.- DESETO PREDAVANJE, Dornach, 29. travnja 1921.
Nužnost u životu pojedinca, kao i čovječanstva, da se postigne cilj svakog stupnja razvoja. - Cilj četvrtog razdoblja bio je razvoj duše intelekta: čovjek se probudio od kozmičkog osjećaja, do svjetske inteligencije, na temelju aktivnosti eterskog tijela. Od 15. stoljeća eterska aktivnost potpuno se utisnula u fizičko tijelo, a mišljenje je postalo čovjekova subjektivna slika u sjeni; čime se razdvaja na čisto logičko mišljenje i volju, koja je prepuštena sama sebi i vezana nagonima i instinktima. Prevladavanje odvojenosti, naprimjer u jezuitizmu. - Nužnost 20. stoljeća da stvarnost iz 'Ja' prenese u sjenovito mišljenje, kako bi moglo transformirano živjeti u kaotičnom socijalnom i ekonomskom svijetu.
Tijekom ovog vremena bavili smo se razvojem europske civilizacije i pokušat ćemo nešto dodati onome što je rečeno, uvijek s namjerom da doprinesemo razumijevanju onoga što igra ulogu u ljudskom životu iz različitih perspektiva u sadašnje vrijeme, i što vodi do shvaćanja suvremenih zadataka. Ako pogledate pojedinačni ljudski život, to vam može dati sliku razvoja čovječanstva. Ali naravno, morate uzeti u obzir ono što smo rekli u vezi s razlikama između individualnog čovjekova razvoja, i ljudskog ili cjelokupnog razvoja čovječanstva. Više puta sam istaknuo da, dok individualno čovjek postaje sve stariji, situacija za cjelinu je zapravo takva da ona postaje sve mlađa, u određenom smislu krećući se prema doživljavanju mlađih stupnjeva. Ako uzmemo u obzir da su u tom pogledu, život cjeline i život pojedinog ljudskog bića, u određenoj mjeri, polarne suprotnosti, onda možemo, barem kod pojašnjavanja, govoriti o tome kako za nas pojedinačni ljudski život može biti slika čovječanstva u cjelini. A ako zatim razmotrimo život pojedinačnog čovjeka, nalazimo da svakom dobu, kao zbroj iskustva, pripada nešto vrlo specifično. Ne možemo, recimo, šestogodišnje dijete naučiti onome što možemo naučiti dvanaestogodišnjaka, i zauzvrat, ne možemo pretpostaviti da će dvanaestogodišnje dijete, s istim razumijevanjem pristupiti stvarima koje može razumjeti samo dvadesetogodišnja osoba. Čovjek se, u određenom smislu, mora razviti u ono što je prikladno za njegova pojedinačna životna razdoblja. Isto je i s čovječanstvom u cjelini. Slučaj je da te pojedinačne kulturne epohe, koje moramo identificirati na temelju našeg znanja o čovjekovom razvoju - staroindijska, staroperzijska, egipatska, kaldejska, grčko-latinska, a zatim i epoha kojoj i sami pripadamo - imaju vrlo specifične civilizacijske sadržaje, i čovječanstvo kao cjelina mora urasti u te civilizacijske sadržaje. Ali kao što pojedinac može, u određenoj mjeri, zaostati, zaostati za svojim potencijalom za razvoj, tako mogu zaostati i određeni dijelovi čovječanstva u cjelini. To je pojava koja se mora uzeti u obzir, posebno u naše vrijeme, jer čovječanstvo sada ulazi u fazu razvoja slobode, i stoga je prepušteno pronalasku putu u ono što je pred njim, u ovom i sljedećem dobu. U određenom smislu, u ljudskoj volji leži to da zaostane za onim što joj se postavi. Kad pojedinac zaostane u odnosu na ono što mu se postavlja, suočava se s drugima koji pronalaze put do ispravnog sadržaja svog razvoja; ovi drugi ga onda vuku sa sobom, da tako kažem. Ali u određenom smislu to također znači sudbinu koja mu često nije baš ugodna, kada mora osjećati da u određenom smislu zaostaje za drugima koji su dosegli odgovarajući razvojni cilj.
To se može dogoditi i u čovjekovom životu na velikoj skali; može se dogoditi da neki narodi dosegnu cilj, dok drugi zaostanu. Kao što smo vidjeli, ciljevi različitih naroda također se međusobno razlikuju. Ako jedan narod postigne svoj cilj, a drugi svoj ne ostvari, onda se, prvo, gubi nešto što je mogao postići samo taj zaostali narod; ali, drugo, zaostali narod će prihvatiti mnoge stvari koje im zapravo nisu prikladne, i onda će, rekao bih, oponašati druge narode koji postižu svoje ciljeve.
Takve se stvari u razvoju čovječanstva događaju; obratiti na njih pažnju u sadašnjosti je od posebne važnosti. Danas ćemo prvo sažeti i ispitati s određenog gledišta, ono što već znamo iz drugih izvora. Znamo: razdoblje od 8. stoljeća prije Krista do 15. stoljeća poslije Krista, vrijeme je razvoja intelektualne ili duše razuma, u istinski civiliziranom dijelu čovječanstva. Taj razvoj intelektualne ili duše uma, počinje u 8. stoljeću prije Krista u južnoj Europi, na Bliskom istoku, a možemo ga pratiti ako pogledamo početke povijesnog razvoja grčkog naroda. Grčki narod još uvijek u sebi ima mnogo onoga što se može nazvati razvojem duše osjećaja, što je bilo posebno prikladno za treće post atlantsko doba, egipatsko kaldejsko doba. Cijelo doba je bilo razvoj duše osjećaja. Čovjek se tada prepuštao dojmovima vanjskog svijeta, i u dojmovima vanjskog svijeta istovremeno je primao sve što je tada cijenio kao svoje znanje, sve što je dopustio da se prenese u njegove impulse volje. Cijeli čovjek bio je, u određenom smislu, takav da se osjećao članom cijelog kozmosa. Konzultirao se sa zvijezdama i njihovim kretanjem, kada je trebalo odlučiti što treba učiniti, i tako dalje. To iskustvo vanjskog svijeta, to viđenje duhovnog u svim njegovim detaljima, to je ono što je odlikovalo Egipćane na vrhuncu njihove kulture, ono što je živjelo na Bliskom istoku i što je imalo određeni naknadni procvat među Grcima. Stariji Grci su zasigurno imali tu slobodnu predaju duše vanjskom okruženju, a s tom slobodnom predajom duše vanjskom okruženju bila je povezana percepcija elementarno-duhovnog u vanjskim pojavama. Ali tada se među Grcima razvilo ono što grčki filozofi nazivaju 'nous', što je opće razumijevanje svijeta i što je zapravo ostalo osnovna karakteristika razvoja ljudske duše sve do 15. stoljeća, dosegnuvši svojevrsni vrhunac u 4. stoljeću prije Krista, a zatim ponovno nestajući. Ali cijeli taj razvoj od 8. stoljeća prije Krista do 15. stoljeća poslije Krista, zapravo razvija ono što je razum. Ali kada u ovom dobu govorimo o 'intelektu', moramo zanemariti ono što danas nazivamo intelektom. Za nas je intelekt zapravo nešto što nosimo samo u sebi, nešto što razvijamo u sebi, i kroz što razumijemo svijet. Nije tako bilo s Grcima, a nije bilo tako ni u 11, 12. i 13. stoljeću kada su ljudi govorili o intelektu. Intelekt je bio objektivan, intelekt je bio nešto što je ispunjavalo svijet. Intelekt je uredio pojedinačne pojave svijeta. Ljudi su promatrali svijet i njegove pojave, i govorili sebi: ono što omogućuje da jedna pojava slijedi drugu, ono što pojedinačne pojave smješta u veću cjelinu, i tako dalje, to je ono što čini intelekt svijeta. - Za čovjekovu glavu se govorilo, da samo sudjeluje u ovom općem intelektu svijeta.
Kad danas govorimo o svjetlosti, ako prakticiramo modernu fiziku i fiziologiju, kažemo: svjetlost je u nama. Ali s naivnom sviješću nitko neće vjerovati da je svijetlo samo u njegovoj glavi. Isto tako kao što naivna svijest današnjice kaže: vani je potpuno mračno, svjetlo je samo u mojoj glavi - jednako malo bi Grci, ili čovjek iz 11. i 12. stoljeća poslije Krista rekao: intelekt je samo u mojoj glavi. - Rekao je: intelekt je vani, ispunjava svijet, tamo sve uređuje. Kao što čovjek postaje svjestan svjetlosti kroz svoju percepciju, rekao je sam sebi, tako postaje svjestan intelekta. Intelekt, takoreći, svijetli u njemu.
Postojalo je nešto povezano s ovim ulaskom inteligencije svijeta u razvoj ljudske kulture. Prije, kada se razvoj kulture odvijao pod znakom duše osjećaja, nije se govorilo o takvom principu jedinstva koji obuhvaća cijeli svijet; govorilo se o duhovima biljaka, o duhovima koji reguliraju svijet životinja, o duhovima tekućina, o duhovima zraka i tako dalje. Postojalo je mnoštvo duhovnih bića o kojima su ljudi govorili. Ne samo da je politeizam, popularna religija, govorio o toj mnogostrukosti, već su čak i oni koji su bili inicirani, bili svjesni da vani imaju posla s mnoštvom bića. Kako je doba intelekta napredovalo, razvio se svojevrsni monizam. Intelekt se smatrao jedinstvenim, koji obuhvaća cijeli svijet; i tako se zapravo razvio monoteistički karakter religije, iako je to svog prethodnika imalo već u trećem post atlantskom dobu. Ali ono što bismo znanstveno trebali zabilježiti o ovom dobu - od 8. stoljeća prije Krista do 15. stoljeća poslije Krista - jest činjenica da je to bilo doba razvoja inteligencije svijeta, i da su ljudi o inteligenciji razmišljali na potpuno drugačiji način nego što mi danas mislimo.
Zašto su ljudi drugačije razmišljali o intelektu? Ljudi su drugačije razmišljali o intelektu jer su, budući inteligentni i pokušavajući nešto razumjeti preko intelekta, također osjećali drugačije. Čovjek bi prolazio kroz svijet, vidio stvari svojim osjetilima; ali uvijek je osjećao određeni trzaj, kad god bi razmišljao. Kao da je, dok je razmišljao, osjećao nešto jaču budnost nego što je osjećao u običnom budnom stanju. Razmišljanje je još uvijek bilo nešto, što se doživljavalo kao drugačije od običnog života. Iznad svega, čovjek je kod razmišljanja osjećao da stoji unutar nečega što je objektivno, a ne samo subjektivno. Zato su ljudi, sve do 15. stoljeća, pa čak i nakon njega, imali određeni osjećaj za dublje razmišljanje o stvarima, osjećaj koji ljudi danas više nemaju. Danas ljudi ne osjećaju da bi se promišljanje trebalo provoditi u određenom stanju duše. Do 15. stoljeća ljudi su imali osjećaj, da zapravo uzrokuju samo nešto loše u svijetu, ako nisu dobri, a ipak su promišljeni. Na neki način, krivio je sebe ako razmišlja kao loša osoba. To je nešto što se više ne osjeća tako duboko. Danas ljudi misle: mogu biti loš koliko želim, u duši, ja samo mislim. - Ljudi to nisu radili sve do 15. stoljeća. Zapravo su to osjećali kao svojevrsnu uvredu božanskog intelekta svijeta, kada su razmišljali u lošem duševnom raspoloženju; dakle, u činu promišljanja odmah su vidjeli nešto stvarno, vidjeli su sebe, kako takoreći, plivaju svojim dušama u općem intelektu svijeta. Odakle to dolazi?
To je zato, što su u ovom dobu od 8. stoljeća prije Krista do 15. stoljeća prije Krista, a posebno u 4. stoljeću poslije Krista, ljudi, kada su mislili, zapravo koristili svoje etersko tijelo. Nije kao da su rekli: sada, sada ću pokrenuti etersko tijelo na aktivnost. Ali ono što su osjećali, cijelo raspoloženje njihove duše, kada su mislili, pokrenulo bi etersko tijelo. Čak se može reći: u tom dobu ljudi su mislili svojim eterskim tijelom. - I to je karakteristično, da su u 15. stoljeću ljudi počeli misliti fizičkim tijelom. Razmišljamo silama koje, kada mislimo, etersko tijelo šalje u fizičko tijelo. Dakle, to je velika razlika koja se pojavljuje, kada se pogleda mišljenje prije 15. stoljeća i nakon 15. stoljeća. Ako se pogleda mišljenje prije 15. stoljeća, ono se odvija u eterskom tijelu (vidi crtež, svijetlo šrafiranje), u određenom smislu, ono eterskom tijelu daje određenu strukturu. Ako pogledate mišljenje sada, ono se odvija u fizičkom tijelu (tamno). Svaka takva linija eterskog tijela stvara sliku sebe, i ta se slika zatim nalazi u fizičkom tijelu; stoga je to, u određenom smislu, otisak eterske aktivnosti u fizičkom tijelu, aktivnosti koja se u čovječanstvu odvija od vremena kada se odvija mišljenje. To je u biti bio razvoj od 15. do 19. i 20. stoljeća, čovjek je sve više svoje mišljenje izvlačio iz eterskog tijela i držao se te sjenovite slike koju je primao u fizičkom tijelu, iz stvarnog misaonog izvora u eterskom tijelu. Stoga je doista slučaj da se u ovoj petoj post atlantskoj epohi, mišljenje zapravo odvija fizičkim tijelom, ali da je to u osnovi samo sjena slike onoga što je kozmička misao nekad bila, i da od tada u čovječanstvu živi samo sjenovita slika kozmičke misli.
Vidite, u osnovi sve što se pojavilo od 15. stoljeća, sve što se razvilo u modernu matematiku, modernu prirodnu znanost, i tako dalje, sjena je, utvara ranijeg mišljenja; više nema života. Danas čovječanstvo nema pojma, koliko je prije mišljenje bilo življe. Istovremeno, čovjek se u tim ranijim vremenima, u svom mišljenju osjećao osvježenim, bio je sretan kad je mogao misliti, jer je mišljenje bilo osvježavajući napitak duše. Da mišljenje može biti zamorno, to nije bio stav u tim vremenima. U određenom smislu, čovjek bi se mogao umoriti zbog nečeg drugog; ali kad je zaista mogao misliti, osjećao je to kao osvježenje, kao osvježavajući napitak duše, također je uvijek osjećao nešto od milosti koja mu je dolazila kad je mogao živjeti u mislima.
Jednom se dogodila ova promjena stanja duše, i danas imamo nešto prilično nejasno u onome što izgleda kao moderno mišljenje. Otuda velika teškoća da se ljudi dovedu u bilo kakav 'zamah' putem mišljenja - ako se smijem tako izraziti. Iz perspektive mišljenja, modernom čovjeku možete reći svašta, ali on se nikad ne pokrene. Ipak, to je ono što mora naučiti. Čovjek mora postati svjestan da u svom modernom mišljenju ima sjenovitu sliku, i da ta sjenovita slika ne smije ostati sjenovita slika, koja je moderno mišljenje, mora biti oživljena kako bi mogla postati imaginacija. Uvijek postoji pokušaj pretvaranja modernog mišljenja u imaginaciju, što je vidljivo, naprimjer, u knjizi poput moje 'Teozofije' ili moje 'Osnove tajne znanosti', gdje su posvuda u mišljenje utisnute slike, tako da je mišljenje pozvano na imaginaciju, a time i na život. Inače bi čovječanstvo bilo potpuno opustošeno. Mogli bismo naširoko proširiti isušenu znanstvenu djelatnost, ali ta isušena znanost ne bi se mogla probuditi i zapaliti ako imaginativni život ponovno ne bi ušao u ovo sjenovito mišljenje, u ovu utvaru misli koja je u novije vrijeme ušla u čovječanstvo.
To je, rekao bih, veliko sudbinsko pitanje moderne civilizacije: da se prepozna kako mišljenje, s jedne strane, teži postati sjenoviti element, kako se ljudi sve više uvlače u to mišljenje, zatvaraju u sebe, i kako, s druge strane, ono što prelazi u volju, zapravo postaje samo svojevrsno prepuštanje ljudskim instinktima. Što će misao manje moći apsorbirati imaginaciju, to će više puni interes onoga što živi u vanjskom socijalnom životu prelaziti u instinkte. Starije čovječanstvo, barem u onim vremenima koja su nosila civilizaciju, primalo je - kako možete zaključiti iz zadnjih predavanja - nešto duhovno od cijelog svog organizma. Moderni čovjek samo iz glave izvlači nešto duhovno, i stoga se, što se tiče njegove volje, prepušta svojim porivima i instinktima. To je velika opasnost, da će ljudi sve više postajati čisto intelektualna bića i da će se prepuštati svojim instinktima kada se radi o onome što žele u vanjskom svijetu, što će naravno dovesti do socijalnih uvjeta koji sada prevladavaju u istočnoj Europi, a i ovdje se šire posvuda poput zaraze. To se događa, jer je mišljenje postalo sjenovita slika. Ovakve stvari se ne mogu dovoljno često isticati. Upravo iz takve osnove, shvatit će se značaj onoga što antropozofski orijentirana znanost duha zapravo želi postići. Ona želi da sjenovita slika ponovno postane živa, da uđe među ljude, što zahvaća cijelu osobu. Ali to se ne može dogoditi ako mišljenje ostane sjenovita slika, ako se imaginacija ponovno ne uključi u to mišljenje, ako naprimjer, broj nije oživljen kao što sam pokazao na sedmeročlanog čovjeka, koji je zapravo deveteročlani čovjek, ali u kojem se drugi i treći, te šesti i sedmi član uvijek spajaju na takav način da svaki od njih postaje cjelina, tako da u određenom smislu, kada se devet članova zbroji, dobijemo sedam. Ta unutarnja intervencija, onoga što je čovjeku nekoć bilo dano iznutra, ono je čemu se mora težiti. U tom pogledu, treba vrlo ozbiljno shvatiti ono što karakterizira znanost duha, antropozofski orijentiranu, upravo s te strane.
S druge strane se vidi kako mišljenje postaje sjenovito, te je stoga u isusovačkom redu stvorena metoda koja s određene strane unosi život u to mišljenje. Isusovačke duhovne vježbe, imaju za cilj unijeti život u ovo mišljenje. Ali oni to čine obnavljajući stari život, prije svega radeći, ne prema i kroz, imaginaciju, već kroz volju, koja igra glavnu ulogu, posebno u isusovačkim duhovnim vježbama. Suvremeno čovječanstvo trebalo bi razumjeti, a premalo razumije, kako u zajednici poput isusovačke, sav duhovni život postaje nešto radikalno drugačije od života drugih ljudi. Ostali ljudi današnjice su u osnovi u drugačijem stanju duše od onih koji postaju isusovci. Isusovci djeluju iz volje svijeta, što se ne može poreći. Stoga vide određene veze koje postoje, a takve veze u najboljem slučaju vide neki drugi redovi, protiv kojih se isusovci bore na nož. Ali ta smislenost, kroz koju stvarnost ulazi u sjenovito mišljenje, ono je što isusovca čini drugačijom vrstom osobe od modernih civiliziranih ljudi, koji misle samo u sjenovitim slikama, i stoga u osnovi spavaju, jer mišljenje ne obuzima njihov organizam, jer ne vibrira u njihovoj krvi, jer im zapravo ne preplavljuje živčani sustav.
Vjerujem da nitko nikada nije vidio darovitog isusovca nervoznog, dok moderno učenje i moderno obrazovanje ljude čini sve više nervoznim. Kada se osjećate nervozno? Kad se fizički živci nametnu. Tada se nameće nešto što zapravo nema fizičko pravo na nametanje, jer je tu samo da duhovno vodi kroz. Ove stvari su usko povezane s izopačenošću našeg modernog obrazovnog sustava, a jezuitizam je svakako, sa stajališta protiv kojeg se moramo odlučno boriti, ali upravo sa stajališta oživljavanja misli, nešto što se kreće sa svijetom, čak i ako se poput raka, povlači natrag. Ali kreće se, ne stoji mirno, dok naša znanost, kakva je danas uobičajena, u osnovi uopće ne zahvaća ljude.
Ako smijem nešto istaknuti, moram reći: često sam izražavao kako je stalni izvor boli, to što ovaj moderni čovjek, koji može misliti na sve i svašta, koji je tako nevjerojatno pametan, ali koji ni jednim vlaknom svog bića ne živi u sadašnjosti, ne vidi što se događa oko njega; ne vidi što se događa oko njega, ne želi sudjelovati. S isusovcima je drugačije. Isusovca, koji cijelo svoje biće dovodi u pokret, vidi što danas vibrira svijetom. U tu svrhu, želio bih pročitati nekoliko riječi iz suvremene isusovačke brošure, iz koje možete vidjeti kakav život pulsira u njoj:
"Za sve one koji kršćanska načela shvaćaju ozbiljno, za koje je dobrobit naroda uistinu stvar srca, za koje su Spasiteljeve riječi 'Misereor super turbam' jednom duboko prodrle u njihove duše, za sve njih sada je došlo vrijeme kada mogu raditi s narodom i za narod, s puno većim uspjehom, nošeni temeljnim valovima boljševičke olujne plime. I samo ne bojažljivo. To znači temeljnu i svestranu borbu protiv kapitalizma, iskorištavanja i eksploatacije naroda, oštriji naglasak na obveznom radu, čak i za više slojeve, osiguravanje pristojnog stanovanja za milijune naših sugrađana, čak i ako to zahtijeva korištenje palača i većih stanova, korištenje prirodnih resursa, moći vode i zraka ne za trustove i sindikate, već za opće dobro, uzdizanje i obrazovanje masa, sudjelovanje svih slojeva stanovništva u državnoj upravi i vođenju države, korištenje sustava vijeća za razvoj jednake zastupljenosti staleža uz parlamentarnu masovnu zastupljenost, kako bi se spriječila izolacija masa od državnog aparata, što je Lenjin s pravom kritizirao. ... Bog je dao dobra Zemlje svim ljudima, ne da bi se neki radovali obilju dok milijuni čame u siromaštvu koje je podjednako razorno i za fizičku i za moralnu sferu. ...."
Vidite, ovo je vatra koja, osjeća nešto od onoga što se događa. To je čovjek koji se u svojoj knjizi žestoko protivi boljševizmu, koji naravno, ne želi imati ništa s boljševizmom, ali koji ne sjedi kao netko tko se danas lijepo smjestio na stolicu i ne primjećuje vatru svijeta oko sebe, već netko tko je primjećuje, i zna što želi jer vidi što se događa.
Ljudi su dovedeni do točke da samo razmišljaju o stvarima svijeta i puštaju ih da teku, onako kako se odvijaju. To je ono što uvijek moramo isticati: da čovjek u sebi ima nešto drugo osim pukih misli kroz koje misli, ali da ga nije baš briga za prirodu svijeta. Treba samo istaknuti što je, naprimjer Teozofsko društvo. Teozofsko društvo ukazuje na velike posvećenike koji negdje sjede; svakako, to s pravom može učiniti. Ali nije pitanje sjede li tamo, već kako se prema tome odnose oni koji o njima govore. Teozofi zamišljaju da veliki posvećenici vladaju svijetom; zatim sjednu i imaju dobre misli koje šire posvuda, a zatim razgovaraju o svjetskoj vladi, razgovaraju o epohama svijeta, o svjetskim impulsima. Ako doista dođe do točke u kojoj nešto stvarno, poput antropozofije, nužno mora, jer ne može biti drugačije, živjeti unutar stvarnog odvijanja svijeta, onda vam je neugodno, jer više ne bi mogli samo sjediti na svojoj stolici, već bi morali iskusiti što se događa u svijetu.
Mora se oštro naglasiti kako je ono što intelekt jest, postalo sjena u čovjeku, jer se prethodno doživljavao u eterskom tijelu, a sada je, takoreći, skliznuo u fizičko tijelo i tamo ima samo subjektivnu egzistenciju. Ali može se oživjeti imaginacijom. Zatim to vodi do duše svijesti, a ta duša svijesti može se shvatiti kao nešto stvarno samo, kada se osjeti 'Ja' kao nešto vječno u sebi i kada se vidi kako se to 'Ja' spušta u utjelovljenje iz duhovno-duševnih svjetova i kako kroz vrata smrti ponovno prolazi u duhovno-duševne svjetove. Kada se shvati ova unutarnja duhovno-duševna suština 'Ja', tada se sjenovita slika intelekta zapravo može ispuniti stvarnošću. Jer iz 'Ja', ova sjenovita slika intelekta mora biti ispunjena stvarnošću.
Nužno je, da se vidi kako postoji živa misao. Uostalom, što od 15. stoljeća čovjek zna? - On poznaje samo logičko mišljenje, ne poznaje živo mišljenje. Na to sam više puta skrenuo pozornost. Što je živo mišljenje? - Dopustite mi da uzmem očit primjer. 'Filozofiju slobode' napisao sam 1892. godine. Ta 'Filozofija slobode' ima specifičan sadržaj. 'Teozofiju' sam napisao 1903. godine, i ona opet ima specifičan sadržaj. U 'Teozofiji' se govori o eterskom tijelu, astralnom tijelu i tako dalje. To se u 'Filozofiji slobode' ne spominje. Onda dođu ljudi, oni koji poznaju samo ono logički mrtvo, samo leš misli, i kažu: da, čitao sam 'Filozofiju slobode', ne mogu iz nje 'izvući' nijedan koncept, ne mogu izvući nijedan koncept eterskog tijela, astralnog tijela; to nije moguće, ne mogu to shvatiti iz koncepata koji su tamo. - Ali to bi bio isti proces kao da imam malog petogodišnjeg dječaka, i želim od njega napraviti šezdesetogodišnjeg čovjeka, pa ga uzmem i povučem gore, želim ga rastegnuti! Ne smijem postaviti mehanički beživotni proces, ondje gdje ima živi. Ali zamislite 'Filozofiju slobode' kao nešto živo, što ona zaista jest, zamislite da raste; onda iz toga izraste nešto što ne može izvući samo osoba, koja želi 'izvući nešto' iz koncepata. Upravo na tome se temelje svi prigovori o kontradikciji: na tome da se ne može shvatiti što je živa misao, za razliku od mrtve misli koja danas dominira svijetom, civilizacijom. U svijetu živog, stvari se razvijaju iznutra. Ako netko ima sijedu kosu, čak i ako je prije imao crnu kosu, nije je dobio time što ju je obojio u bijelo, već ju je dobio iznutra. Uzlazno i silazno razvija se iznutra, a tako je i sa živom mišlju. Ali danas ljudi sjede i samo žele razviti zaključke, samo žele osjetiti vanjsku logiku. Što je logika? - Logika je anatomija misli, a anatomija se proučava na leševima, i logika se proučava na lešu misli. Svakako je legitimno proučavati anatomiju na leševima. Proučavati logiku na leševima misli, jednako je legitimno! Ali onim što se proučava na lešu, nikada se ne može razumjeti život. To je ono što je važno, ono što je zaista važno, ako netko cijelom svojom dušom želi sudjelovati u onome što danas buja i prožima svijet. Uvijek se mora ukazivati na ovu stranu stvari, jer u interesu dobrog razvoja svijeta, u interesu dobrog razvoja čovjeka, moramo oživjeti mišljenje koje je postalo sjenovito. Taj proces pretvaranja mišljenja u sjenu, dosegao je vrhunac sredinom 19. stoljeća. Stoga je sredina 19. stoljeća bila upravo razdoblje u kojem su se dogodile one stvari koje su, rekao bih, najviše fascinirale čovječanstvo. Čak i ako te stvari same po sebi nisu sjajne, kada se postave na pravo mjesto, izgledaju sjajno.
Uzmimo kraj pedesetih. Pojavljuju se Darwinovo 'Podrijetlo vrsta', Karl Marxovi 'Primcipi političke ekonomije' i 'Psihofizika' Gustav Theodor Fechnera, u kojima se pokušava otkriti psihičko, duševno, putem vanjskog eksperimenta. Iste godine čovječanstvu je predstavljeno fascinantno otkriće Kirchhoffove i Bunsenove spektralne analize, koja je u određenom smislu, pokazala da gdje se god pogleda u kozmos, da se nalazi ista materijalnost. U određenom smislu, sredinom 19. stoljeća učinjeno je sve, kako bi se ljude uvjerilo da mišljenje mora ostati subjektivno, sjenovito, i ne smije se miješati u vanjski svijet, tako da se ne može ni zamisliti da postoji intelekt, nous, ili išta što živi u samom kozmosu.
To je ono što je drugu polovicu 19. stoljeća učinilo tako nefilozofskom, ali i u osnovi tako neaktivnom, i što je značilo da dok su ekonomski uvjeti postajali sve složeniji, u svjetsko gospodarstvo se širila svjetska trgovina, tako da je cijela Zemlja zapravo postala područje ekonomije, tako da upravo to sjenovito mišljenje nije moglo dokučiti sve nadmoćniju stvarnost. To je tragedija modernog doba. Ekonomski uvjeti postali su sve moćniji i sve brutalniji i brutalniji, ljudska misao ostala je u sjeni, a sjene više nisu mogle prodrijeti u ono što se događalo vani u brutalnoj ekonomskoj stvarnosti.
To je ono što čini našu trenutnu mizeriju. Ako osoba zaista vjeruje da je finije organizirana i da ima potrebu za duhovnim, onda bi mogla steći naviku da izdužuje lice, govori piskutavim glasom i priča o tome kako se čovjek mora uzdići iznad brutalne stvarnosti, jer se samo u mističnom može dokučiti duhovno. Mišljenje je postalo toliko profinjeno da mora pobjeći od stvarnosti, da odmah nestaje u svom sjenovitom postojanju ako pokuša prodrijeti u brutalnu stvarnost. Stvarnost se razvija prema instinktima ispod nje, koji se podižu i brutalno uništavaju. Vidimo kako nadute ideje misticizma i svjetonazora, i teozofija lebde iznad, a dolje se brutalno odvija život. To je nešto što se, za dobrobit čovječanstva, mora zaustaviti. Mišljenje mora biti oživljeno, a misao mora postati toliko moćna da se ne mora povlačiti od brutalne stvarnosti, već da u tu brutalnu stvarnost može uroniti, da može kao duh živjeti u toj brutalnoj stvarnosti; tada stvarnost više neće biti brutalna. To čovjek treba shvatiti.
Ono što se ne shvaća u svim mogućim smjerovima, jest da mišljenje, ako u njemu živi biće svijeta, ne može ništa drugo nego da svoju moć izlijeva na sve moguće. To je zapravo nešto što se podrazumijeva. Ali ovaj moderni način razmišljanja smatra svetogrđem, ako se nešto poput mišljenja dogodi, makar jednom, koje ne može drugačije, nego da povlači svoje konce prema raznim oblastima. Ono što bi danas život trebalo učiniti ozbiljnim, jest to što bismo trebali prepoznati: u našem mišljenju smo imali, i to s pravom, sjenovitu sliku; ali stiglo je doba koje mora unijeti život u ovu misaonu sjenovitu sliku, tako da vanjski fizički, osjetilni život može primiti svoj socijalni poticaj iz ovog misaonog života, iz ovog unutarnjeg duševnog života.
Želimo sutra više razgovarati o tome.