.- ČETRNAESTO PREDAVANJE, Dornach, 11. srpnja 1920.
Drevno biće misterija i misterij Golgote. Krist kao više ja Zemlje. Odnos antropozofske znanosti duha i prirodne znanosti. Dodavanje znanja nadosjetilnog čulnom. Zaokupljenost uzlaznim u čovjeku i razvojem. Opasnost od pada čovječanstva u barbarstvo. Antropozofija kao kristologija. Primjeri opozicije.
Danas, nastavljajući se na jučerašnja razmatranja, želio bih reći nešto što bi moglo poslužiti za sažimanje mnogo toga što je tijekom vremena izneseno, kako bi se dalo svojevrsno sveobuhvatno objašnjenje otajstva na Golgoti. Naravno, kada se u moderno doba govori o toj središnjoj točci ljudskog života, može se govoriti samo o nečemu aforističkom, nečemu epizodnom, svojevrsnom izvatku svega što moramo razraditi u obimnijem pregledu kako bismo dokučili ovaj misterij na Golgoti.
Ako netko želi pravilno razumjeti misterij na Golgoti, mora mu biti jasno da je cijeli stariji sustav misterija koji je prethodio misteriju na Golgoti, koji je potom postupno nestao i koji je, u biti, već u visokoj mjeri bio presušio do vremena kada se trebao dogoditi misterij na Golgoti, u cijelosti ukazivao na ovaj središnji zemaljski događaj, na ovo otajstvo Golgote. Ako se zaista dopusti da ono što sam pokušao predstaviti u svojoj knjizi 'Kršćanstvo kao mistična činjenica', djeluje na čovjeka, otkrit će se da su se u simboličko-ritualnom načinu predstavljanja koji se prakticirao u drevnim misterijima, najrazličitiji kozmički misteriji s dramatičnom snagom odvijali pred neofitom, pred osobom koja je bila inicirana. Ali ono što je bilo u srži svih obreda, sve simbolike koja se koristila u misterijima za produbljivanje spoznaje, bila je tajna ljudskog bića koje umire u tijelu, koje u određenom smislu anticipira smrt, koje umire za sve za što može živjeti ako se usmjeri samo prema svijetu osjetila, i koje se tada, iz unutarnje duhovne moći, upravo kroz taj prolazak kroz smrt, kroz to iskustvo umiranja, budi u viši život.
Način na koji je to bilo predstavljano u misterijima, kako bi se potaknulo unutarnje iskustvo ljudi, snažno je podsjećalo na ono što se kasnije zapravo dogodilo u Palestini kao misterij na Golgoti. I moglo bi se reći: u središtu zemljine evolucije, stoji Križ podignut na Golgoti. Tamo čovječanstvo može gledati sliku Krista koji prolazi kroz smrt, ali u slici koja je izravno govorila vječnim jezikom neofitima, onima koji će biti inicirani. Ovaj misterij na Golgoti u drevnim misterijima bio je anticipiran, tako da su ti drevni misteriji, u određenom smislu, bili priprema za sam misterija na Golgoti. To je, u određenom smislu, ono kozmičko što se može dogoditi u individualnom ljudskom biću.
Što se događa u individualnom ljudskom biću kada prođe iskustvo inicijacije? Ono što je s njim rođeno, što nosi nasljedne karakteristike, što se u običnom smislu riječi može njegovati kroz obično obrazovanje, silazi u nesvjesno. To umire, postaje paralizirano, a iz dubine duše izranja više 'Ja' čovjeka, 'Ja' koje ne pripada ovom fizičkom svijetu, ali koje je pozvano ispuniti misiju u njemu. Ono što se događa unutar čovjeka jest individualni proces, uskrsnuće boljeg, višeg 'Ja' čovjeka. Prije u svojoj svijesti nije imao to više 'Ja'. Zamislimo taj proces proširen na cijelu Zemlju: zamislimo cijelu Zemlju kao neku vrstu živog bića, kakva jest u stvarnosti, tada moramo reći: do misterija na Golgoti, tijekom povijesnog razvoja čovječanstva, ova Zemlja nije imala svoje više 'Ja', jer to više 'Ja' nije ušlo u Zemlju s onim što se razvilo iz Zemlje, te stoga nije živjelo u drevnoj poganskoj mudrosti, niti u židovskoj mudrosti, nije uopće živjelo sa Zemljom. To više jastvo Zemlje sada je prebivalo u ljudskom biću Isusu iz Nazareta, ušavši, kao što znamo, kroz Ivanovo krštenje na Jordanu, i od završetka misterija na Golgoti je djelatni impuls u zemaljskom životu. Zemaljski život je time primio svoje više jastvo. Može se stoga reći: mikrokozmički, određeni unutarnji, poseban proces, odvija se u svakom čovjeku, samo ako tome teži i to želi; makrokozmički, isti proces je dan Zemlji kroz misterij na Golgoti. Ono što je, mikrokozmički, uskrsnuće višeg 'Ja' u čovjeku, makrokozmički, misterij je na Golgoti. Međutim, to je već povezano s činjenicom da biće Krista, koje je prebivalo u čovjeku Isusu iz Nazareta, nije prethodno bilo na Zemlji, već je sišlo s duhovnih, kozmičkih visina, i sjedinilo se s evolucijom Zemlje.
Ali to također implicira nešto drugo. Implicira da razumijevanje otajstva Golgote zahtijeva drugačiju vrstu znanja, drugačiju vrstu uvida od one koju čovjek stječe kontemplacijom vanjske prirode, koju čovjek prima gledajući oko sebe u običnom životu. Potrebna je transformacija čovjeka. I transformirani čovjek tada može postići vrstu znanja kroz koju razumije otajstvo Golgote. Ovaj misterij Golgote stoji kao činjenica svjetske povijesti, ali uvijek treba praviti razliku između te činjenice, onoga što je nekoć bilo tijekom povijesnog razvoja čovječanstva, i razumijevanja te činjenice, koncepata koje čovjek može prizvati da bi razumio tu činjenicu, to otajstvo Golgote. Kada se dogodio misterij Golgote, drevna mudrost misterija je, u određenom smislu, već izblijedjela. Međutim, ostaci toga su još uvijek postojali. I oni koji su još uvijek posjedovali takve ostatke, koji su još uvijek imali tradiciju ili unutarnji pogled, i koji su rezultate tog unutarnjeg pogleda mogli prenijeti drugima, bili su pozvani da doprinesu razumijevanju misterija Golgote. Drugim riječima: drevna mudrost misterija, korištena je za razumijevanje otajstva Golgote. S jedne strane, imamo činjenicu, otajstvo Golgote, a s druge strane, imamo ono što su ljudi pokušali učiniti kako bi razumjeli ovo otajstvo Golgote.
Kako me ne bi krivo shvatili, želio bih ovdje još jednom dodati: nije potrebno biti vidovnjak da bi se razumio misterij na Golgoti; već je potrebno rezultate dobivene vidovitošću shvatiti zdravim razumom, i time u svoju dušu primiti koncepte, predodžbe i ideje koje se ne odnose samo na osjetilni svijet, već obuhvaćaju i nadosjetilni svijet. Kao što čovjek ne mora sam biti duhovni istraživač, ako želi razumjeti misterija na Golgoti, već treba upiti ono što dolazi iz duhovnog pogleda kako bi misterij na Golgoti razumio uz pomoć tih koncepata, koji su besmisleni u usporedbi s čisto osjetilnim svijetom, na isti način se razumijevanje misterija na Golgoti moglo postići iz drevne misterijske mudrosti. Dakle, ono što je izvorno bila misterijska mudrost, u prvim stoljećima kršćanstva je korišteno za razumijevanje misterija na Golgoti. I u konačnici, ništa drugo osim misterijske mudrosti nije se ulilo u Evanđelja. Upravo sam to pokušao predstaviti u svom djelu 'Kršćanstvo kao mistična činjenica'. Evanđelja su, u određenom smislu, bila drevna misterijska mudrost primijenjena na misterij na Golgoti. Ljudi su pokušali prikupiti najbolje što su imali u smislu koncepata, ideja i duševnih iskustava, kako bi ispravno razumjeli ovaj misterij na Golgoti.
To je bilo u prvim stoljećima kršćanstva. Ali ta je misterijska mudrost od tada potpuno izblijedila. Kada se danas predstavi suvremenim ljudima i netko se obrati njihovom zdravom razumu, oni više ne mogu razumjeti ni shvatiti ništa od te misterijske mudrosti. Ona govori jezikom koji više nije dostupan suvremenim ljudima. Čovjek se tek postupno bori shvatiti ono što je sačuvano u tradicijama misterijske mudrosti, kada sada, kroz modernu znanost duha, prepoznaje istu oblast koja je postojala u atavističkom znanju kao drevnu misterijsku mudrost. Ova moderna znanost duha, danas je svakako razumljiva zdravom razumu, ali ne i drevna misterijska mudrost, koja se može razumjeti tek kada se probije do rezultata moderne duhovne vizije. I tako se dogodilo da su, zajedno s drevnom misterijskom mudrošću, ljudi sve više gubili sredstva za razumijevanje misterija na Golgoti. Misterijska mudrost je presušila, i misterij na Golgoti više se nije mogao razumjeti.
To vidimo u velikom dijelu suvremene teologije. Ova suvremena teologija, misterij na Golgoti nastoji razumjeti iz istog izvora znanja iz koje se, naprimjer, danas gradi prirodna znanost. Često smo ovdje govorili da ljudi sve više teže nemogućem: potpuno izbrisati Krista i razumjeti samo Isusa iz Nazareta, ili, kako kaže jedan od ovih teologa, 'jednostavnog čovjeka iz Nazareta'. Krist je za teologiju izgubljen, jednostavno zato što se Krist u Isusu, ne može razumjeti iz perspektive vanjske, osjetilne znanosti. Drevna nadosjetilna znanost, baština misterija, za čovječanstvo je izgubljena. Čak i u stoljećima prije misterija na Golgoti, posljednje velike misterije, koje su, naprimjer, postojale u Francuskoj, uništio je nadirući romanizam, koji je svugdje utjelovljenje trezvenosti. U posljednjem stoljeću prije pojave kršćanstva, drevne druidske misterije uništile su rimske trupe na određenom mjestu u Francuskoj. Tada su u nekoliko dana, stotine i stotine iniciranih prenesene iz života u smrt. Moglo bi se reći da je to bila inkvizicija mnogo prije katoličke inkvizicije. I da povijest nije fable convenue, znalo bi se, naprimjer, o rimskom Cezaru ispričati i druge stvari nego što se obično pričaju; znalo bi se o njegovim progonima drevnih misterijskih mudraca, i u njemu bi se vidjelo upravo jednog od onih koji su si postavili zadatak iskorijeniti svaku baštinu misterija koja je došla do tog vremena. Ipak, odjeci drevne misterijske mudrosti uvijek su preživljavali, čak i u Srednjem vijeku, zapravo sve do 18. stoljeća, i još uvijek se, na određeni način, uz pomoć te drevne misterijske mudrosti moglo razumjeti misterij Golgote. Nemogućnost razumijevanja misterija Golgote, zapravo se pojavila tek u 19. stoljeću. I u 19. stoljeću zapravo vidimo, kako se moderna teologija razvija na način da se koncept Krista sve više gubi, da sve manje ljudi išta razumije o pravoj prirodi misterija Golgote, naime oni ljudi koji se trude nešto stvarno razumjeti, koji ne prihvaćaju stvari na temelju diktata vanjske crkve.
O čemu se onda zapravo može raditi kada razmatramo znanost inicijacije u sadašnjosti, u odnosu na misterij na Golgoti? Može se raditi samo o ponovnom otkrivanju mudrosti misterija, o ponovnom pravljenju misterija na Golgoti razumljivim čovječanstvu kroz tu novu mudrost misterija. Uistinu je istina: kad bi se razvoj nastavio na isti način na kakav je doveo do zapadne prirodne znanosti, do galilejstva i kopernikanstva, misterij Golgote bi potpuno nestao iz sve barbarskijeg života zapada. To je nešto što u sadašnjosti treba shvatiti s najdubljom ozbiljnošću. Kad bi se ideal znanja koji je danas službeno predstavljen univerzalno proširio, relativno bismo brzo na zapadu imali situaciju u kojoj bismo imali civilizaciju - ako bi se to još uvijek moglo tako nazvati - zapravo bi se to moralo nazvati barbarstvom - koja više ništa ne zna, koja više ne govori o misteriju na Golgoti. Moguće je da je unutar tog barbarstva kult, naprimjer, rimokatoličke crkve, očuvan vanjskim sredstvima moći. Ali oni koji misle, više ne bi povezivali nikakve značenje s radnjama koje se tamo događaju. Doživljavali bi ih kao vanjske stvari, baš kao što su se ceremonije koje su drevna germanska plemena izvodila u čast svog Odina i tako dalje, u određenom vremenu doživljavale kao vanjske stvari. To bi evoluciju Zemlje lišilo smisla, jer ova evolucija Zemlje može imati smisao samo kroz 'djelovanje' misterija na Golgoti.
Želio bih ovo izraziti kako sam često izražavao. Pretpostavimo da je na ovu Zemlju sišao Marsovac, koji nije iskusio ništa od Zemlje, jer se među Marsovcima ništa od Zemljinih uvjeta nije moglo iskusiti, i vidi sve što postoji ovdje na Zemlji. Smatrao bi to sasvim neshvatljivim. Ali u trenutku kada bi vidio kopiju Leonardove 'Posljednje večere' i razmišljao o onome što je tamo prikazano, mogao bi povezati značenje sa zemaljskim životom. Želim često spominjati upravo ovu stvar jer je na ovoj slici, posebno izraženo prikazano, sve što pripada misteriju na Golgoti od univerzalnog značaja, takvog značaja da se ispravnim razumijevanjem shvaća značenje zemaljskog života. Ali prvo su potrebni koncepti, ideje, da bi se razumjelo ono što je činjenica. Ti koncepti i ideje u današnjem vanjskom obrazovanju nedostaju. Treba ih ponovno upoznati. Moraju ponovno zaživjeti unutar ljudi; a nestali su do te mjere da danas ne bismo trebali žudjeti za renesansom starih ideja. To čovječanstvu danas ne bi pomoglo. Ne treba nam renesansa, treba nam ponovno rođenje, treba nam potpuno novo rođenje duhovnog života. Ne treba nam uskrsnuće starog, već rođenje nečeg novog.
Nasuprot tome, antropozofski orijentirana znanost duha o kojoj se ovdje govori, može ukazati na prave temelje. Što je onda temelj ove antropozofski orijentirane znanosti duha? Razmotrimo svijet oko nas. Vidimo ga kako se razvija u mineralnom, biljnom i životinjskom carstvu. U moderno doba, prirodna znanost, dala je mnogo toga o tome što se događa u razvoju životinjskog, biljnog i mineralnog carstva. Nastavit će davati mnogo toga što osvjetljava razvoj mineralnog, biljnog i životinjskog carstva. O ljudima, prirodna znanost nije dala ništa posebno. Jer ako istinski ispitate što je prirodna znanost dala o čovjeku, iz opisa njegove anatomije, njegove fiziologije i tako dalje, otkrit ćete da ova prirodna znanost zapravo razmatra samo ono što ga čini posljednjim članom u životinjskom nizu. Kao prirodna znanost, ona to čini sasvim ispravno, ali upravo time razmatra samo ono što ga čini najvišim članom životinjskog niza, najsavršenijom životinjom, da tako kažem. Ali ova prirodna znanost ne razmatra ništa što čovjeka istinski čini čovjekom, ono što ga razlikuje od ostalih oblasti univerzuma koje ga okružuju. Naša znanost duha se zaista ne bavi diletantski, već savjesno istražujući, produbljujući ono što prirodna znanost ima za reći o mineralu, biljci i životinji. I kad bi ljudi danas samo malo poslušali ono što antropozofija ima za reći, ne bi mislili da je antropozofija sektaška stvar, da je to nešto što njeguje sklonost nekolicine 'teta', već bi vidjeli da je to nešto sasvim drugačije, da se u smislu znanstvene strogosti i istraživanja, u potpunosti može natjecati s metodama znanstvenog promatranja, i da je ono što proizvodi jednostavno bogatije od onoga što pruža vanjska prirodna znanost.
Nije li doista smiješno kada prirodna znanost napada antropozofiju? Antropozofija ništa ne oduzima prirodnoj znanosti. Ona stoji pred tom prirodnom znanošću i kaže: da, u pravu ste u području koje istražujete. Ona samo dodaje, ono što potom istražuje o mineralnom, biljnom i životinjskom carstvu. I tko ima pravo poricati ono što sam još nije istražio, i ako se ne osporava ono što je istražio! Ne može se doista zamisliti jača tiranija, od one koja se vrši nad onim što se nije istražilo i ne želi se istraživati. Ali gdje doseže antropozofski orijentirana znanost duha kada njena metoda istražuje mineralni, biljni i životinjski svijet? Dolazi do spoznaje da se ono što se može otkriti znanstvenom metodom, ono što se može otkriti promatranjem vanjskog osjetilnog svijeta, svakako može primijeniti i na spoznaju čovjeka, ali samo na način da nam u konceptima objašnjava ono što u čovjeku umire: kako čovjek umire, kako počinje umirati već pri rođenju, kako je u silaznom razvoju. Ako želite razumjeti uvenuće čovjeka, koje počinje rođenjem i završava u trenutku smrti, ako želite proučiti cijeli taj silazni razvoj, onda pogledajte u prirodu, onda istražite sve prirodne zakone. A kada istražite sve prirodne zakone i primijenite ih na čovjeka, onda ćete otkriti zakone čovjekove smrti, onda ćete otkriti što u čovjeku umire (weiß).
Sada, nasuprot tome, treba reći da u trenutku rođenja ne postoji samo umiranje, već i uzlazak (rot). Taj uzlazni razvoj ne možete otkriti suvremenim znanstvenim promatranjem, bez obzira koliko idealno bilo. Ono što tada oživljava u čovjeku, što je uz ovo umiranje neprestano prisutno, ne može se razumjeti iz osjetilnog područja, može se razumjeti samo iz nadosjetilnog. Kako bi se čovjek uopće mogao razumjeti, antropozofija mora dodati znanje o nadosjetilnom. Iz toga se vidi da ako netko uopće želi upoznati čovjeka, nužno se mora obratiti znanosti o nadosjetilnom području. Čovjeka se istinski shvaća kao smrtno biće, ako se promatra samo osjetilno područje. Kršćanske vjerske denominacije, koje se nikada nisu bavile istinskim znanjem, svjedočile su usponu prirodne znanosti koja se bavi smrtnim čovjekom; stoga se, kao što sam jučer naznačio, bave besmrtnim, onim što ne umire, stavljajući to pred egoizam duše čovjeka.
Stvar postaje drugačija kada se bavimo onim što predstavlja uspon, razvojem, onim što postaje i postaje, i postaje sve više, od rođenja čovjeka nadalje, i onim što svoj vrhunac doseže kada čovjek prođe kroz vrata smrti. Budući da se ne smije pozivati na osjećaje, ne na vjeru, već na znanje, mora se govoriti o onome što nije rođeno, o nerođenom, riječ za koju sam često govorio da postupno mora ući u naš rječnik. Kao što je riječ 'besmrtan', tako i riječ 'nerođen' mora ući u rječnik modernih ljudi, jer se u odnosu na svoje više biće ne rađamo, kao što u odnosu na to više biće ne umiremo. Ali tradicionalne vjerske denominacije bavile su se samo onim što je osjetilna znanost. One negiraju smrt pukim riječima, pukim nadama i pukim vjerovanjem. One ne ukazuju na ono što se može duhovno spoznati; osuđuju ono što se može spoznati duhovno, nadosjetilnim metodama i načinima istraživanja.
To je u biti karakteristika onoga što nazivamo antropozofski orijentiranom znanošću duha. Ona je u osnovi ovisna o usponu prema nadosjetilnom. Međutim, usponom prema nadosjetilnom, ljudima donosi nešto što je u biti povezano s drevnom misterijskom mudrošću, što stoga može voditi do razumijevanja otajstva Golgote. Stoga smo u cijelom tijeku suvremenog razvoja, ovisni o traženju antropozofski orijentirane znanosti duha, kako uvidi u otajstvo Golgote ne bi potpuno nestali.
Bez obzira koliko se prirodne znanosti koje se danas proučavaju na našim sveučilištima, približavaju svojim idealima, one ne mogu spriječiti nestajanje otajstva Golgote. Bez obzira koliko se povijest razvija i ostvaruje svoje ideale, to ne može spriječiti nestajanje otajstva Golgote. I može se s pravom reći, za svakoga tko prouči što danas prevladava u našem javnom obrazovanju, postaje sasvim jasno: sve teži tome da nestane razumijevanje otajstva Golgote. Tradicionalna vjerska vjerovanja nikada neće moći zaustaviti to nestajanje, jer ona čuvaju samo prazne fraze nečega što je nekada imalo značenje, ali što danas ljudskom razumu ne može imati značenje, osim ako se ponovno ne otkrije kroz svjesno primijenjeno duhovno istraživanje. Iz ovoga se, međutim, može vidjeti koliko je blisko povezano razumijevanje otajstva Golgote s razvojem istinske duhovne spoznaje. Takve stvari se ne bi govorile da se ne nameću kao nešto nužno što se u sadašnjosti mora shvatiti. Kad bi se ova znanost duha razvijala samo iz neke subjektivne znatiželje o nadosjetilnom, bilo bi previše neskromno reći da napredak, razumijevanje kršćanstva, ovisi o revitalizaciji ove antropozofski orijentirane znanosti duha. Samo zato što se ta činjenica tako apsolutno nameće, zato što se od nje ne može pobjeći ako se ima pravi osjećaj za ono što se događa, o tome se govori i ne ustručava se biti prekoren za neskromnost, možda i za fantastičnost od strane onih koji ne žele vidjeti ozbiljnost vremena.
Vremena su danas toliko ozbiljna da se ne može ništa drugo nego pokucati na vrata najdubljih istina, vrata iza kojih leže istine koje su čovječanstvu danas potrebne. Zapadno čovječanstvo, sa svojim američkim sljedbenicima, degenerirati će u barbarstvo ako se ne sačuva razumijevanje Krista. Ali kako to čovječanstvo radi, i kako je i danas odlučno nastaviti to činiti, razumijevanje Krista će nestati. Samo među onima koji danas prepoznaju potrebu za postizanjem novog duhovnog razumijevanja, novog puta u spoznaji nadosjetilnog čovjeka, samo među njima postoji istinska, ozbiljna i snažna volja da se sačuva razumijevanje otajstva Krista za čovječanstvo. Ali neće biti socijalnog života kakav se danas shvaća, iz tupih, izopačenih instinkta, ako se razumijevanje Krista potpuno izgubi. Jer će se taj socijalni život razviti samo ako u ljudskim umovima može živjeti zajedništvo. Što to zajedništvo može biti? To zajedništvo može biti samo ono što već Pavao opisuje riječima: "Ne ja, nego Krist u meni". - Koliko će ljudi moći reći: "ne ja, nego Krist u meni", toliko će se ljudi moći ujediniti kao članovi jednog čovječanstva diljem cijele Zemlje, bez nacionalnih ili drugih razlika, u osnivanju novog socijalnog života.
Danas vidimo kako se to približava na mnogo načina. Vidimo kako pojedinačni narodi, u određenom smislu, ponovno razvijaju zastavu nacionalnosti. Što je bit takvog razvijanja? Već sam to ovdje okarakterizirao iz određenih perspektiva. Bit je drevna Jahve religija. Sastojala se u tome da je Jahve vođa naroda, i doista, pravi Jahve bio je vođa židovskog naroda. Danas, kako nacije daju prioritet svojoj nacionalnosti, sve one dosežu samo Jahvu, ali svaka ima svoj vlastiti oblik Jahve. Stoga, to ne može biti pravi Jahve, već samo odraz. Jedan oblik se može odražavati mnogo puta. Zapravo, slučaj je da su ljudi danas, izgubivši drevnu misterijsku mudrost koja bi mogla ukazivati na misterij Golgote, svi više-manje prihvatili religiju Jahve, pod vodstvom liberalno sekularnog 'vrhovnog rabina' Wilsona! On, koji je govorio o iluziji 'Lige naroda', odnosno o apstrakciji koja zamjenjuje konkretni Krist impuls koji prožima ljudska srca, pronalazio je vjeru sve dok je nije uništio vlastitim ponašanjem, iako vrlo brzo, među onima koji su još uvijek bili sposobni rasuđivati.
Važno je da ljudi pronađu izlaz iz nacionalizma Jahve, i dođu do univerzalnog razumijevanja Krista, do onoga što čovjeku omogućuje da se pojavi kao čovjek, ali ga ne osiromašuje u usporedbi s nacionalnim, već ga obogaćuje. To je moguće samo ako prvo utremo put razumijevanju nadosjetilnog. Samo ako imamo ideje, koncepte, koji vode u nadosjetilno, možemo razumjeti i misterij na Golgoti, koji je događaj koji ima veze s nadosjetilnim, a ne sa osjetilnim svijetom. Ono što se dogodilo u osjetilnom svijetu kod misterija na Golgoti, samo je vanjski odraz. Ono što se stvarno dogodilo ne može razumjeti nitko tko razumije samo vanjski odraz; to mogu razumjeti samo oni koji svoje misli i predodžbe mogu uzdići u nadosjetilni svijet. Što čovjek može razumjeti ako se ne želi uzdići do nadosjetilnog na nov način?
Ako ovdje zamislimo početak Zemlje (vidi crtež), onda, ako se jednostavno uzdignemo do onoga što se danas znanstveno razumije, razumijemo prvo ono što je bila drevna misterijska mudrost, zatim je u opadanju i dosegnut će svoju nultu točku u trećem tisućljeću (O). Koliko god se bavili prirodnom znanošću, mi na zapadu smo barbari, i barbari i u Americi u trećem tisućljeću. Tada shvaćamo samo ono što u zemaljskom životu umire, i živimo samo ono, što u zemaljskom životu umire. Tada sve pokušavamo izvesti iz promatranja zemaljskih stvari, ali dolazimo samo do onog smrtnog. Moramo dokučiti točku gdje je Križ podignut na Golgoti, i shvatiti to se tamo dogodilo, što se isprva shvaćalo kroz ostatke drevne misterijske mudrosti, ali što je postupno izblijedjelo, što je sada već nejasno, što se mora iznova osvijetliti (blau) kroz ono što se pojavljuje na novom, antropozofskom putu, kao putu prema nadosjetilnom. U određenom smislu, spasenje, razumijevanje događaja na Golgoti, usko je povezano s antropozofskim produbljivanjem ljudi, s obnovljenim, istinskim znanjem o biti čovjeka. Otuda i naziv antropozofija, što znači: mudrost koja se pojavljuje kada se čovjek nađe u svom višem jastvu.
Zaista se ne može naći konciznije ime od 'antropozofije', ako se želi označiti ono znanje koje se ne bavi čovjekom poput obične povijesti, antropologije i slično. Ali ako se želi ukazati na ono što se zna u čovjeku: ako čovjek ne vidi svojim očima, ne čuje svojim ušima, već želi spoznati svojim duševno-duhovnim, ako se želi ukazati na ono što viši čovjek može spoznati, onda se to ne smije zvati 'znanošću o čovjeku', već 'znanošću čovjeka', znanošću višeg čovjeka, kao antropozofija. A antropozofija, prevedena u makrokozmičku oblast, jest kristologija! Ono što se događa s pojedinačnim čovjekom kada se pokaže sposobnim prihvatiti antropozofsko znanje, događa se univerzalnom čovječanstvu, kada sve više shvaća događaj na Golgoti u njegovoj istinskoj duhovnoj biti. Nije li, nasuprot tome, nešto sasvim neobično, da upravo oni koji tvrde da službeno tumače otajstvo Golgote za ljude, da najviše prosvjeduju protiv ove jasne interpretacije otajstva Golgote? - Ali ta činjenica postoji i s tom činjenicom se treba suočiti. Čovjek je mora pogledati; pred njom ne smije zatvarati oči, već, mora steći predodžbu kako se treba postaviti prema istinski iskreno namjeravanom napretku kršćanstva. Međutim, riječi koje je nekoć izgovorio poznati crkveni vođa, kardinal Rauscher, šezdesetih godina prošlog stoljeća u austrijskom Domu lordova, još uvijek odzvanjaju u ušima, kada je rekao: 'Crkva ne poznaje napredak!' - Ovo u biti iznosi program Crkve - onaj program o kojem sam vam jučer mogao dati određenu predodžbu. Vjerujem da se među onima koji se bave stvarima poput pojave novih duhovnih ideja, čak i među onima koji se bave antropozofski orijentiranom znanošću duha, premalo razmatra, što zapravo znači da tradicionalne vjerske denominacije napadaju nešto što jedino može poduprijeti napredak kršćanstva. Nažalost, ljudi su previše neupućeni u činjenicu da, naprimjer, autor svake takve katoličke knjige, čak i one o filozofiji i logici, mora dobiti nadbiskupovo odobrenje! A čak i ako to znaju, prihvaćaju to kao slučajno dobivenu činjenicu i potpuno su nesvjesni njezina značaja. Stoga ne procjenjuju pravilno trenutnu oluju protiv antropozofski orijentirane znanosti duha, koja je otuda inaugurirana. I zato sam prisiljen da vam stalno iznova ukazujem, na ono što neprijatelji istine, neprijatelji istine kojoj bismo danas trebali težiti, stalno iznova iznose.
Danas vam trebam pročitati samo mali uzorak, ali iz ovog malog uzorka moći ćete dobiti dovoljno, ako imate osjećaj za ono što se zapravo događa, ako, s jedne strane, imate na umu što antropozofski orijentirana znanost duha iskreno želi u odnosu na kršćanstvo, a s druge strane, promatrate kako se oni koji sebe nazivaju kršćanima suočavaju s tom znanošću duha. Evo najave publikacije - objavljena je u ljubičastim koricama - koja je sažetak članka 'Spektatora':
(Poslano.) "Tajna Dornacha". "Tajnu Dornacha, nakon šest godina postojanja, konačno sve temeljitije otkrivaju brojne katoličke novine, za početak nedjeljne novine Basel-Landschaft, nedavno i protestantske školske novine i švicarska Katolička škola, a danas i niz članaka u švicarskim protestantskim novinama pod naslovom: 'Teozofija i antropozofija'. Objašnjava se između ostalog.....". Čovjek više stvarno ne može sve pročitati, ne može ni shvatiti sve što druga strana iznosi! "Prije samo nekoliko godina, 1914, od ovog teozofskog društva u Baselu se odvojila antropozofska grana. Njezin voditelj i predstavnik je dr. Rudolf Steiner, koji je za nekoliko milijuna u Dornachu izgradio teozofsko kultno mjesto i teozofski, ili bolje rečeno antropozofski, kolegij za misticizam i adepte - tako se zovu inicijati. Ova nova zaklada se zove 'Tajni red zvijezde na Istoku', također Goetheanum, prije Johanneum. Dr. Steiner objavio je mnoge spise o ovoj sekti, a s vremena na vrijeme drži propagandna predavanja u Baselu, koja su (do sada) bila dobro posjećena, kao i u raznim gradovima u Švicarskoj, Njemačkoj, Rusiji i Austriji".
Ovaj uzorak, opet je, iz strogo katoličkih novina, 'Basler Volksblatt'! Vidite, u svijet se šalju stvari koje lažu na tako neozbiljan način, da su sposobni predstaviti ono čemu sam se od samog početka protivio - 'Zvijezdu istoka' - kao potpis Dornacha. Dakle, lažu na neozbiljan način, etiketirajući nas imenom onoga čemu smo se od samog početka protivili kao besmislici, kao neozbiljnom. To je ovdje 'katolička istinoljubivost', jer se čini kao da se doživljava kao katolička istinoljubivost, jer istovremeno nalazite izvještaj o Dorneck-Thierstein gardi. Piše:
"Iz okolice. Garda Dorneck-Thierstein (uvod). Glavna skupština Dorneck-Thierstein garde, koja se održala u Grellingenu 27. svibnja 1920, sada je dokazala da sva pesimistična 'ali i ako' koja su joj se prije protivila, još nisu bila na mjestu ovdje u Schwarzbubenlandu. Kakvo radosno iznenađenje je prošlo dvoranom kada ga je velečasni župnik i urednik M. Arnet....". Dr. Boos ga je ovdje nazvao lažljivcem i duhovnim trovačem. Ne znam je li s te strane poduzeta ikakva akcija kao odgovor na ovu izjavu dr. Boosa - odavde, s ovog mjesta - koja je iznesena prije nekog vremena. Je li išta učinjeno? [Dr. Boos dobacuje: Ne, ništa!] Dakle, još ništa nije učinjeno, iako je župnik Arnet iz Reinacha ovdje s ovog mjesta nazvan lažljivcem i duhovnim trovačem. - I sada se nastavlja: "Kakvo je radosno iznenađenje prostrujalo dvoranom kada su velečasni otac i urednik M. Arnet iz Reinacha i velečasni otac Hauß iz Münchensteina ušli među nas s malom skupinom čuvara. Oduševljenje je bilo još veće kada se velečasni poglavar otac Gallus Jecker iz samostana Mariastein pojavio u jednostavnim benediktinskim haljama", i tako dalje. Sada ide sljedeće: "Velečasni otac Arnet iz Reinacha dobio je riječ da održi svoje predavanje. Kratkim i jezgrovitim rečenicama, poput pravog zaštitnika, ocrtao je oluje koje je Katolička crkva morala podnijeti kroz stoljeća. Ali uvijek iznova, pojavljivali su se ljudi, prosvijetljeni i ojačani Duhom svetim, koji su se borili protiv neistine i nevjere, tako da je Katolička crkva na kraju i iznova postigla konačnu pobjedu".
Dakle, ovdje se preuzima 'borba protiv neistine', pri čemu se na neozbiljan način laže, u suprotnosti s činjenicama! Zatim se govori u frazama poput ove: "Nakon što je govornik ukratko raspravljao o pitanju teozofije, prvenstveno je istaknuo da bi naš katolički narod trebao proučavati više katoličke literature umjesto romana svih vrsta". Zatim se nastavlja: "Časni otac Hauß govorio je s uvjerljivom oštrinom i koristeći primjere o nužnosti skupina zaštitnika. Časni otac Gallus O. S. B. toplo je i idejno pozdravio buđenje mladog katoličkog naroda. Svako selo trebalo bi imati zaštitnu šumu oduševljenih katolika, mladih i starih, kako bi se selo, zajednica, zaštitilo od ovih strašnih lavina nevjere. Što se tiče teozofije, Rumpel je ukazao na Katoličku konferenciju sjeverozapadne Švicarske u Dornachu. Vjerovao je da će taj dan biti posebno pogodan za postavljanje temelja anti-teozofskom pokretu, koji se pojavljuje ne samo na katoličkoj već i na protestantskoj strani, kako bi se uskoro moglo efikasno utjecati na cijelo kršćanski nastrojeno švicarsko stanovništvo. Protiv agitacijskog centra u Dornachu mora se boriti pod svaki cijenu. Treba ukratko spomenuti glavne točke godišnjeg programa Dorneck-Thierstein zaštitnika: "Promicanje katoličkog tiska" - ovog katoličkog tiska koji daje takve uzorke! - "kroz individualni rad u župama, prvenstveno kvartalno. Snažna podrška borbi protiv Steinerske teozofije, borbi protiv materijalizma, judaizacije tiska i književnosti, socijalizma i liberalizma. Promicanje misionarskog rada. Podrška pitanju katoličkih škola (izbor katoličkih učitelja itd.). Borba protiv građanskog odgoja. Ukidanje proba vatrogasaca nedjeljom" i tako dalje.
Vidite što se ovdje zove 'istina'! - Ali istina se krije iza svakakvih krinki. Istovremeno, ovdje ćete pronaći izvješće iz Arlesheima s nekog sastanka, u kojem stoji: "Ona [škola i društveni centar] također mogu nastaviti služiti kulturnoj svrsi na drugi način, smještajući tu dvije najveće javne knjižnice Arlesheima, one Turističke zajednice i Katoličke narodne udruge. Konačno, cilj im je i ublažiti nedostatak stambenog prostora nudeći jednu sobu više nego prije. Je li ikad sanjala da će s povećanjem broja soba jednog dana popustiti pred tajanstvenom stranom infiltracijom s brda Dornach? Građani i stanovnici Arlesheima stoga će se također pobrinuti da sljedeći sastanak zajednice bude ispravan, kao što je to bio slučaj kod uskraćivanja određene građevinske subvencije antropozofima" i tako dalje.
Pa, navođenjem takvih primjera, u biti se opisuje samo 'istinitost' velikog dijela suvremenog čovječanstva, jer, uostalom, oni su vođe, a ponekad vođeni nisu puno bolji od vođa. Obično su znatno bolji, ako su vođe takvi. Ali budući da žele biti vođeni, čak i ako su bolji, ništa posebno ne može proizaći iz toga.
Nažalost, ovdje se ovakve stvari spominju uvijek protiv volje. Ali uvijek se mora navesti, s jedne strane, što antropozofski orijentirana znanost duha želi i treba učiniti u vezi s otajstvom Golgote, a s druge strane, što bijesni protiv nje. Jer bijesni se mnogo, a ono što se ovdje može navesti, samo je dio najgore vrste bjesnila. Tim je više razloga da u svoja srca i volju upijemo ono što smo dobili od antropozofskih impulsa. Jer hoće li kršćanstvu biti moguće postojati u budućnosti, ovisi o odluci ljudi da ponovno traže put do duha. Kršćanstvo se, uostalom, mora temeljiti na Isusovim riječima: 'Ja sam put, istina i život'.
Mudrost se može naći samo u istini - to je bio moto koji smo napisali kada smo pokušali tiskati 'Načela' za Antropozofsko društvo. Ali mogu li se suvremenici koji na takav način govore neistinu, nekako pozvati na Krista Isusa, koji sigurno nije bio krivi put, neistina i smrt! Želimo ispravno razumjeti što znače Kristove riječi: 'Ja sam put, istina i život'. Stoga, u svoja srca i umove, unesimo osjećaj istine. Jer samo tako ćemo pronaći mogućnost promicanja i njegovanja istinskog razvoja kršćanstva. Neistina to sigurno ne može postići.