.- OSMO PREDAVANJE, Berlin, 14. rujna 1919.
Potpuno uranjanje čovjeka u tijelo. Nužnost razvoja prirodoznanstvenih ideja. Novi obrazovni ideali. Razlike u shvaćanju Krist događaja. Woodrow Wilson i Liga naroda. Novo shvaćanje Krista. Značaj čovjeka za život Zemlje i duhovnog svijeta. Rabindranath Tagore. Entuzijazam među vodećim osobnostima tijekom Svjetskog rata. Ludendorff, Michaelis. Volja za istinom.
Govorio sam o tome kako je sadašnja epoha jedna od onih u povijesnom razvoju čovječanstva, koja čovječanstvu stavlja velike kušnje, iako mnogo toga što se događa kroz te kušnje uglavnom ostaje u podsvijesti ljudskih duša.
Ljudska bića, rekao sam, znaju i moraju znati, što znači prijeći prag u nevidljivi svijet kada prođu neku vrstu inicijacije, kada istinski i svjesno uđu u taj nevidljivi svijet. Nešto slično se događa - naravno, ne od danas do sutra, već tijekom dugih vremenskih razdoblja - sa samim čovječanstvom, u tome što čovječanstvo doživljava kako se međuovisne sile mišljenja, osjećanja i volje, odvajaju, ljušte, slično kao što mišljenje, osjećanje i volja, postaju neovisni upravo kada se prijeđe prag u nadosjetilni svijet. Sve je to povezano sa značajnim promjenama u najdubljoj ljudskoj prirodi, i jedan je od zadataka našeg vremena osvijestiti te promjene u najdubljoj ljudskoj prirodi. Upravo tu sklonost udobnosti ljudi danas, da zapravo ne znaju što se događa s čovječanstvom, taj nepromišljeni život u iluzijama, i, u osnovi, sanjarenja o životu, ono je što se treba prevladati.
Najbolje ćemo razumjeti ono što danas imam reći razmišljajući o činjenicama nadosjetilne egzistencije koje već dugo znamo: kako čovjekovo 'Ja' i njegovo astralno biće, nakon što zaspe, napuštaju fizičko i etersko tijelo, a nakon što se probudi, vraćaju se u njih. To je opća karakteristika, shematska, da tako kažem. Općenito se kaže da se čovjek nakon buđenja vraća u svoje fizičko i etersko tijelo. Ali taj se povratak događa u različitim stupnjevima. Ako uzmemo u obzir, naprimjer, malo, još nezrelo dijete, nikada ne možemo reći da se 'Ja' i astralno tijelo potpuno stapaju s fizičkim i eterskim tijelom, da njihova aktivnost postaje jedno s aktivnošću fizičkog i eterskog tijela. Uvijek postoji, u određenom smislu, nešto u 'Ja' i astralnom tijelu što se ne ujedinjuje s fizičkim i eterskim tijelom. A ako se osvrnemo na ranija razdoblja ljudskog razvoja, na onu važnu, odlučujuću prekretnicu u razvoju čovječanstva, koja, kao što sam rekao, leži sredinom 15. stoljeća, onda možemo reći da se tijekom cijelog ljudskog životnog vijeka, nije događalo potpuno uranjanje 'Ja' i astralnog tijela tijekom budnih sati, tijekom svjesnog budnog razdoblja. Naprotiv, to je izuzetno značajan aspekt razvoja, posebno u našoj post atlantskoj epohi, da se naše duševno i naše duhovno biće, naše 'Ja' i naše astralno tijelo, tek sada mogu potpuno uroniti u fizičko i etersko tijelo, i to sada, otprilike za naše vrijeme - kasnije će se uvjeti donekle promijeniti - nakon dvadeset sedme i dvadeset osme godine. To je duboka misterija u razvoju čovječanstva. Ljudi tek sad doživljavaju ovo potpuno uronjenje u svoja fizička tijela, i to tek nakon što dostignu potpuno zrelu dob od dvadeset i sedam ili dvadeset i osam godina. A što znači ovo potpuno uranjanje u fizičko tijelo? To znači da kroz ovo uranjanje postajemo sposobni razvijati one misli, razvijati ideje koje su bile materijalističke, znanstvene ideje još od vremena Galileja i Kopernika. Za te ideje, za ovo znanstveno gledanje, naše fizičko tijelo je pravi instrument. To se u ranijim vremenima u budnom životu nije moglo postići; stoga je znanstveno razmišljanje bilo odsutno. Ono je u potpunosti vezano za fizičko tijelo. Sve ostalo što sam ovih dana imao za reći o aktivnosti koju čovjek mora razviti u vezi s duhovno znanstvenim uvidom, na takav način da pobudi interes kod bića triju sljedećih viših hijerarhija, kao što sam objasnio, povezano je s tim. U određenom smislu, bića ovih triju hijerarhija dovela su nas do toga da možemo uroniti u svoje fizičko tijelo i tako se znanstveno upoznati s mrtvim, mineralnim vanjskim svijetom.
Jednostavno je zadatak čovječanstva u sadašnjem dobu da bude upoznato s tim stvarima. Bez svijesti o tim stvarima, ljudi, u određenom smislu, prolaze uspavani kroz trenutnu fazu kulture, i u tome leži razlog zašto ljudi danas pasivno doživljavaju događaje oko sebe. Čovjek tim konkretnim činjenicama mora dopustiti da djeluju na njegovu dušu, kako bi stekao svijest o silama koje trenutno djeluju u razvoju čovječanstva. Svakako se može reći: u sadašnjem dobu mnogo toga mora postati novo, pri čemu pod 'sadašnjim dobom' naravno mislim na dugo vremensko razdoblje. Iznad svega, stvari poput obrazovnih ciljeva moraju postati nove. To sam već istaknuo s našeg gledišta. Od djetinjstva nadalje, ljude moramo obrazovati tako da na pravi način uđu u životno doba koje karakterizira potpuno uranjanje u fizičko tijelo. Do toga moramo dovesti ljude, omogućujući im da se potpuno urone u fizičko tijelo. Zašto bi onda trebali uložiti napore da se transformira, obnovi naš obrazovni sustav? Trebaju se uložiti jer čovječanstvo, dok ulazi u novu fazu razvoja, mora biti pripremljeno za iskustva ove nove faze. Svatko tko danas promatra život, znat će da trenutno postoji izvanredno velik broj slomljenih ljudskih priroda, koje se ne mogu nositi sa životom. I zašto se ne mogu nositi sa životom? Jer, kao što sam opisao, ne mogu se osvrnuti na iskustva koja su trebali imati u svom odgoju, u svom djetinjstvu. Određene snage mogu se razviti samo u djetinjstvu. Ako se razviju, ostaju cijeli život; čovjek ih posjeduje i tada je dorastao životu. Ako ih ne posjeduje, nije dorastao životu. Tako treba shvatiti osjećaj odgovornosti, koji bi danas čovjek trebao imati prema svim aspektima obrazovanja.
Još nešto: mora nam biti jasno da je Krist impuls ušao u čovječanstvo u četvrtoj post atlantskoj kulturnoj epohi. Ova epoha započela je u 8. stoljeću prije Krista i trajala je do sredine 15. stoljeća poslije Krista. Prošla je otprilike jedna trećina ove epohe, i u razvoj čovječanstva ušlo je ono što daje smisao cijelom zemaljskom razvoju, Krist impuls, događaj Golgote. Ušlo je kada je čovječanstvo bilo u razvoju duše razuma ili uma. Taj razvoj duše razuma ili uma, u kojem su ljudsko mišljenje i osjećaji bili više instinktivni nego danas, u 15. stoljeću je zamijenjen razvojem duše svijesti, u kojem se sada nalazimo. Način na koji je događaj Golgote ušao u razvoj čovječanstva kao svjetsko povijesni impuls, u prvom redu je bio osmišljen za instinktivno razumijevanje četvrte post atlantske epohe. Primili su ga ljudi tog razdoblja. Za ovo instinktivno razumijevanje, bilo je samo po sebi razumljivo uzeti u obzir da je Kristovo biće živjelo unutar osobnosti Isusa iz Nazareta, sišavši s kozmičkih visina tijekom tog razdoblja kako bi se ujedinilo s tijelom Isusa iz Nazareta radi zemaljskih djela. Svatko je intuitivno mogao osjetiti veliki, značajan, nadosjetilni događaj Golgote, onako kako je u to vrijeme ušao u čovječanstvo. Međutim, s protokom vremena, sposobnost razumijevanja bila je sve manja i manja, unutar duše razuma ili uma. Razumijevanje Golgote koje je postojalo u ranim stoljećima kršćanskog razvoja, nije moglo opstati. Moralo je ući u potpuno drugačije duševno raspoloženje civiliziranog čovječanstva. To je rezultiralo time da se sam događaj Golgote sve više materijalizirao s porastom duše svijesti. I tako vidimo kako je razvoj civiliziranog čovječanstva tijekom posljednja četiri do pet stoljeća, tekao na način da se razumijevanje onoga što se zapravo dogodilo na Golgoti - prebivanje Krista u Isusu iz Nazareta - postupno smanjivalo. Ova velika misterija, instinktivno prepoznana u prvim stoljećima kršćanstva, sve se manje shvaćala. Sve se više materijalizirala, sve do našeg vremena, u kojem je postalo moguće, uzeti kao znak napretka na ovom području, činjenicu da ljudi više nisu htjeli znati ništa o nadosjetilnom, kozmičkom Kristu, te su počeli govoriti o Isusu iz Nazareta kao izvanrednom ljudskom biću, onom koje je iste prirode kao i druga ljudska bića.
I ovdje smo također na prekretnici. Mora se pojaviti novo razumijevanje Krista. To novo razumijevanje Krista može se postići samo ako se traži metodama znanosti duha, ako se traži na takav način da se, kroz nadosjetilna sredstva, otkrije ono što se moglo ostvariti u nadosjetilnom, što se moglo otkriti samo u osjetilnom. I to novo razumijevanje Krista mora proizaći iz takvih dubina ljudske prirode da, suočene s tim dubinama, denominacijske razlike koje prevladavaju u civiliziranom čovječanstvu prestanu postojati. Sve te denominacijske razlike ukorijenjene su u stanju duše koje je površnije od svega što mora voditi iz duhovno znanstvenih dubina do novog razumijevanja Krista u Isusu. I to razumijevanje neće biti potpuno, neće biti ono koje danas može istinski zadovoljiti potrebe ljudske duše, osim ako istovremeno ne premosti razlike unutar čovječanstva koje su u čovječanstvo unijele denominacije. Imamo nešto čemu se možemo nadati od ovog novog Krist impulsa, za kojim u osnovi svi moramo žudjeti ako smo ozbiljni i dostojni čovještva; nešto je čemu se moramo nadati, a što se danas na drugim područjima traži na sasvim pogrešan način. Danas ljudi govore i nadaju se nečemu od takozvane međunarodne Lige naroda. Izvanredno je to koliko ljudi danas žude za apstrakcijama kako bi razumjeli stvarnost. Odakle bi trebali doći impulsi koji bi djelovali kroz narode kako bi stvorili jedinstvo koje podrazumijeva ova takozvana Liga naroda? Pogledajte sve duševne impulse koji su do sada izneseni kako bi se opravdala ova liga naroda: oni se svode na puke apstrakcije. Ali ljudi danas prespavaju takve stvari. Koliko zapravo spavaju vidljivo je iz činjenice poput ove: Woodrow Wilson, izumitelj, ili barem ponovni izumitelj ove Lige naroda, izjavio je, kada Amerika još nije bila toliko uključena u globalne pregovore kao danas, da se Liga naroda može pravilno osnovati samo ako ova ratna katastrofa ne rezultira ni pobjednicima ni poraženima. To bi bio neizostavan uvjet za Ligu naroda. Svatko tko je to tada shvatio ozbiljno, ne može ozbiljno shvatiti ono što se danas govori za Ligu naroda. To dvoje je nespojivo. Ali ljudi to ne shvaćaju. I to je ono što danas snažno proturječi zdravom ljudskom razvoju: da ljudi zapravo prihvaćaju kontradiktorne stvari nakon što prođe određeno vremensko razdoblje. Kao da jednostavno ljudi danas nisu u stanju biti u potpunosti prisutni, duševno angažirani, s onim što se zapravo događa.
Ne, ova Liga naroda je potpuno beskorisna. Jer ono što se treba uspostaviti unutar čovječanstva, na površinu mora teći iz dubina ljudske prirode. Samo ono što se danas diljem civiliziranog svijeta može uspostaviti iz suvremenih ljudskih impulsa, iz razloga koji ne leže u diferencijaciji nacija, može razviti novo razumijevanje Krist impulsa. Taj Krist impuls, ponovno shvaćen kroz znanost duha, može biti ono što narode ujedinjuje, fragmentirane mržnjom i nerazumijevanjem, diljem civiliziranog svijeta. To bi trebalo duboko, duboko prodrijeti u duše kao uvjerenje. Jer sve što ne ide u tom smjeru danas ometa razvoj čovječanstva. I u osnovi, nepromišljeno je govoriti o zahtjevima ljudskog razvoja na bilo koji način osim iz najdubljih temelja tog razvoja. Ako je Zemlja, u odnosu na ljudski razvoj, svoje pravo značenje dobila kroz događaj na Golgoti, onda je sada vrijeme kada se to značenje mora shvatiti na novi način. I dok se čovječanstvo ne posveti tom razumijevanju, neće biti iscjeljenja za rane našeg vremena. Iz ove perspektive, ne možemo jednostavno slijediti stvari koje se moraju dogoditi jednu pored druge, moramo ih ispreplesti. Ne možemo danas izvana voditi politiku, niti možemo izvana pokušavati uspostaviti Ligu naroda. Te stvari zahtijevaju da dođu od iznutra kroz najdublji, Krist impuls čovječanstva.
Obveza je antropozofski orijentirane znanosti duha da na neki način ukaže na ono što svaki pojedini čovjek može probuditi u sebi kao osobno, individualno biće, ali što se mora probuditi. Jer čim se dotakne ovih stvari, mora osjetiti svu ozbiljnost našeg vremena. Toliko je duboko bolno što se ta puna ozbiljnost vremena, u biti, još uvijek tako slabo osjeća, tako da se izbjegava pristup velikim spoznajama koje apsolutno moraju postati dio svijesti ljudi. Proživjeli smo epohu koja nas je jako udaljila od te unutarnje težnje koja nas danas vodi do potrebnih uvida. Pitajte modernog prirodoslovca ili nekoga tko razmišlja u duhu moderne prirodne znanosti: kakav bi bio razvoj Zemlje da ljudi nisu bili dio toga? Ako moderni prirodoslovac uopće racionalno razmišlja, na temelju svojih hipoteza i pogleda, ne može dati drugi odgovor osim ovog: ljudi ne bi postojali a Zemlja bi se razvijala bez ljudi, razvijajući svoje mineralno, biljno i životinjsko carstvo. Mnogo toga što se danas događa dogodilo bi se, samo što ljudi ne bi bili uključeni - najviše, ne bi se gradile kuće, ne bi postojali gradovi i tako dalje. - Stoga se mora reći, u smislu moderne prirodne znanosti, da bi se Zemlja razvila i bez ljudi, čak i da ljudi nisu prisutni. Pa ipak, to je potpuna pogreška. Ako uzmete u obzir sve što možete pronaći u raznim raspravama koje smo vodili gotovo dva desetljeća, shvatit ćete da je ono što ću reći samo po sebi očito. Čovjek jednostavno treba biti pažljiv.
Ono što čovjek nosi kao svoje fizičko tijelo, tijekom egzistencije između rođenja i smrti isprepleteno je s duševnim. Sada kada smo ušli u ovu epohu, čak je i na poseban način isprepleteno s duševnim: 'Ja' i astralno tijelo potpuno su uronjeni u fizičko tijelo. I opet, bez obzira predajemo li leš ovog fizičkog tijela Zemlji kremiranjem ili pokopom, za trenutno prirodoznanstveno usmjerenje to ne znači ništa drugo nego: ovaj leš sastoji se od različitih tvari koje se u trenutku smrti osobe dodaju Zemlji, i slijede svoj put prema raznim principima koji se danas primjenjuju u organskoj, a posebno anorganskoj kemiji. Ali sve je to potpuna besmislica. Ono o čemu se radi, to je ovo: da ovo ljudsko tijelo nije neživo, da ga od rođenja do smrti nastanjuje ljudsko duhovno-duševno. I svoj leš predajemo Zemlji u obliku, u stanju, koje je mogao steći samo ako ga je od rođenja do smrti, nastanjivalo ono biće koje je, prije rođenja ili začeća, živjelo u duhovnom svijetu kao duša-duh. I Zemlja bi, u svom trenutnom stanju razvoja, odavno bila u procesu propadanja i postajanja neplodnom da nije, kao katalizator, bilo pokopom ili vatrom, upila ono što ova ljudska tijela - iako napuštena od duša, ali koje su živjela do smrti - zaista jesu. Kad su ljudi pekli kruh - prije se to ovako radilo, sad je malo složenije - sačuvali bi dio starog tijesta, koje bi zatim kao kvasac dodali sljedećoj turi; to je bio dio procesa. Slično tome, Zemlja se ne bi mogla razviti bez ljudskih tijela - ne životinjskih tijela - koja bi se, takoreći, dodala kao kvasac. Ona osiguravaju da će Zemlja, koja bi se odavno počela raspadati, u svom razvoju dovesti do svog kraja ono što je u njoj. Ljudi sudjeluju, posebno sada, u cjelokupnom razvoju Zemlje. Čak i ono što za razvoj Zemlje ostavljano nakon naše smrti, za nju ima značenje.
I druga stvar, koja se čovjeku događa u njegovom razvoju, posebno od sadašnje epohe nadalje, jest da, kako doživljava zrelu dob, prelazeći dvadeset sedmu ili dvadeset osmu godinu, on se tada u budnom stanju povezuje sa svojim fizičkim tijelom na način koji ima vrlo poseban učinak na duhovni svijet, na nadzemaljski svijet. To je izvanredan polaritet u razvoju čovjeka: kada čovjek prođe kroz vrata smrti, ostavljajući svoje tijelo iza sebe, on odvaja nešto od ovog tijela što Zemlji služi kao katalizator za razvoj. Kada prolazi kroz dob od dvadeset osme do trideset pete, daje nešto duhovnom svijetu, nešto što je bitno za ovaj duhovni svijet. Ono što tada čovjek daje - govorit ću u budućnosti kako je to modificirano za mlade ljude koji umru prije dvadeset osme godine, danas bi nas to odvelo predaleko - ono što čovjek tada daje duhovnom svijetu, najvažnija je stvar koju ponovno pronalazi kada nakon smrti proživljava život u duhovnom svijetu. To je ono što čovjek istinski daje nadzemaljskom svijetu na isti način na koji svoj leš daje zemaljskom svijetu.
Takve misterije povezane su s razvojem čovječanstva, i takve stvari jednostavno moraju biti apsorbirane u svijest današnjeg čovječanstva. Te stvari nisu samo senzacionalni uvidi, zaista ne! One imaju daleko, daleko veće značenje. Jer tko god je sposoban ozbiljno shvatiti ove stvari, tko god u svojoj duši može iskusiti njihovu punu težinu, može i sam život shvatiti puno ozbiljnije od drugih. I ta duboka ozbiljnost prema životu, nužna je za ljude današnjice. I temeljito razumijevanje onoga što se podrazumijeva pod trostrukim socijalnim organizmom - vanjsko razumijevanje može, i doista mora, biti preneseno vanjskom, rekao bih egzoteričnom svijetu - ali istinsko temeljito razumijevanje, kako bi bilo moguće potpuno svjesno sudjelovanje u današnjem socijalnom razvoju, mora proizaći iz takve ozbiljnosti prema životu koja se temelji na pogledu na život koji zastupa antropozofski orijentirana znanost duha. Inače nećemo dovoljno duboko shvatiti stvari. Vani u svijetu moraju se objavljivati stvari povezane s tročlanstvom. Ovdje na ovom mjestu, cilj je u dušama probuditi potrebnu vatru, potreban entuzijazam, tako da će oni koji, iz duhovno znanstvene perspektive, mogu steći takvo razumijevanje, učiniti sve da to razumijevanje prenesu drugima, da ga prenesu toplinom vlastitog uvjerenja, vlastitim entuzijazmom. S površnim znanjem koje ljudi u svijetu danas posjeduju, a koje vodi do uvjerenja da bi se Zemlja mogla razvijati čak i bez ljudi, ne može se steći ozbiljnost potrebna za naše vrijeme. Stoga, kada danas hodamo kroz velike gradove, naša srca krvare zbog potpunog nedostatka povezanosti s onim što se zapravo događa u razvoju čovječanstva.
Ove se stvari pripremaju. Njihova preliminarna kulminacija bila je upravo ono što se naziva katastrofom svjetskog rata, u koju se slijevalo sve ono što je dobivalo na značaju površnim gledanjem. Danas je, međutim, dužnost ljudi produbiti razumijevanje trostrukosti o kojoj sam jučer govorio, u odnosu na bića hijerarhija iznad nas. Jer danas moramo vidjeti da živimo unutar ovog kompleksa činjenica. Mi kao čovječanstvo moramo proći kroz epohu u kojoj 'Ja' i astralno tijelo najdublje silaze u fizičko i etersko tijelo, te su stoga izloženi najjačim iskušenjima koja proizlaze iz našeg dolaska u tako bliski kontakt s našim fizičkim tijelima.
Postoje dva načina na koja se ovo iskušenje može manifestirati: prvo, jedan način bih nazvao zapadnim oblikom ovog iskušenja, a drugi je istočni oblik. Zapadni oblik postaje sve izrazitiji što se dalje gleda na zapad, ali ovo iskušenje nosimo posebno snažno u svojoj prirodi. Sastoji se u činjenici da, zalazeći sve dublje u svoje fizičko tijelo, dolazimo u intimni kontakt sa zemaljskim silama s kojima je fizičko tijelo povezano. Naše fizičko tijelo povezano je sa zemaljskim silama. Osloboditi se tih zemaljskih sila može se samo svjesnim prevladavanjem težine i sličnih stvari koje ga vežu za zemlju. Ljudi ne znaju niti kako prevladati sile koje djeluju u njima kroz njihovu vlastitu organizaciju. Jednom sam ovdje naveo nešto što može ilustrirati ovo što spominjem. Rekao sam: ljudski mozak je toliko težak da bi, kada bi pritiskao punom težinom, zdrobio krvne žile neposredno ispod sebe. Međutim, postoji izvanredna značajka u ljudskom organizmu da taj mozak pluta u onome što se naziva cerebrospinalnom tekućinom. Prema Arhimedovom principu, svako tijelo u vodi gubi onoliko težine, koliko teži voda koju istiskuje. Iz tog razloga, pritisak mozga na krvne žile ispod njega, također se smanjuje, jer mozak pluta u cerebrospinalnoj tekućini, i time svladavamo težinu mozga. - Na taj način svladavamo mnoge stvari. Upravo te sile, kojima se posvećuje tako malo pažnje, čudo su svijeta koje je prisutno u organizaciji čovjeka. Dakle, povezani smo sa silama Zemlje, ali ne smijemo doći u izravan kontakt s tim silama. Iskušenje da se previše povežemo s tim silama, postoji u svijetu Zapada, u svom zapadnom osjećaju za život. To iskušenje je ahrimansko. Možemo mu se suprotstaviti samo ako istinski uspijemo produbiti svoje razumijevanje do te mjere, da smo u stanju povijesno sagledati čovječanstvo u njegovom razvoju, i događaj Golgote istinski razumjeti kao stvarnu činjenicu u središtu tog povijesnog razvoja, baš kao što u povijesti možemo razumjeti mjesto Cezara, Augusta ili Sokrata. Samo na taj način zapadni pogled na svijet može se sačuvati od ahrimanskog iskušenja i njegovih posljedica: samo ako taj zapadni pogled na svijet uključi Krista u svoja znanstvena, spoznajna razmatranja, samo ako Krist uđe u cjelokupnu misao zapadnog pogleda na svijet.
Orijentalni svjetonazor je u suprotnom položaju. Orijentalac, u određenom smislu, ostaje na djetinjastom stajalištu, odbijajući dopustiti svom 'Ja' i astralnom tijelu da urone u fizičko i etersko tijelo, čak i u sadašnjoj epohi, u kojoj je predodređeno da čovječanstvo provede to uranjanje. Orijentalac bježi od tog uranjanja. Zanimljivo je razumjeti najvažnije pojave sadašnjosti iz te perspektive. Prevedeni su vrlo lijepi govori Rabindranatha Tagore, uključujući i na njemački. Ako pročitate ove govore, da imaju potpuno drugačiju aromu od one s kojom se susrećemo kada čitamo bilo kojeg zapadnjaka. Potpuno drugačiji duh govori. Kao što je drugačija perspektiva kada crtaju ili slikaju istočnjaci u usporedbi sa zapadnjacima, tako je i cijelo duševno stanje Rabindranatha Tagore drugačije od onog Europljana ili Amerikanca. To proizlazi iz činjenice da čak i obrazovani orijentalac današnjice, kada je uronjen u orijentalnu kulturu, bježi od te veze s fizičkim tijelom. To također predstavlja iskušenje, sada luciferske prirode, da se nedovoljno iskoristi fizičko tijelo, da se ostavi neiskorišteno. Dok Amerikanac fizičko tijelo nastoji koristiti prekomjerno, orijentalac ga nastoji što manje koristiti.
Na ovaj način moramo učiti o psihologiji naroda danas. Ovako smo, prije nekoliko desetljeća, da bi katastrofa svjetskog rata bila izbjegnuta, trebali ispitati odnose između istočnih i zapadnih naroda, uključujući i one u Europi. Svakako nije bilo bez razloga što sam 1910. u Kristianiji držao predavanje o duhovima naroda. Pročitajte različite odlomke u ovom ciklusu, i dobit ćete uvid u ono što se dogodilo tijekom katastrofe svjetskog rata posljednjih pet godina. Ali u svim tim stvarima, zaista se radi o pripremi, sasvim ozbiljnoj, da ne bježimo od stvarnosti, već da je razumijemo na način da se ljudi moraju baviti razvojem, ne na sebičan način koji se zaustavlja na sebi, usredotočujući se samo na svoju neposrednu okolinu. Ne možemo ispuniti svoj zadatak danas, ako ne njegujemo dobru volju da smo uključeni u cjelokupan razvoj čovječanstva, barem u našoj svijesti.
Ovo što sam rekao nije zamišljeno kao kritika prošlosti. Često sam govorio, da se s duhovno znanstvenog gledišta, kritika prošlosti mora smatrati glupom. Ovdje se radi o uvidu da se u budućnosti mora djelovati i misliti drugačije nego što se mislilo i djelovalo u prošlosti, da se mora imati sklonost, u budućnost nositi ono što proizlazi iz duhovnog znanja.
Posljednjih dana sam naznačio kako bi čovjek trebao promatrati cijeli svoj život između rođenja i smrti. Prolaskom kroz rođenje, prenosimo sile nadosjetilnog svijeta iz naše nadosjetilne egzistencije, u našu osjetilnu fizičku egzistenciju. Te sile nastavljaju djelovati. To je nešto što ljudi danas vrlo teško shvaćaju. Kako one nastavljaju djelovati? One nastavljaju utjecati na sve što ljudi razvijaju u ovom fizičkom svijetu kao duhovni život. Ne bismo imali mogućnost da među nama imamo pjesnike, ne bismo imali mogućnost razvoja svjetonazora ili znanosti, niti stvaranja impulsa za obrazovanje ljudi; doista, ne bismo uopće imali mogućnost razviti duhovni život da kroz rođenje ne nosimo one impulse koji potječu iz života prije rođenja. Ono što je duhovni život, proizlazi iz egzistencije prije rođenja. Međutim, ono što razvijamo iz impulsa volje unutar ekonomskog života - bratstvo, ljubav prema ljudima, razmišljanje ne samo za sebe već i za druge, rad ne samo za sebe već i za druge - ono što činimo, takoreći, podsvjesno time što smo uključeni u ekonomski život, pruža nam najvažnije impulse za ono što nosimo u duhovni svijet. Kao što iz duhovnog svijeta nosimo sile koje prvenstveno čine naš duhovni život ovdje, tako i snage koje razvijamo u ekonomskom životu u ljubavi prema ljudima, i bratstvo, nosimo natrag u duhovni svijet. Tamo nas one prate, tamo su to za nas važni impulsi. Ako pogledamo što se pojavljuje u djetetovom životu iz godine u godinu, u tome vidimo nasljeđe onoga što izlazi iz duhovnog svijeta kako bi ljudi ovdje mogli razviti svoj duhovni potencijal. A ako pogledamo što se događa u ekonomskom životu, da svojom voljom razvijamo rad za druge, onda gledamo ono što prolaskom kroz vrata smrti nosimo u duhovni svijet. A ono što se razvija samo između rođenja i smrti, onima koji mogu percipirati, izgleda kao suprotnost onome što se razvija u duhovnom svijetu između smrti i novog rođenja.
Pročitajte u knjizi 'Teozofija' što sam tamo rekao o oblasti duše, o zemlji duha, i vidjet ćete da je to opisano konceptima koji u potpunosti proizlaze iz živog iskustva tih uvjeta. Međutim, sve što čini vladavinu prava, suprotno je onome što su impulsi u životu između smrti i novog rođenja. Svoj duhovni život utemeljujemo snagama iz vremena prije rođenja ili začeća; razvijamo ekonomski život kako bismo time oslobođene snage mogli prenijeti u duhovni svijet; a ono što se ovdje razvija, što pripada samo Zemlji, to je politika, pravo i život države, to nema nikakve veze s duhovnim svijetom.
Ljudi si olakšavaju stvari, obično tumačeći stvari iz tih oblasti onako kako smatraju prikladnim. Mnogi ljudi danas na sadašnjost primjenjuju - ponekad možda, u ovim republikanskim vremenima, da još budu malo monarhistički - biblijsku izreku: "Dajte Cezaru što je Cezarovo, a Bogu, ono Božje". Ova izreka je loša za primjenu na sadašnjost, jer se može razumjeti samo unutar njezinog povijesnog konteksta. Rimski je Cezar i sam bio bog u svoje vrijeme; rimski je Cezar zahtijevao božansko štovanje. Kaligula je zahtijevao takvo božansko štovanje tako što je dao grčke kipove donijeti u Rim - samo je kip Zeusa spašen - da im se skinu glave, a zatim da se stavi glava Kaligule, jer je mislio da je to ispravno. Čak i tada, kad je Isus iz Nazareta izgovorio te riječi, htio im je dati ovo značenje: dajte Cezaru ono što je Cezarovo, a nešto sačuvajte za Boga kojeg morate tražiti u drugom biću a ne Cezaru. - Kod mnogih stvari u Evanđelju, potrebno ih je pravilno smjestiti u naše vrijeme, drugačije nego se trenutno shvaćaju, kako bismo se sve više borili za razumijevanje stvarnosti koje je nužno za naše vrijeme.
Posljednjih dana bila mi je dužnost, skrenuti vašu pozornost, iz različitih perspektiva, na zadatak ljudi u sadašnjosti: probiti se do gledišta stvarnosti, koje se može postići samo percipiranjem duhovne stvarnosti kao nečeg konkretnog uz osjetilnu stvarnost. Ono što u sadašnjosti uzrokuje najveću štetu jest zatvaranje očiju pred stvarnošću. Predugo su ljudi u politici slijedili politiku: zatvarali su oči pred onim što istinski jest. Antropozofski orijentirana znanost duha teži nečem ozbiljnom: želi nam otvoriti oči za stvarnost. Pa ipak, danas doživljavamo da su te oči jedva, ako uopće, otvorene. Danas čujemo prilično neobične stvari koje se govore, stvari koje snažno svjedoče o nedostatku osjećaja za stvarnost kod ljudi. Molim vas, nemojte me krivo shvatiti, moram vam skrenuti pozornost na takve stvari jer one ilustriraju vrijeme. - Bilo je mnogo osoba usko povezanih s događajima koji su donijeli ovu nesreću Srednjoj Europi, nesreću koja nije završila, već tek počinje, to su pojedinci koji su čovječanstvu uistinu otkrili svoje pravo lice tek kada su se dogodili strašni događaji ljeta 1918 a posebno jeseni 1918. Tada su neki ljudi odgovorni za toliko toga pokazali svoje pravo lice. Našli su se u neobičnim situacijama, neobičnim jer su se te situacije razlikovale od njihovih prethodnih. Upoznao sam ljude koji na trenutne okolnosti ovih odgovornih pojedinaca gledaju s određenim žaljenjem, i koji se čak ni ne pitaju: zar ne postoje bezbrojni milijuni ljudi na svijetu koji su danas u daleko gorem stanju, duševno i tjelesno, od onih koji su, kao odgovorni pojedinci, sada ušli u nove situacije, toliko različite od njihovih prethodnih? - U tim stvarima trebalo bi se raditi o otvaranju očiju, o ozbiljnom shvaćanju onoga što mora postati razumijevanje stvarnosti u sadašnjosti. Mentalitet mase sastoji se od prepuštanja određenim omiljenim idejama, prihvaćenima jer su zgodne bez gledanja na ono što govori sama stvarnost. Danas nije zgodno govoriti istinu o takvim stvarima. Ali kada smo sa srcem koje krvari promatrati kako su se stvari razvijale, kako je mentalitet mase nastao upravo tamo gdje smo vjerovali da ćemo vidjeti praktičan život, kada smo morali iskusiti kako je taj mentalitet mase razorno izbio dok se ono što je izgledalo kao stvarnost doživljavalo kao utopijski idealizam, tada se javlja obveza da se na te stvari ukaže. I zaista, nikakvo sažaljenje nas ne bi trebalo spriječiti sada, kada su stvari sasvim jasne, i kada su nam dostupna njihova vlastita priznanja, da sada u napaćenoj Europi gledamo fanatike kao što je, naprimjer, ovaj Ludendorff, koji se nikada nije trudio vidjeti stvarnost kakva jest, već ju je htio oblikovati prema za njega prikladnim idejama. I u ovom području stvarnost se mora vidjeti u njenom pravom svijetlu, jer se danas ne bavimo sitnim, već velikim obračunima. Svi ti loše stilizirani pokušaji opravdavanja pred svijetom, upravo su najteže optužbe pred svijetom. I dok se ne osjeti da se ove stvari moraju shvatiti ozbiljno, da se moraju ozbiljno sagledati u njihovoj stvarnosti, neće biti spasenja. Nisam ovdje došao reći ove stvari iz neke suptilne sklonosti. Osjećam, u vezi s ozbiljnošću duhovno znanstvenog pokreta, nužnost, obvezu, da se o tim stvarima govori. Svjedočili smo tome - i morali smo šutjeti, bili kao što je Papageno bio zarobljen u dvorcima - da je potpuna nesposobnost bila pozvana na vodeće položaje. I te stvari moraju biti uključene. Poput sjene, one danas stoje uz velike istine koje prožimaju i moraju prožimati čovječanstvo.
Znamo koliko ljudi i danas kaže da se osjećaju povrijeđeno kada im se kaže istina o tim stvarima. Ali zatvaranje očiju pred svijetom u tim stvarima ne smije se nastaviti. Samo iz iskrenog ispitivanja ovih stvari proizaći će snaga koja čovječanstvo može pokrenuti naprijed. Takva snaga nam je potrebna. Moramo shvatiti ono što je u osnovi drugačije od onoga što su shvatili oni koji su čovječanstvo doveli u situaciju poput sadašnje. Moramo imati hrabrosti shvatiti novo. Stvari koje su ovdje i drugdje unutar antropozofskog pokreta rečene, već su bile pripremni korak u shvaćanju tog novog, čak i u vanjskoj stvarnosti. Nisu bile namijenjene da budu, takoreći, bolje nedjeljne popodnevne propovijedi. Bile su tu da proglašavaju ozbiljnost vremena. A antropozof u pravom smislu riječi je samo onaj koji je obuzet duhom vremena, koji želi istinu, a ne laž koja nas je tako snažno zaplela u poslove sadašnjosti. Kad bih samo mogao, s nekoliko riječi kojima sam skicirao sjenu onoga što je nužno, prodrijeti u vaša srca. Jer želim govoriti ne samo razumu, već prije svega srcima, jer iz srca mora proizaći veliko razumijevanje vremena, koje je bitno. Moramo naći impulse, koji mogu uspraviti čovječanstvo. Ali da bismo to učinili, prvo moramo prepoznati koliko smo duboko, koliko smo se temeljito zapleli u prazne fraze, u neistinu, u svakoj sferi. Istina će doći iz duha. Mudrost jedino i isključivo leži u istini. To bi trebalo biti upisano duboko u duši.
Rekao sam nekoliko stvari koje karakteriziraju ljude u današnje vrijeme, koje karakteriziraju našu trenutnu epohu razvoja s duhovnog stajališta. Iznio sam ove stvari jer vjerujem da one ljudskom srcu mogu prenijeti ono što je najvažnije za sadašnji trenutak, to je onaj stav duše iz kojeg proizlazi ozbiljnost danas potrebna za život u službi čovječanstva. Probuditi u vama osjećaj te ozbiljnosti, to je bio cilj ovog mog posjeta.