.- ŠESTO PREDAVANJE, Berlin, 12. rujna 1919.
Uspon krilatica. Gašenje i ponovno dobivanje interesa triju sljedećih najviših hijerarhija u čovječanstvu. Proročko obrazovanje. Nesvjesno prelaženje praga od strane čovječanstva. Trostruki društveni poredak. Apel na volju da se prevlada mehanizacija duha, vegetizacija duše i animalizam tijela.
Danas, dok vam se u ovom prostoru po prvi puta obraćam o antropozofiji, prije svega želim izraziti osjećaj zahvalnosti prema onim dragim prijateljima koji su se, u vrijeme kada ja sam nisam mogao ostati ovdje u Berlinu, posvetili stvaranju ovog prostora, koji će služiti našim antropozofskim razmatranjima i radu. Jer danas je vrijeme, u kojem ljudska duša prvenstveno mora biti sklona velikim, sveobuhvatnim događajima u stvarima svijeta i u razvoju čovječanstva. Ti veliki, sveobuhvatni događaji i sadašnja previranja toliko zaokupljaju našu volju ako želimo razumjeti svoje mjesto kao ljudskih bića unutar svjetskih poslova da ne možemo, kao što se ponekad događalo u ranijim, mirnijim, ili barem naizgled mirnijim vremenima, posvetiti istu pažnju tako lijepim vanjskim događajima kao što je uspostavljanje prostora posvećenog idejnim, duhovnim ciljevima - prostora da ljudi u njemu mogu surađivati kao što to čine u svom socijalnom životu. Međutim, nakon pravilnog razmatranja, doista postoji određena veza između velikih događaja i uspostavljanja takvog prostora. Jer značajni zahtjevi povijesnog razvoja čovječanstva, neizbježno će dovesti do situacije u kojoj će se ono što su ljudi tražili u smislu ljepote, u smislu umjetničkog izražavanja za svoje privatne živote, sve više morati pomicati prema onim prostorima koje ljudi ne zauzimaju za svoje sebične ciljeve, već u kojima socijalno komuniciraju. Bilo bi teško razumjeti koji će se budući ciljevi pojaviti u razvoju čovječanstva, ako bismo ih prosuđivali prema onome kako se ponekad čini da se pojavljuju danas. Socijalni pokret sadašnjosti ne samo da često posjeduje više 'demokratski' karakter - čiju privremenu prirodu samo treba ispravno razumjeti, kako se ne bi pogrešno procijenilo što taj više demokratski karakter zapravo sadrži - već ovaj socijalni pokret u sebi nosi i nešto što bi već moglo izazvati strah u ljudima: ljepota, ona koja prožima našu zemaljsku kulturu kao umjetnost, ne bi u budućnosti naišla na isto razumijevanje kao u prošlosti, kada su se materijalno privilegirani krugovi mogli posvetiti njegovanju ljepote!
Prijelazno razdoblje može dovesti do blagog pada naše prijemčivosti za ljepotu. Ali posebno kada se učvrsti više socijalno oblikovan način našeg življenja, bit će bitno da se i vanjski prostorni i vremenski događaji svojim ukusom prilagode ljepoti; inače bi čovječanstvo degeneriralo u filistarstvo i malograđanštinu. Stoga, u određenom smislu, jednostavnu ljepotu koju su naši prijatelji ovdje pokušali prilagoditi onome što se treba njegovati u vezi ozbiljnih životnih pitanja, možemo promatrati kao nešto simbolično za velike događaje koji pulsiraju kroz naše vrijeme. I upravo iz takvih osjećaja vjerujem da govorim u skladu sa svima vama kada u ovim ozbiljnim vremenima našim prijateljima najiskrenije zahvaljujem na radu koji je ovdje obavljen. Također bi bilo pogrešno suditi o onome što se trenutno odvija kao 'objektivni događaji' u svijetu, da oni mogu umanjiti vrijednost osobnosti i vrijednost onoga što proizlazi iz osobnog, iz pojedinca. To neće biti slučaj. Posljednja tri ili četiri stoljeća do kraja 19, imala su takav učinak da se, u određenom smislu, čini opravdanim općenito u razvoju čovječanstva, gledati čovjeka kao pukog kotačića u mehanizmu svijeta. Zadatak za neposrednu budućnost bit će da se čovjek izvuče iz ovog mehanizma svijeta. Stoga se već sada može reći: prije svega, veliki pokret sadašnjice uglavnom je potpuno egoistične prirode. Svakako, ljudi teže socijalizmu, ali ni iz čega drugog osim antisocijalnih poriva i instinkata. Ne smijemo previdjeti činjenicu da mi danas težimo socijalizmu zapravo upravo zato što su ljudi postali toliko antisocijalni u svom duševnom razvoju, u samom stanju svoje duše. Kad bi socijalni osjećaj bio samorazumljiv, ne bi bilo potrebe za toliko socijalističkih programa; oni su nastali, u određenom pogledu, samo kao reakcija na antisocijalne osjećaje i sentiment ljudi. Ali upravo u takvom vremenu, u kojem - jer stvari nisu riješene - socijalno nastoji izaći iz egoističnog i antisocijalnog, upravo u takvom vremenu, pogled na ono što je postignuto u plemenitoj, nesebičnoj predanosti idejnom cilju, rođenom iz istinskih, istinitih, nesebičnih ljudskih osjećaja, ima vrlo poseban učinak. I bilo bi dobro ako u ovim ozbiljnim vremenima, ne slavimo samo izvana, već svoje misli okrenemo onome što sam upravo izrazio: koliko je vrijedno, uz sveprisutne egoističke težnje u našem vremenu, pronaći mogućnost da se nešto slično onome što je ovdje stvoreno - iako u malom opsegu - stvori za idejni, duhovni rad. I stoga mi se danas čini najprikladnijim ponuditi razmišljanja koja bi, s jedne strane, trebala biti povezana s ozbiljnošću vremena, kako bismo iz te ozbiljnosti u svoje duše mogli primiti osjećaje koji možda mogu pratiti rad koji će se obavljati u ovim prostorima, sve dok ga zbog okolnosti vremena možemo njegovati, a s druge strane, pustiti da na nas djeluju misli koje, budući su usko povezane s razvojem čovječanstva, mogu biti vrijedne i dostojne, kada uđemo u ovaj prostor, iz zadataka kojima ovaj prostor treba služiti, da se stalno iznova provlače kroz naše duše.
Ako na naše vrijeme gledamo kritički - ne zlonamjerno kritički, ali ipak kritički - ne bismo bili iskreni ako bismo se zavaravali o brojnim strujama propadanja koje vladaju u svim područjima života. Kada razmatramo naše današnje vrijeme, da ne izgubimo iz vida ozbiljnost života, ne smijemo zaboraviti koliko je ono što ljudi obično nose u svojoj svijesti - tako da to izražavaju riječima - uglavnom udaljeno od onoga što je iznutra stvarno i istinito. Čak je i osjećaj o tome koliko riječi izgovaramo koje često odstupaju od istine izgubljena kod velikog dijela naših suvremenika, a umjesto elementarnog izljeva istine iz ljudske duše, na njeno mjesto došla je svjetska krilatica. Jer što najviše karakterizira tu krilaticu? Karakterizira je činjenica da ljudi govore, a da riječ koja izlazi iz njihovih usta nije iznutra povezana - jer povezana može biti samo iznutra - s izvorom istine. Trebamo samo pogledati što je postignuto u posljednje četiri, pet, šest godina u smislu opće neistine koja je prevladava u svijetu, i nećemo moći sumnjati da je to uvelike povećalo udaljavanje svijeta od istinske stvarnosti, da je dovelo do stvaranja krilatica, i ako se ništa ne bi suprotstavilo, nastavilo bi to činiti. I ništa zapravo, nije toliko cvjetalo u posljednje vrijeme, osim širenja krilatica i neistine, kao tolerancija prema neistini, kao sklonost neistini. Svugdje gdje se danas susreću prazne fraze, nalaze se i oni koji su tolerantni prema njihovoj uporabi, prema neistini. Jer ti tolerantni ljudi pitaju: što je ta osoba time mislila? Nije li uvijek imala najbolje namjere? Zar nije vjerovala da uvijek djeluje s najboljim namjerama? - I koliko je, nasuprot tome, malo savjesnog osjećaja za istinu, da je svatko tko otvori usta dužan ozbiljno ispitati razloge za izjavu, i suzdržati se od iznošenja izjave prije nego što to učini. Mora doći vrijeme kada za nekoga neće biti dovoljno reći: imao je dobre namjere; ako je izrekao neistinu. Naprotiv, mora doći vrijeme kada će ljudi osjećati najintenzivniju odgovornost za ispitivanje istine, i kada, čak i ako su u dobroj vjeri rekli nešto što nije odgovaralo činjenicama, neće moći oprostiti sebi, već će biti svjesni činjenice da je za objektivno znanje nebitno vjerujemo li subjektivno da smo rekli istinu ili ne; već da za spoznaju svijeta nipošto nije isto kažemo li u određenom slučaju nešto što je objektivno istinito, odnosno odgovara činjenicama, ili nešto što ne odgovara činjenicama. Upravo će suočen s ozbiljnošću vremena čovjek morati uistinu naučiti što je puka retorika.
Danas mnogi ljudi imaju osjećaj - iako toga nisu u potpunosti svjesni - da im je dopušteno reći što god im odgovara. To je posebno očito, i nastavlja biti vidljivo, u stavovima mnogih ljudi prema aktualnim događajima. Ozbiljni događaji su prošli. Ljudi o tim ozbiljnim događajima sude samo kako im odgovara, a ne prema njihovom istinskom značaju za razvoj čovječanstva. Imali smo suvremenike koji su bili u središtu onoga što se dogodilo u posljednjih četiri ili pet godina, ljude koje su okolnosti dovele na vodeće pozicije u svjetskim poslovima. Te ljude je sustigla sudbina! Ali kako je malo ljudi sklono formirati objektivan sud o tome što se zapravo dogodilo. Kako je malo ljudi sklono pitati se kojim su odabirom, kojim izborom te vodeće osobe u tom ključnom trenutku došle na svoje pozicije moći, na štetu čovječanstva. Pa ipak, danas nije ništa potrebnije nego probiti se, izvan svih subjektivnih mišljenja, prema određenoj objektivnosti u vezi s tim pitanjima. Neki ljudi vjeruju da je danas lako govoriti istinu. Nije lako govoriti istinu, jer istina danas ima toliko neprijatelja i jer, naravno, svatko tko govori istinu brzo dođe u sukob. Jer istinu se danas uvelike prezire.
Posljednjih mjeseci često su mi govorili da su moje izjave iz socijalne oblasti toliko teške za razumjeti, da se ne mogu shvatiti, i stalno sam morao isticati da, doista, upravo razumijevanje ovog socijalnog impulsa, zahtijeva drugačije stanje duše od onog stanja duše koje je prevladavalo u Srednjoj Europi, posebno u posljednjih četiri do pet godina, čak i mnogo ranije, ali koje je doseglo vrhunac u posljednjih četiri do pet godina. U ovih posljednjih četiri do pet godina ljudi su mnogo toga razumjeli; razumjeli su stvari koje ja iskreno nisam. Moglo se pronaći svakakvih izjava od mnogih ljudi, uokvirenih u prekrasne izjave; i ljudi su ih razumjeli. S izravnim osjećajem za istinu, čovjek nije mogao shvatiti takve izjave; ali ljudi su ih ipak razumjeli. Jer im je bilo naređeno da ih razumiju: naredba je došla iz Velikog stožera. To su sve razumjeli. Ali sada je potrebno da se stvari razumiju ne iz poslušnosti, već iz vlastite slobodne duše. Možda ljudi tu osobinu moraju ponovno steći. Posljednjih četiri ili pet godina je na ozbiljan način pokazalo da ljudi to moraju ponovno steći. I u usporedbi s onim na što su se ljudi navikli posljednjih četiri ili pet godina, zaista nije ugodna dužnost govoriti istinu, prvo zato što je istina ozbiljna, a drugo zato što ljudi tako loše prihvaćaju istinu.
Doći će vremena koja će na naše vrijeme gledati na vrlo poseban način. Čovjekove obveze u sadašnjosti su mnogo drugačije, nego u nedavnoj prošlosti. Stoga možemo, u određenom smislu, već početi zamišljati kako će buduće generacije gledati na ono što se događa u našem vremenu.
U naše vrijeme, ljudi će morati naučiti usmjeriti svoj pogled, svoj duhovni pogled, još jednom prema gore, prema velikim prekretnicama, prema velikim impulsima čovjekovog razvoja na Zemlji. Jedna takva transformacija započela je sredinom 15. stoljeća kršćanske ere. U našoj antropozofski orijentiranoj znanosti duha, nazivamo je početkom pete post atlantske kulturne epohe i znamo da ona ima potpuno drugačiji karakter u usporedbi s ranijom, grčko-rimskom kulturnom epohom, koja je započela u 8. stoljeću prije Krista, a završila u 15. stoljeću poslije Krista. Ljudi, kroz ono što se danas predstavlja kao konvencionalna mudrost i naziva poviješću, ne uspijevaju prepoznati ogromnu razliku u raspoloženju ljudske duše u, recimo 10. stoljeću, i onim stoljećima koja su započela sredinom petnaestog. Novo raspoloženje duše i stanje duše prodrli su u čovječanstvo, a što je zapravo istinski ušlo u ljudski razvoj, možemo razumjeti samo ako pogled usmjerimo prema gore, prema silama koje djeluju u samim događajima čovječanstva, prema silama koje su odigrale ulogu, naprimjer, u prevratima sredinom 15. stoljeća. U naše vrijeme - prošlo je nekoliko stoljeća od sredine 15. stoljeća - ono što je preplavilo civilizirano čovječanstvo sredinom 15. stoljeća, što se do sada polako razvijalo, sada doseže odlučujuću točku, jer ljudska svijet mora iskoristiti taj odlučujući trenutak.
Danas je vrijeme u kojem čovjek - kako to čini, raspravljat ćemo kasnije - mora u svoju svijest uključiti: ovdje stojim unutar zemaljskog carstva kao ljudsko biće, a izvan mene su tri carstva prirode: životinjsko carstvo, biljno carstvo i mineralno carstvo. Ali kada čovjek danas izgovara ovu rečenicu, sa stajališta sadašnje svijesti, svijesti pete post atlantske epohe, govori samo pola istine. Čovjek koji je živio prije ove epohe još uvijek je mogao reći: izvan mene su životinjsko carstvo, biljno carstvo i mineralno carstvo, jer je pod tim pojmovima shvaćao nešto drugačije nego današnja svijest. Drevni ljudi shvaćali su životinjsko, biljno i mineralno carstvo, kao da njima upravlja duhovno. Moderni ljudi izgubili su tu svijest. Moraju je ponovno otkriti promatrajući tri carstva i shvaćajući: kao što smo dolje povezani s tri carstva - životinjskim, biljnim i mineralnim carstvom - tako smo i gore povezani s tri carstva anđela, arhanđela i arhaja. Tek tada ne govorimo poluistinu, već punu istinu, kada ne kažemo da gledamo samo dolje na životinjsko, biljno i mineralno carstvo, već i gore na carstvo anđela, arhanđela i arhaja. Kao što naše fizičko tijelo ima određeni odnos prema životinjskom, biljnom i mineralnom carstvu, tako i naše duhovno i duševno biće ima odnos prema onome što čini tri hijerarhije iznad nas. Ali upravo u naše vrijeme, dok drastično mijenjamo naš odnos prema trima carstvima prirode, mijenjamo svoj odnos i prema trima carstvima hijerarhija koje stoje iznad ljudi. Upravo na ovo ozbiljno pitanje ljudskog razvoja želim danas skrenuti vašu pozornost, i držeći se toga najbolje slavimo posvećenje prostora ovog ogranka.
Osvrćući se na ono što se događalo u razvoju čovječanstva tijekom ranijih razdoblja, koja su, u određenom smislu, završila oko sredine 15. stoljeća, moramo reći, ostavljajući sada po strani više hijerarhije: bića anđela, arhanđela i arhaja, oduvijek su se bavila ljudima, kako u mjeri u kojoj ljudi postoje u svojoj egzistenciji između smrti i novog rođenja, tako i u mjeri u kojoj postoje u svojoj egzistenciji ovdje na fizičkom planu. Međutim, angažman ove tri hijerarhije s ljudima je, u određenom smislu, došao do zaključka u našem dobu. Među mnogobrojnim aktivnostima na kojima su bića ove tri hijerarhije bila angažirana, je i ovo: doprinijeti na slici, koja je temelj fizičkog čovjeka na Zemlji, fizičke organizacije čovjeka na Zemlji. U svoju fizičku organizaciju ulazimo rođenjem, u ovoj fizičkoj egzistenciji odrastamo: slika čovječanstva utisnuta je u nas. Ta je slika bila sasvim drugačija u davna vremena ljudskog razvoja: prošla je kroz mnoge promjene. Treba se samo prisjetiti što se pojavljuje kada se osvrnemo na drevna atlantska vremena, ili čak na vrijeme egipatske kulture: ljudi su bili drugačiji u svojoj vanjskoj strukturi. Slika čovječanstva se promijenila, a rad na toj slici bio je odgovornost bića ove tri više hijerarhije. Moglo bi se reći da je među zadacima tih bića bilo razraditi sliku čovjeka, tako da je on prvo imao oblik koji je pokazivao u drevnim lemurskim vremenima, zatim oblik koji je imao u atlantskim vremenima, a potom oblik koji je imao u post atlantskim vremenima. Na taj su način bića ove tri više hijerarhije postupno došla do stvaranja slike koja je temelje današnjeg čovjeka transformirajući starije oblike.
Ali sada je pred nama neobična stvar, i istinsko duhovno promatranje otkriva ovo: formiranjem ove slike čovjeka, bića ove tri hijerarhije su u našem dobu u biti dovršila proces. Ova slika čovjeka, utoliko što je temelj fizičke organizacije ljudi, u biti je završena. Osjetite ovu značajnu činjenicu: bića hijerarhija anđela, arhanđela i arhaja radila su tisućljećima na razvoju slike, i ta slika je ona prema kojoj se razvila fizička organizacija čovjeka. A mi živimo u dobu u kojem ova bića triju viših hijerarhija kažu sebi: radili smo na slici čovjeka, ali smo završili. Smjestili smo ljude u ovaj zemaljski svijet kao fizičke ljude, i sada smo gotovi!
Svatko tko prouči ovu činjenicu duhovnom kontemplacijom, smatrat će posebno uznemirujućim to što je interes bića ove tri više hijerarhije za stvaranje slike čovječanstva u ovom dobu ne samo smanjen, već je i potpuno nestao. Osvrćući se na grčko-rimsko doba, otkriva se da su bića ovih viših hijerarhija imala živo zanimanje za stvaranje fizičke slike čovjeka na Zemlji. Danas ta bića viših hijerarhija u biti više nemaju interesa za to. Osjećaju da su učinila svoje za fizičke ljude na Zemlji. Iz ove perspektive, njihov je interes opao. Ljudi bi to mogli vidjeti kao posebno značajnu činjenicu, onu koja se može vidjeti duboko u ljudskoj prirodi, samo kad bi danas imali vrijeme za slobodno promatranje vanjskih činjenica. Osvrnimo se na primjer, na ranija vremena. Iz onoga što se događalo i iz onoga što nam je predano na način koji nam omogućuje da to prosudimo, možemo si reći: kod ljudi ranijih vremena, određene misli su se javljale kao instinktivno. Doista, oni ljudi kod kojih se određene misli javljaju instinktivno često se nazivaju genijima. Danas u najboljem slučaju vjerujemo da se takve misli javljaju kod nekih ljudi. Malo je genija prisutno u ljudima danas na Zemlji. Jer sile genija više ne proizlaze iz tjelesne organizacije, jer bića viših hijerarhija više ne rade na toj tjelesnoj organizaciji. Izgubili su interes za tjelesno oblikovanje ljudi.
Upravo je to ono što modernog čovjeka, u određenom pogledu, čini tako arogantnim, on je u biti završio što se tiče njegovog tjelesnog razvoja. Ostatak razvoja Zemlje neće moći provesti usavršavanjem svog fizičkog oblika. Iz samog tijela neće proizaći nikakvo daljnje usavršavanje njegove organizacije. Ono što se nekoć instinktivno genijalno izlazilo iz ljudske duše, poteklo je samog iz tijela, i, budući da je to bilo božansko djelo, posjedovalo je organizacijsku silu tijela. Kada je Homer, naprimjer, pisao poeziju, činio je to silom koja je kod Grka istovremeno bila organizacijska sila, oblikujući grčko tijelo. Ono što nastaje, ili može nastati, s takvom konkretnom snagom, istovremeno posjeduje sile koje oblikuju tijelo. Nasuprot tome, ono što danas doživljavamo kao prirodne zakone koje smo formulirali, na koje smo toliko ponosni, uglavnom su apstrakcije, to ne posjeduje sile koje oblikuju tijelo. Stoga razvijamo apstraktne misli koje nisu sposobne upravljati socijalnim životom i apstraktne prirodne zakone, jer bića triju viših hijerarhija više ne djeluju u nama, jer više nemamo organizirajuće misli koje se podižu u nama. Naše duševno biće postalo je apstraktno. Naša duša je u nama doista takva, da je napuštena kroz to, što su samo tijelo napustila bića triju viših hijerarhija.
I važno je, da sada moramo tražiti, iz nas samih, da se ponovno povežemo s aktivnostima bića triju viših hijerarhija. Do sada su nam ta bića dolazila kao ljudima, radila su na nama. Sada mi moramo raditi na samom duševno-duhovnom. I ono što radimo duševno-duhovno, ono što kroz duhovno znanstvena istraživanja otkrivamo iz duhovnog svijeta, postat će nešto unutar naše duše što će ponovno zanimati bića triju viših hijerarhija. Bit će prisutna u mislima i osjećajima koje crpimo iz duhovnog svijeta. Kroz to ćemo ponovno uspostaviti odnose s bićima tih hijerarhija. Ono što se događa u našem vremenu je toliko značajno, da to moramo opisati, kao promjenu u odnosu božanskog svijeta prema svijetu ljudi. Do našeg vremena, bogovi su radili na usavršavanju fizičke slike čovjeka. Ljudi moraju raditi na sadržaju svojih duša, kako bi mogli pronaći put natrag u tri više hijerarhije. Zato je naše vrijeme toliko teško, jer su ljudi toliko ponosni na dovršen tjelesni oblik, i, neovisno o tom tjelesnom obliku - to jest, neovisno o svakom višem svijetu - razvijaju apstraktne misli koje nemaju veze s duhovnim svijetom, i zato je naš pravi zadatak zapravo tražiti tu vezu u sebi, kroz predanost duhovnom znanju i osjećajima prema duhovnom znanju, te razvijati volju iz duhovnog znanja. Samo oni koji duboko osjećaju i dožive ovu veliku transformaciju, koja doduše traje stoljećima, mogu zauzeti pravi položaj unutar svog vremena. Danas se neće postići pravi položaj u našem vremenu vanjskim promatranjem; danas se mora imati mogućnost postići pravi položaj unutarnjim radom na našem unutarnjem biću. Upravo smo ušli u doba duše svijesti, izlazeći iz doba duše intelekta ili uma, što je bilo grčko-rimsko doba. I ta duša svijesti mora se sve više razvijati, kako bića viših hijerarhija više ne bi prodirala u ljude - to bi nam zamagljivalo svijest - već se mi moramo svjesno probijati do njih. To je ono što čini našu punu, svijetlu, jasnu svijest: to probijanje do bića viših hijerarhija. Znanost duha je početak takvog putovanja prema gore, jer nije nastala iz nekog proizvoljnog razloga, već iz uvida u ovu transformaciju u našem vremenu.
Ali ljudi moraju svjesno razvijati i mnoge druge stvari. Ljudi su oduvijek morali živjeti prema karmi, prema velikom zakonu sudbine, ali nisu uvijek imali znanje o tom velikom zakonu. Kako je to onda bilo iznenađujuće kada je Lessingovo 'Erziehung des Menschengeschlechts', iz novijeg duhovnog razvoja, iznijelo svijest o ponovljenim zemaljskim životima. Danas ulazimo u vrijeme kada više ne možemo živjeti kao ljudi s ljudima na isti način kao prije. Vidjeli smo kako više ne možemo živjeti na isti način s bićima triju viših hijerarhija. Ali više ne možemo živjeti ni sa samim ljudima na isti način kao prije. Njihov život se, međutim, proteže u naše vrijeme na način kako se i prije njegovao, ali zanemarujemo svoje obveze prema sadašnjosti ako ne skrenemo pozornost na činjenicu da se mora pojaviti i novi odnos među ljudima. Do sada, moglo bi se reći, ništa nije bilo važno jer se ljudska svijest nije bila obvezna razvijati u prethodnom dobu. Tako su se u ranijim vremenima ljudi susretali bez svijesti: ti, čovječe, u tebi živi duša koja je prošla kroz vrijeme prije rođenja, i, prije toga, kroz još jedan zemaljski život. - Doći će vrijeme, i već sviće, kada bi to bio nedostatak u konstituciji duše ako ne bismo znali da u duši drugog čovjeka živi nešto što je preživjelo iz prethodnog zemaljskog života. Do sada nije bilo važno ako se to nije znalo. Sada počinje vrijeme kada se to ne može više ignorirati. Želim to ilustrirati konkretnim primjerom.
Među stvarima na kojima smo počeli raditi u našem socijalnom životu, pokušali smo osnovati školu rođenu iz istinski novog duha čovječanstva, školu koja je u početku bila povezana s tvornicom cigareta Waldorf-Astoria: Waldorfsku školu. Službeno smo je otvorili prošle nedjelje. To je uslijedilo nakon seminara za učitelje, koji sam imao čast voditi. Primarni fokus tamo bio je na uspostavljanju pedagogije, umjetnosti obrazovanja i poučavanja, koja uzima u obzir činjenicu da u djetetu raste duša, duša koja dolazi iz drugog zemaljskog života. Do sada su čak i učitelji koji su se smatrali naprednima mogli sebi reći: Pred sobom imaš dječju dušu, iz koje proizlaze određene sposobnosti koje imaš obvezu razviti. - Ali oni su više-manje mogli vidjeti samo ono što bi moglo izaći iz tijela. Budući odgajatelj neće moći ispuniti svoj zadatak s ovim pristupom. Morat će imati istančan osjećaj za ono što se u djetetu u razvoju razvija iz prethodnih života, i to će biti velika stvar u budućem obrazovanju, da će se to morati ostvariti. U toj interakciji, prvo se mora oblikovati socijalni odnos, odnos izgrađen na duhovnoj povezanosti s drugim ljudima, utemeljen na svijesti da kada imate osobu pred sobom, pred sobom imate uskrsnulu dušu iz prethodne inkarnacije. Imati ovo kao teoriju izvedenu iz koherentnog svjetonazora, kao učenje o ponovljenim zemaljskim životima, nije dovoljno, naprotiv, ovo učenje mora postati praktično, toliko praktično da može činiti osnovu za nešto poput umjetnosti obrazovanja i poučavanja. To je ono što ovo učenje čini održivim. Stoga je razumljivo da još uvijek postoji ograničena prijemčivost za takve stvari, da se na one ljude koji prepoznaju što je potrebno u našem vremenu, gleda sa sumnjom u pogledu stanja njihovog razuma. A ta potreba ne znači samo izražavanje oblika nekog duhovnog svjetonazora, već stavljanje konkretnih aspekata pod lupu znanja, ne samo ispovijedanje odanosti ovoj ili onoj formuli, već unošenje tog znanja u život čovječanstva. Zatim, u takvoj točci kao što je temelj nove pedagogije, primjećuje se kako se staro i novo sukobljavaju u samom izričaju.
Pokušao sam što je moguće više saznati o tome što se trenutno promiče u području obrazovanja iz različitih perspektiva. Često - navest ću samo jedan primjer - se raspravlja o pitanju: treba li obrazovanje biti formalnije ili praktičnije? Treba li fokus biti na pripremi osobe za određeno zanimanje, kako bi se pravilno integrirala u ovu ili onu struku, ili bi fokus trebao biti više na suštini ljudi, kako bi mogli izvući ono općeljudsko u humanističkom smislu? - Oni koji se bave obrazovanjem opširno su raspravljali o ovom pitanju. To su u stvarnosti, samo riječi, jer toliko je velika razlika između onoga što ljudi govore i onoga što je iznutra shvaćena istina. Je li čovjek išta drugo osim ono u što odraste? Razmotrite ljude koji danas imaju profesije posvećene javnom životu. Kroz što su posvećeni tom životu? To je zato jer su prethodne generacije donijele ovo i ono na svijet. Današnji javni život jednostavno je rezultat onoga što su prethodne generacije donijele. Jesu li učitelji ranijih vremena, dakle, odgajali konkretno, a ne formalno? Svakako, nisu formalno odgajali. Ali to je jedno te isto! Ljudi raspravljaju o stvarima koje su jedno te isto. Pa ipak, važno je nešto drugo: da u ljudima rođenima danas njegujemo sklonosti koje će se razviti u sljedećoj, i onoj nakon nje, generaciji - to jest, da ih proročki odgajamo. Odgajamo li ljude konkretno ili humanistički, to je samo fraza. Ali da moramo proročki odgajati, da moramo predvidjeti kakvi će biti zadaci sljedeće generacije - to je ozbiljno. To je inherentno svijetu.
Ljudima je i danas teško da razumiju takve stvari. Morat će se potruditi da ih razumiju, inače će se sve više zaostajati za općim ljudskim razvojem. To je važno, izvanredno važno. Toga moramo postati svjesni, u najozbiljnijem smislu te riječi, i zato što se moramo povezati s aktivnošću bića viših hijerarhija, a i zato što je potreban novi odnos među ljudima, čak i u području obrazovanja, jer u osobi koja stoji pred nama moramo potaknuti, ne dušu koja sada stoji pred nama, već dušu koja dolazi iz prethodnih zemaljskih života. To ćemo morati imati u svojoj svijesti. Toliko je važno da pronađemo konkretan odnos s duhom. Ako netko samo neto zna o karmi, o ponovljenim zemaljskim životima, o ustrojstvu čovjeka, i to u svojoj glavi nosi kao koncepte, onda je to svakako svjetonazor, teorijski. Ali s ovim teorijskim pristupom danas se ne stiže daleko. Tek kada ovaj teorijski svjetonazor postane život, to je ono što čovječanstvu treba za blisku budućnost.
To bi bile istine o odnosu ljudi prema višim hijerarhijama, istine o karmi. Možemo dodati još i treće. Iz opisa u mojoj knjizi 'Kako se stječe uvid u više svjetove?' znate da kada čovjek ugleda duhovni svijet, da u određenom smislu, mora imati iskustvo poznato kao prelazak praga. Taj prelazak praga u toj sam knjizi opisao ističući kako se tri duševne sposobnosti, koje u ovom životu međusobno djeluju prilično kaotično, organiziraju, kako se moć mišljenja, moć osjećanja i moć volje osamostaljuju. U mnogim aspektima, cijeli tijek života u razvoju čovječanstva, nalikuje tijeku života pojedinog čovjeka. Stvari su samo odgođene. Ono što čovjek svjesno prolazi kada nastoji percipirati duhovni svijet, prelazak praga, u ovoj petoj post atlantskoj epohi cijelo čovječanstvo mora iskusiti nesvjesno. U tome nema izbora; kroz to prolazi nesvjesno. Ne pojedinac, već čovječanstvo u cjelini, i pojedinac zajedno s čovječanstvom. Što to znači?
Ono što je u čovjeku trenutno ujedinjeno u mišljenju, osjećanju i volji, u budućnosti će poprimiti zaseban karakter, manifestirajući se u raznim sferama. Trenutno svjedočimo nesvjesnom prolasku čovječanstva kroz značajna vrata, nešto što moć vidovitosti može lako uočiti. Čovječanstvo doživljava ovaj prelazak praga kroz to što se oblasti mišljenja, osjećanja i volje, razilaze. Međutim, to nam nameće obveze: obvezu oblikovanja vanjskog života na način da ljudi također mogu iskusiti ovu unutarnju transformaciju i u svom vanjskom životu. Kako mišljenje postaje neovisnije u životu čovječanstva, moramo uspostaviti temelj na kojem mišljenje može imati zdrav utjecaj; moramo dalje stvoriti temelj na kojem se osjećaji mogu samostalno razvijati; a također i temelj na kojem se volja može razvijati na zaseban način. Ono što je do sada bilo kaotično i isprepleteno u javnom životu, sada se mora organizirati u tri sfere. Te tri sfere javnog života su: ekonomski život, život vlade ili prava, i kulturni ili duhovni život. Ovaj zahtjev trostruke strukture povezan je s misterijom razvoja čovječanstva u ovom dobu.
Nemojte misliti da je ono što se proglašava trostrukom strukturom neki proizvoljni umišljaj. To je rođeno iz intimnog razumijevanja razvoja čovječanstva, iz onoga što se mora dogoditi ako se cilj tog razvoja ne želi poreći. Zato smo biti zaglibljeni u strašnoj katastrofi svjetskog rata posljednjih godina, jer je teškoća ležala u prepoznavanju cilja koji je duhovne prirode, jer su se ljudi toliko udaljili od toga da čak i priznaju ciljeve takve vrste. Moramo se izvući iz ovog kaosa. Sam tijek ljudskog razvoja nalaže da se moramo izvući iz ovog kaosa. Stoga vjerujem da će nužnost trostrukog socijalnog poretka istinski shvatiti samo oni koji polaze od antropozofskog osjećaja, od razumijevanja onoga što se zapravo događa u razvoju čovječanstva. Ali u današnje vrijeme ljudi nerado priznaju takve stvari. Današnje vrijeme radije se usredotočuje na neposredne zadatke, nego se bavi dubljim misterijama egzistencije.
To je ono što toliko tišti srca onih koji zaviruju u te misterije, jer ljudi malo obraćaju pažnju na ono što je najbitnije. Ali nemoguće je stati na upravo iznesenim mislima. Moglo bi se reći da je svaki pesimizam pogrešan. Stoga, naravno, nije ni svaki optimizam ispravan. Ali apel na volju je ispravan. Nije pitanje hoće li se nešto dogoditi ovako ili onako, već da koristimo volju u smjeru koji diktira razvoj čovječanstva. Moramo se stalno iznova na to podsjećati. Staro doba je prošlo; moramo se s tim pomiriti. Do pravog razumijevanja sadašnjosti možemo doći samo ako imamo pravilan odnos sa starim dobom. Ali novo doba nam ne dopušta da sa starim računamo osim duhovno. Ne smijemo se zavaravati misleći da ono što volimo u starom dobu, želimo prenijeti u novo, već se moramo početi okretati novim djelatnim mislima u našim vanjskim životima. Čovječanstvo danas ima dva puta. Jedan vodi kroz mehaniziranje duha. Duh je u posljednje vrijeme postao vrlo mehanički, posebno u apstraktnim zakonima prirode, koji su potom uvedeni i u socijalni život kao zakoni koji prevladavaju. Mehanizacija duha - vegetizacija duše! Vegetacija spava, a ljudska duša također teži spavanju. Najvažnija iskustva događaju se dok se spava. Najvažniji događaji posljednjih godina doslovno su prespavani. Čak i danas se prespavaju najvažniji događaji.
S mjesta na kojem danas govorim, želio bih reći: u Srednjoj Europi ljudi su dopustili da im vodeće osobe iz dana u dan govore laži, ne obraćajući pažnju, a sada s time nastavljaju. Ljudi danas mogu vidjeti na burzi: marka je već pala za 2,15 centi. Do danas nisam pronašao nijednu osobu koja razumije pad marke u vezi s drugim očitim događajima. Ovih dana samo treba ukazati na tri sloga - sada ih neću otkrivati - i možete pronaći odgovor na pitanje zašto tečaj pada. Ali duše vole spavati, toliko da smo se danas u Srednjoj Europi suočili s velikim razočaranjem, nečim čemu smo se, rekao bih, već radovali - svjedočili smo: žene bi sudjelovale na javnim parlamentarnim izborima, i time bi se razum udvostručio u usporedbi sa starim vremenima. I onda smo vidjeli nacionalnu skupštinu. Ali u usporedbi sa starim Reichstagom razum se nije udvostručio. Vidjeli smo nastavak starih stranaka u vrijeme kad su te stranke trebale potpuno nestati. Teško je i zamisliti što se dogodilo, jer duše spavaju. Mehanizacija duha - vegetizacija duše!
I gledajući prema istoku, vidimo porast animalizacije tijela. Kao što amerikanizacija duha uključuje mehanizaciju duhovnog života, tako i ono što se širi na istoku kao boljševizam, uključuje animalizaciju tijela. Vođeni svojim emocijama, ovi ljudi kritiziraju ovo i ono, ali odbijaju shvatiti pravi život. I tako čovječanstvo danas ima izbor: ići tamo gdje, s jedne strane, pronalazi mehanizaciju duha, vegetizaciju duše, animalizam tijela, ili, s druge strane, može pokušati pronaći put do ponovnog buđenja duha, pronaći to ponovno buđenje duha u impulsima koji odgovaraju dobu duše svijesti, u povezivanju ljudske duše s aktivnošću viših hijerarhija, u prepoznavanju svjesne ljudske duše koja dolazi iz ranijih zemaljskih uvjeta, u trostruki socijalni poredak. Te stvari pripadaju zajedno. I ljudi koji se ujedinjuju u pokretu koji nazivamo pokretom antropozofski orijentirane znanosti duha, trebali bi se osjećati kao jezgra iz koje zrači snaga za socijalnu transformaciju. Jer mnogo toga što dolazi sa drugih strana za socijalnu transformaciju može biti vrlo korisno. Ali na tome se mora raditi: pravo socijalno strukturiranje može doći samo iz duhovnih impulsa. Stoga bi se moglo očekivati da bi najbolje razumijevanje ovih odnosa moglo proizaći iz kruga ljudi koji pripada ovom pokretu.
Sada sam predstavio neke momente koji bi mogli otkriti nešto o potrebama našeg sadašnjeg života, dok govorim ovdje u ovim novim prostorima. Volio bih da je naša proslava u ovim prostorijama odražavala svijest o ovim istinama toliko važnim za razvoj čovječanstva. Jer što više unosimo takvu svijest u naš antropozofski rad, to ga dublje posvećujemo. A prostori će se najbolje posvetiti našim osjećajima crpljenim iz takvih izvora.