.- PETNAESTO PREDAVANJE, Dornach, 16. srpnja 1920.
Izvorno znanje o misterijima i njegova zlouporaba u kasnijim vremenima. Djelovanje misterija u postkršćanskom razdoblju i njihovo postupno nestajanje. Granice lučenja nadosjetilnog znanja. Šteta uzrokovana zloporabom nadosjetilnog znanja, kada se zavladalo ne samo trodijelnim duševnim životom, već i četverodijelnim životom instinkta i nagona. Knjige Oswalda Spenglera 'Propast Zapada' i 'Prusizam i socijalizam'.
Razmišljanja ovih triju dana želio bih započeti uvodom, koji je namijenjen pružanju orijentacije, prije svega iz određene perspektive, o odnosu između antropozofski orijentiranog duhovno znanstvenog pokreta, i starijih duhovno istraživačkih pokreta. Primijetili ste, a ja sam to često spominjao i karakterizirao, kako je, zbog okolnosti vremena, postalo nužno tretirati znanje, razumijevanje nadosjetilnih stvari o kojima govorimo unutar našeg duhovno znanstvenog pokreta, drugačije nego što se tretiralo znanje, razumijevanje koje je čovjeku dato u drevnim misterijima. Također znate da je usporedba ovog suvremenog duhovno znanstvenog znanja, s inicijacijskim znanjem drevnih misterija, opravdana, unatoč razlikama između to dvoje. Drevni misteriji, međutim, bili su takvi da su prenosili znanje koje je u potpunosti bilo utemeljeno na atavističkom, moglo bi se čak reći, polu snovitom stanju svijesti čovjeka koji istražuje. Moderno duhovno znanje, o kojem ovdje govorimo, takvo je da se sve u njemu, do najsitnijih detalja, mora postići s punom sviješću, sa sviješću koja je potpuno ekvivalentna svijesti koju imamo kada upijamo i obrađujemo geometrijski ili matematički shvatljive istine. Dakle, kroz ovaj moderni duhovni pokret postiže se potpuno probuđeno duhovno iskustvo u životu duše, koje mora biti potpuno osvijetljeno onim svjetlom koje također osvjetljava naš budno dnevni život, kada smo istinski budni. Ali ovo znanje, poput instinktivnog, polu snovitog znanja drevnih misterija, trebalo bi voditi do viših, nadosjetilnih oblika egzistencije.
Često smo govorili o posebnom karakteru ovog drevnog misterijskog znanja. Istaknuli smo da ono seže do iskonskog znanja, do iskonske mudrosti čovječanstva. Danas je to samo predrasudama modernih materijalističko darvinističkih perspektiva prikriveno, da čovječanstvo nije započelo svoju evoluciju iz stanja sličnih životinjama, već iz stanja za koje uopće nema analogije u sadašnjem fizičkom svijetu, koja su obuhvaćala život duše do te mjere da je znanje o duhovnom, stečeno instinktivno, postojalo na cijeloj naseljenoj Zemlji tog vremena. Kada razmatramo ovu činjenicu iskonskog nadosjetilnog znanja, moramo, međutim, uzeti u obzir da je čovječanstvo u tim iskonskim vremenima imalo naivniji, elementarniji, moglo bi se čak reći, neviniji pogled na život; da su u tom iskonskom čovječanstvu, u određenom smislu, ležali oni impulsi koje su sama božansko duhovna bića stavljala u duše. Dakle, može se reći: u području koje bismo danas mogli nazvati onim od morala, ljudi pretpovijesnih vremena bili su bića koja su jednostavno djelovala kao instrumenti za djela božansko duhovnih bića, tako da se ne može govoriti o njihovoj vlastitoj odgovornosti, o mogućnosti da postanu osobno grešni, za to vrijeme, niti o stvarnom odstupanju od volje tih božansko duhovnih bića, iz kojih je na kraju proizašla ljudska duševnost. Ali to upravo obuhvaća i razlog zašto je u tim ranijim vremenima, bilo moguće širiti sredstva među ljudima, za održavati znanje o nadosjetilnim stvarima među ljudima. To znanje, ako je to istinsko znanje - čak i u svom atavističkom stanju praiskonskih vremena - zapravo je usko povezano s ovladavanjem određenim silama materijalne egzistencije. Danas smo ponosni što smo s par znanstvenih ideja oblikovali svoju tehnologiju, što smo u tom smislu, kroz naše znanje o prirodi, do određene mjere ovladali svijetom prirode pred nama. Međutim, na potpuno drugačiji način, ljudi pretpovijesnog doba, mogli su kontrolirati razne prirodne sile materijalne egzistencije, zahvaljujući znanju svojstvenom njihovom nevinom stanju duše, i to karakteristično stanje duše, lišilo ih je mogućnosti da nadosjetilno znanje koje su im dali bogovi koriste na štetu čovječanstva.
Iz mojih opisa znate da ovo iskonsko čovječanstvo nije bilo materijalno gusto u istom smislu kao kasnije čovječanstvo, i poput današnjeg čovječanstva, i u određenim aspektima je bilo mnogo manje materijalno. To je također bilo povezano s činjenicom da su se impulsi božansko duhovne egzistencije, mogli izraziti na mnogo izravniji način nego što je to bio slučaj kasnije. Ono što se postupno događalo u evoluciji čovječanstva, bilo je sjedinjenje duhovno-duševnog s fizičkim i materijalnim. U određenom smislu, čovjek se sve dublje spuštao u materiju. Ali upravo s tim silaskom u materiju pojavilo se i ono što bi se moglo nazvati mogućnošću grijeha, mogućnošću skretanja s putova koji su dolazili od impulsa samih božansko duhovnih bića - dakle, mogućnost činjenja zla, a time i mogućnost primjene znanja o nadosjetilnom u zlom smislu. Ta se mogućnost pojavila tek u određenoj točki ljudske evolucije. Međutim, u toj točki dogodilo se nešto sasvim posebno. Tek tada se pravi smisao misterija istinski koncentrirao u proročištima, u misterijima - to znate iz prikaza atlantskog svijeta koji sam dao u svom djelu 'Osnove tajne znanosti'. Tada je, tako reći, znanje o nadosjetilnim svjetovima povučeno iz širokih masa čovječanstva i to je znanje postalo vlasništvo onih koji su bili inicirani u misterije. Dakle, razvoj se odvija na način da znanje o nadosjetilnom sve više nestaje iz masa čovječanstva i čuva se u svom pravom obliku u misterijima. A ti su misteriji, kao što znate, u to vrijeme još uvijek sadržavali ogromnu količinu iskonske mudrosti, i sadržavali su je gotovo do kršćanskih vremena, a neki od njih čak i u mnogo kasnijim vremenima. Ali razni misteriji koji su sadržavali najdublje znanje, poput jednog, zapravo dva, na području današnje Francuske, bili su, kao što sam nedavno naznačio, iskorijenjeni, iščupane grane i korijeni od strane Rimljana u stoljeću prije pojave kršćanstva, čak i na užasno krvav način. I na tim mjestima, koja se moraju istaknuti, divno, snažno znanje teklo je unutar Europe čak i u posljednjim stoljećima prije Krista, koje je od tada iz Europe potpuno nestalo. Isto se dogodilo i u drugim dijelovima Europe.
Tada se mudrost iskonskog svijeta mogla sačuvati samo u vrlo uskim krugovima. Upravo je u tim krugovima, gdje su se vrlo rijetko mogli pronaći ljudi koji su vlastitim promatranjem mogli prodrijeti u nadosjetilne svjetove, znanje o nadosjetilnim svjetovima tada primjenjivano na razne načine u negativnom, egoističkom smislu, što je do danas vidljivo u slučajevima koje sam ovdje godinama karakterizirao, posebno kao rad određenih tajnih društava stanovništva koje govori engleski.
Pa, postoji određeni način na koji oni ljudi koji zapravo misle o znanju o nadosjetilnim svjetovima u potpunosti u duhu drevnih vremena, uvijek iznose razloge zašto su nositelji misterija tako pažljivo skrivali znanje misterija od masa. Poslušni predstavnici tajnih društava, koji s većim ili manjim opravdanjem, ili bolje, na više ili manje upitan način, čuvaju to znanje, i danas govore da se određena vrsta, najviša vrsta znanja o nadosjetilnim stvarima, ne može predati masama, jer te mase apsolutno nisu spremne za određene sadržaje tog znanja. Ove se stvari govore, i uvijek ima određeni značaj kako se to opravdava s određenih strana. Nužno je da danas o tome imamo kratku uvodnu raspravu, jer vam sutra i prekosutra imam za reći svakakve važne stvari. Moramo to učiniti, jer se s ovog stajališta slijedi načelo usvajanja, rekao bih, demokratske suštine u pogledu širenja znanja o nadosjetilnim svjetovima.
Znate, nisam se suzdržavao, barem do određene razine, od prenošenja određenih nadosjetilnih uvida, čak i najširoj javnosti. I uvidi kakve danas iznosim na javnim predavanjima, iako su malo shvaćeni, svakako se, u određenom smislu, od strane cijenjenih predstavnika stvari misterija, i danas smatraju uvidima koji se ne smiju na takav način prenositi javnosti. Naravno, ne može se ići do izvjesnih vrhunaca spoznaje; ali do određene razine, ti se uvidi jednostavno moraju danas predstaviti javnosti, iz jednostavnog razloga što se, kako sam često naglašavao, moraju ulijevati u socijalne impulse koji su, u najeminentnijem smislu, nužni za sadašnje čovječanstvo i čovječanstvo bliske budućnosti. I tako se dogodilo da sam nastavio prenositi takve uvide, koji su, kao što sam rekao, nažalost vrlo malo shvaćeni. Upravo najvažnije stvari, koje su sada uključene u javna predavanja i za koje bi se često pomislilo da imaju šokantan učinak, zapravo se primaju na takav način da se vidi: duše koje ih primaju zapravo spavaju čvrstim snom, dok u njihovim ušima odjekuju te stvari. No ipak, te se stvari danas moraju priopćiti javnosti, i u određenom obliku, više sam ih puta unutar Antropozofskog društva pokušao podići na još višu razinu, iako iskustvo nije bilo najbolje.
Svi će smatrati smiješnim dati višu geometriju nekome tko ne poznaje elementarnu geometriju. Usporedba, kao i sve usporedbe, pogrešna je, jer ono što se predstavlja kao određeno više znanje iz područja antropozofski orijentirane znanosti duha, ne odnosi se prema onom elementarnom - iako samo prividno - na sasvim isti način kao što se viša geometrija odnosi prema elementarnoj geometriji. Radi se o sljedećem: za nekoga tko ne poznaje elementarnu geometriju, bit će mu jasno da će odbaciti višu geometriju ako mu se predstavi, jer je svjestan da je ne razumije. Ali ako se predstave viši uvidi antropozofije nekome tko još nema elementarno predznanje antropozofije, on će ih prihvatiti. On ih razumije jednako malo kao što onaj drugi razumije višu geometriju, ali budući da uvidi moraju biti sročeni u popularne razumljive izraze, on vjeruje da ih razumije, ismijava ih ili o njima govori poput pastora Kully, i tada pred sobom imamo nemoguće, viši uvidi se ljudima predstavljaju u potpuno iskrivljenom, lažljivom obliku. Ali istinite uvide ljudima predstavljati u lažljivom obliku, znači doprinijeti uništenju čovječanstva. Stoga bi bilo potrebno pretpostaviti razumijevanje takvih stvari, pretpostaviti da to više znanje treba zaštititi od predstavljanja onima koji ne posjeduju niže znanje. Ali desetljećima su se unutar Antropozofskog društva događala vrlo negativna iskustva, koja bi zapravo mogla dovesti do potpunog prestanka iznošenja nadosjetilnih uvida, ako bi se, naprimjer, još uvijek u glavi imale stare ideje o tajnosti nadosjetilnog znanja. Jer, što čovjek sve doživi! Pričljivost, unutarnja i vanjska pričljivost, doista nije bila mala stvar tijekom desetljeća; pa čak i nedavno, kada smo bili prisiljeni, na našu veliku žalost, zaštititi naše spise od mogućeg pogrešnog shvaćanja određenih činjenica, morali smo s određene strane doživjeti naivnu i nerazumljivu pobunu. Nema smisla prešutjeti ove stvari, jer potpuno temeljito razumijevanje tih stvari, posebno njihove svetosti, ne postoji. Da je postojala svijest o položaju nadosjetilnog znanja u cjelokupnom socijalnom biću čovječanstva, ne bi bilo moguće da se stvari koje pripadaju najsvetijim stvarima čovječanstva objavljuju u tako iskrivljenom, lažljivom obliku, i da se na ovakav način sramote. Unatoč svemu tome, čak i ako veliki broj ljudi ono što bi trebalo tretirati s najvećom ozbiljnošću shvaća kao puku igru, ipak je nužno, hitno nužno, da se takve stvari danas daju čovječanstvu. Dužnost prema duhovnom svijetu, dužnost prema vodećim duhovnim silama čovječanstva, mora se smatrati superiornome onome što se može percipirati izvana na upravo opisani način. Došlo je vrijeme, kada se svijetu apsolutno mora predati određena količina nadosjetilnog znanja.
Nadosjetilni uvidi uglavnom ostaju bezopasni kada se duhovnim pitanjima bavi na apstraktan način; ali ozbiljnost odmah postaje nužnost - ako se uopće ozbiljno shvaća - kada se radi o nadosjetilnim uvidima starijih posvećenika. Takve stvari su potpuno transparentne samo onima koji, pak, mudrost starijih posvećenika mogu otkriti vlastitim istraživanjem. Drevni posvećenik je rekao: ako netko prenosi okultne istine samo prema broju tri, onda se, u pravilu, može uzrokovati svakakva vrsta socijalne štete; može se ljude ošamutiti, uspavati, zbuniti i tako dalje; ali ako se tajne nadosjetilnih svjetova ljudima prenose u sedmerostrukom obliku, onda se ljudima prenosi nešto što, ako su skloni zlu, sigurno vodi zlu. - Dakle, posvećenik kaže: prenošenje nadosjetilnog znanja u broju tri, pod određenim okolnostima, uzrokovat će samo površnu socijalnu štetu; prenošenje u broju sedam, predstavlja opasnost u trenutku kada se ljudi koji su na bilo koji način sposobni za zlo približe tim svetim tajnama. - Što to znači?
Vidite, postoji vrsta bezopasnog misticizma. Takav bezopasni misticizam se prakticira kada se ljudi okupljaju u malim sektaškim krugovima i prenose grupi sve vrste informacija - recimo, sedam, osam, ili stotinu ljudi - o eterskom tijelu, astralnom tijelu, o reinkarnaciji, o karmi i tako dalje. Ukratko, kada o tim stvarima govore u apstraktnim rečenicama, a gotovo na isti način govore o stvarima običnog života, a da nisu u bilo kojem drugom stanju duše osim onog običnog života, najviše u maglovitoj mističnoj pobožnosti i slično. Loša stvar, naravno, jest to što ljudi koji se ovako okupljaju, recimo, malo kradu Bogu dane, budući da bi bilo puno mudrije da u isto vrijeme šivaju, pletu, kuhaju, peru ili nešto slično, dok s drugima dijele takve mistične informacije. Takva apstraktna aktivnost s nadosjetilnim istinama, u biti, nije puno vrijednija od ostalog komešanja koje se sada formira kroz brojne kanale, takozvanih svjetonazora. Ali znate: mi se na našem antropozofskom tlu nikada nismo bavili takvim apstraktnim besmislicama gdje stvari shvaćaju ozbiljno. Razumije se, uvijek smo naglašavali da čovjek mora posjedovati određene smislene uvide o ljudskoj prirodi, o prirodi kozmosa i tako dalje, ako istinski žele imati predodžbe o nadosjetilnom. Cilj naše antropozofski orijentirane znanosti duha, oduvijek je bio unijeti duhovno znanstvene uvide u stvarni život, u medicinski život, u socijalni život, u život znanstvenih pokusa i druga područja gdje je, prije svega, uvođenje nadosjetilnih uvida nužno prije nego što se uopće može razmišljati o postizanju socijalnog oporavka od naših katastrofalnih uvjeta. Ali ako se nadosjetilni uvidi unesu, recimo, u medicinu, tada odmah počinje područje za koje pravi posvećenici znaju da može uzrokovati zlo u rukama zlih ljudi. Jer kada naprežemo svoje duševne snage - mišljenje, osjećanje, volju - kakve u početku nosimo u apstraktnom obliku unutar naših duša, tada su te duševne snage samo, samo puke slike; primijenjene na običnu svijest, puke slike, jako zasjenjene slike. Unutra (trokut) postoji samo
vrlo nizak intenzitet stvarnosti. Ono što ljudi mogu misliti je, rekao bih, slika slike; ono što mogu osjetiti, čak i više; i uopće se ne spuštaju u htijenje; htijenje vide samo u slikama vanjskih događaja koji se odvijaju na fizičkoj razini kao rezultat tog htijenja. Budući da ono što ljudi doživljavaju ima tako malo veze sa stvarnošću, ne može se učiniti puno štete. Ulazi se u područje apstraktnih koncepata. Može se vrlo lijepo govoriti o Atmi, Buddhi, Manas i tako dalje, ali zapravo se govori o apstraktnim riječima, riječima koje su daleko od toga da istinski prodiru u stvarnost.
S našim instinktima, to jest sa svime što leži u osnovi, recimo, našeg temperamenta, i sa svime ostalim što leži u osnovi naše instinktivne prirode, već smo više u kontaktu sa stvarnošću. S našom glađu, naprimjer, onim što naša glad postaje kao izraz naših instinkta volje, mi smo u središtu naše stvarnosti; i da nije gladi i instinkta volje povezanih s glađu, koji su danas često izopačeni, ne bi bilo ruskog boljševizma i slično. Stvarnost je bliže povezana s ovim životom (kvadrat), iz kojeg se mišljenje, osjećanje i volja (trokut) uzdižu samo poput sjene, s ovim
životom naših instinkta, naših nagona, naših temperamenata. Kao što je naš duševni život trostruk, tako je i ova stvarnost četverostruka, i tako su je oduvijek predstavljali posvećenici. I ako se cijelog čovjeka promatra na ovaj način, ima se četverostruko biće. Ali čovjek ima niže članove, one u kojima čovjek na određeni način ponavlja životinju, s mnogo intenzivnijim karakterom stvarnosti od sjenovitog, destiliranog apstrahiranja mišljenja, osjećanja i volje.
Ali znanje o nadosjetilnim svjetovima, čak i ako ga se može shvatiti samo apstraktno u svijesti, ipak dopire u naš instinktivni život, u naš temperament, u život naših pobuda, i tako dopire u svijet stvarnih činjenica, u stvarnost. Moglo bi se reći: kad bi se ovaj svijet duše, kakvog ljudi danas imaju, nacrtao vrlo tanko, svijet instinktivnog, nagonskog, temperamenata, mogao bi se nacrtati vrlo gusto i realistično, a u ovom svijetu nadosjetilno znanje igra ulogu (vidi crtež). Ali
ovaj svijet se mora pročistiti, jer će inače postati zao svijet. Dakle, nadosjetilna spoznaja smije djelovati na ovaj svijet samo na način da se on pročisti, tako da u trenutku kada se nadosjetilnom spoznajom približi stvarnosti, kada se uroni u materijalno, sve u potpunosti ovisi o tome događa li se to u čisto etičkom, slobodnom duhu, ili se događa s nečistim, nemoralnim, neslobodnim - to jest emocionalnim, instinktivnim, animalističkim - stavom.
Te su stvari razumjeli čuvari iskonske mudrosti čovjeka, koji su za one koji su bili za to spremni, zapečatili više znanje u misterijima. Ali to zaključavanje nije nešto za što se danas može tvrditi da je apsolutna nužnost, i oni ljudi koji, naprimjer, danas pripadaju tajnim društvima i koji, u apstraktnom smislu, apsolutno tvrde u prilog nužnosti tajnosti u vezi višeg znanja, potpuno su u krivu. U krivu su, jer takvi ljudi nikako ne razumiju znakove vremena. Oni čuvaju drevne tradicije; oni i danas govore ono što su veliki učitelji misterijske mudrosti govorili prije više tisuća godina. Zanimljivo je, naprimjer, da se u knjigama Helene Petrovne Blavatsky, upravo tamo gdje Blavatsky najsjajnije govori o okultnim stvarima, nalaze ideje o skrivanju okultne mudrosti, ideje koje su danas potpuno nebitne, a koje Blavatsky zagovara jer ih je naučila od onih koji jednostavno nemaju pojma o stvarnim sadašnjim potrebama. I tako se Blavatsky ponašala kao osoba koja je mogla živjeti prije više tisuća godina; nije imala pojma o vitalnim potrebama sadašnjosti, i govorila je o nužnom skrivanju određenih misterijskih istina, kao što su to prije tisuća godina govorili misterijski svećenici. Dakle, čak i ako netko to ne namjerava, postaje neistinit prema svojim bližnjima u sadašnje vrijeme. I upravo iz te perspektive, određene nadosjetilne struje postaju, u najeminentnijem smislu, neistinite prema svojim bližnjima u sadašnje vrijeme, jer vremena u kojima danas živimo govore jasnim i prepoznatljivim jezikom, a taj jezik svjedoči o izvanrednom odstupanju među ljudima u duhovno-duševnoj oblasti.
Nedavno sam vam skrenuo pozornost na književno djelo značajne vrste, knjigu 'Propast Zapada' Oswalda Spenglera. Rekao sam da ta knjiga ima dubok utjecaj na mlade ljude, posebno na studente Srednje Europe, i da sam, kada sam nedavno govorio studentima na Tehničkom sveučilištu u Stuttgartu o značaju i prirodi duhovno znanstvenih i antropozofskih istraživanja, u ovo predavanje ušao potpuno svjestan dojma koji te Spenglerove ideje o propasti zapada ostavljaju na današnju mladež, posebno na akademsku mladež. Možda ste primijetili koliko je danas opravdano govoriti o dubokom utjecaju Spenglerovih ideja, jer daleko izvan granica Srednje Europe, gdje god se danas razmatraju književna djela, razmatra se i Spenglerova knjiga. Times je čak više puta objavio opsežne recenzije knjige.
Kakva se izvanredna teorija pojavljuje u ovoj Spenglerovoj knjizi? U debeloj knjizi čovjeka koji je, kao što sam vam rekao, zapravo savladao dvanaest do petnaest znanosti, nalazimo dokaz predstavljen prema modelu koji postoji samo u današnjoj znanosti - jer činjenica da je Benedetto Croce, koji je od tada dosegao visoki rang, govorio gluposti o ovoj knjizi, unatoč tome što je inače govorio razumne stvari, ne treba nas zavarati - nalazimo da ona pokazuje kako cijeli Zapad, sa svojim američkim potomstvom, stari, postaje senilan, kako je na početku trećeg tisućljeća neizbježna smrt ove zapadne kulture, kako mora ući barbarstvo, kako oko 2200. godine upravo ono što je danas zapadna civilizacija, mora zamijeniti barbarstvo. Kao što sam rekao, nalazimo da to podržava sva čime barata suvremena znanost, i moramo prepoznati da se samo duhovno znanstveno može suprotstaviti takvom strašnom, za čovjeka destruktivnom pogledu, i da je samo duhovno znanstveno proučavanje sposobno otkriti točku, u kojoj ono što će zapad izvaditi iz propasti, izvire u ljudskoj duši. Kad bi Zapad sadržavao samo ono što se ljudima daje na sveučilištima, u srednjim školama, osnovnim školama, gimnazijama, ono što se ljudima daje putem naših novina, putem naše popularno znanstvene literature - Spenglerov izračun da se barbarstvo mora nametnuti nad ovim Zapadom 2200. godine bio bi opravdan. Samo apel na volju čovjekove duše, kakav znanost duha može ponuditi, jer on unutar ove ljudske duše rasplamsava duhovne sile, jer se suprotstavljaju vanjskim silama koje danas svugdje guraju prema propasti, samo znanost duha se ima pravo buniti protiv ovakve primjene znanosti kakvu je predstavio Oswald Spengler. Obična, svakodnevna pobijanja Spenglerove knjige su smiješna.
Ali što je to što učimo iz ove Spenglerove knjige? Iz cijelog načina na koji je koncipirana, načina na koji se istražuje ono u njoj obrađeno, vidi se da je Spenglerova misao u potpunosti proizašla iz razmišljanja širokih masa današnjeg obrazovanog čovječanstva, osim što je Spengler jednostavno beskrajno pametniji i domišljatiji od prosječne osobe danas. Stoga, o mnogim stvarima on govori upravo suprotno od onoga što prosječna osoba danas govori, ali ono što govori samo je izravan nastavak onoga što prosječna osoba danas misli, što prosječna osoba smatra ispravnim. Ali kako nam se ova knjiga, koja danas ostavlja potresan dojam na tisuće i tisuće duša, čini, kada je objektivno razmotrimo iz perspektive koja može proizaći iz mudrosti inicijacije? Ona nas prosvjetljuje o najdubljoj strukturi današnjeg tradicionalnog svjetonazora, današnje popularne misli. Spenglerova knjiga otkriva izvanrednu činjenicu da netko može biti genij - Spengler je genij, izvanredan genij - a ipak izreći najveće gluposti; jer njegova knjiga također sadrži najveće gluposti, ali gluposti koje, u stvarnosti, danas može pronaći samo genij. Drugi ljudi nisu sposobni za otkrivanje tako velikih gluposti kakve je Spengler pronašao. Zamislite sada zbrku koju knjiga mora izazvati u umovima ljudi, u kojoj se na svakoj stranici može diviti i geniju i ludosti!
Krajnosti se danas sudaraju na način o kojem se prije možda sto godina, ili prije sto dvadeset godina, nije moglo ni sanjati. I ako me danas filistri optužuju da nekoga nazivam genijem, a zatim glupanom, moram reći da si zadržavam pravo na to. Možda ću danas i pogriješiti nazivajući Oswalda Spenglera i genijem i budalom, jer je on oboje istovremeno. Ali to je ono što jesi kada prerasteš čudnu konfiguraciju današnje književnosti. Moraš biti pametan kao Spengler, fundamentalno pametan, da bi smislio takve idiotske gluposti kakve je Spengler smislio. S niskim stupnjem pameti, naprimjer, ne možete shvatiti Spenglerove fascinantne, blistave tvrdnje da je pravi, istinski socijalizam prusizam, i da zapadna kultura, koja propada do 2200. godine, time apsolutno osuđena na smrt, nema drugog izlaza nego postati potpuno pruska, odnosno potpuno socijalistička u Spenglerovu smislu. A brošura 'Prusizam i socijalizam', koja služi kao dodatak knjizi 'Propast Zapada', na svakoj je stranici ispunjena domišljatim uvidima koje čovjek može imati u pojedinačne, detaljne fenomene današnjeg duhovnog i socijalnog bića. Ono što Spengler tamo govori o ruskosti, naprimjer, ponekad me podsjeća - iako uvijek moram uzeti u obzir sve što sam rekao o Oswaldu Spengleru - na mnoge stvari koje sam i sam rekao prije mnogo godina o ruskosti, o budućnosti ruskosti i o prirodi ruskog naroda. A budući da Spengler izvaljuje da će ono što govori o ruskosti, posebno o znanstvenoj opravdanosti, dalje razviti u svom drugom svesku 'Propasti Zapada', moram reći: radujem se tom 'briljantnom kupusu' koji će biti u drugom svesku o budućnosti Europe pod utjecajem stalno razvijajuće ruskosti.
Vidite, danas čovjek mora biti paradoksalan ako istinski želi opisati ono što nas okružuje, i nećete moći ako ne opišete ono što je ispod na paradoksalan način. Treće, što se također može naći kod Oswalda Spenglera: on prikazuje potpuno pesimističan pogled. Jer doista je pesimizam reći: godine 2200. sva zapadna civilizacija bit će zamijenjena barbarstvom. - A posebno je pesimistično to tako rigorozno dokazivati s dvanaest do petnaest znanosti kao što to čini Spengler. Ali Spengler, u određenom smislu, obožava taj pesimizam s religioznom poniznošću. On se prepušta tom pesimizmu, mogao bih čak reći, on veliča taj pesimizam, ovaj socijalizam ili ovaj prusizam, koji će zahvatiti cijeli svijet, jer se samo organiziranjem i prožimanjem društva u pruskom duhu do 2200. godine, može odgoditi neizbježan pad. Sve je to ipak pesimizam! Ali cijela stvar koju Oswald Spengler ima pred sobom, ovaj socijalni pruski svijet, ovaj zapadni svijet koji je još uvijek živ do 2200. godine, a zatim umire, on u određenom smislu još uvijek veliča. On to prikazuje unutarnjom vatrom, ali to nije trajna vatra; to je kazališna vatra, ako se bolje pogleda.
Ne volim govoriti apstraktno, radije govorim činjenicama. A ako bi se netko pitao za razlog: zašto genij, koji posjeduje oštro zapažanje za određene pojave suvremene civilizacije, mora istovremeno biti toliko glup? Zašto tako fundamentalno inteligentna osoba mora istovremeno tvrditi takve potpune gluposti? Zašto takva osoba, koja pokazuje pesimizam, mora prikrivati taj pesimizam s kazališnim žarom koji, ako se može zaboraviti da vodi u propast, čini da se taj pesimizam čini kao grandiozni optimizam, kao poziv za divljenje ovom katastrofalnom padu? Zašto je sve to?
Želio bih odgovoriti vrlo konkretnom rečenicom: Oswald Spengler, iako razmišlja potpuno znanstveno, zahtijeva psihologiju za 20. stoljeće, ali nema ni najmanju ideju o ljudskoj duši. Zašto? Jer u trenutku kada spomene riječ 'teozofija' - čini se da ne zna ništa o antropozofiji - ili u trenutku kada spomene riječi 'teozofija' i 'okultizam', pocrveni i postane potpuno iritiran. Stoga se njegov briljantan način razmišljanja može obraćati samo vanjskoj ljusci, a ne unutarnjem životu kroz koji se duša mora tražiti. Stoga njegova vatra ne može biti ona koja proizlazi iz elementarnih iskonskih sila čovjeka, već je to u biti samo kazališna vatra. Oswald Spengler pocrveni kad spomene riječi 'teozofija' i 'okultizam', i čini se da teško može pronaći bilo kakvu drugu svrhu za okultizam i teozofiju, osim da ih iskoristi za podizanje boljševizma i spartakizma u neku vrstu salonskog socijalizma. - To je opet, grandiozna glupost čovjeka čiji se genij rađa iz duhovne supstance sadašnjosti. Ali to također pokazuje da tamo gdje nema ideje, već samo crveno lice pred intelektualnim produbljivanjem, neizbježno se pojavljuju zbunjujući kulturni fenomeni današnjice, čak i ako se čine briljantnima.
To je ono što sam danas htio ponuditi kao uvod u važna promišljanja koja ću predstaviti sutra i prekosutra.