.- ŠESNAESTO PREDAVANJE, Dornach, 17. srpnja 1920.
Još životnih paradoksa našeg doba. Oswald Spengler. Učinci materijalizma. Nerođenost i besmrtnost. Prava logika i čista nepromišljenost. Čovjekova odgovornost za razvoj Zemlje. Nesposobnost materijalizma da prepozna materiju. Sakrament oltara katoličanstva. Znanje kao duhovno zajedništvo.
Dopustite mi da se još jednom prisjetim stvari koje sam jučer ovdje spomenuo na kraju, o paradoksu u karakteru sadašnjeg vremena. Čini mi se da nijedno doba ne bi trebalo tako okarakterizirati u svojim izvanrednim predstavnicima kao naše sadašnje. Jer razmislite o ovome: jučer sam - samo jasno uzmimo činjenice - morao govoriti o jednoj izvanrednoj figuri sadašnjice, o figuri za koju bih mogao reći da je u potpunosti izrasla iz onoga što se naziva duhovnom supstancom sadašnjice: Oswald Spengler. Nema sumnje da je on, prije svega, jedan od onih koji imaju najveći zamislivi utjecaj, posebno na mladež Srednje Europe, i da se s tim utjecajem mora računati. Ali, kao što sam jučer spomenuo, može se vidjeti da se taj utjecaj već proteže daleko izvan Srednje Europe. 'Times' je objavio članke o onome što je sadržano u knjizi Oswalda Spenglera 'Propast Zapada', i to je, izvanredan fenomen koji, s koherentnošću koja je danas navikla samo na takozvano znanstveno razmišljanje, čovjek opremljen s dvanaest do petnaest znanosti, koje je u potpunosti savladao, može rigorozno dokazati da od početka trećeg tisućljeća naša zapadna kultura mora propasti, mora se spustiti u barbarstvo. To je značajan fenomen da, koristeći ista sredstva, iste metode istraživanja i mišljenja, prema kojim naše doba vjeruje da je do sada napredovalo, da netko može nedvosmisleno dokazati da ova civilizacija mora potpuno nestati u tako kratkom vremenu.
Svakako se ne bavimo gledištem koje, kao što je danas tako često slučaj, ostaje zaglavljeno u području fikcije i feljtonizma; bavimo se nečim što se predstavlja najtežim alatima znanstvene ekspertize i, prije svega, imamo posla s genijem. Taj genij koristi zapadnu znanost kako bi na određeni način potkrijepio stajalište da se zapadna kultura urušava. I jučer, kako bih u potpunosti okarakterizirao Oswalda Spenglera, morao sam reći najgori paradoks. Morao sam reći da je ovaj Spengler nesumnjivo genij, ali da izgovara najveće gluposti. Dao sam vam primjere za to, tako da smo suočeni s izvanrednim fenomenom u suvremenom intelektualnom životu, da se genij i ludost sijeku. Sasvim je karakteristično u našem sadašnjem vremenu da se najveći ekstremi dodiruju, i taj šokantni dodir bi se mogao osjetiti da se s druge strane ne živi tako pospano.
Jer zamišljam: da se na sastanku u Srednjoj Europi prije sto trideset godina moralo govoriti onako kako se jučer govorilo o Oswaldu Spengleru, taj bi sastanak bio vrlo buran; jer tada su ljudi još bili budni! Opća je pojava da su u našem vremenu paradoksi isprepleteni, i da su ljudi potpuno otupjeli na te paradokse, jer u osnovi, duhovno u osnovi više ne ostavlja dojam na suvremene ljude.
I drugo, morao sam reći da je ovaj Oswald Spengler u osnovi pametan čovjek, jer čovjek mora biti pametan kao on da bi proizveo tako grandiozne gluposti kao što je on učinio. Tome sam dodao i primjedbu da ima mnogo klaunova koji su me, naprimjer, optužili da o istoj osobi govorim čas ovo, čas ono. Jučer sam si uzeo za pravo o istoj osobi reći dvije stvari: da je briljantna i glupa, da je pametna i veličanstveno glupa. Te stvari danas doživljavamo. I dok se ozbiljno ne shvati da se danas mogu doživjeti te stvari, da te stvari proizlaze iz dubina suvremene svijesti, neće se steći uvid u potrebe našeg vremena, takav da se može istinski shvatiti puni značaj znanosti duha o kojoj se ovdje radi.
S onim što moram na ovaj način okarakterizirati, povezana je promjena u običajima, u cjelokupnoj upotrebi nadosjetilnog znanja. Jučer sam objasnio kako se tisućljećima nadosjetilno znanje čuvalo u misterijima, i kako je praktički bilo samo po sebi razumljivo da se o njemu šutjelo. Rekao sam da je danas postalo nužno nešto drugo. Iako je upravo postalo jasno da se tajnost nije mogla postići niti kod vanjskog očuvanja moje serije predavanja, ipak je nužno strogo se pridržavati se da rasprave o određenim istinama, koje doduše, još ne dosežu najvišu razinu, odvijaju sasvim otvoreno pred javnošću. Tajnost koja je vrijedila u drevnim tajnim društvima ili čak u misterijima, danas nije moguća, u doba kada toliko mnogo ljudi ima 'dokaz' o tome 'kako smo divno napredovali'.
Određeni stupanj demokracije danas je apsolutno nužan. Demokracija je već više od stoljeća nužan zahtjev našeg vremena. I kao što se ne može ukinuti to da samo pojedinci mogu biti duhovni istraživači, da se samo pojedinci mogu uzdići u duhovne svjetove snagom vlastitog duševnog života, također je nužno da se, upravo kako bi se pravilno uspostavio socijalni život, mudrost stečena uvidom u nadosjetilne svjetove proširi na najšire krugove. Koliko je to nužno, postat će jasno iz sljedećeg razmatranja, razmatranja koje je, opet takve prirode da mnogi još uvijek reakcionarni, retrogradni, ali inače časni predstavnici određenih tajnih društava, danas smatraju vrlo uvredljivim čuti takve stvari.
Znate, tradicionalne vjerske denominacije zapravo govore samo o besmrtnosti, odnosno vjeruju da u svojim propovijedima i teologiji trebaju ljudima govoriti samo o nastavljanju ljudske duše nakon smrti. Doista, ne samo da u teologiji i propovijedima ne govore ni o čemu osim o tom nastavljanju nakon smrti, već čak i tradicionalne europske denominacije proglašavaju heretičkim govoriti o preegzistenciji, o životu duše u duhovnim svjetovima prije rođenja ili, recimo, prije začeća. Također sam okarakterizirao zašto se to postupno razvilo tijekom europske duhovne struje. Kome se onda obraćaju predstavnici tradicionalnih vjerskih denominacija? Uostalom, obraćaju se samo sofisticiranom egoizmu duša. Za besmrtnost ne nude ništa osim onoga što ljudi žele čuti iz svog egoizma, jer iz tog egoizma žude i žele život nakon smrti.
Toj se pohlepi dodvorava tisuće i tisuće propovijedi te teoloških i religijskih spisa. Budući da ljudi ne žele propasti sa smrću, apelira se na instinkte ovog profinjenog egoizma duše, i iz toga ljudi vjeruju u besmrtnost. Ali malo je osjetljivosti za ono što je u čovjeku uistinu vječno, a o čemu se ne može govoriti bez spominjanja preegzistencije. Nemamo čak ni odgovarajuću riječ za to u europskim jezicima. Imamo riječ 'besmrtnost', ali nemamo riječ 'nerođenost'. Shodno tome, trebali bi i riječ 'nerođenost' ako bismo se zaista htjeli obratiti onom vječnom u ljudskoj duši, baš kao što imamo riječ 'besmrtnost'. Samo na jednom kraju života negiramo smrt, stavljajući negativan predznak na smrtnost i govoreći o besmrtnosti. Za 'nerođenost' nemamo uobičajenu riječ. Ali takva se riječ mora ustaliti. Jer ako se ljudima govori o nerođenosti, ne može se apelirati na njihove egoistične instinkte. Želio bih reći: ako se ispravno shvati ta nerođenost, besmrtnost postaje samorazumljiva; ali ta nerođenost život čini neugodnijim nego što bi većina ljudi željela, a prije svega, nego što bi željeli predstavnici tradicionalnih vjerskih denominacija.
Sve ovo nema samo teorijski značaj, ima i potpuno praktičan, stvarni značaj. Jer ne smijemo olako shvatiti istinu koju sam ovdje iznio prije nekoliko tjedana. Rekao sam: danas ljudi, o ljudima kao materijalistima, govore samo u teorijskom, akademskom, doktrinarnom smislu. Misli se: oni materijalistički razmišljaju. - Što se zapravo misli kada se kaže: ljudi materijalistički razmišljaju? - Misli se: ljudi misle krivo, jer materijalizam nije ispravan; ljudi imaju besmrtnu dušu, prava priroda čovjeka je duhovna, stoga je materijalizam pogrešan. Dakle, čovjek se jednostavno mora boriti protiv materijalizma i težiti onome što je u teoriji ispravno. - Ali to nije poanta; stvar je sljedeća. Svakako, čovjekovo biće je prvenstveno duhovno i duševno.
Pretpostavimo - prikazano shematski - da je ovo duhovno i duševno biće čovjeka (rot). Ali nakon začeća, ili bolje rečeno, nakon rođenja, vjerni otisak ovog duhovno-duševnog bića čovjeka, formira se u tjelesnom-fizičkom, tako da potpuni otisak onoga što je duhovno-duševno postoji u tjelesnom-fizičkom. Sve što je u duhovno-duševnom, utisnuto je u tjelesno-fizičko. Sada možete doživjeti dvije stvari. Možete iskusiti kako se ljudi upoznaju s mislima izvučenim iz duhovnog svijeta, poput onih koje se nalaze u našim antropozofskim knjigama, mislima koje materijalisti smatraju besmislicom, pošto takve misli materijalisti smatraju fantazijom. Ne mora se sam biti duhovni istraživač, ali ako se misli duhovnim-duševnim, tjelesno-fizičko je vjerni odraz toga. Ali ako je netko danas prirodoslovac, ako u običnom životu misli poričući duhovno-duševno, tada istinski misli fizičkim mozgom, tada postaje otisak samo materijalnosti. Ako se poriče duhovno-duševno, tada se istinski postaje materijalist. Stoga je materijalizam ispravan, a ne pogrešan! To je bitna stvar. Može se doći do točke u kojoj se ne radi o pogrešnom pogledu kada se zastupa materijalizam, već o tome da se tako duboko upalo u materiju da se istinski materijalistički misli. Stoga su materijalističke teorije ispravne. Stoga, najbitnija karakteristika našeg vremena nije da ljudi krivo misle kada su materijalistički nastrojeni, već da većina ljudi postaje materijalistička poričući duhovno-duševno, te misleći isključivo fizičkim tijelom, proizvodeći fizičkim tijelom imitaciju, imitaciju života duše. U borbi protiv materijalizma se bavimo se pukim preokretanjem teorije, već s unutarnjim duhovnim djelom, koje u našem vremenu čovječanstvo mora izvršiti kako bi se oslobodilo materijalizacije.
Ali s tim je povezana značajna, velika istina. Tradicionalne denominacije govore samo o postmortem životu, životu nakon smrti. Iz naše literature, iz naših predavanja i drugih prezentacija, znamo da je sasvim legitimno govoriti o tom postmortem životu, životu nakon smrti. Mi ga vjerno opisujemo u svim njegovim detaljima. Ali ne govorimo iz istog duha kao tradicionalne denominacije; govorimo iz drugog duha. Govorimo iz duha znanja, a ne iz duha pukog vjerovanja. Ali tradicionalne denominacije govore upravo o egoizmu, o suptilnom egoizmu duše, i svom snagom odbacuju prenatalni život. Samo pogledajte koliko je heretička, koliko krivovjerna pretpostavka o životu prije začeća u tradicionalnim denominacijama. Naravno, s uvidom u ponovljene zemaljske živote nužno je povezana preegzistencija; ali borbom protiv preegzistencije, istovremeno se bore i protiv ponovljenih zemaljskih života. Budući da teološka. religijska izlaganja i propovijedi promišljaju samo postmortem život, život nakon smrti, na određeni način se obrađuje čovjekova duša: osjećaji i senzacije ulaze u čovjekovu dušu.
Ljudska duša je konstituirana na određeni način. Nije točno da ljudska duša, kroz koju su prošle misli, naprimjer, iz moje 'Osnove tajne znanosti', izgleda potpuno isto kao ljudska duša na čije se egoističke instinkte u tradicionalno religijskom smislu apelira samo postmortem životom. Često sam na to ukazivao: prava logika, život duhovnih impulsa, razlikuje se od puke logike misli. - Često sam navodio primjer Avenariusa, koji je predavao ovdje u Švicarskoj na Sveučilištu u Zürichu. Bio je potpuno pošten, uzoran buržuj, građanski čovjek; izlagao je svoju materijalističku filozofiju i nitko nije mogao reći ništa drugo nego da je bio uzoran čovjek, koji je pronašao put do običnog, uglednog, filistarskog načina života. Da ste početkom 20. stoljeća pitali one koji su kasnije postali boljševici u Rusiji, koja je njihova službena filozofija, dobili biste odgovor: to je Avenariusova; to je službena filozofija boljševizma.
Naravno, ako je netko pametan filozof, dobar logičar, i uzme Avenariusovu filozofiju i iz nje izvuče zaključke, onda sigurno neće nastati boljševizam; nastaje nešto sasvim drugo. Ali život povlači drugačiju logiku od logike misli. U životu, nakon što je stigla treća generacija, iz Avenariusove filozofije nastaje boljševizam. To je logika života. Čovjek u nju prodire kada upija duhovno znanstvene uvide. Ostaje na pukoj apstraktnoj, intelektualnoj logici, ako upija samo ono što nudi suvremeni znanstveni ili čak religijski svjetonazor.
Takva razlika između dviju logika postoji, i za utjecaj tradicionalnih vjerskih ispovijesti, i za utjecaj znanosti duha, kako se ovdje shvaća u antropozofskom smislu. Jer ljudi koji ponekad svoje podle napade na antropozofiju začinjaju s nekoliko fraza - na koje naši antropozofi obično nasjedaju! - ponekad kažu: mi teolozi borimo se za nadosjetilno jednako kao i antropozofi, i stoga smo, u određenom smislu, suborci. - To se ponekad dodaje kao fraza, nakon što su izrečene najpodlije primjedbe, od strane onih koji se u našim krugovima još uvijek smatraju dobrodušnima. Čovjek se trudi ne shvaćati ozbiljno ono što se zapravo događa. Ipak, logika činjenica je sasvim drugačija. Ako logiku činjenica izvučete iz onoga što se u propovijedima govori o životu poslije smrti, pozivajući se na fine instinkte duše, na profinjeni egoizam, onda bi se moglo činiti kao da se tamo teži i životu izvan osjetilnosti, životu kroz koji duša, nakon što prođe kroz smrt, treba ući u nadosjetilni svijet. Ali to nije slučaj, upravo zato što su vjerske denominacije stoljećima, čak i tisućljećima, jednostrano i teoretski njegovale puki život poslije smrti, njegovalo se poricanje nadosjetilnog svijeta na uistinu logičan način i upravo zbog toga je materijalizam zapravo i nastao. Jer dok se glava vjerom uči o životu poslije smrti, podsvijest teži zaključiti taj život zemaljskom smrtnošću. I dok su crkve samo odabrale praktičnost obraćanja instinktima ljudi govoreći o besmrtnosti, europska kultura i njezini američki potomci njegovali su taj materijalizam koji u svojoj srži zapravo teži okončanju života zemaljskom smrću. Oni materijalisti koji danas streme i teoretski i socijalno, želeći institucije, socijalne institucije, koje su u biti proračunate samo za život do smrti - ti čisti materijalisti, uključujući i boljševizam, vjerno izvlače logičke posljedice onoga što su religijska uvjerenja usadila ljudima unutar zapadne kulture. Jer govoriti samo o besmrtnosti nakon smrti, znači u podsvijesti njegovati težnju, da i duševno umre sa fizičkom smrću. To je istina koju bih danas želio podijeliti s vama. Ova čežnja da se ne zna ništa o nadosjetilnom životu, potaknuta je upravo jednostranim govorom o onom vječnom nakon smrti.
Ako netko ne shvati ovu istinu u svoj njezinoj ozbiljnoj dubini, jednostavno ne uspijeva vidjeti veze između sadašnjosti europske i američke civilizacije, i prošlosti. Jer zagovaranje pukog života poslije smrti, njegovanje je podsvijesti koja želi završiti život fizičkom smrću. I mora se reći da već postoji veliki broj ljudi u takozvanom civiliziranom svijetu koji u svojoj podsvijesti zapravo gaje intenzivnu želju da nemaju nikakve veze s ideologijom života poslije smrti i da život završe fizičkom smrću. Svi ti ljudi iz čijih srca izviru materijalistički stavovi, u svojoj podsvijesti, zapravo imaju intenzivnu želju da propadnu fizičkom smrću. Čak i ako se u svojoj nadsvijesti prepuštaju iluziji da žele nastaviti živjeti nakon smrti, jer njihov egoizam ne može podnijeti ništa drugo, njihova podsvijest teži da propadne fizičkom smrću.
Stvarnost je, uistinu, mnogo ozbiljnija. Ako osoba razvije ovu podsvjesnu čežnju za propašću fizičkom smrću s dovoljnim intenzitetom i dovoljno dugo, propast će fizičkom smrću. Tada ono što postoji kao duhovno-duševni element i što je stvorilo svoju sliku, prestaje imati bilo kakvo značenje; zatim se ponovno ujedinjuje s duhovnim svjetovima i gubi svoje jastvo. Sliku jastva transformiraju ahrimanske sile, i ahrimanske sile dobivaju što žele: dobivaju kontrolu nad zemaljskim životom. To jest, veliki dio današnjeg civiliziranog svijeta ne teži nastavku civilizacije Zemlje, već uzrokuje smrt ljudi i zemaljski život predaje bićima potpuno različitim od ljudi.
Nema smisla ne ukazivati na ove stvari danas. Naravno da je nezgodno prihvatiti ove stvari, i puno je praktičnije ako si čovjek jednostavno kaže: materijalizam je jednostavno pogrešan; pa, čovjek postupno prelazi na bolji svjetonazor. - Ne, to nije poanta. Ono što su u čovjeku misli, postaje stvarnost, a materijalističke misli postupno postaju materijalističke stvarnosti. Međutim, naša znanost duha ne bavi se teorijama, već stvarima koje su u čovjeku stvarnost, i sve dok se u potpunosti ne shvati da su to stvari koje su u čovjeku stvarnost, ne shvaća se ni dubina antropozofske znanosti duha, niti se shvaća puna ozbiljnost kulturnih nužnosti koje treba vidjeti u našem vremenu. Dakle, vidite, naše vrijeme suočeno je s opasnošću uništenja kulture Zemlje, ne samo njegovanjem lažnih pogleda, već stvaranjem slika tih lažnih pogleda u ljudima i odvođenjem ljudi od njihovog vječnog bića.
Znam koliko je jaka stalna čežnja ljudi da ignoriraju takve istine, jer kada im se takve stvari razjasne, uvijek se vrate i kažu: ali ne postoji li mogućnost da se spase i oni koji to apsolutno ne žele? - Zasigurno, određenim predstavnicima vjerskih denominacija je lakše. Oni uče one koji zapravo žele samo 'religiju za tetkice' da kroz svoja djela ne mogu sudjelovati u duhovnom svijetu, već da se samo trebaju pasivno predati vjeri u Krista, i onda će ih Krist učiniti blaženima. Upravo je to velika poteškoća s kojom se suočava netko tko danas želi ozbiljno zagovarati znanost duha: ne može se ljudima govoriti o onome što je njima zgodno. Jer mnogi bi htjeli biti dobri antropozofi; ali njihova 'tetka' to sada ne želi, a ne žele da im tetka izgubi individualnost, i onda je, u najmanju ruku, intenzitet njihovog antropozofskog uvjerenja vrlo, vrlo ozbiljno narušen. - Mnogi od vas znaju koliko ovim stvarima ukazujem na stvarnosti koje sprječavaju da se antropozofska znanost duha shvati s ozbiljnošću kojom bi trebala. Već sam ovdje rekao: materijalizam je štetan ne samo zato što, teoretski, ne može dovesti ljude do duhovnog znanja, već prvo iz razloga koji sam danas spomenuo, da ljudska bića zapravo postupno postaju materijalistička samo ako dopuste materijalističkim mislima da djeluju na njih; ali dalje, u cijelom tijeku kulture, jer je materijalizam osuđen na to da ne može istražiti tajne same materije. Ovdje smo održali tečaj za liječnike i studente medicine. Sastojao se od primjene antropozofske znanosti na vrlo konkretan način, kako bi se pokazalo znanje o zdravim i bolesnim ljudima. Barem kao početak, pokazano je da se iz duhovne perspektive može spoznati priroda mozga, priroda zuba, priroda kostiju, slezene i jetre. Materijalistička znanost to ne može učiniti. Materijalistička znanost ne može spoznati prirodu materije, materijalne egzistencije. To se zaista može reći gledajući jedan simptom.
Pogledajte današnju psihijatriju. Današnja psihijatrija zapravo nije ništa više od opisa abnormalnog duševnog života, onoga što se odvija kao duševni život. Sada, svaka takozvana duhovna bolest ima svoj korelat u nečem materijalnom. Ako netko ima ove ili one zbrkane ideje, onda slezena nije u redu ili pluća nisu u redu; ali vaza između duhovno-duševnog i materijalnog, što je u stvarnosti također duhovno-duševno, može se prepoznati samo kroz znanost duha, a ne kroz materijalističku znanost. Ova materijalistička znanost osuđena je upravo na to da ne može prepoznati bit materije, i stoga, naprimjer, u medicini, da ne može pomoći nekim ljudima, jer se tamo pomoć mora pružiti materijalno. Čak se i duhovno bolesnima treba materijalno pomoći. Ako se ozbiljno shvati što leži u dubinama antropozofski orijentirane znanosti duha, dovest ćemo do dotoka duhovno znanstvenih uvida u materijalnu egzistenciju, a time i u socijalni život. Stoga je bilo sasvim prirodno da je pogled na trostruki socijalni poredak proizašao iz ove znanosti duha; jer je sva ostala suvremena znanost jednostavno nedovoljna, previše je to znanost pukog mišljenja, ne shvaća stvarnost i stoga ne može utjecati na socijalni život. Često sam to govorio, posebno u socijalnim studijama: danas ljudi govore o socijalnim idealima, govore o tome kako bi cijele zemlje trebale biti socijalno organizirane; danas se ne govori ni o čemu osim o socijalnom. Pa ipak, nijedno vrijeme nikada nije bilo toliko antisocijalno, nijedno vrijeme nikada nije bilo toliko antisocijalno u svojim instinktima kao današnje. Ljudi danas prolaze jedni pored drugih ne znajući ništa jedni o drugima. Nitko, tako reći, ne gleda u drugoga. Zašto je to tako?
Može se spoznati, kao što je to slučaj u antropozofski orijentiranoj znanosti duha, nadosjetilni svijet iznad našeg svijeta. Znate, mi o duhovnosti ne govorimo općenito kao varljivi panteisti. Kao što ovdje na Zemlji govorimo o životinji, biljci ili mineralu, tako govorimo, uzdižući se iz carstva čovjeka u carstvo iznad čovjeka, o anđeoskom carstvu, arhanđeoskom carstvu, dakle o carstvu anđela, arhanđela i tako dalje. Govorimo o vrlo konkretnim duhovnim bićima, to jest, uzdižemo se do znanja, do uvida u suštinu duha. To se može učiniti, ili se od toga može suzdržati. Ali ako se netko od toga suzdrži, kao što se to radilo stoljećima u zapadnoj kulturi, što iz toga slijedi u smislu stvarne logike, a ne logike mišljenja? Rezultat je da se više nema smisao, osjećaj za duhovno-duševno; jer u svom pravom obliku, duhovno-duševno možemo shvatiti samo u nadosjetilnom. Gubi se osjećaj duhovno-duševnog. Ali kada se susretnemo s drugim kao ljudskim bićem, trebamo, ako želimo upoznati cijelog čovjeka, uključujući duhovno-duševno u čovjeku, pristupiti duhovno-duševnom! Međutim, duhovno-duševno ne možemo pronaći u fizičkom čovjeku, osim ako prvo nismo stekli osjećaj za duhovno-duševno misleći u nadosjetilnom. Oni koji izbjegavaju kontakt s bogovima, izgubit će kontakt s onim nadfizičkim u ljudima, u ljudima koji žive ovdje na Zemlji. Jer oni kojima nedostaje osjećaj za zajedništvo s bogovima, u ljudima na Zemlji će vidjeti samo fizičko tijelo, a ne i ono duhovno-duševno. što znači da neće doći ni do kakvog razvoja duhovno-duševnog života. Jednostavno nam je potrebno zajedništvo s bogovima kako bismo na pravi način mogli upotpuniti svoje zajedništvo s ljudskim bićima, i zajedništvo s bogovima nam je potrebno na takav način da je naše duhovno-duševno okrenuto prema tim bogovima - ne samo naše misli, u kojem slučaju postajemo panteisti ili nešto slično - već prema njima mora biti okrenuto cijelo naše biće.
Katolička crkva je, na svoj način, dobro shvatila ovu potonju istinu, jer što radi? Ne ograničava se na poučavanje u katekizmu onoga što se ljude može naučiti kroz apstraktne teološke koncepte, već dijeli Oltarski sakrament kao sakrament, i uči svoje vjernike da je pravi Krist sadržan u Svetištu, da Krist zapravo slijedi put onoga što bi inače bilo probava kada se konzumira Oltarski sakrament. Možda je među vama premalo onih koji mogu shvatiti puni značaj ovoga što sada govorim, jer možda vrlo malo vas zna u kojem obliku Oltarski sakrament dolazi katolicima. U Oltarskom sakramentu zaista živi nešto od iskonske mudrosti, od predanosti cijele osobe božanskom. Zato može nastati pastirsko pismo poput onog koje je nedavno izdao nadbiskup, a koje tvrdi da je svećenik moćniji od Boga, jer svećenik može prisiliti Boga da bude u Oltarskom sakramentu, u Svetištu. Bog mora ući u Hostiju ako svećenik to želi; stoga je svećenik moćniji od Boga. - To piše u pastirskom pismu koje je prije nekoliko godina izdao nadbiskup. To je katolički način razmišljanja. Protestanti i evangelici smatraju ga potpuno neupitnim. Indijski brahman bi to prirodno smatrao samorazumljivim iz vlastite perspektive. U katoličanstvu zaista živi nešto što pripada najstarijim komponentama iskonske mudrosti i samo ga treba ispravno razumjeti; naravno, ne smije se bijela magija pretvoriti u crnu magiju, kao što se dogodilo s tim pastirskim pismom. Ali u svemu što se razvija, rekao bih, kao aura sakramenta oltara u katoličanstvu, živi impuls: ne treba se okretati božanstvu samo u svojim mislima, u svom apstraktnom mišljenju, već se treba okretati, naprimjer, i s tom čežnjom koja živi u tvojoj gladi. Bogu se približavate ne samo mišljenjem, Bogu se približavate jedući na oltaru, a Bog koji živi u materiji, prolazi kroz vaše tijelo putem kojim idu sve probavljivo. Materijalno se sjedinjujete sa svojim Bogom! - U širenju ovog stava živi tajna ogromne moći. Ovu tajnu ogromne moći ne smijemo zanemariti, barem ne sada kada Katolička crkva namjerava usmjeriti svoj trijumfalni napredak po cijelom Zapadu i američkim sljedbenicima.
U jednom od mojih prvih objavljenih spisa, mojim 'Osnovama epistemologije Goetheova svjetonazora', naći ćete opisanu spoznaju, a na određenom mjestu u uvodu drugog sveska Goetheovih znanstvenih spisa, objavljenog ubrzo nakon toga, naći ćete riječ 'zajedništvo' koja se koristi za spoznaju, odnosno za ono što je duhovni proces: spoznaja je duhovno 'zajedništvo' ljudi. - Ne znam koliko je ljudi shvatilo puno kulturno povijesno značenje ovih riječi, ove rečenice u jednom od mojih prvih spisa. Jer u ovoj rečenici, materijalističko shvaćanje Božje zajednice bilo je usmjereno prema duhovnom shvaćanju Božje zajednice: preobrazbi kruha u duševnu supstancu spoznaje.
Kad bi se prepoznala puna veza između onoga što se pokušalo učiniti s ovim kratkim esejem 'Osnove epistemologije Goetheovog svjetonazora', i onoga što je potom dalje razvijeno u antropozofski orijentiranoj znanosti duha, vidjelo bi se što se iz antropozofske perspektive mora smatrati nužnim, kako bi se istinski razumjelo što se mora uliti u suvremeni socijalni život za iscjeljenje sadašnjeg socijalnog života. Ali ozbiljnost koja bi prepoznala takvu povezanost, često nedostaje u današnjim usnulim dušama, te se tako malo pažnje posvećuje paradoksima koje danas život predstavlja, i onome što ti paradoksi zahtijevaju.
Jučer sam morao govoriti o životnim paradoksima, koji su karakteristični za naše sadašnje doba. Sada vas molim da se upoznate s govorima koje su, naprimjer, održali istaknuti biskupi ili nadbiskupi, u raznim prigodama u naše vrijeme. Tamo ćete pronaći, kao naprimjer, u nedavnim govorima nadbiskupa München-Freisinga, koje je vrlo zanimljivo čitati, kako se radnici današnjice trebaju ponovno pridobiti za katoličanstvo - i oni obrazovani i radnici. Tamo nalazite govore koji dolaze iz duhovne supstance koja je, doduše, u dekadenciji, u padu, ali ipak iz duhovne supstance, i prvo se morate povezati s nečim što se u početku čini apstraktnim ako želite razumjeti što je ovdje stvarnost. Taj nadbiskup München-Freisinga, naprimjer, kaže: katolicizam mora ponovno pridobiti radnike. - A zatim navodi različite uvjete pod kojima katolicizam trenutno može pridobiti radnike za Katoličku crkvu. Ne smije li se danas na takav govor odgovoriti: da, zaista ste imali dovoljno vremena pridobiti radnike budući da je, po vašem gledanju, katolicizam osnovan pontifikatom Petra u Rimu! Ako danas smatrate potrebnim govoriti o ponovnom osvajanju radnika i obrazovanih, to svjedoči da ste ih izgubili onim što ste stoljećima zagovarali. Dakle, ako želite nastaviti zagovarati istu stvar, možete li imati ijedno drugo gledište osim da si kažete da postižete istu stvar koju ste do sada postigli, naime da gubite one koje hoćete pridobiti? - Ne priznaje li se tako implicitno da je netko postupio pogrešno, ako danas smatra potrebnim govoriti o ponovnom osvajanju i neobrazovanih i obrazovanih?
Ali današnje čovječanstvo jednostavno ne gleda na takve proturječnosti. Bilo bi upravo nužno da se takve stvarne proturječnosti pogledaju. Stoga je apsolutno neophodno takve stvari dobro shvatiti. Da, ljudi imaju duhovno-duševno, ali živimo u vremenu u kojem ga mogu poreći. Nije istina da je materijalistička teorija, koju mozak misli, netočna. Ne, kada ljudi poriču svoje duhovno-duševno, mozak počinje misliti poput automata. A ako ljudi ne žele da im mozak misli, ako žele da njihovo duhovno-duševno misli, onda se moraju okrenuti tom duhovno-duševnom koje to mišljenje odvaja od materije. Jer ovo odvajanje od materije, od istinskog materijalizma, nije samo usvajanje drugačijeg svjetonazora, već je nešto što mora zahvatiti cijelu osobu, to mora biti otrgnuto od puke materijalne egzistencije od strane cijele osobe. Jer čovjek ne samo da postaje materijalist kad poriče duhovno, već kada poriče duhovno čovjek postaje materijalan. On postaje samo slika duhovnog, postaje materijalan, koji se jednostavno može otopiti u ahrimanskom kozmosu, i može nastaviti funkcionirati u ahrimanskom svijetu kao ovisan, neosoban član, dok je pozvan, ako ispravno razumije otajstvo Golgote, da sačuva svoje 'Ja' i nastavi s zemaljskom civilizacijom.