.- DVANAESTO PREDAVANJE, Bern, 9. srpnja 1920.
Mišljenje kao nasljeđe iz prenatalne egzistencije. Odbacivanje preegzistencije u tradicionalnim vjerovanjima. Neophodnost mišljenja za život u osjetilnom svijetu. Potreba za komunikacijom i znanjem u učiteljskoj profesiji. Waldorfsko obrazovanje. Zlatna valuta, slobodna trgovina, carinske barijere. Svijet duhovnosti i svijet ekonomskog života. Asocijativni sud. Državna filozofija boljševizma kao dijete ideja R. Avenarius Harnacka i Oswalda Spenglera. Ozbiljno shvaćanje znanja o ponovljenim životima na Zemlji.
Danas bih ponovno želio govoriti o nečemu o čemu se ovdje često govorilo, ali što se može razumjeti samo ako se o tome često razmišlja i iz različitih perspektiva. Svatko tko svjesno živi duhovni, a u konačnici i materijalni život današnjice, i tko je istinski iznutra i duhovno uronio u ono što ovdje nazivamo antropozofski orijentiranom znanošću duha, mora, u svijetlu događaja, biti opterećen ozbiljnom brigom za kulturu. Ta ozbiljna briga za kulturu može se opisati otprilike na sljedeći način: prepoznaje se nužnost da se ono što nazivamo znanošću inicijacije, znanošću duha, u koju se u konačnici može proniknuti samo metodom inicijacije, da se ta znanost, ako je moguće, mora proširiti na sve misleće ljude, barem u svojim glavnim aspektima, ako ne želimo dalje propadati. Ljudi to jednostavno trebaju upiti u svoj život osjećaja i dopustiti da ih se kroz ovu inicijacijsku znanost potakne na međusobni odnos, na djelovanje među sobom. S druge strane, velika većina ljudi - trebamo pogledati samo nekolicinu pristalica znanosti duha - to jest, velika većina čovječanstva, osjeća tako da odbacuje ovu inicijacijsku mudrost, da bi trebali nastaviti živjeti na isti način na koji su živjeli do sada, bez ikakvog utjecaja onoga što im ova inicijacijska mudrost može donijeti. Stoga bi se moglo reći da, s jedne strane, postoji najhitnija potreba za otkrivenjem duhovnih svjetova, a s druge strane, radikalno odbacivanje ovog znanja.
Ne treba se zavaravati da je način na koji su ljudi bili potaknuti tradicionalnim vjerovanjima da razmišljaju o duhovnom, uvelike kriv za ovo radikalno odbacivanje mudrosti duhovnih svjetova danas. Mora nam biti jasno da, prije svega, tradicionalna vjerovanja žele upoznati ljude samo s jednim aspektom, recimo, vječnog u čovjeku, aspektom koji leži iza smrti, i da od strane tradicionalnih vjerovanja postoji odlučno odbacivanje onoga što ljude upućuje na ono što je od vječnog duševnog elementa u čovjeku prisutno prije rođenja, ili recimo, prije začeća. Mnogo se govori, iako na vrlo nejasan način, i uvijek u odnosu, ne na znanje već samo na vjerovanje, o postojanju duše nakon smrti. Nasuprot tome, svaki govor o postojanju duše prije rođenja ili prije začeća se odbacuje. To ima značaj ne samo teorijski koji smo naveli, unutar čisto kognitivnih sudova koji kažu: želimo gledati u vrijeme nakon smrti; ne želimo gledati u vrijeme prije rođenja - već ima značaj za cijelo biće čovjeka. Jer način na koji se govori o onom besmrtnom u čovjeku, zavisan je o ovom odbacivanju prenatalnog. Samo na trenutak razmislite kako se ljudskim bićima ispovijeda o besmrtnosti duše. To apelira na finije, egoistične instinkte ljudi. Ti finiji instinkti vode do želje za postojanjem nakon smrti. Za želja za postojanjem nakon smrti u ljudima postoji u mnogim različitim oblicima, i kada se o tome govori na uobičajeni način, uvijek se apelira na te egoistične instinkte ljudi, na tu želju za postojanjem nakon smrti. Dakle, u određenom smislu apelira se na ljudsku želju za besmrtnošću. I pozivanjem na to, nalazi se pristup ljudskom vjerovanju u tu besmrtnost nakon smrti.
Ne bi se lako pronašla ista vjerodostojnost za istu vrstu govora, kada bi se govorilo o vječnosti ljudske duše kakva postoji prije rođenja, ili prije začeća. Samo razmislite o jednoj stvari: govori se o besmrtnosti. Ne govori se ni o čemu što se u tom smislu proteže izvan rođenja, jer u jeziku za to ne postoji odgovarajuća riječ. Besmrtnost, tu riječ imamo; nerođenost, biti nerođen - to nemamo; kako bi ljudima postalo poznato, prvo bismo morali razviti riječ. Samo iz ovoga možete vidjeti koliko je jednostran govor o besmrtnosti od strane tradicionalnih vjeroispovijesti. A zašto je to tako? Da, sasvim je drugačije reći ljudima da svoj sadašnji život, koji su vodili od rođenja i nastaviti će voditi do smrti, trebaju smatrati nastavkom duhovnog života, radije nego da duhovni život nakon smrti smatraju nastavkom ovozemaljskog života. Za ljude je to već ovako: iskusiti život nakon smrti je, u određenom smislu, užitak; iskusiti život prije rođenja nije užitak u istom smislu, jer ono što kao ljudi imamo rođenjem, to imamo, posjedujemo; stoga to ne želimo. Dakle, ne može se govoriti o vječnom prije rođenja tako da se pobudi želja, i stoga, ako se želi govoriti o ovom vječnom prije rođenja, prvo se u ljudima treba potaknuti poriv da uopće to uzmu u obzir, da se proglase otvorenima za znanje o takvoj stvari.
To je povezano s činjenicom da znanost duha doista mora pretpostavljati određenu pripremljenost prije spoznaje. Ono što sam na jučerašnjem javnom predavanju nazvao 'intelektualnom poniznošću': osjećati se prema velikim spoznajama prirode kao dijete, ako bi moglo osjećati, kako bi se osjećalo u dobi od pet godina prema knjizi Goetheove poezije, koju ne može razumjeti dok nije obrazovano da je razumije - tako bi se ljudi trebali osjećati prema prirodi koja se prostire. Ne mogu shvatiti ništa dok se ne pripreme da u to prodru. Stoga se o toj pripremi mora govoriti s intelektualnom poniznošću. I mi kao ljudska bića moramo se iznutra naći spremnima stvoriti nešto drugo od onoga što jesmo, ako svoje unutarnje 'Ja' još nismo uzeli u vlastite ruke kako bismo to unaprijedili, u svom duševno duhovnom životu. Međutim, da bismo to učinili, potrebno je pogledati određene stvari koje, u općem kozmičkom snu kojem se predajemo, zapravo uopće ne želimo gledati.
Kao ljudi, imamo sposobnost obrazovati se o svijetu kroz svoje predodžbe, kroz svoje mišljenje. To mišljenje doista ima posebnu osobitost, jer je zapravo nepotrebno u odnosu na vanjski život. Obično to ne shvaćamo. Osim činjenice da i životinje mogu živjeti, mogu tražiti hranu i mogu se s tim nositi između rođenja i smrti bez mišljenja na ljudski način, i osim činjenice da se već iz toga može zaključiti da i mi možemo obavljati određene niže životne zadatke bez mišljenja na ljudski način, samo se trebamo posvetiti nešto temeljitijem razmatranju života i odmah ćemo vidjeti kako je mišljenje zapravo nepotrebno za vanjski fizički život. Što se tiče određenih stvari, uopće se ne možemo osloniti na mišljenje. Zar ne, bavimo se znanošću. Uzmimo bilo koju znanost, naprimjer fiziologiju, kroz koju učimo o načinu funkcioniranja ljudskih organa. U fiziologiji učimo, najbolje što možemo u materijalističkom ili duhovnom području, kakva je priroda probavnog procesa. Ali nikada ne možemo očekivati promišljenu spoznaju probavnog procesa; prije moramo pravilno probaviti. Ne bismo napredovali u životu kad bismo morali čekati dok ne razmislimo o probavi, dok je ne spoznamo. Probavnu aktivnost moramo obavljati bez mišljenja, kao i ostale aktivnosti našeg organizma. Pogotovo u pogledu onoga što radimo kao ljudska bića, mišljenje uvijek dolazi nakon toga. Živjeti u osjetilnom svijetu, dakle, u biti bismo mogli bez mišljenja.
Ovdje se pred duhovnim znanstvenikom postavlja veliko pitanje: koje je pravo značenje ovog mišljenja, koje nam apsolutno ničem ne može poslužiti u običnom fizičko osjetilnom tijelu? - Naravno, treba istaknuti jednu važnu točku. Ono što nam je dostupno u vanjskoj tehnologiji ne bi nam bilo dostupno da to nismo prvo promislili. Ali u osnovi, mišljenje, sa svojim pozitivnim značajem, počinje tek s vanjskom tehnologijom i svime što vanjska tehnologija zahtijeva. U svemu što ne zahtijeva vanjsku tehnologiju, mišljenje je nešto što zapravo počinje naknadno, i pokazuje se suvišnim u usporedbi s našom osjetilnom egzistencijom. Dakle, u sebi nosimo element koji ne doprinosi našem osjetilnom postojanju. To je ono što duhovni znanstvenik govori sam sebi, i onda nastavlja istraživati što je to mišljenje zapravo. Zatim otkriva, kao što sam često objašnjavao, da je to mišljenje zapravo nasljeđe iz naše prenatalne egzistencije, da je upravo mišljenje ono što smo najjače razvili između naše zadnje smrti i ovog rođenja, da sposobnost za to mišljenje nosimo u ovu osjetilnu egzistenciju, da je to mišljenje zapravo razvijeno za nadosjetilni svijet. Uopće ne razumijemo značaj tog mišljenja ako ne znamo da je to naše nasljeđe iz nadosjetilnog svijeta.
Dakle, duhovni znanstvenik postupno u mišljenju vidi nasljeđe života koji je proveo između svoje posljednje smrti i ovog rođenja. Što je zapravo odbačeno od prošlog života? Ono što je potpuno odbačeno jest odnos prema okolini temeljen na želji, jer kada našom spoznajom misleći dokučimo svijet, mi smo bez želje. Osobitost spoznaje je da želja ne prožima tu spoznaju. Stoga čovjeka treba odgojiti za spoznaju. Treba ga dovesti do toga da koristi spoznaju. Jer u osnovi, on stvari koje postaju njegove kroz spoznaju u prvom redu ne želi. Ali znanost duha nam u ovom području pokazuje nešto drugo. Pokazuje nam, time što imamo spoznaju, misaonu spoznaju, da imamo potpuno beskoristan element za osjetilni svijet, da to mišljenje u nama ljudima mora postojati za nešto drugo osim pukog osjetilnog života, i da to mišljenje zlostavljamo ako ga ostavimo neiskorištenim, ako ga ne koristimo da proniknemo ne samo u osjetilno, već i u nadosjetilno. Mišljenje imamo kao dar, kao nasljeđe iz nadosjetilnog, i moramo prepoznati da ga i moramo koristiti da bismo došli do nadosjetilnog.
Ovo što sam upravo rekao, u životu se izražava na razne načine. Ako ispravno promatramo život, možemo doći do stvari poput ovih koje su upravo spomenute. Kako zapravo ulazimo u ovaj život? Tako što se, takoreći, sposobnost mišljenja postupno odvaja od mračnih dubina našeg unutarnjeg bića, razvijajući u sebi sve više moć promatranja svijeta kroz mišljenje. Kako ulazimo u to i kako se sve više postavljamo u tom svijetu? U osnovi se zapitajte, sa samospoznajom, s kakvom se sviješću povezujete dok sve više i više mislite. Ovaj proces mišljenja, izravno povezujete s potrebom za komunikacijom. Kada mislite, ne možete a da ne želite da vaše misli prodru u duše drugih, da možete komunicirati svoje misli drugima. Na određeni način, ta želja da komuniciramo svoje misli drugima, raste s našim mišljenjem.
Treba samo hipotetski zamisliti što bi to značilo morati zadržati svoje misli za sebe, ne pronaći nikoga s kim bi ih mogli podijeliti! Ali svakako, ta je potreba za većinu ljudi, jedinstvena za svijet misli. Za ostali imetak to se ne odnosi na većinu ljudi, a čak i ako se nađu ljudi koji su sretni davati drugi imetak, možda su jednako sretni - 'jednako sretni' je zapravo pretjerivanje - uglavnom, svi su vrlo sretni davati iz svojih misli, ali nisu uvijek tako sretni davati od drugog imetka; to je, uostalom, dobro poznato! Ali postoje ljudi koji stvarno vole davati. Ali onda ćete analizirati tu spremnost da malo date, i onda shvatite da je ta spremnost na davanje ipak povezana s mišljenjem. Misao: što će druga osoba misliti o vama, koja će se zajednička točka razviti ako joj date - to je nešto što snažno utječe na davanje drugog imetka, tako da je potreba za komunikacijom također vrlo jaka prilikom davanja ili rada za drugu osobu. Težnja za zajedničkim mišljenjem ovdje igra ulogu.
Ako se duboko razmisli o pitanju o kojem se niz antropozofa nedavno morao educirati - pedagoškom i didaktičkom pitanju koje se moralo opširno raspravljati prilikom osnivanja ili nastavljanja Waldorfske škole, koja će uskoro navršiti prvu godinu postojanja - tada se shvaća da osoba koja ima najveću potrebu za komunikacijom da je najbolja u učiteljskoj profesiji. Ako netko uživa biti učitelj, to proizlazi iz činjenice da je potreba za komunikacijom, životom zajedničkih misli s drugima, u njemu posebno snažno razvijena, posebno snažno u njega usađena iz svijeta iz kojeg dolazimo kada u ovu osjetilnu egzistenciju ulazimo rođenjem. A budući da je lakše komunicirati misli djeci i pronaći prihvaćanje kod djece nego kod odraslih, učiteljska profesija je ona koja proizlazi upravo iz intenzivne čežnje da se uspije u toj potrebi za komunikacijom.
Ali kad to prepoznate, kad prepoznate, rekao bih, podučavanje duše u poduci, tada se postavlja drugo pitanje, pitanje koje je odigralo najveću ulogu u razvoju pedagogije za Waldorfsku školu. Ova druga strana učenja pedagogije i danas ljudima zvuči paradoksalno, a ipak, u razvoju pedagogije Waldorfske škole, ova druga strana odigrala je najveću ulogu, a to je, istovremeno dolazimo do spoznaje da su djeca koja odrastaju u svijetu, svako za sebe misterij, i da od njih istinski možemo učiti. Budući da smo učitelji, ne zadovoljavamo samo svoju potrebu za komunikacijom, već istovremeno i svoju potrebu za znanjem, govoreći si: postao si stariji, ali oni koji sada dolaze donose ti vijesti iz duhovnog svijeta iz kasnijeg vremena, otkrivaju ti što se dogodilo u duhovnom svijetu od tvog vlastitog rođenja, jer su dulje ostali u duhovnom svijetu. U mnogim različitim oblicima, učitelji Waldorfske škole učili su primati poruke iz duhovnog svijeta u djetetu koje raste, u svakom trenutku istinski razmišljati o njima, i posebno osjetiti: u djetetu koje ti se predaje, otkriva ti se ono što se šalje iz duhovnog svijeta.
Na taj način, davanje je upareno s uzimanjem; na taj način se praktički urasta u suživot s duhovnim svijetom. Pedagogija Waldorfske škole temelji se na toj stvarnoj apsorpciji stvari iz duhovnog svijeta. Nije riječ samo o teorijskom izlaganju neke vrste pedagogije temeljene na apstraktnim principima antropozofije. To nije poanta; radije se radi o nastavnoj praksi, koja se izražava izravno u postupanju s djecom. Jedno je pretpostaviti da dijete donosi poruku iz duhovnog svijeta u ovaj svijet, i da morate riješiti zagonetku koja vam je predstavljena iz duhovnog svijeta, a drugo promatrati dijete kao bilo koju plastičnu stvar koju jednostavno trebate razviti. Rješavanje ove zagonetke vodi do onoga što slijedi kao životna praksa, iz onoga što je antropozofska znanost duha, živo promatrana i živo apsorbirana. I ova antropozofska znanost duha postoji, ne samo da bi predstavljala principe, ne samo teorije, već da bi se istinski apsorbirala u pojedinačne grane života. O tome se radi.
Ovim smo istaknuli kako ovo djeluje u obrazovanju, u komuniciranju vlastitih misli - i u konačnici, to je komuniciranje misli, bilo da nekome nešto kažem, bilo da napišem roman, ili, ako razmišljamo malo šire, bilo da stvorim još jedno umjetničko djelo - kako je cijeli ovaj život u mislima suživot s duhovnim svijetom, donošenje u ovaj svijet onoga što smo doživjeli prije rođenja. Ovu posebnu karakteristiku onoga što se naziva duhovnim životom, duhovnom civilizacijom, antropozofi moraju uzeti u obzir. Jer ovaj duhovni život dobiva svoj poseban karakter kroz činjenicu da, dok stojimo u ovom duhovnom životu, postajemo svjesni: povezani smo sa svime što leži prije našeg rođenja i sa svime što leži nakon našeg rođenja, time što nam naša djeca to donose iz nadosjetilnih svjetova. - Tako ovaj duhovni život dobiva svoj poseban karakter. Prije svega, ono što bi se trebalo dogoditi jest da antropozof vidi svijet mnogo realističnije od drugih ljudi danas, da antropozof nauči promatrati te suptilnosti života. Dakle, trebao bi prepoznati kako je vanjski život civilizacije, u djelovanju duhovnog, povezan s prenatalnim i kako se zapravo u duhovnom odvija nešto što je bogatije od pojedinačnog čovjeka, što nadilazi pojedinca. Nije li istina da ako smo ovisni o prenošenju svojih misli drugima, dakle i o pronalaženju istih u srcima i osjećajima drugih, onda nas duhovni život upućuje na zajedništvo, na nešto što možemo iskusiti samo zajedno s drugim ljudima. Duhovni život nas oprema nečim što ne želimo imati sami.
U određenom pogledu, znamo više - ako se smijem paradoksalno izraziti - nego što nam je dopušteno zadržati za sebe, i u tom pogledu naše se potrebe preklapaju. Tko god nešto komunicira drugome, trebao bi zauzvrat nešto primiti od drugoga. Nema drugog načina. Dakle, obasipamo jedni druge duhovnim životom; obasipamo jedni druge svojim dobrima. To je, pak, osobitost ovog duhovnog života. Imamo previše. Donosimo previše sa sobom za ovu osjetilnost, jer je ovaj duhovni život, koji kao misleća bića donosimo sa sobom, istovremeno namijenjen nadosjetilnom. Budući da se u njemu izražava nadosjetilno, ono, takoreći, preplavljuje ovaj fizički svijet.
Sasvim je drugačije kada gledamo na ekonomski život. Tu nije slučaj da tako lako komuniciramo svoje misli drugima. Prvo, često to ne želimo. Kada bismo tako lako misli iz ekonomskog života htjeli komunicirati drugima, kao što to činimo s mislima iz čisto života učenja, nitko ne bi ništa patentirao, nitko ne bi čuvao poslovnu tajnu. Tu potreba za komunikacijom nije ni približno toliko velika kao u oblasti duhovne kulture. I samo trebate zamisliti kako stvari stoje u ekonomskom životu, i odmah ćete vidjeti da nema takve poplave misli koje teku od jedne osobe do druge, već da su tu stvari sasvim drugačije.
Nedavno samo mogao ukazati na primjer koji jasno ilustrira što zapravo mislim. Sredinom 19. stoljeća, među onima koji su imali što reći o takvim pitanjima, započela je inicijativa za pregovore o slobodnoj svjetskoj trgovini, za uvođenje slobodne trgovine, odnosno bez carinskih barijera, kao općenitog oblika ljudske razmjene u sferi gospodarskog života diljem svijeta. Istodobno s ovim razmišljanjem o slobodnoj trgovini, pojavio se još jedan trend: uvođenje zlatnog standarda umjesto bimetalizma, zlatnog i srebrnog standarda. Ova inicijativa za jedinstveni zlatni standard nastala je prvenstveno u Engleskoj; ali se proširila i na druge zemlje, kao što znate. I u određeno vrijeme u 19. stoljeću, u parlamentarnim izvješćima ili drugdje gdje su se raspravljala takva pitanja, posvuda možete vidjeti kako su ljudi govorili, na način koji su smatrali briljantno praktičnim, o učincima zlatnog standarda. Rekli su: slobodna trgovima će se razviti pod utjecajem zlatnog standarda, zlatni standard će sam po sebi donijeti slobodnu trgovinu! I nakon što su ovu teoriju zagovarali najugledniji parlamentarci i praktičari do 1870-ih, što se zapravo dogodilo? Posvuda su podignute carinske barijere pod utjecajem zlatnog standarda! Upravo suprotno od onoga što su predviđali najveći teoretičari i praktičari!
Ovo je vrlo zanimljiv primjer ekonomskog razmišljanja. Svatko tko danas uopće prouči ekonomiju - praktični ljudi to ne primjećuju - primijetit će da se to događa u svim oblastima. Ono što ljudi predviđaju u poslovanju, obično se pokaže suprotnim. Treba samo proučiti konkretne slučajeve, zanemariti ono što bi netko mogao izjaviti kao takozvana praktična osoba koja s visoka gleda na sve idealističko, već stvarno pogledati što se događa i otkrit će se da je to istina.
Dakle, želim reći - pretpostavit ćete - da su oni koji su u parlamentima i raspravama predviđali da će iz zlatnog standarda proizaći slobodna trgovina bili budale, dok je u stvarnosti došlo do uspostavljanja carinskih barijera. Ne, to uopće ne želim reći. Ne želim reći da su bili budale. Bili su to vrlo, vrlo pametni ljudi, dijelom naravno; među njima je bilo izvanredno pametnih ljudi. I svatko tko prođe kroz argumente koje su iznijeli, i ne pogleda dublje u cijelo tkivo ljudskog suživota, ne može a da ne bude zadivljen domišljatošću kojom su takvi ljudi bili dominantni u izgovaranju potpuno lažnog proročanstva.
Odakle to dolazi? Upravo zato jer smo u moderno doba urasli u individualizam mišljenja, tako da svatko želi samostalno razmišljati o takvim stvarima. Kao što ono što sa sobom donosimo kao istinski duhovnu misao, da bi je svi mogli imati, kao što to možemo izliti na duge, tako imamo i misao koju bismo trebali izvući iz života, nipošto ne izliti. U životu je možemo steći samo na način da je imamo samo djelomično, da je, kada god je želimo univerzalno primijeniti, uvijek iskrivimo u karikaturu. Naš sud, s kojim se rađamo, nije takav da samo možemo suditi o svijetu, već ga imamo takvog da je dovoljan da nešto damo drugima, kako bi i oni mogli suditi prema našem sudu. Naš ekonomski sud i ono što je slično ekonomskom sudu, ograničeniji je. To nije dovoljno da se to prenese drugima; radije, da bi bio učinkovit, potrebno je da se formiraju udruženja, da se okupe grupe ljudi sa zajedničkim interesima, interesima potrošača ili interesima određene vrste poslovanja i tako dalje; jer samo grupe ljudi zajedno mogu ostvariti živo iskustvo onoga što im drugi može doprinijeti, što stoga mogu znati i u što drugi mora vjerovati, mora vjerovati na temelju povjerenja, kada su zajedno u udruženju.
To postavlja još jedno veliko pitanje za nekoga tko, rekao bih, promatra svijet jasnim, okom duše. On sebi kaže: sa sobom nosimo određeni zbroj sudova koje možemo gomilati, koje možemo izliti na druge ljude. Oni nas povezuju sa životom prije rođenja. Ali stječemo korisne sudove u području vanjskog, posebno ekonomskog života, samo ako se trajno družimo s drugima, ako s njima stvaramo veze, ako sudimo zajedno s njima, ako, da tako kažem, udružujemo svoj sud i njihove sudove. Ne možemo im ništa priopćiti; radije, da bi naš sud uopće postojao, moramo svoj sud udružiti s njihovim. Odakle to dolazi? To je veliko pitanje. To proizlazi iz činjenice da smo mi, kao ljudska bića, doista barem dvostruko biće. Zapravo smo trostruko biće, ali o tome danas ne želim razmišljati; više o tome možete pročitati u mojoj knjizi 'O zagonetkama duše'. Ali prvo želim razmotriti dvostruku prirodu sažimajući drugo i treće. - Ono što donosimo iz duhovnog svijeta u ovaj svijet, ono što možemo izliti na ljudsko biće, tvori našu glavu, glavu, koja je uistinu više od pukog otiska, pukog alata; to je uistinu slika onoga što smo bili prije rođenja, koja je također fizionomijski otisak naše duše, i tako čini više od ostatka organizma, koji uistinu kada se ne krećemo ne predstavlja izravno našu dušu, našu dušu predstavlja u aktivnosti, uistinu ne izražava našu dušu na način na koji lice ili glava izražavaju našu dušu.
S jedne strane, mi smo uistinu ljudi glave, kroz svoje glave nosimo u svijet vanjsku sliku onoga što smo bili prije rođenja. I ostatak ljudskog organizma povezan je s tim. I sada upravo moramo prosuđivati nešto poput ekonomskog života uz pomoć glave. Ekonomski život uopće ne prosuđujemo glavom, jer glava nije osobito zainteresirana za ekonomski život. Svakako se i ona želi hraniti, ali taj zahtjev postavlja samo vlastitom organizmu, a ne vanjskom svijetu. Sama glava, sa svojim prehrambenim potrebama, korespondira samo ostatku organizma. Zapravo je toliko vezana za ostatak organizma, da, u određenom smislu, dopušta da je ostatak organizma nosi. Poput osobe u taksiju, naša glava sjedi na vrhu ostatka organizma, i ne sudjeluje u njegovim pokretima. Baš kao što se mi, kada se vozimo u taksiju, ne moramo naprezati rukama i nogama kako bismo doprinijeli kretanju taksija prema naprijed, naša glava ne sudjeluje u pokretu naših nogu i stopala. Naša glava je nešto što počiva na ostatku organizma. To je organizacija potpuno drugačije vrste od ostatka organizma i stvara sud na takav način da snagu tog suda unosi sa sobom u fizičku egzistenciju kroz rođenje. Ostatak organizma izgrađen je iz ovoga svijeta. To se također može pokazati uz pomoć embriologije, ako se istinski prakticira embriologija, a ne karikatura embriologije koju prakticira suvremena znanost. Način na koji se embriologija razvija izravno dokazuje ovo što ovdje govorim. Taj ostatak organizma je ono što sada ulazi u interakciju s cijelim ostatkom svijeta, uključujući socijalni svijet, i ono što je ovisno o strukturama u koje ulazimo u vanjskom svijetu.
Možemo reći da čovjek svijetu suprotstavlja svije potpuno različite organizacije. Svoju glavu suprotstavlja duhovnom životu, a ostatak svog organizma ekonomskom životu. Međutim, ostatak organizma pokazuje svoju ovisnost o vanjskom svijetu već kroz svoju čisto prirodnu konstituciju. Promislite: u odnosu na ostatak organizma ljudska rasa je podijeljena na muškarce i žene, i to da svijet postoji kao ljudska rasa, proizlazi iz suradnje muškarca i žene. Dakle, ovdje već imate arhetip socijalne suradnje. Organizacija glave nekako nije ovisna o suradnji s drugima na način da su aktivnosti povezane; nego ono što glava proizvodi predajemo drugim ljudima, obasipajući ih time, takoreći. Ovo stvaranje udruga, ovaj zajednički život s drugim ljudima u udrugama, samo je, rekao bih, daljnji razvoj socijalnog života u koji čovjek ulazi kroz svoju preostalu organizaciju, osim glave. U svijetu se pojavljuje nešto sasvim drugačije od onoga što se pojavljuje kroz našu organizaciju glave. Ovdje moramo reći: to stječemo u eminentnom smislu tek integrirajući se u ovaj fizički svijet. U početku se ovaj drugi dio ljudske organizacije zapravo rađa samo u svom astralnom obliku: želja bez mudrosti. Dok glava ne razvija želju, i prvo se mora obrazovati da svijet želi kroz spoznaju, kroz ostatak organizma čovjek razvija želju, ali ta želja nije prožeta mudrošću, koja svoju mudrost tek mora tražiti u suživotu s glavom.
S jedne strane, imate duhovni svijet s potpuno drugačijim kvalitetama od svijeta koji imamo s druge strane, svijeta ekonomskog života. Svijet duhovnosti sam okarakterizirao pokazujući kako nastaje iz našeg prenatalnog života; svijet ekonomskog života se razvija, ali ga ne mogu u potpunosti razviti pojedinci, već samo u zajedničkom životu s drugim ljudima, u udruzi, koja se zapravo prvenstveno proteže na želju, u kojoj mudrost ne obuhvaća ono željeno u jednoj osobi. Ovaj potpuno drugačiji svijet želimo, u trostrukom organizmu, povezati s drugim svijetom na pravi način. Ali možemo pogledati ova dva svijeta i nešto što smo spomenuli na početku današnjih razmišljanja, postat će nam jasno. Ono što govori o želji, jest ono što je prisutno u ekonomskom životu, u vanjskom životu općenito. Ali tradicionalne vjeroispovijesti također se time bave; bave se željom. One se bave onim što je podložno ljudskom egoizmu. One potiču egoizam kako bi ljude učinila prijemčivima za ideju besmrtnosti. Naša znanost duha cilja na nešto drugačije. Ne želi poticati egoizam kako bi došla do ideje o besmrtnosti, već u ljudima želi razviti ono što čovjek rođenjem donosi sa sobom iz svoje nerođene prirode. Želi govoriti o onome u čovjeku što je različito od želje, što nije podložno ljudskom egoizmu. Nastoji govoriti o ljudskoj spoznaji, a ne o ljudskoj želji, o besmrtnoj ili nerođenoj ljudskoj duši. Nastoji govoriti o najčišćem u čovjeku, o svjetlom ispunjenoj spoznaji, i želi da ljudska bića, na ovom putu kroz svijetlom ispunjenu spoznaju, uzlete kako bi shvatila vječno u ljudskoj prirodi. Međutim, kroz to se općenito u život uvodi novi element. Kroz to nam se ovaj zemaljski život čini kao nastavak prenatalnog života. Ali tada je zemaljski život prožet elementom odgovornosti kojeg inače nema. Tada čovjek postaje svjestan da je u ovaj zemaljski život poslan iz viših svjetova i da u ovom zemaljskom životu ima misiju koju treba ispuniti.
Može se to izraziti i drugačije: da druga bića računaju na naš ljudski zemaljski život, a mi se tim bićima obraćamo kao svojim bogovima, kao duhovnim bićima koja stoje iznad nas. Između smrti i novog rođenja ona žive s nama. Tu smo, u određenom smislu, u zajedništvu s njima. Tada, za svako ljudsko biće, dolazi trenutak kada, u određenom smislu, ta duhovna bića, ta božanska kozmička bića, kažu sebi: ovdje u ovom svijetu duha, ljude možemo dovesti samo do određenog stupnja savršenstva; više ih ne možemo pustiti u naš svijet. Kroz ljudska bića ne bismo postigli ono što bi ljudi trebali postići ako bismo ih pustili u ovom svijetu. Moramo ih poslati van. Tada će osvojiti i za nas, bogove, ono što ovdje ne mogu osvojiti za nas, ono što mi bogovi ne možemo osvojiti za sebe, ako ljudska bića ne pošaljemo u drugi svijet. - Dakle, bogovi su nas poslali ovamo kako bismo unutar zemaljskog tijela mogli razviti ono što se nije moglo razviti u duhovnom svijetu.
Dakle, nakon smrti se pojavljuje besmrtnost, što je svakako itekako opravdano - to znamo i također opisujemo - čini se kao nešto u čemu ljudi žele uživati. Žele uživati barem u samoj pomisli na to tijekom cijelog života. Nerođenost je povezana s određenom životnom odgovornošću i obvezom, s misijom da pokušamo razumjeti ovaj život na takav način da bogovima u smrti istinski vratimo ono što oni od nas očekuju. Kroz znanost duha naši životi tako dobivaju smisao. Naši životi također dobivaju značaj za duhovni svijet. Ne živimo uzalud na ovoj Zemlji. Ne doživljavamo samo za sebe, već i za bogove, ono što se mora doživjeti na Zemlji kako bi i bogovi to mogli imati. Upravo kroz to život dobiva smisao, a bez takvog smisla život se ne može živjeti.
Svakako se može reći, nakon što se čovjek navikne na suvremeno znanstveno propitivanje, da nema potrebe pitati o smislu života. Čovjek jednostavno živi i ne pita o smislu života. Ali zasigurno ne bi ni bilo potrebe pitati o smislu života, ako se stvar postavi tako jednostavno da se o tome pita iz nekog proizvoljnog izbora. Iz nekog proizvoljnog izbora čovjek uopće ne pita o smislu života, ali kada se primijeti, ili bi se trebalo primijetiti, da se ne može pronaći smisao života, tada život postaje besmislen. Ne pitati o smislu života, istovremeno je i konstatacija besmisla života. To je važno. Postoji razlika, između pitanja o smislu života samo iz nekog proizvoljnog izbora, i jasnoće o tome da bi ne pitati o smislu života značilo tvrditi da je život besmislen. Ali to znači poricanje duha kao takvog, a svatko tko ne pita o smislu života poriče duh. Samo iz te perspektive pravi smisao života baca odgovarajuće svjetlo i tada si možemo reći: ovaj život ima smisao, jer nadosjetilnom treba ovaj osjetilni život da ga nadopuni. Iz ovoga ćete, međutim, vidjeti koliko je beskrajno pogrešno trenutno razmišljanje u svijetu, budući da, na temelju obrazovanja civiliziranog čovječanstva koje se odvijalo tijekom posljednja tri ili četiri stoljeća, želi uspostaviti egzistenciju u kojoj svi ljudi između rođenja i smrti, zapravo žele biti potpuno sretni, iskusiti potpuno sve što se može iskusiti.
Zašto se pitanje smisla života postavlja na ovaj način? To isključivo proizlazi iz činjenice da se smisao osjetilnog života više ne shvaća u nadosjetilnom, da su posljednja tri ili četiri stoljeća proizvela takav materijalizam da se smisao traži samo između rođenja i smrti, ili bolje rečeno, tamo se ne nalazi smisao života, već se samo traži da se razvije iz želje. To dovodi do uspostavljanja takvih socijalističkih ideala kao što su oni vidljivi u lenjinizmu i trockizmu. Oni su samo rezultat materijalističkog načina osjećanja i mogu se eliminirati iz svijeta samo povratkom duhovnom načinu osjećanja.
Uvijek iznova, mora se istaknuti neobična činjenica - ne može se dovoljno naglasiti - koja se izražava odgovorom na pitanje: koja je istinska državna filozofija sadašnje ruske sovjetske vlade, boljševizma? Ne treba ići u Rusiju ako se želi odgovoriti na ovo pitanje, jer je državna filozofija boljševizma, filozofija koju je utemeljio istinski ugledni buržoaz, Avenarius, i učenici Macha, Avenariusovog učenika, koji naravno, nije živio u Švicarskoj, ali mnogi Machovi učenici jesu. Jedan je.... najvažniji je Friedrich Adler, koji je upucao austrijskog grofa Stürgkha; predavao je u Zürichu. U to vrijeme, oni - više ne Adler, već Mach i Avenarius - bili su svakako ugledni buržoazi, na kojima vanjski život nije mnogo traga ostavio. Ali su iz materijalizma razvili filozofiju, vrlo dosljednu, oštro razvijenu. Ta je filozofija posebno privlačna onima koji razmišljaju u praktičnim, političkim terminima u lenjinističkom i trockističkom smislu. Nije samo zato što su mnogi boljševici studirali u Švicarskoj, filozofija Avenariusa, kakva je njegovana ovdje u Zürichu, u Švicarskoj, 1870-ih, sada državna filozofija boljševizma. Naprotiv, za one koji stvari vide ne samo prema njihovoj apstraktnoj logici, već i prema kontekstu stvarnog svijeta, iz predavanja, nakon nekoliko desetljeća, kada dođe sljedeća generacija, učenja stila Avenariusa razvijaju se u boljševizam. Iz materijalističkih učenja na govornicama, boljševizam se pojavljuje u sljedećoj generaciji. To je pravi kontekst. I svatko tko želi nastaviti njegovati materijalizam u znanju, mora biti svjestan, čak i iz perspektive znanosti duha, da priziva nešto mnogo gore od onoga što sada postoji - nakon dvije generacije bit će mnogo gore. Jer u Rusiji [1920] ima oko 600.000 ljudi - nema više lenjinista - koji vladaju milijunima. Ostali im se trenutno moraju pokoravati puno više nego što su se katolici ikada morali pokoravati svojim biskupima.
Sve se to razvija s unutarnjom nužnošću, a materijalizam koji se njegovao u drugoj polovici 19. stoljeća usko je povezan s onim što se sada čini kao društveni kaos. Lijek leži samo u povratku, u mišljenje, u osjećaje, u impulse volje, u zahvaćanje duha, u prožimanje duha osjećajem, u dopuštanje impulsima koji dolaze od duha da djeluju u volji. U takvim razmatranjima apelira se na duhovni život, a to je briga za kulturu. Taj apel je itekako opravdan, jer s druge strane postoji odbacivanje duhovnog života u najširim krugovima.
Često kada smo razmatrali razvoj naše suvremene kulture, morali smo reći: materijalizam se postupno pojavio sredinom 15. stoljeća, zarobio umove i dosegao vrhunac u sadašnjosti. Prije toga, drugi duševni osjećaji bili su temelj kulture, tog kulturnog razdoblja koje je započelo u 8. stoljeću prije pojave kršćanstva, i završilo otprilike sredinom 15. stoljeća, a koje nazivamo grčko-latinskim kulturnim razdobljem. Zatim se vraćamo dalje, u egipatsko-kaldejsko, staro perzijsko i staro indijsko razdoblje, sve dok ne dođemo do atlantske katastrofe. Ako uzmemo u obzir ove kulturne struje, možemo reći da imamo staru indijsku kulturu, staru perzijsku kulturu, egipatsko-kaldejsku, grčko-latinsku, a zatim i našu vlastitu, koja počinje u 15. stoljeću. Nije da se ne možemo snaći s takvom shemom pojedinačnih uzastopnih kultura, ali ako se osvrnemo na starije kulture - pisani dokumenti zapravo postoje tek od treće post-atlantske kulture nadalje; na ono ranije se možemo osvrnuti tek uz pomoć Akaša kronike - tada postupno stječemo veliko poštovanje prema izvornim kulturama, upravo zato jer i sami ponovno osvajamo duhovni svijet. Kada današnji vanjski znanstvenici u arheologiji, antropologiji i tako dalje, prikupljaju dokumente o starijim kulturama, malo je razumijevanja povezano s onim što oni otkrivaju. Ovi dokumenti se tretiraju na izvanjski način. Međutim, ako se netko postupno upusti u duhovni svijet metodama znanosti duha, može naučiti prepoznati nešto od tajni duhovnog svijeta i zatim se osvrnuti na ranije kulture. Tada se one pojavljuju u drugačijem svijetlu; tada si čovjek kaže: ti stariji narodi doista su imali atavistički način gledanja, više instinktivan način gledanja. Mi se moramo probijati kroz to da bismo uopće pristupili duhovnom svijetu, postigli svijest o njemu. Drevni narodi nisu imali tako jasnu svijest o tome, već prije mitizirani život prema gore. Ali onda, kada se vidi talog ovog atavističkog, instinktivnog prodiranja u duhovni svijet, talog u Vedama, u filozofiji Vedante, u perzijskim, pa čak i u kineskim dokumentima, tada se osjeća veliko poštovanje, čak i ako se još nije ušlo u kulturu misterija, veliko poštovanje prema onome što je čovječanstvu nekoć bilo dano kao iskonska mudrost, a što je zapravo bilo u sve većem padu. Što dalje idemo unatrag, to se kulture više otkrivaju kao zasićene duhovnim, čak i ako se radilo o naslućenoj duhovnosti, instinktivnoj duhovnosti. Zatim duhovnost tinja, postupno se suši, a najpotpunije se osušila u našem petog post-atlantskom dobu, koje je započelo sredinom 15. stoljeća.
Zamislite sada nekoga tko ne zna ništa o ovoj znanosti duha, tko ozbiljno ništa ne želi znati o ovoj znanosti duha, tko pristupa suvremenoj zapadnoj kulturi, promatra je, ali promatra je nepristrano, bez retoričkih ukrasa i deklamacija fraza. Promatra je kao stručnjak, ali ne vidi da je ono što je nekoć bilo tu, bila iskonska mudrost božansko duhovnih bića, koja je postupno presušila; on vidi samo ono što je sada tu. On to gleda onako kako se čovjek navikao gledati stvari; on to gleda, u određenom smislu, pogledom prirodoslovca, a time i kulturu gleda pogledom prirodoslovca. Tu imamo ovu zapadnu civilizaciju, ali to je nešto što je nastalo poput ranijih civilizacija i nestati će poput ranijih civilizacija. Primjećuje analogiju između rođenja vanjskog fizičkog ljudskog bića, sazrijevanja vanjskog fizičkog ljudskog bića, i smrti vanjskog fizičkog ljudskog bića. On će reći to, dok mi kažemo: ne samo da je bila prisutna prvobitna kultura, već je tamo bila prisutna i prvobitna mudrost, samo što se spuštala sve dublje, a sada je, u posljednjem kulturnom razdoblju, više-manje presušila. Ali ako želimo napredovati, moramo se obratiti nutrini čovjeka. Tada se mora pojaviti novi impuls duhovnosti kako bi se ono što je nestalo u našoj kulturi moglo ponovno rasplamsati: duhovna mudrost ljudi. Mora doći novi impuls, novi uspon. Ali to može doći samo ako se spustimo u vlastitu nutrinu, ako tu ponovno unesemo duh. - Ako netko ne zna ništa o tome, kako gleda na zapadnu kulturu? Svatko tko nije usvojio ovu duhovno znanstvenu perspektivu, već samo prirodoznanstvenu perspektivu, vjerovat će: pa, baš kao što se organsko biće rađa, sazrijeva, stari, i zatim propada, tako i kulture propadaju, nastajući jedna za drugom. - Vidjet će našu zapadnu kulturu, usporedit će je s drugima, i moći će izračunati koliko će dugo trajati do svoje potpune smrti. Ali budući da ne vidi, da se unutar samog čovječanstva mora ponovno pojaviti nešto što je presušilo, nema nade. U kulturi ne vidi elemente nastajanja; govori samo o umiranju.
Takav čovjek danas više nije hipotetički, jer on već postoji na značajan način u Oswaldu Spengleru, koji je napisao knjigu o 'Propasti Zapada', zapadne civilizacije. Tu imamo čovjeka koji je, moglo bi se reći, potpuno savladao dvanaest ili petnaest suvremenih znanosti, koji suvremenu civilizaciju promatra okom prirodoslovca, i koji ne zna ništa o činjenici da je nekoć postojala iskonska mudrost i da je presušila, da se sada izvor uspona mora tražiti u nutrini ljudi, koji stoga vidi samo propadanje, i s velikim genijem, predviđa ga za treće tisućljeće. Knjiga je napisana s velikom genijalnošću. Moglo bi se reći da se, uz ono što doživljavamo - da posvuda vidimo propadanje - sada pojavio znanstvenik koji dokazuje da je to propadanje neizbježno, da zapadna kultura mora umrijeti beznadnom smrću. Gorak dojam toga donio sam sa sobom, kada sam se vratio iz Njemačke, jer je Oswald Spenglerova knjiga ostavila značajan dojam na tamošnju mladež. A oni koji još uvijek misle, oni misle pod dojmom dokaza koji sada postoje, da se barbarstvo mora širiti, i mora trajati do početka trećeg tisućljeća, na zapadu i među njegovim američkim sljedbenicima; jer je to dokazano, rigorozno dokazano istim sredstvima kojima se rigorozno dokazuju znanstvene činjenice, od strane čovjeka koji je savladao dvanaest do petnaest suvremenih znanosti.
To već ukazuje na ozbiljnost života u kojem se trenutno nalazimo, ali također ukazuje na to da je čovjek, baš kao i Spengler, prožet ozbiljnošću života i ne zna i ne želi znati ništa, o jedinom što može biti spasenje: znanosti duha, duhovnom uvidu, da se ne može govoriti ni o čemu drugom, ako se govori iskreno i pošteno, nego upravo o propadanju naše civilizacije. Svako inzistiranje na nekoj nejasnoj nadi - 'doći će' - danas nije dovoljno; samo građenje na ljudskoj volji, apelirati na ljudsku volju da prihvati impulse znanosti duha. Zapadnjačka kultura i razvoj čovječanstva doći će do preranog kraja, ako ih ljudi ne odluče spasiti. Danas je sve na ljudima, i dokaz je valjan, da ono što postoji od davnina, ako se netko želi osloniti na to, vodi samo propadanju, da se nešto novo mora pronaći u dubini ljudske prirode ako Zemlja želi postići svoj cilj. Svako puko vjerovanje da će već postojati sile koje će civilizaciju voditi naprijed, danas više ne vrijedi. Vrijedi samo ono što čovječanstvo čini, spašavajući civilizaciju koja propada iznutra iz sebe samog. To se stalno mora ponavljati.
Eto koliko su stvari danas ozbiljne. Moram reći, ako danas stvari shvaćate ozbiljno, morate ih pažljivo pogledati. Morao sam održati predavanje o našoj znanosti duha studentima Tehničkog sveučilišta u Stuttgartu i znam s kakvim sam osjećajima otišao na to predavanje, potpuno prožet svime što može opteretiti nečiju dušu kao rezultat utjecaja Spenglerove knjige na današnju mladež. Ali sve to ukazuje na jednu činjenicu: mudrost inicijacije mora pronaći svoj put u vanjsku duhovnu kulturu. Bez nje ne možemo napredovati. S druge strane, postoje poteškoće koje stoje na putu. Danas, kada se govori o nužnim stvarima, nije uvijek moguće lako pronaći prave riječi. Ovom rečenicom vjerojatno govorim i nešto paradoksalno. Kako je bilo lakše pronaći riječi nago danas! Samo trebate prelistati popularnu književnu literaturu, ono što većina ljudi danas citira iz novina. Kada se radi o književnosti, riječi se zaista lako pronalaze, nema ih se poteškoća pronaći. Dopustite mi da vam dam primjer, ne kao budalaštinu, već da okarakteriziram sadašnjost.
Nedavno sam na javnom predavanju u Stuttgartu pred velikom publikom, pokušao okarakterizirati veze koje vode do lenjinizma i trockizma. Tražio sam, borio se za riječi koje bi izrazilo ono što je prevladavalo u mislima ljudi kada su tražili prijelaz između starog građanskog života i lenjinizma i trockizma. Pokušao sam ukazati na te instinkte, koje sam vam danas istaknuo, na duhovno znanstveni način. I zaista, u mojoj borbi za izraz, pojavila se ova fraza: lenjinizam i trockizam proizlaze iz 'perverznih' instinkta. Nisam mogao pronaći drugi izraz. Nakon predavanja, prišao mi je liječnik, koji je očito komunistički razmišljao i bio je duboko povrijeđen tim izrazom. Naravno, liječnik koji takve izraze shvaća s potpuno drugačijom ozbiljnošću od ostatka današnjeg svijeta, koji je previše navikao na feljtone i fikciju, liječnik koji osjeća svu težinu sintagme 'perverzni instinkti' u političkom životu. Osjećao se povrijeđeno i rekao je kako se takav izraz treba koristiti. Znao je za koje se patološke abnormalnosti takav izraz koristi. Ali nakon nekog vremena, nagovorio sam gospodina da mi kaže: dakle, vidim da niste mislili ono što ste rekli u smislu beletristike ili feljtona; onda je stvar drugačija. - Danas, to je nužno, da bi se uopće razumjelo, da bi netko naučio osjećati: postoji borba za izražavanje, postoji nužnost da se prvo traži riječ, dok cijeli javni život dopušta riječima da lako teku, ali te su riječi onda takve da, u načelu, s obzirom na upotrebu riječi danas, izgleda kao neozbiljno koristiti tako jake riječi poput 'perverzno' u takvom kontekstu.
Htio sam dati takav primjer kako biste vidjeli koliko labavo danas razmišljamo i kako se trebamo spustiti u ozbiljnost života. To se svakako može uočiti u detaljima života. Danas nam je apsolutno potreban talent da sagledamo jednostranost tradicionalnih vjerovanja, koja govore samo o besmrtnosti, ali ne i o nerođenosti, koja se stoga obraćaju samo egoističkim instinktima ljudi, i kada govore o vječnosti nisu u stanju apelirati na ljudsku nesebičnost. Znanost duha to mora biti u stanju učiniti: govoriti o vječnosti, ne samo razmišljajući o egoističkom instinktu da se egzistencija nosi s onu stranu smrti, već razmišljajući o nastavku koji duhovni i prenatalni život doživljava ovdje u ovom životu, gdje nam je dana misija, gdje moramo dati smisao ovom životu postajući svjesni da u ovaj svijet unosimo nešto duhovno.
Ali prenatalni život nikada nećemo istinski razumjeti osim ako ne znamo kako pravilno povezati prenatalno i ono nakon smrti. A to činimo samo u znanosti duha. Jer ako pravilno razumijemo kako provodimo život između zadnje smrti i novog rođenja, i ponovno između ove smrti i sljedećeg rođenja, tada se prenatalno i postmortalno područje za nas ujedinjuju u spoznaji ponovljenih zemaljskih života, tada ovo uvjerenje o ponovljenim zemaljskim životima postaje samorazumljiva istina evolucije. Ponovljeni zemaljski životi nose u sebi misterij preegzistencije, taj misterij preegzistencije koji bi vjere toliko željele iskorijeniti, ali o njemu odbijaju govoriti. Drevna mudrost čovječanstva govorila je o ovoj preegzistenciji. Ova doktrina preegzistencije izgubljena je tek tijekom Srednjeg vijeka prihvaćanjem aristotelizma. Ali danas kršćanske vjere smatraju odbacivanje prenatalnog života, dogmom povezanom s kršćanstvom. To odbacivanje nema nikakve veze s kršćanstvom; ima veze samo s filozofijom Aristotela. Ideja besmrtnosti, o kojoj ovdje raspravljamo na području znanosti duha, u potpunosti je kompatibilna sa samim kršćanstvom.
Stvari se neće poboljšati u odnosu na opću kulturu, sve dok ljudi ne poduzmu akcije u socijalnom životu kojima dominira ova ideja preegzistencije. Unutar suvremene kulture čovjek je iskren samo ako govori, kao što je to učinio Oswald Spengler, o propadanju Zapada, ukoliko ne zna ništa o znanosti duha ili ne želi ništa znati o njoj. Jer samo oni koji moć i snagu ovog uspona pripisuju duhu koji djeluje u ljudskoj volji, koji iz svog najdubljeg uvjerenja istinski kažu: 'Ne ja, nego Krist u meni', opravdano govore o usponu. Ali tada se ovog Krista mora uključiti i u ideju besmrtnosti; tada se istinski mora pozivati na preobrazbu ljudske prirode, na prožimanje ljudske prirode Kristom, a ne samo na pogansko uključivanje ideje Boga u vlastitu vjeru, bez da su se ljudi promijenili. Više nego što bi se moglo pomisliti povezano je s propadanjem Zapada, to da je činjenica da je u najširim krugovima protestantske vjere prihvaćeno da je teolog Harnack mogao reći: Isusovom evanđelju pripada samo Bog Otac, a ne Krist, jer je Isus učio samo o Bogu Ocu, a tek je kasnije kršćanstvo samog Krista počelo smatrati božanskim bićem. - To je današnja najmodernija teologija: iz kršćanstva eliminirati Krista Isusa. Mi duhovni znanstvenici moramo ga reintegrirati. Moramo spoznati kako je On postavljen u ljudskoj povijesti; kulturne epohe moramo prožeti Kristom. Tada one neće postati ono što jesu samo u duhu Spenglera, već će za naše vrijeme postati nešto što nas uči: trebamo procvat, ne samo renesansu; trebamo ponovno rođenje duha. Ta svijest je ono što nas istinski čini antropozofima: ne apsorpcija pojedinačnih učenja, već ta svijest da smo u našem vremenu pozvani ući ne samo u ponovno rođenje, već u rođenje duhovnog elementa. Što smo toga svjesniji, to postajemo bolji pristaše antropozofski orijentiranog svjetonazora. Ali da bismo toga postali svjesni, potrebno je da se konkretno uronimo u antropozofski način mišljenja, kroz čitanje ponuđenog i kroz unutarnje duhovno promišljanje ponuđenog i predloženog. Uroniti se u antropozofski način razmišljanja, ujedno znači i sve ono ostalo što bi se trebalo pojaviti u našoj svijesti. Tročlanstvo nije ništa drugo nego grana na stablu antropozofije.
To sam vam htio prenijeti ovim današnjim promišljanjima, budući da smo se ponovno okupili. Nadam se da ćemo kroz takva razmišljanja, postizati sve veći napredak u prožimanju svijesti koja čini našu istinsku vezu s antropozofijom.