.- TRINAESTO PREDAVANJE, Dornach, 5. svibnja 1921.
Veza zemaljskog čovjeka i planetarnih sila. Znanje još u četvrtom post atlantskom razdoblju o pripadnosti 'Ja' razvoja Suncu; današnja potreba da se to znanje ponovno stekne. - Polaritet sunčevih i lunarnih sila u formiranju zemaljskog čovjeka. - Diferencijacija sila, koja se ogleda u procesu uzimanja hrane: djelovanje zemaljskih sila, okoliša, lunarnih i solarnih sila. Daljnja diferencijacija utjecaja planeta u astralnom tijelu: u 'gornjem čovjeku' osim Sunca djeluje Saturn, Jupiter i Mars, a u 'donjem čovjeku' osim Mjeseca djeluje Merkur i Venera. Konstelacije i zemaljsko rođenje.
Četvrta post atlantska epoha, u koju spada intelektualni razvoj čovječanstva, bila je vođena grčkim misterijima. Inicijalno su misteriji, koji su dani široj populaciji Bliskog istoka, europskog juga, bili ono što je dalo temelj ove intelektualne, ili duše uma. U tim misterijima, glavnu ulogu je igrala tajna čovjekova suživota sa Suncem. Iz opisa koje sam dao u svojoj 'Teozofiji' znamo kako 'Ja' sjaji unutar intelektualne ili duše uma čovjeka, koje onda, u određenom smislu, svoju punu unutarnju snagu treba postići kroz dušu svijesti. Ukoliko se čovjekovo 'Ja' trebalo probuditi tijekom doba intelektualne kulture, misteriji tog vremena morali su se baviti tajnama života Sunca i njegovim vezama upravo s onim što je čovjekovo 'Ja'. Iz moje prezentacije 'Zagonetki filozofije', također ćete znati kako su Grci svoje predodžbe, svoje koncepte, u vanjskom svijetu, percipirali na isti način na koji mi danas percipiramo boje, zvukove i tako dalje. Za Grke, ono što je živjelo u predodžbama, nije bilo nešto jednostavno stvoreno iznutra u duši, već nešto što se opaža u stvarima. U tom pogledu, Goethe je zasigurno imao nešto grčko u sebi, što je pokazao kada je čuo Schillera kako u poznatom razgovoru kaže da njegove predodžbe, odnosno ono konceptualno-idealno, nisu opažaji već ideja, a on je tada odgovorio da svoje ideje vidi pred sobom, baš kao što pred sobom ima vanjske opažaje.
Ovaj grčki način povezivanja s predodžbama, definitivno je imao veze s vrlo specifičnim osjećajem koji su Grci imali kada bi pogled usmjerili prema vanjskom svijetu. U onome što je sjalo pred njima kao sadržaj njihove predodžbe, posvuda su vidjeli izdanak života Sunca. Dok je Sunce ujutro izlazilo, osjetili su i porast života predodžbi u prostoru, a dok je Sunce zalazilo, osjetili su tonuće svijeta predodžbi. Razvoj naroda ne može se razumjeti ako se ne uzme u obzir ta promjena u životu duše.
To je nešto, dragi prijatelji, što su ljudi zapravo izgubili u svom duhovnom životu: sposobnost osjećanja s duhovnošću cijele svoje okoline. Danas čovjek vidi izlazak Sunca i ima osjećaj samo onoga s čim se tu susreće kao šarenu i svijetlu pojavu u zraku. I isto je kad vidi kako Sunce nestaje u večernjem sjaju. Grk je imao osjećaj da se ujutro svijet pojavljuje i donosi mu predodžbe, a navečer kada zalazi, da navečer dolazi svijet koji mu oduzima taj svijet predodžbi. Stoga je bio takav da se osjećao napušteno u tami noći. I kad je pogledao u nebo, koje vidimo kao plavo, za koje je imao isto ime kao i za tamu, zapravo je osjećao da je svijet ograničen onim što je izvan njegovog života predodžbi. Za njega je život predodžbi, kakav je dan čovjeku, završavao tamo, gdje je prostor smatrao ograničenim. Iznad ovog prostora, za njega su postojali drugi svjetovi misli, svjetovi misli bogova. I vidio ih je kao usko povezane s onim što je nazivao svjetlošću. Otkrivale su mu se u nekoj vrsti koncentriranog oblika u životu Sunca, dok su se inače od njega povlačile u prostranstvu tamnog svoda svijeta. Čovjek mora zaviriti u sasvim drugačiji svijet osjeta, ako želi razumjeti kako je, nakon što je ovaj način gledanja na stvari sa svom svojom unutarnjom vitalnošću neko vrijeme djelovao u razvoju svijeta čovjeka, u svojim najnaprednijim predstavnicima, osjećao da više ne može percipirati život Sunca u kozmičkom prostoru kao nešto što mu se duhovno obraća, i baš kao što je u ranim danima - to je posebno bio slučaj s najnaprednijim predstavnicima čovječanstva, s onima koji su se još uvijek obrazovali u grčkim misterijima - osjećao misterij na Golgoti kao iskupljenje, utoliko što mu je davao priliku da upali svijetlo u sebi. Svjetlo koje je prije istinski doživljavao kao božansko, sada je želio iskusiti, uzimajući svoju duševno-duhovnu ulogu u događajima misterija na Golgoti. Ne možete saznati što se zapravo dogodilo čovječanstvu tijekom tisućljeća, ako na te stvari gledate samo svojim intelektom. Mora se razmotriti transformacija ljudskog uma, života duše u cjelini. A mi, koji živimo od početka 15. stoljeća, u dobu razvoja duše svijesti, od te intelektualne duhovnosti koja je postojala u četvrtom post atlantskom razdoblju, imamo samo sjenu naše unutarnje aktivnosti intelekta. O tome sam ovdje raspravljao posljednjih nekoliko tjedana. Ali se opet moramo potruditi da shvatimo što je to bit intelekta, ova sjenovita bit intelekta može biti prožeta živom vizijom kozmosa. Upravo kroz modernu sjenovitu kulturu, čovjek je, u određenom smislu, prognan na Zemlju. Danas, posebno kada dopusti da ga zarazi sve veća i veća, čisto znanstvena kultura, on zapravo uzima u obzir samo ono što mu Zemlja daje. On nema pojma da cijelo njegovo biće ne pripada samo Zemlji, već da cijelo njegovo biće pripada izvanzemaljskom kozmosu. I to je ono što čovjek mora ponovno steći, to znanje o svojoj povezanosti s izvanzemaljskim kozmosom.
Danas formiramo svoje koncepte, predodžbe, jednostavno polazeći od zemaljskog života i konstruirajući cijeli kozmos na temelju ovog zemaljskog života. Ali ono što tada imamo kao svjetonazor, nije puno drugačije od prijenosa zemaljskih uvjeta u izvanzemaljske uvjete. I tako je došlo do toga, da je iz veličanstvenih dostignuća moderne prirodne znanosti, sa spektralnom analizom i drugim rezultatima, formiran pogled na Sunce koji je zapravo potpuno modeliran prema zemaljskim uvjetima. Čovjek dobiva predodžbu o tome kako izgleda svijetleće plinovito tijelo. I onda prenosi taj pogled na svijetleće plinovito tijelo, na ono što u kozmosu vidimo kao Sunce. Zauzvrat, kako bismo došli do uvida u Sunce, moramo naučiti primjenjivati duhovno znanstvene principe. Ovo Sunce, za koje fizičar vjeruje, ako bi izašao u kozmos, da bi mu se predstavilo kao svijetleća kugla plina; ovo Sunce, iako na svoj način reflektira kozmičku svjetlost natrag k nama, baš kao što je i prima, jest potpuno duhovno biće, i nemamo posla s fizičkom suštinom koja lebdi gore negdje u kozmosu, već s potpuno duhovnim bićem. I Grk je bio u pravu kada je shvatio da ono što mu je zračilo Sunce, mora biti povezano s razvojem njegova 'Ja', utoliko što je taj razvoj 'Ja' vezan za prirodu predodžbi intelekta. U sunčevoj svjetlosti Grk je vidio ono što rasplamsava njegovo 'Ja' u njemu. Dakle, treba reći: Grci su još uvijek imali taj osjećaj duhovnosti kozmosa. Biće Sunca je u biti vidio kao biće povezano s 'Ja'. Ono čega čovjek postaje svjestan kada sebi kaže 'Ja', sila koja u njemu djeluje kako bi sebi mogao reći 'Ja', i osjećao se primoranim obraćati Suncu kao što se obraća svome 'Ja', osjećati prema Suncu ono što je osjećao prema svom 'Ja'.
'Ja' i Sunce, odnose se kao unutrašnjost i vanjština. Ono što kruži prostorom poput Sunca je 'Ja' svijeta. Ono što živi u meni je 'Ja' čovjeka. Moglo bi se reći: taj osjećaj mogu shvatiti samo oni ljudi koji malo dublje osjećaju s cijelom prirodom. Ono što zapravo leži u osnovi ovoga već je izblijedjelo, ali u čovjeku danas još uvijek postoji onaj život koji u određenom smislu doživljava izlazak Sunca u proljeće, koji još uvijek može doživjeti sunčevu zraku kao nešto duhovno i koji osjeća kako 'Ja' oživljava dok sunčeva zraka Zemlju obasjava većim intenzitetom. Ali to je, rekao bih, zadnji osjećaj koji u ovom vanjskom obliku sada blijedi u čovječanstvu, koji nestaje unutar apstraktnog, sjenovitog intelekta, koji je postupno preuzeo cijeli naš civilizirani život. Ali zauzvrat, moramo prodrijeti kako bismo prepoznali nešto od veze između čovječanstva i izvanzemaljske egzistencije. I u tom smislu, danas bih želio istaknuti nekoliko stvari.
Sakupljajući sve što nalazite razasuto na raznim mjestima u našoj duhovno znanstvenoj literaturi, u prvom redu ćemo moći shvatiti vezu između Sunca i 'Ja', te ćemo moći prepoznati značajan kontrast koji postoji između sila koje zrače sa Sunca na Zemlju, i onih sila koje djeluju na Zemlju u onome što nazivamo Mjesecom. Sunce i Mjesec su, u određenom pogledu, potpuna suprotnost jedno drugome. Jedno prema drugom su polarni. Ako Sunce proučavamo sredstvima znanosti duha, Sunce nam zrači sve što nas oblikuje u nositelja našeg 'Ja'. Zračenju Sunca dugujemo ono što nam zapravo daje naš ljudski oblik, što ljudski oblik čini slikom 'Ja'. Sve što u čovjeku djeluje izvana, što izvana određuje njegov oblik, što određuje njegov oblik čak i tijekom embrionalnog razvoja, to je učinak Sunca. Kada se ljudski embrij formira u majčinoj utrobi, ono što je prisutno nije samo ono o čemu sanja moderna znanost, da sile koje oblikuju ljudsko biće proizlaze iz oplođene majke; ne, ljudski embrij jednostavno počiva u majčinoj utrobi. Ono što mu daje oblik su sile Sunca. Međutim, ove solarne sile moramo povezati sa suprotstavljenim lunarnim silama. Lunarne sile su u prvom redu, ono što je važno za donjeg, metaboličkog čovjeka, kao unutarnji utjecaj. Tako da možemo reći, ako shematski nacrtamo: sunčeve sile su ono što oblikuje ljude izvana. Ono što se iznutra formira u čovjekovu metabolizmu, su centralno zračeće lunarne sile koje se u njemu uspostavljaju.
To ne proturječi činjenici da te lunarne sile pomažu u oblikovanju ljudskog lica, naprimjer. One formiraju ljudsko lice, jer ono što djeluje iz središta u nižem, metaboličkom čovjeku, ima svojevrsni vanjski privlačni učinak na strukturu ljudskog lica; lunarne sile imaju diferencirajući učinak na formiranje ljudskog lica, ali se zbrajaju sa solarnim silama, dok djeluju protiv solarnih sila od iznutra ljudskog bića. Stoga, organizam ljudske reprodukcije također ovisi o lunarnim silama, koje daju oblik. Ali ono što se reproducira, ovisi o silama Sunca. Čovjek je, cijelim svojim bićem, uhvaćen između lunarnih i solarnih sila.
Međutim, ako sada tražimo lunarne sile unutar čovjeka, unutar metabolizma čovjeka, moramo razlikovati te lunarne sile u metabolizmu od sila koje imaju svoje podrijetlo u samom metabolizmu. Sile Mjeseca igraju ulogu u metabolizmu, ali metabolizam ima svoje vlastite sile. A te vlastite sile su zemaljske sile. Dakle, možemo reći, da kada sile koje leže u supstancama njegove hrane, sile koje leže, recimo, u povrću ili drugim namirnicama, djeluju u čovjeku, te sile u njemu djeluju same kroz sebe. Djeluju kao zemaljske sile. Metabolizam je u prvom redu rezultat djelovanja zemaljskih sila; ali na ove zemaljske sile djeluju lunarne sile. Kad bi čovjek imao samo svoj metabolizam i njegove sile u sebi, kad bi, u određenom smislu, tvari u njegovoj hrani nastavile samo s vlastitim silama nakon što su apsorbirane, tada bi čovjek bio jedan kaos svih mogućih sila. Činjenica da te sile neprestano rade na obnovi čovjeka iznutra, uopće ne ovisi o Zemlji; ovisi o Mjesecu koji je dodan Zemlji. Iznutra, čovjeka oblikuje Mjesec; izvana čovjeka oblikuje Sunce. I kako se sunčeve zrake ponovno apsorbiraju kroz oko u organizam čovjekove glave, one također imaju unutarnji učinak; ali i dalje djeluju izvana.
Tako nalazimo, s jedne strane, kako čovjek u razvoju svog 'Ja', ovisi o utjecaju Sunca, kako bez Sunca ne bi mogao biti 'Ja' koji čvrsto živi na Zemlji; i kako ne bi bilo ljudske rase, ni reprodukcije, da Mjesec nije Zemljin pratilac. Može se reći: Sunce je ono što čovjeka učvršćuje kao osobnost, kao individuu, na Zemlji. Mjesec je ono što priziva čovječanstvo u svoj njegovoj raznolikosti, u cijelom njegovom razvoju, na Zemlju. Ljudska rasa kao fizički slijed generacija, rezultat je lunarnih sila koje je stimuliraju. Čovjek kao jedinstveno biće, kao individualnost, rezultat je solarnih sila. I stoga ako želimo proučavati čovjeka i ljudsku rasu, onda ne možemo proučavati samo uvjete na Zemlji. Uzalud geolozi pokušavaju shvatiti uvjete na Zemlji i iz toga razumjeti čovječanstvo; uzalud istražuju ostatke zemaljskih sila kako bi iz toga razumjeli čovječanstvo. Čovjek izvorno nije stvoren na Zemlji. Čovjek je oblikovan unutar kozmosa; čovjek je proizvod zvjezdanog svijeta, prije svega Sunca i Mjeseca. Iz Zemlje dolaze samo one sile koje su inherentne samoj materiji, a koje su aktivne izvan čovjeka, i zatim svoju aktivnost nastavljaju kada uđu u čovjeka kroz jelo i piće; ali tamo ih prima izvanzemaljsko.
Ono što se događa u čovjeku nipošto nije samo zemaljski događaj, već nešto o čemu se brine zvjezdani svijet. Čovjek, pak, mora doći do te spoznaje. A ako čovjeka dalje pogledamo, možemo uzeti u obzir: on je prije svega fizičko tijelo. Ovo fizičko tijelo apsorbira vanjsku hranu. U ovom fizičkom tijelu sile dalje nastavljaju svoju moć. Ali fizičko tijelo napada astralno tijelo, a u astralnom tijelu je aktivan lunarni utjecaj, kao što sam opisao. Na ovo astralno tijelo djeluje i utjecaj Sunca. Sunce i Mjesec prolaze kroz astralno tijelo, vršeći svoju moć, a astralno tijelo se izražava na način koji sam upravo opisao. Etersko tijelo se nalazi u sredini između fizičkog tijela i astralnog tijela.
Ako se proučavaju sile koje proizlaze iz hrane, one prvo postaju aktivne u fizičkom tijelu, a zatim ih apsorbira astralno tijelo, koje u sebi ima utjecaj Sunca i Mjeseca, kao što sam upravo opisao. Ali između toga postoji nešto drugo, ono što je aktivno u eterskom tijelu. To ne dolazi sa Zemlje, dolazi s cijele periferije kozmosa. Ako Zemlju promatramo u odnosu na čovječanstvo, s njezinim proizvodima, s onim tvarima koje postoje kao čvrste, tekuće i plinovite komponente, čovječanstvo ih apsorbira i obrađuje unutar sebe prema silama Sunca i Mjeseca. Ali u čovjeku djeluju i sile, koje zrače sa svih strana kozmosa. Sile koje djeluju u hrani dolaze iz Zemlje. Ali prema njemu zrače sile sa svih strana kozmosa: to su eterske sile. Te eterske sile također zahvaćaju hranu, ali na mnogo više ujednačen način, i transformiraju je tako da je učine da može održavati život, da od nje naprave nešto što također može iznutra iskusiti etersko kao takvo, svjetlost i toplinu. Dakle, možemo reći: čovjek je kroz svoje fizičko tijelo dodijeljen Zemlji, kroz svoje etersko tijelo cijeloj periferiji, kroz svoje astralno tijelo, prije svega je dodijeljen Mjesecu i Suncu u njihovim učincima. Ali ti učinci, koji su sadržani u astralnom tijelu kao sunčevi i mjesečevi učinci, zauzvrat su modificirani, toliko modificirani da postoji ogromna razlika između onih učinaka koji se vrše na višeg čovjeka i onih koji se vrše na nižeg čovjeka.
Nazovimo danas 'gornjim čovjekom' onoga kroz kojeg, takoreći, cirkulira krvotok koji ide prema gore, prema glavi; 'nižim čovjekom' nazovimo onoga što leži dolje od srca. Ako čovjeka promatramo na ovaj način, prvo u čovjeku imamo gornji dio, koji obuhvaća njegovu glavu, i ono što, takoreći, organski pripada glavi. To je u njegovu obliku uglavnom ovisno, o utjecaju Sunca. To se također prvo razvija u embrionalnoj fazi. Sunčevi utjecaji imaju vrlo poseban učinak na organizam već kod embrija, ali ti se učinci nastavljaju i kada se čovjek rodi, kada je fizički prisutan u životu između rođenja i smrti. A ono što se nalazi u ovom području čovjeka, rekao bih, iznad srca, trebalo bi preciznije reći u odnosu na cirkulaciju krvi, ono što se nalazi iznad srca modificirano je u odnosu na astralne učinke od Saturna, Jupitera i Marsa (vidi ilustraciju ispod).
Saturn ima sile koje razvija - ako ga gledamo prema kopernikanskom svjetonazoru - u svojoj orbiti oko Sunca i koje šalje na Zemlju; on posjeduje one sile koje su zapravo aktivne u cijelom astralnom tijelu, posebno u onom dijelu koji pripada ovom višem čovjeku. Saturn ima sile koje zrače u ovo astralno tijelo. I zračenjem kroz astralno tijelo i oživljavanjem istog, one na njega djeluju na takav način, da o njima na vrlo bitan način ovisi stupanj u kojem astralno tijelo uspostavlja ispravan odnos s fizičkim tijelom čovjeka. Ako, naprimjer, osoba na može pravilno spavati, ako njeno astralno tijelo ne želi pravilno napustiti etersko tijelo i fizičko tijelo, ako nakon buđenja ne želi pravilno ući, ako se na bilo koji drugi način ne integrira pravilno u fizičko tijelo, onda je to učinak, nepravilan učinak Saturnovih sila. Saturn je u biti kozmičko tijelo koje, posredno preko čovjekove glave, uspostavlja ispravan odnos između astralnog tijela i čovjekova fizičkog tijela te eterskog tijela. Na taj način, Saturnove sile s druge strane, osiguravaju odnos astralnog tijela prema 'Ja', jer je Saturn povezan s utjecajem Sunca. Na takav je način povezan s utjecajem Sunca, da se to u prostornom i vremenskom smislu izražava činjenicom da Saturn napravi svoj krug oko Sunca, kao što znate, za trideset godina.
Taj odnos Saturna prema Suncu izražava se u čovjeku činjenicom da, prvo, 'Ja' dolazi u odgovarajući odnos prema astralnom tijelu, ali posebno činjenicom da je astralno tijelo ispravno integrirano u cijelu čovjekovu organizaciju. Dakle, možemo reći da Saturn ima svoj odnos s gornjim dijelom čitavog astralnog tijela. Ovaj odnos je svakako bio nešto važno za ljude u davna vremena. Čak i u egipatsko-kaldejskom razdoblju, ako bismo se vratili u 3. ili 4. tisućljeće prije misterija na Golgoti, otkrili bismo da je među učiteljima, među mudracima u misterijima, svaka osoba bila prosuđivana prema tome kakav je odnos odredila prema Saturnu kroz svoj dan rođenja; jer se prilično precizno znalo da ako je osoba rođena pod ovom ili onom konstelacijom Saturna, to je osoba koja može pravilno koristiti svoje astralno tijelo u fizičkom tijelu, ili ga može koristiti manje pravilno. Znanje o takvim stvarima igralo je važnu ulogu u davna vremena. Ali napredovanje čovjekova razvoja u našem dobu, koji je započeo početkom 15. stoljeća, temelji se upravo na oslobađanju od onoga što djeluje u nama.
Dragi moji prijatelji, nemojte ovo pogrešno shvatiti. To ne znači da Saturn danas ne djeluje u nama. On u nama djeluje baš kao što je djelovao u davna vremena; samo se moramo osloboditi toga. A znate li u čemu se sastoji taj ispravan način oslobađanja od utjecaja Saturna? Najgori način da se oslobodite utjecaja Saturna jest slijediti sjenoviti intelekt našeg doba. Jednostavno dopuštaš da učinci Saturna bjesne u tebi, učinci Saturna se kreću naprijed-natrag i pretvaraju te u ono što u našem dobu nazivamo nervoznom osobom. Nervoza osobe se u biti temelji na činjenici da njezino astralno tijelo nije pravilno integrirano u cijelo njeno fizičko biće. To je osnova nervoze našeg doba. A ono do čega čovjeka treba dovesti jest: težnja za stvarnom percepcijom, težnja za imaginacijom. Ako čovjek ustraje u apstraktnim idejama, postajat će sve nervozniji, jer zapravo izrasta iz aktivnosti Saturna, ali to je još uvijek u njemu, puca u njemu naprijed-natrag i kida astralno tijelo iz njegovih živaca i stoga čovjeka čini nervoznim. Nervoznost našeg doba mora se kozmički prepoznati kao posljedica Saturna.
Kao što Saturn ima veze s gornjim dijelom cijelog astralnog tijela, utoliko što je to astralno tijelo povezano s cijelim organizmom putem živčanog sustava, Jupiter ima veze s čovjekovim mišljenjem (vidi ilustraciju ispod).
Ovo čovjekovo mišljenje, također je na određeni način zasnovano na djelomičnoj aktivnosti astralnog tijela. Želim reći da je manji dio astralnog tijela aktivan u mišljenju, nego u snabdijevanju cijelog čovjeka putem astralnog tijela. Ono što djeluje u našem astralnom tijelu i u prvom redu jača naše mišljenje jest učinak Jupitera. Jupiterov utjecaj prvenstveno se odnosi na astralnu organizaciju čovjekovog mozga.
Vidite, učinci Saturna zapravo se protežu na cijeli čovjekov život, i cijeli ovaj čovjekov život započinje u naša prva tri desetljeća života. Kako se razvijamo u svom astralnom tijelu - sve dok smo u razdoblju rasta, a to razdoblje zapravo završava tek nakon tridesete godine - o tome ovisi cijeli naš život i naše zdravlje. Stoga Saturnu treba trideset godina da obiđe Sunce. To je u potpunosti prilagođeno čovjeku.
Ono što se u nama razvija kao mišljenje ima veze s prvih dvanaest godina života. Ono što kruži vani u orbiti, nije bez odnosa s čovjekom.
Kao što Jupiter ima veze s mišljenjem, Mars ima veze s onim što je jezik. Mars ima veze s govorom.
Saturn - gornji dio cijelog astralnog tijela
Jupiter - mišljenje
Mars - govor
Mars, vidite, izvlači, takoreći, manji dio astralnog tijela od onog koji je relevantan za mišljenje, iz njegove ukupne organizacije u ostatku čovjeka. I ovisi o utjecaju Marsa u nama, da se mogu razviti sile koje se zatim prelijevaju u govor. Kratki orbitalni period Marsa, također je presudan za to. Ljudi uče prve glasove govora, u vremenu koje je otprilike jednako polovici orbitalnog perioda Marsa.
Uzlazni i silazni razvoj! Vidimo da je cijeli ovaj razvoj, ukoliko je povezan s područjem čovjekove glave, povezan sa silama Saturna, Jupitera i Marsa.
Ovim smo dali vanjske planete u njihovoj kontinuiranoj aktivnosti unutar čovjekova astralnog tijela. Dok je Sunce više povezano s 'Ja', ova tri nebeska tijela: Saturn, Jupiter i Mars, imaju veze s razvojem onoga što je vezano za astralno tijelo, govor, mišljenje, i cjelokupno ponašanje čovjekove duše u ljudskom organizmu. Zatim imamo Sunce, što ima veze s istinskim 'Ja'. A onda imamo one planete koje nazivamo i unutarnjima, one planete koji su bliže Zemlji nego Suncu, one planete koji se nalaze između Zemlje i Sunca, dok su ostali planeti, Saturn, Jupiter, Mars, okrenuti od Zemlje prema Suncu. Kada razmatramo ove unutarnje planete, također počinjemo razmatrati odnos njihovih sila prema čovjeku. Prvo pogledajmo Merkur.
Merkur, rekao bih, ima svoje točke napada slično Mjesecu, više unutar čovjeka, samo što djeluje izvana na ljudsko lice; ali već djeluje u onom dijelu čovjeka koji se nalazi ispod područja srca. Tamo on djeluje sa svojim moćima, tako što iznutra preuzima ljudsku organizaciju i odatle zrači svoje moći. I tamo on djeluje na način da je prvenstveno taj koji posreduje aktivnost astralnog tijela u cjelokupnoj respiratornoj i krvožilnoj aktivnosti čovjeka. On je posrednik između astralnog tijela i ritmičkih procesa u čovjeku. Dakle možemo reći: njegove sile osiguravaju posredovanje onog astralnog s ritmičkom aktivnošću čovjeka (vidi prezentaciju ispod). Na taj način, sile Merkura, slično silama Mjeseca, također interveniraju u cjelokupnom metabolizmu čovjeka, ali samo u mjeri u kojoj je metabolizam podložan ritmu i reagira na ritmičku aktivnost.
Onda imamo Veneru. Venera je ono što je prvenstveno aktivno u čovjekovu eterskom tijelu, ono što je aktivno u čovjekovu eterskom tijelu iz kozmosa: aktivnost čovjekovog eterskog tijela.
A onda imamo Mjesec. Već smo pričali o njemu. To je u čovjeku ono što je polarna suprotnost solarnim silama, i što iznutra transformira materiju u ono živo, te je stoga također povezano s reprodukcijom. Mjesec je stoga, u najširem smislu, stimulator i unutarnje reprodukcije i prokreativnog procesa reprodukcije.
Saturn - gornji dio od cijelog astralnog tijela
Jupiter - mišljenje
Mars - govor
Sunce - 'Ja'
Merkur - posredovanje astrala s ritmičkom čovjekovom aktivnošću
Venera - aktivnost čovjekova eterskog tijela
Mjesec - stimulator reprodukcije
Sada razmislite o tome da vam se ono što se zapravo događa u čovjeku pojavljuje u njegovoj ovisnosti o okolnom kozmosu. S jedne strane, čovjek je svojim fizičkim tijelom vezan za zemaljske sile, a s druge strane, svojim eterskim tijelom vezan je za cijelu kozmičku sferu. Međutim, diferencijacija se u njemu odvija na način koji sam ovdje opisao, a budući da diferencijacija prvenstveno dolazi iz njegovog astralnog tijela, sile Saturna, Jupitera, Marsa, Merkura, Venere i Mjeseca uključene su u ovo astralno tijelo. Sunce tada u njemu djeluje neizravno kroz 'Ja'. Uzmite u obzir da je, budući da je čovjek integriran u kozmos, jedna stvar stoji li čovjek na nekoj točki na Zemlji i, recimo, Jupiter sja na nebu, ili stoji li čovjek na Zemlji i Jupiter je prekriven Zemljom. U jednom slučaju učinci na čovjeka su izravni, u drugom slučaju učinci su takvi da Zemlja intervenira. To čini značajnu razliku. Jupiter je, rekli smo, povezan s mišljenjem. Pretpostavimo da tamo gdje je čovjekov organ mišljenja u svom poželjnom razvoju, tamo čovjek doživljava, odmah nakon rođenja, od samog rođenja, da ga Jupiter obasjava svojom moći. Čovjek prima izravan učinak Jupitera. Njegov mozak se posebno restrukturira u organ za mišljenje; stječe određenu sposobnost mišljenja. Pretpostavimo da čovjek provodi te godine na način da je Jupiter s druge strane, tako da Zemlja ometa učinke Jupitera: njegov mozak je malo strukturiran za mišljenje. Ako, s druge strane, Zemlja sa svojim supstancama i silama djeluje u njemu, i sve što dolazi od supstanci Zemlje možda se transformira, recimo, utjecajima Mjeseca, koji su još uvijek prisutni na određeni način, tada čovjek postaje prigušeni sanjar, prigušeno svjesno biće; mišljenje pada u drugi plan. Između su sve vrste stupnjeva. Pretpostavimo da čovjek u sebi iz svoje prethodne inkarnacije ima takve moći koje predodređuju da se njegovo mišljenje posebno razvije u zemaljskom životu u koji sada treba ući; zatim se sprema sići na Zemlju. Budući da Jupiter ima svoj specifični orbitalni period, on bira vrijeme kad će se pojaviti na Zemlji, kada će se roditi na Zemlji, tako da Jupiter šalje svoje zrake izravno.
Na taj način, konstelacija zvijezda daje to u što čovjek dopušta sebi da se rodi, prema uvjetima svojih prethodnih života.
U ovom dobu svijesti, čovjek se, međutim, mora sve više oslobađati od onoga što se tu otkriva. Ali radi se o tome da se on na pravi način oslobodi od nečega poput onoga što sam naznačio u vezi s utjecajima Saturna: da pokuša prijeći s pukog sjenovitog intelektualnog razvoja na slikoviti, ilustrativni razvoj. Ono što razvijamo iz znanosti duha na način koji sam opisao u 'Kako se stječe uvid u više svjetove?', istovremeno je i uputa čovjeku da na ispravan način postane neovisan o kozmičkim silama koje ipak djeluju u njemu.
Dopuštajući sebi da se rodi, čovjek živi na Zemlji, prema konstelaciji zvijezda. Ali mora se opremiti moćima koje će ga učiniti potpuno neovisnim od ovih konstelacija.
Vidite, naša civilizacija se mora vratiti takvim uvidima u vezu između čovjeka i izvanzemaljskog kozmosa. Čovjek mora ponovno osjećati na način da zna: u mojoj organizaciji ne djeluju samo uobičajene nasljedne sile koje prepoznaje moderna znanost. S obzirom na stvarne činjenice, naprimjer, čista je besmislica vjerovati da unutar organizacije ženskog organizma leže te sile koje se potom nasljeđuju - to je tako mračna, mistična predodžba, to nasljeđivanje - koje se zatim nasljeđuju na takav način da tvore srce, jetru i tako dalje. U ljudskom organizmu ne bi bilo srca da Sunce nije ugradilo ovo srce, naime iz glave, i u ljudskom organizmu ne bi bilo jetre da Venera u njega nije ugradila ovu jetru. I tako je s pojedinačnim organima čovjeka. Definitivno su povezani s onim što je izvanzemaljsko. Sile Jupitera djeluju u ljudskom mozgu. Sile Saturna djeluju u cijeloj čovjekovoj konstituciji, utoliko što je on organizirao svoje astralno tijelo, bilo zdravo ili bolesno, u svoju fizičku organizaciju. Čovjek uči govoriti jer sile Marsa djeluju u njemu, i sile Marsa se manifestiraju u govoru.
To su stvari koje čovječanstvo mora ponovno shvatiti. Čovjek, pak, mora znati da se njegova bit ne može objasniti znanošću koja obuhvaća samo zemaljske stvari. Zatim ćete također moći naučiti o povezanosti ljudi i Zemlje. Jer ni jedna druga bića koja žive oko ljudi, nisu samo zemaljska bića. Zemaljska bića su u prvom redu samo minerali. Ali promjene su se dogodile i s mineralima, što je pak ovisilo o silama zemljine okoline. Dakle, svi naši metali, ukoliko kristaliziraju, postoje u svojim oblicima jer su na određeni način ovisni o izvanzemaljskim silama, jer su nastali kada Zemlja još nije bila intenzivno razvila svoje sile, već su na Zemlji još uvijek bile aktivne izvanzemaljske sile. Iscjeljujuće moći minerala, posebno metala, povezane su s načinom na koji su ti metali nastali unutar Zemlje, ali djelovanjem izvanzemaljskih sila.
Ako se vratimo unatrag u post atlantsku evoluciju, vidimo kako je, u ranim danima kada je drevna indijska kultura cvjetala, čovjek bio biće koje se osjećalo dijelom cijelog kozmosa, građaninom cijelog kozmosa. Čak i ako još nije razvio one moći na koje je čovječanstvo danas toliko ponosno, bio je ljudsko biće u pravom smislu te riječi. Onda je čovjek viši ili manje bio odvođen od izvanzemaljski sila. Ali još uvijek vidimo kroz cijelo kaldejsko razdoblje i u ranom grčkom razdoblju kako je čovjek barem gledao u Sunce. On je još uvijek, u određenom smislu, bio neka vrsta vodozemca koji je bio sretan kada bi primio sunčeve zrake i više se nije morao zakopati u tamu Zemlje. Čovjek je postao vodozemac. Sada čovjek, vjerujući da je povezan samo sa zemaljskim silama, nije čak ni krtica; on je zapravo glista koja najviše percipira kada mu se vraća ono što je prvo ispušteno u kozmos sa Zemlje, kišnica. To je jedino što ljudi još uvijek percipiraju od izvanzemaljskih sila. Ali i gliste to primjećuju - mogli ste to vidjeti jutros kad ste hodali ulicama! U svom materijalizmu, čovjek je danas u biti postao kišna glista. Mora prevladati ovo stvorenje gliste. Ali to može učiniti samo ako se razvije do točke u kojoj prepoznaje svoju vezu s izvanzemaljskim kozmosom.
Dakle, dragi moji prijatelji, poanta je da iz naše civilizacije moramo prevladati ovo 'stvorenje gliste' i doći u novu duhovnost.