.- JEDANAESTO PREDAVANJE, Dornach, 4. srpnja 1920.
Učinci materijalizma u sadašnjosti. Stare navike mišljenja. Potreba za preobrazbom duševnog stanja i mišljenja, također i u gospodarskom području. Rečenica Nietzscheova prijatelja Overbecka. Gledište Rodbertusa i Marxa. Odnos duhovnog i tjelesnog rada. Neophodno: uvid u duhovne veze svijeta i volja neovisna o materijalnim aspektima tijela.
Nažalost, jučerašnja rasprava morala je završiti na ne baš ugodan način, ali takve se stvari, s vremena na vrijeme, moraju istaknuti u našim krugovima. Ali ono što sam jučer na kraju imao reći, protiv svoje volje, zapravo se uklapa u niz naših razmišljanja, jer se sva ta razmišljanja u biti svode na pokazivanje koliko je našoj kulturi potreban duhovno znanstveni utjecaj. Prekjučer sam vam pokušao pokazati pozadinu nečega, poput razmišljanja Oswalda Spenglera, o propadanju zapadne kulture. Jučer sam vam pokušao pokazati kako sjene starijih kultura dopiru u naše vrijeme, kako se te sjene starijih kultura, iz težnji koje su za njih razumljive, okreću protiv svega što mora proizaći iz znanosti duha na koju se ovdje referira. Sada bih, u naša današnja razmišljanja, želio uključiti neke temeljne točke kako bismo, u određenom smislu, mogli još preciznije i dublje pratiti sadašnji kulturni razvoj, tijekom sljedećih predavanja.
Često sam naglašavao, kako pravi učinak duhovno znanstvenog produbljivanja ne bi trebao ležati samo u činjenici, da određene istine koje je utvrdila znanost duha, naša duša apsorbira, da ih ta duša čuva kao sadržaj, kao sadržaj koji se tiče svih životnih konteksta za koje smo mi kao ljudska bića zainteresirani. Ali to nije jedini učinak koji bi znanost duha, na kakvu se ovdje misli, trebala imati na ljude u naše vrijeme. Ono što znanost duha, prije svega, treba donijeti suvremenom čovječanstvu, jest da cijeli njegov način predodžbi, konfiguracija mišljenja, osjećaja i volje, kroz ovo duhovno znanstveno produbljivanje, prođe kroz onu transformaciju koju upravo zahtijevaju potrebe sadašnjice, kako ne bismo ušli samo u propadanje zapadne civilizacije, već kako bismo iz tog propadanja mogli nositi sjeme uspona. Često sam spominjao da vezanost mišljenja i osjećaja za fizički ljudski organizam, kako je shvaća materijalizam, nipošto nije himera. Često sam naglašavao da materijalizam nije samo lažan svjetonazor, već da je materijalizam, u pravom smislu riječi, suvremeni svjetonazor, ili možda još bolje: suvremeni fenomen. Prvo, ne može se jednostavno reći da nije istina, da su ljudska misao, ljudski osjećaji i općenito duševna volja, vezani za fizički organizam, te da to gledište treba zamijeniti drugim gledištem. To ne iscrpljuje punu istinu na ovom području; naprotiv, činjenica je da su, kao rezultat onoga što se pojavilo u zapadnoj civilizaciji tijekom posljednja tri do četiri stoljeća, duševno-duhovni aspekti čovjeka - mišljenje, osjećanje i volja - doista došli u blisku ovisnost o fizičkom organizmu i da u određenom pogledu, čovjek danas izražava ispravno gledište kada kaže: ta ovisnost postoji. - Jer današnji zadatak, nije prevladati teoretski pogled, današnji zadatak je prevladati činjenicu da je ljudska duša postala ovisna o tijelu. Današnji zadatak nije opovrgnuti materijalizam, već je današnji zadatak izvršiti taj rad, taj duhovno-duševni rad, koji ponovno oslobađa ljudsku dušu od okova materijalnog.
To da bi se u toj oblasti moglo jasno vidjeti, da se stvari poput ovih koje sam upravo izrazio ne vide samo kao proturječnosti, kao paradoksalne tvrdnje, za to se dovoljno razumijevanja zapravo može steći jedino iz same znanosti duha. Danas ću odabrati posebno poglavlje iz života modernog vremena, sadašnjosti, kako bih pokazao da ono što nije samo slutnja, već činjenica - ovisnost duhovno-duševnog o fizičkom - utječe na socijalni život. Iz ovoga ćete tada moći vidjeti, da se u naše vrijeme mora prevladati više od pukog teorijskog gledišta.
Možda će ono što sam upravo rekao postati nešto jasnije ako se prisjetim nečega što sam ovdje već spomenuo, ali što u određenom smislu može ilustrirati ono što danas imam reći. Rekao sam vam kako sam, kao nastavnik u Radničkoj školi u Berlinu, bio izbačen spletkama socijaldemokratskih vođa, jer ono što sam tada trebao predavati na raznim područjima nije bio pravi marksizam, a prije svega na području povijesti nije bio materijalistički pogled na povijest. Nisam zagovarao stav da je materijalistička koncepcija povijesti apsolutno pogrešna, već upravo način na koji sam se morao postaviti prema materijalističkoj koncepciji povijesti, stav da je sav etički, sav znanstveni, sav religijski i sav pravni život, u određenom smislu, samo nadogradnja, samo neka vrsta dima, u odnosu na ono što je predstavljalo jedinu stvarnost u materijalnom ekonomskom procesu - upravo način na koji sam se morao postaviti prema toj koncepciji povijesti - to se nije moglo razumjeti. Naravno, to nisu mogli razumjeti oni koji nikada nisu pokušali iznutra prodrijeti u materiju. Radnici koji su slušali moja predavanja postupno su stvar razumjeli; ali upravo kroz to razumijevanje to su otkrili tadašnje vođe. Ono što sam poučavao bilo je sljedeće: rekao sam da oko sredine 15. stoljeća, isprva polako, a zatim sve brže od 16. stoljeća nadalje, zapravo počinje taj proces u povijesti ljudskog razvoja, kroz koji intelektualna, pravna i etička produkcija čovječanstva postaje potpuno ovisna o proizvodnim procesima, o načinu na koji se razvija ekonomski život. Postupno sve intelektualno i pravno postaje ovisno o ekonomskom životu. Stoga, rekao sam, materijalističko shvaćanje povijesti relativno je opravdano za tumačenje posljednja tri do četiri stoljeća ljudske povijesti: ali dolazi se do toga da je nemoguće shvatiti povijest ako se ide dalje od 15. stoljeća, i ranija vremena se pokušava razumjeti u smislu materijalističkog shvaćanja povijesti. I potpuno je pogrešno ako se ova materijalistička koncepcija povijesti promatra kao nešto apsolutno i kaže: u budućnosti će sav etički, sav pravni, sav znanstveni život biti samo neka vrsta dima koji se diže iz ekonomskog života. - Naprotiv, zadatak sadašnjosti je prevladati ono što se razvilo tijekom posljednja tri do četiri stoljeća kao ovisnost intelektualnog života o ekonomskom životu. To znači prevladati, kao činjenicu, ono za što je materijalistička koncepcija povijesti ispravna.
Vidite, ako se istinski postupa duhovno znanstveno, onda se radi o drugačijem načinu razmišljanja, načinu razmišljanja koji prekida s tradicionalnim, u misaonim formama, u cijeloj strukturi svjetonazora. I zaista, antropozofski orijentirana znanost duha, puno se više bavi razvojem ove transformacije, ove metamorfoze u strukturi osjećaja, mišljenja i volje, nego jednostavnim prenošenjem ljudima nekih sadržaja o različitim ljudskim tijelima i slično. Svakako, ti se sadržaji pojavljuju, ti se rezultati pojavljuju pred našim duhovnim okom upravo kroz takvu metamorfozu misaone strukture. Ali bitno je da je drugačiji stav prema svijetu; bitno je da smo sposobni, u određenom pogledu, promijeniti cijelu konstituciju svoje duše. Ako se to prepozna, onda se zapravo shvaća kako su u suvremenom razmišljanju najširih krugova zapadne civilizacije ostaci tradicionalnog mišljenja, osjećanja i htijenja, još uvijek aktivni, jednostavno se nastavljajući od najstarijih vremena do danas. Zapravo je bilo samo nekoliko pojedinaca koji su, rekao bih, iz širokih masa u različitim područjima, razvili osjećaj, slutnju, koliko su truli stari misaoni oblici i misaone strukture. Većinom nisu bili u stanju prodrijeti u znanost duha i stoga se ostali zaglavljeni u negativnom.
Izvanredno zanimljiva figura u odnosu na ovu slijepu ulicu je Overbeck, prijatelj Friedrich Nietzschea, koji je radio na Sveučilištu u Baselu u Nietzscheovo vrijeme i koji je, napisao zanimljivu knjigu o sadašnjoj legitimnosti kršćanstva. Jedan je od najzanimljivijih fenomena u oblasti novije literature da kršćanska teologija postavlja pitanje: jesmo li još uvijek kršćani? - To pitanje nije postavio samo materijalistički teolog David Friedrich Strauß, već i Nietzscheov prijatelj Overbeck, koji je radio na Teološkom fakultetu u Baselu. I Overbeck zapravo dolazi do stava: još uvijek postoji kršćanska teologija, ali više ne i kršćanstvo.
Ali posebno moram reći, bila mi je čudna slučajnost da, nakon što sam jučer morao dati razne primjere teološkog razmišljanja, u kojima sam morao pokazati da čovjek ima jednako toliko razloga žaliti se na teologe, kada postanu prijatelji kao i kada postanu neprijatelji. Bilo mi je vrlo značajno da se baš ovih dana, u dodatku 'Basler Nachrichten', posthumno raspravljalo o djelu Overbecka, i da se tamo spominjala rečenica koju je napisao ovaj kršćanski teolog. Kršćanski teolog napisao je rečenicu: teolozi su idioti modernog društva; to je javna tajna ovog modernog društva.
Tako je rekao teolog iz Basela, Overbeck! Nije nužno izlaziti iz okvira, ako želite steći takav sud. Naravno, osim što je bio teolog, Overbeck je bio i mislilac, a biti teolog bila je više njegova sudbina nego volja. Možda je ostati teolog bila i njegova slabost. Ali to danas nije na meni da ispitujem. No ipak je izvanredno da takvu izjavu nije skovao monist, već teolog: teolozi su idioti u modernom društvu, i u modernom društvu je javna tajna da je to tako.
Pa, stvari koje su samo sjene starih svjetonazora, načina života i tako dalje, dopiru u sadašnjost. Biti kršćanin danas zahtijeva novo razumijevanje otajstva Golgote, kao što sam jučer objasnio. Ali da bismo razumjeli današnje socijalne zahtjeve, potrebna je potpuno drugačija struktura misli od one koja je od davnina, dosegla široke mase suvremenog čovječanstva. I želio bih vam danas za to dati primjer. Možete uzeti dva socijalna mislioca toliko različita kao što su, recimo, Marx, idol socijaldemokracije, i Rodbertus, koji je više, rekao bih, podrška onima koji rješenje socijalnog pitanja traže na nacionalnoj razini. U određenom pogledu, i Rodbertus i Marx su socijalisti; ali su zapravo antopodi. Ali slažu se u jednoj važnoj točki. Slažu se u određenom razumijevanju temeljnog pitanja, koje danas postavlja svatko tko se u osnovi bavi socijalnim pitanjem. To je pitanje: što zapravo proizvodi ekonomska dobra? Što proizvodi ekonomska dobra koja cirkuliraju u ekonomskom životu, dobra koja služe ekonomskoj potrošnji? - I Marx i Rodbertus odgovorili su na ovo pitanje rekavši: samo fizički rad proizvodi ekonomska dobra. - Stoga se sve što je produktivno u fizičkom životu može pratiti do fizičkog rada. Drugim riječima: ako se želi govoriti o tome gdje se nalazi rad koji proizvodi bilo koji koherentan niz ekonomskih dobara, mora se početi, naprimjer, sa željeznicom, s prvim postavljanjem temelja, a ne s radom inženjera, ne s radom onih koji, iz nekog životnog konteksta, generiraju ideju da bi željeznica trebala biti izgrađena u ovoj ili onoj regiji. Karl Marx, naprimjer, kaže: rad, samo fizički rad, proizvodi ekonomska dobra. Ako, kaže on, netko zaposli knjigovođu u nekoj zajednici u Indiji, rad tog knjigovođe nije zapravo nešto što proizvodi ekonomska dobra. Iako je rad tog knjigovođe nužan, on ne proizvodi ekonomska dobra. Ekonomska dobra proizvode se isključivo fizičkim radom onih koji su izravno fizički angažirani u proizvodnji dobara. Sve ostalo se isključuje iz nabrajanja kao proizvodni elementi ekonomskih dobara. Kako se, kaže Marx, plaća indijski knjigovođa? Iz odbitka koji se izvrši. Prvo treba odbiti, ono što bi svi ostali koji obavljaju fizički rad zapravo trebali zaraditi, i onda mu to dati, jer je on nužan. Ne možete proizvoditi bez njega, ali on ne proizvodi dobra. Dakle, od onih koji proizvode dobra, mora se uzeti ono što se njima može dati. I slijedeći tu ideju, Marl Marx konačno zaključuje, da se sav intelektualni rad, sva intelektualna proizvodnja, ne oduzima od ekonomskih dobara tako da učestvuje u proizvodnji tih ekonomskih dobara, već se oduzima onima koji zapravo ekonomski proizvode.
I antipod Karla Marxa, Rodbertus, dolazi do potpuno istog stava. Postoji mnogo načina na koji nastaju upravo takvi stavovi, iz načina razmišljanja koji se pojavio tijekom posljednja tri ili četiri stoljeća kao sjena starih načina razmišljanja. Jer se primjećuje kako nastaju takvi stavovi kada se promatra priroda rada, odnos između rada i proizvodnje ekonomskih dobara, kako ga vide takvi teoretičari, a stavovi tih teoretičara su, u prvom redu, danas proželi cijeli proletarijat. Ono što postoji kao pogled na život u cijelom proletarijatu, izravna je posljedica takvih ideja, od kojih ću vam sada dati nekoliko primjera. Ljudi, poput Karl Marxa, pitaju: za što radnik zapravo prima svoju plaću? - Na ovo pitanje odgovaraju rekavši da radnik prima svoju plaću za rad koji ulaže, da je stoga plaćen za rad koji ulaže, i kažu: mora biti plaćen, jer pri proizvodnji dobara radnik se odriče vlastite radne moći. - Često sam ovo gledište opisivao kao gledište suvremenog proletarijata: radnik se odriče svoje radne snage, njegova radna snaga se troši; mora biti zamijenjena. Dakle, daje mu se plaća, a time i ekonomska dobra, jer je monetarna plaća jedina zamjena za to; daje mu se plaća u zamjenu za fizičku radnu snagu utrošenu u proizvodnji. - Ova se ideja stalno ponavlja; nalazimo je u najrazličitijim varijacijama.
Kakav se stav zapravo krije u osnovi ovoga? Temeljni stav najbolje se prepoznaje promatranjem fraze koju su Karl Marx i njegovi sljedbenici stalno koristili. Koristili su frazu: rad ulazi u proizvod. - U određenom smislu - nakon što je proizvod proizveden - rad je ušao u proizvod. Dakle, radna snaga, odnosno njezin rezultat, također je ušao u ekonomsko dobro, u ekonomski proizvod. Kaže se: intelektualna snaga ne može se kondenzirati u proizvod, samo fizička snaga može se kondenzirati u proizvod. - Dakle, postoji ideja da radna snaga nekako od čovjeka prelazi u proizvod; zatim je tu vani, kondenzirana u proizvodu; zatim se jede i onda je opet zamijenjena.
Takva predodžba duboko je ukorijenjena u ljudskim umovima, proizlazeći iz određenih materijalističkih korijena modernog doba, a ako se netko bori protiv takvog gledišta, izgleda kao da je sklon paradoksima, jer su te stvari postupno postale nešto što se danas ljudima čini sasvim prirodnim. A u Rusiji se upravo sada stvara socijalizam isključivo pod utjecajem takvih gledišta, koja su izrasla iz podloge materijalizma.
Sada je zaista tako i izuzetno je teško priznati, ali je tako - da ponekad stavovi postanu popularni, kao da se posvuda promiče nešto samo po sebi razumljivo, a zapravo nemaju nikakvu osnovu. Ovaj stav, kao da je rad ušao u proizvod, zapravo nema nikakvu osnovu, jer se ne može doista reći da se ono što je utrošeno tijekom rada zamjenjuje hranom. Samo se treba ozbiljno zapitati, mora li netko tko uopće ne radi i jesti, ako želi živjeti. Nadoknada izgubljene energije, što je ovdje bitno, zaista ne može ovisiti o tome je li ta energija ušla u rad; jer i ako ne ide u rad, mora se nadoknaditi. Ovdje mora postojati temeljna pogreška u mišljenju, temeljna pogreška u mišljenju koja je jednostavno postala popularna, koju je postalo popularno činiti. Nitko nikada ne bi vjerovao koliko smo duboko danas zaglavljeni u navikama pogrešnog razmišljanja. Dušu moramo probuditi, i uvjeriti je u te navike pogrešnog razmišljanja. Suočena s tim navikama pogrešnog razmišljanja, nije prihvatljivo da duša nastavi spavati.
Ovu misao sam već izrazio u drugačijem obliku. Netko tko nema potrebu, ili tko, bolje rečeno, nije stavljen u takvu situaciju svojim životnim okolnostima, da cijepa drva ili obavlja sličan fizički rad, ponekad će svoju snagu uložiti, recimo, u sportu. Tu također primjenjuje svoju snagu. I lako ćete priznati da se pod određenim okolnostima, ista količina snage može koristiti za cijepanje drva kao i za sport. Čovjek se može jednako umoriti od vježbanja kao i od cijepanja drva. Može se jednako dobro spavati nakon vježbanja kao i nakon cijepanja drva. Ista količina rada može se i u jednom i u drugom slučaju obaviti, čisto formalno. Dakle, ne može se raditi o tome koliko se rada obavlja i koliko energije ulaže u to obavljanje rada; nego je očito da se radi o nečem sasvim drugom, načinu na koji je rad smješten unutar cijelog socijalnog procesa. Radi se o tome da se nauči zanemariti ono što čovjek proživljava u radu, u proizvodnji dobara. Najviše bi se moglo raditi o tome da marljiva osoba treba malo više hrane nego lijena osoba, iako se to ne slaže sasvim s načinom života nekih ljudi. No, u svakom slučaju, ovo čudno gledište, kao da ekonomsko razmišljanje zahtijeva da se razmotri kako se utrošeni ljudski rad mora zamijeniti onim što se prima kao plaća, potpuno je bez osnove. O tome se jednostavno ne može razmišljati na ovaj način ako se želi postići bilo koji cilj.
Htio sam na ovo skrenuti pozornost iz drugačije perspektive, istaknuti kako cijelim našim životom dominiraju pogrešne predodžbe, navike mišljenja koje su možda bile opravdane u ranijim vremenima, ali koje danas više nemaju takvo opravdanje.
Još jedna linija razmišljanja koja se često ponavlja među promatračima ekonomskog života koji su više ili manje ovisni o Karl Marxu je sljedeća, kažu: ako se obavlja fizički rad i tijekom obavljanja tog fizičkog rada stvara se ekonomsko dobro, tada se taj rad troši. Ako se dobro treba ponovno proizvesti, mora se ponovno proizvesti istim radom. Ako netko promisli ideju, onda je ta ideja tu. Ona ostaje tu, i ne troši se. I možda se bezbrojni radni procesi mogu provesti prema toj predodžbi. - Dakle: tjelesni rad utrošen na proizvodnju robe troši se u proizvodu, intelektualni rad se ne troši u proizvodu, umjesto toga on ostaje u proizvodu - kada se izrazi takva ideja, to se čini užasno uvjerljivim. Ali onda se postavlja pitanje: može li se takva ideja plodonosno primijeniti na razmišljanje o nacionalnoj ekonomiji? Problem je uvijek u tome što oni koji slijede takvu ideju nisu u stanju pratiti cijeli proces kroz koji takva ideja prolazi dok ne postane stvarnost. Moglo bi se i pitati, postoji li ikada jedan slučaj u kojem izumitelj stvori ideju, i, bez daljnjeg intelektualnog rada, da se ta ideja može ostvariti bezbroj puta? - To nije slučaj. Umjesto toga mora se pitati sljedeće; mora se pitati: koja je stvarna veza između onoga što proizvede osoba intelekta, i onoga što predstavlja vanjska dobra, naprimjer, ekonomska dobra? - Samo pogledajte proizvodnju ekonomskih dobara. Možete li zamisliti da se ekonomska dobra proizvode, bez intelektualne sile usmjeravanja, bez intelektualnog vodstva? Zapravo možete dokazati da je intelektualno vodstvo, vidljivo sve do suštine materijalnog rada, u proizvodnji materijalnih dobara. Samo se dovoljno daleko morate vratiti u prošlost. Često sam davao primjer: razmotrimo tunel Gotthard ili Sueski kanal ili nešto drugo; takve se stvari ne mogu provesti bez diferencijalnog ili integralnog računa. Sav tjelesni rad je beskoristan, ako u osnovi ne leže ove stvari. Ali te stvari, diferencijalni i integralni račun, nekoć su te stvari razvijene u usamljenom misaonom radu Leibniza ili - ne moramo se danas upuštati u spor oko nacionalnog prioriteta - u usamljenom proučavanju Newtona, ali u svakom slučaju, te su se ideje pojavile kod mislioca, u intelektualnoj produkciji. U osnovi u svemu što je prisutno u tunelu Gotthard, Sueskom kanalu, i sličnim djelima, koji pak leže u osnovi proizvodnje ekonomskih dobara, u svemu tome imamo rezultate onoga što je nekoć bila duhovna klica. I ništa od onoga što čini fizički rad ne bi moglo biti tamo, da duhovna klica nije bila tamo. Pogledajte bilo što, što se proizvodi, i uvijek ćete si morati reći: ne možete ni započeti tjelesni rad ako mu nije prethodio intelektualni rad; a ako on i počne, a intelektualni rad prestane, ne bi daleko stigao. Doista, jednako rigorozno kao što su Karl Marx i Rodbertus namjeravali dokazati da ekonomska dobra nastaju samo iz tjelesnog rada, moglo bi se dokazati da samo intelektualni rad proizvodi ekonomska dobra, da je tjelesni rad općenito, u potpunosti rezultat intelektualnog rada. Te su stvari potpuno relativne u odnosu jedne prema drugoj. I ista strogost argumentacije koju marksisti mogu prikupiti za liniju misli da samo tjelesni rad proizvodi ekonomska dobra, ista strogost argumentacije mogla bi se pronaći u liniji misli da samo intelektualna moć proizvodi ekonomska dobra.
Što iz ovoga slijedi? Izričito kažem: ista strogost argumentacije može se primijeniti u jednom slučaju kao i u drugom; to jest, u ovom ili onom slučaju moglo bi se dogoditi sljedeće. Karl Marx zagovarao je jednu stvar. Mogao bi se pojaviti netko drugi tko bi jednako rigorozno dokazao da samo intelektualni rad proizvodi ekonomska dobra. Samo zbog materijalističkih uvjeta modernog doba, nije se pojavio Marx za duhovne uvjete, kao što se pojavio Marx za materijalne uvjete. Ali obojica, da su se pojavili, mogli bi steći sljedbenike. Izjave obojice mogle bi ukazivati na isto rigorozno razmišljanje koje danas nalazite kada ljudi, uvijek u dobroj vjeri, raspravljaju o ovom ili onom pitanju reforme na modernim okupljanjima. Obično se sve dokazuje vrlo rigorozno, jer su ljudi danas vrlo pametni. Ili kada ljudi za govornicom dokazuju ovo ili ono, sve se dokazuje rigorozno. Ali jednako se rigorozno može dokazati i suprotno. Ljudi ne žele vjerovati da logički dokaz nije nešto što može nositi život, ili ono što se može izvesti samo iz logičkog dokaza, da to mora biti popraćeno osjećajem stvarnosti, povezano sa stvarnošću. Život se može podržati samo iz života, a ne iz intelektualno orijentiranih dokaza. Samo zbog činjenice da su ljudski instinkti bili materijalistički orijentirani tijekom posljednja tri do četiri stoljeća, metoda dokazivanja s materijalističke strane, postala je toliko rigorozna kao što je u marksizmu. U pravilu se ne može nositi s opovrgavanjem, jer dokaz nije dokazivanje nečega, već prihvaćanje dokaza od strane druge osobe. Prihvaćanje dokaza, međutim, ne temelji se na logici dokaza, već - kakvi su ljudi kada ne uranjaju u znanost duha - se temelji na određenim instinktima, na navikama, a posebno na navikama mišljenja. I stoga se mora reći: život nam je danas zbunjujući, jer se duše ne žele probuditi iz spavanja suočene s impulsima stvarnosti, jer, prije svega, duše ne žele prodrijeti toliko da same sebi kažu: važno je pronaći pravu perspektivu, a ne gledati svijet iz bilo koje perspektive.
Danas se radi o stjecanju perspektive koja više ne stvara predrasude u smislu da se jednostrano razmišljanje smatra ispravnim, već one koja omogućuje promatranje života na tako univerzalan način da se istinski može odvagnuti težina razloga jedne strane, kao i težina suprotnih. Danas moramo razumjeti koliko osnova imaju argumenti s jedne strane, s materijalističke strane, a koliko osnova imaju s duhovne strane. To znači da nikada nije bilo potrebnije nego danas da ljudi ne budu fanatici. Ali fanatizam, koji je danas praktički suvremena pojava, može se prevladati samo ako ljudi u sebi otvore izvor koji ih vodi do istinskog uvida u duhovne veze svijeta. Zato je oplodnja naše zapadne civilizacije nalazima znanosti duha, toliko eminentna nužnost. Dakle, u strogom argumentiranju, ako se želi - uvijek to treba željeti - može se reći da se intelektualni rad zgrušava u proizvod. Može se reći da se i tjelesni rad zgrušava u proizvod. Ali s čime se zapravo bavimo? U stvarnosti se bavimo činjenicom da određene procese u vanjskom svijetu ljudi izvode na određeni način. Pretpostavimo da uberem jabuku sa stabla. To je također nešto što ima određenu važnost, kao dodatak zbroju ekonomskih odnosa. Moramo vidjeti koji elementi čine stvarnost. Kada uberem jabuku s drveta, uzrokujem promjenu u vanjskom svijetu, metamorfozu: prvo, jabuka je na drvetu, a zatim je možda u mojoj košari. Ovu promjenu sam ja izazvao. Svakako, u meni se odvijao proces tijekom kojeg se trošila tjelesna snaga, koja se potom nadomjestila. Ali da sam napravio par koraka šetajući, u isto vrijeme kada sam ubrao jabuku, potrošio bih istu količinu energije. Ne radi se o tome što se događa u meni, a u ekonomskom kontekstu, ne može se raditi ni o čemu što se odnosi na ljudski organizam. Ne može se raditi o postavljanju pitanja: što čovjek dobiva jer mora nadoknaditi svoju potrošenu tjelesnu snagu? - već se može raditi samo o: koje unutarnje značenje se veže za tu metamorfozu koja se u biti u potpunosti odvija izvan čovjeka, koju on samo usmjerava, koju samo vodi, tu metamorfozu koja uzrokuje da jabuka prvo bude na vrhu stabla, a zatim u mojoj košari? Zamislite na trenutak, da crtate ili slikate cijeli proces. Slikate stablo i čovjeka pored njega. Sada slikate osobu koja pruža ruku, postavlja ljestve i pruža ruku, bere jabuku, a zatim slikate kako je stavlja u košaru. Sada, recimo, zabavite se: potpuno brišete osobu, brišete sve što je na vašoj slici bila osoba, i smatrate da se to objektivno događa izvan osobe: jabuka je na vrhu, kreće se dolje, nalazi se unutar košare; osobu ste potpuno eliminirali. Ali ste striktno promatrali proces koji je u životu ekonomski relevantan. To ostaje tu, i to je ono o čemu se radi kada je u pitanju ekonomsko razmatranje. I čisto ekonomsko razmatranje svaki put se postavlja na pogrešne temelje, kada se u razmatranje uključi potrošnja životne energije ili tjelesne snage i slično, kao što to čini Lassalle, kao što to čini Marx i kao što to čine gotovo svi drugi akademski ekonomisti.
Dakle, važno je, da kada su u pitanju ekonomski odnosi, da možemo eliminirati ljudska bića. Tada ta ljudska bića koja su eliminirana moramo biti u stanju promatrati izolirano. To nas dovodi do drugačijih odnosa, do odnosa koji stoje na drugačijim temeljima. Govoreći: da, ljudi moraju raditi, inače jabuke s drveća neće padati u košare! - govoreći to, shvaćamo: sada čovjeka ne možemo izbrisati! Ali prije svega, ne možemo izbrisati njegovu dušu ako želi ostati čovjekom. Ako želi ostati čovjekom, nagon za radom mora biti u njemu. Ne može ostati čovjekom ako se izmisli uređaj kojim ga se polako, nekim tehničkim postupkom, tjera do ljestava, gdje mu se podiže ruka, savijaju prsti i tako dalje, ili ako se uvede obvezni rad po nalogu vlade; oboje se u biti svodi na istu stvar. Poanta je u tome da impuls mora ležati u čovjeku. Neće ležati unutar čovjeka, ukoliko nije zapaljen kroz odnos, kroz interakciju između ljudi.
Vidite, kada prijeđete na motivaciju za rad, dolazite do potpuno drugačijeg područja od ekonomskog. Kada je riječ o motivaciji za rad, ne možete zanemariti čovjeka, ali ne možete zanemariti ni najdublje biće čovjeka. Ako realistično proučite ovu stvar, otkrit ćete: jedna stvar koju sam spomenuo, ekonomski proces, toliko se radikalno razlikuje od onoga što zapravo vodi radu, što je impuls za rad, da ta razlika mora biti ukorijenjena u samoj socijalnoj stvarnosti.
Sada, postoje mnoge vrste razmišljanja o tome kako doći do trostruke podjele socijalnog organizma. Ali treba slijediti mnogo puteva mišljenja, jer ljudima danas treba snažan poticaj; toliko su misaono pospani! Iznad svega, otkrit ćete da je ova šikara ideja, koja nastoji spojiti sve što je ekonomsko, pravno, političko i duhovno, u potpunosti proizašla iz materijalizma, koji, međutim, istovremeno, dok se pojavljuje kao svjetonazor, također veže dušu za tjelesne procese, čineći time tu dušu pasivnom, ubijajući je u njezinoj aktivnosti. Nismo postali samo materijalistički, teoretski materijalistički, postali smo materijalni. Čovjek se stoga iz katastrofe u kojoj se danas nalazi, ne može izvući samo promjenom načina mišljenja, već se može izvući samo poticajem svoje volje. Jer volja je ono što je, kao prvi duševni element, neovisno o fizičkom, i ne može u potpunosti, ako se uopće primjenjuje, biti svojstvo tjelesnog. Jer u svakom trenutku u kojem činim bilo što izvanjsko, dobivam neposredan, opipljiv dokaz da je volja neovisna o materijalnim aspektima tijela. Jer volja je aktivna u berbi jabuke s drveta i stavljanju u košaru. Ono što osoba jede mogu isključiti iz čisto ekonomskog procesa; volju čovjeka ne mogu isključiti.
Ovim sam danas jednostavno htio ponuditi tijek misli kroz koji možete otkriti duboko opravdanje ovih ideja o tročlanstvu. Prvo sam pokazao koliko se impuls za rad, potpuno razlikuje od svega što je uključeno u ekonomski život. Znate, naravno, da se u trostrukom organizmu pretpostavlja da leži u oblasti države i prava. Ali ako slijedite tokove misli koji se danas potiču u drugim smjerovima, naprimjer, koliko su zbunjujuće ideje u pogledu udjela fizičkog i intelektualnog rada u proizvodnji proizvoda - ako razmišljate onako kako su ljudi naučili razmišljati tijekom posljednja tri do četiri stoljeća - tada ćete također vidjeti, kako ova zbrka misli koja je nastala također ima zbunjujući učinak kada se pokuša odvojiti čisto intelektualni život od pravnog i ekonomskog života. Jer ne postoji nužnost djelovanja, ako se smatra da čovjek troši fizičku snagu na rad, koju mora nadomjestiti plaća. Već smo vidjeli da takva nužnost djelovanja ne postoji. Kako se dolazi do takvog načina razmišljanja? Kako se uopće dolazi do te ideje? Do nje se dolazi iz podloge materijalizma. Čovjek svoje mišljenje ne može odvojiti od materije. Ne može se pronaći nešto što proizlazi iz čovjeka i neovisno je o njegovom tijelu. Dakle, ideje su okovane za tijelo. Ekonomija je materijalistički okovana za tijelo. Budući da ne može vidjeti čisto duhovne veze u vanjskom svijetu u ekonomskom životu, preusmjerena je na čisto materijalni proces potrošnje i zamjene tjelesne energije: davanje energije, apsorpcija energije, davanje energije, apsorpcija energije, i tako dalje! Čovjek se želi u potpunosti kretati u materijalnom carstvu i stoga ne može smisliti ništa drugo osim, takoreći, integracije čovjeka u ekonomski organizam kao stroja.
Već danas je slučaj, da u katastrofu nismo gurnuti zbog naših institucija, već zbog najdubljih misli, osjećaja i impulsa volje ljudi, i apsolutno je nužno napustiti predrasudu da se socijalni uspon može nekako postići pukim institucijama. Hitno je potrebno prepoznati da se socijalni uspon može dogoditi samo kroz transformaciju načina mišljenja i osjećanja ljudi, kroz iskorjenjivanje starih navika mišljenja koje prijete da nas sve dublje vode u propast. Moramo se naviknuti da s određenim dubokim zanimanjem pratimo ono što živi u mislima suvremenog čovječanstva. Čovjek će jednog dana otkriti da je beskorisno nastavljati te misli u bilo kojem smjeru, već da se jednostavno radi o tome da se ti smjerovi mišljenja napuste u najvažnijem području danas i usvoje novi. Ali oni mogu proizaći samo iz najdubljih temelja same ljudske prirode. I ući u kulturu čovječanstva mogu samo ako ljudska bića istinski razmotre i apsorbiraju izvorne, elementarne impulse. Ali takvi impulsi, mogu ležati samo unutar one znanosti o duhovnom koja je antropozofski orijentirana. Trebamo novo znanje čovječanstva, jer je staro znanje dovelo do pogreške, čak i u području poput onog koje sam danas okarakterizirao. Staro gledanje je već toliko napredovalo, čak i u praktičnom smislu, da ljude promatra kao strojeve, i ne uspijeva prepoznati apsurdnost ideje, to da je ekonomska kategorija trošiti ljudsku tjelesnu snagu i zamijeniti je plaćom kao ekvivalentom. Sve se to temelji na činjenici da se unutar današnjeg načina razmišljanja, uopće ne može upoznati čovjeka, i da treba steći znanje o čovjeku u najdubljem smislu te riječi. Ali to će biti moguće samo ako naš cjelokupni način razmišljanja postane antropozofski orijentiran.