.- TRINAESTO PREDAVANJE, Dornach, 10. srpnja 1920.
Čovjek između svijeta ideja i svijeta sjećanja i predodžbi fantazija. Disertacija W. J. Steina. 'Nerođenost' i besmrtnost. Zahtjevi Waldorfske škole. Skolastički udžbenik filozofije (Lehmen).
Danas bih vam želio ponuditi nešto konkretnije iz cijelog niza ideja koje podupiru ovdje predstavljena razmišljanja, kako bih ih sutra proširio iz više općenite perspektive. Iz razmišljanja kojima se ovdje bavimo već neko vrijeme, možete zaključiti da obnova opadajuće kulture Zapada zahtijeva razvoj istinskog razumijevanja čovjeka na temelju znanosti duha. To razumijevanje čovjeka dugo je vremena bilo ometano. U obliku u kojem će biti potrebno za budući razvoj čovječanstva, prvo ga je ometala vrsta duhovnog života koja se pojavila u 13. i 14. stoljeću Srednjeg vijeka, a zatim ponovno duhovna struja razdoblja od sredine 15. stoljeća do danas, koja se sve više kretala prema materijalizmu. S jedne strane, vidjeli smo razvoj apstraktnog, nesvjetovnog, religiozno obojenog načina razmišljanja, koji je duhovno odvajao od svijeta, sprječavao ga da dopre do čovjeka, i tako u svojoj biti čovjeka ostavio neobjašnjivim. Moglo bi se reći: u posljednjim stoljećima četvrtog post-atlantskog razdoblja, u posljednjim stoljećima grčko-latinskog razvoja do sredine 15. stoljeća, čovječanstvo se sve više navikavalo gledati čovjeka u odnosu na potpuno nesvjetovno božansko-duhovno, i gubilo je mogućnost spoznaje samog čovjeka u njegovom božanskom podrijetlu. Zatim je došlo vrijeme kada je čovječanstvo okrenulo pogled prema onom pod-ljudskom, prema onome što čini principe prirode, koji su, međutim, objašnjavali samo ono u svijetu što nije ljudsko - mineral, biljku, životinju - i na taj način se ostavilo čovjeka neobjašnjenim, tako je, u određenom smislu, u ranijem dobu postojao pogled prema onom stranom duhovnom, dok je od kasnijih vremena do naših dana postojao pogled prema pod-ljudskom materijalnom. Čovjek se provukao kroz pukotine. Potpuno shvatiti duhovno-duševne aspekte čovječanstva zadatak je našeg vremena, a u tu svrhu mi smo pokušali unijeti što više elemenata u antropozofski orijentiranu znanost duha.
Danas bih želio govoriti o tome, kako se čovjek u svijetu u prvom redu nalazi između dvije krajnosti u svom unutarnjem iskustvu. Želimo se prvo zadržati na čovjekovom unutarnjem iskustvu. S jedne strane, čovjek doživljava svijet ideja, ali ga doživljava na taj način, da, što se više uranja u taj svijet ideja, to mu se on čini apstraktnijim i hladnijim. Kad se uzdigne do razine ideja, čovjek osjeća da se ne može iznutra zagrijati. Ali osjeća i nešto sasvim drugačije. Osjeća da u tim idejama, koje se zatim proširuju u zakone prirode, u zakone svijeta, ima nešto što, kao ideja, ne obuhvaća stvarnost, što je, kao ideja, u osnovi samo slika. Stoga se čovjek ne osjeća prema svijetu ideja na način da bi, recimo to tako, nekako spoznajno usadio vlastito postojanje u taj svijet ideja. Koliko god čovjek razmišljao, i koliko god rado razmišljao, on postupno razvija, čak i u najrazvijenijoj filozofiji, osjećaj da se dokaz njegovog stvarnog postojanja u kozmosu ne može izvući iz svijeta ideja. Ideje imaju nešto bez korijena, budući da se doživljavaju u običnom životu između rođenja i smrti. To je jedan pol, da tako kažemo, vanjskog iskustva u običnoj egzistenciji: apstraktne, trezvene, hladne ideje u kojima se ne može, i ne želi, usidriti istinska stvarnost čovjeka. I u konačnici, moderno čovječanstvo nije se zagrijalo za Descartesovu izjavu: mislim, dakle jesam - cogito, ergo sum - jer, bez obzira koliko se samoj misli posveti, čovjek i dalje osjeća: iz misli se, u prvom redu ni jedna egzistencija ne može izvući.
Drugi pol unutarnjeg iskustva su slike sjećanja. Svatko tko istinski proučava dušu, psihologiju, a ne verbalnu umjetnost koja se danas često prakticira na sveučilištima kao psihologija, zna da su te predodžbe sjećanja koje imamo u biti potpuno iste kao predodžbe fantazije koje slobodno formiramo, da tako kažem, samo, istu silu koju koristimo u tkanju predodžbi fantazije, drugačije koristimo kod sjećanja. Sjećanjem, njegovanjem memorije, u konačnici živimo u istom elementu kao i prilikom stvaranja fantazije, osim što se povezujemo s onim što smo doživjeli kroz osjetila ili kroz život općenito, i tako ispravno oblikujemo 'fantazme' u sjećanju, dok im dopuštamo da slobodno lutaju u fantaziji. To je drugi pol unutarnjeg iskustva.
U svijetu ideja, koji zatim pretačemo u zakone prirode, imamo odlučnu svijest da naša volja zapravo ne može ništa sama od sebe proizvesti u oblikovanju svijeta ideja; ona se mora prilagoditi unutarnjoj logici, tkivu stvarnosti ideja. Ako želimo shvatiti stvarnost, ne možemo jednostavno kroz svoju volju nizati jednu ideju za drugom; moramo se prilagoditi unutarnjoj zakonitosti ovog svijeta ideja koji je samo slikovni i u početku ne nosi nikakvu bit. Na drugom polu, u fantazmima koji također žive u sjećanju, u memoriji, jasno prepoznajemo: naša volja tamo vlada - i naša je volja tamo sasvim dobro smještena, i u dva aspekta primjećujemo da ti fantazmi, ukoliko oblikuju sjećanje, doista imaju neke veze s našim 'Ja', s našom osobnošću, s onim što je naša stvarnost. Bez obzira koliko se protivimo pukoj fantaziji ili fantastičnosti; osjećajući da naše 'Ja' djeluje unutra prema vlastitoj volji, istovremeno osjećamo i da je naše 'Ja', naša osobnost, sadržano u tim fantazmima. To je jedna stvar.
Druga je: u trenutku kada nam je kontinuitet sjećanja poremećen nekom bolešću, kada se nit našeg sjećanja negdje prekine, tako da se ne možemo prisjetiti dijela svog života, u tom trenutku je poremećena i istinska čvrstoća našeg unutarnjeg 'Ja' iskustva. Dakle, s jedne strane, naše 'Ja' iskustvo nije u početku povezano s našim svijetom ideja. S druge strane, osjećamo da je to 'Ja' iskustvo unutar onoga što nazivamo našim svijetom fantazmi, iako ne možemo graditi na tom svijetu fantazmi, i, u određenom smislu, možda ne tražimo esencijalno 'Ja' u ovom svijetu fantazmi, iako znamo da je ono tamo aktivno, štoviše, da ne može pravilno živjeti u našoj svijesti, bez da je u kontaktu s ovim sjećanjem.
Ono što sam sada, više-manje apstraktno objasnio, sadrži najdublje zagonetke života, a tim zagonetkama pristupamo spajajući različite elemente onoga što je raspršeno u našim antropozofskim razmatranjima. Svije ideja, on nam se čini apstraktan, čini nam se slikovan! Gdje ga prvo koristimo? Koristimo ga kada proniknemo u ono što iz vanjskog svijeta utječe na naša osjetila - boje, zvukove, toplinu i hladnoću - kada o tome razmišljamo. Kada u svoje percepcije prodiremo kroz misao. Više detalja naći ćete u mojim knjigama 'Istina i znanost' i 'Filozofija slobode'. Kada u svoje percepcije prodiremo kroz misao, tada koristimo ovaj svijet ideja da ga, takoreći, utisnemo u naše duhovno-duševno iskustvo, u ono što imamo kao svoj svijet percepcija. Ali čovjek bi malo pomnije trebao pogledati što se tamo događa. A to se može učiniti ako se koriste duhovno znanstvene metode za upravljanje sposobnostima vlastite duše, kako je na različite načine opisano u mojim knjigama. Može se postaviti pitanje: što bi se dogodilo s osjetilnim percepcijama, kad bi u nas samo prodrle izvana, kad bi samo ono što, takoreći, prodire u naše oči kao boja svjetlosti, ono što prodire u naše uši kao zvuk, ono što prodire u naš osjećaj topline kao toplina i tako dalje, kad bi samo to upadalo, što bi tada s nama bilo?
Budimo jasni: u budnom stanju nikada ne dopuštamo ovom svijetu da jednostavno struji u nas. Čak i ako razvijemo samo malo aktivnog mišljenja u idejama, ipak, u određenom smislu, donosimo iznutra, kako bismo suprotstavili tim zvukovima, bojama, mirisima, okusima, pa čak i svim osjetilnim kvalitetama koje jure prema nama, protunapad svijeta ideja koji se diže iznutra. I svatko tko ne razmišlja prema apstraktnoj psihologiji sadašnjice, već je istinski naučio promatrati, može se zapitati: kako se perceptivni sadržaji koji jure izvana, i protunapad iznutra, susreću u našim osjetilnim organima? Vidite, kad bismo bili posvećeni samo svijetu percepcija, onda bismo zapravo živjeli kao ljudska bića u svom eterskom tijelu, i, s našim eterskim tijelom, u eterskom svijetu. Trebate samo sebi predočiti kako biste, predani kroz oči svijetu boja, živjeli u uzburkanom, eterski uzburkanom svijetu boja; kako biste, predani kroz uši svijetu zvuka, živjeli u uzburkanom moru zvuka, koji u početku nije eterski, ali bi bio eterski ako ne biste pružili protuudar kroz ideje. Naime, baš kakvi su zvukovi u početku za nas ljude, takvi su u eterskom. Plivamo u moru zraka, i stoga u zgusnutom eterskom. Etersko je stoga ono što je, samo materijalno zgusnuto na razinu zraka; zvukovi su samo zračno-materijalni izraz eterskog. I tako je i s kvalitetama topline, s kvalitetama okusa, s kvalitetama mirisa, sa svim osjetilnim kvalitetama. Zamislite dakle, da živite u eterskom moru kao etersko biće, bez protuudara svijeta ideja iznutra; zamislite da živite u eterskom moru kao etersko biće; nikada ne biste postigli onu ljudsku konzistenciju s kojom zapravo postojite u svijetu između rođenja i smrti. Kako možete postići tu konzistentnost? Time što ste organizirani da ubijete, da paralizirate ovo etersko. A kako ga paraliziramo? Kako ga ubijamo? Kroz protuudar ideja! Zaista je tako: izvana, da tako kažem - ako bih shematski nacrtao dijagram - svijet perceptivnog sadržaja došao bi u živoj eteričnosti (rot), a mi, kao eterska bića, plivali bismo u živoj eteričnosti ako iznutra ne bismo poslali protuudar svijeta ideja (blau), koji, budući kao svijet ideja između rođenja i smrti, ubija eterski element i čini da nam svijet izgleda kao fizički svijet. Oko sebe bismo imali eterski svijet ako ovo etersko ne bi ubili kroz svijet ideja, svodeći ga na fizički oblik. Svijet ideja, kakav imamo kao ljudska bića, povezuje se sa osjetilnim kvalitetama u ukupnosti naših organa, paralizira te osjetilne kvalitete i svodi ih na ono što doživljavamo kao fizički svijet.
To je činjenica. Iz kratke knjižice dr. Steina iz njegove disertacije, možete vidjeti koliko je blizu došao razumijevanju ovog karaktera svijeta percepcije, kroz domišljatu interpretaciju onoga što se može postići na području antropozofije. Zapravo, u suvremenoj fiziološkoj literaturi ne postoji ništa tako dobro o osjetilnoj fiziologiji, kao ova mala knjiga dr. Steina.
Dakle, s jedne strane, imamo činjenicu da kroz svijet ideja prigušujemo eterski nalet osjetilnih kvaliteta. S čime je to dalje povezano? Povezano je s činjenicom da se naš svijet ideja, koji kao ljudska bića doživljavamo između rođenja i smrti kao da proizlazi iznutra, ne pojavljuje u svom pravom obliku. Ljudi ne mogu to vidjeti, da u idejama kako ih doživljavaju kao ljudska bića u fizičkom tijelu, nemaju pravi oblik tih ideja. Ljudi su u suvremenoj civilizaciji još uvijek tako grubo organizirani da im nikada ne padne na pamet reći sebi, naprimjer: budiš se iz sna, doživio si cijeli san koji ti je simbolički izrazio ono što vani na ulici viče 'Vatra!'. - Čovjek simbolički doživljava nešto što je izvana sasvim drugačije. Ono što imamo u idejama, vrlo je različito od razrade vanjskog događaja u fantaziji sna; ali u svijetu ideja imamo i nešto, što nije ništa drugo nego sjaj potpuno drugačijeg svijeta. A koji je to svijet? Često smo o tome govorili. To je svijet kroz koji je čovjek prošao prije rođenja, ili recimo prije začeća. To je ono što je ovdje u životu zasjenjeno, sve do apstraktnog svijeta ideja, konkretno doživljenog. Između smrti i novog rođenja, živimo u stvarnosti onoga što je ovdje u svijetu ideja samo u tim sjenovitim slikama koncepata, predodžbi i ideja. Kao što vanjski svijet sjaji u snove, tako i prenatalni svijet sjaji u naš svijet između rođenja i smrti, nastavljajući utjecati na formiranje ideja. Ali dok sve živi, u onome što ideje jesu između smrti i novog rođenja, dok ono što je stvarno u svijetu ideja dotiče naše vlastito biće, dok mi, dodirujući sebe, dotičemo svoju idejnu supstancu, baš kao što sada dodirujemo svoje fizičko tijelo, samo onaj dio ove supstancijalnosti svijeta ideja za koji čak ni ne znamo iz kojeg crpimo stvarnost vlastitog 'Ja' u zemaljskom, zasjenjuje svoj put u ovaj zemaljski život. Ali mi koristimo ovu sjenu naše duhovne egzistencije, kako bi bila moguća egzistencija na Zemlji. Što nam bogovi daju šaljući nas u ovaj svijet kroz rođenje? Oni nam daju sjenovitu sliku te egzistencije koju imamo između smrti i novog rođenja. Ta sjenovita slika su ideje, a te ideje nam ovdje služe da uopće postanemo fizički ljudi; inače bismo kao eterska bića plivali u eterskom moru. Eterski život ubijamo sjenovitim slikama našeg života između smrti i novog rođenja.
Dakle, smještamo čovjeka unutar cijelog univerzuma, unutar kozmosa. To je opet jedna od točaka gdje stječemo istinsko ljudsko znanje. Tu povezujemo ono što imamo u sadašnjem iskustvu, s iskustvom vječnog. Tu kažemo: kada mislite, kada gledate vanjski svijet kroz svoja osjetila i svojim idejama paralizirate eterski život koji se odvija u vašim očima i ušima, kako biste ga mogli podnijeti i biti čovjek, tada to činite s nasljeđem, s posljedicama svog vječnog bića, onakvim kakvo ste oblikovali između smrti i novog rođenja.
Tako proširiti ljudsku svijet, tako u čovjeka uliti znanje koje nas povezuje s cijelim kozmosom - to je potreba sadašnjosti. I sva vanjska znanost će uvenuti, sva vanjska kultura bit će dovedena do propadanja. Uslijedit će smrt Zapada, ako se ljudi ne odluče steći takvo znanje o čovjeku koje, promatranjem vanjskih uvjeta života, povezuje čovjeka s kozmosom i povezuje ga na takav način da, doživljavajući svijet ideja ovdje, čovjek postaje svjestan onog vječnog. Upravo zbog toga, ovaj svijet ideja je nešto tako trezveno i apstraktno, jer je samo sjenovita slika vječnog i jer je njegova temeljna svrha ovdje ubiti osjetilni život koji nas inače eterski preplavljuje.
Dakle, naši su životi povezani s prenatalnim. Tradicionalne vjerske denominacije ne vole spominjati ovaj prenatalni život; štoviše, kategorički ga odbacuju. Već sam se dotaknuo činjenice da je upravo to osobitost tradicionalnih vjerskih denominacija: govore samo o zagrobnom životu, a ne o prenatalnom životu, o preegzistenciji. Ne žele o tome govoriti jer to nije usmjereno na ljudski egoizam, na što je usmjereno ono kada se ljudima propovijeda samo o životu poslije smrti; jer ljudi između rođenja i smrti žele uživati u spoznaji o životu poslije smrti. Ono što im nameće obveze za ovaj život, jer su ih bogovi oslobodili duhovnog svijeta kako bi ispunili svoju misiju, ne obraća se ljudskom egoizmu; obraća se ljudskoj odgovornosti i obvezi. Stoga se, kada se govori o ovom prenatalnom životu, ne nalazi na odobravanje. I te su vjerske denominacije uspjele ljude toliko održati uspavanima u vezi ovog prenatalnog života, da imamo riječ poput 'besmrtnosti', to jest, negiramo smrtnost, ali nemamo riječi poput 'nerođenost', koja bi bila jednako opravdana. Jer, kao što ne umiremo u odnosu na naše duhovno-duševno biće, tako se i ne rađamo u odnosu na svoje duhovno-duševno biće. Morali bismo imati riječ u jeziku koja to sugerira. Doista, riječ 'nerođen' mora se uključiti u jezik, baš kao što mora biti 'besmrtan', jer čovjek samo napola razumije sebe ako obraća pažnju samo na riječ 'besmrtan', a ne i riječ 'nerođen'. Ta nemogućnost u jeziku, otkriva nemogućnost uzdizanja do duhovnih visina u ovom području.
Pogledajmo sada drugi pol, pogledajmo kako, u fantazmima iz kojih također formiramo svoje predodžbe sjećanja, čovjek ima nešto unutar čega se njegovo 'Ja' širi i kreće, ali širi se i kreće često na kaotičan način. Iako čovjek zna da njegovo 'Ja' živi unutra, on se ne oslanja na fantazme da bi otkrio išta o prirodi tog 'Ja'. Ako ponovno pogledamo činjenice - a to možete zaključiti iz raznih odlomaka u našoj antropozofskoj literaturi - moramo se zapitati: što se to u nama razvija kao zbroj naših predodžbi sjećanja, ili čak, u tom slučaju, kao zbroj naših predodžbi fantazije? - To nije ništa drugo nego transformacija onoga što, prije nego što metamorfozira u moć sjećanja, u moć fantazije, živi u nama kao sila rasta. Ono što živi u tijelu kao sila rasta, kada se oslobodi fizičkog, postaje duhovno-duševna moć sjećanja. Znate, sve do sedme godine života, kada počinje promjena zuba, u ljudskom biću se pojavljuje ista moć, koja kasnije formira dobro konturirana sjećanja u duševnoj memoriji; ona unutar tijela djeluje formativno. Ono što u konačnici izbacuje zube, ista je sila koja živi u nama kao sposobnost sjećanja i predodžbi. Ukratko, u onome što živi u nama kao fantazmi, zapravo imamo istu silu koja nas tjera da rastemo, koja je temelj našeg organskog razvoja. Emancipiramo je od organizma. Što to znači?
U tome leži značajna zagonetka života; ona kaže: ovu silu koja stvara fantazije, mi, u određenom smislu, čupamo iz našeg organizma. Zamislimo da je ostavljamo unutra, kako bismo onda stajali u svijetu? Zamislite da sve što, u određenom smislu, odvajate iznutra od svog organizma, tako da to po svojoj volji možete kontrolirati svojim 'Ja', sve to bi se uzburkavalo u vašem organizmu. Ne biste rekli: želim - već biste osjetili nalet krvi kako vas pokreće na pokret; ne biste rekli: hvatam olovku - već biste osjetili mehanizam mišića svoje ruke. Osjećali biste se unutra, pogubljeni u svijetu, ako ne biste otkinuli svijet fantazija iz svog organizma. Vaša bi neovisnost nestala. Ono što se kreće u vama, što živi u vama, bio bi samo nastavak onoga što je vani, unutar vaše kože. Ljudi stoga moraju sebi reći: tamo izvan moje kože, raste trava iz određenih sila, unutar moje kože, rastu moja slezena i moja jetra; ali ne bih osjetio nikakvu razliku kada svoje fantazme ne bih mogao otkinuti od onoga što se organizira u meni. Tamo vani, ne otkidam ništa, uzimam bit u njenoj cjelovitosti. Unutar svoje kože otkidam svijet svojih fantazmi. Na taj način postižem svoju neovisnost. - Na taj način čak je moguće pronaći ležište, temelj za jastvo unutar čovjeka. To je drugi pol unutarnjeg iskustva.
Dok svoja osjetilna iskustva moramo umrtviti kroz svijet ideja, kako bismo se mogli smjestiti u fizički svijet, inače bismo plutali poput utvare u eterskom moru, iznutra moramo otkinuti svijet fantazmi od svojih organskih procesa. Inače bismo jednostavno bili dio prirode, poput rastućeg stabla. Ne bismo postojali kao neovisno biće, oslobođeno ostalog što se događa u svijetu.
Dakle, čovjek spoznaje sebe kao čovjeka u svojoj biti unutar čovjeka. I ako gleda dalje, kaže: ovaj osobni život između rođenja i smrti, ono je što nas tjera da iskusimo sebe upravo ovdje, između rođenja i smrti. Ali ne doživljavamo sve organsko u nama, ono što leži unutar naše kože; ono što ostaje sjena onoga što čini naše biće nakon smrti. Baš kao što se kroz jedan pol držimo prenatalnog svijeta, kroz pol ideja, svijeta nakon smrti se držimo kroz pol fantazmi, u kojima živi volja. Držimo se svog nerođenog svijeta kroz naš svijet ideja, držimo se svog besmrtnog svijeta kroz naš svijet fantazmi, koji je sada svijet fantazmi, tako da kada prođemo kroz vrata smrti, on se pravilno oblikuje u kozmos u kojem zatim tkamo, živimo i imamo svoje biće nakon smrti.
To je učinak istinskog čovjekova znanja, duhovno pronalaženje sebe u kozmosu. Ljudi znaju odakle dolaze, gdje stoje i kamo idu, odgovarajući na ova pitanja o tome što istinski spoznaju o sebi, o tome što je iz kozmosa ušlo u njihovo unutarnje biće. Takvo znanje nije poput znanja koje postupno uništava zapadnu kulturu. Takvo znanje ima drugačije značenje. Zapadnu kulturu doista uništava njezino znanje. Osvrnite se na znanje koje su ljudi posjedovali do sredine 15. stoljeća. Današnji se ljudi podsmjehuju tom znanju. Smatraju ga djetinjastim znanjem djetinjastog čovječanstva. Kažu si: sada smo došli tako divno daleko; tek sada imamo pravu kemiju, pravu fiziku, pravu biologiju i tako dalje. - Ali ipak postoji značajna razlika između drevnog znanja, ako se samo ispravno shvati i otkrije njegova istina, i sadašnjeg znanja bez korijena. Ako pogledate drevno znanje kakvo je postojalo do sredine 15. stoljeća, vidjet ćete: kada su ljudi iz svijeta stjecali elemente znanja, uvijek su sa sobom nosili nešto što ih je povezivalo sa svijetom. Samo razmislite: bez obzira koliko pametno razmišljate o drvetu i koliko se idejnog sadržaja upija u vašu dušu, i dalje imate svijest da u drvetu ima više života nego što možete upiti svojim idejama; baš kao u cvijetu, čak i u kristalu. Kada pogledate moderni svijet, koji je postupno prešao u carstvo strojeva, tek tada čovjek, mogao bih reći, stoji pred objektom koji je postao potpuno proziran, u idejnom smislu. Stroj koji gradimo, mehanizam koji uspostavljamo, vidimo kroz njega. Znamo: stroj je konstruiran iz ovih ili onih sila, u ovoj ili onoj kombinaciji. - Slijedeći model onoga što je čovjek izgradio u tehnologiji, tada je formirao i svjetonazor, i sada kozmos zamišlja kao veliki stroj.
Budući da smo u mehaničkom poretku kulture, izgubili poštovanje prema zagonetkama, budući da nam je stroj postao idejno transparentan, potreba nam je, posebno danas, veza s čovjekom kako bismo ponovno mogli otkriti duhovnost. Ljudima koji su još uvijek mogli tražiti duhovnost istovremeno tražeći duhovno u objektima prirode, nije bila potreba vrsta znanja koja crpi iz ljudi, koja je nama potrebna. Nama, koji smo se postupno otrgnuli od mehaničkog stiska svijeta, razvoju mehanizirane tehnologije, potrebna je, za razliku od mrtve tehnologije koja utječe i na naš misaoni život, živa znanost duha, koja, na način koji smo danas naznačili, povezuje čovječanstvo s duhovnim univerzumom, s duhovnim kozmosom. Ali u sadašnjosti, tu vezu moramo pronaći istinski transformirajući svoje unutarnje biće prije nego što pristupimo vanjskom svijetu. Antropozofski orijentirana znanost duha, ovu transformaciju uzima u obzir gdje god se ona pojavi u praksi.
U Stuttgartu smo osnovali Waldorfsku školu. Malo pomalo, ljudi dolaze i žele promatrati Waldorfsku školu. To je ono što ljudi rade u moderno doba; ako ih nešto zanima ovdje ili ondje, odu tamo, pogledaju to, onda to 'znaju' i pod određenim okolnostima mogu i uspostaviti nešto slično. Takav je naš život postupno postao. Ali to nije ono o čemu se radi kod Waldorfske škole; prije svega se radi o tome da se može proniknuti u unutarnji život koji je uveden u didaktiku i pedagogiju Waldorfske škole. Radi se o istinskom shvaćanju čovjekova odnosa prema svijetu na potpuno nov način. Kad je riječ o svijetu ideja, ljudi su velikodušni. Svoj svijet ideja ljudi ne vole zadržati za sebe. Željeli bi da svi imaju iste ideje; to jest, svoje ideje željeli bi dati svima. Što se tiče drugih dobara, ljudi nisu toliko velikodušni; radije ih zadržavaju za sebe. A svoje ideje vole davati svima. Upravo to predstavlja radikalnu razliku između duhovnog svijeta s jedne strane i ekonomskog svijeta s druge. Ta je razlika već radikalno prisutna, samo ako se pogleda, i u osnovi, ako netko, prema starom sustavu, ima tendenciju biti učitelj, to se također sastoji samo od velikodušnosti u odnosu na svijet ideja. Jer djeca su još bolji primatelji darova od odraslih, koji mogu odgovoriti kritikom i otporom. Darovi znanja još se lakše mogu podijeliti djeci.
Pa, naravno, ovi instinkti moraju se uzeti u obzir i u waldorfskim školama i od strane waldorfskih učitelja. Ali ovdje ulazi novi element, onaj koji može proizaći samo iz duha antropozofski orijentirane znanosti duha. To je da, uz ono što je uvijek bilo tradicionalno u ispovijestima, postmortalni aspekt, postoji odlučan fokus na prenatalni aspekt. Jasno nam je da se u djetetu koje raste, postupno otkriva ono što silazi iz duhovnih svjetova. U određeno vrijeme, mi smo sišli iz duhovnih svjetova. U ovaj svijet su nas poslali bogovi, i mi provodimo ono što su bogovi stavili u nas. Djeca silaze kasnije; dulje su u duhovnom svijetu. Gledamo u ono što sja iz dječjih duša. Ona nam donose poruke iz duhovnih svjetova, u kojima su živjela dulje od nas. Osjećaj da u sadašnjost iz duhovnog svijeta nešto silazi, nešto što pada u djecu, nešto što učitelj prvo mora razotkriti, da se uzimanje dodaje davanju u kojem toliko uživamo - to može doći iz duha istinske znanosti duha, kada se u živom iskustvu, ideja o preegzistenciji, doda ideji o postegzistenciji.
Ta novost, koja je usađena u pedagogiju i didaktiku Waldorfske škole, ono je što je važno; to jest, u osnovi, samo oni koji su u svoje srce i dušu upili antropozofski orijentiranu znanost duha mogu razumjeti Waldorfsku školu. I tek tada bi trebali promatrati, inače neće vidjeti ništa iz nekoliko sati koje su proveli promatrajući Waldorfsku školu, osim pisanja po ploči ili razgovora s djecom i tako dalje. Ali ljudima danas postaje tako neugodno pronaći istinski put u duhovnost. U osnovi - zašto? - Ako želimo tražiti uzrok tome, možemo se uhvatiti takvih djela koja su istinski rođena iz struje antičkog svijeta i pitati se: što se tamo govori o stjecanju duhovnosti od strane ljudi?
Pred sobom imamo 'Udžbenik filozofije na aristotelovsko-skolastičkoj osnovi za upotrebu u visokoškolskim ustanovama i za samoobrazovanje' isusovačkog svećenika Alfonsa Lehmena, četvrto prošireno i poboljšano izdanje, koje je uredio isusovački svećenik Peter Beck. Djelo je prvi put objavljeno 1899, a četvrto izdanje 1917. Želio bih vam pročitati što je napisano na 8. stranici uvoda o duhu ove filozofije, koja je stoga istinska katolička filozofija. Da imamo posla s istinskom katoličkom filozofijom, vidjet ćemo uskoro. Tu stoji:
"Iz rečenog nije teško vidjeti što bismo trebali misliti o načelu 'apsolutne znanstvene slobode'. Ovo načelo daje svakom pojedincu pravo da formulira i brani bilo koje mišljenje koje odabere, bez straha od protivljenja bilo kojeg učiteljskog autoriteta. Ali sloboda nije neograničena. Učiteljski autoritet Crkve ima pravo osuditi filozofsko mišljenje ako ono proturječi objavljenoj doktrini ili logički vodi do takve proturječnosti. Ovdje pretpostavljamo kao dokazano da je crkveni učiteljski autoritet uspostavljen od Boga s mandatom da štiti i tumači božansku objavu. S ovim mandatom, dotično pravo je odmah dano. Jer da bi izvršio mandat koji mu je povjeren, učiteljski autoritet Crkve mora biti sposoban objasniti pravo značenje Božje riječi i lažna tumačenja osuditi kao lažna. Stoga, kada mišljenje filozofa ili filozofske škole izravno ili neizravno osporava pravo značenje sadržaja objave, učiteljski autoritet Crkve ima moć suditi o zabludi kao takvoj i moć da je javno osudi."
To je uvod u udžbenik filozofije! Ako uzmete u obzir cijeli duh takve rasprave, kakva se i danas prakticira, što on otkriva? Prenosi cijeli kršćanski duh na koji je Pavao mislio, kad je rekao: 'Ne ja, nego Krist u meni'. Budući da Krist živi u nama, budi duhovni element u nama i upravo prožimanjem Kristom postajemo sposobni čovjeka povezati s duhovnim kozmosom. Često smo govorili o ovom značenju Misterija na Golgoti, a o tome ćemo ponovno sutra govoriti detaljnije. Ali Krist je čovjeku morao učiniti jasnom jednu stvar: pokazati kako čovjek svoju istinu treba dobiti iz duha, iz božanskog duha. Treba se samo prisjetiti još jedne izreke Krista Isusa i sve što je u tom smislu dano: 'Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta'; to jest, kraljevstvo koje Krist želi rasplamsati u ljudima ne smije se uspostaviti u ovom svijetu. To se mora uspostaviti tako što će čovjek pronaći put iz ovog osjetilnog svijeta u nadosjetilni svijet.
Moje kraljevstvo je od onoga drugog svijeta, koji nije ovaj fizički svijet - tko je najviše sagriješio protiv ovih Kristovih riječi? Onaj koji tvrdi da je kraljevstvo utemeljeno na ovom svijetu, kraljevstvo sa središtem u Rimu, u fizičkom Rimu, kraljevstvo koje djeluje fizičkim savjetima i odlukama, takvo fizičko kraljevstvo, koje je u potpunosti od ovoga svijeta, da to kraljevstvo može nekako širiti kršćansku istinu. - Budući da Kristovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, sigurno nije ni od Rima. Ovim ukazujemo na to da u sadašnjosti ljudi moraju shvatiti kao istinski antikršćansko sve što je od ovoga svijeta, sve što tako snažno nastoji oblikovati čak i istinu iz ovoga svijeta, da kaže: "Crkveni učiteljski autoritet ima pravo osuditi filozofsko mišljenje ako ono proturječi objavljenoj doktrini ili logički vodi do proturječja", odnosno u mjeri u kojoj Crkva tako odredi! Stoga se takve knjige ne pojavljuju onako kako se moraju pojavljivati knjige antropozofa, naprimjer, gdje se ulazi cijelom svojom osobnošću i samo s tim, govoreći: ono što imam predstavljati, predstavljam iz svoje veze s duhom istine. Umjesto toga, naslov je: 'Udžbenik filozofije na aristotelovsko-skolastičkoj osnovi', autora Alfonsa Lehmena S.J., četvrto izdanje, 1917. Ako okrenete stranicu piše: Imprimatur Freiburg, Thomas, nadbiskup. To znači da ovdje nije riječ o osobnosti koja predstavlja ono što mora predstavljati kao osobnost, već o sekularnom tijelu od kojeg svatko tko želi objaviti nešto što će biti priznato mora dobiti odobrenje. Ovdje tijelo koje je od ovoga svijeta i oblikuje istinu ovoga svijeta, predstavlja ono što se predstavlja kao istina!
Danas se ne smije biti kukavica, već hrabro pogledati što je istinsko kršćanstvo, a što takozvano kršćanstvo. Živimo u vremenu koje je dovelo do ove katastrofe, jer su ljudi već bili dovoljno kukavice, da izvana ne žive ono što su više-manje prepoznali u sebi. Naša katastrofa je, u svom izvoru, duhovna katastrofa - kako smo često govorili - i ovu katastrofu nećemo izbjeći dok se ne okrenemo Duhu istine, koji u duhovnoj viziji traži onu snagu koja mu daje 'Imprimatur', a ne vrhovni crkveni autoritet kojeg je imenovala svjetovna organizacija.