.- ČETRNAESTO PREDAVANJE, Dornach, 13. svibnja 1921.
Materijalistička znanost i znanost duha kao duhovno-kozmički događaji između izlaska i povratka Mjeseca. Duhovnost prirodne znanosti mogla bi stvoriti novo prirodno kraljevstvo između minerala i biljaka, u obliku sjenovitih, živih stvorenja pauka koja bi okružila Zemlju poput mreže tijekom njenog ponovnog ujedinjenja s egzistencijom Mjeseca; čovjek bi time bio odsječen od života i duhovnosti svijeta. - Njegovanje znanosti duha omogućuje dolazak duhovnih bića s drugih planeta koja od kraja 19. stoljeća teže doseći Zemlju; njihov je učinak moguć samo kroz način mišljenja koji također zahvaća žive i duševne stvari. - Put do te transformacije: sjedinjenje jasnog mišljenja s umjetničkom intuicijom u znanosti koja istodobno postaje umjetnost. Goetheova teorija metamorfoze; njegov hvalospjev prirodi; Nietzscheova slika doline smrti.
Možda su predavanja koja sam ovdje održao o prirodi boja, i predavanje koje je prethodilo ovim predavanjima o bojama prošlog četvrtka, pokazala kako se prirodi čovjeka može pristupiti samo promatrajući ga u vezi s cijelim kozmosom. Ali do toga moramo doći, ako se o prirodi čovjeka zapitamo, gledajući sa Zemlje prema onome što je izvanzemaljsko. To zahtijeva cijelo naše vrijeme. Vidjeli smo kako je čovjekom intelekt postajao sve više sjenovit, kako, upravo zbog događaja 19. stoljeća, više nije ukorijenjen u stvarnosti.
Sve nam to pokazuje da čovjek apsolutno mora razmišljati, o unošenju novih impulsa u svoj duhovni život. To će nam sada postati posebno jasno, jer danas želimo predočiti relevantne, upečatljive kozmičke događaje koji su već razmotreni s određenih gledišta.
Sjećate se, a vjerojatno i znate iz moje knjige 'Tajna znanost', da je jedan od velikih događaja koji su odigrali ulogu u evoluciji Zemlje, bio odvajanje Mjeseca od Zemlje. Ono što nam danas iz kozmosa sja kao Mjesec, nekada je bilo povezano sa Zemljom, odvojio se od Zemlje i kruži na određenoj udaljenosti kao njezin susjedni planet.
Znamo kakve su duboke promjene u cjelokupnom razvoju čovječanstva povezane s ovim odlaskom Mjeseca od Zemlje. Znate, moramo se vratiti daleko u prošlost, iza atlantske plime, ako želimo doći do vremena kada je Mjesec napustio samu Zemlju.
Danas ćemo razmotriti samo ono što je na Zemlji izašlo na vidjelo u vezi s čovjekom i bićima prirode koja ga okružuju, kao rezultat odvajanja Mjeseca od Zemlje. Vidjeli smo da minerali različitih boja, odnosno obojena mineralna tijela, zapravo izvode svoje boju, svoju šarolikost, iz ovog odnosa Mjeseca i Zemlje. To će nas dovesti u poziciju da ove kozmičke događaje povežemo s umjetničkim razumijevanjem egzistencije. Ali postoje i druge važne, vrlo značajne, stvari povezane s ovim. Čovjek je svoje biće donio iz prethodnih metamorfoza zemaljske egzistencije, od bića Saturna, Sunca i Mjeseca; i dok se razvijao kao biće Saturna, Sunca i Mjeseca, u njegovom okruženju još uvijek nije bilo mineralnog carstva. Mineralno carstvo, sve što je mineralno, pojavilo se tek za vrijeme Zemlje. I tako je ono što nazivamo mineralnom materijom, u čovjeka bilo uvučeno tijekom zemaljskog razdoblja. U starim vremenima Saturna, Sunca i Mjeseca, čovjek u sebi nije imao ništa mineralno. Niti je još bio biće koje je ovisilo o provođenju svoje egzistencije na Zemlji, već je čovjek bio biće koje je, po svojoj konstituciji, već pripadalo cijelom kozmosu. Prije nego što se Mjesec povukao sa Zemlje, i prije nego što se mineral u svojoj obojanosti razvio unutar Zemlje, čovjek zapravo još nije bio prikladan za Zemlju. Ali to se može ovako izraziti: definitivno je bilo pitanje za duhovna bića koja su vodila razvoj Zemlje, što bi se trebalo dogoditi s čovjekom: treba li biti smješten na Zemlju ili bi svoje postojanje trebao provesti izvan Zemlje? - I moglo bi se nazvati odlukom bića koja upravljaju evolucijom čovječanstva, to da se Mjesec odvojio, ali time se promijenila cijela Zemlja i s njom čovječanstvo. Odvajanjem ove grube lunarne materije, čovjek je došao do organizacije koja mu je omogućila da postane Zemljanin. Kroz ovaj događaj, ljudi su postali zemaljski ljudi, kroz izlazak Mjeseca i integraciju mineralnog carstva u Zemlju. Tako je čovjek u biti, stekao svoju zemaljsku težinu. Ali da nije primio ovu zemaljsku težinu, nikada ne bi postao biće sposobno za slobodu. U određenom smislu, prije nije bio prava osobnost. Postao je osobnost, jer su se ujedinile sile koje su trebale oblikovati njegovo tijelo. I to su učinile kroz izlazak Mjeseca i kroz uključivanje mineralnog carstva. Čovjek je tako postao osobnost i time dostupan slobodi.
Ovaj razvoj čovjeka na Zemlji po odlasku Mjeseca, prošao je kroz razne faze. I može se reći: sve dok se ništa drugo nije dogodilo osim što je Mjesec napustio Zemlju, čovjek je neprestano imao mogućnost imati stare vidovite slike iz cijelog svog organizma, iz svog tjelesnog i duševnog bića.
Ova sposobnost imanja slika drevne vidovitosti, izlaskom Mjeseca nije čovjeku oduzeta. Ljudi su svijet vidjeli u slikama, kao što smo često opisivali. Da se ništa drugo nije dogodilo, ljudi bi i danas živjeli u ovom svijetu slika. Ali znamo da je razvoj dalje napredovao. Čovjek nije ostao takav, da je vezan samo za Zemlju. U određenom smislu, čovječanstvo je prisiljeno nazadovati, a to nazadovanje je zapravo doseglo vrhunac u 19. stoljeću. Više sam to puta okarakterizirao na nedavnim predavanjima. Ali čak i u davna vremena, događalo se da je čovjek, iako je postao vezan za Zemlju kao biće metabolizma, u određenom smislu bio osposobljen za kozmičku egzistenciju kao čovjek glave, moglo bi se reći. Čovjek je razvio svoj intelekt. Slike drevne vidovitosti zgušnjavale su se u ovom intelektu sve do 4. stoljeća poslije Krista. Tek tada, a posebno od 15. stoljeća, čovjekov intelekt postajao je sve više i više sjenovit. Ovaj čovjekov intelekt, iako je u čovjeku sasvim duhovan, sam nema stvarnost; ima samo nešto što je u biti slika. Ako ljudi danas misle samo svojim intelektom, te misli nisu utemeljene u stvarnosti. Te misli imaju samo sjenovitu egzistenciju. I sve više i više, čovjekove se misli kreću u sjenovitoj egzistenciji. I to je postalo najizraženije u 19. stoljeću. I danas ljudima potpuno nedostaje osjećaj za stvarnost. Čovjek živi u duhovnom elementu, ali je materijalist. Svojim duhovnim mislima, koje su samo sjenovite misli, misli samo o materijalnoj egzistenciji.
Tako se dogodilo to drugo iskustvo. Čovjek je ponovno postao duhovniji; ali ono što mu je materija prije davala u smislu duhovnog sadržaja, to ga više ne prožima. Postao je duhovniji, ali kroz svoju duhovnost razmišlja samo o materijalnom.
Sada, znate da će se Mjesec jednog dana ponovno ujediniti sa Zemljom. Trenutak kada će se Mjesec ponovno ujediniti sa Zemljom, astronomi i geolozi koji žive u apstrakciji, odlažu za mnogo tisuća godina; ali to je samo zabluda. U stvarnosti, ne stojimo toliko daleko od te vremenske točke. Znate, čovječanstvo kao takvo postaje sve mlađe i mlađe. Znate, da ljudi sve više dolaze do toga da se njihov tjelesni i duševni razvoj nastavlja samo do određenog trenutka. U vrijeme Kristove smrti, kada se dogodilo otajstvo Golgote, ljudi su općenito bili sposobni za tjelesni i duševni razvoj do trideset i treće godine života. Danas je to samo do dvadeset i sedam godina. I doći će vrijeme u 4. tisućljeću kada će ljudi sposobni za razvoj biti samo do dvadeset i jedne godine. Zatim će doći vrijeme u sedmom tisućljeću kada će ljudi biti sposobni za razvoj, kroz svoju tjelesnost samo do četrnaeste godine. Žene će tada prestati biti plodne; na Zemlji će nastati potpuno drugačiji način života. To će biti vrijeme kada se Mjesec ponovno približi Zemlji, ponovno se integrira sa Zemljom.
Vidite, dragi prijatelji, čovjek sada mora početi promatrati takve izvanzemaljske događaje. On ne smije samo apstraktno sanjati o nečemu božanskom, već mora uzeti u obzir događaje povezane s njegovim razvojem. Mora znati: Mjesec je jednom napustio Zemlju; Mjesec će ponovno ući u Zemlju. I baš kao što je ovaj izlazak Mjeseca bio monumentalan događaj, tako će i ulazak Mjeseca biti monumentalan događaj. Mi kao ljudi i dalje ćemo naseljavati Zemlju, ali se više nećemo rađati na uobičajeni način; sa Zemljom ćemo biti povezani na način koji nije rođenjem. Ali do tada ćemo se na neki način razviti. I moramo povezati ono što se sada događa, intelekt koji postaje sjenovit, s onim što će jednog dana biti relevantan događaj u evoluciji Zemlje: Mjesec ponovno prodire u zemljinu materiju.
Naš intelekt postaje sve više i više sjenovit. Ako bi se to nastavilo, ako čovječanstvo ne bi odlučilo apsorbirati ono što može doći iz duhovnih svjetova, tada bi čovjek postupno, sve više i više postajao apsorbiran u sjenovitu obojanost svog intelekta.
Samo razmislite što taj sjenoviti intelekt zapravo sadrži. Taj sjenoviti intelekt ne može razumjeti samog čovjeka. Razumije minerale. Uostalom, to je jedino što ovaj sjenoviti intelekt može donekle razumjeti. Život biljaka mu ostaje misterij, život životinja mu ostaje još veći misterij, a njegov vlastiti život postaje potpuno neproziran. Na taj način čovjek stvara slike svijeta, koje su međutim, samo pitanja o svijetu, koje zapravo sadrže samo, moglo bi se reći, nešto što se ne približava pravoj prirodi biljaka, životinja, i posebno, čovjeka. Ovo stvaranje slika će se nastaviti sve dalje i dalje, ako čovjek ne odluči prihvatiti ono što mu se prenosi imaginacijama, novim imaginacijama, kroz koje mu se opisuje egzistencija svijeta. U sjenovite koncepte razumijevanja i u sjenovite intelektualne predodžbe, mora uključiti ono što kao živu mudrost znanost duha može ponuditi. Na taj način, sjenovite slike intelekta moraju biti oživljene.
Ovo oživljavanje sjenovitih slika intelekta, nije samo ljudski događaj, to je kozmički događaj. Sjetite se što sam opisao u svojoj 'Tajnoj znanosti', da su se ljudske duše nekad uzdizale na planete, a zatim silazile u zemaljsku egzistenciju. U svojoj knjizi 'Tajna znanost' opisao sam kako su, jedni za drugim, ljudi s Marsa, Jupitera i tako dalje, sišli na Zemlju. Vidite, dogodio se značajan događaj - može se opisati samo na temelju činjenica koje se čovjeku otkrivaju u duhovnom svijetu - dogodio se značajan događaj sedamdesetih godina 19. stoljeća. Dok su u drevnim atlantskim vremenima ti ljudi silazili na Zemlju sa Saturna, Jupitera, Marsa i tako dalje, dok su ljudska bića duše, silazila u zemaljsku egzistenciju, sada počinje vrijeme u kojem druga bića koja nisu ljudska bića, ali su o tome ovisna za daljnji razvoj svoje egzistencije, dolaze na Zemlju i stupaju u odnos s ljudskim bićima na Zemlji, u kojem takva bića također silaze iz izvanzemaljskih oblasti svijeta. Od kraja osamdesetih 19. stoljeća nadzemaljska biće žele ući u zemaljsku egzistenciju. Baš kao što su ljudi Vulkana bili posljednji koji su sišli na Zemlju, tako i bića Vulkana sada ulaze u zemaljsku egzistenciju. U našoj zemaljskoj egzistenciji već imamo nadzemaljska bića. I upravo zahvaljujući toj okolnosti, da nadzemaljska bića donose poruke u ovu zemaljsku egzistenciju, je da uopće možemo imati koherentnu znanost duha.
Ali sveukupno, kako se ponaša ljudska rasa? Ljudska rasa se ponaša, moglo bi se reći, kozmički grubo prema tim bićima iz kozmosa, koja se tek polako, ali sigurno pojavljuju na Zemlji. Nije je briga za njih, ignorira ih, ova ljudska rasa. I to je ono što će Zemlju dovesti u sve tragičnije i tragičnije uvjete; jer tijekom sljedećih stoljeća, među nama će hodati sve više duhovnih bića čiji bismo jezik trebali razumjeti. I razumijemo ih samo ako pokušamo razumjeti što iz njih proizlazi: sadržaj znanosti duha. To je ono što nam žele dati, i žele da djelujemo u duhu znanosti duha, da se znanost duha primijeni u socijalnom ponašanju zemaljske egzistencije.
Od posljednje trećine 19. stoljeća doista se suočavamo s prodorom duhovnih bića iz kozmosa, isprva onih bića koja žive u sferi između Mjeseca i Merkura, ali koja, rekao bih, već jure u zemaljsku egzistenciju i pokušavaju tu naći uporište, time što ljudi sebe ispunjavaju s mislima o duhovnim bićima kozmosa. Tako se može opisati i ono što sam prije opisao, da moramo oživjeti svoj sjenoviti intelekt slikama znanosti duha. Tako se to apstraktno opisuje. Konkretno se to opisuje kada se kaže: duhovna bića žele sići u zemaljsku egzistenciju, i treba ih prihvatiti. Bit će potres za potresom, i na kraju bi zemaljsku egzistenciju doveli do socijalnog kaosa, ako bi se ta bića spustila, a ljudska egzistencija bila samo opozicija njima. Ta bića ne žele ništa drugo nego biti predstraže za ono što će se dogoditi s egzistencijom Zemlje, kada se Mjesec ponovno ujedini sa Zemljom.
Vidite, danas ljudima to još uvijek može izgledati relativno bezopasno, ako imaju samo te misli, automatske, beživotne misli koje se javljaju kada se shvati mineralni svijet i minerali u biljkama, minerali u životinjama, minerali u ljudima. Želio bih reći da su to misli u kojima ljudi danas uživaju, s kojima se osjećaju ugodno kao materijalisti, jer su to jedine misli koje se danas misle. Ali samo uzmite u obzir ako bi ljudi nastavili tako razmišljati, da zapravo ne bi razvijali ništa drugo osim takvih misli, sve do vremena kada se, u 8. tisućljeću, lunarna egzistencija ponovno ujedini s zemaljskom egzistencijom, do čega bi tada došlo? Da, bića o kojima sam govorio postupno će se spustiti na Zemlju; bića Vulkana, vulkanski nadljudi, nadljudi Venere, nadljudi Merkura, nadljudi Sunca i tako dalje, ujedinit će se sa zemaljskom egzistencijom. Ali ako ljudi nastave samo im se protiviti, egzistencija Zemlje će se u sljedećim tisućljećima urušiti u kaos. Ljudi na Zemlji moći će automatski nastaviti razvijati svoj intelekt; koji se može razviti i unutar barbarstva; ali puni čovjek neće biti privučen ovim intelektom, i čovjek neće imati nikakav odnos s onim bićima koja žele sići k njemu u zemaljsku egzistenciju. I sva ona bića o kojima čovjek sada pogrešno razmišlja, bića o kojima se pogrešno razmišlja iz razloga što puki sjenoviti intelekt razmišlja samo o mineralu, rekao bih o grubom materijalu u mineralnom carstvu, u biljnom carstvu, u životinjskom carstvu, pa čak i u carstvu ljudi, one ljudske misli koje nemaju stvarnost, iznenada postaju stvarnost kada se Mjesec ujedini sa Zemljom. I iz Zemlje će izniknuti strašno leglo bića, koja se po svom karakteru nalaze između mineralnog i biljnog carstva, kao neka vrsta bića automata, s obilnim intelektom, s intenzivnim intelektom. S ovim pokretom, koji će zahvatiti Zemlju, Zemlja će biti prekrivena kao mrežom, mrežom strašnih pauka, pauka goleme mudrosti, ali koji u svojoj organizaciji ne dosežu ni razinu biljne egzistencije, strašnih pauka koji će se zapetljavati jedni u druge, koji će u svojim vanjskim pokretima oponašati sve što su ljudi zamislili sjenovitim intelektom, koji nije bio stimuliran onim što je trebalo doći kroz novu imaginaciju, onim što je trebalo doći kroz znanost duha općenito. Sve što ljudi misle takvim mislima, koje nisu stvarnost, postaje biće. Zemlja će biti prekrivena, kao što je sada prekrivena slojem zraka, kao što je ponekad prekrivena rojevima skakavaca, strašnim mineralnim-biljnim paucima, koji vrlo inteligentno, ali užasno zlobno, predu zajedno. I čovjek, ukoliko nije oživio svoje sjenovite intelektualne koncepte, umjesto da ujedini svoje biće s bićima koja su htjela sići od posljednje trećine 19. stoljeća, svoje biće će morati ujediniti s tim strašnim mineralno-biljnim paučnjacima. Čovjek sam će živjeti zajedno s tim paučnjacima, i svoj daljnji napredak u egzistenciji svijeta morat će tražiti u onom razvoju, koji ti paučnjaci tada preuzmu.
Vidite, to je ono što u potpunosti leži u stvarnosti razvoja čovječanstva na Zemlji, a što je danas u potpunosti poznato velikom broju onih koji sprječavaju čovječanstvo da prihvati duhovno-znanstveno znanje. Jer postoje i oni koji su svakako svjesni saveznici zapletenosti čovjekove zemaljske egzistencije u paučnjake. Danas više ne treba ustuknuti od opisa kao što je ovaj. Jer opisi ove vrste stoje iza onoga što mnogi ljudi i danas govore, koji iz starih tradicija još uvijek imaju neku svijest o takvim stvarima, koju imaju stare tradicije, i koji bi te stare tradicije htjeli okružiti određenim velom tajnovitosti. Naš razvoj kao čovječanstva na Zemlji nije takav da može i dalje biti prekriven velom misterije; i bez obzira koliko je velik otpor neprijatelja, stvari se moraju reći, jer je to, kao što stalno iznova ponavljam, ozbiljna stvar koja se čovječanstvu predstavlja kao pitanje prihvaćanja ili odbacivanja otkrića znanosti duha. Ovdje se ne radi o nečemu iz čega bi se mogle donositi odluke koje bi mogle biti povezane ravnodušno samo sa simpatijom ili antipatijom, već o nečemu što intervenira u cijeloj strukturi kozmosa, jer pitanje je želi li čovječanstvo u sadašnjem vremenu postupno urasti u ono što dobri duhovi, koji se žele ujediniti s čovječanstvom, donose iz kozmosa, ili daljnju kozmičku egzistenciju čovječanstvo želi tražiti u paukovoj mreži čisto sjenovitih misli, zaplićući se. Danas nije dovoljno samo označiti nužnost duhovno znanstvenog znanja u apstraktnim formulama, već je potrebno pokazati kako misli postaju stvarnost. To je ono što je tako strašno kod svih apstraktnih teozofa koji se pojavljuju, to što ljudima predstavljaju apstrakcije kao što su: misli kasnije postaju stvarnost - ali im ne pada na pamet da predstave puni značaj, konkretno značenje stvari. A konkretno značenje stvari je sljedeće: da će intelektualne, sjenovite misli koje ljudi danas u sebi pletu, jednoga dana prekriti Zemlju poput paukove mreže, i da će se ljudi zaplesti u tu paukovu mrežu ako se ne žele uzdići iznad tih sjenovitih misli.
A put uzdizanja, dragi prijatelji, već je označen. Moramo vrlo ozbiljno shvatiti takve stvari, kao što je misao kojom sam prošle nedjelje zaključio svoja predavanja o boji, gdje sam rekao da se radi o tome da se znanje o boji izvuče iz apstraktne fizike, da se znanje o boji doista dovede u područje gdje fantazija, osjećaj umjetnika koji razumije prirodu boje i duhovno znanstveni pogled na svijet, djeluju zajedno. Vidjeli smo kako se mogu shvatiti bića boje i suština boje, kako se može uzdići ono što fizika svojim strašnim nacrtima uranja u ahrimansko, kako se umjetnički uzdiže, tako da se zapravo može utemeljiti teorija boje, koja je, naravno, daleko od načina mišljenja današnje znanosti, ali koja svakako može biti osnova za umjetničko stvaranje ako se čovjek njome prožme. Takve misli treba shvatiti ozbiljno.
I još jednu misao treba shvatiti ozbiljno. Naši mladi ljudi se šalju u bolnice i na prirodoslovne fakultete; tamo im se objašnjava čovjek. Preko leša ćete učiti o čovjekovom koštanom sustavu i čovjeku općenito u njegovoj organizaciji. Naučit ćete logički strukturirati čovjekov organizam u apstraktnim mislima.
Ali, dragi moji prijatelji, tako se čovjeka ne upoznaje, tako se upozna samo mineralna strana čovjeka. Samo kroz ovu znanost može se o čovjeku saznati kakvo značenje ima izlazak Mjeseca i njegov povratak, i što se transformira u paukova stvorenja, iz paukovih misli današnjice. Treba se pripremiti za znanje koje čovjeka shvaća na drugačiji način, a to se može pripremiti samo ako se znanost uzdigne do umjetničke kontemplacije, ako se jednom prizna: da, znanost, kako se danas shvaća, može dosegnuti određenu točku: do minerala, u mineralnom carstvu, u biljnom carstvu, u životinjskom carstvu, u carstvu ljudi. Ali već u biljnom carstvu, znanost se mora transformirati u umjetnost, a još više u životinjskom carstvu. Željeti shvatiti životinjski oblik, željeti ga razumjeti onako kako to čine anatomi ili fiziolozi - besmislica! I dok si čovjek ne prizna da je to besmislica, sjenoviti intelekt ne može se transformirati u živo duhovno shvaćanje svijeta. Ono što se danas predaje našoj mladeži u tako beznadno apstraktnom obliku kada dođu na sveučilište, svugdje mora kulminirati umjetničkim razumijevanjem. Jer ono što nas okružuje kao priroda stvara umjetnost. I dok ne shvatimo da je ono što nas okružuje u prirodi umjetnička tvorevina, i da se može shvatiti samo umjetničkim konceptima, nikakvo spasenje ne može ući u naš svjetonazor. Trebala bi se učvrstiti ideja da mučilišta u srednjovjekovnim dvorcima, gdje su ljudi bili smješteni u 'željeznu djevicu' i zatim probijani kopljima, podsjećaju samo na nešto fizički živopisniji postupak, koji je, međutim, isti postupak koji se provodi kada se mladima našeg vremena pokaže anatomija i fiziologija i onda im se kaže da će to pomoći da shvate nešto o prirodi čovjeka. Ne, neće razumjeti ništa osim onoga što je stvoreno duhovno-duševnim elementom mučenja: on razumije osakaćenog čovjeka, mineraliziranog čovjeka, onaj dio čovječanstva koji će jednog dana biti utkan u paukov pokrov Zemlje.
Nije li to teško, da moć civilizacije danas leži u onima koji najistinitije misli, ono što je najintimnije povezano sa spasenjem ljudskog razvoja, s cijelom misijom ljudskog razvoja u svijetu, smatraju nečim glupim! To je tragično i čovjek se mora suočiti s tom tragičnošću. Jer tek kada se ova tragedija sasvim živo ima pred dušom, možda će se moći skupiti snaga da se stvarno donese odluka da se na ovom mjestu poduzima što više djelatnosti, kako bi se osiguralo da intelekt, koji je postao sjenovit, pronađe mogućnost prihvaćanja duhovnog svijeta koji izranja iz nadosjetilnog, tako da se taj sjenoviti intelekt učini prikladnim za ono u što treba ući. Ovaj sjenoviti intelekt ne smije biti degradiran u carstvo ispod biljnog, u paukovo leglo koje se širi Zemljom, već čovjek treba biti uzdignut kada žene više ne budu plodne, kada dođe 8. tisućljeće, kada se Mjesec ponovno ujedini sa Zemljom. Ono što će tada ostati jest zemaljsko, što čovjek mora usmjeravati samo izvana kao da mu je pod nogama, ono što ne mora ponijeti sa sobom u kozmičku egzistenciju. Čovjek bi se trebao pripremiti da se jednog dana ne mora stopiti s onim što se na ovaj način mora razviti na površini Zemlje. Jer kao što je čovjek bio izvučen iz predzemaljske egzistencije u ovu zemaljsku egzistenciju, kao što se s pojavom Mjeseca dogodilo fizičko rođenje, rođenje od muškarca i žene, tako će ponovno biti ono što više nije rođenje od muškarca i žene, jer je to samo privremena epizoda u cijelom kozmičkom razvoju; ovo je epizoda koja čovjeku treba donijeti osjećaj slobode, svijest o slobodi, jedinstvo individualnosti i osobnosti, epizoda koja se ne smije prezirati, epizoda koja je nužna u cijelom kozmičkom napredovanju, ali je nešto za što se ne smije čvrsto uhvatiti. I čovjek se ne smije prepustiti gledanju tek apstraktnog božanstva, već mora konkretno gledati na ono što je povezano s njegovim razvojem. Može postići istinski unutarnji preporod cijelog svog duhovno-duševnog bića ako shvati ovo veliko vremensko razdoblje, ali u konkretnom razvojnom obliku, kroz koje prolazi u uzastopnim zemaljskim životima.
To je ono što nam danas govori istinska znanost duha. Stvari se jednostavno sudaraju. Danas volji prijeti, izgon iz duhovnosti, sjedinjenje s paukovom mrežom Zemlje; ta volja svjesno živi u pojedinim ljudima, jer vjeruju da je to opravdano, ako se sami duhovno obrazuju, a druge ostave u neznanju. Ali za većinu njih, situacija je takva da žive u neznanju, da u osnovi nemaju pojma kakva ih strašna zemaljska sudbina čeka, povezujući se s onim što je starija znanost duha nazivala šesnaest načina ljudskog uništenja. Jer, dragi moji prijatelji, baš kao što postoje mnogi načini da se sjenovitim intelektom okrenemo onome što može doći kao vijest, kao poruka iz duhovnog svijeta, tako naravno postoje varijacije, varijante sjenovitog intelekta, kako bi se povezalo s bićem paukove kore koja će u budućnosti okružiti Zemlju, kroz ovu aktivnost intelekta. Intelekt će tada objektivno vladati raznim udovima koje će ovo paukovo stvorenje imati, koji će se međusobno ispreplitati, koji će se međusobno ispreplitati i koji će u tom ispreplitanju, u tim međusobnim ispreplitanjima poput kaduceja, stvarati divne, najpametnije, najdomišljatije - u modernom smislu riječi, domišljate - formacije. Ali budući da čovjek počinje shvaćati umjetničko iznutra, moći će razumjeti ono što je iznad mineralnog, ono što se izražava u obliku biljke.
Pogledajte samo koliko je simptomatično u razvoju čovječanstva, da je Goethe, koji je bio umjetnički nastrojen, otkrio teoriju metamorfoze. Sve pedanti okolo su to smatrali diletantizmom, a pedanti to i danas smatraju diletantizmom. Kod Goethea se, međutim, umjetnički pogled na svijet, i iznad svega jasan smisao, spaja s onim pogledom koji samu prirodu već vidi kao umjetničku. Nije mogao ići toliko daleko da i životinju vidi dalje od same strukture kralježaka i kostiju lubanje. Ta divna transformacija čovjekove prethodne egzistencije, koja ostalu tjelesnost oblikuje u oblik glave, ta divna umjetnička transformacija uzdužnih kostiju u sferne kosti, to je ono što, kada se stvarno sagleda, daje pravi uvid u razliku između ostatka ljudskog oblika i glave. To je nužno, ako se ljudska glava želi skulpturalno integrirati u ostatak ljudskog organizma.
Ali to je istovremeno, kao i umjetnost, istinska znanost, jer je sva znanost koja se ne uzdiže do te umjetnosti je varljiva znanost, znanost koja čovjeka uranja u kozmičku nesreću. Tako da doista možemo vidjeti kako, s jedne strane, istinska znanost duha upućuje na umjetničko zahvaćanje. Živjelo je, rekao bih, himnički, u Goetheovoj duši kada je oko 1780. napisao svoju proznu himnu 'Priroda': 'Priroda, njome smo okruženi i zagrljeni....'. Cijela stvar plete takvu mrežu predodžbi, da bi se moglo reći, da je poput razvoja čežnje za upijanjem duhovnih bića iz cijelog kozmosa. Da, daljnji razvoj ovih misli, koje žive u ovoj Goetheovoj proznoj himni 'Priroda', daljnji razvoj tih misli osigurao bi mjesto za ona bića koja žele sići iz izvanzemaljskog kozmosa. Ali ono što je razvijeno tijekom 19. stoljeća, ti strašni koncepti mučenja ljudske fiziologije, biologije, sustava biljaka i tako dalje, koji u osnovi nemaju nikakve veze s onim što je pravo biće biljke, kao što smo mogli istaknuti kod razmatranja boja, svi ti neumjetnički koncepti su ono što ne može dati nikakvo znanje, ono što ne može dosegnuti čovjeka. Stoga je ono što se danas smatra znanošću u biti proizvod Ahrimana, nešto što čovjeka vodi u zemaljsku propast, nešto što ga sprječava da uđe u sferu koju mu, rekao bih, donose izvanzemaljska bića od posljednje trećine 19. stoljeća.
Kultiviranje znanosti duha, dragi moji prijatelji, nije samo nešto apstraktno; kultiviranje znanosti duha također znači otvaranje vrata izvanzemaljskim utjecajima koji nastoje doći na Zemlju od posljednje trećine 19. stoljeća. Kultivirati znanost duha je pravi kozmički događaj; toga bismo jednostavno trebali biti svjesni.
Dakle, možemo reći: promatramo razdoblje od izlaska Mjeseca do njegovog povratka. Ovaj Mjesec, za koji kažemo da nam reflektira sunčevu svjetlost, zapravo ima duboku vezu s našom egzistencijom. Odvojio se od Zemlje, kako bi čovjek na Zemlji mogao biti slobodan. Ali čovjek bi trebao iskoristiti ovo vrijeme, da ne opskrbljuje Mjesec materijalom koji se može povezati s egzistencijom Mjeseca unutar Zemlje, kada se Mjesec ponovno vrati, u tom novom kraljevstvu prirode, od čega sam nešto sada predstavio u prilično jasnom obliku.
Moglo bi se reći da ljudi danas već imaju neku slutnju što će se dogoditi. Ne znam s kakvim su osjećajem ljudi čitali ono što Nietzsche opisuje u svom 'Zaratustri' u poglavlju o najružnijem čovjeku u dolini smrti. To je dirljiv, tragičan prikaz. Nietzsche, naravno, nije imao viziju te doline smrti u koju će se zemaljska egzistencija pretvoriti kada ovo leglo pauka, o kojem sam govorio, prekrije Zemlju. Ali u vrijeme kada se pojavila Nietzscheova fantazija o ovoj dolini smrti, nešto od te slike budućnosti živjelo je podsvjesno u njemu, i on je najružniju osobu smjestio u tu dolinu smrti. To je nešto poput slutnje kako će ljude, ako nastave njegovati sjenovite misli, lunarna egzistencija koja se spušta na Zemlju odnijeti kao najružnije figure, koji će upasti u ovaj roj pauka kao najružniji ljudi i biti s njima sjedinjeni.
Kakva bi korist bila od toga da se te stvari danas drže u tajnosti, što mnogi žele? To bi značilo bacati pijesak u oči ljudima. Velik dio onoga što se danas širi kao duhovnost u osnovi nije ništa drugo nego bacanje pijeska u oči ljudima. Ponekad se susreću ljudi koji razumiju što znači bacati pijesak u oči ljudima i ne shvatiti niti jedan povijesni događaj onakvim kakav stvarno jest. Koliko ljudi danas zna da se u naše vrijeme zbivaju događaji od temeljne važnosti? Već sam isticao takve stvari. Koliko ljudi želi ući u takve stvari? Ljudi žele zatvoriti oči pred tim stvarima, žele reći: pa, te stvari stvarno nisu značajne. Ali znakovi definitivno postoje i ljudi bi ih trebali razumjeti.
To je, dragi prijatelji, ono što sam htio dodati razmišljanjima o svijetu boja i o povezanosti čovjeka i izvanzemaljskog kozmosa. S takvim razmatranjima nastavit ćemo i u budućnosti.