.- JEDANAESTO PREDAVANJE, Dornach, 30. travnja 1921.
Značaj godine 1840. kao vremena stvarnog svitanja duše svijesti. U pojedinim narodima ovo svitanje naišlo je na različita starija stanja svijesti: u Engleskoj se susrelo s onim vezanim uz arhaičku homersku Grčku, u Francuskoj je nasljeđe latinske kulture duše intelekta, u Italiji na dio stare kulture duše osjećaja, u Srednjoj Europi na nasljeđe iz 4. stoljeća nove ere, dok je u istočnoj Europi taj proces bio više-manje zanemaren. Oswald Spengler 'Prusizam i socijalizam'.
Tijekom ovih razmatranja vidjeli smo koliko je važna točka u ljudskom razvoju zapada, sredina 19. stoljeća. Skrenuli smo pozornost na to kako sredinom 19. stoljeća dolazi, takoreći, do vrhunca materijalističkog mišljenja, materijalističkog pogleda na život; ali također smo morali skrenuti pozornost na to kako je ono što se u čovjeku pojavilo od početka 15. stoljeća zapravo duhovno, tako da bi se moglo reći: to je bila karakteristika te točke u razvoju modernog čovječanstva: čovjek, iako je postao najduhovniji, nije mogao shvatiti tu duhovnost, već se ispunjavao samo materijalističkim mislima, materijalističkim osjećajima, a također i materijalističkom voljom i djelovanjem. I sadašnjost je još uvijek podložna posljedicama onoga što se dogodilo, mogao bih reći, nezapaženo od mnogih ljudi, i što je doseglo vrhunac u razvoju čovječanstva. Čemu je trebao služiti ovaj vrhunac? - Bio je tamo jer se trebalo dogoditi nešto odlučujuće u vezi s postizanjem razine duše svijesti od strane modernog čovječanstva.
Ako razmotrimo kako se odvijala evolucija čovječanstva, moramo reći: ako započnemo s trećim post atlantskim razdobljem, do, recimo, godine 747. (vidi sliku) prije misterija na Golgoti, imamo ono što možemo nazvati razvojem duše osjećaja u čovječanstvu. Tada počinje doba intelektualne ili duše razuma, koje traje otprilike do 1413. godine, dosežući vrhunac u toj vremenskoj točci o kojoj nam vanjska povijest malo govori, ali koju moramo uzeti u obzir, ako uopće želimo razumjeti europski razvoj. To je otprilike vrijeme 333. godine poslije Krista. Od godine 1413 bavimo se razvojem duše svijesti, u kojem se razvoju još uvijek nalazimo, a koji je doživio odlučujući događaj oko godine 1850, odnosno 1840.
Oko godine 1840. situacija je bila takva da ako promatramo čovječanstvo kao cjelinu - počet ćemo razmatrati kako su se pojedine nacije ponašale u to vrijeme - možemo reći da su, ukoliko promatramo reprezentativne ličnosti nacija, one 1840. godine stajale pred točkom gdje je intelekt već uglavnom postao sjenovit. Intelekt je poprimio svoj sjenoviti karakter. Jučer sam pokušao okarakterizirati ovaj sjenoviti karakter intelekta. Čovječanstvo na civiliziranoj Zemlji toliko je napredovalo, da je od tada nadalje, iz opće kulture, bez inicijacije, dobilo osjećaj: imamo intelekt, intelekt se razvio, ali taj intelekt za sebe više nema nikakav sadržaj. Imamo koncepte, ali su ti koncepti prazni; moramo ih nečim napuniti. - To je poziv koji, takoreći, prolazi čovječanstvom, iako je još uvijek taman i nečujan. Ali u dubokim, podzemnim, podsvjesnim čežnjama ljudi, živi poziv da se za sjenovitu prirodu intelektualnog mišljenja pronađe ispuna. Upravo je to poziv koji ide znanosti duha. Ali ovaj poziv možemo i konkretizirati.
Jednostavno je sredinom 19. stoljeća ljudska organizacija, u čijem se fizičkom dijelu prakticira ovaj sjenoviti intelekt, bila toliko daleko da je uspjela dobro razviti svoj intelekt, prazan, sjenoviti intelekt. Nešto je sada moralo ući u ovaj sjenoviti intelekt, morao je biti nečim ispunjen. Može se ispuniti samo ako čovjek postane svjestan: moram upiti nešto od onoga što mi se ne predstavlja na samoj Zemlji, što ne živi na samoj Zemlji, nešto od onoga što ne mogu iskusiti u životu između rođenja i smrti. Zaista moram u ovaj intelekt uzeti nešto što je doista ugašeno, kada sam se s rezultatima svojih prethodnih zemaljskih života, iz duhovnih svjetova duše spustio u fizičko tijelo, nešto što je doista bilo zasjenjeno, ali što počiva u dubini moje duše. Moram to izvući odande, moram se sjetiti nečega što je u meni, jednostavno zato što sam osoba iz 19. stoljeća.
Prije nije bilo tako, da su ljudi mogli prakticirati samopromatranje na isti način. Stoga su svoju čovječnost prvo morali dovesti do točke u kojoj fizičko tijelo postaje sve zrelije, kako bi u potpunosti razvili i u potpunosti prakticirali sjenoviti intelekt. Sada su fizička tijela, barem kod najnaprednijih ljudi, napredovala do točke u kojoj se moglo reći, ili bolje rečeno, od tada se može reći: želim prizvati ono što pokušavam izvući iz dubina svog duševnog života, kako bih to izlio u ovaj sjenoviti intelekt. - Tada bi ovaj sjenoviti intelekt to nečim proželo, i duša svijesti bi svanula. Dakle, u određenom smislu, u tom trenutku postojala je prilika da se probudi duša svijesti.
Sada ćete reći: da, ali cijelo vrijeme prije toga, od godine 1413, bilo je doba duše svijesti. - Svakako, ali to je prvom redu bio pripremni razvoj, a samo trebate razmotriti koji su osnovni uvjeti postojali za takvu pripremu u ovom dobu, u usporedbi sa svim prethodnim dobima. U ovom razdoblju, naprimjer, otkriven je tiskarski stroj i širenje pisane riječi. Od 15. stoljeća ljudi su postupno asimilirali veliku količinu intelektualnog sadržaja kroz umjetnost tiskanja knjiga i spise. Ali to se percipira izvana; a bit ovog doba je u tome što je ogromna količina duhovnog sadržaja apsorbirana izvana. Narodi civiliziranog svijeta upili su nešto izvana, u svojim velikim masama, što su prije mogli apsorbirati samo putem čujnog govora. U doba razvoja intelekta i u doba duše osjećaja, tim više što se u osnovi svo širenje obrazovanja temeljilo na usmenom govoru. Nešto duhovnog i duševnog, još se uvijek može čuti kroz jezik. Pogotovo u ranijim vremenima, riječi su zasigurno sadržavale ono što bi se moglo nazvati 'genijem jezika'. To je prestalo kada je sadržaj obrazovanja zabilježen u apstraktnom obliku, pisanjem i tiskanjem. Tiskani i pisani materijal ima osobitost, da na određeni način briše ono što čovjek donosi rođenjem iz svoje nadosjetilne egzistencije.
Naravno, to ne znači da biste trebali prestati čitati ili pisati, već to znači da je danas potrebna jača sila kako bi se podiglo ono što leži ispod u ljudskom biću. Ali i tu veću moć je nužno steći. Moramo doći do samopromatranja, unatoč tome što čitamo i pišemo; moramo razviti ovu moć jače nego prije. To je zadatak u dobu duše svijesti.
Prije nego što sada možemo detaljnije pogledati kako je, u određenom smislu, započeo utjecaj duhovnog svijeta prema dolje, u fizički osjetilni svijet, postavimo si danas pitanje: kako su se narodi moderne civilizacije, zapravo susreli s ovim vremenskim trenutkom, s 1840. godinom?
Iz prethodnih predavanja znamo da je narod karakterističan za razvoj duše svijesti, odnosno za ono što je važno u ovom dobu, anglosaksonski narod. Ovaj anglosaksonski narod je narod, čija je cijela organizacija osmišljena, za razvoj duše svijesti na poseban način. Poseban položaj anglosaksonskog naroda, angloameričkog naroda u našem dobu, temelji se na činjenici da je posebno predisponiran za razvoj duše svijesti. Ali sada se zapitajmo čisto vanjski: kako je ovaj anglosaksonski narod stigao do ove vremenske točke, koja je najvažnija u modernom kulturnom razvoju?
Može se reći: anglosaksonski narod posebno je dugo živio u stanju koje se možda najbolje može opisati - naravno s odgovarajućim varijacijama i metamorfozama - ako se kaže: što se tiče unutarnje konstitucije duše, oni unutarnji impulsi koji su već ustupili mjesto drugim oblicima u grčkoj kulturi, sačuvani su unutar anglosaksonskog naroda sve do 19. stoljeća. - Moglo bi se reći, da je u 11. i 10. stoljeću prije Krista neobično to, što su narodi prolazili kroz ono što su prolazili u različito vrijeme, da su se u određenom smislu vremena slijedeći preklapala. Međutim, izuzetno je teško primijetiti takve stvari jer je, naravno, u 19. stoljeću sve već bilo tamo - pisanje, čitanje - i zato što su uvjeti egzistencije u Škotskoj i Engleskoj bili drugačiji od onih koji su postojali u homersko doba.
Ali ipak, ako se uzme u obzir duševni ustroj naroda kao nacije, istina je da je ostao taj duševni ustroj homerskog razdoblja, koji je u Grčkoj u tragično doba prevladan, i koji je prešao u Sofokla. To razdoblje sačuvano je u anglosaksonskom svijetu sve do 19. stoljeća, svojevrsni patrijarhalni pogled na život, svojevrsni patrijarhalni život. Posebno se ovaj patrijarhalni život proširio iz duševnog ustroja Škotske i upravo zbog toga ono što je došlo iz inicijacijskih mjesta Irske, nije imalo nikakvog utjecaja na anglosaksonski narod. Kao što smo čuli u drugim prigodama, to je imalo utjecaja uglavnom u kontinentalnoj Europi. Na samom Britanskom otočju, uglavnom su djelovale one inicijacijske istine koje su došle sa sjevera, iz Škotske, a te su inicijacijske istine potom prožimale sve ostalo. Ali postoji nešto u koncepciji ljudske osobnosti, što je, u određenom smislu, ostalo drevno. I to još uvijek ima utjecaj, čak ima utjecaj na način na koji se, recimo, u engleskom parlamentu razvijao odnos između vigovaca i torijevaca. Činjenica je da se u osnovi ne bavimo opozicijom između liberala i konzervativaca, već dvjema nijansama političkog mišljenja za koje danas uopće više nemamo osjećaja.
Vigovci su u biti nastavak onoga što bi se moglo nazvati strujom koja je nastala u Škotskoj i koja podržava opću ljubav prema čovječanstvu. Torijevci su izvorno katolici, prema legendi, koja ima određenu povijesnu pozadinu, bilo je čak i katoliciziranih kradljivaca konja iz Irske. Taj kontrast, koji se zatim izražava u određenoj političkoj volji, odražava određeni patrijarhalni život; i ovaj patrijarhalni život zadržao je određene elementarne snage. To se može vidjeti u načinu na koji su se vlasnici većih imanja odnosili prema ljudima koji su živjeli na tim imanjima kao podanici. Taj odnos podložnosti nastavio se sve do 19. stoljeća; do 19. stoljeća u osnovi nitko nije biran u Parlament tko nije imao određenu moć kroz takav zemljoposjednički odnos. Samo treba razmisliti što to znači. Takve stvari se ne važu na pravi način. Treba samo razmisliti što znači da je, naprimjer, tek 1820. engleski parlament ukinuo zakon koji je kažnjavao smrću osobu koja je ukrala sat ili bila u krivolovu. Do tada je bila zakonska odredba da se svatko tko ukrade džepni sat ili je uhvaćen u krivolovu, kažnjava smrću. To svakako pokazuje kako su određeni stari elementarni uvjeti ostali prisutni. Danas čovjek vidi ono što živi u njegovoj neposrednoj sadašnjosti, i onda proširuje, takoreći, najbitnije komponente današnje civilizacije unatrag i ne vidi koliko je zapravo kratko vrijeme u kojem su se, za najvažnije europske regije, te stvari po prvi put razvile iz sasvim elementarnih uvjeta.
Stoga možemo reći da su ti patrijarhalni uvjeti sačuvani kao temelj onoga što je tada bilo pogođeno najmodernijim stvarima, koje su nezamislive u socijalnoj strukturi bez razvoja duše svijesti. Samo razmislite o cijelom preokretu koji se dogodio u socijalnoj strukturi u 18. stoljeću kao rezultat tehničke metamorfoze u odnosu na tekstilnu industriju i tako dalje. Razmotrite kako se mehanički element, tehnički element, uvlači u ovaj patrijarhalni element, i stvorite živopisnu ideju o tome kako se, na temelju patrijarhalnog elementa, ovog odnosa zemljoposjednika prema podanicima, pojava modernog proletarijata probija kroz transformaciju tekstilne industrije. Zamislite samo kaos koji se odvija, kako iz starih krajolika izranjaju gradovi, kako patrijarhat, rekao bih, hrabro uskače u moderni socijalistički, proleterski život.
Ako se to želi grafički prikazati, može se zapravo reći da se taj život razvija u obliku u kojem je bio u Grčkoj do otprilike 1000. godine prije Krista (vidi crtež ispod). Zatim čini smion skok i odjednom se nalazimo u godini 1820. Iznutra, život je stao u godini 1000. prije Krista; ali izvana smo u 18. stoljeću, recimo 1770. (strelice) Sve što postoji u modernom životu, štoviše u sadašnjosti, uklapa se u to vrijeme. Ali ovaj engleski život pronašao je svoju povezanost, svoju nužnost tek 1820. (vidi crtež); tada su stvari poput ukidanja smrtne kazne za sitne krađe i slično prvi put postale stvarnost. Dakle može se reći: ovdje se nešto drevno spojilo s nečim vrlo modernim; i tako se daljnji razvoj odvija u godini 1840.
Što se događalo s angloameričkim narodom u ovom razdoblju, u prvoj polovici 19. stoljeća? Moramo imati na umu da su tek nakon 1820, ili čak nakon 1830, u Engleskoj postali nužni zakoni prema kojima djeca mlađa od dvanaest godina, nisu mogla biti prisiljena raditi u tvornicama dulje od osam sati, a djeca između trinaest i osamnaest godina mogla su raditi najviše dvanaest sati dnevno. Usporedite to s današnjim uvjetima! Razmotrite što danas široke mase proletarijata zahtijevaju kao osmosatni radni dan! Godine 1820. dječaci u Engleskoj još su uvijek bili zaposleni više od osam sati u rudnicima i tvornicama, i tek je te godine za njih utvrđen osmosatni radni dan; ali za djecu između dvanaest i osamnaest godina i dalje je prevladavao dvanaestosatni radni dan.
Ove stvari se moraju uzeti u obzir ako se želi vidjeti što se zapravo dogodilo, a u osnovi bi se moglo reći da se Engleska tek u drugoj trećini 19. stoljeća okrenula od patrijarhata i našla se prisiljenom suočiti s onim što je tehnologija strojeva polako ugurala u ovaj stari svijet. Dakle, ljude koji su prvenstveno pozvani da razviju, takoreći, dušu svijesti, zadesilo je vrijeme 1840.
Sada uzmimo druge narode moderne civilizacije; uzmite ono što je ostalo od latinsko-romanskog elementa, što je romansko-latinski jezik donio iz četvrtog post atlantskog razdoblja, što je stara kultura duše intelekta donijela kao nasljeđe u doba duše svijesti. Ono što je još ostalo od života duše intelekta doživjelo je kulminaciju, vrhunac, u Francuskoj revoluciji krajem 18. stoljeća. Vidimo kako se ideali 'slobode', 'jednakosti' i 'bratstva', odjednom pojavljuju u najapstraktnijem obliku. Vidimo kako ih prihvaćaju skeptici poput Voltairea, entuzijasti poput Rousseaua, vidimo kako izranjaju iz širokih narodnih masa; vidimo kako apstrakcija, koja je u ovom području potpuno opravdana, ovdje intervenira u tkivo socijalne strukture - potpuno drugačiji razvoj nego preko u Engleskoj. U Engleskoj, ostaci drevnog germanskog patrijarhalnog života, isprepleteni s onim što je moderna tehnologija, imamo ono što je moderni materijalistički znanstveni život mogao ubrizgati u socijalnu strukturu; u Francuskoj se sve prenosi, sve je tradicija. Moglo bi se reći: istim stilom kojim su Brut ili Cezar nekoć radili u Rimu, u raznim nijansama, istim stilom je sada na scenu postavljena Francuska revolucija. Dakle, ono što predstavlja slobodu, jednakost i bratstvo, ponovno se pojavljuje u apstraktnim oblicima. I ne razbija se izvana ono što postoji kao stari patrijarhalni element, kao u Engleskoj, već se rimsko-pravno određenje, pridržavanje starog koncepta vlasništva, zemljoposjedničkih odnosa i tako dalje, posebno nasljednih odnosa, ono što je utvrđeno rimskim pravom, demontira s gledišta apstrakcije, potiskuje s gledišta apstrakcije.
Dovoljno je samo pomisliti na golem poremećaj koji je Francuska revolucija donijela cijelom europskom životu. Treba se samo prisjetiti da su prije Francuske revolucije oni koji su, mogli bi reći, bili odvojeni od mase naroda, također imali pravne prednosti. Samo određeni ljudi mogli su, recimo, doći na neki državni položaj. Skršiti to, probiti, to je ono što je Francuska revolucija zahtijevala od apstrakcije, od sjenovitog intelekta. Ali svakako je nosilo pečat sjenovitog intelekta, apstrakcije, a ono što se tražilo u biti je ostalo svojevrsna ideologija. Stoga bi se moglo reći da se sve što je od sjenovitog intelekta, odmah pretvara u svoju suprotnost.
Zatim vidimo 'napoleonizam' i državno-socijalne pokuse tijekom 19. stoljeća. Prva polovica 19. stoljeća u Francuskoj bila je razdoblje eksperimentiranja bez cilja. Koji su događaji doveli do toga da netko poput Luja Filipa postane kralj Francuske, i tako dalje? Kako se provode eksperimenti? - Eksperimenti se provode na takav način da se vidi da sjenoviti intelekt zapravo nije sposoban intervenirati u stvarnim uvjetima. U biti, sve ostaje nedovršeno, nezavršeno, sve ostaje nasljeđe starog romanizma. Moglo bi se reći: danas, odnos koji je Francuska revolucija, u apstraktnom smislu, imala prema, recimo, katoličkoj crkvi, još uvijek nije jasan u vanjskoj stvarnosti u Francuskoj. I samo koliko je to bilo nejasno, s vremena na vrijeme, tijekom cijelog 19. stoljeća. Apstraktni intelekt je u revoluciji dosegao određenu visinu, i onda eksperimentirao, to je nemogućnost suočavanja s vanjskim okolnostima. I tako je ova nacija dočekala godinu 1840.
Mogli bismo razmotriti i druge nacije. Pogledajmo, naprimjer, Italiju, koja je, rekao bih, još uvijek zadržala dio duše osjećaja u svom prolasku kroz kulturu intelekta, koja je taj dio duše osjećaja dovela do modernog doba i stoga nije dosegla apstraktne koncepte slobode, jednakosti i bratstva, do kojih je došla Francuska revolucija, ali koja je ipak težila prijelazu od određene stare grupne svijesti ljudi, do individualne svijesti čovječanstva. Godina 1840. utjecala je na Italiju na takav način da se može reći: kakva god se individualna ljudska svijest pokušavala uzdići u Italiji, zapravo je stalno sputavana onim što se događa u ostatku Europe. Vidimo kako habsburška tiranija strašno utječe na ono što se želi razviti u Italiji u smislu individualne ljudske svijesti. Vidimo taj izvanredni kongres u Veroni, koji je zapravo želio odrediti kako se netko može pobuniti protiv cijelog smisla moderne civilizacije. Vidimo kako su Rusija i Austrija pokrenule, rekao bih, svojevrsnu zavjeru protiv onoga što je trebala donijeti moderna ljudska svijest. Teško da postoji išta zanimljivije od ovog Veronskog kongresa, koji je u biti htio odgovoriti na pitanje: kako ubiti sve što se želi razviti u modernu ljudsku svijest?
I onda vidimo kako se čovječanstvo u ostatku Europe hrva, tako hrva, da se u Srednjoj Europi samo mali dio čovječanstva može ishrvati do određene svijesti, da može na određeni način doživjeti, da tako kažem, da 'Ja' sada mora ući u dušu svijesti. Vidimo kako se to može postići na određenoj duhovnoj razini. Vidimo to u izvanrednoj kulminaciji kulture u Goetheovo doba, u kojem je djelovao Fichte; vidimo kako 'Ja' na silu pokušava prodrijeti u dušu svijesti. Ali vidimo da cijela Goetheova kultura, ostaje nešto što u biti živi u samo vrlo malo ljudi. Mislim da ljudi premalo proučavaju što se dogodilo čak i u nedavnoj prošlosti. Naprimjer, ljudi jednostavno misle: Goethe je živio od 1749 do 1832; napisao je 'Fausta' i sve druge stvari. - To je ono što znamo o Goetheu, i od tada je to tu.
Do 1862, trideset godina nakon Goetheove smrti, vrlo malo ljudi je moglo nabaviti primjerak Goetheova djela. Goethe nije bio dostupan; samo je vrlo malo ljudi posjedovalo primjerak Goetheovih spisa. Dakle, ono što je goetheanizam, to je postalo vlasništvo vrlo malog broja ljudi. Tek nakon šezdesetih veći broj ljudi je mogao steći znanje o onome što je živjelo u Goetheu, a do tada se razumijevanje, u biti sposobnost razumijevanja, smanjila. Zapravo, pravo razumijevanje Goethea nikada nije postignuto. A posljednja trećina 19. stoljeća nije bila nimalo prikladna da se dođe do pravilnog razumijevanja Goethea.
Često sam spominjao kako je Hermann Grimm prvi put održao svoja 'Predavanja o Goetheu' na Sveučilištu u Berlinu sedamdesetih. To je bio događaj, a knjiga koja postoji kao Hermann Grimmov 'Goethe' značajna je pojava unutar srednjoeuropske književnosti. Ali ako sada uzmete ovu knjigu, kakvog je ona značaja? Da, u njoj se pojavljuju svi likovi čiji je život povezan s Goetheom, ali oni se protežu samo u dvije dimenzije; to su sjenovite figure. Svi portreti su sjene likova. U djelu Hermann Grimma, sam Goethe je dvodimenzionalno biće. To nije sam Goethe. Ne želim ni govoriti o Goetheu kojeg su na popodnevnim okupljanjima u Weimaru nazivali 'debelim tajnim vijećnikom s podbratkom'; ne želim to ni spominjati; ali on uopće nema 'masti' u Hermann Grimmovom 'Goetheu', već je dvodimenzionalno biće, on je sjena bačena na zid. I takvi su svi ostali koji se tamo pojavljuju; Herder, sjena naslikana na zidu. Nešto opipljivije se u djelu Hermann Grimma, pojavljuju one ličnosti koje se do Goethea uzdižu iz naroda, poput Friederike von Sesenheim, koja je tako lijepo prikazana, ili poput Lili Schönemann iz Frankfurta, dakle upravo ono što se ne uzdiže iz atmosfere u kojoj je Goethe zapravo duhovno živio. To je opisano s određenom 'debljinom'. Ali netko poput Jacobija, netko poput Lavatera - sve sjene na zidu. Čovjek ne prodire u pravu bit stvari, možete vidjeti, rekao bih, opipljivo, kako apstrakcija funkcionira. Apstrakcija može biti i prilično graciozna, što knjiga Hermann Grimma svakako jest; ali cijela stvar je sjenovita. To su siluete, dvodimenzionalni entiteti s kojima smo suočeni.
I nije moglo biti drugačije. Jer je zaista istina: u Njemačkoj se nisi smio nazvati Nijemcem u vrijeme kada je, naprimjer, Hermann Grimm još bio mlad. Način na koji su ljudi govorili o Nijemcima u prvoj polovici 19. stoljeća, to se danas posebno pogrešno shvaća. Kako li se samo 'zatresu' ljudi Zapada, ljudi Antante, kada danas počnu čitati Fichteova 'Obraćanja Njemačkoj naciji' i tamo pronađu: 'Jednostavno govorim Nijemcima, o Nijemcima'. Na isti način, nevina pjesma, 'Njemačka, Njemačka iznad svega', tumači se glupo, budući da ta pjesma ne znači ništa drugo nego da se želi biti Nijemac, a ne Švabo, ne Bavarac, ne Austrijanac, ne Frankonac, ne Tirinžanin. Kao što se ova pjesma u svakom pogledu odnosi samo na Nijemce, tako je i Fichte htio govoriti 'jednostavno Nijemcima', ne Austrijancima, Bavarcima, Badencima, Württembergerima, ili Frankonima, pa čak ni Prusima; htio je govoriti 's Nijemcima'. Naravno, to nije razumljivo u zemlji u kojoj se dugo uzimalo zdravo za gotovo da se netko može nazvati Francuzom. U Njemačkoj su vas u određenim vremenima zatvarali ako ste se nazivali Nijemcem. Moglo bi se reći da je netko Austrijanac, Švabo, Bavarac; ali nazivati se Nijemcem bilo je izdaja. Svatko tko se u Bavarskoj nazivao Nijemcem, time je izjavljivao da se ne želi ugledati samo na bavarsko prijestolje, koje ima svoje granice tu i tu, već da želi gledati i izvan granica Bavarske. Ali to je bila veleizdaja! Nije ti bilo dopušteno nazivati se Nijemcem. Da se te stvari koje su Nijemci rekli o Njemačkoj odnose na ovo spajanje onoga što je njemačko, danas se uopće ne shvaća, a ljudi te gluposti predstavljaju kao da se nešto poput Hoffmannove pjesme odnosi na činjenicu da Njemačka treba vladati svim narodima svijeta; dok to ne bi trebalo značiti ništa drugo nego: ne Švapska, ne Austrija, ne Baden, iznad svega na svijetu, nego Njemačka iznad svega na svijetu, baš kao što Francuzi kažu: Francuska iznad svega na svijetu. Ali upravo je u Srednjoj Europi postojala ta osobitost da su u osnovi imali plemensku kulturu. Ovu plemensku kulturu i danas možete vidjeti posvuda u Njemačkoj. Württemberger se razlikuje od Frankonca, razlikuje se čak i u pojmovima i oblicima riječi, čak i u oblicima mišljenja koji se šire u književnosti. Recimo postoji ogromna razlika ako uzmete nekog Frankonca, poput krupnog Michaela Conrada - ako uzmem noviju literaturu kao osnovu - i usporedite to s nečim što je napisao netko iz Württemberga, u susjednoj zemlji, u isto vrijeme. To igra ulogu u cijeloj konfiguraciji misli, sve do najnovijih vremena. Ali sve što se tamo širi, što živi u plemenskim osobitostima, ostaje netaknuto time što postižu predstavnici, nositelji naroda. U oblasti koju zovemo Njemačka, postigli smo nešto poput goetheanizma sa svim što uz to ide. Ali to je postiglo samo nekoliko intelektualnih ljudi; velika većina čovječanstva uopće nije pogođena time. Velika masa čovječanstva ostaje na približno istom stajalištu kao i ono zauzeto u Srednjoj Europi oko 300. ili 400. godine poslije Krista. Kao što su Anglosaksonci ostali zaglavljeni u godini 1000. prije Krista, tako su i u Srednjoj Europi ostali zaglavljeni u godini 400. poslije Krista. Molim vas, nemojte ovo shvatiti tako da bi se mogla pojaviti strašna arogancija govoreći: Anglosaksonci su zaostali u homersko doba, a mi smo već u 400. godini nove ere! - Stvari se ne smiju prosuđivati na ovaj način, već se samo ukazuje na određene osobitosti.
Sada, međutim, zemljopisni uvjeti pokazuju da ova faza općeg duhovnog razvoja traje mnogo dulje u Njemačkoj nego u Engleskoj. Engleska je u svoj stari patrijarhalni život morala pustiti elemente koji su oblikovali njezinu socijalnu strukturu, prvo u tekstilnoj industriji, ali kasnije i u drugim tehnologijama iz modernog materijalističkog, znanstvenog i tehničkog života. Ono što je bila njemačka oblast, i ono što je bila Srednja Europa općenito, isprva se tome protivilo, zadržalo je svoje stare karakteristike mnogo dulje, sve do, rekao bih, vremena kada je ono što je nastalo zahvaljujući modernoj tehnologiji, već u cijelom svijetu bilo u punom jeku. Engleska je donekle sustigla, transformaciju socijalne strukture u prvoj polovici 19. stoljeća. Sve što je tamo postignuto, potpuno je mimoišlo Srednju Europu.
Srednja Europa je, međutim, usvojila neke apstraktne revolucionarne ideje. To se ostvarilo četrdesetih godina, sredinom 19. stoljeća, i zatim u raznim valovima i mreškanjima; ali čekalo se, takoreći, dok tehnologija nije ispunila cijeli svijet, a onda se dogodilo nešto čudno, da je takva osoba - mogli bismo spomenuti i druge predstavnike - koja je u Njemačkoj naučila misliti od Hegela, poput Karla Marxa, zatim otišla u Englesku i tamo promatrala socijalni život, te iz toga oblikovala socijalističke doktrine. Krajem 19. stoljeća, Srednja Europa je bila spremna za ove socijalne doktrine. Srednja Europa je potom usvojila te socijalne doktrine, tako da, ako bi na sličan način htjeli označiti što se razvilo u Srednjoj Europi, moralo bi se reći: razvoj se nastavio na elementaran način, iako su uključene mnoge stvari izvana, putem spisa i tiskanja. Nastavilo se, ono od otprilike četiristo godina nakon Krista, i tada je napravilo skok i našlo spoj tek u posljednjoj trećini 19. stoljeća, oko 1875. Tako da, dok je Anglosaksonska nacija dočekala 1840. s promjenom uvjeta, s nužnošću apsorpcije duše svijesti, njemački narod je sanjario, i u svojim snovima je još uvijek doživljavao godinu 1840, a zatim prespavao vrijeme koje bi inače bilo tu da se izgradi most između vodećih ličnosti, i onoga što se iz mase naroda uzdiglo kao proletarijat, i što je zatim prihvatilo socijalističku doktrinu i time izvršilo nasilan, radikalni pritisak na dušu svijesti, od otprilike 1875. nadalje. Ali to zapravo nije ni primijećeno, ili se nije bilo kako usmjerilo, te se i danas u osnovi prosuđuje na iskrivljeni način.
Kako bismo razumjeli sve temeljne anomalije, dovoljno je prisjetiti se da je Oswald Spengler, koji je napisao važnu knjigu o 'Propasti Zapada', također napisao kratku knjigu o socijalizmu, koja je, vjerujem, već prodana u 60000 primjeraka, ili možda čak i više. Spengler smatra da ova europska, ova zapadna civilizacija sama sebi kopa grob. Prema Spengleru, kada se bude pisala 2200. godina, ljudi će živjeti na tlu barbarstva. Moramo se složiti sa Spenglerom u određenim aspektima njegovih argumenata; jer ako se europski svijet nastavi razvijati kao sada, sve će biti barbarsko kada počne treće tisućljeće. U tom pogledu Spengler je potpuno u pravu; samo Spengler ne vidi i ne želi vidjeti kako se unutar čovjeka sjenoviti intelekt može uzdići do imaginacije i tako cijelo zapadno čovječanstvo može biti uzdignuto do nove kulture. Osoba poput Oswalda Spenglera ne vidi ovu obnovu kulture, kroz ono što antropozofska znanost duha želi postići. Ali on ima misao da socijalizam - pravi socijalizam, kako ga on shvaća, socijalizam koji stvarno donosi socijalni život - mora doći i nastati prije ovog pada; zapadno čovječanstvo ima misiju ostvariti socijalizam. Ali, kaže Oswald Spengler, jedini ljudi pozvani da ostvare socijalizam su Prusi. Zato je napisao malu knjigu 'Prusizam i socijalizam'. Prema Spengleru, svaki drugi socijalizam je pogrešan, samo onaj koji je pokazao svoje prve ružičaste zrake u Wilhelmskoj eri; samo taj socijalizam mora osvojiti svijet; tada će svijet doživjeti pravi, ispravni socijalizam. To danas govori čovjek kojeg smatram jednom od najbriljantnijih osoba našeg vremena. Nije stvar u tome da se ljude prosuđuje po onome što govore, već da se ljude prosuđuje po njihovom duhovnom kapacitetu. Ovaj Oswald Spengler, koji je ovladao s petnaest znanosti, naravno da je 'pametniji od svih pisaca, doktora, učitelja i svećenika' i tako dalje, i sigurno se može reći da je svojom knjigom o propasti Zapada predstavio nešto što zaslužuje razmatranje, a što, usput rečeno, ostavlja i nevjerojatno dubok dojam, posebno među mladeži Srednje Europe. Ali uz ovo ide i ideja koju sam sada objasnio, i možete vidjeti kako briljantni ljudi danas mogu smisliti najneobičnije ideje. Čovjek zahvati intelekt koji je danas aktivan, a on je sjenovit. Sjene jure, unutar neke si sjene, pa juriš za ostalima, ništa nije živo. Nije moguće u silueti prepoznati žensku ljepotu, u sjeni koja se baca na zid, a isto vrijedi i kada se stvari promatraju u sjeni. Prusizam u sjenovitoj slici, lako se može zamijeniti sa socijalizmom. Ako žena okrene leđa zidu i njezina sjena padne na zid, tada se najružnija žena može smatrati lijepom; na isti način, prusizam se može smatrati socijalizmom ako sjenoviti intelekt iznutra prožima ono što je genijalno.
Tako moramo gledati na ove stvari danas. Danas se ne smijemo usredotočiti na sadržaj, već na kapacitet, to je ono što je važno. I stoga se mora priznati da je čovjek poput Spenglera genij, čak i ako se velik broj njegovih ideja mora smatrati besmislicom. Živimo u dobu u kojem se moraju pojaviti izvorni, elementarni razlozi za prosuđivanje; jer se iz određenih elementarnih temelja mora doći do razumijevanja sadašnjosti i time impulsa za stvarnost za budućnost.
Naravno, istok je potpuno propustio ono što se dogodilo godine 1840. Samo pomislite na šačicu intelektualaca među velikom masom ruskog naroda koji su još uvijek duboko uronjeni u orijentalizam kroz pravoslavnu religiju, posebno kroz pravoslavni kult. I zamislite uspavljujući učinak Aleksandra I., Nikole I., i svih 'I.' koji su ih slijedili! Ono do čega se danas došlo, bilo je dakle ono što je htjelo dovesti do ove točke u kojoj bi svoj utjecaj na europski život trebala imati duša svijesti.
Želimo o ovome više razgovarati sutra.