nesposobnost i nespremnost za bavljenje duhovnim svijetom. Bijeg u umjetnost. Imaginativni moralni impulsi u 'Filozofiji slobode'. Karakterizacija srednje Europe, Engleske i Istoka. Nužnost duha u ekonomskim ciljevima. Katastrofa svjetskog rata kao dokaz da ništa nije moguće bez duha.
Živimo u vremenu, kada bi moglo postati očito ono čemu antropozofska znanost duha zapravo teži godinama. I sigurno bi to bio najljepši plod ovih antropozofskih nastojanja, kada bi se to uvjerenje pojavilo u srcima i dušama onih koji sudjeluju u ovom pokretu, da su, u određenom smislu, znakovi našeg vremena dokaz nužnosti iz koje je ovaj duhovno znanstveni pokret proizašao. Bilo da se izvana u današnjem svijetu burno događa ovo ili ono, bilo da ovo ili ono nastoji izroniti iz najdubljih zakutaka ljudskog razvoja i da se pojavljuje na ovaj ili onaj način, prava priroda i bit onoga što se događa mogu se istinski vidjeti samo promatranjem onih događaja koji izmiču običnoj, još uvijek uobičajenoj, ljudskoj percepciji, a koji se istinski promatraju samo kada se svijet promatra iz duhovne perspektive.
Želio bih započeti s jednom takvom pojavom, koja se danas jedva primjećuje usred mnogostrukih turbulentnih događaja. Smatra se nečim beznačajnim i nevažnim, ali je tu za one koji su, iz duhovnih temelja, stekli sposobnost realističnog gledanja na život.
Prošlo je već otprilike sedam, osam, deset godina - možda zvuči paradoksalno, ali istinito je - otkako za pravog promatrača života, djeca koja se rađaju imaju potpuno drugačije lice nego prije. Svakako, čovjek to ne primjećuje jer ne obraća pažnju na takve stvari, jer se danas uopće ne obraća pozornost na najvažnije stvari u životu. Ali svatko tko je stekao oko za takve stvari, zna da nešto poput melankolije, poput rezerviranosti prema svijetu, visi nad licima brojne djece rođene u posljednjih sedam, osam ili deset godina. Moglo bi se reći da je od prvih dana, od prvih tjedana, to primjetno u fizionomiji dječjih lica: nešto je drugačije nego što je nekad bilo. I ako istražite ovu neobičnu činjenicu, koja modernim ljudima još uvijek zvuči paradoksalno, primijetit ćete da duše djece, koja na svijet dolaze rođenjem, već u sebi nose, dok prolaze kroz začeće i rođenje, ono što njihovim licima, gotovo od rođenja, daje melankoličan, možda često skriven iza osmijeha, izraz koji prije nije bio toliko prisutan na dječjim licima. I u tim dušama, naravno sasvim nesvjesno, živi nešto od oklijevanja da se uđe u život. Duše koje danas prolaze kroz rođenje - kao što sam rekao, to je slučaj već gotovo deset godina - osjećaju nešto poput prepreke i poteškoće ulasku u ovaj fizički svijet.
Istina je da prije nego što čovjek uđe u fizički svijet kroz začeće i rođenje, prolazi kroz značajno iskustvo u duhovnom svijetu, koje zatim zrači svojim utjecajem i ima učinka u njegovom nadolazećem životu. Ljudi ovdje na Zemlji umiru; prolaze kroz vrata smrti, odbacujući svoje fizičko tijelo i noseći svoju dušu u duhovni svijet. Ta duša u sebi još uvijek nosi učinke svega što je doživjela i proživjela ovdje u fizičkom svijetu. U biti, prošavši kroz vrata smrti, ona nalikuje samim posljedicama onoga što je izravno doživljeno ovdje u zemaljskom životu. Takve duše, prošavši kroz vrata smrti, susreću se - to je činjenica, o tome mogu samo govoriti, zato što se te stvari mogu steći iz duhovnog svijeta samo kroz iskustvo - susreću se s onim dušama koje će se uskoro spustiti u fizičko tijelo. I ovo je važan događaj, ovaj susret duša koje su upravo prošle kroz vrata smrti, s onim dušama koje će uskoro ući u fizički svijet kroz vrata rođenja. Ovaj događaj je odlučujući. On je, u određenom smislu, tu da u duše koje silaze usadi nešto poput ideje o tome što će ovdje pronaći. I iz ovog susreta dolazi impuls koji utiskuje neobičnu melankoliju u djecu koja danas ulaze u svijet. Oni ne žele ući u ovaj svijet, iz onoga što su naučili kroz ovaj susret. Jer znaju kako će, takoreći, njihovo 'duhovno perje' biti nakostriješeno onim što ljudi, uronjeni u materijalističko razmišljanje, materijalistički svjetonazor i materijalistička djela, trenutno doživljavaju na Zemlji. Ovaj događaj, koji se naravno može utvrditi samo duhovno, baca, između ostalog, snažno svijetlo na cijelu našu sadašnjost, koja se može razumjeti, i zapravo bi se trebala razumjeti, samo iz takve perspektive.
Počeo sam s događajem koji se, naravno, može shvatiti samo duhovnim pogledom. Ali i drugi događaji u sadašnjosti govore nam glasno i jasno, i mogli bi odmah postati uočljivi svakoj osobi koja ne prolazi pospano kroz život, čak i bez duhovnog pogleda. Vidimo kako se velika katastrofa svjetskog rata, proširila kao velika nesreća svijeta tijekom posljednjih četiri do pet godina. Stalno se iznova osvrćemo - mislim da svaka budna duša mora - na ono što je izvana dovelo do ove strašne katastrofe za čovječanstvo. Promatramo tijek ove katastrofe i ono što se iz toga pojavilo kao događaji u širokim svjetskim oblastima. Jedna stvar trebala bi biti upečatljiva svakoj probuđenoj duši. Razmotrimo neobičnu činjenicu da je ova svjetska ratna katastrofa, naprimjer, pogodila Srednju Europu i da - doista je tako - nitko ne želi znati kako su se te stvari zapravo dogodile. Ljudi se pitanju kako su se stvari dogodile, krive jednu ili drugu osobu, ali u konačnici, kada otkriju da je krivo ovo ili ono, uvijek si kažu: ne može biti tako, mora biti nešto drugo u igri.
Ljudi sebi govore: veliki socijalni pokret proizašao je iz ove svjetske ratne katastrofe. Ljudi - bili oni članovi stranke ili ne - pokušavaju shvatiti što zapravo treba napraviti unutar ove socijalne katastrofe. Sve misli koje ljudi imaju o tome, zapravo su tek mumije misli u usporedbi sa samim događajima; misli koje su potpuno neadekvatne snazi događaja i njihovoj pravoj prirodi. A ako se pogleda još pažljivije, posebno sada, s objavljivanjem raznim memoara brojnih ljudi koji su naizgled izravno uključeni u nastanak ove globalne katastrofe, čovjek se mora zapitati, na temelju onoga što ti ljudi pišu: jesu li doista bili uronjeni u događaje prije četiri ili pet godina? Jesu li zapravo znali što rade? Jesu li imali ikakve naznake o implikacijama onoga što je njihov razum skovao? Sve više ljudi mora danas priznati, nešto poput priznanja ruskog ministra Suhomlinova, koji je, misleći na tri ili četiri sata kada mu je bilo najteže donositi važne odluke, na sudu rekao: Mora da tada nisam bio pri zdravoj pameti, mora da sam bio lud!
Takvi događaji govore mnogo. I ukazuju na to da je mentalna zbunjenost zahvatila najšire krugove uključenih. I tko god zaista ima sposobnost vidjeti strašnu prirodu trenutnih svjetskih događaja, doći će do ove spoznaje - i sve će više ljudi dolaziti do ove spoznaje: moralno, nije toliko propušteno, koliko intelektualno, zbog nemogućnosti da se nekako prozre svjetske događaje. Ni danas nije drugačije. Kako bespomoćno, u biti, stoji velika većina čovječanstva pred svjetskim događajima koji su se odvijali. Mora se postaviti najozbiljnije pitanje: koji je temeljni uzrok? - Postoji temeljni uzrok koji je izvanredno teško shvatiti, posebno u naše doba koje je toliko prožeto materijalizmom: da upravo od tog ključnog trenutka u povijesti svijeta, kada je val materijalizma dosegao vrhunac, najjača duhovna sila iz duhovnog svijeta koja je ikada pokušala ući u ljudski život, sada pokušava ući u ljudski život. To je karakteristično u naše vrijeme. Od početka posljednje trećine 19. stoljeća, duh, duhovni svijet, svim silama pokušava se otkriti ljudima. Ali ljudi su postupno došli do točke u svom razvoju, gdje žele koristiti samo fizičko tijelo kao alat za primanje svega u svijetu. Vođeni materijalističkim svjetonazorom, navikli su se, čak i teoretski, na gledanje da je fizički mozak alat za mišljenje, čak i za osjećanje, pa čak i za volju. Sebe su uvjerili da je fizičko tijelo alat za sav duhovni život. I to nije bilo bez razloga. Imali su dobar razlog, naime da su tijekom ljudskog razvoja ljudi postupno došli do toga da mogu koristiti samo fizičko tijelo, doista se korak po korak dogodilo da se samo fizičko tijelo, može koristiti kao alat za duhovnu aktivnost. I tako danas stojimo na beskrajno važnom raskrižju, gdje se, s jedne strane, duhovni svijet želi otkriti kao u oluji, a gdje, s druge strane, ljudi moraju naći snagu da se probiju iz svoje najdublje zapletenosti u materijalni svijet do primanja novih duhovnih objava.
Čovječanstvo se danas suočava s najvećim testom svoje snage: testom sposobnosti da slobodno teži prema gore, prema duhu koji čovječanstvu dolazi sam od sebe, ako se ljudi od njega ne zatvore. Ali prošlo je vrijeme kada se duh mogao otkriti čovječanstvu kroz razne podsvjesne i nesvjesne procese. Došlo je vrijeme, kada ljudi moraju primiti svijetlo duha kroz slobodno, unutarnje djelovanje. I sva zbunjenost i neizvjesnost u kojoj ljudi danas žive, proizlaze iz činjenice da sada moraju primiti nešto što još ne žele primiti: potpuno novo razumijevanje stvari.
U ovoj strašnoj, užasnoj katastrofi svjetskog rata, divljao je stari način razmišljanja, stari način gledanja na svjetske događaje, a beskrajno značajni znaci ove katastrofe ne znače ništa dugo nego: pokušajte preispitati, isprobati novi način gledanja na svijet, jer stari način može dovesti samo do kaosa i zbrke. To se konačno mora prepoznati: vodeće osobe iz 1914. godine dosegle su točku u kojoj se ništa nije moglo postići starim razumijevanjem. Zato su čovječanstvo odveli u nesreću. Ova činjenica mora biti duboko upisana u ljudskoj duši, inače neće moći donijeti snažnu, moćnu odluku da istinski, iz unutarnje slobode, prihvati duh i njegov život. Doista, žalosna stvar u neposrednoj sadašnjosti jest to, što posvuda vidimo stvari koje se otkrivaju a koje se ne mogu razumjeti postojećim svjetonazorima i životnim filozofijama. Ali ljudi se drže tih starih svjetonazora i životnih filozofija i odbijaju prihvatiti potpuno nove načine gledanja na stvari. Antropozofski svjetonazor imao je za cilj pripremiti čovječanstvo da dođe do tih novih načina gledanja na svijet. U biti, ovaj antropozofski svjetonazor nije imao drugih stvarnih protivnika osim samozadovoljstva, inercija unutarnjeg čovjeka, koji ne može sakupiti najdublje snage svoje duše da se suoči s valom duhovnosti koji se u naše vrijeme tako snažno razbija o nas.
Ono što sam ranije rekao: da se ljudi nisu naviknuli koristiti bilo što osim svog fizičkog tijela za mišljenje, u konačnici dovodi do materijalističkog svjetonazora. Sada, postoji jedna stvar u sadašnjosti koju apsolutno moramo razumjeti. Priroda, kako je proučava današnja trijumfalna prirodna znanost, može se razumjeti instrumentom fizičkog mozga, fizičkog tijela općenito. Ali ljudski život ne može se razumjeti instrumentom fizičkog tijela. Taj ljudski život može se razumjeti samo ako se čovjek može uzdići do načina razmišljanja koji ne proizlazi isključivo iz fizičkog tijela. I upravo takvu vrstu razmišljanja treba njegovati kroz antropozofski svjetonazor. Naravno, ljudi kažu: da, antropozofski svjetonazor, ono što piše u knjigama, čovjek to ne razumije. - I čovjek im vjeruje kada kažu da to ne razumiju. Ali što to znači da to ne razumiju? To ne znači ništa drugo nego: za razumijevanje želim koristiti samo svoj fizički mozak; ne želim naučiti nijedan način razmišljanja osim onog koji se lijeno može osloniti na fizički mozak. Naravno, antropozofski svjetonazor ne može se razumjeti takvom vrstom razmišljanja. Ne da netko mora biti vidovit da bi ga razumio, već se mora prakticirati mišljenje koje nije vezano za fizički mozak. I ono što je prisutno u antropozofskoj literaturi, što se može razumjeti zdravim razumom - a zdrav razum nije vezan za mozak, samo bolesni, materijalistički razum jest - što se može razumjeti zdravim razumom, postupno trenira takvo mišljenje, takvo osjećanje, takvu volju, da su to mišljenje, osjećanje i volja, odgovarajući za sadašnje događaje. Možete to tumačiti kako želite, ali ovako je: ono što sadašnjost zahtijeva od nas ne može se shvatiti instrumentom fizičkog tijela: mora se shvatiti instrumentom eterskog tijela, onog tijela koje, kao tijelo formativnih sila, leži u osnovi fizičkog tijela.
Dolazeći duhovni svijet, koji se želi otkriti čovječanstvu, zapravo nalazi svoj izraz samo kroz prilično nesvjesne osjećaje. Kada ljudi kažu da ne razumiju znanost duha, to je zapravo samo izgovor. Ljudi od toga imaju užasan strah. Samo zato što ljudi ne žele priznati taj strah od duhovnog svijeta, kažu da ne razumiju znanost duha, ili da nije logična, ili neki drugi izgovor koji odaberu. U istini, boje se toga, i stoga biraju svakakve stvari kako bi pobjegli upravo od velikih, moćnih problema. Kako su ljudi sretni kada mogu pobjeći od velikih zadataka, zagonetki današnjeg života! Možda netko govori o važnim suvremenim problemima iz jedne ili druge perspektive, ali ljudima je tada neugodno. Onda su međutim, gledali Ibsenove drame, u kojima se pojavljuje nešto od velikih problema sadašnjice. Ali nisu u to morali vjerovati, jer to je 'samo' umjetnost. Kada se raspravlja o izravnom prodiranju duhovnog svijeta u fizički, za ljude je to neugodno. Björnson se također bavio takvim temama u svojim dramama; ali tamo se nije trebalo vjerovati u to, to je bila 'samo' umjetnost. Ljudi su se užasavali shvaćanja tih stvari ozbiljno. I opet: klasni antagonizmi, jaz između vladajućih klasa i proleterskih klasa, postajao je sve veći. Socijalno pitanje predstavljalo je zagonetku. Ljudi su pričali o toj zagonetci, ali bilo im je neugodno. Ali ljudi su išli u kazalište i gledali Hauptmannove 'Weber'; tamo se nije trebalo zauzeti ozbiljan stav, već se moglo iznutra postati uznemiren onim što je postojalo kao ponor u čovječanstvu, bez potrebe za zauzimanjem stava, jer je to bila 'samo' umjetnost i tako dalje. Ljudi su se sklanjali u nešto što nisu morali shvaćati ozbiljno. To je karakteristična pojava suvremene psihologije. Ali što se krije iza ove karakteristične pojave suvremene psihologije? Iza činjenice se krije da su se ljudi trebali truditi, na temelju sklonosti duhovnog svijeta da se otkrije, shvatiti ozbiljnost određenih stvari koje se ne mogu shvatiti instrumentom fizičkog tijela, stvari koje se mogu shvatiti samo imaginativnim snagama, baš kao što se i sama umjetnost može shvatiti samo imaginativnim snagama. Ljudsko fizičko tijelo strukturirano je poput produkta prirode; ljudsko etersko tijelo strukturirano je poput produkta umjetnosti, poput prave skulpture, samo što je u stalnom pokretu. I ono što ljudi inače primaju, na svoje zadovoljstvo, u percepciji umjetnosti, mora se sažeti, mora se osvijetliti, mora postati ozbiljno promišljanje: imaginacija, inspiracija, intuicija. Tada ljudi razumiju ono što im se danas želi otkriti. Jer iza današnjih događaja krije se ono što se može razumjeti samo duhovno. Treba duboko osjetiti i osjećati kako se ono što želi ući u sadašnji svijet kao duhovno otkrivenje, može shvatiti samo kroz samu znanost duha, to jest kroz mišljenje i osjećanje i one unutarnje impulse volje koji se mogu njegovati kroz znanost duha, koji teku u istom području u kojem se, kao puka refleksija, odvija umjetničko.
U svoje vrijeme, pokušao sam skrenuti pozornost na nešto u jednoj oblasti što je danas prijeko potrebno. Naravno, to nije shvaćeno zbog filistarstva i snobizma naše znanosti, zbog monstruozne prirode onoga što je sada službena sveučilišna znanost. U svojoj 'Filozofiji slobode' objavljenoj 1894, posvetio sam poglavlje 'Moralnoj fantaziji'. Rječnikom znanosti duha, moglo bi se reći: imaginativni moralni impuls. Želio sam istaknuti da oblast, koja se prije shvaćala samo kao umjetničko u fantaziji, sada čovječanstvo nužno mora ozbiljno shvatiti, jer je to stupanj do kojeg se ljudi moraju uzdići kako bi apsorbirali nadosjetilno, koje se ne može shvatiti mozgom. Barem što se tiče shvaćanja moralnog, početkom devedesetih, htio sam istaknuti da se nadosjetilno mora shvatiti ozbiljno. To su stvari koje bi čovjek danas trebao osjetiti. Trebao bi imati osjećaj da misli, unutarnji impulsi duše, koje je nosio do katastrofe svjetskog rata i u vrijeme društvenih previranja, više nisu korisni, da su mu potrebni novi impulsi. Ako se danas dođe s novim impulsom, onda se taj impuls najmanje razumije. Jer se dolazi s impulsom koji je živ izvučen iz duhovnog svijeta kao lijek za bolesti našeg vremena. Ljudi cvile s lijeve strane, cvile s desne strane, i svi u zboru cvile zajedno, od krajnje desnice do krajnje ljevice, otkrivajući da je sve to nešto što ne razumiju. Naravno, čovjek to ne razumije ako se drži starih načina razmišljanja. Ali danas je bitno da ne ostanemo zaglavljeni u starim načinima razmišljanja, već da iznutra transformiramo i preoblikujemo cijelu svoju dušu. Sve vanjske revolucije - bez obzira koliko su u skladu sa željama jedne ili druge stranke - vodit će u najgoru slijepu ulicu i donijeti najveću bijedu čovječanstvu, osim ako te vanjske revolucionarne pokrete današnjice ne osvijetli unutarnja revolucija duše, koja se odvija udaljavanjem od uranjanja u čisto materijalistički svjetonazor, i prema primanju novog duhovnog vala koji želi prodrijeti u razvoj čovječanstva kao novo otkrivenje. Revolucija od materije do duha, jedina je istinski korisna revolucija, a sve ostale revolucije su samo dječje bolesti - šarlah, ospice, preteče onoga što se želi roditi zdravo u pojavi duha u sadašnjosti.
Snažna unutarnja odluka je danas doista nužna kako bismo bili dorasli onome što sadašnjost zahtijeva od ljudi. I uzmimo u obzir sa svom ozbiljnošću, da je to duhovni svijet koji želi prodrijeti u naš, da se od nas traži da: osiguramo duhovne snage na kojima bismo trebali temeljiti svoje odluke, svoja djela, cijeli svoj način razmišljanja. To se od nas traži! U takvim vremenima mnogo se toga mijenja. Ovdje bih ponovno mogao ukazati na simptom, koji će, kada se o njemu govori, opet zvučati paradoksalno, ali koji je, gledano iz unutarnje, duhovne perspektive, od najveće važnosti. Kao što znamo iz znanosti duha, osim našeg fizičkog tijela i našeg eterskog tijela - o kojem sam upravo govorio kao o instrumentu potrebnom za određeno duhovno razumijevanje onoga što inače služi kao odraz u umjetnosti - u sebi posjedujemo i istinsku dušu. Možete to nazvati astralnim tijelom ili kako god hoćete. To je nešto još duhovnije od eterskog tijela; to je nešto od čega se čovjek, prirodno, još više udaljio tijekom svog fizičkog razvoja nego od svog eterskog tijela. Jer etersko tijelo, kao temelj fizičkog tijela, ima neku vrstu slikovnog oblika, čak i ako je taj slikovni oblik u stalnom pokretu; ali astralno tijelo je zapravo bezoblično. I kada se o njemu govori, govori se samo o slici, za koju se zna da je samo predodžba, jer je u istini bezoblično. Ovo astralno tijelo - ovaj proces odvija se već tri do četiri stoljeća - znatno se promijenilo kod modernih ljudi. Ljudi u prošlosti imali su astralno tijelo relativno još uvijek prožeto i ispunjeno duhovnošću, svim vrstama duhovnih sila; i kakve god duhovne osjećaje i impulse su ti ljudi doživjeli u životu, dolazili su iz ovog duhovnog elementa unutar njihovog astralnog tijela. Sada su astralna tijela u biti postala prazna. Neobično su prazna. A prazna su jer bi, u vremenu kada se duhovni svijet snažno nastoji otkriti izvana, ljudi trebali apsorbirati ovaj vanjski duhovni svijet. Stoga je astralno tijelo postupno postalo prazno. Namijenjeno je da se ponovno napuni onim što se manifestira izvana. To ima vrlo specifičan učinak na pojedinca. A sada dolazim do činjenice koja će - kao što sam već rekao - izgledati prilično paradoksalno kada se iznese, baš poput melankoličnog lica djeteta. Ali to je ipak činjenica.
Najvažniji događaj u genezi katastrofe svjetskog rata, utoliko što je to bilo u Berlinu, događa se 1. kolovoza, između poslijepodneva i večeri, otprilike između petnaest minuta do četiri poslijepodne, i jedanaest do dvanaest navečer. Uključeni su bili razni ljudi, naravno ljudi materijalističke sadašnjosti. To je najnepovoljniji trenutak koji se može zamisliti za ljudsku dušu kada treba donositi odluke, posebno ako ta duša donosi te odluke iz materijalističkog načina razmišljanja. Jer smo ušli u vrlo, vrlo ključnu prekretnicu u razvoju čovječanstva. Današnji čovjek ne može donositi nikakve racionalne odluke osim ako - koliko god čudno zvučalo, ali istina je, i tu istinu će čovječanstvo sve više prepoznavati kroz vanjske događaje - se prvo s njima ne probudi ujutro. Tada ih ne mora imati u svijesti. Ali u svojoj podsvijesti čovjek tijekom noći prolazi kroz ono što će doživjeti sljedeći dan. Još nije u točki u kojoj to može predvidjeti na proročki način, ali to nije poanta. Ako, međutim, imate misao u pola četiri, u šest - već ste je imali tijekom noći; ona se ponovno pojavljuje u vama. Ako se, s druge strane, pojavi misao koja nije začeta već tijekom noći, koja nije izvučena iz događaja dana, onda se više ne može smatrati racionalnom za modernog čovjeka. Moderni čovjek ovisi upravo o crpljenju svojih najvažnijih impulsa iz duhovnog svijeta. Najvažniji impulsi za čovjeka uopće ne dolaze iz fizičkog svijeta. U određenom smislu, sada smo prisiljeni biti iracionalni ako se ne obraćamo tom zajedništvu s duhovnim svijetom. Kada je naše astralno tijelo noću slobodno, izvan fizičkog i eterskog tijela, u zajedništvu s duhovnim svijetom, u njemu se događaju najvažnije stvari; tada je ono pripremljeno za razum dana više nego što je to bilo za naše pretke. Stoga bi trenutak buđenja trebao biti svet za modernog čovjeka, jer bi trebao osjećati: izlazim iz duhovnog svijeta, ulazim u fizički svijet. I sve što je dobro, sve što me čini sposobnim biti racionalno ljudsko biće, iskusio sam kroz svoju interakciju s duhovnim svijetom od uspavljivanja do buđenja, kroz svoju interakciju s umrlima koje sam poznavao za života, koji su umrli prije mene, ukratko, kroz svoju interakciju s onima koji sada nisu u fizičkom tijelu, kada sam s njima u čisto duhovnom svijetu. I iz tog iskustva u duhovnom, trebao bih za sebe izvući temeljni osjećaj svetosti trenutka buđenja. Tada će se taj osjećaj izlijevati na mene tijekom cijelog dana, dopuštajući mi da si u jednom trenutku kažem: ovdje će mi pomoći duhovni impuls - a u drugom: ovdje mi ništa neće pomoći; sve je neodlučeno; to se može odlučiti tek sutra.
Ovo je jedan od načina vođenja duhovnog života, kada se duhovni čimbenici istinski uzmu u obzir. Naravno, ljudi u materijalističkom dobu ne uzimaju u obzir duhovne čimbenike jer uvijek misle da su 'pametni'. Vjeruju da s instrumentom fizičkog tijela imaju sve što im je potrebno da budu pametni. Ne razmatraju ono što može biti kada se odvoje od fizičkog tijela i u svom astralnom tijelu povežu s duhovnim svijetom. Samo volja za vođenjem duhovnog života, volja da dopustimo duhovnim odlukama i impulsima da igraju ulogu u našim fizičkim postupcima, može istinski izliječiti čovječanstvo.
To je ono što bi ljudi danas trebali temeljito razmotriti. Jer antropozofski svjetonazor ne može se sastojati od jednostavnog upijanja zbirke apstraktnih koncepata, promatranja istih kao svojevrsnog katekizma temeljenog na njihovom apstraktnom sadržaju, i zatim od zadovoljstva što imamo drugačiji svjetonazor od drugih. Ne, antropozofski svjetonazor mora se sastojati od toga da cijelo naše mišljenje postane drugačije, cijelo naše osjećanje postane drugačije, od tog velikog trenutka buđenja koji se događa u nama, tako da znamo: moramo dopustiti da naš život bude osvijetljen duhom. A nesreća današnjeg čovječanstva, dogodila se zato što je odbacivanje volje za prihvaćanjem duhovnog, dovedeno do najvišeg stupnja. Nikada nijedan događaj nije nastao iz tako vanjskih, iz tako materijalnih razloga, kao ova katastrofa svjetskog rata. I zato je postao tako strašan. Iz njega bi ljudi trebali naučiti da su u ovu katastrofu dovedeni svojim prijašnjim mišljenjem, osjećanjem i voljom, i da joj neće izbjeći - čak i ako poprimi druge oblike - dok ne poduzmu unutarnju transformaciju, unutarnju preobrazbu svoje duše sa smjelošću i odlučnošću.
Činjenice koje sam vam predstavio, su zaista činjenice: melankolična turobnost na dječjim licima, nužnost korištenja našeg eterskog tijela za razumijevanje svijeta i nužnost pozivanja na trenutak buđenja, na ono što sjaji u nama kao ostatak od našeg prethodnog sna, što apelira na naše impulse volje. Dopuštanje duhu da sudjeluje, ono je što je nužno, i sve nužnije, za budući razvoj čovječanstva. Mora se shvatiti da antropozofski svjetonazor nije namijenjen da bude senzacija za duhovne besposličare - a mnogi današnji mistici često nisu ništa više od duhovnih besposličara - da to nije nešto što je samo puki desert života, vanjsko fizičko zadovoljstvo, već nešto povezano s najdubljim impulsima naše kulture. To treba shvatiti. A također i da naša kultura ne može zacijeliti osim ako nije oplođena antropozofskim svjetonazorom. Svatko tko se upoznao s antropozofskim svjetonazorom trebao bi to danas shvatiti.
Ovim sam htio, iz određene perspektive, ukazati na odlučujući trenutak u razvoju svijeta u kojem se čovječanstvo nalazi. Svakako je lako, sudeći prema prevladavajućem načinu razmišljanja, osuditi kao ludost one stvari koje se danas moraju reći kao nešto što je najveća nužda. Ljudi vjeruju da su kršćani, a ipak nisu shvatili, da je ono što je mudrost pred ljudima često ludost pred Bogom, i da sva ludost, možda čak i glupost i ludost, pred ljudima, može ipak biti mudrost pred Bogom, doista, ljudi danas lako zaboravljaju unutarnje impulse stvari, i drže se površnosti fraza. Ako danas razgovarate s ljudima i kažete 'Krist' ili 'Christus' ili 'Isus' nakon svake pete riječi, govorite 'kršćanski', čak i ako kažete nešto inače sasvim nekršćanski. Ali ako vjerujete da proglašavate ono što Krist danas stavlja u naše duše, i uzmete u obzir izreku, koja je na koncu preuzeta u kršćanstvu: "Ne izgovaraj ime Boga svoga uzalud", onda ljudi to smatraju nekršćanskim. Jer ljudi brbljaju o Deset zapovijedi, stalno izgovaraju ime svog Boga uzalud, i upravo time se posebno smatraju kršćanima. Isto tako, netko se ne smatra pravim 'Nijemcem' ako stalno ne koristi riječ 'Nijemac'. Danas je najvažnije prepoznati kako su najdublje snage njemačkog nacionalnog identiteta zgažene u posljednjih trideset godina i kako ih se mora oživjeti upravo duhovnim produbljivanjem.
Gledamo na zapad i nalazimo kulturu koja teži potpunoj materijalizaciji, kulturu koja ipak posjeduje određenu unutarnju sigurnost instinkta i stoga se ne može utopiti u materijalizmu. I gledamo na istok i nalazimo kulturu koja prezire sve zapadno, uključujući i nas, jer se ova istočna kultura još uvijek drži drevne duhovnosti, drevnog duha i na određeni način obnavlja taj drevni duh. I stojimo točno usred toga, pozvani pronaći pravi put između zapadnog materijalizma i istočnog spiritualizma, koji nije pogodan za našu dobrobit. I mi u srcu Europe trebali bismo postati svjesni velikog osjećaja odgovornosti - a također i toga koliko smo taj osjećaj odgovornosti izgubili u posljednjim desetljećima. Duhovni život, što je postao? Privjesak državnog života, privjesak ekonomskog života. Država, kao upravitelj duhovnog života, posebno obrazovanja, uništila je naš duhovni život. Ekonomski život, koji nas hrani, dodatno ga je uništio. Potreban nam je slobodan duhovni život, jer samo u slobodan duhovni život možemo istinski usaditi ono što duhovni svijet želi otkriti čovječanstvu. Ovaj val duhovnog života, mora sići! Nikada se neće otkriti službeniku, državnom profesoru ili onome tko je samo radnik u ekonomskom životu u duhovnoj sferi; samo onome tko se svakodnevno mora boriti s duhovnim životom, tko stoji unutar slobodnog duhovnog života. Sam tijek povijesti, zahtijeva oslobođenje duhovnog života od okova države i ekonomije.
Ove stvari, koje se danas također proglašavaju u drugačijem obliku kroz program 'trostrukog socijalnog organizma', danas su kršćanstvo; to su duhovne objave odjevene u vanjski oblik. To je ono što ljudima treba, ono što nudi pravi temelj i stvarnu mogućnost za preispitivanje i ponovno učenje, što je čovječanstvu toliko potrebno. Morali smo ratovati protiv zemlje koja posjeduje instinktivni politički život visoko usavršen i koja je dugo imala mnogo kolonija i svoju industrijalizaciju povezanu s tim kolonijama. Ratovali smo kao zemlja čija se industrijalizacija tek počela pojavljivati, zemlja koja je tek težila kolonijama. Za taj pothvat trebao nam je duh, a nitko nije počinio veći grijeh protiv duha od onog koji je vodio ekonomski život Njemačke posljednja tri desetljeća. Jer program je tu bio: odbacivanje duhovnog života, prepuštanje pukom slučaju, neduhovnom slučaju. Kao da je duh svijeta njemačkom narodu htio dati najveću lekciju nametanjem najvećeg testa, i tako jest. Ovom narodu trebalo je biti pokazano da ne može bez duha. I ovaj će narod morati shvatiti da ne može bez duha. Ali čini se da će im biti teško shvatiti da ne mogu bez duha, jer su još uvijek skloni osuđivati sve osim nedostatka svijesti o svojoj odgovornosti prema duhu. Stvari koje se ovih dana tako žalosno odvijaju na ovom području, potpuni nedostatak svijesti o tome koliko su oni kojima je povjerena sudbina njemačkog naroda neprikladni da ga vode, oni kojima je to povjereno u odnosu na zapad, koliko je cijela ova ekspedicija besmislena za one koji su nju uključeni i volja da se ne ispita, da se ne pogleda što se događa - to je još uvijek svjedočanstvo sna duša koje su si odavno trebale reći: ono što se dogodilo u Versaillesu, oni koji su od nas poslani, neprikladni su, koliko je moguće neprikladni, za razumijevanje sadašnjeg trenutka u svjetskoj povijesti. Ali takve će se stvari pravilno procijeniti tek kada se osvijesti vlastita odgovornost prema duhu, kada se prepozna da se živi u najvećem trenutku svjetske povijesti i da se ima obveza da se stvari ne shvaćaju olako u općem smislu, već da se shvate ozbiljno. Ali u određenim područjima, danas se može pričati i pričati, nema koristi, i svakako je najlakše reći da će se oni koji su na svojim položajima pobrinuti za to. Oni koji su danas postavljeni na svoje položaje sa starim načinima razmišljanja, bili oni stari aristokrati, dekadentni aristokrati ili marksistički socijalisti koji ne znaju ništa o svijetu, koji su najviše upili nešto iz Marxovog 'Kapitala', bili oni ovo ili ono: ako ne pronađu volju da provedu to obraćenje duša na novo mišljenje, onda neće doći do spasenja. Revolucija od 9. studenog 1918. nije bila revolucija. Jer ono što se promijenilo je samo vanjski aspekt. Ono što se promijenilo, najočitije je kod onih koji sada nose vanjski aspekt umjesto onih koji su ga prije nosili. Te se stvari moraju vidjeti u svojim temeljima. Ali za to su potrebne misli. Za te misli treba imati dobru volju, a ta će dobra volja doći samo kada je njegujemo kroz okupiranost s duhovnim svijetom. Stoga je ova okupiranost duhovnim svijetom ono što čovječanstvu danas treba - jedini pravi melem.
To sam vam htio predstaviti nakon što nam se pružila prilika da ovdje ponovno razgovaramo, u obliku u kojem se mora predstaviti u svjetlu aktualnih događaja i donijeti vašim srcima, kako bi se unutar našeg antropozofskog pokreta, sve više i više i u sve širim krugovima, mogla pojaviti ta težnja koja ne samo da pojedincu može dati unutarnji mir, već koja može donijeti plodove za kulturni život cijelog čovječanstva.
Na moje najdublje zadovoljstvo, vidim koliko je ovdje više prijatelja našeg antropozofskog pokreta nego prije godinu dana. Neka duh koji vibrira u današnjem svijetu i ljudskom razvoju, donese priljev barem jednakog, ili čak i većeg broja članova svake godine. Jer u što više ljudskih duša ovaj duh usadi uvjerenje u ovaj novi način mišljenja, osjećanja i volje, te u ovaj novi osjećaj odgovornosti, to će biti bolje.